Viewing 15 posts - 1 through 15 (of 57 total)
  • Author
    Posts
  • Teva
    Participant
      Post count: 8872

      NAPOMENA:
      37 mojih postova preneseno ovdje, ORIGINAL se nalazi na staroj stranici na istom mjestu, pod istom temom.

      …preko Cerske, Srebrenice, Zepe, Gorazda…

      Moj ratni put
      Teva, 16 novembar 2006 god.

      Nakon dugog nakanjivanja evo odlucih danas da otvorim sebi temu i da pisem o svom ratnom putu.
      Nisam Bog zna vican pisanju,ali nema veze ipak je to ispovijed jednog “ratnog nomada” i bitno mi je da to ostane zapisano.

      Sjecam se kako mi je moja nena(babina majka)rahmetli, zadnji put pricala ’69 ( jer te godine je umrla):

      SVI SU ONI (ANAMONI)SINE ISTI!!!!!

      Uzmi veli jednog vlaha i svezi ga u vrecu i baci pod sto pod noge,a drugog postavi za sto i iznesi mu ice i pice da dobro pojede i popije sa tobom.
      Al jedno ne zaboravi sine:”Sta ti misli onaj u vreci to isto ti misli i onaj sto si ga dobro pogostio”.
      Pricala je to po ko zna koji put
      Nisam to razumio tada,a cini mi se da to neki ne razumiju ni danas danile.

      Drugu nenu i obadva dzeda nisam ni zapamtio.

      Prvi dzedo(babin mi babo) umrije 1928 god.(babi mi bilo dvije godine).Poslije prvog svjetskog rata 1918.god. ocero ga Rus u Sibir u zarobljenistvo.Vratio se sedam godina poslije 1925 god.Nena ga cekala i godinu dana kasnije rodio se moj babo.Dvije godine kasnije od posledica umrije dzedo.
      Drugi dzedo(majkin mi babo)umrije u drugom svjetskom ratu i zakopali ga sa jos par ustasa na Sehovini tako da mu se ni za mezar nezna.Oni su bili prvi koji su zakopani tu i od tada je tu mezarje.
      Druga nena (majkina mi majka) umrije mlada od tuge za svojim muzem.

      Rat me zateko na Gradini-opcina Vlasenica……. nastavak slijedi

      Teva
      Participant
        Post count: 8872

        DOLAZAK NA GRADINU

        U Rogatici sam zadnji put bio na samom pocetku aprila ’92 ….
        Nakon vise od deset godina rada u TPR-u,negdje polovinom ’91 uzimam 24 plate i napustam i TPR i Rogaticu.
        Odmah se zaposljavam sa sada vec mojom bivsom zenom u Sarajevu kao akviziter u Poslovni informator.Vlasnici firme su bili nasi Rogaticani moje komsije,prijatelji i jarani:Galib Drakovac,Safet Medosevic-Sale i nedavno preminuli Semso Kulovac.
        Radili smo po citavoj teritoriji Bosne a svakog petka smo dolazili u Vlasenicu jer nam je tamo ostajo nas dvogodisnji sin Dzenis na cuvanju kod njegove nene po majci.
        Cesto smo dolazili i u Rogaticu.
        S obzirom da je registar djelatnosti bio zavrsen proveli smo cijeli mart u Rogatici na odmoru.Noci u Rogatici sam provodio na strazi sa mojim komsijama……..
        Proso je i odmor i mi smo posli za Vlasenicu da ostavimo Dzenisa a mi da krenemo dalje za Banjaluku.Par mjeseci prije toga sam kupio audija 80 tako da smo putovali autom.
        Imam par slika sa Gradine pa cu ih postaviti kad budem piso o dogadjajima na Gradini.
        Gepek je bio pun razno raznih formulara,uplatnica,registara,imenika…
        Prosli smo sretno bez zaustavljanja Sokolac.Dalje poslije nekoliko kilometara zaustavila nas je srpska vojna policija.Raznorazna ispitivanja i pretres trajali su duze od sata.
        Dzenis se bio prepo i plakao je cijelo vrijeme i ja sam i sad ubijedjen da samo njemu treba da budemo zahvalni sto su nas pustili da idemo dalje.
        Jos su nam rekli da ako nas opet negdje zaustave da kazemo da su nas oni pretresli i pustili dalje.
        Evo sad mi naompade da se mjesto gdje su nas zaustavili zove Mrkalji ili tako nesto slicno.
        Uglavnom sretno smo stigli u Vlasenicu i produzili jos tri kilometra prema Zvorniku,i dole kod Muhine kafane skrenuli lijevo i makadamom se popeli gore na Gradinu.
        Kad sad razmisljam o tome tek sam svjestan koja sam budala i koliko sam naivan tada bio i uputio se tada na put preko Romanije ili bolje receno preko Sokoca i Han Pijeska.
        Ali s vjerom u dragog Allaha svjestan sam da covjek svagdje mora sam doci po svoju nafaku a nikako da ce nafaka sama doci.
        Dok te nafaka negdje ceka nemoras se bojati samo trebas svjesno razmisljati ne bojati se i ne srljati…….
        Boze mili kako su gore bili sretni sto nas vide i skoro nisu mogli da vjeruju da smo bezbijedno prosli jer je Vlasenica vec bila okupirana bez metka i terora sa raznim srpskim(komsijskim) barikadama.
        Teror,zlostavljanja,protjerivanja, ubijanja,paljenja svih Bosnjackih sela, ce tek doci…..
        O tome sledeci put…….

        Teva
        Participant
          Post count: 8872

          Gradina-april i maj ’92

          Na Gradinu se moze doci i drugim putem koji ide uporedo sa magistralnim,udaljen od njega nekih 300 do 400 metara,i taj put koriste mjestani.
          Odmah na izlazu iz Vlasenice dolazi Toplik,pa onda Barice,Borici(borova zasada),pa Gradina,Bacino brdo….
          Prvo selo dalje nekoliko kilometara je Donji zalukovik(srpsko selo) i ono nam je bilo najveci problem.Nalazili smo se fakticki u okruzenju.
          Srpska barikada je bila na Topliku i nisu dozvoljavali nikome ni da udje ni da izadje iz grada.
          U to vrijeme jos nisam bio svjestan sta se sprema i mislio sam da ipak rata nece biti.
          Par mjeseci ranije kupio sam Rasidu(Dzenisovom dzedi) kalasnjikov,a “Dajdji”pozajmio marke da i on sebi kupi.
          Ako se ne zarati vratice mi marke,a ako se zarati halalosom.
          I tako je i bilo.
          S obzirom da se vecina stanovnistva vratila ziviti na Gradinu,one koji su izginuli ili umrli kasnije zvacu imenom,a onima koji su zivi dacu nadimke kao sto sam to vec ucinio sa dajdjom.
          Prvih par hefti zivjeli smo bez uznemiravanja,mi muskarci smo danju spavali a nocu strazarili.
          Onda je stigla prva zena iz Vlasenice i pricala nam kroz koje golgote prolasi stanovnistvo u gradu.
          Poslali je cetnici da nam prenese ultimatum da predamo oruzje,a morala se vratiti jer su kao taoci ostali muz joj i djeca.
          Ni tada a ni dalje ni na jedan ultimatum nismo odgovorili.
          Najvise su se cetnici bojali Gradine ,a to ce se pokazati i kroz to da ce nas zadnje napasti.
          Danonocno su prolazile neprekidne kolone slepera i luksuznih auta za srbiju.Uvijek su bili praceni sa desetinama tenkova i drugih oklopnih vozila.Vozili su opljackano i sklanjali porodice na sigurno.
          Gledali smo ih odozgo.
          Bego mi je predlago da potrpamo porodice u auta i da se ukljucimo u kolonu i da idemo sa srbiju.Nisam pristo govoreci mu da ce nas skinuti na mostu u Zvorniku i mozda pobiti.
          A tutnjalo je na Zvorniku.Kula je bila napadnuta i jos se drzala.
          Slusali smo vijesti stalno.
          Napadnuto je i Sarajevo,Boze da covjek ne povjeruje.

          I tako proso je i april,pocelo se pomalo zeleniti,i onda su krenule cetnicke orgije po selima( u gradu su vec pobili i odveli koga su htjeli)
          Nismo vise smjeli pustiti ni zene i djecu da spavaju u kucama.
          Moji su bili na relaciji od Gradine do Piskavica ovisno od procjene gdje smo smatrali da je bilo sigurnije.
          Onda je ponovo po ko zna koji put dosla neka zena iz Vlasenice i rekla nam da su cetnici poceli da deportuju zene i djecu za Kladanj.
          Autobusima do tunela i onda pjeske.
          Sa druge strane su bili nasi.
          Vijecali smo dugo i dogovorili se da sve zene,starce i djecu posaljemo za Vlasenicu.
          Naravno neki su bili protiv i nazivali nas budalama govoreci da nejac saljemo zvijerima u celjusti.
          Dogovoreno i ucinjeno uz Allahovu pomoc.
          Kasnije su pricale da su ih cetnici u cudu gledali i da im nista nije bilo jasno.Bila je to grupa od preko stotinu i pedeset osoba.
          Valjda i cetnici iznenajdeni potrpali ih u autobuse i pravac Kladanj.
          U Kladnju ih nasi prihvatili i odmah ih proslijedili za Zivinice.
          Poslije par dana prebacili ih za Gasince u Hrvatsku.
          Tu su ostali par mjeseci i onda ih prebacili u Pirmasens u Njemacku.

          Culi smo mi preko vijesti kad su stigli u Kladanj, i tek cu za skoro godinu dana kasnije saznati sta je sa njima dalje bilo.
          Cijelo vrijeme smo mislili da su negdje u Tuzli.

          A nama su tek predstojali crni dani………..


          Dzenis u kuci u Rogatici ( mart ’92 )


          Dzenis na Gradini ( april ’92 )
          obrati paznju jedna od zadnjih registarskih tablica izdata u Rogatici.


          Dzenis na Piskavicama ( maj ’92 )

          Teva
          Participant
            Post count: 8872

            Prvi napad cetnika na Gradinu

            Kad moras da biras izmedju dva zla onda je najvaznije da ostanes pribran i stalozen da bi mogo donijeti pravu odluku.
            Kad sam spomeno slanje nejaci za Vlasenicu zaboravio sam spomenuti glavni razlog koji nas je natjerao na tu odluku.
            Znaci za Kladanj nismo mogli jer je Vlasenica bila ispred nas.
            Na drugu stranu putem za Zvornik prema Kasabi i Konjevic polju(bili u nasim rukama) takodje nismo mogli jer udaramo na Milice,cetnicko mjesto ozlogasenog cetnika Rajke Dukica direktora Boksita(rudnik glinice za dobijanje aluminija) i velikog prijatelja cetnickog vojvode Karadzica.
            Na trecu stranu gore je Han pijesak,a na cetvrtu Sekovici takodje cetnicko mjesto.

