[b]CIVES COLONIAE RIS…?
Likovi s antičkih epigrafskih spomenika
rogatičko-romanijskog područja
[/b]
Salmedin Mesihović
Sarajevo
Prostor današnje Rogatice je u antičko doba bio mjesto gdje se dizalo
urbano i upravno jezgro jedne municipalne jedinice1. U starijem željeznom
dobu pa do otprilike kraja IV st. p. n. e., romanijsko područje i općenito jugoi-
stočna Bosna bili su područje rasprostiranja Glasinačke kulture i vjerovatno
su ulazile u okvir autarijatske politije2. Međutim, u mlađe željezno doba šire
glasinačko područje je izgleda bilo znatno manje naseljeno, dok se istovre-
meno zapadno nalazila moćna i značajna dezitijatska politija3. Vjerovatno se
zona dezitijatske neposredne vlasti i glavne naseljenosti nije pružala dalje
prema istoku od Romanije, odnosno u rogatičko područje porječja Rakitnice,
pritoke Prače. Rimska vlast je prvi put bila uspostavljena vjerovatno 33. god.
p. n. e., a obnovljena i konačno konsolidirana nakon ugušenja Velikog Ilir-
skog ustanka u kasno ljeto i ranu jesen 9. god. n. e. U teritorijalno-upravnom
smislu rogatičko-romanijsko područje je pripadalo provinciji Ilirik (Illyri-
cum), a nakon podjele jedinstvene Provincije pripalo je Dalmaciji (Gornji Ili-
rik – Illyricum Superior). U prvo vrijeme rimske vladavine, sve do prelaska
na municipalnu organizaciju, rogatičko i podromanijsko područje je vjero-
vatno bilo teritorija neke od peregrinskih civitatesa. Narodnosnu i političku
osnovu ove peregrinske civitas činio je neki manji ilirski narod4 koji se u toku
1 Sergejevski 1936, 9-14; Bojanovski 1967a, 143-164; Isto 1988, 169-175.
2 O Autarijatima i njihovoj politiji v. Mesihović 2007a.
3 O Dezitijatima i njihovoj politiji v. Mesihović 2007.
4 Predrimska, domorodačka zapadnobalkanska populacija u znanosti je poznata pod
imenom Iliri, kako su ih još prije dvije i po tisuće godina nazvali pisci na grčkom i latinskom
jeziku. Iliri su ustvari predstavljali jedan veliki etnički kompleks koji se pružao zapadnim
i dijelom središnjim Balkanom, kao i na prostorima dijela panonskog bazena. O ilirskom
etničkom kompleksu v. Mesihović 2007, 94-138; Isto 2007a, 82-90; Cabanes 2002; Wilkes
2001; Stipčević 1989. Njihova porijeklo je složeno i uglavnom se zasniva na osnovama
starosjedilačkih paleolitskih populacija koje su u više različitih epoha preslojavane i
prožimane drugim etničkim elementima (u neolitiku, indoevropske seobe, seoba nosilaca
55
mlađeg željeznog doba razvio iz urušene autarijatske narodnosne zajednice
(možda Sikuloti, sjeverni Partheni, Ozuaei ili neki drugi narod)5. Postojanje
municipalne jedinice sa središtem na prostoru Rogatice najbolje potvrđuju epi-
grafski spomenici s imenima njenih dužnosnika. Od početka III st. n. e. (sigur-
no od 212. god. n. e. i Karakaline konstitucije)6 ova “rogatičko-romanijska”
municipalna jedinica na zapadu je graničila sa “sarajevsko-gornjobosans-
kom” municipalnom jedinicom Akvis (Aquae), a na istoku s “podrinjskom”
municipalnom jedinicom Malvesiatium (središte u Skelanima). Na sjeveru je
naša municipalna jedinica graničila možda s kolonijom Domavia. U odnosu
na navedene municipalne jedinice “rogatičko-romanijska” jedinica je bila i
teritorijalno najmanja i vjerovatno najslabije naseljena. Njeno značenje bi
se primarno ogledalo u privrednim potencijalima gustih šuma i prostranih
pašnjaka ovog područja. Kroz koloniju Ris…, i to i kroz ager i kroz samo ur-
bano i upravno središte, prolazila je i rimska komunikacija koja je dolazila
iz sarajevskog polja (odnosno iz Akvisa) i išla prema Podrinju i dalje prema
središnjem Balkanu7.
