PRILOG II.
Rogatičko-romanijsko područje u kasnoj antici
Salmedin Mesihović
Sarajevo
V i VI st. n. e. su sigurno bili nesigurnija razdoblja pa je polako dolazilo do
povlačenja u dublju romanijsko-glasinačku unutrašnjost38. Ova oblast je sama od
sebe pružala dobre zemljopisne uvjete za refugij, a sustav autarijatskih gradina,
napušten skoro 1000 godina, mogao je poslužiti i kao osnova za podizanja ka-
snoantičkih utvrda. Nakon konačnog sloma romejske vlasti početkom VII st. n.
e. u unutrašnjosti Zapadnog Balkana, romanijsko-glasinačko područje je mogla
biti i zona sklanjanja i koncentracije starosjedilačkog romaniziranog i poluro-
maniziranog stanovništva39. U ovom kasnoantičkom periodu (kraj IV – početak
VII st.) došlo je i do razaranja i napuštanja urbanog jezgra Ris….. Romanska i
poluromanska populacija rogatičkog područja bi u tom slučaju prešla i na niže
oblike privrednog života, jer je ova oblast sama od sebe pružala mogućnosti samo
38 Period Justinijanove vladavine (527-565. god. n. e.) Romejskim Carstvom može se
nazvati smatrati vremenom konačne razgradnje antičke kulture. Justinijanov sindrom
da povrati ono što je izgubljeno (umjesto da se okrene novim putevima razvitka kao što
je to u drugoj i trećoj deceniji VII st. učinio car Heraklije), posebno preko razarajućeg
Ostrogotskog rata (535-552 god. n. e.) oslabilo je unutarnju snagu kasnoantičkog društva.
Tome je sigurno dodatno doprinijela i katastrofalna pandemija (u moderno doba nazvana
“Justinijanova kuga”) koja je harala u Konstantinopolisu 541-542 god., a raširila se po
čitavom Mediteranu i Evropi (povremeno je izbijala sve do sredine VIII st.). Ova pandemija
je imala velike negativne socijalne, privredne, političke i psihološke efekte, a prilično je
decimirala populaciju. Nesumnjivo je i ova pandemija utjecala na smanjenje otpornosti
ilirskih provincija koje su od sredine VI st. n. e. izložene sustavnom pustošenju slavenskih
i drugih prodora. Ona je decimacijom populacije omogućila i lakše slavensko naseljavanje
u župskim predjelima. Justinijanova odluka o zatvaranju Akademije u Ateni 529. god. n.
e. zapečatila je i intelektualizam antike.
39 Slavenski prodori, prisutni još od prve polovine VI st., posebno se pojačavaju s pojavom
azijskog naroda Avara (Obri) koji su okupljanjem oko svoga etničkog jezgra mnogih
slavenskih, germanskih (Gepidi) i zaostalih i novodošlih azijskih tursko-mongolskih
naroda stvorili moćan plemenski savez. Nakon ubistva romejskog cara Maurikija 602.
god. granica je i defi nitivno popustila i nastupile su godine posvemašnjeg uništavanja
institucija i načina živoga antičkog društva u unutrašnjosti Balkanskog poluostrva i
prekida kontinuiranog razvitka mediteranske civilizacije. Izuzev u primorju, najveći dio
gradova, centara municipalnog života na tlu današnje Bosne i Hercegovine je razoren, a
može se slobodno reći da je došlo i do kulturnog i civilizacijskog naglog i dubokog pada.
