Razlika izmedzu pravog i ovog ko bajagi ratovanja je ogromna.U pravom ratu pucas da ubijes ili da nebi bijo ubijen.I samim tim bojis se.Kazu da je to normalno.Ljudski.Samo neke zvijeri mogu ubijati iz zadovoljstva.Ovdje u ovom ko fol ratu,svi pucaju ali nema ni ranjenih ni mrtvih.Cim smo stigli u kanjon,oni nasi nam pokazuju gdje cemo sakriti kamijone.Cekajuci da Ameri stignu gledamo sta ima na kamijonima.Hrana,voda,neka vojna oprema.To ne diramo.Ono sto nam je bilo interesantno to su pet sanduka pive tri kartona wiskija i tri kartona cigara.Cekajuci da upadnu u zasjedu to smo prebacili u nase kamijone.Iz daleka vidimo oblak prasine.Skoro su tu.Mi se rasporedili na obadvije strane kanjona.Ulazi kolona od petnestak vozila.Nemaju oklopna kola.Na kraju kanjona mi smo na put dogurali nekoliko velikih stijena.Posto je put uzak moraju se zaustaviti i pocistiti da bi kola mogla proci.Pa kad su se zaustavili pade naredzenje »Pucajte do volje » A mi samo to cekali.Zaboravijo sam reci da je sa svakom jedinicom bijo po jedan visoki oficir.On je imo ulogu posmatraca i sudije.Poslije pola sata pucanja on naredi da svi,mi i oni prestanemo pucati.Poziva njihovog i naseg starjesinu malko na stranu.Poslije desetak minuta ovaj nas se vraca.Skupljamo se oko njega.Objasni nam da se spremamo za polazak.Rezultat zasjede.Kod nas osam »ranjenih ».Kod njih 70 posto « mrtvih »,ostali « ranjeni » ili zarobljeni.Drago nam.Masemo Amerikancima.pa u kola.Nekoliko kilometara dalje nadzosmo jedno mjesto gdje nije bilo tesko sakriti se.Tu ostadosmo dva dana.Poslije dva dana nema vise ni pive ni wiskija.