I. CIL III, 2766b (p 1035, 2256) = CIL III, 8369 = CIL III, 12748 =
ILJug III, 1571
D M / T C MAXI/MO DEC / C RIS DE /5 ? AN LV T
D(is) M(anibus) / T(ito) Cl(audio) Maxi/mo dec(urioni) / c(oloniae)
Ris(—) de(functo?) /5 [an(norum)?] LV t[—] / [
”Bogovima Manima, Titu Klaudiju Maksimu, dekurionu kolonije
Ris…?, preminulom? u 55 godini”
Ovaj epitaf pronađen još 1866. god. direktno ukazuje na postojanje mu-
nicipalne jedinice u rogatičko-romanijskom području. Tit Klaudije Maksim je
nosilac klaudijevskog gentilnog imena i bio je dekurion (vijećnik) u ordo decu-
riones (lokalni senat) “rogatičko-romanijske” municipalne jedinice. U slučaju
da je gentilno/rodovsko ime (nomen) osobe spomenute na natpisu bilo Ju-
žarnih polja, keltska najezda). I genetska istraživanja muškog Y kromosoma, iako izvedena
na vrlo malom uzorku zapadnobalkanskog stanovništva i na ograničenom prostoru (cc 3/4
ispitanih sa četiri veća jadranska otoka), potvrđuju starosjedilačku, paleolitičku osnovu
i današnje populacije. Barać / Peričić / Martinović-Klarić / Rootsi / Janićijević / Kivisild /
Parik / Rudan / Villems / Rudan 2003, 535-542). Svi ovi inkurzi su na Zapadnom Balkanu
stvorili jedan poseban etnički kompleks koji je od strane antičkog svijeta u toku željeznog
doba bio prepoznat i nominiran kao “ilirski”. Međutim, taj kompleks nije bio niti ujedinjen
niti je imao razvijenu svijest o svome jedinstvu i zajedništvu. Uglavnom se sastojao
od čitavog niza zasebnih naroda koji su tvorili i posebne političke jedinice – politije. O
politijama v. Mesihović 2007, 9, napomena 2; 154-179.
5 Plin. NH III, 143
6 Karakalinom konstitucijom (Constitutio Antoniniana), kada je rimsko građanstvo
načelno prošireno na sve slobodne stanovnike Imperije, završava se proces primanja
rimskog građanstva i oblikovanja municipalne organizacije. Samim tim su nestale i stare
peregrinske civitates.
7 O komunikacijama u rimsko doba v. Bojanovski 1974; Isto 1981; Isto 1987; Arheološki
leksikon BiH, Tom I, 1988, 156, br. XI.
56
lije, Klaudije8, Flavije, Ulpije, Elije i Aurelije može se s većom vjerovatnoćom
pretpostaviti da je riječ o domaćim ljudima koji su ili čiji su preci (po agnats-
koj liniji) dobili rimsko građanstvo za vrijeme careva koji su nosili jedno od
navedenih gentilnih imena9. Činjenica je da je primanje rimskog građanstva
za vrijeme julijevsko-klaudijevske “dinastije”10 u ilirskim provincijama,
posebno u kontinentalnoj unutrašnjosti, bilo vrlo slabo11. Primanje rimskog
građanstva uvijek je bilo povezano s određenim događajem, jer se ono dodje-
ljivalo bilo kao nagrada za određene zasluge, bilo u povodu nekog događaja.
