Pokret za Gorazde
Iduci navise prema nasima razmisljo sam o mojima.
Znam da oca nikada vise necu vidjeti, ubili ga i zapalili cetnici.
Mladjeg brata Cajeta zarobili i odveli, da li je ziv Boze mili ?
Sta je sa ostalima.
Gdje mi je stariji brat Nijaz, njegovo dijete i zena. Da li su zivi.
Gdje su mi sin i njegova mater.
Gdje mi je moja mater i kako sav ovaj jad podnosi sama.
Kasnije cu saznati da je kod Visokog imala mozdani udar.
A i kako nece, nezna ni za koga nas, gdje smo, jesmo li zivi.
Prebacili je u Zenicu u bolnicu na Crkvicama.
Koje li slucajnosti kod doktora naseg komsije Bajre Torlaka.
I Bajrinog brata doktora hirurga Aziza su ubili cetnici u Foci
u bolnici gdje je radio.
Kad je prvi put dosla sebi prepala se.
Vidila Bajru da sjedi pored nje.
Tobe jarabi, pricala mi kasnije, mislila da je na ahiretu, da je umrla.
Bajro provodio sto je vise vremena mogo pored nje.
Bila mu ko druga majka.
On i brat mi stariji isli skupa u osnovnu i ucili zajedno kod nas kuci.
Pruzio joj svu njegu i fala Bogu nije ostalo posledica.
Iso sam mahsuz u Zenicu u bolnicu da mu se zahvalim,
a vidili smo se i u Sarajvu poslije rata.
Napravili mi jedan izlet na Rimski most.
Raja iz Gracanice: Ja, Bajro, Nurco, Alem,Pine, Muma, Galib……
Gledam u Dajdju pred sobom.
Covjek oko pedeset godina.
Pomrsav, osrednje visine.
Francuska kapa na glavi.
Pitam se gdje li je njegova famelija.
Vjerovatno u Gorazdu ili Zepi a on osto da brani svoje selo,
svoju Bosnu i da neda dusmanu iz Srbije da predje duboko u Bosnu.
Prolazili su dan za danom i primico se vakat za pokret za Gorazde.
Iskupilo se naroda i treba prevesti.
Ja sretan sa svojim “rudarama”, nisam ni konto koliko ce mi jada zadati preko zaledjenog Sjemeca.
Pripremamo se za pokret uvece cim padne mrak.
Ako Bog da do ujutru smo u Medjedji.
Odnekud i nekoliko zena mada ih nisam vidjo, osim one sto smo dosli skupa iz Zepe.
Nema ni jedno dijete, i bice lakse.
Ipak nemozes malehnom djetetu objasniti da je opasno i da mora sutiti.
Ako mu se place ono place, djaba je.
Valja izdrzati svunoc.
Slusam jednog covjeka kako se dogovara sa jednim momkom da mu ponese vrecu od 25 kila brasna do Gorazda, a on ce njemu dati steku cigara.
Cjenjkaju se ali ostaje na steki.
Dobice u Gorazdu steku, kad preda brasno.
Boze budale mislim, pa do Gorazda ima sigurno 40 kilometara, a plus valja i Sjemec preci.
Jedan covjek hoce kravu povesti i dolazi do svadje.
Vice kako je i doso po nju jer mu djeca nemaju sta jesti u Gorazdu, a mlijekom ce im zivote spasiti.
Nas nekoliko stajemo na njegovu stranu.
Vodici popustaju pod uslovom da niko vise ne vodi.
Niko vise nije ni imo tu namjeru.
Otkud ti namjera ako nemas kravu…
Hele decembar je i rano se smrklo i krecemo polahko.
Uvijek ko po dogovoru pravi se kolona.
Ja i Misic smo negdje oko sredine kolone.
Ima nas nesto preko pedeset.
Gore trebamo preci asfaltni put koji vodi od Rogatice prema Visegradu preko Sjemeca.
Proci cemo i pored jednog sela koje ja nisam primijetio pa i ne znam da li je bilo zapaljeno ili nije.
Poslije par sati zastali smo i otisla je izvidnica da vidi ima li zasjede cetnika na cesti.
Nema mjesecine i nista se ne vidi.