            Nismo imali nikakve sanse za izvlacenje nejaci a samo par dana ranije cetnici su upali dole u Zaklopacu i pobili skoro svo stanovnistvo.
            Na celu im je stajo vojvoda Gorcim.
            Zaklopaca je bila moderno selo na magistralnom putu za Zvornik nekoliko kilometara ispod Vlasenice.
            Iznad sela je bio rezervoar vodovoda i cetnici su stalno prolazili gore.
            Tog dana kad su upali pucali su na sve sto se mice.
            Ljude,zene,djecu i domace zivotinje su ubijali svuda.Po njivama,livadama,dvoristima….gdje su koga stigli.
            Ovo su nam ispricali nekoliko prezivjelih koji su sumom uspjeli pobjeci do nas.
            Sjecam se jedne stare zene(zaboravio sam ime)koja je stigla sa jednim unucetom.Tri ili cetiri sina,snahe i ostalu unucad sve su pobili……
            Tada je u nekoliko minuta na svirep nacin ubijeno preko 90-et nevinih osoba,samo zbog toga sto nisu bili srbi
            Ni jednu kucu nisu zapalili,vjerovatno zeleci da se tu nastane,jer selo je bilo domacinsko.

            E to je nas nagnalo da nase posaljemo za Vlasenicu,jer ako ostanu sa nama svi smo gotovi,a ako ostanu muski samo onda imamo ikakve sanse.
            Ako odu u grad nadali smo se nece gore praviti takve pokolje.
            I imali smo srecu i mi i nasa nejac

            Gledali smo kako gore sela i prigradska naselja: Pijuci, Alihodzici,Piskavice,Drum,Pesica brdo,Toplik…….
            Sve do jednog i samo je jos Gradina ostala.
            I jedno jutro sabahile cuju se transporteri odozdo od Muhine kafane.
            Muho je bio musliman ozenjen Brankom sa Pala i kasnije smo culi da su ga ubili.
            Izbudili smo one koji su spavali i okupili se u Muminovicima.Zauzeli smo pozicije u rovovima koje smo ranije bili iskopali.
            Bilo nas je dvadeset i nekoliko,i toliko smo imali cijevi.
            Neko kalasnjikov,neko njemacki smajser,neko lovacku a neko pravljenu od ficinog volana.
            Cudo jedno ni metak nije bio opalio.
            Kasnije smo to komentarisali da nisu ocekivali da ima ikoga.
            Vjerovatno su mislili da smo ispratili nejac a mi se zaputili sumom za Cersku.
            E tu su se bili zajebali!
            Vidili smo ih,tri transportera i sigurno preko pedeset cetnika(kokosara)
            Kokosara, kazem zato jer samo je nekolicina bila uniformisana a ostali su bili u civilkama ali svi naoruzani do zuba.
            Jedino sto sam tada osjeco bilo je neko mrtvilo,klonulost i cini mi se osjecaj koji imas pred sami san.Jos dvije sekunde i zaspo si.
            Sad znam da je to bilo od silnog straha.

            Lijetali su tamo vamo.
            Jedan je viko:”Evo meni varburga”.
            Drugi:”Evo meni golfa”…….

            I tad je pocelo.
            Trestalo je na sve strane.
            Boze mili bunila.Ni danas neznam sta se tacno desilo.
            Trajalo je par minuta cini mi se i prestalo.
            Nismo ih vise vidjeli.
            Ostali smo tako neko vrijeme dok nije prestala huka transportera.
            S obzirom da smo bili rasporedjeni na nekih par stotina metara i rovovi su bili u vocnjaku nismo znali da li imamo gubitaka.
            Srecom na nasoj strani nije bilo poginulih.
            Kasnije smo nasli trojicu mrtvih cetnika i bili bogatiji za tri apovke(tri automatske puske bivse jna),dva pistolja nekoliko bombi i okvirova municije.
            Zapaso sam prvu bombu.

            Narednih par dana nisam nista mogo jesti,kamen u zelucu……….

            Teva
            Participant
              Post count: 8872

              Opsti napad cetnika na Gradinu

              Znali smo sta nas ocekuje poslije naseg prvog okrsaja s cetnicima.
              Dogovorili smo se da se razidjemo svi svojim kucama ili bolje reci “bajtama”.
              Kucama smo prilazili samo jednom u dva-tri dana da se na smjenu okupamo i u rani sabah da skuhamo hranu za dva tri dana.
              Ja i Rasid smo spremali piletinu.Uvijek po pet-sest komada,nesto skuhaj u velikoj serpi a nesto zapeci u rerni.
              Usput bi zamijesi i ispeci veliku pogacu.

              Ja tada tridesetogodisnjak,a Rasid je imo tada pedeset i sedam godina.
              Rasid je kasnije izaso u Njemacku kod zene i djece,pa onda su otisli u Ameriku jer nisu mogli ostati u Njemackoj.
              Imo je sedam sceri.Pet su otisle sa njima,jedna je sa porodicom u Francuskoj a Dzenisova mama je ovdje u Holandiji.
              Rasida,Allah mu rahmetile sam zadnji put vidio prije par godina.
              Obolio od onog dusmanina i u povratku za Bosnu svratio kod sceri u Holandiju tako da sam otiso da ga vidim.
              Vratio se na svoju Gradinu i tamo poslije kraceg vremena umro.
              Na Gradini mu je mezar…..

              Imali smo nas dvojica dvije male bajte u koje smo mogli stati samo nas dvojica,a koristili smo uglavnom veliku koju su iskopali Berbicani.
              Po njoj su odozgo bili poredani balvani i onda zatrpani zemljom.
              Svakodnevno smo osluskivali grmljavinu granata na Zvorniku i Srebrenici.

              I onda je pocelo granatiranje sireg dijela Gradine.
              Brzo smo odlucili da odemo sumom nekoliko kilometara prema Pijucima, koji su bili sravljeni do zemlje.
              Vecina nas je to ucinila.
              Nije imalo sanse upustati se u okrsaj videci koliko ih ima.
              Pored nesto preko dvadeset naoruzanih tu na Gradini se nalazilo jos sigurno dva puta toliko nenaoruzanih i u Ferhatovicima jos dvoje staraca.
              Nepokretan ,tesko bolesni covjek i njegova zena koja je ostala uz njega.
              Oni nisu htjeli da idu sa Gradine.

              Bio je to sveopsti napad cetnika.
              Spalili su sve samo je ostala Rasidova kuca.
              Ostavili su je vjerovatno zato sto je bila usamljena na samom vrhu Gradine,pa su je htjeli koristiti za sebe.
              Medjutim i nju su zapalili poslije nekoliko dana.

              To poslijepodne je pocela kisa koja kao da je oplakivala Gradinu.
              Tu noc smo ja i Rasid mokri ko misevi dosli na Pesica brdo i prespavali u jednoj kuci kojoj je prvi sprat bio izgorio a drugi nije jer nije bio uradjen
              Ujutro smo bili suhi i u sami cik zore culi smo komesanje i pomislili smo da su cetnici.
              Na nasu srecu bila je to zena gazde kuce koja je dosla da sta nadje za pojesti.

              Taj dan smo proveli u sumi i u sumrak rijesili da idemo nazad na Gradinu.
              To smo i ucinili i nasli smo dosta nasih.
              Saznali smo da je Enver uspio ubiti jednog cetnika kog su kasnije trazili i dozivali nadimkom Zuco.
              Nisu ga nasli.
              Enver je i sam pogino nekoliko mjeseci kasnije negdje kod Kalesije
              Rahmet mu dusi,bio je dobar momak.
              Od nasih su koliko ja znam poginula dvojica i dvojica zarobljena.
              Sta je sa njima dalje bilo nepoznato mi je.
              Pogino je Bego Muminovic koji je otiso od oca i brata govoreci im da ako nisu zajedno imaju vecu sansu da se izvuku.
              Drugi poginuli je Muhamed Ferhatovic koji je videci dvojicu Becara
              kako idu u grupi sa jos dvojicom izaso iz skrovista vicuci:”Hej Becari gdje ste to vi posli”.
              Druga dvojica su bili cetnici u civilkama koji su bili zarobili Becare.
              Jedan od dvojice cetnika ga je zrezo rafalom.
              Nasi su ih vec bili zakopai. Allahrahmetile im.
              Poslije nekoliko dana cetnici su ubili i ono dvoje staraca.

              Zivili smo tako neko vrijeme i jednog dana je Rasid otiso dole na Bacino brdo i vratio se trceci.
              “Leti Nedo veli dole na Bacino brdo.Pao je dogovor, posto nas je puno da se ide za Cersku u dvije grupe.Ti ides sa prvom grupom jer je dogovoreno da u obadvije bude isti broj cijevi”.
              Jos mi je reko da u Pijucima cekaju vodici i da se u prvi sumrak krece .
              Morali smo odmah krenuti jer do Pijuka nam treba nekoliko sahata jer se moramo se oprezno kretati.
              Rasid ce ostati da posakriva psenicu i jos neke stvari da imamo kad se vratimo,pa ce sutra sa drugom grupom……

              Otrco sam na Bacino brdo ne ponijevsi moj ranac koji je osto u bajti, a u kom sam imo kosulju,dvije majice i nekoliko gaca i carapa……….

              Teva
              Participant
                Post count: 8872

                Dolazak u Cersku

                Na Bacinu brdu me je ceko Dajdja. Reko mi je da su ostali otisli i da moramo pozuriti da ih stignemo.
                S obzirom da smo se kretali prilicno sigurnim terenom brzo smo ih stigli.
                Poslije nekoliko kilometara dosli smo na teren koji nije bio bas siguran,pa smo odlucili da uvijek dvojica budu u izvidjanju. i kada bi nam dali znak mi bi dosli do mjesta koje su oni vec bili napustili i krenuli u dalje izvidjanje terena.
                Nije bilo price i pusenja jer su se cetnici mogli od svakle pojaviti.
                Pred sami sumrak stigli smo pod Pijuke. Ponovo su izvidjaci otisli i vratili se uskoro.
                Rekli su nam da se jos samo na nas ceka .
                Ni sad mi nije jasno kako se taj jadni napaceni narod uspio tako dobro organizovati u izvlacenju naroda.
                U svaki aksam je kretala po jedna grupa koja je bila predvodjena vodicima.