Najvažnija posljedica događaja iz godina kada se konačno urušila antička civilizacija
bilo je ustaljivanje novog etničkog faktora, poglavito slavenskog elementa, iako ima i
primjera manjeg naseljavanja Avara (toponimi Obri) pa možda ne bi trebalo isključiti i
nastanjivanje nekih germansko-gepidskih skupina na prostoru koji danas zahvata Bosna
i Hercegovina. Međutim, novodoseljeno stanovništvo, nagli diskonuitet koji je u sebi
sadržavao i neke elemente kulturnog i civilizacijskog šoka i promjena političkog okvira iz
uređene države u pravom smislu (romejskog-vizantijskog Carstva) u neki politički entitet
neko vrijeme pod supremacijom Avara, nisu značili da je tradicija ranijeg života bila
apsolutno prekinuta. Starije provincijalno stanovništvo preživjelo je u velikom broju, a
tu i tamo se može osjetiti i tihi, prigušeni kontinuitet s nekim elementima ranijeg načina
života. A polako nastupa i proces simbioze starosjedilačkog stanovništva, više ili manje
kristijaniziranog i paganskog doseljenog slavenskog i drugog stanovništva.
66
za stočarstvo i niže oblike općekulturnog života. U kontinentalnoj unutrašnjosti
se provincijalno stanovništvo djelomično uspjelo spasiti povlačenjem u refugije i
planinske utvrde, o čemu svjedoči i Ljetopis popa Dukljanina. Ako bi se vjerovalo
riječima dukljanskog svećenika, mogli bismo tvrditi da su ove u planine izbjegle
zajednice uspjele sačuvati kakvu takvu samostalnost40, pa i kontinuitet kristija-
niziranog načina života. Ti utvrđeni refugiji, koji su činili i Justinijanov limes,
jednim su dijelom bili smješteni i na mjestima nekadašnjih gradina. Ti utvrđeni
refugiji, koji su činili i Justinijanov limes, jednim su dijelom bili smješteni i na
mjestima nekadašnjih gradina41.
Sam naziv Romanija bi možda mogao dati reminiscenciju na preživljavanje
starosjedilačkog provincijalnog stanovništva. Toponim Romanija ne treba mno-
go tumačiti; jasno je da on proizlazi iz ustaljenog naziva za Romejsko – Istočno
rimsko carstvo Romania, (rimska zemlja), odnosno ono što pripada Rimljanima,
u našem slučaju Romejima kao “nasljednicima” starog Rimskog Carstva. Analo-
giju našoj Romaniji imamo ne samo u nazivu države Rumunije (Romania), koji
je novijeg datuma, nego prije svega u imenu italijanske regije Romanja (Roma-
gna), Svoje ime Romanja duguje činjenici da je ona nakon langobardske invazije
na Italiju 568. god. bila dva stoljeća najvažnija i najveća oblast koja je preostala
Romejima (Bizantiji) na prostoru Italije, pa je tako dobila i naziv Rimska (ro-
mejska) zemlja, nasuprot susjedne Lombardije koja svoje ime duguje doseljenim
germanskim Langobardima (u italijanskoj verziji Lombardi). Može se pretpo-
staviti da je i naša Romania zahvatala sigurno čitavu romanijsku regiju, što po-
drazumijeva, pored same planine, i glasinačku visoravan i poriječje Prače. Pred
nas se postavlja pitanje koji su to razlozi zbog kojih je ovo područje dobilo naziv
Romanija, zemlja Rimljana. Sam toponim je baš zbog upotrebe termina Roma-
nia sigurno dosta starog datuma, vjerovatno iz VII st. kada je i kod još uvijek
Slavena i u jeziku starosjedilačkog stanovništva još bio živ termin Romania za
vizantijsku državu, a iz tog naziva i za sve izvedenice koje bi se odnosile na život
populacije koja bi se na bilo koji naziv vezivala ili za još živuće Romejsko Carstvo
ili za tradiciju nestalog Rimskog carstva i uopće za vrijeme prije dolaska Slave-
na. Kasnije su Slaveni za Vizantiju i njeno stanovništvo upotrebljavali izraze
Grčko Carstvo i Grci. Naša Romanija je tako morala da izražava neku određenu
etničku i jezičku, pa možda i kulturnu i religijsku specifičnost u odnosu na novo-
doseljeni etnički i kulturni element, a koja u svome korijenu ima starosjedilački,
rimskoprovincijalni element. Za razliku od italijanske Romanje, zbog prilične
geografske izolovanosti bosanske romanijske regije u kontinentalnoj unutraš-
njosti zapadnog Balkana, tako udaljenoj od vizantijskih preostataka u primorju
i ostrvima, teško bi bilo pretpostaviti da je Vizantija uspjela sačuvati svoju vlast
u našoj Romanii, okružena političkim entitetima proisteklim iz avarske invazije
i slavenskog naseljavanja. Naravno, ne bi opet, sa druge strane trebalo isklju-
čiti ni činjenicu da se provincijalno stanovništvo koje je živjelo na prijelazu iz
antike u srednji vijek na prostoru naše Romanije uspjelo više-manje oduprijeti
invazorima i doseljenicima i održati kontinuitet samostalnosti (kao neka vrsta
ranosrednjovjekovne politije) ili bar autonomije još neko vrijeme, dok se s okol-