U prvom redu riječ bi bila o isluženim funkcionerima lokalnih peregrinskih
zajednica i ratovima u kojima bi peregrini en masse učestvovali ili bili ključ-
na mobilizacijska i logistička baza. Zatim bi u obzir dolazio boravak cara ili
visokih državnih funkcionera u određenom području. I na kraju, veliki broj
novih rimskih građana bi proizašao iz realizacije određenih edikata i kon-
stitucija koje bi donosili car i druge državne institucije. Međutim, u periodu
vladavine Julija i Klaudija još uvijek je vladalo izvjesno nepovjerenje prema
ilirskim peregrinima koji su podigli Veliki Ilirski ustanak (od 6. do 9. god. n.
e.)12 za vrijeme Augusta. A u decenijama nakon Ustanka nisu se ni dešavali
neki veliki i dramatični događaji u koje bi bilo involvirano i ilirsko peregrin-
sko stanovništvo, a zbog kojih bi moglo doći do značajnijeg dodjeljivanja rim-
skog građanstva. Zato je romaniziranih domorodaca s julijevskim gentilnim
8 Juliji (IVLIVS, fem. IVLIA) su bili jedan od najstarijih rimskih patricijskih rodova koji
je po mitološkoj tradiciji vukao porijeklo (po agnatskoj liniji) od Jula, sina Eneje i unuka
Anhiza i boginje Afrodite (Venere). Za vrijeme rane i srednje Republike rod Julija nije
se posebno isticao u rimskom političkom i socijalnom životu. Njegovo izbijanje u prvi red
rimske politike dolazi tek s pojavom Gaja Julija Cezara (Caius Iulius Caesar). Adopcijom
Oktavijana od strane njegovog praujaka Gaja Julija Cezara, julijevsko ime postaje i
prvi nomen Rimskog Carstva. Sustavom adopcije julijevski nomen su dobili i Tiberije
te Kaligula. Prva rimska vladajuća “dinastija” je ustvari bila uzrokovana međusobnim
vezama pripadnika rodova Oktavija, Klaudija Livija i Vipsanija Agripa koji su sustavom
adopcije ulazili u gens Julija Cezara. Takvo je stanje trajalo do Klaudija I, četvrtog
vladara te prve carske rimske dinastije, koji nakon izbora za cara u svome imenu ne
nosi julijevski, nego klaudijevski nomen, kao i njegov nasljednik i posljednji predstavnik
dinastije – Neron. CLAVDIVS (fem. CLAVDIA) je isto jedan stari patricijski rod, koji svoje
legendarno porijeklo izvodi iz doseljavanja Sabinjanina Atija Klausa (Attius Clausus)
Tac. Ann. XI, 24; Svet. Tib. 1.
9 Arheološki leksikon BiH, Tom I, 1988, 30; 33-34; Mesihović 2007, 675-697.
10 Rimske carske “dinastije” sadržinski su bile različite od dinastija zasnovanih na kla-
sičnom nasljedstvu (bilo primogeniturom ili po starješinstvu). Antičko Rimsko Carstvo
nikada nije bila monarhija u klasičnom smislu (formalno ono je i dalje bilo Republika), a
rimske careve je najbolje promatrati kao vladare izabrane za doživotni mandat.
11 Rimski carevi julijevsko-klaudijevske “dinastije” – (s imenima nakon izbora na carsko
dostojanstvo) 27. god. p. n. e.-68. god. n. e. :
