[Teva]

#8085

Ekspedicija – Rakitnica 2000
Muhamed Gafic

Rijeka Rakitnica izvire ispod istocnih obronaka Visocice, na visini od oko 1300 metara nadmorske visine. Njen tok ubrzo pojacava Crna rijeka sa Treskavice. Protice kroz sela Rakitnica i Sabici i usijeca kanjon izmedju Bjelasnice i Visocice. Odronjene stijene, monoliti od desetak metara, su zatvorile rijeku, ali ih je ona dubila. I tako hiljadama godina, do pojave covjeka i njegove misli o necem opasnom, granicnom, strasnom, – pojmu Dzehennema ili Pakla. Muhamed Gafic, opisao je iskustvo prolaska kroz Dzehennem…

Reportaza iz Dzehennema (prvi dio)

Kad sam stao pred stometarski kameni zid, koji rijeku zbija na nekoliko metara, zacuo sum, ne sum nego huk vode, kojoj nesto ne da da dalje tece i ugledao rijeku kako iz brzaka preskace siljate stijene i bijelom pjenom ponire u tamnozeleni vir shvatio sam odakle tom dijelu kanjona Rakitnice tako strasno ime – Dzehennem. Prvi put sam mu se priblizio davno, kad me u kanjon poveo moj ucitelj alpinizma, Zijah Jajatovic. Sa Bjelasnice smo sisli u Kasica Luku da vidimo Rakitnicu, da hvatamo pastrmke i da se penjemo po susjednim stijenama Visocice. Spavali smo na lezajevima napravljenim od granja ljeske i vrbe pored rijeke, ispod Cvjetkove kuce. Svaki put kad smo isli nizvodno u potrazi za virovima i ribama, Zijah mi je pokazivao prema zapadu: Tamo je Dzehennem i jednom cemo ga proci.

Carobnjak i riba

Cvjetko je bio gorstak, sretan u toj divljini. U ratu je izbjegao u Konjic i slijep, sa stapom u ruci, presao niciju zemlju izmedju svoje domovine i svog naroda. Vjerujem da je tada vidio svoju rijeku preko koje je, silom poganih ratnih prilika, zauvijek morao da predje. Kazu da je umro negdje u izbjeglistvu, daleko od svog doma, a medju svojim narodom.

Zijah je volio ici tamo gdje niko do tada nije bio. Bio je mlad, lijep, snazan i zeljan avantura. Sa partnerima je, nedugo poslije, pokusao zimski uspon na Lupoglav, do tada, zimi neosvojen vrh Prenja. Uspjeli su i, na silasku sa vrha, sva trojica poginuli. Nakon rata ponovo sam dosao u kanjon. Pokazivao sam sinu Dzehennem i pricao mu o Zijinim planovima da ga prodjemo. Sretali smo tada rijetke lovce i krivolovce. Na jednog mladica, ribara, naisli smo u suton. Dolazio je iz pravca Dzehennema:
– Unistili su ribu dinamitom. Bacaju ga u virove. Ali riba je mudra. Bjezi u brzake. Tamo joj oni nista ne mogu. Evo, ovdje u ovom tanjezu se kriju.
Mi smo bas na tom brzaku lovili i nismo nista uhvatili.
– Nema je ovdje – rekao sam mu.
– Ima – odgovorio je.
Samo jednom je zamahnuo carobnim stapom i izvukao lijepu pastrmku. Sin mi je bio opcinjen njegovom vjestinom. Kad me je ovog ljeta Dinno Kassalo pozvao na ekspediciju u kanjon Rakitnice, nije mogao ni pomisliti da ja taj san vec dugo sanjam i da mi ga on ispunjava.
– Pa, Dinno, ti mi cinis cast.
– A, ne, ne. Samo pravim jak tim za pravu avanturu, kazao je Dinno.
Zdena Maric, alpinista i biznismen iz Mostara je rijesio problem baterija za kameru. Nikad nije bio u Rakitnici, ali je bio spreman za avanturu. Cetvrti clan ekspedicije je vodic. Niko drugi do onaj carobnjak iz kanjona, koji zna gdje riba bjezi od dinamitasa – Senadin Turkovic iz Konjica. U ratu je, u jednoj akciji, tesko ranjen. Dvije bombe su bacili na njega. Pun je gelera. Nakon toga je dozivio mozdani udar. I ozdravio. Najbolji je poznavalac kanjona. Ali ni on nije prosao Dzehennem.

