[Mare]

#8086

[Mare]

#8087

[Mare]

#8088

[Mare]

#8089

[Mare]

#8090

[Teva]

#8092

Procital ti komso sta Gafa pise kako je gore lijepo, nego prevedi ti to svojoj zeni, pokazi joj ove i druge slike pa da mi planiramo odmor ljetos skupa po Bosni, ako Bog da.B)
Jos ako djeca vide kako je lijepo neces se kotarisati dok ih ne odvedes.;)

[Mare]

#8093

Ma da nisam procito nebi ni postavijo ove slike.Jel ti se svidzaju?Napominjem da se ne radi o Rogatickoj Rakitnici.B)

[Bubelino]

#8106

[Bubelino]

#8107

[Mare]

#8108

[Mare]

#8109

[Teva]

#8128

Zivi iz Dzehenema(drugi dio)
Muhamed Gafic

Drugi bivak u kanjonu Rakitnice prosao je bas onako kako smo ga zamislili. Sator je bio mokar, oprema je bila vlazna, ali smo imali suhu presvlaku i nije nam bilo hladno. Senadin je nalozio veliku vatru, pa je oko nje bilo dosta mjesta na kojim smo susili majice, pantalone, vrece za spavanje. Morali smo se od nje odmicati jer je suha borovina iskrila i dimila. On je pred mrak negdje otisao i opet se vratio sa ribama za veceru.
– Kako ribe vide tvoju musicu po ovom mraku? – pitao sam ga.
– Vide – suhoparno je odgovorio Senadin.
– On ih doziva, mami ih, zacara ih i one same dolaze – smijao se Dinno i zadirkivao ga.
Lezali smo na malim policama prekrivenim osrednje krupnim oblucima, koje je rijeka za visoka vodostaja donijela, razgovarali, jeli, smijali se kao djeca, sanjarili, zaspali, sanjali Dzehennem i vatromet i… bunovno skocili iz sna.
– Kisa! Kisa! – Dinnov glas je bi rezak i zabrinut.
U kanjonu je kisa jedna od ozbiljnih objektivnih opasnosti. Tad rijeka naglo nadodje. Jadnica, nema se kuda razliti i talasi od nekoliko metara pocnu prodirati kanjonom.
Nekoliko kapi mi je palo na lice i u sirom otvorene oci, ali je nebo bilo cisto. Uzalud sam sirio oci da vidim te oblake, ali su se na uskoj traci neba samo su zvijezde nazirale.
– Jeste, kisa je padala. Izbrojao sam sedam kapi i onda vas zovnuo – pravdao se Dinno a mi smo mu se smijali.
– Moj Dinno, moj Dinno, znas li ti ono: sto me, bolan, budis kad sam s Njom i kad smo ostali u dvije rijeci… Zaustila je da klimne glavom, a ti dreknu – kisa! – neko mu je prijekorno prigovorio.
[b]
Prvi let jastreba[/b]

Ne znam da li je brizni vodja nastavio dezurati cekajuci kisu, ali sam, znajuci da nad glavama imamo stijenu, pogodnu za brzi uzmak, nastavio spavati i sanjariti. Ona je i dalje bila spremna potpuno ponuditi sve svoje cari, odati mi svoje najtananije tajne, pustiti me u svoje krilo… Osvajao sam je, osjecao svoju snagu i njenu njeznost, ljepotu, a nisam ni pomisljao da ustvari Ona mene zavodi. Sve dok, sutradan, nismo stigli do njenog drugog kanjona.
Siri, pristupacniji dio kanjona prolazili smo poput tipicnih istrazivaca. Zagledali smo svaki vir, smijali se i snimali na vrijeme upozorene ribe, koje su bjezale ispod nasih nogu i skrivale se pod sjenke kamenih ploca ili isprano korjenje rakita. Rakita je oveca, izrasla vrba bjelkastog lisca. Bas po njima je rijeka dobila ime Rakitnica.
Na kraju jednog brzaka, izbacen na krupne oblutke, vodenjake, lezao je motor. Samo isprani, oguljeni metal. Nekad je bio motor BMW. Je li iz rata? Onog, Drugog svjetskog? Kao da sam vidio njemackog izvidjaca kako sa naocalima i koznom motociklistickom (ili pilotskom) kapom juri po obroncima Bjelasnice, Visocice i gleda zelenu nit ove rijeke duboko dolje. Ili je to samo pokvareni motor kojeg je neki gorstak bacio. Na selu ima jedna uzrecica. Kad ti nesto ne treba – baci u rijeku. I fapova guma je tako dosla u rijeku. Visoka voda je donijela i zakacila na granu rakite.

