Selma i Sejo
Kad sam se probudio sutradan, jutro je vec bilo poodmaklo.
Svi su vec bili ustali.
Pricali su kako je nocas doletilo nekoliko haubickih granata sa one strane Drine.
Ja nisam nista cuo, spavo sam ko top.
Vjerovatno izmoren dogadjajima iz proslih dana i samim putem.
Usto sam i poso da napravim “dorucak”.
Izaso sam iza skole, nabro pregrst sipuraka,
i vratio se da ih skuham i napravim caj.
Kuho sam ih dugo dok nije voda postala jako crvena i nasuo u solju.
To mi je bio i bice narednih mjesec i po dana dorucak.
Naravno bez secera, odakle mi……..
Izaso sam da malo prosetam i da obidjem tetu Nafu, snahu joj Suvadu i unuku Sanu.
Teta Nafa je zena Durme Holuclica a Suvada, Muzina zena, moja komsinica sa Suplje gromile.
Djevojacki se prezivala Ramic.
Bile su smjestene u kuci od Beninog amidze.
Ponovo suze i sjecanja na minule dogadjaje.
Durmo i Nafa su bili jako bliski prijatelji mojih roditelja.
Pricale su mi kako su cetnici odveli Durmu i sina mu Muberisa.
Odvedeni su u Zaganovice, sto znaci opet domaci dusmani.
Nisam cuo da su im tijela ikada pronadjena.
Taj dan sam sreo i Senada i Seju Peze.
Bio je to takodje srdacan susret.
Senad je bio sa porodicom, a tu je i zivio zadnjih godina.
Radio je kao sef u Jasninom pogonu djecje konfekcije u Zepi.
Bio je strasno mrsav i zabrinut.
Nije mu bilo lahko jer glad vec uveliko hara,
a on ima zenu i djecu na vratu.
Iso je cesto u ribu ne bi li sta ufatio da imaju djeca jesti.
Meni je bilo daleko lakse jer sam bio sam a moja porodica je bila na sigurnom u Tuzli kako sam tada mislio.
Tek cu u stvari nakon jos pola godine saznati da su bili prebaceni u Njemacku.
Cijelo selo skupa, koje smo onomad poslali za Vlasenicu.
Sejo isti onakav kakvog sam ga znao.
Neozenjen i jes bio, nema celjadi i odmah manje sikiracije.
Provodili smo dosta slobodnog vremena skupa,
a za par mjeseci cemo se opet sresti u Gorazdu.
Tamo je bio sa majkom.
Prico mi je ali sam zaboravio kako se obreo u Zepi.
Isti dan sam otiso do bolnice i dole sreo Selmu Pesto.
I ona je ko i Senad i Sejo iz Podljuna.
Radila u Rogatici ko ljekar stomatolog u bolnici i vjerovatno se tu upoznala sa doktorom Benom i eto i nju sudbina dovede u Zepu.
Zivila je sa Benom kod njegovih roditelja Sabana i Osmane.
Uvijek sam iz njenog pogleda osjeco da me zali,
cinilo mi se isto ko i ja Senada.
Znala je da nemam sta jesti i da mi svaki novi dan treba donijeti novu nafaku da bi sta imo pojesti.
Ali kako kazu ljudi, dok je nafake ima i zivota.
I eto fala dragom Allahu prezivih,
i sad imam vise nego sto sam ikad imo.
Materijalno, dusevno nikad vise.
Ali zivot ide dalje i covjeku je postalo najvaznije da nejac,
djecu svoju izvede na selamet.
A Saban i Osmana posebna prica.
Zavolili me vjerovatno zbog toga sto sam bio dobar sa Benom,
a i babu mi i majku dobro poznavali.
A i ja radisa Bogami i ponekad bi ponesta pomozi Sabanu.
Vise o tome kasnije.
Dobar dio hrane i mlijeka koje cu pojesti i popiti u Zepi
bice od njih dvoje.
Nije proslo jutro da mi Osmana nije dala flasu mlijeka,
koju sam naravno dijelio sa svojima.
Kao uostalom sve sto bi imali.
Cujem danas da je Saban napiso knjigu o zbivanjima u Zepi,
izmedju ’92 i ’95.
Pa mu zelim puno prodanih knjiga.
I Sabana sam sreto poslije rata.
Vracajuci se iz radnji sa posla iduci na jaranovu vikendicu
gore u Rjecicu kod Reljeva, sreto bih ga u Zabrdju,
gdje se bio smjestio u nekoj kuci.
Smjestio se bio u jednu kucu blizu kuce onog medjeda Krajisnika,
sto cami sad u cuzi kod mene ovdje u Scheveningenu.
Upoznah jednog momka po prezimenu Poljo iz Visegradske Zupe i sjaranismo se.
I on nomad ko i ja…….