Prvi dan smo se vozilom penjali pored Neretve, pa iznad sela Dubocani do ostre strmine. Kombi se vratio, a Zdena s njim i nazad sa dzipom. Da nije bilo tako, pjeske bi morali nekoliko sati do vrha kanjona. Uspjeli smo predvece doci do sela Blaca. Za nepuna dva sata smo sisli u kanjon. Nosio sam samo osnovnu alpinisticku i bivak opremu, ali je to skupa sa hranom (tri konzerve od po 80 grama tunjevine, mali hljeb, komadic sudjuke, jedna cokolada, medeno srce ) bilo ipak dvadesetak kilograma. Senadin takodjer nije imao tezak ruksak. On je znao da samo lagahni imamo sansu. Zdena i Dinno su se pretovarili. Sto hranom, sto opremom: dvije kamere, tri fotoaparata, pedeset filmova, kasete, baterije, stativ od desetak kilograma.

Viljuska i riba

Pored rijeke smo postavili logor. Dinno se radovao uspjesnom pocetku ekspedicije. Izvadio je plasticnu kutiju i ponudio nas. U njoj je bilo cetiri kilograma pecene teletine.
– Molim vas uzmite, jedite moju hranu jer ce mi kasnije biti lakse.
– Pretovareni smo Dinno. Necemo moci ovako, – rekao sam mu.
– Ma, hocemo, vidjet ces. Pa vidi nas kako smo dobar tim, hocemo, – govorio je smijao se i radovao se kao dijete.
– Dobro je da smo krenuli krajem jula. U augustu zmije idu na drvo, – ohrabrivao nas je Senadin.
– Temperatura vode je 15,4 stepena,- rekao je Zdena, zamotao skiju, napio se Rakitnice i, vjerovatno, mislio na tri litra mlacanice koju smo mu popili na vrhu kanjona.

Rano smo ustali i krenuli tek oko devet. Voda je bila hladna. Gazilo smo da koljena i zaplitali nogama. Sto od hladnoce, a sto od posklizavanja po skliskim oblucima nas hod je bio nesiguran. Mali, djecji camac je bio pretrpan opremom i vise smo ga vukli i prenosili nego sto je plovio. Tek na dubljim mjestima Senadin je mogao odahnuti. On je bio camdzija i tad bi ga pustio da plovi do prvog tjesnaca. Tad bi ga on sam provlacio ili bi mu Zdena i ja priskakali u pomoc.
U pocetku je bilo romanticno. Osjecao sam se kao djecak koji je krenuo niz rijeku da ispita njen tok do usca. Snimali smo virove, brzake, ribe u plicaku, cvijece sa raznobojnim leptirovima, zmije kako love ribe… Dugo smo se zadrzali pored jedne zmije. Ulovila je zabu i gutala je. Nismo se htjeli mijesati u zakon prirode. Cesto smo nailazili na komade zice. To je bilo potrebno dinamitasima da aktiviraju upaljac. Nekoliko mrtvih riba su imali ozljede po tijelu.
Viljuska, kratko je rekao Senadin.
Oni koji su htjeli da budu ribari a nisu znali stapom i udicom da je ulove koristili su viljusku i staklo. Vidjeli bi gdje se riba krije i nabadali je viljuskom. Vjerovatno bi ih tako donosili djeci i govorili: Evo, babo ulovio riba. Senadin je, na jednom mjestu, zavukao ruke pod kamen i uhvatio pastrmku. Tek toliko da je Dinno snimi kako mu bjezi iz otvorene sake.
Razdaljinu smo mjerili virovima: Veliki, Zeleni, Zlatni vir. Na svakom je voda svjetlo zelena, zelena, tirkizno zelena, a u brzacima je bijela. Svaki kamen se vidi. Za razliku od ribara, koji idu uz rijeku i dolaze ribama iza ledja, mi idemo odozgo i one nas na vrijeme ugledaju pa bjeze. Poneka se sakrije pod kamen pa kad osjeti vibracije nasih koraka, munjevito strugne u sjenku nekog kamena.