                Mi smo dobili vodice koji su vec bili u Cerskoj i dosli po sledecu grupu.
                Iako vec umoran vratilo mi se raspolozenje samom cinjenicom da imamo iskusne vodice.
                Bilo nas je mozda osamdesetak,a medju nama je bilo i staraca,zena i djece.Pao je dogovor da ce se kretati polahko i da nema price i pusenja i da moramo sto tisi biti jer nam valja proci pored nekoliko srpskih sela .
                Ranija izvidjanja su pokazala da cetnici jos uvijek po danu pljackaju , a u aksam se vracaju i ostaju u svojim selima.
                Padala je kisa i to je bilo bolje za nas.
                Polahko smo se pokrenuli i bez dogovora formirali kolonu jedan po jedan.Postajalo je sve tamnije

                Na nogama sam imao kozne patike i one ce me u narednim mjesecima donijeti do Visegradskog Crnog vrha ,gdje cu ih morati skinuti jer na njima skoro vise nije bilo djonova.
                Nije se vidio ni prst pred okom sto sbog oblaka sto zbog tame sume i potocina kojima smo se kretali.
                Bili smo mokri do gole koze i napeti i umorni.Isli smo ni sam ne znam koliko dugo kad su se zaculi rafali sa jedne cuke..
                Stali smo i cucnuli misleci da smo primijeceni .Medjutim rafalanje je prestalo i mi smo tu bili jos neko vrijeme i polahko krenuli dalje
                Nista se vise nije culo,tako da i sad mislim da su to cetnici pucali da daju do znanja da su tu i vjerovatno su se i sami bojali iznenadnog napada.

                Boze mili koje sve napore moze da izdrzi ziv rob.Nenormalno je sta sve izdrze starci,zene i djeca.
                Morali smo preci cijelu planinu Rogosiju,medjutim vise nije bilo incidenata osim sto se ponekad cula poneka granata i pucanje u daljini.
                Nedaju cetnici mira ni nocu nevinom Bosnjackom narodu.
                U sami sabah smo stigli pred jedno selo.Mrtva tisina ni horozi se necuju.
                Vratili su se izvidjaci i pozvali nas da pridjemo.
                Selo je bilo Bosnjacko i narod je vec bio izbjego u Cersku,samo je ostala nekolicina muskaraca.

                Poslije kratkog odmora krenuli smo uz brdo i kako su nam rekli mjestani treba nam jos otprilike pola sahata da dodjemo do prve linije odbrane Cerske.
                Gore u brdu su nas primijetili cetnici sa drugog brda iz sela Vandzici i poceli da pucaju nasumice.
                Na svu srecu bili su daleko.
                Poslije nekoliko minuta dosli smo na sami vrh brda i udarili na nasu strazu.Bili smo razbacani i pristizo je kako ko.

                Boze mili kakvo olaksanje.Cini mi se da je u tom momentu za mene rat bio zavrsen.
                Jadan i cemeran nisam ni slutio sta me jos ocekuje i da to jos nije ni pocetak patnji.
                Kroz krosnje drveca sam na drugoj strani ugledo kuce na udaljenosti od par kilometara.

                Cerska!!!!!!!!

                Rovovi i bajte samim vrhom brda na obadvije strane.
                Sa Cerske strane brda dole vidio sam kolibe i vatre.
                Priso mi je jedan borac i reko da moja puska, kalasnjikov, mora ostati na liniji…

                Kazem borac a bio je to u stvari seljak ko i svi ostali sa njim. Mjestani iz najblizeg zaseoka Cerske. Obuceni u normalnu garderobu kaku smo imali i nosili svi, isto ko i danas. Ironicno cu reci da su bili naoruzani do zuba misleci naravno na onih pet, sest lovackih puski sacmarica i za cudo Bozije i jedan karabin.
                Nije moj dobri Bosnjacki narod ni zamisliti mogo da ce biti napadnut od strane dojucerasnjih komsija srba.
                Sad kad razmisljam kako smo mi bili sretni vidjevsi Cerane da su i oni bili sretni videci nas i u nas pokoji kalasnjikov. I sa tih nekoliko pusaka ce se uspjesno braniti Cerska sa ove strane. Vjerovatno je isto stanje bilo i po drugim Ceranskim zaseocima.
                Svara se polahko Armija RBiH od golorukog naroda i taj isti narod ce se uspjesno braniti od cetnika naoruzanih do zuba oruzjem i orudjem bivse jna.
                Posteno receno meni ni danas danile a i nikada nece biti jasno kako smo se odbranili i sacuvali nasu lijepu Bosnu, onako goloruki.
                Isto tako mislim da ni cetnickim vojnim strucnjacima, vojvodama kao i svim ostalim srbima to nece biti jasno i nikada nece moci skontati.
                Odgovor je jednostavan:
                Valter je odbranio Bosnu a Valter isti ko i onaj sto je odbranio Sarajevo!!!
                Moj dobri Bosnjacki narod.

                …Iznenadio sam se.
                Uzmi mi sve samo mi pusku nediraj, pomislio sam istovremeno.
                Negodovo sam rijecima da ja nisam iz Vlasenice nego iz Rogatice i da ne poznajem ove terene.
                Onda on rece da imam dvije mogucnosti:
                Ostati sa puskom na liniji ili je ostaviti i javiti se u stab dole u Cerskoj i dobicu neko lakse mjesto pri stabu.

                Nisam znao sta da mu odgovorim.
                Onda je priso Cicak i reko mi:”Nedo idi za Cersku a ja cu ostati sa puskom na liniji,a za kasnije ce mo vidjeti”.

                Otiso sam dole do vatri i dali su nam jesti i piti.
                Nisam mogo jesti samo sam se napio vode.
                Sutio sam i susio se na vatri,kad dodje Dajdja.
                Sa njim je bio i Mali.
                Veli on meni da u zaseoku Sejmenovici ima nekog prijatelja pa da podjem sa njima ako hocu da vidimo da nas prime na neko vrijeme u kucu dok se nesta ne snadjemo.

                Vratio sam se do Cicka poselamio se sa njim i kreno sa Dajdjom i Malim dole u Cersku……….

                Teva
                Participant
                  Post count: 8872

                  Prvi dani u Cerskoj

                  Iduci nanize sve bolje i bolje nam se ukazivalo prostranstvo Cerske.
                  Ogromna teritorija,prosarana desetinama sela.
                  Livade,njive,vocnjaci svuda.
                  Sam dragi Allah zna kako izgleda Dzennet,ali za mene je Cerska Dzennet ovodunjalucki.
                  Prvo sto sam pomislio u sebi bilo je da ovdje nema i nece biti gladi.
                  Kasnije su mi pricali da silne njive pod psenicom,kukuruzom,krompirom i ostalim poljoprivrednim kulturama nisu zasijane ove ’92 zbog rata,nego da je to uvijek tako bilo.
                  Radan,veseo i gostoprimljiv je ovaj Ceranski narod,govorili su mi.
                  U to cu se i sam uvjeriti narednih mjeseci.
                  I ranije sam ja u Vlasenici sluso o Cerskoj i Ceranima,ali pojma nisam imo ni gdje se nalazi a kamo li da cu i sam tamo neko vrijeme proziviti,silom prilika.

                  U Cersku sam doso preko planine Rogosije a kad sam vec tamo bio onda me interesovalo i kako se tamo dolazi asfaltom.
                  Cerska je mjesna zajednica opcine Vlasenica i ona se nalazi fakticki blizu Konjevic polja.
                  Od Vlasenice putem prema Zvorniku,prvo dole dodju Milici(sada zasebna opcina),onda poslije jos nekoliko kilometara Nova kasaba.Poslije Kasabe jos nekoliko kilometara sa lijeve strane nalazi se jedan silos-mlin za zitarice.Pored mlina je put koji te dovodi poslije nekoliko kilometara u Cersku.
                  Bogu iza nogu pomislio bi,ali nije,pitomina brate.

                  Ako ne bi skreno kod mlina za Cersku nego nastavio dalje stigo bi ubrzo u Konjevic polje.
                  Takodje predivan krajolik.U njemu je raskrsnica,pravo za Zvornik i srbiju,desno za Bratunac i Srebrenicu.

                  Nasa slobodna teritorija se prostirala tada od Nove kasabe gore(gdje je bio miniran most preko rijeke Jadar) i tamo do Kravice prema Bratuncu,i dole do sela Drinjaca,u kom se Jadar ulijeva u rijeku Drinjacu,koja dalje tece prema Drini.
                  Dalje slobodna teritorija je bila preko Cerske pa dalje preko Kamenice Zvornicke,Liplja do pod samu Kulu.Kule se svi sjecamo sa pocetka rata.

                  Sad covjek sam moze zamisliti koliko je cetnicima bila vazna ta komunikacija preko Konjevic polja.
                  Sa Romanije da bi isli za srbiju,morali su u Vlasenici lijevo prema nasem Kladnju,pa poslije nekog vremena desno prema Sekovicima,pa onda okolo preko Caparda za Zvornik.
                  Treba vazdan voziti,a preko Konjevic polja zacas.

                  E u tom istom Konjevic polju cu u oktobru iste godine sresti drugog i treceg Rogaticanina (Eseda Kurtica ,mog komsiju sa Holuca i starog Abida Podju sa Rudog).
                  Prije njih cu jos u septembru u Cerskoj sresti prvog Rogaticanina,starog Imamovica sa Zivaljevine(oca Fikreta Imamovica mog skolskog).
                  Otom-potom.

                  Kraj je maja.
                  Cerska veliko prostranstvo,sa ove Vlasenicke strane nalazi se planina Rogosija.Sa Zvornicke strane brdo Lijesanj,na njemu cetnici.Izmedju Cerske i Lijesnja duboki klanac kroz koji protice rijeka Drinjaca.Sa one strane prema Tuzli brdo Udrc.Planina ja bi reko.U nasim rukama.
                  Udrc ce se jos spominjati u ovom mom pisanju,

                  Silaskom u Cersku u samom podnozju planine udarili smo na prvo selo,nekoliko kuca i stara djamija sa drvenom munarom.
                  Odatle su nas uputili prema skoli gdje je bio prihvatni centar.
                  Presli smo most preko jednog potoka i dosli na asfaltni put.
                  Odatle smo skrenuli desno nanize prema skoli.Poslije nekog vremena stigli smo do skole.
                  Skola velika puna naroda.Odmah se dalo primijetiti da je to prihvatni centar.
                  Tu smo se prijavili,gdje smo evidentirani i Dajdja je pito za put za Sejmenovice.Nastavili smo dalje putem i na jednom raskrscu skrenuli smo lijevo.
                  Bili smo blizu kanjona,ulaska u Cersku od Konjevic polja.
                  To je ujedno bio i najnizi dio Cerske.Isli smo uzbrdo i prosli kroz tri-cetiri sela i stigli u Sejmenovice.

                  Primili su nas rado a mi smo rekli da necemo dugo ostati,samo da se snadjemo. Dali su nam presvlaku da se okupamo i presvucemo.
                  Poslije kupanja legli smo da spavamo i prespavali smo cijeli dan.Ustali smo uvece,malo posjedili i opet legli.
                  Sutra sabahile smo ustali i isli da cekamo Rasida da dodje.
                  Nije doso taj dan.
                  Brinuli smo se i na svu srecu stigo je treci dan.
                  Prezivio je jos jedan napad cetnika na Gradinu.
                  Rasid se smjestio sa komsijama u jednu novu jos neuseljenu kucu,jer nije htio da se odvaja od komsija iako smo ga mi zvali da ide sa nama.

