Ideja za odlazak u Gorazde
Vec je jedno tri hefte kako sam u Zepi.
Polovina novembra ’92.
Glad pocinje da hara.
Moji nemaju skoro nista jesti.
Zene prognanici idu po selima nebi li makar ista dobili.
Neko da koji krompir, neko lista od kravlje repe (za zeljanice),
neko malo kukuruzna brasna i tako se prezivljava.
Jede se jednom u dva dana, ali ne puno.
Neko prica o humanitarnoj pomoci, ja odmahujem rukom, misleci u sebi da nece nikad doci.
Ne govorim naglas da ne bi ovaj napaceni narod jos vise skahrio.
Kontam bice ti to ko i NATO bombardovanja.
Nikad.
Vjeciti optimista ovaj put pesimista.
Hvala dragom Allahu da nisam bio u pravu.
Granatiranja ne prestaju. Tuku i danju i nocu.
Narod oguglo. Malo se trznes i nastavis dalje svojim poslom.
Dva puta sam iso sa tetkom cak gore u Ribioc preko Vratara.
U posjetu fameliji Agicima, a Bogami najvise ne bi li se sta dobilo.
Nek mi dragi Allah oprosti zaboravio sam ime tetkovog rodjaka Agica.
Kod njega bila u prognanstvu starija zena odnekud od Borika, prija mu.
Ta se zena ibretila kad je gledala kako jedem, slatko i brzo bez zvakanja.
Iduci za Ribioc svratio sam kod mog jarana Sinana Ceske na Vratar.
Sinan je bio ranjen u obadvije noge iznad koljena na potpuno isto mjesto.
Oporavio se bio ali je kasnije poginuo.
Bio je jedan od najsrcanijih branitelja Zepe.
Bio je ozenjen ali mislim da nije imo djece.
Druge prilike kad smo isli u Ribioc, pocese granatiranja.
Jedna granata pade kod kuce naseg postara, veziste, Fadila Heljica.
Ranilo mu jedno dijete.
Tetak Hrustem nije mogo ici sa nama.
Ostario, i hoda sa dvije stake, onako polahko.
Uci kur’an povazdan.
Ja ga zezo da je doso “tobe”.
Prico on meni da je ko dijete iso u mejtef i da nikad nije zaboravio uciti i Arapski citati i pisati.
Svima nam je ispiso po jedan list sa obadvije strane i reko nam da to nosimo uvijek sa sobom.
To sam i ucinio.
Tetak Hrustem je umro odmah poslije rata u Sarajevu.
Tetka Adila (najstarija mi tetka), zivi u Sarajevu.
Tana zivi sa svojim Muhamedom u Vogosci.
Scer im Safeta se udala u ratu za jednog momka iz Cerske i sad zive mislim negdje u Francuskoj…..
Cujem ja prica se da ide jedna grupa za Gorazde po lijekove.
Kontam dobar znak i pocnem i ja razmisljati o Gorazdu.
Taman naso smiraj dusi kad poce ponovo da se budi “nomad” u meni.
Jedno znam sigurno, u prvoj turi necu ici.
Neka me jos malo u Zepi.
Nagovaro me Poljo da podjem i ja, ali nisam htio.
Nesjecam se tacno s kojom grupom on ode, ali sam cuo kasnije u Gorazdu da je bio ranjen i jedva se izvuko.
Kasnije je islo vise grupa, pa se tako i Sejo prebacio kod majke u Gorazde.
Sretoh jedan dan Edina Zutog Podzu sa Rudog.
Moja generacija i on je bio sa porodicom.
Mislim da je uciteljovo u Zepi.
Dosta sam bukvica, hrastica i grabica posjeko u Zepi za vrijeme mog boravka.
Pomogo sam mnogima da se obezbijede sa drvima za zimu.
Bijase i jedan zepljak Ziiko, stanovo odmah pored skole.
Ozenio se bio sa mladjom sceri Saliha Vatresa sa Biljinovca.
Bila mu tu i snaha sa djecom.
Zaklali oni jedno tele i mi ponijeli mesa kad smo isli sjeci drva.
Otisli gore prema Ljubomislju.
Sjekli one bukvice i otiskali niz tocilo, a ja svujutro samo mislim kad ce vrijeme rucku.
A jesmo se i napucali brate.
Pomogo sam i Muzinim da se obezbijede sa drvima.
Suvada mi pravila dva puta sendvice sa suhom kozetinom kad sam polazio za Gorazde.
A nije bilo lahko ni prebaciti se, rizicno puno, gine se.
I tako dodje pocetak decembra ’92,
i ja odlucih da krenem za Gorazde.