Smijeh divokoza

Rakitnica izvire ispod istocnih obronaka Visocice, na visini od oko 1300 metara nadmorske visine. Njen tok ubrzo pojacava Crna rijeka sa Treskavice. Protice kroz sela Rakitnica i Sabici i usijeca kanjon izmedju Bjalasnice i Visocice. Tako mala a u srednjem toku, bas oko Kasica Luke, izdubila je kanjon dubok vise od kilometra. Na nekim mjestima, gdje je stijena bila cvrsta, vertikalne litice se dizu i do petsto metara. Odronjene stijene, monoliti od desetak metara, su zatvorile rijeku, ali ih je ona dubila. I tako hiljadama godina, do pojave covjeka i njegove misli o necem opasnom, granicnom, strasnom, – pojmu Dzehennema ili Pakla.
To mjesto je cetiri kilometra daleko od naseg prvog kampa. Snimajuci, razgledajuci i vukuci camac stigli smo do vertikalnih stijena poslije podne.
U kanjonu, sirokom pet, sest metara ogromna stijena je zatvorila rijeku. Preko nje vidimo kanjon ali ne vidimo kuda tece voda. Dobrodosli u Dzehennem, smije se Senadin.
Voda je prosjekla stijenu i napravila tunel. Preko ostrih kamenja huci i nestaje pod stijenom. To su vrata Dzehennema. Mjesto do kojeg dolaze ribari, planinari, avanturisti… O ovom mjestu mi je pricao instruktor alpinizma i gorsko-spasavalac Rasid Mulahusic: Kad sam vidio tu bijelu vodu, zaglavljeno kamenje i tunel, uplasio sam se. A on je tad bio mlad i hrabar. Ribari kazu da se Dzehennem ne moze proci vodom.

Alen L. je jedan od rijetkih koji tvrdi da je, sa partnerima, prosao ovim putem. Ali on nece da kaze kako:
To je moje iskustvo i necu ga nikome dati, odgovorio je i Nusretu Tasevcu, alpinisti i gorskom spasavaocu, koji je planirao slicnu avanturu i Dinni Kassalu, pred ovu ekspediciju. Da li je ziv covjek vodom mogao proci kanjon Rakitnice? Pitao sam se i pripremao plan. Moj prijedlog vodji ekspedicije da bacimo camac u tunel i skocimo za njim Dinno je glatko odbio: Drugi put. Izgubicemo opremu. Sad idemo nasigurno.
A sta bi bilo sa nasim glavama ili guzicama kad bi se nasli u tom bijelo – zeleno – crnom buku koji je hucao? To pitanje smo svi sebi postavljali. Istina, mirnija voda se nazirala daleko i duboko ispod stijene, samo valja stici do mirne vode. Sa tog mjesta lijevo ide staza i visoko nad kanjonom obilazi Dzehennem. Kako bi nam se divokoze smijale da smo uprtili camac i ponijeli ga tom stazom?
Pored vodenog tunela ukazala se mala pukotina koja nam je dala sansu. Rastovarili smo camac i Senadin ga je prenio. Pa smo onda prenijeli ruksake, stativ, torbe i … nasli se nad izlazom vodenog tunela. Jedan krak mirnije vode je isao pored nas. Spustio sam uze i niz njega je sisao camac i avanturisti. Voda je bila tamnozelena i to je znacilo da je dubina oko cetiri – pet metara. Nismo mogli sici na camac nego smo na trbuh morali skakati u njega. Jedan po jedan, veslajuci rukama niz, i vukuci ga uzetom uz rijeku, presli smo Vrata Dzehennema.

Dzehennem nad Dzehennemima

Nije me bilo strah. Cak sam i snimao fotoaparatom. Senadin je vukao camac i razgledao oko sebe:
– Ni riba nema ovdje!
Zdena je bio odusevljen:
– Pricali su mi da je lijep kanjon, ali nisam mogao ni pomislita da je ovakav.
Dinno mi je na svakoj etapi transporta opreme i clanova ekspedicije iznova cestitao. Zamolio sam ga da ne pretjeruje. Svi mi smo bili u funkciji pomoci Dinni Kassalu da prodje kanjon i snimi film. On je snimao i snimao. Vertikalne stijene, pecine, drvece, alpiniste, plivace, camdzije, nad vodom, pod vodom, u vodi… snimao je, smijao se i radovao se bas ko dijete. Njegova radost je bila zarazna: Neka smo, vala krenuli, jel de, Zdena, ha.

