Cetvrtak 5 juli ’07 – Sarajevo i Kiseljak
I jutros sam dobro poranio, prije sedam.
Nisam nikad ni bio neka spavalcina, ali kad sam u Bosni osjecam se svjez, odmoran i uvijek spreman za tutnjaze.
Poslije sinosnje silne kise jutro je svjeze.
Mada je oblacno vidi se da ce sunce progrijati.
Otiso sam na mezarje i ponio trnokop.
Zemlja vlazna pa sam svaki korijen mogo lahko izvaditi.
Malo sam otrijebio i ostale mezareve nasih Rogaticana koji su skupa stradali i ukopani sa mojim bratom.
Malo me boli kad pogledam mezareve Macija i brata mu Ferida koji su bez nisana.
Znam da smo na nasoj Rogatickoj stranici pokrenuli da im se urade sehidski nisani, a ako ne uspije onda ce mo to mi uciniti, ako Bog da.
I to me malo utjesi.
Vratio sam se kuci i ostatak jutra proveo sa svojima
na meraji pred kucom.
Esma je odlucila da danas ostane kod kuce sa babom i majkom.
Ja i Rusko idemo u potragu za patikama.
Trazi neke specificne patike i obisli smo cijelo Sarajevo i nenadjosmo ih.
Platih i moju prvu kaznu ove godine u Bosni.
20 KM oduzimanje prvenstva prolaza, na Skenderiji.
Slazem se da sam pogrijesio i zato je kazna minimalna.
Haman negdje kod Katedrale srecemo naseg Mustafu i babu mu Aliju.
Malo smo promuhabetili i razisli se.
Vidjecemo se opet u utorak na zajednickoj veceri ako Bog da.
Ja i Rusko picimo dalje za Kiseljak.
Ostalo mi jos ono od poslije rata da se “kod njih” moze sve naci.
Na Ruskovo veliko zadovoljstvo i moje olaksanje, bijase tako i nadjosmo patike u onoj velikoj prodavnici na samom raskrscu blizu cesme gdje narod toci kiseljak u kanistere i flase.
Vec je kasno popodne i vratimo se kuci.
U sedam navece, kako sam obeco, stojim pred stanom Gracanicinih roditelja u Hadzicima i pozvonim.
U rukama dvije kese: kafa, secer, sirup, keks, cigare, rahatluk….
Nasi starinski obicaji. Obadvoje mi otvaraju.
Drago njima, drago meni sto se vidimo nakon tolikog vremena.
Jos jednom se potvrdjuje ona da ti se roditelji komsija i jarana obraduju ko rodjenom sinu.
Selamim se sa njima ko sa svojim babom i majkom.
Ulazim selamim se i sa Muazom (Gracanicinim mladjim bratom) i sjedam na kauc uz tutkanje jastucica da se namjestim sto udobnije.
Boze mili kako nas paze ove nase majke.
Pitaju me sto sam sam, gdje mi je hanuma ?
Kazem da ce doci sa mnom sledeci put.
Domalo skontam da sam opet napravio gresku,
nisam doso praznog stomaka,
De kafu, de baklavu, de hurmasicu, de himber, de sok iz tetrapaka,
de jabuku, narandzu….. i jos svako malo:
“Jesil bolan gladan, hoces li sta jesti, eno ima punjenih paprika, pite……”.
A Sabrija ponekad upadne:
“De bona pusti nas da pricamo….”
Taburimo nas dvojica tako prvo rat i ono vrijeme pred sami rat.
Jos nikad u nekoliko sati vremena nisam sazno toliko stvari, o ratu u Rogatici i Bosni, za koje nisam bio ni cuo.
Zahvaljujuci Gracanici, ako Bog da, bice prilike da se cita o tome.
Kasnije ce mo pricati i o dogadjajima i dozivljajima od ranije.
Muaz uglavnom suti i slusa jer nema kad doci od nas dvojice do rijeci….
Boze mili kako uvijek, kad ti je lijepo, vrijeme leti ko ludo.
Dok sam se okreno pola dvanes.
Cetiri i po sata proletise dok rece sta bi.
Jedva me pustise da idem ali sam moro obecati da cu opet doci.
I hocu ako Bog da…….
Napolju ponovo nevrijeme, a sutra u Lukomir na Bjelasnicu…..