Put za Crni vrh (Visegradski)
Pomoli se prvi.
Momak dvadesetih godina, civilka na njemu i nosi pusku.
Druga ide zena, za njom momcicak, ni dijete ni momak, iza njega jos jedan momak, pa jos jedan.
Petero ukupno.
Samo je prvi naoruzan.
On je doso sa Crnog vrha da prevede majku i mladjeg brata koji su
bjezeci ispred cetnicke horde uspjeli naci spas u Zepi.
Onu zadnju dvojicu momaka je poveo da ih ipak bude malo vise u slucaju ranjavanja i drugih nevolja.
Kontam da je pametan momak, misli na sve.
Idu tiho i oprezno.
Propustim ih stotinjak metara i krenem i ja za njima necujno.
Pratio sam ih tako mozda petnestak minuta dok me nisu otkrili.
Oprezan ja ali oni jos oprezniji.
Cucnuse onako po puteljku i onaj zadnji mi mahnu rukom da pridjem.
Meni nezgodno sto me tako brzo otkrise.
Bojim se da me ne vrate nazad.
Javio bih se ja njima ali tek poslije Suhodola, ovako vidjecemo.
Pridjem ja i onaj prvi me upita jesam li sam?
Kazem da jesam.
Kud sam kreno?
Za Gorazde.
Odakle sam?
Iz Rogatice.
Dobro kad je vec tako mogu sa njima.
Meni lahnu ko da sam vec u Gorazde stigo.
Kad poslije nekog vremena osjetimo mi da nas neko prati.
Jos jedan momak poso sam za Crni vrh.
Pita mene onaj prvi sto lazem da sam sam.
Zakunem se Allahom da nisam slago, i da ne znam ko je to.
Mahnu onaj zadnji i njemu da pridje.
Kratko propitivanje i krecemo dalje.
Sad nas je sedam plus jedna puska.
Stalno smo upozoravani od naseg vodica da pazimo na nagazne mine (pastete kako smo ih zvali).
Bilo ih je sve vise kako smo prilazili Suhodolu.
Vecina ih je povadjena i leze pored staze.
Uvijek kad ih nasi opaze, onesposobljavaju ih i ostavljaju pored staze.
To isto cini i nas vodic.
Ima iskustva.
Prilazimo samom Suhodolu.
Sa desne strane nesto ogradjeno, ko da je bunar.
Ne mogu da vjerujem da na samom kanjonu Drine,
ovdje (gore na stjenama) moze da bude bunar.
Vidim da i cetnici dolaze ovdje.
Vjerovatno cetnicke patrole ili lovci.
Jedu ovdje i ostavljaju nered iza sebe.
Razbacane prazne konzerve.
Da su cetnici zakljucujem po tome sto su konzerve Srbijanske.
Znaci da ih braca dobro paze da ne budu gladni,
a ti muslimanski narode, pati se.
Najednom poce strasna buka.
Polegosmo iza zbunja.
Helikopter, veli nam nas vodic.
Leti nisko iznad same Drine i dolazi od Visegrada.
Vidimo ga dole kako ulijece u Suhodo, i odleti gore prema Borikama.
Nosi nove zalihe bratiji.
Kontam kako bi ga bilo lahko srusiti.
Vjerovatno dolijece cesto i samo bi mu trebalo napraviti ceku i jedna “zolja” bi bila dovoljna.
Ja, al sta onda.
Kolko bi to onda nasih zivota kostalo.
Krenuli bi cetnici u odmazdu.
Napravili bi ceku i ubijali neduzni narod.
Znaju oni da narod hoda.
Eto neki dan su nasi Zepljaci, iduci po lijekove u Gorazde, udarili na zasjedu.
Razbili su cetnike ali je pala zrtva na nasoj strani.
Pogino je zepljak Imamovic.
Sacekali smo neko vrijeme, jer nismo znali da li je helikopter imo obezbjedjenje, i krenuli dalje.
Morali smo ici desno, jer je lijevo kanjon drine a pravo u Suhodo nismo mogli zbog provalije.
Isli smo tako dok litice nisu postale malo manje, a sam Suhodo puno plici.
Otisli smo nekoliko stotina metara od Drine, i polahko se spustali u Suhodo.
Spustili smo se i sad smo se morali penjati na drugu stranu.
Prelazimo Suhodo poprijeko.
Gledajuci od Drine na samom vrhu Suhodola sa desne strane nalazi se srpsko selo.
To nam otezava situaciju jer kako se penjemo vidimo selo i postoji opasnost da nas otkriju.
Vodimo racuna ali se opet poneki kamen otisne nanize niz tocilo.
Napredujemo polahko ali sigurno.
Zadihani smo i znojavi iako je hladno.
Razmisljam kako bi ovuda isle zene sa djecom i starci,
kad je nama ovako naporno.
A isli su, kako to oni znaju.
Covjek je zivotinja i ne zna ni sam sta moze izdrzati,
dok ga nevolja ne potrefi.
Kad smo bili pri samom vrhu do sume,
vidjeli smo cetnicku “postaju”, na drugoj strani kod sela.
Kad bi nas otkrili slabe bi nam bile sanse.
Na svu srecu nisu i uspjeli smo se prebaciti i uci u sumu.
Tu smo odahnuli i polegli da se odmorimo.
Kad smo duse malo povratili krenuli smo dalje.
Isli smo sumom i poslije nekog vremena su se pokazale livade pred nama.
Rizicno za preci jer se vidi sa one strane Drine i neznamo imal cetnika tamo.
Sa one strana na koju mi moramo vidim zgariste sela.
Svaka kuca zapaljena i sve sravljeno do zemlje.
Mislim da je to selo Medna luka.
Kontajuci od prije gdje se koje selo nalazilo.
Izvidili smo sve oprezno i krenuli.
Trcali smo ali oprezno.
Morali smo kroz zgarista kuca.
Jeza me fatala.
Gore pod sumom vidim bile basce.
Za cudo Bozije kupusiste.
Onaku u letu svako od nas iscupa po jednu glavicu kupusa
i smugnemo u sumu.
Cetnici odveli svu stoku, sve do jedne zivotinje,
a nema ni divljaci i to su sve pobili.
To zakljucujem jer bi inace kupus bio pojeden.
Do tada nisam osjeco glad ali sam Bogami pojo podosta od one moje glavice.
Ostatak sam spakovo u ranac,da imam.
Odatle smo dalje isli trasom.
Trasa je prokopana jos za vrijeme Austro-Ugarske,
da moze ciro izvlaciti stabla.
Ja jes ti sudbina Bosno.
Uvijek te neko trao i pljacko.
Dobro te ima ikako, koji te sve tiranin haro i gazio.
Hele neznam kolko smo dugo jos isli kad smo napustili trasu i krenuli dalje sumom poprijeko.
Suma je postajala sve rjedja i pokazivali su se proplanci pa onda livade.
Znao sam da smo blizu.
Usli smo u velike livade koje su se prostirale nanize prema Drini.
Pokazalo se selo.
Razbacano.
Crni vrh.
Djelomicno popaljeno ali ima i citavih kuca.
Kako prilazimo selu sve mirise na paljevinu.
Ali ne na zgarista nego na suho meso……………