Bili smo zacarani divljinom i nedirnutom ljepotom vode i stijene. Isao sam naprijed, veslao rukama, popustao uze i dolazio do pocetka novog buka. Huk vode me je uvijek upozoravao da ona negdje pada. To moze da bude buk, slap, ali i vodopad. Zbog toga sam uvijek koristio uze. Kanjon se izduzio i suzio. Na nekim mjestima stijene jedva omogucavaju prolazak camca. Ne mozemo svi, sa opremom, u njega nego ga iznova prevlacimo dolje – gore. Iznad nas je tanka pruga plavog neba. Sunce je otislo prema zapadu.
U jednom trenutku osjetio sam miris dima.
Senadin je izmakao ispred nas, gurnuo camac i sakrio se iza stijene. Camac pun opreme krenuo je niz rijeku. Stotinjak metara ispod nas trojica ribara su razrogacenih ociju posmatrali camac kako plovi prema njima. Kao da je dolazio iz Dzehennema. Ribari iz Konjica su nam ponudili da se ogrijemo pored vatre i caj sa medom. Tristo metara Dzehennema presli smo za cetiri sata.
Radovao sam se uspjesnom prolasku kanjona. Sad se na mjestima moglo hodati pored vode. Kanjon se rasirio. Skako sam s kamena na kamen, s teskim ruksakom i smotanim mokrim uzetom na ramenu kad sam je ugledao. Ona je mene prva osjetila i krenula je da se skloni.
Zmija ne napada ljude. Bjezi od njih. Ali, ako je u opasnosti tada se brani. Poskok se podigne na rep i udari glavom. Brzina mu je velika, a za to vrijeme otvori usta i izbaci zube. Pod zubima su kesice sa otrovom. Zagrize i ustrca otrov. O toj proceduri zmijskog ujeda razmisljao sam dok sam, skacuci s kamena na kamen, skocio na zmiju. Bila je skrivena iza kamena i nisam je vidio. Sve dok me inercija nije ponijela prema njoj. Odozgo. A ona se podigla na rep, odozdo i, kao da skace prema mojoj nozi. Promijenih smijer kretanja. Ja na jednu a ona na drugu stranu. Tijelo joj je bilo crne boje, drhtalo je, vijugalo i nestalo pod kamenjem. Stopalo moje lijeve noge se iskrenulo i skliznulo niz kamen. Skocni zglob je skoro iskocio iz patike.
Pao sam i prevalio se na suprotnu stranu od mjesta gdje je zmija pobjegla. Sve sam htio da joj kazem: Necu ti bona nista, nemoj ni ti meni… hocu samo da prodjem kroz ovaj kanjon…, ali su mi suze na oci udarile od bola i u usima mi je nesto zapistalo. Bila je to bjelouska. Da je bio poskok, ne bi on bjezao nego bi te sacekao…, rekao mi je Senadin.

Dinno je bio presretan sto smo prosli Dzehennem i sto ga je snimio. Zabrinuo se zbog moje noge i dao mi elasticni zavoj. Ja sam zavio i fiksirao zglob, uvalio nogu u hladnu vodu i sumnjicavo vrtio glavom. Zdena je motao skiju i gledao moju nogu. Govorio je nesto o komplikovanoj akciji spasavanja sa ovog mjesta.
Mislio sam da je to kraj tehnickih teskoca kanjona, a nisam ni sanjao da ce sutra biti jos teze i opasnije i neizvjesnije. Niko mi nije rekao, niti je iko znao da je slijedeci kanjon Dzehennem nad Dzehennemima i da ce slijed dogadjaja vodjen logikom avanture dovesti u pitanje uspjeh cijele ekspedicije…..

[Mare]

#8086

[Mare]

#8087

[Mare]

#8088

[Mare]

#8089

[Mare]

#8090

[Teva]

#8092

Procital ti komso sta Gafa pise kako je gore lijepo, nego prevedi ti to svojoj zeni, pokazi joj ove i druge slike pa da mi planiramo odmor ljetos skupa po Bosni, ako Bog da.B)
Jos ako djeca vide kako je lijepo neces se kotarisati dok ih ne odvedes.;)

[Mare]

#8093

Ma da nisam procito nebi ni postavijo ove slike.Jel ti se svidzaju?Napominjem da se ne radi o Rogatickoj Rakitnici.B)

[Bubelino]

#8106

[Bubelino]

#8107

[Mare]

#8108

[Mare]

#8109

[Teva]

