Za sve one kojima je Toplik u srcu evo i od mene par slika.
Ljeta 2006-e godine smo bili par puta na Topliku, ali posebno izdvajam jedan divan julski dan kad smo posjetili Avdagu Lihica i kad sam uzivala u ljepoti tog malenog potoka.
Bio je divan julski dan, jedan od onih kakvi mogu biti samo kad se lijepo vrijeme ustali. Od ranog jutra nebo je bilo vedro i sunce nas je pratilo tokom citavog puta. U Rogaticu smo stigli negdje oko podneva i uputili se ka Topliku starom Avdagi Lihicu. U pocetku nas nije mogao prepoznati, a onda sasvim najednom, stare oci se navlazise suzama i u isti mah izgovori:
“ Hajte, bujrum!”
Nakon par predjenih stepenica nasli smo se na prostranoj lijepoj terasi u hladu raskosnih izdanaka vinove loze. Stari Avdaga jos uvijek pod utiskom nevjerice otpoce:
”Ah, sto me iznenadiste! A meni od sinoc sve neki isaret i pitam se sta li ce me to strefiti, kad ono imam sta vidjeti.”
Oci se ponovo navlazise suzama, stara drhtava ruka ih protrlja i razgovor se nastavlja. Na pitanje kako se zivi odgovara:
”Samoca je najgora. Dodju i djeca, razume se, ali kad svako ode svojoj kuci opet ostajem sam i to je najgore.”
Huka Toplika nadjacava sve, i pratim njegov tok pored terase i dalje kroz zelenu bastu i sljivik nizvodno. Na pocetku je opasan i ukrocen betonskim zidom, a onda slobodan i sam skakuce od kamencica do kamencica praveci male srebrnaste virove koji se veselo poigravaju na lijepom suncanom danu. Pojavi se tu i po neki bijeli leptiric, preleti tamo-ovamo prateci tu igru, i ritual se ponavlja s vremena na vrijeme. Imala sam osjecaj da se svako svakome na svoj neobican nacin obraca. Preko potoka je i mali drveni prelaz, Bog zna kad napravljen, i jos uvijek svjedoci onima koji su ga tako davno koristili. Sve je to skupa cinilo takav medjusobni sklad da tu sliku i taj divni suncani dan necu dugo zaboraviti.
I onda opet stari Avdaga ponavlja:
“A meni od sinoc sve neki isaret…”, i ja se ponovo vracam u vec davno zapoceti razgovor.
“Svratio je ovdje neki dan jedan iz daleka, i pita me:
“Jel` ovaj potok uvijek ovakvi?”, a ja reko`:
”Jeste, ovakvi je.”
Prica dalje kako je Toplik bio veoma zapusten i kako je trebalo mnogo vremena i truda da mu se vrati njegova prijasnja ljepota.
Vrijeme nase posjete proleti u trenu, stara drhtava ruka nas ispirati, a ja i sada imam tu prelijepu sliku u ocima.
