Gorazde
Usto sam svjez i odmoran.
Poslije tolikog vremena uz umivanje oprah i zube.
Naravno Muhamedovom cetkicom.
Prljav sam i trebo bi se okupati.
Imam preobuku ali nemas se gdje okupati.
Raja (vojska) se kupa gdje ko stigne po Gorazdu.
Probacu i ja kod rodbine ili kod nekog od starih jarana.
A imam ih puno Gorazde.
U Gorazdu sam provodio dosta vremena prije rata,
prije nego sto sam se ozenio ’89.
Dolazio sam od malih nogu kod famelije, a kasnije kod jarana:
Alije Borovca, Vele, Ede Cuplova, Kise, Burde Malog, Ajana, Babsa, Dzeka,Cike, Hame, Bazde…………
Ako je lijepo vrijeme sjedili bi u Omladinskoj uz vino, cure i neizbijeznu Burdinu gitaru.
S loseg vremena negdje u kaficu ili kod nekoga od raje kuci.
Kako po Gorazdu tako je isto bilo i kod nas po Rogatici.
Dzenaza Karambi.
Masa raje.
Prolijecu i granate ko da cetnici znaju.
S jedne strane sam tuzan, zadnji put ispracam jarana i rodjaka.
Dan poslije njegove pogibije trebala je da mu se vrati zena Lidija sa njihovom kcerkicom iz Crne Gore u Gorazde.
Nije vise mogla da izdrzi bez svog Karambe.
I eto nije ga zatekla zivog…..
S druge strane sam sretan,
srecem se sa svojim jaranima, prijateljima i sugradjanima.
Rat je i covjek nije svjestan.
Gubi ali ne osjeca to.
Osvjescenje ce doci tek nekoliko godina poslije rata sa velikim bolom.
I jos uvijek dolazi.
Kad vrtis filmove i hodas u mislima Rogatickim mahalama, i sjecas se dragih osoba kojih vise nema….
A ima ih, covjek zivi sve dok ga neko spominje.
Evo boli i sad dok ovo pisem, a suze same klize niz obraze.
Nije to plac, to je jednostavno ona snaga, volja i inat koja nam je pomogla da se goloruki odupremo cetnickoj nemani koja je htjela svojom celicnom celjusti da nas unisti da nas nema.
A ima nas, i naas i nase postojbine Bosne nam.
I uvijek ce nas biti.
Jednom jaranu na dzenazi a saznah da sam i drugog izgubio prije nekog vremena.
Svi “moji ” Gorazdaci su tu, samo nema Vele.
Velagic se prezivo, pa otud i nadimak.
Upoznali se davno nekad u Starom gradu u Dubrovniku.
Kasna noc bila i posli bili spavati.
Kad, idu mangupi i pjevaju onu:
“Kraj Senkine kuce nane voda tece, tu prolazim svaku vece…..”.
Kako su naisli pored nas ja ih upito jesul Gorazdaci ?
“Jesmo, otkud znas”.
“Pa samo se u Gorazdu ta pjesma pjeva”, odgovorim.
I tako druzili se to ljeto namoru, ponesto i radili skutorima da imamo za klope.
Za smjestaj i netreba jer spavamo po zidinama i po sumarcima.
Mladost ludost, ali lijepa vremena to bijahose.
Sad s ponosom gledam ove moje “mangupe”,
i sjecam se kako je to lijepo bilo kad sam i ja imo 16.
Poslije dzenaze sam otiso sa Chokom kod njega kuci da se okupam.
On je malo mladji ali znamo se dobro.
Njegova stara sestra od moje snahe.
Prijatelji.
Kako su me samo ti ljudi docekali.
Mima (Chokina) stara mi je dala njegovu garderobu da se presvucem poslije kupanja.
Mladji je ali krupan pa mi pase.
I ruco sam dobro i poso da idem.
Nisu mi dali ici.
Neka me neko vrijeme kod njih da se malo oporavim.
Odbiijo sam ali sam moro obecati da cu ostati.
Treba da se nadjem veceras sa:
Pedom, Mujom, Muhamedom i Hamedom.
Rat je ali radi nesto kafica i hocemo izaci.
Imaju agregati pa se i muzika slusa.
Obeco sam da cu se vratiti sutra.
Tu vece kasno vratili smo se na Trovrh dzipom.
Peda nije imo nista protiv da ostanem kod Choke neko vrijeme.
Choka i jos nekoliko Gorazdaka su bili u Rogatickoj, pa kad zatrebamo znaju nas naci.
Narednih dana sam luto Gorazdem i vrijeme provodio sa nasom i Gorazdanskom rajom.
Obiso sam i nesto famelije.
Bio sam i kod rodjaka Camila i Feride Sijercica.
Camil je radio u kinu prije rata.
Njihov sin Feko je takodje bio u Gorazdu.
Bio ozenjen i zivio odvojeno u svom stanu.
A kcerka Mubera (Bera) bila udata u Visegrad.
Starija godinu od mene.
Zarobili ih cetnici u Visegradu,
i pun autobus zena poveli da razmijene prema Olovu.
Mubera je imala malu bebu sa sobom.
Izveli je cetnici negdje na Sokocu i ubili iz cista mira.
Samo zato sto je imala bebu.
Bebu je uzela neka druga zena.
Poslije je bila potraga za bebom…..
Novu godinu ,92/,93 sam proslavio sa mojim domacinima.
Mirso, Mima, Choka, sestra mu Dina i ja.
Prvomajska 30.
Komsije iznad nas u istom ulazu nam “legendarni” Zisko
i nas Alija Brankovic (moj skolski), sa zenom Berinom i
sada vec rahmetli surom Edinom Vranom……..