                  Sutradan smo otisli u komandu koja je bila u kucama trijice brace pod Udrcom.U selu je bila lijepa i velika novo izgradjena djamija.
                  Dobili smo raspored i podtvrde za oruzje koje je ostalo na liniji.
                  Sve je uradjeno po pravilu i sa brojevima pusaka.
                  Rasid i Dajdja su zbog godina dobili raspored u radni vod gdje je trebalo iskopati jos dosta rovova i transea a ja i Mali jednu smjenu kao cuvari u zatvoru.Dnevno sest sahata.To nam je bila jedina obaveza i imali smo dva obroka dnevno.
                  S obzirom da je tek proljece nema problema,voca izobila vec tresnje pocele,a kasnije ce biti i pecenjaka i krompira.
                  Dosta vremena cemo provesti to ljeto na trenjama i ostalim vockama.

                  Pobozan ovaj Ceranski narod,dosta djamija i vaze mirnodopski zakoni.
                  Zatvor u prvo vrijeme,jedna stala na osamku pod sumarkom.
                  Zatvorenici,tri cetnika i par nasih.Skupa.
                  Svaka kradja se kaznjavala,da ne povjerujes da u to vrijeme i na takvom mjestu vaze tako strogi zakoni.
                  Jedan od zatvorenika Kasim,iz Alica zaseoka Zvornicke mjesne zajednice Kamenica.
                  Komanda cjelokupne slobodne teritorije je bila u Cerskoj pa tako i sve pratece ustanove.

                  Spomeno sam Kasima zato jer i sa njim cu pojesti dosta kukuruze za vrijeme mog boravka na tim prostorima.
                  Kasnije je bio dobar borac i poslije rata mi je prico Rasid da se nikad nije pojavio na slobodnu teritoriju poslije pada Srebrenice u koju je bio preso kad je pala Cerska………..

                  Allah rahmetile mom Kasimu i svim nasim sehidima……….

                  Teva
                  Participant
                    Post count: 8872

                    Tri mjeseca Cerske

                    Pjesadijski, cetnici jos ne napadaju Cersku,ali zato granatiraju danonocno.
                    Granate dolijecu iz seela iz pravca prema Milicima.
                    Velika teritorija pa jos ne padaju blizu nas,al ipak fatamo zaklon cesto.
                    Jedna je od prvih smjena mene i mog ratnog kod zatvora.
                    Mali,sedamnaestogodisnjak, od Vlasenice,kog poznajem vec tri godine.

                    Noc je.
                    Raspali prva granata nekih par stotina metara od nas.
                    Mi u paniku,nemamo gdje da se sakrijemo,strah nas.
                    Doleti jos nekoliko,od kojih jedna prepolovi hrast na nekih mozda stotinjak metara od nas.
                    Ponovo tisina,ne dolijecu vise.Mi se smirismo.
                    Sutradan pravac kod naseg komandira Muradifa kuci.
                    Zatrazimo da nam da krampu i lopatu.
                    Sa suprotne strane od one odakle dolijecu granate pored zida iskopamo mi sebi sjedeci rov.
                    Kasnije se covjek naviknu na granate i nije bilo vise nekog velikog straha.

                    Sa zatvorenicima pricamo ko da i nisu zatvoreni.
                    Normalno ih izvodimo u setnju,ali po dvojicu ili po jednog kad mora u wc.
                    Imamo lovacku pusku i pistolj,i drzimo ih na odstojanju.
                    Hrana ista i njima i nama, dvaput dnevno.
                    Beremo tresnje,zelene jabuke,luk…….pa dajemo i njima da jedu.
                    Ponekad se i sad zapitam da li bih to opet cinio,neznam.
                    Nisam tada jos bio cuo da su mi otac i brat poginuli.
                    To cu tek saznati u oktobru kad budem sreo Eseda Kurtu,i to ce biti sebep da idem za Zepu,svom narodu, pa sta bude.
                    Bojim se da kad bi se sve ponovilo, da bih opet sve isto cinio,nekako covjek ima dusu,a ne ko oni dusmani.

                    Hele prolazi vrijeme,cetnici pokusavaju na razne strane da provale.
                    Gdje god probaju,lete svi,makar ranjene izvlaciti i zbrinjavati.
                    Ponekad navaljuju i po dva dana non stop.
                    Pocinje i avijacija da nam zivot zagorcava.Bacaju onako nasumice i mitraljiraju,a nekad prospu i kasetne bombe,cini mi se 24 komada u jednoj.Padaju u dva reda u istom rastojanju.
                    Strada dosta stoke,a ponekad neko i pogine.
                    Pocinju bacati i po linijama odbrane,ali mi skontali cetnike.
                    Cim treba avijacija da napada danju oni kace velika bijela platna visoko na drvece svuda okolo,a nocu pale vatre.
                    Cim cetnici, kacimo i mi i lozimo vatre,svuda po Cerskoj teritoriji tako da se avijacija zbunjuje i u nekoliko navrata tuce cetnicke linije.
                    Poslije nekog vremena umanjili su ali su poceli dolijetati poljoprivredni avioni, baci jednu golemu ko krmaca i nestane ga.
                    Imali su taktiku,digne se visoko tamo negdje i onda slobodnim letom pa i ne cujes kad doleti,mamu im njihovu.

                    Nasi idu i do Vlasenickih popaljenih sela i donosi se sta je ko zakopo.
                    Jedne prilike otiso Drum sa svojima.
                    U povratku primijetili cetnike negdje na Rogosiji kod neke brvnare.
                    Popucali se i pobili cetnike.Od nasih ranilo Druma u nogu i jos jednog lakse.
                    Donijeli licne dokumente od cetnika,izmedju ostalih od cetnickog kapetana Save Bacica.
                    Nasli mu plan proslave kad zauzmu Cersku.
                    Savo pad Cerske ne doceka kao ni veliki broj cetnika.
                    Druma sam poznavo takodje jedno tri godine.
                    Jos uvijek ima posledice od tog ranjavanja.

                    Jednog dana dodje nam nas komandir Muradif i saopsti nam da se otvara novi zatvor dole kod skole.
                    Nesigurno je drzati okorjele cetnike u stali.
                    Kod nas ostaju nasi zatvorenici.
                    Stigne poneki novi, kradja 2-3 mjeseca zatvora.

                    Cuo sam kasnije od Rasida i za Muradifa da se nikad nije pojavio poslije pada Srebrenice.

                    Gore na Udrcu se pravi heliodrom.Treba nasi helikopteri da dovlace sanitetski materijal a tezi ranjenici da se prebacuju za Tuzlu.
                    Ja i Mali smo upoznali cjelokupnu Cersku teritoriju,cak smo isli i preko Udrca,preko rijeke Drinjace prema Kamenici Zvornickoj.
                    Tamo narod sije duhan ko kod nas kukuruz,pa idemo donositi.Svaki put po cetiri ranca,on dva ,ja dva.
                    Narod nanize pa susi,a i na sporetu Bogami.
                    Smota osuseni list, isijece,pa smota u “preporod”i pusi.
                    Ja bio presto prije rata duhaniti,pa eto u Cerskoj opet poceh.
                    Kasnije poslije rata sam opet presto i fala dragom Allahu nisam vise ni pocinjo.

                    Izgubismo tih dana,jos dvije nama drage osobe.Brata i sestru.
                    Mrkog pogodilo u rovu u glavu,a Nizama bila dole u selu sa rajom i pala granata blizu njih.Oni su sa Gradine iz Ferhatovica.

                    Jednog dana mi na smjeni,kad vidimo ide kolona uniformisane vojske.
                    Do tada ni jednog uniformisanog naseg nismo vidjeli.
                    Na stotine ih,naoruzani do zuba a vode i konje natovarene.
                    Kasnije smo culi da je to stigo komandant Nurif,koji je inace iz Konjevic polja, sa ljudima koji su se vratili da brane svoja ognjista.
                    Kazu od Kalesije pa do Cerske nigdje ni metak na njih nije opalio,vjerovatno nisu smjeli cetnici kad su vidili koliko ih je.
                    Slusali smo kasnije na cetnickom radiju Zvornik kako je stiglo iz Tuzle 5000 Hosovaca.
                    Propaganda cetnicka od nekoliko stotina prave pet hiljada.
                    Budale, prepadaju sami sebe a pricali su zarobljeni cetnici da se HOS-a boje ko guje u trnu.

                    Stiglo je i vrijeme zetve i kad smo imali vremena isli smo i mi.
                    Na desetine omladine,zezancija,asikovanje,ko da je mirno doba.
                    Cure zanju srpovima a momci vezu snopove i iznose iz njiva.
                    Naucih i ja vezati snopove,a vezes ih sa tim istim stabljikama,i ispadne tvrdo ko da si kanapom vezo.Ne trga se.

                    Cetnici navaljuju i dalje.
                    Trpe velike gubitke ali ne odustaju.
                    Najgore vikendom.
                    Ne prestaje pucati ni danju ni nocu.
                    Sa Kasimom sam posto veliki prijatelj,i kad je odlezo i odlazio reko mi je da obavezno dodjem kod njega kad se zatvori zatvor.
                    Kraj avgusta,ponestaje zatvorenika,sprema se zatvaranje “naseg zatvora”.

                    Cujemo mi da se sprema “sprovod”za Kalesiju odnosno Tuzlu i mi odlucujemo da i mi idemo.
                    Treba probati probiti se i prevesti nekoliko hiljada naroda i ranjenike na slobodnu Tuzlansku teritoriju…………

                    Teva
                    Participant
                      Post count: 8872

                      Pokusaj proboja za Kalesiju

                      Vec je pocetak septembra,cetnici napadaju ucestalo na svim frontovima.
                      Zarobili nasi jednog mladog cetnika i on prica kako su gore u Milicima napravili most i da ce pokusati svim silama da ga postave na mjesto gdje su stari most nasi minirali u Novoj kasabi.

                      Sve se vise prica o proboju za Kalesiju.
                      Ja i Rasid odlazimo u komandu i nudimo se da nosimo ranjenike.
                      Na svakog ranjenika ide 8 ljudi.
                      Medjutim dobivamo odgovor da su ljudi vec odredjeni i da mi mozemo ici ako hocemo sa narodom.
                      Dobijamo pismene dozvole i ja i Rasid.
                      Bez dozvole inace nemoze niko izaci iz Cerske,jer je policijski punkt gore pod Udrcom.
                      Odlazimo u bolnicu selamimo se sa Drumom,i kazemo mu da mi idemo Kasimu u Kamenicu Zvornicku,a on ce nas odvesti na Snagovo iznad Zvornika odakle se za nekoliko dana krece za Kalesiju.