#8128

Zivi iz Dzehenema(drugi dio)
Muhamed Gafic

Drugi bivak u kanjonu Rakitnice prosao je bas onako kako smo ga zamislili. Sator je bio mokar, oprema je bila vlazna, ali smo imali suhu presvlaku i nije nam bilo hladno. Senadin je nalozio veliku vatru, pa je oko nje bilo dosta mjesta na kojim smo susili majice, pantalone, vrece za spavanje. Morali smo se od nje odmicati jer je suha borovina iskrila i dimila. On je pred mrak negdje otisao i opet se vratio sa ribama za veceru.
– Kako ribe vide tvoju musicu po ovom mraku? – pitao sam ga.
– Vide – suhoparno je odgovorio Senadin.
– On ih doziva, mami ih, zacara ih i one same dolaze – smijao se Dinno i zadirkivao ga.
Lezali smo na malim policama prekrivenim osrednje krupnim oblucima, koje je rijeka za visoka vodostaja donijela, razgovarali, jeli, smijali se kao djeca, sanjarili, zaspali, sanjali Dzehennem i vatromet i… bunovno skocili iz sna.
– Kisa! Kisa! – Dinnov glas je bi rezak i zabrinut.
U kanjonu je kisa jedna od ozbiljnih objektivnih opasnosti. Tad rijeka naglo nadodje. Jadnica, nema se kuda razliti i talasi od nekoliko metara pocnu prodirati kanjonom.
Nekoliko kapi mi je palo na lice i u sirom otvorene oci, ali je nebo bilo cisto. Uzalud sam sirio oci da vidim te oblake, ali su se na uskoj traci neba samo su zvijezde nazirale.
– Jeste, kisa je padala. Izbrojao sam sedam kapi i onda vas zovnuo – pravdao se Dinno a mi smo mu se smijali.
– Moj Dinno, moj Dinno, znas li ti ono: sto me, bolan, budis kad sam s Njom i kad smo ostali u dvije rijeci… Zaustila je da klimne glavom, a ti dreknu – kisa! – neko mu je prijekorno prigovorio.
[b]
Prvi let jastreba[/b]

Ne znam da li je brizni vodja nastavio dezurati cekajuci kisu, ali sam, znajuci da nad glavama imamo stijenu, pogodnu za brzi uzmak, nastavio spavati i sanjariti. Ona je i dalje bila spremna potpuno ponuditi sve svoje cari, odati mi svoje najtananije tajne, pustiti me u svoje krilo… Osvajao sam je, osjecao svoju snagu i njenu njeznost, ljepotu, a nisam ni pomisljao da ustvari Ona mene zavodi. Sve dok, sutradan, nismo stigli do njenog drugog kanjona.
Siri, pristupacniji dio kanjona prolazili smo poput tipicnih istrazivaca. Zagledali smo svaki vir, smijali se i snimali na vrijeme upozorene ribe, koje su bjezale ispod nasih nogu i skrivale se pod sjenke kamenih ploca ili isprano korjenje rakita. Rakita je oveca, izrasla vrba bjelkastog lisca. Bas po njima je rijeka dobila ime Rakitnica.
Na kraju jednog brzaka, izbacen na krupne oblutke, vodenjake, lezao je motor. Samo isprani, oguljeni metal. Nekad je bio motor BMW. Je li iz rata? Onog, Drugog svjetskog? Kao da sam vidio njemackog izvidjaca kako sa naocalima i koznom motociklistickom (ili pilotskom) kapom juri po obroncima Bjelasnice, Visocice i gleda zelenu nit ove rijeke duboko dolje. Ili je to samo pokvareni motor kojeg je neki gorstak bacio. Na selu ima jedna uzrecica. Kad ti nesto ne treba – baci u rijeku. I fapova guma je tako dosla u rijeku. Visoka voda je donijela i zakacila na granu rakite.

Na drugoj obali se nesto desavalo. Dinno i Zdena su se penjali po skliskoj travi na jednu stijenu i snimali kamerom.
– Jastreb, pikirao je na nesto – govorio je Zdena. Mozda je zmija.
Nije. Ne lovi. Mladi je, mozda mu je ovo prvi let. Zutokljunac – rekao je Dinno
Mladi jastreb se zavlacio pod jedan kamen. Mahao je krilima, ali nije mogao poletjeti. Nije bio ranjen. Prvi let jastreba! Kakvo uzbudjenje za njega. Hoce li ga majka pronaci. Zuti kljun je znak da je jos na sisi, da jos uvijek jede majcinu sazvakanu i sa zelucanim sokom pomijesanu hranu. Od toga je zuta boja kljuna koja ima i flourescentnu nijansu pa ptica i po mrklom mraku vidi kljun svoje pticice i tako je pita. Ta boja se, kako ptice odrasta, i prelazi na lov, kasnije gubi, jer ga demaskira. Zutokljunca smo ostavili svojoj sudbini i zakonima prirode.

