Odlazak iz Zepe
Glad je bila glavni razlog mog odlaska iz Zepe.
Cetnici granatiraju non-stop ali jedno sam znao,
gdje god dodjem nece biti bolje.
Imaju izobila pa i tuku nemilice po naseljenim i
nenaseljenim dijelovima.
Najvise iznenadi VBR sa Borika.
Doleti iznenada istovremeno po nekoliko granata.
Da ima hrane ne bi se ja sikiro, imamo i “kucu”,
pa bi bilo lahko prezimiti.
Ali nema Bogami.
Saopstim u kuci da sam odlucio da krenem.
Svi sute, niko nista ne vice.
Svjesni su da sam ja jedina sposobna muska glava u kuci ali i usta vise, koja ipak moraju jesti.
Da je mir pa da mogu sta saletiti u redu,
ali ovako nemaju puno koristi od mene.
Tana je prva progovorila rekavsi mi da nejdem,
i da ce za koji dan humanitarna pomoc proci do Zepe,
pa ce biti i hrane.
Razmisljo sam kasnije o tome kako je bila u pravu.
Ja nisam vjerovo, a da jesam vjerovatno bi osto u Zepi.
Ali od sudbine nemozes pobjeci i za nafakom moras ici.
Sama nafaka nikad ti nece doci.
Poselamio sam se sa svima u selu koga sam znao,
i kreno prema Ribiocu.
Od Ribioca se mora poci pa Starogorskim stjenama uz Drinu prema Visegradu.
Suvada mi spremila veeliki sendvic.
Komadina hljeba, unutra narezana suhovina od koze.
Kakva je situacija moze mi biti tri dana.
I bilo je Bogami.
Vec je puno hladno a ja jos uvijek na nogama imam one moje patike.
Popucale na nekoliko mijesta, ali sta je tu je, nemam nista drugo.
Gore u Ribiocu se okupilo podosta naroda.
Ima i zena i djece i starinja.
Glad goni mnogoga da se pokrene i potrazi spas u Gorazdu ili Srebrenici.
Tu smo cekali pokret tri dana.
Dane sam provodio u toploj sobici kod roditelja rahmetli Samira Zivalja.
Prognani i oni iz svojih Zivaljevica i tu se smjestili mislim u neciju vikendicu ili tako nesto.
Mali objekat pa se nema gdje ni spavati,
pa spavam kod Agica u podrumu.
Tu spava i on sa svojim ukucanima.
Ubi granata po svunoc pa na spratu nisi siguran.
Pokazivala mi Samirova majka sliku.
Na njoj u kaficu, kako li se zvase, preko puta fiskulturne sale u Rogatici,
Samir skupa sa Ibrom Delicem i Dzevadom Sejtarijom.
Sva trojica poginuli i sva trojica bili dobri borci.
Samir i Dzevad, zlatni ljiljani a za Ibru neznam bas.
Vrlo je moguce da je i on zlatni ljiljan.
I dan danile sam u kontaktu sa to dvoje staraca.
Pomogo mi nas Fahrone da stupim u kontakt sa njima.
Vratili se u svoje Zivaljevice.
Imam i broj telefona pa se ponekad cujemo.
Zovu me da ljetos dodjem kod njih u Zivaljevice,
a ja jos ni u Rogatici nisam bio i more biti necu nikad.
Volim je ali me ne vuce.
Mada sam gledo slike porusene Rogatice,
ja je jos nosim u srcu onaku kaka je bila.
I nju i njenu raju.
Hele treci dan cujemo da se s aksamom polazi za Visegradski Crni vrh.
Prva etapa prema Gorazdu.
Svi vicu da je opasno i da treba proci Suhodo.
Tad nisam zamisljo da ce biti tako tesko i opasno.
U sumrak su date instrukcije prije polaska.
Nema pusenja, price, paljenja baterija,
zene da sprecavaju djecu da ne placu………
Bogami ima nas preko stotinu.
Velika kolona i to mi se nesvidja.
Krenuli smo polahko i isli vise od sata.
Noc je pala i ide se polahko.
Izvidnica naprijed i u jednom momentu kolona zastade.
Od uha do uha nam saopstise da posjedamo po puteljku i da se umirimo.
Sjedili smo tako pozadugo, dok ponovo naredise da se bez panike ide nazad u Ribioc.
Tako se i vratismo.
Kasnije sam cuo da je izvidnica otkrila cetnike koji su bili pripremili zasjedu.
Znali su oni da narod hoda i mozda su bas tada bila stigla braca sa druge strane Drine na “vikend”, pa se domaci “stetnici” okurazili i palo im naom da pobiju sta jadnog napacenog naroda.
E ovaj put im se to omace zahvaljujuci nasim dobrim izvidjacima.
Nisam bio razocaran i odmah sam donio odluku da se vratim dole u Zepu
i sacekam koji dan.
Drugi put necu ovako, nego cu probati naci manju grupu.
U Zepi sam isprico kako je bilo i reko da cu ponovo probati za tri-cetiri dana……..
Tako je i bilo.
Ponovo sve isto ko i prvi put.
Opet meni moja komsinica Suvada napravila isti onoliki sendvic.
Ponovo sa suhom kozetinom.
Ceko sam u Ribiocu dva dana i nacutio da je jedan momak od Visegrada doso da prevede majku i mladjeg brata.
Ima i pusku, i vidim ja da ce oni da se iskradu i odu.
Zakljucim, manja je grupa i onda se moze ici i po danu.
Ipak je noc rizicna, ne zbog cetnika nego zbog mina.
Znaju oni hoda narod pa su nasijali svuda.
Poranim ja sutradan dva sahata prije sabaha.
Hladno ko ista.
Krenem prema Suhodolu, otprilike dva-tri kilometra.
Zauzmem ceku iza jedne stijene, povise gore, i cekam.
Ako ko naidje nemoze nikud proci a da ga ne vidim i cujem.
U sami cik zore cujem korake, neko ide…………..