Jeribacma
Negdje prvih dana mog boravka u Zepi,
zove mene Poljo da nesta vidim.
Pitam sta je, a on zuri predamnom i vice mi da pozurim.
Jedva ga sustizem, ide kroz selo.
Skrenu nanize prema Jasninom pogonu.
Kontam nesta naso pa da zalapimo.
Ukaza se restoran, ja zacudjen.
Ni jedno staklo na njemu nije pohlupano.
Sve skrseno samo on citav, mada bi razmisljam, po nekom pravilu
on prvi trebo biti sravljen sa zemljom.
Skrenu Poljo prema restoranu ja zanjim.
Vice mi da se penjem za njim da udjemo unutra kroz prozor od wc-a.
Odgurnu prozor on se otvori i mi udjemo jedan po jedan.
Nemoze nas niko vidjeti.
Nema nista pica, vice, ali vidi sta sam naso.
Nosi kantu od smeca pa je nako istrese pored bilijara.
Rasu se gomila opusaka po podu, izmijesana sa praznim kutijama.
Sijevnu mi odmah ideja da mijenjamo duhan za hranu.
Tako on i rece da ce mo davati za namazane kriske.
Duhan za jedan cigar, osrednja kriska.
Dugo smo komili opuske i stavljali duhan u prazne kutije od cigara.
Nakomili smo dosta kutija.
Onda smo onaj otpad ponovo lijepo pokupili u kantu.
Nesto smo zamijenili, a Bogami vecinu podijelili.
Svako sretan ko dobije da moze jednu da smota.
Najvise sam dao tetki, od mog dijela.
Kako se samo obradovala.
Za par dana nismo vise nista imali, sve se popusilo i podijelilo.
Svakodnevno smo isli igrati bilijar
Oprezno udjemo i opet pritvorimo prozor, igramo sat, dva i onda izadjemo.
Ko fol se krili, a i da nas je ko vidio ko da bi nam sta………..
Nekako u to vrijeme kad sam ja doso u Zepu (koji dan prije kraja oktobra ’92), povukli su se cetnici sa Laza.
Zahladilo a poslije toliko neuspjesnih pokusaja da udju u Zepu,
skontali valjda da tu nemaju sta traziti.
Ostavili su svakakve poruke po zidovima popaljenih objekata i svuda gdje su god mogli pisati.
Imali su i “pjesnika” koji je to sve srocio u stihovima.
Izmedju ostalog doci ce opet kad seva propjeva da i dalje zagorcavaju zivot nevinom Zepskom narodu i da ubijaju i pale.
Kao do proljeca ce Zepljaci pojesti sve sto imaju i onda ce im biti lahko sve pobiti i unistiti.
Po meni najveci protivnik samih cetnika je bila njihova propaganda.
Kad god slusas na cetnickim vijestima ista prica.
Napade na njih “jadne” cetnike izvelo 5000 Alijinih “bojovnika” a pomoglo him i par tisuca “hosovaca”.
Bilo je u Zepi po propagandi preko 20 000 izbjeglica.
Kad to cuje cetnik odmah pomisli da pored Zepljaka, stvarno ima za protivnika i onih 5000 Alijinih “bojovnika” i one 2000 “hosovaca”, koje ja nikad nisam vidio.
Pa nek onda stisnu da napadnu.
Jos kad cuju ono nase “Tegbir” i “Allahu egber”, ja mislim da im se i srce zaledi a i da ih se dosta “uneredi” u gace.
Hrabri bezdusnici cetnicki.
Pored Zepljaka od svih tih “bojovnika” i “hosovaca” ja vidjoh:Sebe, Polju, Senada, Seju, Selmu, one nase izbjeglice u Zepskoj skoli i jos ponekoga.
ZEPU SU BRANILI ZEPLJACI i po meni je i odbranili, iako je ’95 pala.
Da smo mi imali onakvu tehniku, orudje i oruzje i onako pokvarene nacionalisticke ideje i duse, oni ne bi ostali ni kod brace im u Moskvi sigurni………
Hele povukli se cetnici sa Laza i narod ide svojim zgaristima da donese sta je ko gdje sakrio i zakopo ranije.
Ide se:u Ljubomislje, na Laze, u Stoborane, Podzeplje…….
Bogami, narod i stradava nagazeci na mine koje su cetnici svakuda posijali.
Odlucim i ja da idem traziti voca, makar polutruhlih jabuka, jer su ostale neobrane i sad leze ispod vocki.
Bar ja to tako zamisljam.
Ranac na ledja i Shakirinu mlinu, da sacekam kad ce neko uz Ljubomislje jer mi je taj teren nepoznat.
Nacekam jednu grupu i polahko sa njima.
Kad smo bili na vrh Ljubomislja prosuse se livade pred nama.
Narod ode dalje prema Lazama a ja zaostanem.
Kontam ne moram ja dalje, sad cu ja tamo u livadama traziti.
Lutajuci udarim na jednu staru, visoku krusku.
Jeribacma, znam jos iz Sljedovica.
Ona sazrijeva zadnja u jesen.
Krupna, zelena (prava Muslimanska–sala mala), a socna ko ista.
Kako je zagrizas tako se topi u ustima.
Al jes vraga, dokle je moglo narod je pobro.
Samo u samoj klici jos ostalo, ali dovoljno da se ranac nabere, ako se uspjednem popeti.
Uz deblo sve zeljezni klini pobjeni do prvih grana, sigurno sedam, osam metara.
Ne bi se mogo drukcije popeti.
Skontam ja da ce mi trebati pritka za mlatiti kruske i ja je ponesem, odnosno svezem opasacem za ledja.
Popnem se do zadnje grane i onda moram uz nju jos par metara da mogu mlatiti.
Osjetim ja da pocese noge da se tresu od umora a i od straha.
Do tada nisam patio od visine (penjo sam se ko izvidjac na homore skidati sisarike za okvirove za slike), ali od tada se vise ne penjem visoko.
I bio i proso.
Nekako omlatio one kruske i kako koja padne dole tako i prsne.
Jos mi se teze bilo spustiti na zemlju.
Preznojio sam se triput.
Napunim moj ranac, najedem se onih komada sto su prsli i polahko nazad.
Moji su se obradovali jeribacmama, a ja sretan da sam im to mogo priustiti………