Raja sa ulice
Krenusmo ja i moj Mirho za Trovrh iz Ustiprace.
Ne prema Devetoj i Brcigovu nego prema Gorazdu, donekle,
pa ce mo onda negdje gore skrenuti desno.
Polahko preko mosta ispod kojeg protice rijeka Praca.
Zasto sam na sred mosta, i pogledo dole u rijeku,
pa onda nanize sve do usca u Drinu.
Kroz glavu mi je brzinom munje proletio film.
Prodreso sam glavom da dodjem sebi.
Sjeco sam se kako smo tu svake godine dolazili mahsuz u vrijeme mrijesta skobalja da ih gledamo.
Na hiljade “kilasa” izadje iz Drine u Pracu na mrijest,
i to traje dva, tri dana.
Crni se dno od silne ribe.
Naravno organizuje se i cuvanje jer bi krivolovci navalili da tamane ribu.
Nema skobalja, zima je.
A nema ni moje jaranice Enise.
Rekli su mi da je na samom pocetku rata otisla kod rodbine u Crnu Goru,
ili tako nesto.
Pogledo sam jos uz rijeku prema Rogatici i nastavili dalje.
Domalo smo skrenuli lijevo dole na mezarje.
Svjezi mezari nasih sugradjana i jarana.
Tu je i mezar jednog od mojih najboljih jarana koje sam ikada imo.
Malo smo stajali suteci, proucili fatihu, vratili se na cestu i krenuli dalje.
Usput smo sretali dosta nasih Rogaticana.
Raja je hodala, neko za Gorazde, neko iz Gorazda.
Nema goriva pa nema ni auta, svako ide pjeske.
Rat je.
Nekad sam se pito kako narod prezivi u ratu.
Mislis padne granata i pobije sve.
Jes vraga, nije tako.
Gine se ali kad i tebe to snadje, onda ti je svejedno i sasvim normalno.
Nema onog straha koji si nekada zamisljo.
Jedino sto se broji su mrtvi cetnici.
Sto ih je vise, dusa ti dolazi na svoje mjesto.
Gdje god cujes da su izginuli cetnici odmah ti milo.
Ginu i nasi ali kao da nismo svjesni.
Otvrdo covjek pa i ne reaguje, takoreci.
Zao ti je svagoga normalno ali cud opstanka te drzi.
Nema ni bolesti.
Psiha te drzi.
Cesto mi naompadne najstariji “Dajdza” kako je govorio u Cerskoj.
Prije rata mu zena bila bolesljiva, a u ratu joj nista, zdrava.
“Ha lijepi rat, prije ha boli ovo, ha boli ono, a sad nista”. Govorio bi.
Od juce u aksam idem, i jos ne osjecam umor, a nemam problema ni sa nespavanjem.
Boze odakle li ovolika snaga covjeku.
Prilazimo polahko Trovrhu.
Doceka nas lavez psa.
Vidimo ga ogroman ko tele.
Mirho kaze da se zove Mrvica.
Bosanski tornjak.
Doveli ga jos ko stene iz neke od akcija.
A sad ogroman.
Dijelicu naredni period cesto gepek od dzipa sa njim.
Nekako uvijek ja najmladji, pa mi mjesto u gepeku.
Izadjose pred nas.
Moje komsije, rodjak, jarani, skolski, raja iz drugih mahala.
Raja sa ulice:
Mujo, Muhamed, Hamed 1, Hamed 2, Drina, Besim, Suad, Rizo, Haris, Dzemo ……..
I na kraju Peda.
Nije to vise onaj mrsavi, visoki Peda, malo povijenih ledja.
Nekako krupan, nabranih crnih obrva, debelih brcina.
Pravo olicenje komandanta.
Imenjaci, pa mi onda jos drazi…….
Kad sam se ispito sa svima povede me Muhamed sa sobom
uz stepeniste tornja.
Dok sam jos bio u Zepi sa njim sam se cuo.
Treba da mu pricam o roditeljima, zeni i kceri koje sam ostavio u Zepi.
Odmah mi je naso mjesto za spavanje,
i izvadio duboke cipele (one prave lovacke), ispod kreveta.
“Vidim slabo si obucen” veli i pruza mi bakandze.
“Sta ces ti” pitam ga.
“Imam ja sebi” veli pokazujuci na svoje noge.
Jos je izvadio iz sanduka, ispod kreveta dvije rucne bombe,
i pruzio mi ih.
Reko sam mu da imam vec dvije,
Medjutim on rece da uzmem i da bombi nikad nije naodmet.
Malo smo se ispricali i reko mi je da legnem spavati, da se odmorim.
Jos rece da sutra moramo na dzenazu.
Trgo sam se i pito, kome bolan ?
Hamdi Karambi Malom, Brankovicu iz Gorazda.
Pogino sinoc.
Znao je Muhamed da smo mi bili ko braca.
Rodzak nam i moj godisnjak.
Znamo se od malih nogu.
Dolazio je svaki raspust u Rogaticu.
Amidza mu ucitelj Avdo Brankovic, a
tetka Vehba Skaljic, Skoljkasova i Garina stara……
Iako umoran ko pas, dugo nisam mogo zaspati.
Lezo sam i vrtio filmove…….