1. Caius Iulius Caesar Augustus Octavianus (August) vl. 27. god. p. n. e.-14. god. n. e.
2. Tiberius Iulius Caesar Augustus (Tiberije) vl. 14-37. god. n. e.
3. Caius Iulius Caesar Augustus Germanicus (Kaligula) vl. 37-41. god. n. e.
4. Tiberius Claudius Caesar Augustus Germanicus (Klaudije) vl. 41-54. god. n. e.
5. Nero Claudius Caesar Augustus Germanicus (Neron) vl. 54-68. god. n. e.
12 O Velikom Ilirskom ustanku v. Mesihović 2007, 314-617.
57
imenom malo, a s klaudijevskim još manje. Tako je i naš Tit Klaudije Mak-
sim, ako je on uopće domorodačkog ilirskog porijekla po agnatskoj (muškoj)
liniji, rijedak (izniman) slučaj u unutrašnjosti provincije Dalmacije13. Sudeći
po ovome natpisu, njegovo ime je počinjalo s RIS…, a u trenutku njegovog
nastanka RIS… je bio u statusu kolonije14. Vrijeme nastanka natpisa je naj-
vjerovatnije III. st. n. e.
Literatura:
Bojanovski 1967a, 145-146 i sl. Tab. 1, 1. 2; Isto 1988, 172-173;
http://compute-in.ku-eichstaett.de:8888/pls/epigr/epigraphik_en
http://edh12.iaw.uni-heidelberg.de/offen/suchen2.html?hdnr=033828;
II. ILJug III, 1569 = ILJug II, 623 (Tab. 1, 1)
I O M / M•VLP / LLO
I(ovi) O(ptimo) M(aximo) / M(arcus) Ulp(ius) / [Apo]llo[dorus]…
“Jupiteru, Najboljem, Najvećem, Marko Ulpije Apolodor?…”
Na ovoj dosta oštećenoj ari spominje se osoba s ulpijevskim gentilnim
imenom čiji je predak dobio rimsko građanstvo za vrijeme cara Trajana15.
Literatura:
Bojanovski 1967a, 152 , Sl. 10; Isto 1988, 173; Imamović 1977, 374-375; Sl. 116.
http://compute-in.ku-eichstaett.de:8888/pls/epigr/epigraphik_en
III. CIL III, 14616 (Tab. 1, 2)
IVNONI REG / MAR• VLP• MARCIAN / CVM• SVIS• L•P
Iunoni Reg(inae) / Mar(cus) Ulp(ius) Marcian(us)16 / cum suis l(ibens)
p(osuit)
“Junoni Regini, Marko Ulpije Markijan sa svojom dobrom voljom (rado)
postavio”
Ova ara iz Živaljevića kod Rogatice jedan je od dva (do danas pozna-
ta) spomenika posvećena samostalnom kultu Junone na prostoru današnje
BiH.17 Dedikant nosi ulpijevsko gentilno ime. Po I. Bojanovskom (1988, 173)
13 Npr. u susjednom gornjobosanskom području (na kojem je do danas pronađeno mnogo
više epigrafskih spomenika) do danas nije evidentiran nijedan Klaudije.
14 O rimskim kolonijama (colonia) i njenim institucijama v. Smith 1870, 315-320.
15 Nakon umorstva Domicijana, carsko dostojanstvo je preuzeo Marcus Cocceius Nerva
(96-98 god. n. e.) s kojim započinje razdoblje u historiografi ji poznato kao “dinastija”
Antonina. Međutim, ovaj termin bi se pravilnije mogao odnositi na kasniji dio “dinastije”
(Antonin Pije, Marko Aurelije s Lucijem Verom i Komod) od 138. do 192. god. n. e.
Adoptivni nasljednik Nerve bio je Marcus Ulpius Nerva Traianus (Trajan) vl. 98-117.
god. n. e. Za vrijeme Trajana Rimsko Carstvo je dostiglo svoj najveći obujam osvajanjem
Dakije i izbijanjem u Perzijski zaljev. Ulpiji (VLPIVS, fem. VLPIA) su bili nepatricijski
provincijski rod (iz Betike – južna Španija), ali porijeklom iz Italije.
16 Izvjesni Marcus Ulpius Marci fi lius Maximus poznat je s natpisa iz Goražda; Bojanovski
1967a, 152.