Vec ulazimo u snijeg ali se i dalje nista ne vidi.
Pocinju moje muke.
Padam svaki cas. Klizu mi se moje rudare.
Pomisljam da ih skinem ali nesmijem smrznuce mi se noge.
Svi vide moje muke ali mi niko nemoze pomoci.
Nema niko rezervne obuce.
Poslije nekog vremena dat nam je znak i u grupicama se prebacujemo preko ceste.
Svi smo presli i krecemo dalje.
Malo pomalo kako padam tako me i prestize narod.
Osto sam prezadnji.
Samo jedna zena iza mene, place tiho.
Sokolim je sapatom i kazem joj da je necu ostaviti pa sta god bude.
Izostali smo iza kolone ali na nasu srecu kolona je stala.
Sreca za nas dvoje, a nesreca za sviju.
Zalutali smo!!!!!
Vise od sata su vodici pokusavali da se orjentisu i po necemu su napokon uspjeli.
Nastavili smo i rano ujutro neko rece da prolazimo kroz selo Dzankice.
Nasa vojska nas doceka.
Na sigurnom smo ali se odmah krece dalje dole prema Medjedji.
Vojska trazi ima li ko sta za pojesti.
Jadan li si moj narode, sa jedne strane cetnik a sa druge glad.
Poslije mozda sat ulazimo u Medjedju i spustamo se prema asfaltu.
Na cesti smo i sad svako odlucuje sta ce i kud ce dalje.
Vidim onog momka sa vrecom brasna.
Bogami preso sa njom, nije je ostavio nigdje.
Jedni odlucuju da prespavaju u ambulanti, neki po kucama, a ja sa nekolicinom krecem pjeske asfaltom prema Ustipraci pa onda prema Gorazdu. Bar tako kontam.
Slobodna je teritorija i nema hice.
Jos zadugo nece svanuti.
Do ustiprace je mozda desetak kilometara.
Hladno je ali kad ides ne osjetis, zagrijes se.
Negdje u putu je svanulo i poslije nekog vremena ukazuje se Ustipraca.
Rano je ali ima budne raje.
Tu su negdje i nasi iz Pavine jedinici.
Pavini su tu u Ustipraci a Pedini na Trovrhu.
“Rogaticka brigada”.
Umoran ko pas ali ipak sretan.
napokon cu vidjeti “moju raju”.
Sjeli smo da se odmorimo i razmislimo sta dalje.
Ja bih Pedi na Trovrh.
Neko me pozno i otiso probuditi Mirhu.
Mirhu Muminovica sa Mejtasa.
Kako je usto tako je i doletio.
Zagrlimo se izljubimo a ja bih zaplako imam osjecaj.
Mirho, moje kumce, moj dobar jaran.
“Metalac” u srcu i petama.
Najveci u Rogusi, naravno uz naseg Dineta.
Slusali smo i ja i nas Cober “hevi metal” uz njih,
mada smo mi vise volili “hard rock”.
Mirhi sam ja bio vjencani kum,
a kasnije njegova Amela meni bila kuma.
Trpa mi u dzepove cigara i duhana za motanje.
Ima dosta kaze, stigo tek iz Sarajeva, pa donio preko Grepka.
Veli nije mogo izdrzati pa doso kod “svoje raje”.
Nismo vise cupavi ko nekad, uozbiljili se.
Umjesto nase muzike sad slusamo cijuke haubica i
tutnjavu drugih topova i gonjamo se sa cetnicima.
S kim smo mi zivjeli u bratstvu.
Sa kakvim barbarima i divljacima.
Gitaru zamijenila puska ili “garonja”.
Srescu Tozu muzicara za nekoliko dana na mostu u Gorazdu.
Tozo je inace Gorazdak, ali je cesto dolazio u Rogaticu.
Imidz mu bili duga kosa i naocale “lenonke”.
Ide preko mosta, nosi “garonju na ramenu” i dere se kad me vidio:
“Vidi ga Teva, zarobio neki dan”.
“Kad se ovo s….. zavrsi drzacu ga na ormaru”.
Tozo gitarista je doslovno zamijenio gitaru, garonjom.
Sa Ustiprace smo ja i Mirho krenuli na Trovrh.
Naravno pjeske………..