Varke rijeke

Pred drugim kanjonom rijeka me je potpuno zavela. Govorili su mi da je tuda nemoguce proci, da se na mjestima potpuno zatvara, da se stijene obala gotovo dodiruju, da ima ponora, brzaka, mozda vodopada… Ribari su tvrdili da vodom niko nije prosao Rakitnicu.
Rijeka je ulazila u tjesnac sirok pet metara i mijenjala boju. Od bijele do tamnozelene. Obale su bile strme, glatke, isprane. Stijene su se dizale i nisu omogucavale prolazak. Voda je bila od jedne do druge obale. Nije se mogla gaziti.
Plivati u hladnoj Rakitnici? Dzehennem smo presli etapno ploveci camcem. Ovdje bi etape bile duze od uzeta. Odlucili smo da se dobro odmorimo, jedemo i krenemo dalje ekspedicijskim stilom. Predlozio sam da sve ruksake, torbe i fotoopremu stavimo u camac, na to da legne Dinno, a mi da plivamo. On ce snimati a mi gurati ili zadrzavati camac pred brzakom. Uze je bilo na dohvatu ruke i mogli smo camac svezati i spustiti ga gdje je potrebno.
Temperatura vode je iznosila oko 15 stepeni. Ako je temperatura vode duplo manja od zraka, postoji opasnost od srcanog udara.

Dobro smo se pokvasili, rashladili i… zaplivali. Nakon stotinjak metara zidovi kanjona su se suzili na dva metra a dalji tok rijeke je prelazio u brzake, slapove i suzenja koja su mogla biti manja od sirine camca. Stijene su se dizale na pedesetak metara. Zaustavili smo se.
Penjao sam se stijenom lijeve obale, desetak metara nad vodom. Teskoce u stijeni su prelazile III º teskoce po skali UIAA (medjunarodne alpinisticke asocijacije). Na jednom mjestu patike su mi se poskliznule i jedva sam ostao visiti na jednoj ruci. Pad bi bio u vodu, ali kako pogoditi tu tamnozelenu, usku traku. Rijeka je nastavljala svoj tok usjecenim kanalom. Izgledi su bili mali. Kad sam se vratio, partneri su me gledali. Cekali su da nesto kazem, ali su oni, izgleda, donijeli odluku.

Kanjon za najhrabrije

– Ovo je mjesto gdje istazivaci odustaju. Mnogi su odustali i nisu prosli rijeku vodom. Avanturisti bi nastavili. Tesko je, ali mozemo proci – rekao sam.
– Mi smo ozbiljni ljudi i mozemo razmisljati o povratku – rekao je Zdena.
– Sta ako nastavimo i ne budemo mogli proci camcem? – pitao me je Dinno.
– Okrenut cemo ga na stranu i proci – odgovorio sam im i bio sam ljut. Sve je ukazivalo da ce oni biti za to da prekinemo ekspediciju i vratimo se.
– Ispast ce nam oprema – ukljucio se Senadin.
– Kamere, fotoaparati, stativ, ostala oprema… To je 20.000 DEM. Sta cemo s tim? – pitao je Dinno.
– Jesam li vam rekao da ste se pretovarili i da ne mozemo tako… Dobro, Dinno nosi podvodnu kameru i aparat, pa nek snima i pod vodom i na vodi, a ostalo ostavljamo ovdje. Nastavljamo alpskim stilom.
– Ja sebe ne vidim u kanjonu bez haserblada – kristalno jasno je rekao Zdena. Ponio je taj skupocjeni fotoaparat i nije zelio ostati bez kvalitetnih snimaka.
– Sta ako udjemo vodom u kanjon i ne budemo mogli izaci? – vodja ekspedicije je zelio razmotriti i tu varijantu.
– Vodopad do 50 metara ja cu uzetom rijesiti. Stijenu takodjer. Ako ne budemo mogli vodom izaci cemo… ja cu to rijesiti – uvjeravao sam ih. Ubjedjivao sam ih da samo ovako, uz odredjen rizik, mozemo uspjeti, a Dinno moze to snimiti. Nakon ekspedicije doci cemo po opremu. Bio sam ljut i odlucan u uvjeravanju. Bilo je kasno. Ostala su nam cetiri sata do mraka, a taj dio kanjona, kojeg su prethodni istrazivaci zaobilazili visoko iznad rijeke, bio je pet puta duzi od Dzehennema. A njega smo cetiri sata prolazili. Bio sam spreman krenuti sam. I u kanjonu, na maloj polici, bivakirati. Noc je kratka a moja zelja za avanturom velika. Podsjetio sam ih da ako vjerujes i ako to silno zelis, cijeli univerzum ce se ujediniti da ti pomogne. Onda je Dinno rekao:
– Ja vjerujem Gafi i idem. Ovaj kanjon mogu proci najhrabriji. Dobra smo ekipa. Vidi nas. Idemo!
– Kako god odlucite – Senadin je bio jasan.
– Idem i ja! – Zdena je ubrzao avanturu.