                      Kasim nam se obradovo misleci da smo dosli kod njega da budemo.
                      Reko sam mu da nam je namjera da sutra idemo na Snagovo.
                      Naravno on je odmah pristo da ce nas odvesti.
                      Ima nekoliko sati hoda.
                      Prespavali smo i ujutro krenuli.Prvo sumama pa preko neke visoravni i onda smo ugledali selo Liplje.
                      Veliko prostranstvo pred nama,koje moramo preci i poslije ispod Kule dalje.
                      Liplje veliko selo sa skolom i zadrugom,i Kasim nam usput prica kako su cetnici bili upali,pofatali narod i zatvorili u skolu ili zadrugu,ne sjecam se dobro,ali su uvece odvazni mladici, koji su bili izbjegli,iznenadili cetnike,pobili ih i oslobodili silu naroda.
                      Narod je odatle mahom otiso gore na Novo selo koje se nalazi negdje iznad puta Konjevic polje-Zvornik.

                      Hele popodne smo stigli na Snagovo.
                      Upoznali smo se sa Nindzinim ocem i on nas je smjestio u podrum novoizgradjene bratove mu kuce.
                      Nindza je inace glavni vodic za Kalesiju,i trenutno je otiso za Kalesiju i treba da se vrati svaki dan.
                      Uspud dolazeci na Snagovo prosli smo kroz selo Mehmedici i Kasim nam je pokazo kucu u koju su cetnici zatvorili i zapalili preko 30 osoba,zena,djece i staraca.
                      Prokleti da su cetnicki dusmani.

                      Narednih dana je pridolazio narod i blizio se dan pokreta.
                      Cetnici granatiraju ponekad iz Glumine donje.
                      Narod se sakuplja u sumi,i tu i spava.
                      Doso je i dan kad su stigli i ranjenici,sto je znacilo da se tu noc polazi.
                      Sa prvim sumrakom se silazilo dole prema cesti koja vodi od Zvornika prema Tuzli i Sekovicima preko Caparda.
                      Prvo izvidnica i obezbjedjenje pa onda ranjenici.
                      Rasid mi rece da se probamo ubaciti medju nosace ranjenika sto smo i ucinili i presli asfalt medju prvima.
                      Prelazilo se u grupicama,kad ne bi bilo saobracaja koji je inace nocu bio slab.
                      Jos gore na Snagovu strogo je naredjeno da nema price i pusenja.
                      Prelaskom ceste islo se gore skroz sa druge strane brda i tu se cekalo par sati da se narod prebaci,jer dalje je planina i nema sela, ali ima puno miniranih terena,pa treba strogo slijediti vodice.

                      Receno je nama muskarcima koji smo slobodni(nismo nosaci ranjenika) da pomognemo starim osobama i zenama sa djecom.
                      Ja sam uzeo jedno dijete od otprilike 2 godine od jedne zene koja je imala dvoje djece.
                      Usput mi je tiho ispricala da ima namjeru otici muzu koji radi u Njemackoj.
                      Dijete koje sam ja nosio je zaspalo i ja sam ga prebacivo sa ramena na rame sa nogama naprijed,jer ipak se islo cijelu noc i oteza.
                      I sad me stid i od Boga strah sto sam tad pomislio u sebi “fala Bogu sto to nije moje dijete i sto je moj Dzenis na sigurnom na slobodnoj Tuzlanskoj teritoriji”.
                      I to je ipak necije dijete.

                      Pred samu zoru smo stigli pred Baljkovicu,cetnicko uporiste odakle napadaju Kalesiju.
                      Dogovor sa Kalesijom je bio da se udari istovremeno na cetnike u cik zore i mi i oni.
                      Narod je nako u koloni posjedo po zemlji u iscekivanju.
                      Poslije nekog vremena cula se explozija skroz blizu.
                      Neko je aktiviro “pastetu”.
                      Culi su se tihi jauci i nista vise.
                      U cik zore pocelo je zestoko puskaranje koje je trajalo jedno pola sata,i onda je stigla naredba da se bjezi nazad jer naviru cetnici.
                      Nismo se uspjeli probiti i cetnika je bilo previse,ko da su znali za prevod naroda i ranjenika.
                      A mozda i jesu.

                      I sad se pitam zasto je izostala pomoc nasih sa Kalesijske strane???????
                      Da li je bila izdaja i zrtvovanje naroda ne bi li svijet reagovo i ne bi li NATO stao u zastitu jadnog naroda.
                      Panika.Svako je trco i bjezo gdje je mislio da mu je sigurnije.
                      Pucalo je nenormalno,padale su minobacacke granate……..

                      Tako blizu a tako daleko.
                      Bilo nam je potrebno jos mozda kilometar da budemo na slobodnoj teritoriji Kalesije.
                      Boze mili zasto cetnicke zvijeri ne pustise narod da prodje.
                      Pola dana je trajala trka nazad na Snagovo.
                      Dva cetnicka “orla 4” su bombardovala i mitraljirala PAM-ovima cijelo vrijeme po narodu.
                      Znam dobro da su bili orlovi jer sam u onoj po…… jna bio plavac.
                      Nekad bi tukli iz visine a nekad bi nadlijetali nisko da zadaju sto vise straha jadnom narodu.
                      Sreca nasa da je kraj bio sumovit.
                      Bitka na Kozari je crtani film u odnosu da ovo sto prezivljava nas narod.

                      Bilo je toplo.
                      Vrucina.
                      Zedj.
                      Ponekad bi naleti na omanji izvor koji je narod bio zamutio pijuci na brzinu.Srkni brzo i leti dalje.
                      Boze mili tragedije.
                      Kad smo doletili do brda kod ceste dole je pucalo.
                      Vrilo ko u kazanu.
                      Nanize se letilo vise na straznici nego na nogama.
                      Na cesti nasi pucaju po autima koja dolaze.
                      Moralo se,otkud znas ko je obicni ljudi ili cetnici.
                      Vidio sam na desetine izresetanih auta.

                      Bili smo na izmaku snaga kad smo se popeli na Snagovo,gdje su nas nasi docekivali.
                      Narod bi malo odmorio i bjezo dalje prema Liplju.
                      Mi smo odlucili da ostanemo na Snagovu jer i tako nemamo gdje.
                      Niko od ranjenika nije ostavljen i tek sam tada sazno kako je komanda u Cerskoj postupila ispravo.
                      Svakog ranjenika su nosili njegovi blizi,rodjaci i komsije.

                      Danima je jos narod dolazio.
                      Culi smo da je neko sluso na radiju da je dosta zena i djece zarobljeno i odvedeno u Zvornik.
                      Cim si jadni narode zasluzio ovakvu kaznu.
                      Ostalo nas je nekoliko na Snagovu,a bolje da nismo…………..

                      Teva
                      Participant
                        Post count: 8872

                        Oslobadjanje sireg podrucja Kamenice(Zvornicke)

                        Vec je proslo par dana odkako vise niko ne dolazi na Snagovo.
                        Mirno je i jedino sta se cuje po vazdan su odjeci detonacija u daljinama, sa svih strana.
                        Nas nekoliko je ostalo na Snagovu, a sa nama je i Dajnica, tako da ne oskudijevamo u dobroj hrani.
                        S obzirom da je Snagovo jos ranije popaljeno, sa padom Kule ovdje nije ni linija odbrane.
                        U stvari mi smo u nekoj medju zoni,nicijoj muslimanskoj zemlji.
                        Nase linije su tamo daleko preko Liplja, a cetnicke u Glumini donjoj i gornjoj.
                        Dole asfaltom veliki pokreti cetnicke bratije.
                        Spavamo u podrumu Amidzine neopravljene kuce.
                        Dobro betoniran podrum sa betonskim pregradama.

                        Jedno jutro je pocelo iznenada zestoko granatiranje.
                        Na uzi dio Snagova palo je nekoliko desetina granata u roku od nekoliko minuta.
                        Mi smo jos lezali i znali smo sta ce uslijediti.
                        Utihnulo je granatiranje i neko je izasao da izvidi sta se desava.
                        Brzo je uletio u podrum vicuci da odozdo od ceste ide bruka cetnika.
                        Spakovali smo se na brzinu i trceci uletili u sumu koja vodi prema Liplju i Kamenici.
                        Cetnici su bili krenuli u ofanzivu, zbog sigurnosti putne komunikacije, misleci da su na Snagovu nase linije.
                        Medjutim kako su dosli tako su se i vratili.
                        Niti su imali sta paliti niti pljackati.

                        Mi smo u neko doba stigli u Liplje i odlucili da idemo na Novo selo,
                        da vidimo kako je gore.
                        Dosli smo gore, medjutim u komandi nam je receno da mozemo nociti, i sutra da idemo u Kamenicu.
                        Tako smo i ucinili.
                        Dolaskom u Kamenicu vidjeli smo da u skoli ima dosta naroda a saznali smo i da su ranjenici razmjesteni po kucama dole kod dzamije..
                        Smjestili smo se u skolu.

                        Meni i Rasidu su Vlasencani dali nekakih cebadi i smjestili nas u cosku jedne ucionice.
                        Hranio se svako za sebe, al nema veze jesen je i ima voca i povrca.
                        Isti dan smo otisli obici nase dole kod dzamije.
                        Otisli smo i u Alice kod Kasima.
                        On nam se obradovo ali je bio tuzan.
                        Pogino je rodzak mu Dzevad od cetnickog snajpera.
                        Predlozio nam je da se smjestimo skupa sa njegovima u drugo selo kod njegove tetke.
                        Zahvalili smo mu se i rekli da smo se mi vec dobro smjestili u skoli.

                        Prico nam je jos da cetnici iz okolnih cetnickih sela svakodnevno provociraju i da je komanda odlucila da ocisti ta sela, zbog sigurnosti naroda i ranjenika.
                        Njegovo selo je bilo prvo na udaru pa su se zato iselili.
                        Dogovorili smo se da Rasid (zbog godina) ostane u Kamenici, a ja da idem sa njim.

                        Posto je imo slobodno, pito sam ga da odemo do Cerske.
                        Kopkalo me je da nadjem nekog sa naseg kraja da mi isprica o dogadjajima oko i u Rogatici.
                        Otisli smo i u Cerskoj sam u skoli nasao starog Imamovica sa Zivaljevine, oca od mog skolskog Fikreta.
                        Prico mi je nesto ali ni on sam nije znao puno.
                        Poso je bio da se probije za Tuzlu.
                        Sta je dalje sa njim bilo nije mi poznato.
                        Vratili smo se za Kamenicu.

                        Sledece dane do akcije sam proveo sa Kasimom.
                        Upozno sam teren, sazno gdje su cetnicka gnijezda i gdje im je minobacacka jedinica.
                        reko mi je kad razbijemo cetnike da gledamo da ufatimo po jednog konja, i da ih natovarimo psenicom ili brasnom,
                        i da gonimo za magacin kod komande.
                        Pola nama-pola komandi.

