Subota 14 juli ’07- Boracko jezero
Dok ispijamo jutarnju kahvu i caj ispod jabuke koja se nalazi pored kuce djeca se uzvrpoljila oko nas.
Pozuruju nas da idemo na jezero.
Dajem im za pravo jer iz ranijih iskustava znam ako malo zakasnis valja ti se vazdan cvariti na suncu ili biti u hladovini izmedju auta, sto i nije bas neki cejf.
Ranoranioci zauzmu najbolja mjesta u hladovini sa pogledom na jezero.
Potrpali smo vrece za spavanje sa strika i ostalu opremu i krenuli.
Svratili smo u Konjic podmirili se i krenuli navise uz Neretvu.
poslije nekog vremena put se odvojio desno navise.
Asvalt ali ne toliko sirok pa se negdje moras malo skloniti da se mimoidjes.
Ipak sreca pa malo auta dolazi odozgo, vecina ide navise prema jezeru.
Velika uzbrdica i s obzirom da smo puni vozimo drugom sa gotovo punim gasom.
Popeli smo se napokon i nastavili sa laganim spustanjem prema jezeru.
Svuda se vide posledice rata.
Ponesta je opravljeno a ostalo stoji onako izgorelo i poruseno.
Pocinjemo naglo da se spustamo prema dole i ponekad ugledamo jezero.
Djeca vriste od odusevljenja.
Sa mnom su u autu a Esma je sa sestrom i mojim badzom u jugi iza nas…..
Boracko jezero prelijepo, zeleno.
Plaze uredjenije i nema smeca ko onih godina odmah poslije rata.
Bogami i narod veseliji i nasmijaniji.
Stigavsi na drugu stranu jezera ostavili smo auta i posli traziti mjesto.
Koda smo malo zakasnili.
Na par mijesta stoje klupe i vidim da pored jedne nije zauzeto.
Ko ima i nema dovoljno mjesta.
Kad skoci jedan covjek i poce da izvlaci one grede iz klupe vicuci nam:
Sta gledate evo vam mjesta.
I Bogami smjestismo se dobro.
Djeca odletise odmah da se kupaju, mi razastrijesmo one vrece za spavanje i namjestismo se.
A ja odmah u pricu sa onim covom ko da se znamo sto godina.
Veli on da je privatnik iz Kaknja i da logoruje sa porodicom vec nekoliko dana na jezeru.
Velim da sam i ja ratni Kakanjac, takodje ljubitelj kampovanja i imadosmo temu za vazdan.
A on, Said mu ime, neki veseljak i zadrti ljubitelj prirode.
Kampuje kad god ima vremena.
U zivotu nisam vidio da neko ima toliko kamp rekvizita.
Taj dan probasmo i teletinu sa krompirom ispod saca koju nam spremi Said, govoreci da nema puno krompira.
Djeca ne izlaze iz vode a na oku nam pa se ni mi ne brinemo.
Lijepo njima, a Bogami lijepo i nama.
Jezero smo napustili medju zadnjima a nas Saidaga ostade da jos koji dan kampuje sa svojom porodicom.
Obeco sam mu da ce mo navratiti kod njih u Kakanj prvom prilikom.
Djeca u povratku ko bubice i da je bio malo dalji put bi pospali ko blagajci……..;)