Na drugoj obali se nesto desavalo. Dinno i Zdena su se penjali po skliskoj travi na jednu stijenu i snimali kamerom.
– Jastreb, pikirao je na nesto – govorio je Zdena. Mozda je zmija.
Nije. Ne lovi. Mladi je, mozda mu je ovo prvi let. Zutokljunac – rekao je Dinno
Mladi jastreb se zavlacio pod jedan kamen. Mahao je krilima, ali nije mogao poletjeti. Nije bio ranjen. Prvi let jastreba! Kakvo uzbudjenje za njega. Hoce li ga majka pronaci. Zuti kljun je znak da je jos na sisi, da jos uvijek jede majcinu sazvakanu i sa zelucanim sokom pomijesanu hranu. Od toga je zuta boja kljuna koja ima i flourescentnu nijansu pa ptica i po mrklom mraku vidi kljun svoje pticice i tako je pita. Ta boja se, kako ptice odrasta, i prelazi na lov, kasnije gubi, jer ga demaskira. Zutokljunca smo ostavili svojoj sudbini i zakonima prirode.

Varke rijeke

Pred drugim kanjonom rijeka me je potpuno zavela. Govorili su mi da je tuda nemoguce proci, da se na mjestima potpuno zatvara, da se stijene obala gotovo dodiruju, da ima ponora, brzaka, mozda vodopada… Ribari su tvrdili da vodom niko nije prosao Rakitnicu.
Rijeka je ulazila u tjesnac sirok pet metara i mijenjala boju. Od bijele do tamnozelene. Obale su bile strme, glatke, isprane. Stijene su se dizale i nisu omogucavale prolazak. Voda je bila od jedne do druge obale. Nije se mogla gaziti.
Plivati u hladnoj Rakitnici? Dzehennem smo presli etapno ploveci camcem. Ovdje bi etape bile duze od uzeta. Odlucili smo da se dobro odmorimo, jedemo i krenemo dalje ekspedicijskim stilom. Predlozio sam da sve ruksake, torbe i fotoopremu stavimo u camac, na to da legne Dinno, a mi da plivamo. On ce snimati a mi gurati ili zadrzavati camac pred brzakom. Uze je bilo na dohvatu ruke i mogli smo camac svezati i spustiti ga gdje je potrebno.
Temperatura vode je iznosila oko 15 stepeni. Ako je temperatura vode duplo manja od zraka, postoji opasnost od srcanog udara.

Dobro smo se pokvasili, rashladili i… zaplivali. Nakon stotinjak metara zidovi kanjona su se suzili na dva metra a dalji tok rijeke je prelazio u brzake, slapove i suzenja koja su mogla biti manja od sirine camca. Stijene su se dizale na pedesetak metara. Zaustavili smo se.
Penjao sam se stijenom lijeve obale, desetak metara nad vodom. Teskoce u stijeni su prelazile III º teskoce po skali UIAA (medjunarodne alpinisticke asocijacije). Na jednom mjestu patike su mi se poskliznule i jedva sam ostao visiti na jednoj ruci. Pad bi bio u vodu, ali kako pogoditi tu tamnozelenu, usku traku. Rijeka je nastavljala svoj tok usjecenim kanalom. Izgledi su bili mali. Kad sam se vratio, partneri su me gledali. Cekali su da nesto kazem, ali su oni, izgleda, donijeli odluku.

Kanjon za najhrabrije

– Ovo je mjesto gdje istazivaci odustaju. Mnogi su odustali i nisu prosli rijeku vodom. Avanturisti bi nastavili. Tesko je, ali mozemo proci – rekao sam.
– Mi smo ozbiljni ljudi i mozemo razmisljati o povratku – rekao je Zdena.
– Sta ako nastavimo i ne budemo mogli proci camcem? – pitao me je Dinno.
– Okrenut cemo ga na stranu i proci – odgovorio sam im i bio sam ljut. Sve je ukazivalo da ce oni biti za to da prekinemo ekspediciju i vratimo se.
– Ispast ce nam oprema – ukljucio se Senadin.
– Kamere, fotoaparati, stativ, ostala oprema… To je 20.000 DEM. Sta cemo s tim? – pitao je Dinno.
– Jesam li vam rekao da ste se pretovarili i da ne mozemo tako… Dobro, Dinno nosi podvodnu kameru i aparat, pa nek snima i pod vodom i na vodi, a ostalo ostavljamo ovdje. Nastavljamo alpskim stilom.
– Ja sebe ne vidim u kanjonu bez haserblada – kristalno jasno je rekao Zdena. Ponio je taj skupocjeni fotoaparat i nije zelio ostati bez kvalitetnih snimaka.
– Sta ako udjemo vodom u kanjon i ne budemo mogli izaci? – vodja ekspedicije je zelio razmotriti i tu varijantu.
– Vodopad do 50 metara ja cu uzetom rijesiti. Stijenu takodjer. Ako ne budemo mogli vodom izaci cemo… ja cu to rijesiti – uvjeravao sam ih. Ubjedjivao sam ih da samo ovako, uz odredjen rizik, mozemo uspjeti, a Dinno moze to snimiti. Nakon ekspedicije doci cemo po opremu. Bio sam ljut i odlucan u uvjeravanju. Bilo je kasno. Ostala su nam cetiri sata do mraka, a taj dio kanjona, kojeg su prethodni istrazivaci zaobilazili visoko iznad rijeke, bio je pet puta duzi od Dzehennema. A njega smo cetiri sata prolazili. Bio sam spreman krenuti sam. I u kanjonu, na maloj polici, bivakirati. Noc je kratka a moja zelja za avanturom velika. Podsjetio sam ih da ako vjerujes i ako to silno zelis, cijeli univerzum ce se ujediniti da ti pomogne. Onda je Dinno rekao:
– Ja vjerujem Gafi i idem. Ovaj kanjon mogu proci najhrabriji. Dobra smo ekipa. Vidi nas. Idemo!
– Kako god odlucite – Senadin je bio jasan.
– Idem i ja! – Zdena je ubrzao avanturu.