40 Ljetopis popa Dukljanina, VI; VII; IX
41 O kasnoj antici i ranom srednjem vijeku v. Mesihović 2007, 719-740.
67
nim područjima ne utopi u jezgro iz kojeg je nastala buduća bosanska srednjovje-
kovna politija, kasnije i država. Da li je možda postojala i neka granica između
bosanske Romanije i drugih političkih entiteta, i kuda se ona protezala; da li je,
ako je i postojala samostalna ili autonomna Romanija, ona možda svoje porijeklo
vukla iz tradicije neke antičke administrativno-upravne cjeline (kolonija Ris…,
R. P. Aquae S…., Malvesiatium, Domavia); koliko je dugo postojala; na koji način
je funkcionirala; kada se ona stopila u bosansku politiju i druga slična pitanja
će tražiti mnogo studiozniji i svestraniji pristup kako bi se moglo odgovoriti na
sva pitanja vezana za bosansku Romaniju. Bez obzira na ove kombinacije koje se
tiču političkih pitanja bosanske Romanije, jasno je da, za razliku od Trebevića42,
Romanija svoje ime duguje većem prisustvu starosjedilačkog stanovništva. To
stanovništvo je u sebi sadržavalo ne samo tradiciju antičkog života nego i onog
predrimskog, ilirskog elementa, za koje bi se moglo reći da je većim dijelom činilo
i samu srž provincijalnog stanovništva kojeg su zatekli Slaveni.
Summary
Figures from the epigraphic monuments
from Rogatica – Romania area
The area of Rogatica had a special signifi cance in the development of the
ancient province of Dalmatia. It contained the urban and administrative core of
a colony whose name is fragmentarily preserved only with the fi rst three letters
42 Naziv Trebević je nedvosmisleno slavenskog porijekla i označava deminutiv slavenskog
glagola trebiti, trijebiti, koji je, izuzev u kolokvijalnom govoru, u svakodnevnom govornom
jeziku zamijenjen glagolima žrtovati, uništavati. Trebević vodi porijeklo od izraza Trebišta,
pod kojim se u staroslavenskom jeziku označavao žrtvenik. Iz toga bi se moglo zaključiti
da su neka mjesta na Trebeviću, najvjerovatnije vrhovi, u prvo vrijeme po doseljavanju
Slavena služili kao prostor na kome su se izvodili paganski obredi u kojima se, između
ostalog, primjenjivalo i ritualno žrtvovanje. Inače slavenske religijske misterije i obredi
povezani s planinama ne predstavljaju specifi kum. Pored primjera Trebevića, na prostoru
današnje Bosne i Hercegovine postoji čitav niz planinskih vrhova, uzvisina i padina za
koje je evidentna tradicija religijskih obreda, vjerovatno vezana za kult slavenskog boga
Peruna, koji je i do danas preživio u vjerovanju naroda u kršćanskoj verziji kao sv. Ilija
gromonosac i u muslimanskoj verziji kao Alija, kome je posvećen i poseban dan (2. avgust)
Ilindan (kod kršćana) ili Aliđun (kod muslimana). Najilustrativniji je primjer vrha
planine Treskavice koji nosi naziv Mala ćaba i čije samo ime direktno indicira da je tu
postojao kontinuitet hodočašća, koji je ne samo preživio rekristijanizaciju nego je na kraju
uspio naći i svoje mjesto u duhovnom životu dijela stanovništva koje je primilo islam. Čak
je i danas, poglavito kod bosanskohercegovačkih muslimana, prisutan kult vrhova kao
reminiscencija na staru slavensku religiju, što se simboliziralo i hodočašćima (dovišta)
na planinu Konjuh na čijem vrhu su prvog utorka iza Aliđuna Kladanjci obavljali dovu.
