Tito i Saban
Upozno nash narod mene i Polju vec prvih dana i zove nas svako, ako mu treba sta uraditi.
Zna narod da mi netrazimo puno, po krisku pokajmacenu poslije uradjena posla.
Mi zadovoljni a ako je jos sta pride, recimo tanjir graha, mi presretni.
Siromahu je uhar i musica kad uleti, stara je poslovica.
I tacna sigurno.
Prodajemo mi zjale po selu kad eto ti nama Sabana.
Pita da mu pomognemo prenijeti stvari iz kuce u stacionar.
Kuca mu ispod skole prema staroj kuli i Andricevom mostu na Zepi.
Zaduzbine iz Turskog, Otomanskog vakta.
A stacionar na drugoj strani na ulazu od Rogatice.
Puno ranjenika u stacionaru i treba neko uvijek da je kod njih da im pruzi pomoc kad zatreba.
Dolaze i novi ranjenici svakodnevno.
Saban je inace medicinar u Zepi bio citav svoj radni vijek.
Sin mu Beno doktor, pa su odlucili da se smjeste u samom stacionaru.
Tako ranjenici imaju i doktora i medicinara u svakom momentu.
Pored Bene tu su jos doktori Nijaz Stitkovac i Ibrahim Heljic.
Svojim ocima sam gledo kako Beno “obradjuje” rane
nastale nagazom na mine.
Kuca Ibrinih je negdje gore na Vrataru ili tamo iza.
Nesjecam se tacno mada sam bio.
S Ibrom se znam vec nekoliko godina prije rata.
Bili skupa na radnoj akciji ’85 ili ’86 u Kladovu ili Negotinu.
Nesjecam se tacno na kojoj, jer sam bio na te obadvije radne akcije.
Bio sam ja i Samac- Sarajevo ’78 u Zepcu i ’79 u Beogradu.
Rat a Ibro pusi pravi duhan i uvijek mi ostavi bezec.
Hele selimo mi stvari polahko iz kuce za stacionar.
Kad smo bili gotovi carski rucak.
Izmedju ostalog kajmak i pekmez.
Ne zaljevamo vodom nego mlijekom.
Saban je uvijek bio pravi domacin.
Da ne povjerujes da se moze tako dobro jesti.
Kad smo bili gotovi sa ruckom pita mene Saban bi li mu htio cuvati stalu i susaru preko noci.
Prozor na spratu je okrenut prema njima, pa mogu leci na krevet i drzati otvoren prozor.
A da imam najlona pa da “ustaklim” donji sprat mogo bih i stanovati.
Meni odjednom sijevnu ideja.
Odem kasnije u skolu da pogledam ima li komada stakla na prozorima,
pa da mogu sta iskombinovati.
Iz ucionice u ucionicu, nista, sve skrseno.
Kad na jednom zastade mi pogled iznad table.
Osmjehuje mi se Tito, he, he.
Odletim casom u jos par ucionica.
U svakoj na zidu visi Titova slika.
Eto sta ti je Zepa moj jarane.
Plemenit i dobrocudan narod i vjerovo u bratstvo i jedinstvo do zadnjeg
dana.
Odem do Sabana i pitam ga da li mogu da se smjestim u prizemlje njegove kuce ali da povedem i rodbinu iz podruma skole.
Moze, i ja ga priupitam ima li mozda “almas”(spravica za sjecenje stakla).
On me nako zacudjeno pogleda, ko da me pita:
“Odakle ti staklo frajeru”.
I rece da ima.
Uzmem od njega kljuc od kuce i odem u skolu da odmaram.
Sa prvim sumrakom oprezno da me niko ne vidi prenesem ja sve Titove slike u Sabanovu kucu i sakrijem ih u sobu ispod kreveta.
Sutradan sam vazdan ustakljavo.
Za cudo Bozije svaka slika je imala dva stakla,
jedno sa prednje, jedno sa strazne strane.
Mora da je taj neko, ko je pravio slike, jako volio Tita
Hele drugi dan prevedem moje:Tetku, tetka, Tanu i Safetu u kucu.
Preselila je i Alicka sa nama, jer je bila sama, u “nasu” kucu.
Kuca pored Sabanove je takodje bila prazna, pa sam reko Teskeredzickama i Huremovicki da imam viska stakla i da pitaju za tu kucu.
Zaboravio sam ranije reci da je u podrumu skole bila smjestena i zena od Ramiza Huremovica sa vrh Tekije.
I ona je imala malo dijete sa sobom.
Cija je ta kuca bila neznam ali sam i njima ustaklio pa su i njih sestero preselili.
Imali smo divne komsije, ko u Gracanici i Tekiji.
Ja sam nakon tolikog vremena osjetio ponovo sta je krevet.
S obzirom da je haubica tukla po svu noc, moji su spavali u prizemlju, a ja na spratu sa otvorenim prozorom.
Noci su bile hladne ali sam ja moju obavezu cuvanja stale i susare shvatio obavezno.
Imo sam i sacmaricu naslonjenu uza zid.
Nagrada je bila svako jutro flasa mlijeka od Osmane i suho meso od Sabana, a i spavanje u krevetu Bogami.
Iso sam jednom sa Sabanom i po vola negdje gore prema Pripecku.
Tuku granate, pa mi ponekad i zalegnemo, a vo hud nezna.
Isti dan smo ga i zaklali i pripremili da odstoji u soli za susenje.
Nije bilo kupovanja nego se sve svodilo na robnu razmjenu.
Tako je i Saban susio meso i mijenjo za drugu robu.
Par dana po preseljenju ja u selu kad zagrohinja granata.
Pade kod “nase” kuce.
Poletim ja brzo, brinem se.
Pala pred kucu na cestu.
Udarila tacno pod podzid i zabila se sva u zemlju.
Nije bilo gelera, bila pancirka ili nije explodirala.
Sreca, inace ode moj trud uzalud.
Tri dana se pusilo iz onog mjesta gdje se zabila……..