17 Drugi je s lokaliteta Potok u blizini Mostara; Imamović 1977, 140.
58
obojica “rogatičkih” Ulpija su “…grčkog porijekla. Vjerovatno su još njihovi
očevi ili djedovi došli na Drinu u vrijeme Trajanovih nastojanja da oživi ru-
darstvo u istočnoj Bosni”. Bojanovski se na grčko porijeklo poziva na osnovi
kognomena Apolodor18 i Markijan. Međutim, zona Rogatice i Romanije nije
baš rudarska zona. Vjerovatnije je da su preci Apolodora i Markijana dobili
rimsko građanstvo uslijed dačkih ratova (101-102. god. n. e. i 105-106. god.
n. e.), kada su ilirske provincije bile logističko i mobilizacijsko zaleđe. U tom
bi slučaju bila riječ ipak o nekom balkanskom ilirskom, a ne grčkom ili ori-
jentalnom porijeklu.
Literatura:
Bojanovski 1967a, 152; Isto 1988, 173; Imamović 1977, 384-385, Sl. 13.
http://compute-in.ku-eichstaett.de:8888/pls/epigr/epigraphik_en
IV. AE 1976, 533 = ILJug II, 624 (Tab. 1, 3)
INVICTO MITR / P AEL CLEMENS / IVNIOR / IIVIRETQQ / 5 TI
VET / V S L M
Invicto Mit(h)r(ae) / P(ublius) Ael(ius) Clemens / Iunior / IIvir et
q(uin)q(uennalis) /5 [–]ti vet(eranus) / v(otum) s(olvit) l(ibens) m(erito)
“Nepobjedivom Mitri, Publije Elije Klemens Mlađi, duovir19 i kvinke-
nalis20, ??? veteran, zavjet ispunio rado zasluženo”
Ovaj votivni natpis ukazuje na to da je politička struktura “rogatič-
ko-romanijske” municipalne jedinice bila u punoj svojoj sadržini sa svim in-
stitucijama koje su aktivne i funkcionalne. Publije Elije Klemens Mlađi je
pripadao elijevskom rodu i njegov predak po agnatskoj liniji rimsko građan-
stvo je dobio za vrijeme vrijeme vladavine cara Hadrijana21. Moguće je da
je primanje elijevskog nomena u većem obimu kod peregrina dalmatinske
18 Apolodor iz Damaska bio je inženjer, arhitekt, dizajner i skulptor koji je djelovao za
vrijeme Trajana (čiji je bio favorit) i Hadrijana (za čije vladavine je pogubljen). On je
konstruirao i Trajanov Most preko Dunava za vrijeme dačke kampanje. Ko zna, možda je
osoba koja je dobila ulpijevsko ime i kognomen Apolodor učestovala u dačkim ratovima
i bila u blizini ovog velikog Trajanovog arhitekte, pa bi po ugledu na njega i uzela kao
kognomen Apolodor.
19 Duoviri su bili lokalne verzije rimskih konzula i uvijek su bila dvojica. Smith 1870, 439.
20 O instituciji quinquennalis (neke vrste lokalnih cenzora) v. Smith 1870, 318. Jedan
duovir quinquennales (Tit Flavije Simili) spominje se i na natpisu iz Skelana – Srebrenica.
Patsch 1915, 80, fus. 1. Sl. 67; 83. Tresvir (ili kvatuorvir!?) kvinkenalis i edil Akvskog
municipija Publije Elije Viktorin spominje se i na natpisu iz Krivoglavaca kod Vogošće
(Mesihović 2007, 896-898). A jedan kvinkenalis (Aurelije Atik) se spominje i u natpisima
iz Singidunuma, Lopandić 2007, 97.
21 Adoptivni nasljednik Trajana bio je njegov dalji biološki rođak Publius Aelius Traianus
Hadrianus (Hadrijan) vl. 117-138. god. n. e. Eliji (AELIVS, fem. AELIA) su isto bili
provincijski rod iz Betike, samo porijeklom iz Italije (preciznije iz Hadrie u Picenumu).