                        Doso je i dan okrsaja.
                        Dan uoci smo otisli ranije “u krevet”,
                        jer je trebalo ustati prije sabaha.
                        Nasi diverzanti su se jos u toku noci uvukli cetnicima iza ledja.
                        U cik sabaha smo udarili sa svih strana po cetnicima.
                        Bilo je potpuno iznenadjenje, jer cetnici nisu bili nista nacutili.
                        Islo je lakse nego sam ocekivao.
                        Vec oko 11 ujutro smo bili na domak zadnjeg cetnickog sela prije brdaa prema Capardama.
                        Gorelo je na sve strane.
                        U pocetku smo palili samo sijena i poneku stalu (ali prije toga izvedi bi stoku) zbog efekta izazivanja straha kod cetnika.

                        Ufati te neka manija, ne hodas nego letis a prsa hoce da explodiraju od nekog zanosa i pritiska.
                        Palio bi sve dokle dodjes, ali nesmijes.Tako naredjeno.
                        Vidio sam na desetine izginuluh cetnika.
                        Neki u sarenkama a neki u starim cetnickim(citaj jna) uniformama.

                        U jednoj stali sam naso konja.
                        Kasim mi je pomogo da pomocu konopaca natovarim dvije”jutane” vrece psenice, i reko mi da idem nazad za Kamenicu.
                        Posluso sam ga, ali sam usput zavirio u jos nekoliko podruma.
                        U jednom sam naso dvije vrece bijelog brasna.
                        Natovario sam i njih, iz neznanja, na konja.

                        Poslije kad sam stigo do skole doletio je Rasid, i ja sam mu reko da brasno nosi u ucionicu u “nas cosak”, sto je on i ucinio.
                        Neko je prokomentariso da sam ja poludio,
                        koliko sam natovario na Konja.
                        Tek tad sam posto svjestan sta sam ucinio konju.
                        Bio je mokar ko da je tek izaso iz vode (doduse i ja).

                        Nisam znao koliko smijes natovariti na konja, i ja sam ono “tovar” podrazumijevo natovari koliko moze stati.
                        Jadni konj, mogo je crci.
                        Poslije sam ga odveo kod Tetke i ostavio u stali.
                        Ona ga je pokrila nekakom ponjavom da se ne prehladi.

                        Taj dan je bilo zabranjeno ici u cetnicka sela, jer se ocekivala cetnicka odmadazda, a to je u principu uvijek isto–granatiranje.
                        Gdje god im “natrljas nos”, oni uzvrate stotinama granata.
                        Tako je i bilo i ovaj put.
                        Dolijetale granate do kasno u noc.
                        Ocekivali smo kontra ofanzivu, ali je ona izostala.
                        I nije se desila do kraja mog boravka u Kamenici,
                        otprilike jos jedan mjesec.

                        Primice se i kraj septembra……….

                        Teva
                        Participant
                          Post count: 8872

                          Ranjavanje i konacna odluka za odlazak u Zepu

                          Zivot se na citavoj slobodnoj teritoriji Kamenice poceo normalizovati.
                          Mogo si slobodno hodati, da se ne krijes od snajperista i stalnih minobacackih granatiranja.
                          Ostecene kuce su se pocele popravljati.
                          Jos uvijek bi ponekad doleti granata, ali to nije predstavljalo veci problem.
                          Ponekad bi ubi nesto stoke, koju su dovlacili kod skole, oguli isijeci i podijeli narodu.
                          Jedini pravi problem bila su ona dva poljoprivredna aviona iz Bratunca.
                          Svakodnevno bi dolijetali i bacali bombe u vidu velikih naprava.
                          Nekad bi baci na Cersku, a nekad i negdje u Kamenicu.
                          Neko je prico da je jedna pala dolje u Konjevic polju na kucu, i da je samo krater osto.Od kuce ni traga.

                          Radni vod je iso nocu sa konjima dole prema Zvorniku, gdje je bila deponija soli za posipanje ceste, i donosio so.
                          Od toga bi pravili pravu so.
                          Saspi bi onu so u posude sa vodom, dobro izmijesaj, da dobijes zasicenu smjesu.
                          Onda bi vatru sve losi dok se voda ne ispari, i za cudo Bozije ostane samo bijela cista so.
                          Narod je to isto cinio po kucama i u skoli samo u tepsijama i na sporetima.
                          Rasid je to radio u “nasoj” ucionici na “kraljici”.
                          Koristio je veliku tepsiju koju je naso u slasticarnoj.
                          Boze mili gdje sve Siptari nisu imali slasticarne.

                          Ja sam prvu i trecu sedmicu proveo na liniji sa Kasimom, a kad smo bili slobodni vrsljali bi okolo.
                          Cak smo znali i “veselu lokomotivu”naci po potocinama.
                          Rodila malina ko ista i narod pravio dzemove i sirupe, a poneko pokiselio za rakiju.
                          Zabranjeno peci, ali “dzibronje” se zavuku po potocinama i peku.
                          Malinovaca !!!

                          Trece sedmice od oslobodjenja sireg rejona Kamenice, Rasid se razbolio.
                          Upala mokracnih puteva i sta ti ja znam sta jos.
                          Uglavnom nemoze da jede i samo leti napolje.
                          Krivi se, muka mu i sve sto pojede izbaci iz sebe.
                          Vicem mu da ga vodim doktoru dole kod djamije,ali nece.
                          Odem ja sam.
                          Nadjem sestricu i ispricam joj.
                          Sreca veli ona meni da je komandant Nurif sa svojima donio dosta lijekova.
                          Podje ona sa mnom i kad joj je on isprico sta osjeca, kaze ona da mora injekcije primati.
                          Sedam komada, prva odmah.
                          Skupljam ja trave, pravim mu cajeve i Bogami poce jesti.
                          Pita poneko njega ko sam mu ja, jer znaju da nema sinova.
                          On im tako prica kako me rat ufatio u Vlasenici.
                          Kaze on meni kako mu je jedan reko, da sam mu i rodjeni sin da se za njega nebi tako dobro brino.

                          Zadnja sedmica na liniji, posli ja i Kasim u selo po rucak.
                          Idemo mi tako onom cestom prema selu, kad se samo prolomi.
                          Sve se zatrese i zaprasi, i baci nas u jarak.
                          Niti sta vidim niti cujem.
                          Tutnja u usima, razbi nas detonacija.
                          Kad smo se malo pribrali, osjetim ja bol na desnom kuku.
                          Ni sad mi nije jasno kako smo ostali zivi.
                          Kasima nije ni okrznulo a meni geler proso iznad same kosti kuka.
                          Odnio komad koze i komad mesa.
                          Kasim me mao previo (skino majicu i stavio je na ranu) i vratimo se u sanitet gdje su mi ocistili ranu i previli me.
                          I danas danile imam oziljak.

                          Razmisljo sam puno narednih dana i poceo da donosim odluku da idem za Zepu.
                          Kad se zavrsila smjena otiso sam u Kamenicu u skolu i reko Rasidu da bi volio da odemo na par dana u Konjevic polje.
                          Mozda nadjem nekog od “svojih”.
                          Pristo je i posli smo sutradan.

                          Dolazi zima i valja viditi sta dalje.
                          Meni se nije ostajalo u Kamenici.
                          Daleko a nikog “svog”.

                          Kad smo dosli u Konjevic polje smjestili smo se u jednu novoizgradjenu kucu, i Rasid je otiso u jedno selo gore pod brdom gdje mu je udata sestra.
                          Otiso je da vidi kakve su nam sanse da gore kod nje prezimimo.
                          Vratio se sutradan.
                          Ja sam lezo onako, neznas ni kud bi ni sta bi, kad je on uso.
                          Eno ti veli dole dvojice tvojih Rogaticana.
                          Skocim ja i izletim napolje.
                          Kad ono dole moj komsija sa Holuca Esed Kurtic-Kurta i stari Abid Podzo sa Rudog.
                          Izljubim se sa njima ko sa svojim najrodjenijim.
                          Posli i oni probati za Tuzlu.
                          Pricajte mi reko sta je bilo po Rogatici.

                          Znas li veli meni Esed sta je bilo sa tvojima.
                          Neznam.
                          I on mi isprica da su mi babu ubili i zapalili u rodjenoj kuci a mamu mi zarobili i odveli dole crkvi, a da mi je i mladji brat Caje negdje u gradu kod bolnice zarobljen i odveden u rasadnik skupa sa Zopom i malim Adonisom.
                          U meni se sve prelomi, ali nisam ni suze pustio, ali sam vec znao,
                          “Odoh za Zepu”.
                          Svom narodu, pa sta dragi Allah htjedne da bude, bice.

                          Kasnije sam cuo da su se njih dvojica izvukla.
                          Vjerovatno helikopterom.
                          Esed je kazu uspio kao pratnja nekom ranjeniku.
                          Na brzinu bilo ukrcavanje i dok su “plave kacige’skontale da je i on jos tu, helikopter se vec bio digo.

                          Ja sam saopstio Rasidu moju konacnu odluku.
                          Pito sam ga hoce li i on sa mnom, a on me malo cudno pogledo i reko:
                          “Necu sisarike gore jesti”………….

                          Teva
                          Participant
                            Post count: 8872

                            Srebrenica

                            I otisli smo sutradan gore prema Bratuncu, pa onda desno prema Kamenici (ovaj put Bratunackoj).
                            Kad smo stigli gore raspitali smo se za mogucnost odlaska za Srebrenicu i uputili su nas dvojici momaka.
                            Oni su tu takodje cekali prelaz za Srebrenicu i rekli su nam da cekaju da im dodje prijatelj koji ce ih prevesti.
                            Pito sam mogu li i ja sa njima, medjutim su mi odgovorili da moram pitati treceg kad dodje.
                            Tako sam i odlucio ali sam ih morao drzati na oku da ne odu bez mene.
                            Pitali smo u kuci blizu mozemo li nociti u podrumu koji je inace bio otvoreni i mozda nekad sluzio kao garaza.
                            Zena nas je malo zacudjeno pogledala ali smo dobili dozvolu.
                            Pitali smo jos da skinemo malo sijena sa stale, sto nam je takodje dozvoljeno, a i dobili smo dva cebeta.

                            S obzirom da smo imali jos nesto maraka, reko sam Rasidu da kupi kukuruza i da se smjesti kod sestre da prezimi.
                            Bez obzira njemu nije bilo drago sto se rastajemo.
                            Brino se za mene.

                            Par dana kasnije stigo je treci.
                            Isprico sam mu onako tugaljivo sta me snaslo i sta su mi namjere i pito mogu li sa njima.
                            Moze, reko mi je i pito me znam li Rejhanu iz Rogatice.
                            Znam, reko sam. Moja komsinica sa Holuca….
                            Isprico mi je da je prilikom prelaska za Konjevic polje.zaostala, zalutala i da su je ufatili cetnici i odveli za Milice….

