U prvi mah sam mislio da ce ova tema proci onako neopazeno i bez diskusija obzirom da se zadnjih godina vodi veoma ostra polemika o ovom piscu i njegovim djelima. Mislio sam da je doslo do zasicenja i da se skoro nema sta novo reci, a da do sada nije vec receno.
Medjutim ocigledno je da ovaj pisac i njegova djela iznova pobudjuju rasprave kojima nema kraja. Raduje me iskazano interesovanje ali svakako sa nadom da su ova sva misljenja dosla na osnovu licnih zapazanja citanjem Andricevih djela.
Vec sam napomenuo da sam ovih dana zavrsio sa citanjem djela oko kojih se i najvise vodi polemika. To su „Na Drini cuprija“ i „Travnicka hronika“. Naravno ponovnim citanjem Andrica sam dozivio upravo nesto slicno kao ova djevojka koju je Mustafa citirao u svom postu. Jednostavno sam zapazao mnoge stvari koje nisam primjecivao u mladim danima kada mi to bijase redovna lektira. Taj negativan odnos prema Islamu i muslimanima je ocigledan na svakom koraku u ovim djelima. Za mene je najvece razocarenje upravo njegov odnos prema tom stanovnistvu koje ne naziva cak ni muslimanima nego Turcima. Ja mogu mozda imati razumijevanje za one nepismene koji upotrebljavaju takav naziv za stanovnistvo kome su ovi prostori njihova postojbina, ali za jednog doktora nauka, istoricara, opravdanja nema.
Zasto se onda cudimo ako Mladic likuje u Srebrenici da se konacno osvetio Turcima. Cetnicki ideolozi su nas uvijek smatrali Turcima zeleci time pokazati da treba da se selimo sa ovih prostora.
Da li je kod Andrica u pitanju ideologija ili nesto drugo ja ne znam. Znam samo jedno da stoje optuzbe da on u svojim djelima perfidno iskrivljuje istoriju.
On je uvijek imao poseban, negativan, odnos prema muslimanima i zato ne mogu ni shvatiti a ni prihvatiti tezu da Andrica treba cijeniti samo prema njegovim djelima a nikako prema njegovom zivotu i njegovoj biografiji. Poslije iscitavanja njegovih djela sam pokusao procitati sve o njemu kako bih na neki nacin dokucio sta je uslovilo taj negativni odnos prema islamu i muslimanima. Kakve je to frustracije u zivotu dozivio Andric da bi imao taj negativan stav.
Citajuci ponovo Na Drini Cuprija cudio sam se nad onom scenom nabijanja na kolac. Nije stvar u tome da se u toj sceni radi o nekakvom ispadu nacionalizma (usput: Ciganin je pocinitelj, i Cigani se sistematicno kroz cijelu knjigu pominju u najcrnjem kontekstu) nego jednostavno uzivanje pripovjedaca u opisu brutalnosti cina je ono sto me je sokiralo. Mislim da se u svjetskoj literaturi tesko moze naci usporediv primjer takve brutalnosti, opisane do zadnjeg onog bolesnog detalja i naslade pri pripovijedanju. Bolesno. Otkuda tolika masta piscu da do u detalje prica pricu koju sigurno u takvom obliku nigdje nije cuo.
Dakle, to je njegova prica iz njegove maste u koju se toliko uzivio kao da je i sam ucestvovao u tom cinu ,nadgledajuci pomno reakcije posmatraca a posebno jadnika koji je nabijan kolac. Sta je time htio reci a sta postici? To detaljno opisivanje mi je vise licilo na razradjivanje tehnologije nabijanja na kolac koja je eto nasla svoju primjenu u ovom zadnjem ratu.Razlika je jedino u tome sto je na kolcu umjesto Srbina sada bio Bosnjak.
Prilikom prijema Nobelove nagrade Andric je odrzao govor koji sam takodjer procitao. Posebno me impresionirao zadnji dio u kome Andric pise o cemu bi pripovijedac morao posebno voditi racuna prilikom pisanja. Citiram:
“Ali dopušteno je, mislim, na kraju poželeti da priča koju današnji pripovedač priča ljudima svoga vremena, bez obzira na njen oblik i njenu temu, ne bude ni zatrovana mržnjom ni zaglušena grmljavinom ubilačkog oružja, nego što je moguće više pokretana ljubavlju i vođena širinom i vedrinom slobodnog ljudskog duha. Jer, pripovedač i njegovo delo ne služe ničem ako na jedan ili na drugi način ne služe čoveku i čovečnosti.”
Posatavljam sebi a i drugima pitanje da li se Andric uvijek u svojim djelima drzao ovoga sto je izrekao.
I na kraju zelim jos reci da se mi nikako ne djelimo time sto imamo razlicita misljenja. Jednoumlje nije nikad vodilo nigdje. Napredak je u promisljanju pa makar ona bila i razlicita. Ne osudjujem nikoga ako ima drugacije misljenje ali to misljenje treba da bude zaista njegovo a nikako kolektivno koje ljude samo svrstava u torove.
Nadam se da ce se diskusija nastaviti i da cemo ovdje ove izrecene tvrdnje dokazivati takodjer citatima iz Andricevih djela.