Kada je riječ o pitanju planine Trebević, sve već navedeno dovoljno govori o ritualnom
i religijskom značenju vrhova planine Trebević za pagansko stanovništvo slavenskog
porijekla.
68
RIS… The found epigraphic material also implies the presence of inhabitants of
this “Rogatica” municipal unit. On eight epigraphic monuments eight different
people have been identifi ed. In the area of Rogatica and Romanija individuals
with an Aelian gentile name are predominant (5 individuals), while two indivi-
duals carry Ulpian gentile names, and one a Claudian name. These persons per-
formed a number of different municipal duties. As can be seen from their gentile
names, the municipal aristocracy of the Ris… colony is dominated by people of
native descent. Apart from epigraphic monuments, a number of other ancient
remains were also found in the areas surrounding Rogatica. In the Early Middle
Ages this region had a signifi cant meaning for the local Romanic populations,
which is additionally confi rmed by the name of the mountain Romanija.
Bibliografi ja
Kratice
AE – L’Année épigraphique. Revue des publications épigraphiques relatives à
l’Antiquité romaine, París
AEM – Archäologisch-epigraphische Mittheilungen aus Österreich-Ungarn,
Wien
ANUBiH – Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo
CBI – Centar za balkanološka ispitivanja, ANUBiH Sarajevo
CIL – Corpus Inscriptiones Latinarum
ČGT – Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, Tuzla
GZM – Glasnik Zemaljskog muzeja, Sarajevo
ILJug – Inscriptiones Latinae quae in Iugoslavia
MH – Matica Hrvatska, Zagreb
N. S. – Nova serija GZM od 1945 sv. I-VIII; od sv. IX (1954 god.) naziva se n. s.
Arheologija (izdanje Glasnika Zemaljskog muzeja posvećeno arheologiji), Sa-
rajevo
PJZ – Praistorija jugoslavenskih zemalja, Tom I-V, glavni urednik Alojz Benac,
Sarajevo: ANUBiH, CBI
SANU – Srpska akademija nauka i umjetnosti, Beograd
Izdanja izvora
Ljetopis popa Dukljanina 1950, Ljetopis popa Dukljanina, Jaroslav Šidak, MH
Zagreb.
Plinije Stariji 1866, Naturalis historia, (ed. Weidmannos), Berlin.
Plinije Stariji 1976, prijevod Mate Suića u dodatku “Antički pisci” u knjizi
“Antički grad na istočnom Jadranu” str. 297, Zagreb.
Plinije Stariji 2003, prijevod Brune Kuntić Makvić u dodatku “Izvori” u knjizi
“Antički grad na istočnom Jadranu” (2. izmijenjeno i dopunjeno izdanje) str.
421, Zagreb.
69
Plinije Stariji 2004, Plinije Stariji, “Zemljopis starog svijeta”, Uroš Pasini,
Književni krug, Split.
Svetonije 1978, Gaj Svetonije Trankvil, Dvanaest rimskih careva, Stjepan Hosu,
Naprijed, Zagreb.
Tacit, Anali 1970, Tacit, Anali, Jakov Kostović, MH, Zagreb.
Literatura
Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, Tom I-III; Mape 1-4; Zemaljski muzej,
Sarajevo 1988.
