[Sedina]

#9692

Izasli smo na Rudo.Lijepa Rogatica,mirna,nista se ne cuje do cvrkut ptica,sabah je.Neobicna je ta tisina,koda nikog zivog vise nema u gradu,a sjecam se isto tako kad smo tek posli na Trnovo kakva je ostala atmosfera,gradska,zvuk kola,djece koja se igraju,muzike iz avlija,naroda po ulici,a sad nema niceg.Zapucase po nama,vec su nas primjetili,doduse i isli smo sredinom ceste.Ne znamo mi kako se krece po gradu,odakle puca,gdje se treba vise cuvati.Razbjezali smo se,kud koji,a ja s malim Nisanom uskocim u neki kanal pokraj puta.Dvije tri minute poslije,kad se sve smirilo pocesmo se dozivati i uglavnom vidimo da nikom nista nije i dogovorimo se da se sastanemo na lijevoj strani puta,pa cemo izmedju kuca sici u Gracanicu.Pucali su jos u nekoliko navrata po nama ,al smo uspjeli preci na drugu stranu,svi se skupili kod jedne kuce i odatle polahko kosto se i dogovorilo od kuce do kuce,krij se i pretrcavaj.Dok sam pretrcavala ulicu,vidjela sam ubjenog covjeka pored puta,vjerovatno duze vremena mrtvog jer se tjelo tog rahmetli covjeka osjetilo i to mi je i privuklo paznju na njega,jer mozda ga ne bih ni primjetila u onoj brzini i strahu.Poslije su nam rekli da je to bio Vatres,al nisam vise sigurna za ime,cini mi se Sabrija,a cetnici su posebno cuvali to mjesto,da se nebi ko njemu priblizio.Svratila nas je jedna zena u Gracanici kod sebe u avliju da se odmorimo,iznijela nam kahvu i tu smo od nje pokusali da saznamo sta nam je raditi?Odakle puca?Kako je Gracanica ne taknuta?Sta se desava na drugoj strani Rogatice?Kad smo se odmorili,odlucili smo da krenemo pa cemo na Toplik kod tetke i tetka,ostacemo zajedno,necemo se razdvajati.Isli smo pored osnovne skole,sa strane gdje je sala,kad su ponovo poceli pucati po nama.Meci su se odbijali o zeljeznu ogradu a mi smo samo polegli na zemlju zaklonjeni onim topolama.U kracim intervalima je neprestano pucalo po nama,nisu nam dali glave dici,a nisu ni pogadjali….srece.Na jednom iz Kruscice preko mosta utrca nas momak,znala sam ga iz vidjenja,ime mu ne znam,i uputi se pravo gore nama,ne ode tamo ispred skole da izbjegne jad u kojem smo se mi nasli.Pocnemo ga dozivati da stane,da ne ide gore nama,poginuce,pucaju,al nista,on jos uspori korak,popravi jaknu,uspravi se,ruke u dzepove i smirom i sredinom djade.Sad mi je vec bilo jasno da to namjerno radi,jer cuo nas je,al nisam mogla skontati odakle mu tolika hrabrost.Mi lezimo na trotuaru a on sredinom k’o u po mira,prkosi cetnicima, i kako nam prilazi pita:
-“Na vas pucaju?
-Ja,vrati se!-govorimo mu svi skoro u glas,al on ne remeti.
-“Normalno nece mene.Ovo je komsija s Matinog brda.
-Pa sto hoce u nas!-kaze tetak rahmetli.-Sto mi djecu gadja,majci rodjenoj oba uha jednim metkom probusio!
Tu nam nije bilo smjesno,al poslije smo ga rahmet mu dusi stalno zezali za ovu kletvu.
-“Imate rusake….sumljivi ste him,a mene je jutros komsija ispratio u carsiju,ma znaju sta jedemo tako da ga ja i ne brinem.
Reko:-Evo bacicu rusak,pa nemam nista vazno u njemu.
-“Ma nije to,;-nasmija se.Vidi da dolazite odnekle.Sigurno ste svasta vidjeli,pa da vas usutka na vrijeme.
-Pa sta cemo sad?Znas li nam ti ista predloziti?
Sleze ramenima a ocima razgleda oko sebe.
-“Pokusajte pretrcati i sakriti se za ovaj betonski zid,zaklonicete se i kolko.
A stvarno ,preko puta nesto izbetonirano u kocku,nisam to ranije nikad ni primjetila,cini mi se da su govorili da su tu odlagali smece sa pijaca,ne znam tacno za sta je to sluzilo.
I vec ledjima okrenut nama,samo rece:-“Nek vam je sa srecom.”
-Fala ti puno,i tebi isto momak,- i ostasmo smirom da lezimo.Ocekali smo da zamakne izmedju kuca da nebi smo isprovocirali pucnjavu,da ga komsije cetnici ne ubiju “greskom” jer su nas htjeli.Pretrcase rodice,jedna po jedna,sestra,moj red.Dok poskocih na noge i krenuh,zapuca rafalno po meni.Piste meci oko mene,cujem kratko ps,ps….ma cini mi se svaki me opahne,pa onda 5,6 metara visocije se odbiju o asvalt.Skocila sam negdje pred kraj ulice prema zklonu ili sam pala da su mi se noge zapetljale u onoj brzini,a u tom su me sestra i rodice uhvatile za ruke i povukle sebi.Vristale su,a sestra me prepipavala u isto vrijeme po rukama ledjima,jesam li ranjena.Okrenem se a mama skamenjena,stisla glavu rukama,bi progovorila a ne moze da izusti.
-Dobro je mama,…nije mi nista!,-a sama sebi ne vjerujem da nigdje ne boli,da cetnicko kopile iz rafalne paljbe promasi curicu dok trca preko ulice da spasi goli zivot.Pretrcali su i oni,i nakon nekog vremena smo krenuli Topliku,u koloni jedno za drugim,mi djeca na prijed a stariji iza nas.Posto smo bili u liniji gledali smo da se drzimo zida,da nas stiti i kolko a u tom su nas i krosnje drveca sakrile,preko mosta,uz toplik i kuci.Valjda od silnog umora i soka,bilo mi je samo da legnem,da se odmorim,a kad sam se probudila onda sam osjetila nenormalan strah,slike su se samo mjenjale u glavi od svega sto sam vidjela i sta je moglo biti.I svi smo bili takvi,skoro da nismo pricali izmedju sebe o svemu vidjenom,a mama je samo plakala a i kad bi sta podji reci,nije mogla,samo zamuca.Tek treci,cetvrti dan je pocela normalno da izgovara rijeci….

[Author]

Posts