Hadrijan je dvije decenije uspješno vodio i konsolidirao Rimsko Carstvo. Za njegove
vladavine proces romanizacije je prilično odmakao, zahvaljujući, između ostalog, i
zalaganju samoga Hadrijana, koji je veći dio svoje carske vlasti proveo putujući po
provincijama.
59
kontinentalne unutrašnjosti direktno bilo vezano za boravak Hadrijana u
Dalmaciji. Tom prilikom su dodjelom rimskog građanstva vjerovatno bili na-
građeni određeni slojevi lokalne aristokratije. Hadrijan je u Iliriku boravio
moguće 133. god. n. e.22
Publije Elije Klemens Mlađi je bio i veteran rimske vojske, a njegovu
vojničku karijeru potvrđuje i vokacija Nepobjedivom Mitri, izvorno iranskom
kultu, koji je bio vrlo raširen među vojnicima III. st. n. e.23 Možda je upravo
sam Elije Junior bio taj koji je, dok je boravio na istočnim provincijama kao
vojnik, pao pod utjecaj kulta Mitre, pa ga je nakon demobilizacije prenio u
svoj rodni kraj.
Literatura:
Bojanovski 1967, 47-51, Sl. 5; Isto, 1988, 171; Zotović 1973, 62-63; Imamović
1977, 458-459, Sl. 243
http://compute-in.ku-eichstaett.de:8888/pls/epigr/epigraphik_en
http://edh12.iaw.uni-heidelberg.de/offen/suchen2.html?hdnr=012315
V. CIL III, 8366 (p 2127) = ILJug III, 1566 (Tab. 1, 4)
I O M / P AEL / CLEMENS / II VIR /5 V L S
I(ovi) O(ptimo) M(aximo) / P(ublius) Ael(ius) / Clemens / IIvir /5
v(otum) l(ibens) s(olvit)
“Jupiteru, Najboljem, Najvećem, Publije Elije Klemens, duovir zavjet
rado ispunio”
Zavještanje Jupiteru, Najboljem, Najvećem ostavio je još jedan pred-
stavnik elijevskog gensa, koji je vjerovatno bio u užoj agnatskoj vezi s Kle-
mensom Mlađim. Moguće da je riječ o njegovom ocu koji je isto bio duovir.
Literatura:
Bojanovski 1967a, 146, Tab. 1,3; Isto 1988, 171; Imamović 1977, 374-375,
Sl. 117.
http://compute-in.ku-eichstaett.de:8888/pls/epigr/epigraphik_en
VI. CIL III, 8367 (p 2127, 2256) = ILJug III, 1567 = AE 1939, 303 (Tab. 2, 1)
Lijevi dio natpisa = L B / P AEL CLEME / ??? VETER / E • A E /5 T
SOS / E / B • V S
Desni dio natpisa = I O M / P • AEL • CLEMEN / L POS / NO /5
V / S. P TAE • LV • E / V S L M
Lijevi dio natpisa = L(ibero) B(accho) / P(ublius) Ael(ius) Cleme(ns) /
[—] veter(anus) / [—]e ae /5 [—]t[–]sos[—] / [—]e / [—] b(ene?) v(otum)
s(olvit) //
Desni dio natpisa = I(ovi) O(ptimo) M(aximo) / P(ublius) Ael(ius)
Clemen[s] / l(ibens?) [—] pos(uit?) / [–]no[—] /5 [–]v[—] / s(ua?)