Barać, L. / Peričić, M. / Martinović-Klarić, I. / Rootsi, S. / Janićijević, B. / Kivi-
sild, T. / Parik, J. / Rudan, I. / Villems, R. / Rudan, P. 2003, Y chromosomal
heritage of Croatian population and its island isolates, European Journal of
Human Genetics (2003) 11, 535-542.
Benac, A. / Čović, B. 1956, Glasinac I – Bronzano doba, Sarajevo 1956.
Benac, A. / Čović, B. 1957, Glasinac II – Željezno doba, Sarajevo 1957.
Bešlagić, Š. 1971, Stećci, Kataloško topografski pregled, Sarajevo 1971.
Bojanovski, I. 1967, Arheološko-epigrafska bilješka sa Drine, ČGT, VII, Tuzla
1967, 41-53.
Bojanovski, I. 1967a, Rimski kameni spomenici iz Rogatice, Naše starine, XI,
Sarajevo 1967, 143-164.
Bojanovski, I. 1974, Dolabelin sistem cesta u rimskoj provinciji Dalmaciji, ANUBiH,
Djela, XLVII, CBI, 2, Sarajevo 1974.
Bojanovski, I. 1981, Prilozi za topografi ju rimskih i predrimskih komunikacija i
naselja u rimskoj provinciji Dalmaciji, III, Prilog proučavanju antičkih nase-
lja i komunikacija u istočnoj Bosni. ANUBiH, XIX, CBI, 17, Sarajevo 1981,
125-197, Tab. 1-3 + Krt. 1.
Bojanovski, I. 1987, Gornje Podrinje u sistemu rimskih komunikacija, ANUBiH,
XXV, CBI, 23, Sarajevo 1987, 71-182 + Tab. I-III + Prl. 2.
Bojanovski, I. 1988, Bosna i Hercegovina u antičko doba, ANUBiH, Djela, LXVI,
CBI, 6, Sarajevo 1988.
Cabanes, P. 2002, Iliri od Bardileja do Gencija, Zagreb 2002.
Čović, B. 1979, Kneževski grobovi glasinačkog područja, Zbornik radova prika-
zanih na naučnom skupu “Sahranjivanje kod Ilira”. Zlatibor 10-12 maj. 1976,
SANU – Balkanološki institut (Naučni skupovi VIII, Odeljenje istorijskih
nauka 2), Beograd 1979, 143-169.
Čović, B. 1981, Neka pitanja hronologije bronzanog doba glasinačkog područja,
GZM, n. s. Arheologija, XXXV/XXXVI, Sarajevo 1981, 99-140.
Čović, B. 1983, Regionalne grupe ranog bronzanog doba, PJZ, IV, Bronzano
doba. 114-190.
Čović, B. 1983a, Glasinačka kulturna grupa, PJZ, IV, Bronzano doba, 413-432
+ Tab. LXII-LXIV
Čović, B. 1987, Glasinačka kultura, PJZ, V, Željezno doba, 575-643 + Tab. LX-LXV
Čović, B. / Mikić, Ž. 1973, Praistorijske lubanje iz grobova glasinačkog područja.
ANUBiH, XI, CBI 9, Sarajevo 1973, 29-92 + Prl.2.
70
Drechsler-Bižić R. 1983, Srednje brončano doba u Lici i Bosni, PJZ, IV, Željezno
doba, 242-270 + Tab. XXXVI-XLI
Fiala, F. 1892, Rezultati prehistoričkog ispitivanja na Glasincu u ljetu 1892,
GZM, sv. 4, god. IV, 389-444.
Fiala, F. 1893, Uspjeh pretraživanja prehistoričkih gromila na Glasincu godine
1893, GZM, sv. 4, god. V, 717-763.
Fiala, F. 1894, Jedna prehistorička naseobina na Debelom brdu kraj Sarajeva,
GZM, god. VI, sv. 1. 107-140.
Fiala, F. 1895, Rezultati pretraživanja prehistoričkih gromila na Glasincu go-
dine 1895, GZM, sv. 4, god. VII, 533-565.