Strah u ocima

Stativ, tezak i skup, haserblad, kamera, ostali fotoaparati, vrece za spavanje, tri ruksaka, hrana, odjeca… Sve skupa, tesko 40 kilograma i 20.000 DEM, ostavili smo na tom mjestu, u jednoj pecini.
Na prvom slapu je virila stijena i camac je zapeo. Voda su ulijevala u njega i prijetila je opasnost da ga potopi. Uzetom sam ga vukao i pokidao jedan nosac. Bio sam uznemiren. Zdena je zagazio do pojasa i trzajem prusike pokrenuo ga. Camac je poskocio i aterirao u bijelu, pjenusavu vodu. Skocili smo za njim i zaplivali. Dinno je ukljucio kameru, skocio i nastavio snimati.
Plivao sam prvi. Kanjon se suzavao a voda je postajala sve dublja, tamnozelena, skoro crna. Petnaest metara iznad nasih glava bila je granica mahovine. Dakle, to su najvisi vodostaji. Bilo me je strah. Sta ako sam se uvalio u nevolju? Nista. Sam sam to htio. Ali ako sam i partnere… Plivao sam, a oci, zjenice, bile su mi sirom otvorene. U njima je normalan covjek mogao prepoznati strah od nepoznatog. Moji partneri su se slicno osjecali i plivali. Senadin je gurao camac. Dinno je plivao i snimao. Znao je da mora pratiti camac i ne zastajkivati.

Prolazio sam kamene kazane, siljate stijene i glatke obale rijeke. Na nekim mjestima su se gotovo dodirivale. Iza sebe sam slusao struganje camca i stenjanje Senadina i Zdene. Nebo se nije vidjelo. Stijena je bila prevjesna s obje strane. Voda je izdubila zivu stijenu i napravila korito poput tunela. Virovi su zapocinjali brzakom li slapom ili malim vodopadom, rijeka je pjenusala, onda se smirivala, postajala duboka, mirna. Nakon stotinjak metara oplicala bi, dno bi se ukazalo. Bijeli obluci. Postajala bi plitka, do slijedeceg praga i onda opet brzak, slap.
Na jednom mjestu ogromno, zaglavljeno deblo bora. Morali smo ga pomjeriti da provucemo camac.
– Sta ako krene za nama, pobit ce nas – Zdena je bio zabrinut.
Ponovo smo ga zaglavili. Izdrzat ce do prve kise. Forsirao sam i osluskivao. Sum, govor vode, nas je upozoravao na tok rijeke. Tihanac, brzak, slap. Stalno sam molio Boga da se njen sum ne pretvori u huk. Ni iza, ni ispred nas. Povremeno bih se okrenuo. Senadin je plivao i gurao camac. U polumraku sam uocavao Zdenin sesir i glavu. Dinno je gurao pred sobom kameru u specijalnom kontejneru. Ona je plivala i snimala. Na jednom mjestu nisam mogao prsno plivati. Stijene mi to nisu dozvoljavale. Sirina je bila oko metra. Presao sam na takvu tehniku plivanja da mi je jedna ruka u zaveslaju bila ispod druge.