                            Isti dan smo posli.
                            Prvo sumarcima dok nismo dosli do potoka, koji je teko negdje sa Milicke strane izmedju dva brda prema Bratunackoj strani.
                            Tu smo se odmorili i dogovorili.
                            Nema price, pusenja i panike.
                            Polahko i nema ostavljanja nikoga u slucaju nevolje.
                            Dogovoreno.
                            Isli smo zadugo uz potok i onda smo na jednom mjestu izasli puzeci iz potoka, jedan po jedan prema cesti koju smo morali preci.
                            Prokopali cetnici cestu kroz sumu da bi imali komunikaciju Milici-Bratunac.
                            Culi smo ih gore sa desne strane.
                            Bili su na jednoj krivini gdje im je bila bajta.
                            Bez panike i polahko pripuzali smo cesti i preletili je jedan po jedan tiho.
                            Onda opet puzeci gore uz brdo dalje.
                            Poslije par stotina metara smo vec bili u sumi van pogleda.
                            Mogli smo malo komotnije da se krecemo, ali smo ipak ostali jako oprezni.

                            U neko doba udarili smo na nase.
                            Nisu bili iznenadjeni jer ipak narod hoda tamo-vamo.
                            Odmorili smo se u jednoj kuci, nesto prezalogajili i krenuli dalje prema Potocarima.
                            Sad smo isli cestom i nismo morali biti pretjerano oprezni, ali ipak nikad se ne zna.
                            Pocele su da se pojavljuju prve kuce.
                            Sablasno.
                            Nije gorelo, ali puno osteceno. Pola kuca nema crjepova.
                            Nigdje nikoga. Gadan osjeca,.
                            Svratili smo kod tetke od naseg vodica koja zivi tu sa unukom, jer nema gdje.
                            Ona nam je rekla da budemo oprezni jer puca snajper sa jednog hrastovog brda, koje nam je pokazala.
                            Ja sam odlucio da odmah krenem dalje za Srebrenicu, a oni ce ostati jos neko vrijeme.
                            Siso sam oprezno izmedju kuca dole do glavne ceste.
                            Preletio je i opet uz neki potok gore prema industrijskoj zoni.
                            Kad sam zamako onda sam kreno normalno cestom.

                            Poznat mi je kraj, jer sam dolazio u par navrata poslovno u zadnje dvije godine pred rat.
                            Prepoznavao sam tvornice koje su bile devastirane silnim pogocima granata.
                            Uskoro sam bio na ulazu u Srebrenicu.
                            A Srebrenica onako uska i dugacka…..
                            Vratio sam se u sjecanjima u neka bivsa ljepsa vremena.
                            Prolazeci pored stanice sjeco sam se kako sam tu nekad ceko autobus…..
                            Prolazeci pored bolnice, odlucih da svratim i vidim ima li ko od “nasih”.
                            Nema nikoga, ni Zepljaka ni Rogaticana.
                            Vidim stolovi poredani po hodniku i na njima cebadi.
                            Sluze umjesto kreveta.
                            Pitam jednog doktora mogu li tu nociti.
                            Moze, nema problema.
                            Pitam se, Boze mili da li ce mo ovakvi biti kad ovo zlo prestane.
                            Sve moze, i svagdje si dobro doso, dobijes jesti, spavati, pomoc……

                            Odlucio sam dok je jos za vida da malo prolutam Srebrenicom.
                            Gore kod parka blizu Energoinvestove poslovnice vidim poznat lik.
                            Zovnem “Becire”.
                            Okrenu se. Becir Pleho.
                            Izljubimo se prijatno iznenadjeni oba.
                            Bio on sef u samoposluzi kod nas u Gracanici.A i komsija, napravio kucu na Holucu,a dobar i sa mojim babom.
                            Na njemu pletena kapa, ranac i cini mi se cizme cetnikuse i jakna cetnikusa ili neka slicna njoj.
                            Isprica on meni o zbivanjima po Rogatici i Zepi.
                            Jos mi kaze ko je sve od “nasih”u Srebrenici i da za pad dana ide kamion “vojni”za Zepsku planinu Radavu.
                            Kasnije poslije rata cu saznati da je taj kamion vozio vjerovatno Selman jer ga licno nisam poznavao.
                            Pocelo se smrkavati i odlucio sam da se vratim u bolnicu na konak, a sutra cu obici ove “nase’ u Srebrenici…………

                            P.S. Sta je bilo sa Becirom Plehom jos uvijek se ne zna.
                            Vjerovatno ga je zadesila ista sudbina kao i ostalih 8000 “Srebrenicana”.
                            Njegova porodica jos uvijek traga, ne bi li makar saznali istinu, pa da ga ukopaju onako kako to zasluzuje svaki Allahov rob, i da mu se makar zna za mezar……….

                            Teva
                            Participant
                              Post count: 8872

                              Putovanje do planine Radave

                              Kad sam se ujutro probudio nisam odmah usto.
                              Bilo je rano pa sam odlezo jos par sati.
                              Nije bilo neobicno spavati na stolu, jer sam vec poodavno bio zaboravio kako izgleda spavati u krevetu.
                              Negdje oko jedanaest sam usto i kreno u posjetu nasim “Srebrencanima”.
                              Otiso sam kod Samira Satrovica sina Camilovog sa ceste(donjeg dijela Holuca).
                              Naso sam ga “kuci” i ujedno se poselamio sa Remzom Bico i njenim scerima (komsinice sa Suplje gromile).
                              Remza je inace sestra Eseda Kurte a udovica Age vodoinstalatere.

                              Remzu sam sreo i u ljeto 2006 na Otoci u Sarajevu, sa mislim najstarijom sceri.
                              Zive negdje u Americi i dosle da kupe stan.
                              Vjerovatno se razmislja o povratku.

                              Od njih sam otiso meni posebno dragim osobama jos od prije.
                              Teta Behka i Dzenana.
                              Somine, majka i sestra.
                              Ne sjecam se da su bili Somina zena i djeca.
                              Sjecanje pomalo izdaje, davno je bilo.
                              Moje komsinice, a teta Behka je bila i jedna od najboljih prijateljica od moje majke.
                              Skupa su i zarobljene u Gracanici i tu saznajem da je moja mama deportovana drugim autobusom za Olovo ili Kladanj a one za Zepu.
                              Pun autobus.
                              Od njih saznajem i da su u Zepu skupa deportovani i moja tetka, tetak, snaha po teticu i njena kcer, i da su jos uvijek gore.
                              Sa njima cu se sresti za par dana.

                              Dan pun emocija, bilo je i suza.
                              Tako mi je dan proso u obilasku nasih.
                              Jos sam sazno od jednog Zepljaka da kamion krece za dva dana za Zepu.
                              Neznam tacno koji je Zepljak bio, ali znam da je doso da zamijeni kravu za brasno, pa ce i on nazad za Zepu.

                              U to vrijeme, prico mi je, vec se osjecala nestasica brasna u Zepi.
                              Puno izbjeglica, a mora se jesti.
                              Narod iz Srebrenice je tih dana iso dole Drini i donosio hranu: voce, povrce, zitarice.
                              Islo se nocu i bralo rukama.
                              I glava se mogla tako izgubiti.
                              Zamotaj ruke krpama i “skidaj” klasove u vrecu.
                              Ako naberes koju kilu zita na “konju si”.
                              Imas sta jesti.
                              Bilo je to tesko vrijeme dok jos nije bilo humanitarne.

                              Drugi dan sam poranio na mjesto odakle krece kamion.
                              Stajo je parkiran, a bilo je i par ljudi sa vrecama.
                              Cekali smo par sati i iskupilo se naroda za pun kamion.
                              Naso sam vozaca, pito ga mogu li i ja sa njim, i ponudio mu teglu soli koju sam imo u mojoj vreci-rancu na ledzima.
                              Nije htio uzeti nego mi je reko da prvo moraju sjesti ljudi i zene koje je i dovuko iz Zepe prije par dana, pa ako imadne mjesta da i ja sjedem.

                              U ratu moze sve i narod je bio malte ne jedan na drugom po vrecama
                              ali sam i ja sjeo.
                              Krenuli smo.
                              Izasli iz Srebrenice i vidim poslije nekog vremena prolazimo pored tvornice stolica u Zelenom jadru.
                              Tako se zove cini mi se.
                              Poslije poduze voznje stigli smo na povrsinski kop rudnika Podravanje.
                              Odavde je firma Boksit iz Milica vozila glinicu u Zvornik na preradu, prije rata.Dole se pravio aluminijum, cini mi se.
                              Sve je bilo skrseno, masine unistene.
                              Stali smo.
                              Treba izvaditi ulje iz masina,a koristi se umjesto nafte.
                              Puno dimi ali kamion ide.
                              Ujedno smo iskoristili priliku da se protegnemo.

                              Kad je sve bilo gotovo krenuli smo dalje.
                              Nidje cetnika.
                              U to vrijeme su bili potisnuti dole skroz prema Milicima.
                              Tumbali smo se tako, pola dana cini mi se i sve po jako losem makadamu i sumskom putu.
                              Stigli smo na planinu Radavu.
                              Vidio sam katune i kolibe i pricali su mi da je tu ljetna ispasa stoke.
                              Cak tu dolaze na ispasu i stocari i ovcari sa Vlasenicke opcine.

                              Osto sam da nocim kod nase vojske.
                              Naso sam tu malog Dzevada Dzebu iz Novog naselja.
                              Zajednicko nam oba cupavci bili a i rockeri.
                              Reko mi je da mi je rodbina u Luci ili Krusevu dolu.
                              Vojska je spavala po kolibama.
                              Ja sam tu noc zanocio sa jednim momkom sa Zutice u jednoj cobanskoj kucici.
                              To je kucica koju cobani voze za sobom i spavaju u njoj.
                              Taman tolika da jedva mogu dvojica leci i da im noge ostanu napolju.
                              Napravljena na saonama da se lakse prevlaci sa jednog mjesta na drugo
                              Bilo je sanduka od cetnicke municije pa smo to lozili.

                              Jos koji dan i kraj ce oktobra ’92.
                              Majko mila, kad sam se probudio sve bijelo, pao snijeg.
                              Na meni one moje patike, prijeratne, plave od vrazije koze, farmerice i moja jakna.
                              Rijesim ja odmah jos isto jutro da krenem rodbinu traziti.

                              Dzevad mi kaze kuda sve moram ici, poselamim se sa njim i krenem nanize……..

                              Teva
                              Participant
                                Post count: 8872

                                Silazak u Zepu

                                Nisam iso puno a snijega nestade.
                                Iso sam niz jednu dolu a sa obadvije strane se prostrle livade ili
                                bolje reci pasnjaci, sa ponegdje ponekim listopadnim drvetom obojenim jesenjim bojama.
                                Uzivo sam u lijepim jesenjim bojama iako je rat, iako svoje najmilije nisam vidio vec mjesecima a znao sam da oca i brata nikada vise necu vidjeti.
                                Jednostavno sam i psihicki i fizicki uvijek bio jak i otporan.
                                Bio sam sretan sto sam medju svojima, sto cu jos danas biti u Zepi i sresti se sa puno meni poznatih i dragih osoba.
                                Kad ti je najteze nedaj se, misli pozitivno i gledaj naprijed ne okreci se.
                                Takav sam i danas i kad imam probleme samo se sjetim da sam ih imo milione i da sam ih sve rijesio i da jos ni jedan nije mene rijesio, i nece zadugo insAllah.

