Veliki ljudi
Prvih dana mog boravka u Zepi sreo sam se sa jos dvojicom “velikih” ljudi.
Idem ja od skole prema djamiji kad u susret mi dolazi neko u sarenki.
Pogledam malo bolje kad ono Avdo Palic komandant odbrane Zepe.
Zavika on:”Cengicu jesi li to ti”.
“Jesam Avdo” odgovorim ja.
Poselamimo se srdacno i on me pozove da idem sa njim u komandu.
Avdu sam poznavo godinama.
Bio mi on u TPR-u poenter, pa onda poslovodja, dok mu firma nije dala stipendiju i poslala ga na fakultet koji je uspjesno i zavrsio.
Kasnije sam ja preso raditi u galvanizaciju i svakodnevno sam saradjivo sa njegovom sestrom Minom koja je radila kod nas kao hemicarka.
Mina se kasnije udala u Podljun.
Gdje je sad neznam.
Prico sam sa Avdom o svemu i svacemu.
O zivotu prije rata, o ratu i o pretpostavkama o buducim desavanjima.
Reko sam mu za onu zolju sto sam je vidio zakacenu na onom traktoru u sumarku.
Kaze on kako ta kuca nije napustena i da je zolja tamo samo iz bezbjednosnih razloga, da nije u kuci, i da zolja ima dovoljno.
Pito me je za moje namjere i ja sam mu reko da mi je cilj srednja Bosna da nadjem majku a onda idem u Tuzlu traziti sina i mater mu.
Tako ce nekako i biti otprilike jedno pola godine kasnije.
Jos mu ja kazem da me zove za sta mu god zatrebam, i tako sam besposlen.
Predlozio mi je da svaki dan nosim nasima gore na Brezovu ravan kukuruzice za rucak, pa mogu gore jesti.
Obradovo sam se i odmah prihvatio.
Imo sam zagarantovan rucak, i u tim ratnim vremenima nije mi vise ni trebalo.
Sta ces traziti vise od jednom dnevno dobro jesti.
Da je Bogdo sav narod to sebi mogo priustiti.
Uprtim one dvije vrece, sa u svakoj otprilike 30 (trideset kukuruzica), i put pod noge.
Ako idem cestom okolo, velike krivine i puno daleko.
Ne izgleda okom ali ako ides treba ti mescini dva sahata.
Nego ja okrenem precicom preko rijeke Zepe, pa uz livade.
Ima gore kuca pa ja priupitam kud mi je najbolje ici.
Kukuruzice prhke pa se nalomi komadica.
Kad kuhar podijeli, vrati meni one vrece a u njima se nalomilo za jednu kukuruzicu.
Jos dobijem tanjir graha, jali krompirove corbe i Bog te veselio.
Sit ja, more mi biti i do prekosutra ako bude nevolje.
Svaki put zamolim nekog od Zepljaka vojnika da mi pomogne da nadjeljam luca tetki za potpale.
Ko da sad vidim, zgrada prodavnice mislim (prije rata).
Tu se i autobus ceko u mirna vremena.
Iznad put a povis njega homore vec zadjeljane Boga pitaj kad i nacijedila se smola.
Pravi luc.
Navikli Zepljaci, pa mi odmah pocnu djeljati luc kad rucamo.
A tetka se obraduje ko ista.
Dijelio sam luc i drugim zenama.
Al jes vraga ne potraja mi dugo.
Utanjio narod donosit u mlin da se samelje i odmah umanji i vojsci.
Poslije mozda dvije hefte mog boravka u Zepi, pocela vojska nositi sebi hranu od kuce.
Sta cu ja jadan???
Drugi li treci dan vracam se ja sa Brezove ravni, sit.
Kad ugledam rahmetli Sabriju Tabakovica.
I sa njim se znam dobro sa carsije a i iz rezerve.
Radio on u Rogatici u TO (teritorijalnoj odbrani), i vozio nivu.
Cesto nas je znao odbaciti kuci ako bi bilo pokasno a on izbio.
Strahovito volio raju i gdje god nas vidi eto ga da malo poprica a ako je sa nivom sam, odmah stane.
Znao nas je kritikovati sto ponekad puno popijemo.
Tu gdje sam ga sreo bila mu kuca, pa sam navraco ako je bio kuci.
Nije mogo smirom iso je cesto u Boksanicu, planinu prema Borikama.
Kazu da se cesto vraco sa puskama.
Nadje nedje cetnicku patrolu, iznenadi ih i pobije.
Jedne prilike trebo biti napad na Pesurice i Borike.
Napad trebali izvesti nasi sa slobodne Gorazdanske teritorije, da se spoji Gorazde sa Zepom.
Zovno mene Sabrija da idem sa njima da mu nosim “rupovku” (radio stanicu).
Ponijeli mi i minobacac i svih pet ili sest granata koliko smo imali.
Nas zadatak je bio da udarimo sa Zepske strane na rejon Borika kad navale nasi na Pesurice.
Vazdan smo mi proveli na Boksanici na onoj strani prema Borikama.
Odustalo se od napada.
Kako, zasto, to ni do danas nisam sazno.
Bilo mi krivo ko ista, skahrio se.
Mozda su nasi skontali da bi nam zalogaj bio prevelik, ko zna.
Znam samo da je Zepa bila nemocna da bilo sta uradi osim da se brani.
Ipak cetnika previse a imali su sve zivo, a mi od “teske artiljerije” onaj minobacac i pet, sest granata.
Negdje tih dana je dolazio i Naser Oric iz Srebrenice sa svojima na dogovore.
Donio minobacac sa granatama na poklon, kaze ima on.
Dosli kombijem.
Dogovarali se sa nasom komandom, o cemu neznam, rucali i otisli isti dan.
Ipak se nije mogla Srebrenica ostaviti duzi period bez glavnog staba.
Bar tada ne, sta se desavalo kad je Srebrenica padala, neznam, ima vise prica, pa samim tim se ne moze ni znati prava istina.
A Cetnici ne prestaju granatirati.
Cesto tuku VBR-om (visecijevnim bacacem raketa) sa Borika.
Iznenada doleti po nekoliko komada.
Po svunoc cijuce haubica sa one strane Drine, iz Srbije.
Psihicko ubijanje, nedaju spavati.
Vjerovatno pjani cetnici pa senluce.
Pogan neljudska.
Na Boksanici je sledece godine ’93 Sabrija i pogino.
Cito sam u Kurtinoj knjizi “Zepa” o njegovoj pogibiji.
Bio je pravi gazija.
Allah mu rahmetile.