Kanjon u kanjonu

Stanje svijesti je bilo tako da je, kad smo ostavili opremu, Dinno stavio dzepni noz u kupace gacice, s namjerom da, bas tako nam je rekao, ako dodjem u bezizlaznu situaciju da… prekratim muke. Srecom, skupocjeni svajcarski nozic je izgubio na skoku u prvi vir.
Ovim kanjonom je 1956. godine prosla ekspedicija sastavljena od alpinista (Muhamed Buturovic, Lala Mulalic…), naucnika, vojnika, oficira. Finansirala ih je vojska. Od izvora do usca isli su petnaest dana. Kazu da ih je bilo 15. Nisam mogao zamisliti kako je ovim kanjonom mogla proci tako glomazna ekspedicija. Mozda su ga ovdje i u Dzehennemu zaobisli. Ili mozda nisu. Ne smijem nista reci. Ipak, vjerujem da je Alen L. sa partnerom mogao slijediti ovaj vodotok. Mozda zbog toga nije htio da prica.
Pitam Dinnu da li snima. Ako ne budem imao dokaz da smo ga prosli, necu ni sebi vjerovati. Ne mogu pamtiti sve detalje ovog kanjona. Svijest mi je suzena. Mislim samo kad ce se otvoriti, zidovi razmaknuti. Klaustrofobicna atmosfera. Na jednom mjestu, s desne strane, okomita stijena visoka cetiristo metara. To bi mogao biti vrh Ostro.
Logika opasnosti vodi svijest ka strahu od nepoznatog, potom slijedi privikavanje i onda ravnodusnost. Mentalna svijest ne moze podnijeti dugotrajno stanje crvenog usijanja. Jednostavno, ili ces se navici ili poludjeti.

Ponio sam ruksak i u njemu, u nepropusnoj, debeloj, plasticnoj torbi, fotoaparat, ali kako zaustaviti ekspediciju zbog jednog snimka. Odustajem od te pomisli. Postaje mi hladno. Vec smo dva sata u vodi. Proslu noc Zdena je imao grceve u nozi. Plivam ispred ostalih, tragam za prolazom i mislim na grc. Ako je noga, plivaj rukama i jednom nogom. A ako grc uhvati i ruku? Strah opet prilazi mojoj svijesti. Kako ga odagnati?
Sa lijeve strane kanjona, pukla stijena i ukazuje se drugi kanjon. To je usce Grusce rijeke u Rakitnicu. Siroko je nekoliko metara. Kanjon u kanjonu. Cekam Dinna. Sinoc mi je pokazivao kartu. Na ovom mjestu mora biti zaravan sirok dvjesto metara. Tako kaze karta, a oko nas je kanjon. Dinno mi potvrdjuje orijentaciju. Jesmo na uscu, ali nema livade. Topografi su pogrijesili. Nisu bili ovdje.
Stizu Zdena i Senadin, guraju i upravljaju camcem. Senadin se trese od hladnoce. Na jednom dubokom brzaku legao sam na camac. Igra mi vilica i drhte ruke. Nakon dvjesto metara prosiri se kanjon. S lijeve strane ukaza se mala plaza, prekrivena sljunkom. Iznad nje suma. Mogucnost bjekstva od kisnog talasa.

Pad iz helikoptera

Vodja je prihvatio moj prijedlog za bivak. Cestita mi na hrabrosti a Zdena na ludosti. Senadin lozi vatru. Pronalazimo sator u camcu. U onoj zbrci i hitnji zaboravili smo ga ostaviti. Odmah smo ga, onako mokrog, rasirili. Skidamo sve sa sebe, jer je bolje biti gol nego mokar. Grijemo se smijemo, jedemo Senadinove ribe. Stap nije htio ostaviti.

Sutradan smo nastavili put. Kasnili smo jedan dan. Helikopter nas je nadlijetao. Dinno tad nije mogao ni pomisliti da ce nekoliko dana kasnije, sa generalom SFOR-a, nadlijetati kanjon, snimati i bas nad najuzim dijelom ispasti iz helikoptera. Sjedit ce na mjestu mitraljesca, nageti se da snimi Dzehennem nad Dzehennemima, i tad ce pilot naglo nageti letjelicu, da ne udari o stijenu elisom. Dinno ce tad obvisiti na sigurnosnom pojasu dva metra ispod helikoptera i tako preletjeti svoj kanjon do drugog zaokreta u suprotnu stranu. Tad ce ga inercija i ruka kopilota ubaciti u kabinu.

Sve sto se dalje desavalo na nasem putu kroz treci kanjon, koji ce nas dovesti na usce, do Neretve, licilo je na lijepu i bezazlenu setnju, osim mozda susret sa Samirom M. On je sutradan, u ponedjeljak, sisao camcema niz Neretvu i iskrcao se na uscu Rakitnice. Bio je sa dvojicom specijalaca i dvije djevojke, u jurisnim prslucima (napunjenim plocama stiropora), sa kacigama na glavi i ronilackim odijelima na sebi. Zabrinuto mi je rekao: Gdje si ti? Kasnis!

(Kraj)

[Mare]

#8140

[Mare]

#8141

[Author]

Posts