p(ecunia?) tae. lu. e / v(otum) s(olvit) l(ibens) m(erito)
22 Syme 1988; Isto 1991.
23 O kultu Mitre v. Zotović 1973.
60
Lijevi dio natpisa = “Liberu Bakhu, Publije Elije Klemens… veteran…
zavjet ispunio”
Desni dio natpisa = “Jupiteru, Najboljem, Najvećem, Publije Elije Kle-
mens, rado? postavio… svojim novcem… zavjet ispunio rado zasluženo”
Natpisno polje are (koja je dvostruki žrtvenik) vertikalnom je linijom
podijeljeno na dva dijela, od kojih je jedan posvećen Jupiteru, a drugi Liberu
Bakhu. Ovaj dvostruki žrtvenik je posvetio Publije Elije Klemens. Po I. Boja-
novskom riječ je o istoj osobi koja je bila dedikant na natpisu CIL III, 8366 (p
2127). Takva mogućnost je prihvatljiva, ali zbog česte podudarnosti u imeni-
ma kod romaniziranih domorodaca vrlo je lako moguće da su Klemens duovir
i Klemens veteran bili različite osobe, istina u rodbinskim vezama. Uostalom
na natpisu CIL III, 8367 (p 2127, 2256) ne navodi se titula duovira, nego se
samo kaže da je riječ o veteranu pa bi tako bilo malo nejasno zašto ne bi bila
navedena i duovirska funkcija (koja nije mogla prethoditi veteranskom sta-
tusu). Nejasno je i zašto bi jedna te ista osoba dva puta u neposrednoj blizini
podizala aru Jupiteru, Najvećem, Najboljem.
Potrebno je navesti da su natpisi na kojima se spominju Eliji Klemensi
nađeni uz potok Toplik pored kojeg je vodio i rimski put. Vrlo je vjerovatno da
se ovdje nalazio posjed Elija Klemensa, a da su votivne are podizane uz put
koji je prolazio kroz ili uz njihov posjed. Porodica Elija Klemensa je izgleda
bila jedna od najznačajnijih u ovoj municipalnoj jedinici i davala je njene
visoke funkcionere. Istovremeno su bili i porodica s vojničkom tradicijom i
aktivnom službom.
Literatura:
Sergejevski 1936, 12-13; Bojanovski 1967a, 148-149, Tab. 1, 5; Isto, 1988,
171; Imamović 1977, 376-377, Sl. 118 (lijevi dio natpisa); 398-399, Sl. 155
(desni dio natpisa);
http://compute-in.ku-eichstaett.de:8888/pls/epigr/epigraphik_en
http://edh12.iaw.uni-heidelberg.de/offen/suchen2.html?hdnr=023076
VII. CIL III, 8368 = CIL III, 12747 = ILJug III, 1568 (Tab. 2, 2)
I O M / EL ALBA / VS II VIR / Q V S L M
I(ovi) O(ptimo) M(aximo) / [P(ublius) A]el(ius) Alba/[n]us IIvir /
[q(uin)]q(uennalis) v(otum) s(olvit) l(ibens) m(erito)
“Jupiteru, Najboljem, Najvećem, Publije Elije Albanus, duovir i kvin-
kenalis zavjet ispunio rado zasluženo”
Gentilno ime dedikanta se negdje navodi kao Fl(avius) 24, međutim po
objašnjenju Bojanovskog izgleda da je ipak riječ o elijevskom nomenu. Ara
24 Imamović 1977, 374, br. 115.
Flaviji (FLAVIVS – u značenju svjetle kose – fem. FLAVIA) su bili “dinastija” koja je
dobila pravo na rimsko carsko dostojanstvo (69-96. god. n. e.) nakon godine četiri cara,
odnosno građanskog rata 68-69. god. n. e. Flavijevska “dinastija” nije bila starog, rimskog
patricijskog porijekla, nego izdanak italskih municipija. Značajnije dodjeljivanje rimskog
61
je inače vrlo oštećena i zbog toga dolazi do nesporazuma u čitanju gentilnog
imena dedikanta. I ovaj Flavije ili Elije je bio i duovir i kvinkenalis.