Strah u ocima

Stativ, tezak i skup, haserblad, kamera, ostali fotoaparati, vrece za spavanje, tri ruksaka, hrana, odjeca… Sve skupa, tesko 40 kilograma i 20.000 DEM, ostavili smo na tom mjestu, u jednoj pecini.
Na prvom slapu je virila stijena i camac je zapeo. Voda su ulijevala u njega i prijetila je opasnost da ga potopi. Uzetom sam ga vukao i pokidao jedan nosac. Bio sam uznemiren. Zdena je zagazio do pojasa i trzajem prusike pokrenuo ga. Camac je poskocio i aterirao u bijelu, pjenusavu vodu. Skocili smo za njim i zaplivali. Dinno je ukljucio kameru, skocio i nastavio snimati.
Plivao sam prvi. Kanjon se suzavao a voda je postajala sve dublja, tamnozelena, skoro crna. Petnaest metara iznad nasih glava bila je granica mahovine. Dakle, to su najvisi vodostaji. Bilo me je strah. Sta ako sam se uvalio u nevolju? Nista. Sam sam to htio. Ali ako sam i partnere… Plivao sam, a oci, zjenice, bile su mi sirom otvorene. U njima je normalan covjek mogao prepoznati strah od nepoznatog. Moji partneri su se slicno osjecali i plivali. Senadin je gurao camac. Dinno je plivao i snimao. Znao je da mora pratiti camac i ne zastajkivati.

Prolazio sam kamene kazane, siljate stijene i glatke obale rijeke. Na nekim mjestima su se gotovo dodirivale. Iza sebe sam slusao struganje camca i stenjanje Senadina i Zdene. Nebo se nije vidjelo. Stijena je bila prevjesna s obje strane. Voda je izdubila zivu stijenu i napravila korito poput tunela. Virovi su zapocinjali brzakom li slapom ili malim vodopadom, rijeka je pjenusala, onda se smirivala, postajala duboka, mirna. Nakon stotinjak metara oplicala bi, dno bi se ukazalo. Bijeli obluci. Postajala bi plitka, do slijedeceg praga i onda opet brzak, slap.
Na jednom mjestu ogromno, zaglavljeno deblo bora. Morali smo ga pomjeriti da provucemo camac.
– Sta ako krene za nama, pobit ce nas – Zdena je bio zabrinut.
Ponovo smo ga zaglavili. Izdrzat ce do prve kise. Forsirao sam i osluskivao. Sum, govor vode, nas je upozoravao na tok rijeke. Tihanac, brzak, slap. Stalno sam molio Boga da se njen sum ne pretvori u huk. Ni iza, ni ispred nas. Povremeno bih se okrenuo. Senadin je plivao i gurao camac. U polumraku sam uocavao Zdenin sesir i glavu. Dinno je gurao pred sobom kameru u specijalnom kontejneru. Ona je plivala i snimala. Na jednom mjestu nisam mogao prsno plivati. Stijene mi to nisu dozvoljavale. Sirina je bila oko metra. Presao sam na takvu tehniku plivanja da mi je jedna ruka u zaveslaju bila ispod druge.