                                Nedugo poslije ukazo se put, koji je krivudo nasiroko.
                                Nisam iso njime osim kad sam ga presijeco ili kad bih negde nekoga ugledo.
                                Pravio sam precice.
                                U par navrata sam sreto ljude i prilazio bih im da se upitam i malo promuhabetim.
                                poslije poduzeg vremena pocela se ukazivati suma u daljini i to crnogoricna.
                                Nisam to ocekivo misleci da je nema do Zepe.
                                Najednom dole podaleko sam ugledo kucu.
                                Prilazio sam joj sa oprezom, ali niko se nije pojavljivo.
                                Bila je napustena, a to sam zakljucio po traktoru kog sam naso sakrivenog u jednom sumarku u blizini.
                                Nije bilo prikolice i sa zadnje strane kabine sam vidio okacena “zolja”.
                                Nisam je diro misleci da nije mozda minirana.
                                A znali su cetnici i mahsuz poturiti i kad probas da je razvuces, explodira ti na ramenu.
                                Rat je i moras biti oprezan u svemu zelis li preziviti.

                                Dalje sam moro ici cestom jer nije moglo drugacije.
                                Poslije opet nekog vremena u gustoj jelovoj sumi udario sam na barake.
                                Bile su potpuno prazne i napustene.
                                Tu su vjerovatno za mirna vremena zivjeli sumski radnici ili sjekaci kako smo ih zvali.
                                Nastavio sam dalje.
                                Nisam vise bio daleko od sela, znao sam to jer je suma postajala sve rjedja i pocele su se pokazivati livade.
                                Doso sam do prvih kuca, ali sablasno brate.
                                Nigdje se nista necuje, i uso sam oprezno dalje.
                                Znao sam da je teritorija pod nasom kontrolom i da su sela nasa, ali opet oprez nije na odmet.
                                Pokuco sam na jednu kucu i izaso je domacin.
                                Pito sam za izbjeglice iz Rogatice, ali nije znao.
                                Odveo me dalje kod drugih, koji su mi rekli da su se juce vratili dolje u Zepu jer je dolje sad sigurnije malo.
                                Nesto su mi dali prezalogajiti i uputili me dalje u pravcu Zepe.

                                Iduci tako dalje nanize ponovo pravim precice i ugledam u daljini ide covjek i vodi kravu.
                                Kako mu se priblizavam sve mi poznatiji.
                                Zahid Dedic iz Satorovica, kolega iz TPR-a
                                Iznenadjeni oba, drago nam da se vidimo.
                                Ispricam mu nabrzinu o mojim desavanjima, a on poso u Srebrenicu da zamijeni kravu za brasno.
                                On svojim ja svojim putom.

                                Opravljo mi Zahid odmah poslije rata kombije.
                                U Sarajvu na Grbavici odmah do pomocnog Zeljinog travnatog stadiona vodio ja radnje vulkanizersku i praonicu kod mog jarana Mirse Omerbasica, amidjica od Mase i rahmetli konobara Seleta.
                                A Zahid imo radionicu sa druge strane stadiona, auto limarsku.
                                I tako trebo meni majstor i ja cuo da tamo ima jedan.
                                Odem ja kad pored auta moj Zahid, ispravlja lim……

                                Idem ja dalje, letim bolje reci,
                                kad u visini Pripecka vidi ide opet vise osoba.
                                Zepa se nazire u dolini.
                                Prilazim onim osobama, opet poznati.
                                Zajko i Pemda Kulovac sa scerima, cini mi se.
                                Iznenadjeni oni, iznenadjen ja,
                                drago njima, drago meni.
                                Ispricamo se dobro, i svako svojim putom.

                                Zajko je nedugo zatim pogino u Srebrenici.
                                Bio je dobar i volio je raju.
                                Svagdje nas je nalazio, pod skolom, iza rijeke, na setalistu…..
                                I kad je bio na duznosti a i kad nije.
                                Volio je da prica sa nama, da nam soli pamet, kako smo to mi zvali……
                                A Pemba, nas spasioc.
                                Nije nama sudio Lazo, nego Pemba kad bi napravi kaku pizdariju.
                                Uvijek:”Sutite gledacu sto moze najmanje, i bice dobro”.

                                I Pembu sam vidio odmah poslije rata.
                                Koje li slucajnosti stanovala odmah preko puta radnji na Grbavici, tacnije u izgorenom plavom neboderu, na zadnjem spratu na “Trgu heroja”.
                                Mescin 19-i sprat i morala je sve nositi rucno,
                                uz stepeniste i vodu i drva i sve ostalo……..

                                Prolazim pored prvih kuca,
                                ulazim u centar Zepe i nezaustavljam se.
                                Znam tacno gdje idem, vidim moje odrediste………

                                Teva
                                Participant
                                  Post count: 8872

                                  Prvi dan u Zepi, radost i tuga

                                  Ako trazis prognanike jedno je mjesto gdje ces ih sigurno naci.
                                  Skola, grupni smjestaj.
                                  Uso sam u skolu i kreno nanize stepenicama u podrum.
                                  Bilo je tamno jer kroz male prozorcice nije moglo uci dovoljno svjetlosi.
                                  Stao sam da se malo priviknem na tamu i
                                  cuo meni poznati glas kako pita:”Aaaaa, jel ono Nedo Allaha vam”.
                                  “Jesam tetka” odgovorio sam i poletio da je zagrlim.
                                  Tetka Adila Agic je zaplakala a i meni su suze udarile na oci.
                                  Izljubio sam ih sve redom: Tetku Adilu,tetka Hrustema, snahu po teticu Muhamedu, Sultaniju (Tanu) i njihovu kcer Safetu.
                                  Poselamio sam se i sa ostalima koji su bili tu smjesteni: Zena od Mustafe Bega Teskeredzica, najmladji mu sin, zena od najstarijeg mu sina Nermina sa njihovim malim djetetom i zena, inace Gorazdanka, od Ramiza Alica.

                                  Pricala mi je tetka ko je sve protjeran u autobusu za Zepu.
                                  Bili zarobljeni i zatvoreni kod crkve u Rogatici.
                                  Bila je i moja mama sa njima zatvorena.
                                  Dolazio cesto Lubarda, Obrenov sa hajvanske pijace.
                                  Zaboravio sam tacno da li najstariji Simo ili onaj srednji.
                                  Jednog dana donio konama, kako ih je zvao, da se pocaste, jer mu je pogino sestric negdje na ratistu, a sin Desimira kontrolora iz TPR-a.
                                  To je obicaj kod njih, reko je.
                                  Nalbanticke i Bicuse koje sam sreo u Srebrenici su protjerane skupa sa njima u autobusu.
                                  Srescu narednih dana jos osoba koje su sa nima skupa protjerane……

                                  Kad su ih ukrcavali u autobuse kod crkve u Rogatici, u isti je bila usla i moja mama, ali kad je Lubarda vidio da je i ona tu, zagalamio je na nju i
                                  istjero je rijecima:
                                  “Jesam li ti reko da ides u onaj drugi autobus a ne u ovaj”.

                                  Tacno je da je moj babo rahmetli bio dobar sa Obrenom kao i sa sinovima mu.
                                  Vracajuci se iz radnje sa posla uvijek bi stao i poprico malo sa Obrenom a oni su ga uvijek zvali sa “beze”, a mamu “begovice”.
                                  Poenta je u tome da je on znaci znao gdje ide koji autobus i eto moju mamu postedio Zepe.
                                  Njihov autobus su protjerali negdje izmedju Olova i Kladnja.
                                  Bez obzira na sve meni su svi isti, i dok sam ziv zivotom meni netreba ni jedan.
                                  Jednostavno meni je ta nacija toliko crna da ne zelim niti jednog da u putu sretnem.
                                  Niti cu im ikad oprostiti a niti zaboraviti…….

                                  Zepu sam dobro znao odranije.
                                  Dolazio sam u vise navrata, a najljepse uspomene nosim kada sam bio kod mog jarana rahmetli Sinana Ceske, nekoliko dana ’81 godine.
                                  Sjaranili se u skoli.
                                  Tih dana smo svakud stizali pa cak i u Godjenje na teferic i u Stoborane na pendjer…….

                                  Kad sam se dobro odmorio i isprico sa mojima, otiso sam u stab tacnije u vezu.
                                  Cuo sam da je vezista, nas postar Fadil Heljic.
                                  Znao sam ga dobro, zivio on na Biljinovcu i uzimo od nas imanje da kosi.
                                  U sobi za veze nije bilo Fadila i tu je bio doktor Benjamin Beno Kulovac.
                                  Obradovali smo se oba sto se vidimo.
                                  Znamo se od malih nogu.
                                  Njegova majka Osmana je iz mog komsiluka.
                                  Kcerka Nazifa Hodzica, kog takodje ubise cetnici skupa sa mojim babom, Ismetom Sejtarijom……….,preko puta nase kuce u Gracanici.
                                  Stanovo je Beno kod nas u mahali, mislim cetiri godine, dok je iso od cetvrtog do osmog razreda osnovne.

                                  Vidili smo se prije nesto vise od tri godine, u decembru ’03, na Bjelasnici na skijanju.
                                  Vodio ja djecu dvije zime u Bosnu, da vide sta je snijeg, jer ga ovdje u Holandiji skoro nema.
                                  Nekad malo padne i za pola sahata se istopi.
                                  Ceko ja da kupim karte kad on dodje.
                                  Pitam ga sta ima i kako su mu babo i majka,
                                  i ukratko mu ispricam gdje sam ja i kako mi je.
                                  Reko mi je da se raziso sa Selmom, i da je neku drugu ozenio i tada je imo sa njom jedno dijete, curicu ako se dobro sjecam.

                                  Nema Fadila i Beno sjedi za radio stanicom.
                                  Popricasmo malo onako i ja ga upitah za neke od moje raje i tada cuh dvije tuzne vijesti.
                                  Dugo mi je trebalo da dodjem sebi.
                                  Prokleti dusmanski cetnici, dabogda im se sjeme zatrlo.
                                  Upitah ga za mog velikog jarana i komsiju Dzevada Dzeda, Celu, Sejtariju.
                                  Pogino je kod Gorazda.
                                  Moj takodje veliki jaran Edhem Edo Bogilovic.
                                  Pogino je negdje na Saranu.
                                  Nista mi vise nije trebalo taj dan,
                                  niti sam mogo sta jesti, niti piti.
                                  Izaso sam onako jecajuci i otiso iza skole u livade i tamo sjeo.
                                  Neznam koliko sam sjedio buljeci pred sebe, ne obaziruci se ni na granate koje su povremeno dolijetale.
                                  Osjetio sam umor i nemoc i vratio se u skolu i lego……..

                                Viewing 15 posts - 1 through 15 (of 57 total)
                                • You must be logged in to reply to this topic.