Literatura:
Bojanovski 1967a, 146-148, Tab. 1, 4. 4a; Isto 1988, 171, napomena 10;
Imamović 1977, 374-375, Sl. 115.
http://compute-in.ku-eichstaett.de:8888/pls/epigr/epigraphik_en
VIII. CIL III, 12754 = ILJug III, 1570 (Tab. 2, 3)
D M / L A I O / L V / I V-V /5 / L O / L I / P A R F / M
D(is) M(anibus) / L(ucio) A[el]io / [—]lv(—?) / i[—]va[-] /5 [——] /
[—]lo / [— fi ]li / [caris(simo)] pare/[ntes b(ene)] m(erentibus) [p(osuit)]
“Bogovima Manima…”
“Bogovima Manima, Lucije Elije… roditeljima … zaslužnima postavi”
Ovaj spomenik je danas u potpunosti izlizan, ali ga je djelimično us-
pio pročitati C. Patsch. Cipus je ukrašen bogatim ornamentima. Na lijevoj i
desnoj strani su prikazi Atisa. Sam sadržaj je vrlo teško pratiti. Jedino bi se
moglo tvrditi da je riječ o još jednom Eliju.
Literatura:
Sergejevski 1936, 12, Tab. 4, 18-19; Bojanovski 1967a, 149-152, Tab. 2,
6-9; Imamović 1977, 444-445, Sl. 220 a i b.
http://compute-in.ku-eichstaett.de:8888/pls/epigr/epigraphik_en
http://edh12.iaw.uni-heidelberg.de/offen/suchen2.html?hdnr=033827
IX. Pored navedenih, na rogatičkom prostoru je pronađeno još epigraf-
skih spomenika25. Na nekima od njih su postojali i natpisi, ali su vremenom
izlizani.
1. Dva komada vjerovatno jednog nadgrobnog žrtvenika s reljefnim
prikazima na dvije bočne strane (možda je na jednoj prikazan krilati genije,
a na drugom nimfa)26.
2. Ulomak cipusa s prikazom genija (lokalitet Stari Brod)27.
građanstva u ilirskim provincijama za Flavija bi u prvom redu bilo vrijeme dolaska
Vespazijana na rimsko carsko dostojanstvo (69. god. n. e.) kada su ga podržale ilirske
provincije i ratovi na Dunavu protiv Dačana za vrijeme Domicijana.
”Dinastija” s fl avijevskim gentilnim imenom imala je tri predstavnika:
1. Titus Flavius Vespasianus (Vespazijan) vl. 69-79. god. n. e.
2. Titus Flavius Vespasianus (Tit) vl. 79-81. god. n. e.
3. Titus Flavius Domitianus (Domicijan) vl. 81-96. god. n. e.
25 Ulomak are (od natpisa se sačuvalo nekoliko slova u dva dijela ovog trodijelnog žrtve-
nika / [—]ae[—] // [—]cate[—] // [—]) se kod Imamović 1977, 474-475, Sl. 275 smješta
u Rogaticu. Međutim ovaj nalaz je iz okolice Ustikoline. Sergejevski 1936, 5-6 i sl. 3;
O drugim antičkim spomenicima s rogatičkog područja, uključujući i one izgubljene v.
Bojanovski 1967a, 158, napomena 31.
26 Sergejevski 1936, 11-12, Tab. 2, 12-13; Bojanovski 1967a, 155-157, Sl. 17-18; Imamović
1977, 410-411, Sl. 175.
27 Imamović 1977, 410-411, Sl. 176.
62
3. Cipus s prikazom genija. Prednja strana s natpisom odbijena (loka-
litet Stari Brod)28.
Potrebno je napomenuti da ovi prikazi genija na tri spomenika imaju
određene zajedničke karakteristike, što ukazuje na postojanje klesarske ra-
dionice u antičkoj Rogatici.
4. Žrtvenik obrađen s tri strane29
5. Anepigrafska ara30
6. Fragment stupa ili miljokaz31
7. Nadgrobni cipus bez natpisa32
8. Ploča s nadgrobnog spomenika s motivom Hadovih vrata33
9. Figuralna stela bez natpisa34
10. Odlomak nadgrobnog cipusa35
12. Nadgrobna kocka od krečnjaka36