Kanjon u kanjonu

Stanje svijesti je bilo tako da je, kad smo ostavili opremu, Dinno stavio dzepni noz u kupace gacice, s namjerom da, bas tako nam je rekao, ako dodjem u bezizlaznu situaciju da… prekratim muke. Srecom, skupocjeni svajcarski nozic je izgubio na skoku u prvi vir.
Ovim kanjonom je 1956. godine prosla ekspedicija sastavljena od alpinista (Muhamed Buturovic, Lala Mulalic…), naucnika, vojnika, oficira. Finansirala ih je vojska. Od izvora do usca isli su petnaest dana. Kazu da ih je bilo 15. Nisam mogao zamisliti kako je ovim kanjonom mogla proci tako glomazna ekspedicija. Mozda su ga ovdje i u Dzehennemu zaobisli. Ili mozda nisu. Ne smijem nista reci. Ipak, vjerujem da je Alen L. sa partnerom mogao slijediti ovaj vodotok. Mozda zbog toga nije htio da prica.
Pitam Dinnu da li snima. Ako ne budem imao dokaz da smo ga prosli, necu ni sebi vjerovati. Ne mogu pamtiti sve detalje ovog kanjona. Svijest mi je suzena. Mislim samo kad ce se otvoriti, zidovi razmaknuti. Klaustrofobicna atmosfera. Na jednom mjestu, s desne strane, okomita stijena visoka cetiristo metara. To bi mogao biti vrh Ostro.
Logika opasnosti vodi svijest ka strahu od nepoznatog, potom slijedi privikavanje i onda ravnodusnost. Mentalna svijest ne moze podnijeti dugotrajno stanje crvenog usijanja. Jednostavno, ili ces se navici ili poludjeti.

Ponio sam ruksak i u njemu, u nepropusnoj, debeloj, plasticnoj torbi, fotoaparat, ali kako zaustaviti ekspediciju zbog jednog snimka. Odustajem od te pomisli. Postaje mi hladno. Vec smo dva sata u vodi. Proslu noc Zdena je imao grceve u nozi. Plivam ispred ostalih, tragam za prolazom i mislim na grc. Ako je noga, plivaj rukama i jednom nogom. A ako grc uhvati i ruku? Strah opet prilazi mojoj svijesti. Kako ga odagnati?
Sa lijeve strane kanjona, pukla stijena i ukazuje se drugi kanjon. To je usce Grusce rijeke u Rakitnicu. Siroko je nekoliko metara. Kanjon u kanjonu. Cekam Dinna. Sinoc mi je pokazivao kartu. Na ovom mjestu mora biti zaravan sirok dvjesto metara. Tako kaze karta, a oko nas je kanjon. Dinno mi potvrdjuje orijentaciju. Jesmo na uscu, ali nema livade. Topografi su pogrijesili. Nisu bili ovdje.
Stizu Zdena i Senadin, guraju i upravljaju camcem. Senadin se trese od hladnoce. Na jednom dubokom brzaku legao sam na camac. Igra mi vilica i drhte ruke. Nakon dvjesto metara prosiri se kanjon. S lijeve strane ukaza se mala plaza, prekrivena sljunkom. Iznad nje suma. Mogucnost bjekstva od kisnog talasa.

Pad iz helikoptera

Vodja je prihvatio moj prijedlog za bivak. Cestita mi na hrabrosti a Zdena na ludosti. Senadin lozi vatru. Pronalazimo sator u camcu. U onoj zbrci i hitnji zaboravili smo ga ostaviti. Odmah smo ga, onako mokrog, rasirili. Skidamo sve sa sebe, jer je bolje biti gol nego mokar. Grijemo se smijemo, jedemo Senadinove ribe. Stap nije htio ostaviti.

Sutradan smo nastavili put. Kasnili smo jedan dan. Helikopter nas je nadlijetao. Dinno tad nije mogao ni pomisliti da ce nekoliko dana kasnije, sa generalom SFOR-a, nadlijetati kanjon, snimati i bas nad najuzim dijelom ispasti iz helikoptera. Sjedit ce na mjestu mitraljesca, nageti se da snimi Dzehennem nad Dzehennemima, i tad ce pilot naglo nageti letjelicu, da ne udari o stijenu elisom. Dinno ce tad obvisiti na sigurnosnom pojasu dva metra ispod helikoptera i tako preletjeti svoj kanjon do drugog zaokreta u suprotnu stranu. Tad ce ga inercija i ruka kopilota ubaciti u kabinu.

Sve sto se dalje desavalo na nasem putu kroz treci kanjon, koji ce nas dovesti na usce, do Neretve, licilo je na lijepu i bezazlenu setnju, osim mozda susret sa Samirom M. On je sutradan, u ponedjeljak, sisao camcema niz Neretvu i iskrcao se na uscu Rakitnice. Bio je sa dvojicom specijalaca i dvije djevojke, u jurisnim prslucima (napunjenim plocama stiropora), sa kacigama na glavi i ronilackim odijelima na sebi. Zabrinuto mi je rekao: Gdje si ti? Kasnis!

(Kraj)

[Mare]

#8140

[Mare]

#8141

[Mare]

#8142

[Author]

Posts