Fiala, F. 1895a, Rimski grobovi s paljevinom kod Rogatice, GZM, VII, 199-205.
Fiala, F. 1896, Rezultati prekopavanja prehistoričkih gromila na Glasincu go-
dine 1896, GZM, sv. 2, god. VIII, 429-461.
Fiala, F. 1897, Uspjesi prekopavanja prehistoričkih gromila u jugoistočnoj Bosni
(do Glasinca) godine 1897., GZM, sv. 4, god. IX, 585-619.
Govedarica, B. 1985, O istraživanju glasinačkih gradina, Materijali XX, Savez
arheoloških društava, Arheološko društvo Bosne i Hercegovine, Sarajevo
1985, 15-27.
Imamović, E. 1977, Antički kultni i votivni spomenici na području Bosne i Her-
cegovine, Sarajevo 1977.
Lopandić, D. 2007, Purpur Imperije. Rimski carevi sa prostora Srbije i Balkana,
Book & Marso, TV advertising, Beograd 2007.
Mazalić, Đ. 1939, Starine po okolini Sarajeva, GZM, god. LI, sv. 1 (Za historiju i
etnografi ju), 15-35.
Mesihović, S. 2007, Dezidijati: kulturna i narodnosno-politička zajednica u Iliri-
ku i osvajanja Oktavijanova doba, (rukopis doktorskog rada), Zagreb.
Mesihović, S. 2007a, Problem kulturne i narodnosne zajednice Autarijata (ruko-
pis magistarskog rada), Zagreb.
Patsch, C, 1907, Arheološko-epigrafska istraživanja povijesti rimske provincije
Dalmacije, GZM, god. XIX, 431-470.
Patsch, C, 1915, Zbirke rimskih i grčkih starina u bos-herc. Zemaljskom muzeju,
Sarajevo 1915.
Sergejevski, D. 1936, Novi kameni spomenici iz Ustikoline i Rogatice, GZM, god.
XLVIII, sv. 1, 3-14.
Sergejevski, D. 1943, Nekoliko neizdatih antičkih reljefa, GZM, god. LV, 1-20.
Smith, W. 1890, Dictionary of Greek and Roman Antiquities, Little Brown and
Company, Boston 1943.
Stipčević, A. 1989, Iliri, povijest, život, kultura, I (1974) i II dopunjeno izdanje
(1989), Zagreb.
Syme, R. 1988, Journeys of Hadrian, Zeitschrift für Papyrologie und Epigraphik
73, Köln 1988, 159-170.
Syme, R. 1991, Journeys of Hadrian, Roman Papers VI. Oxford: Clarendon Press,
Oxford 1991, 346-357.
Šašel, J. / Šašel, A. 1963, Inscriptiones Latinae quae in Iugoslavia inter annos
MCMXL et MCMLX repertae et editae sunt, Situla 5, Ljubljana 1963 (ILJug I).
Šašel, J. / Šašel, A. 1978, Inscriptiones Latinae quae in Iugoslavia inter annos MC-
MLX et MCMLXX repertae et editae sunt, Situla 19, Ljubljana 1978 (ILJug II).
71
Šašel, J. / Šašel, A. 1986, Inscriptiones Latinae quae in Iugoslavia inter annos MC-
MII et MCMXL repertae et editae sunt, Situla 25, Ljubljana 1986 (ILJug III).
Truhelka, Ć. 1890, Iskopine na predistorijskome grobištu na Glasincu u godini
1890, GZM, sv. 4, god. II. 386-401.
Truhelka, Ć. 1891, Prehistoričke gradine na Glasincu, GZM, sv. 3, god. III, 306-315.
Vego, M. 1981, Novi i revidirani srednjovjekovni natpisi iz Bosne, Naše Starine
XIV-XV, 38-64.
Wilkes, J. J. 2001, Iliri, Split 2001.
Zotović, LJ. 1973, Mitraizam na tlu Jugoslavije, Arheološki institut, Beograd 1973