[emira-tekija]

#14837

“Onima koji su vjerovali i za kojima su se djeca njihova u vjerovanju povela, prikljucit cemo djecu njihovu, a djela njihova necemo nimalo umanjiti – svaki covjek je odgovoran za ono sto sam cini.”

(et-Tur, 21)

“Covjek je pastir svoje porodice i bice odgovoran za njeno cuvanje. Zena je pastir u kuci svoga muza i odgovorna je za svoje stado.”

[emira-tekija]

#14838

Dobri covjek i pas

Jednog suncanog dana covjek je putovao kroz pustinju. Sunce je zarilo pustinjski pijesak.

Nestade mu vode i ozedni. Hodao je tamo amo trazeci vodu. Nakon sto se umorio od hodanja, sjede da se odmori, a potom nastavi traziti.

Jko se obradova kada naidje na bunar. Rece sebi:

– Hvala Allahu! Napokon sam pronasao bunar. Zamalo da na ovoj vrelini umrem od zedji. Hvala Allahu Koji ne zaboravlja Njegove robove!

Kada pogleda u bunar, vidje da je dubok. Nije imao konopac, ni kantu. Sidje na dno bunara i napi se vode. Zahvali svome Gospodaru i izadje iz bunara kako bi se spremio da nastavi put.

Okrenu se i ugleda psa koji je puzao i drhtao od umora i zedji. Bio je toliko zedan da je oko bunara lizao nakvaseni pijesak.

– Ovaj jadni pas je u istoj situaciji kao ja prije nekoliko trenutaka – rece covjek sebi – sigurno ga boli kao sto je mene boljelo. Moram ga napojiti i spasiti od smrti.

Trazio je posudu da je napuni vodom, ali je ne nadje. Bio je zbunjen i nije znao sta da uradi. Razmisljao je te mu na um pade jedna ideja. Skide svoju papucu i ponovo sidje u bunar. Napuni je vodom i brzo izadje. Kada pas ugleda covjeka sa papucom punom vode, pohrli prema njemu. On mu priblizi papucu i dade mu da popije vodu. Pas popi svu vodu.

Covjek se vrati u bunar nekoliko puta iznoseci vodu iz njega, sve dok se pas ne zasiti.

Poce oko njega kruziti i sretno mahati repom kao da mu zeli zahvaliti.

Covjek osjeti srecu i zadovoljstvo jer je spasio zivot jadnom psu. Zatim nastavi svoj put kroz pustinju.

Allah je nagradio ovog dobrog covjeka zbog njegovog dobrog djela i oprostio mu grijehe.

[emira-tekija]

#14839

Kako je kamila jeftina

Jedan seljak po imenu Abdul-Vehab imao je kamilu koju je mnogo volio. Ona mu je svakog dana sa sela u grad nosila teret koji je prodavao. Nosila je povrce i voce koje je prodavao na gradskoj pijaci. On bi kupovao potrepstine za kucu koje je kamila nosila iz grada na selo.

Na pijaci je Abdul-Vehab proao lubenice i dinje, a kupio rizu i secer. Usao je u radnju da kupi ono sto mu je trebalo. Kada je izasao, nije nasao svoju kamilu.

– Gdje mi je kamila?! – vikao je seljak – Nema moje skupe kamile! Zalosti! Gdje si kamilo moja?!

Dozivao je policajca trazeci od njega da nadje njegovu kamilu i uhapsi lopova koji ju je ukrao.

Njih dvojica su je svuda trazili, ali je nisu pronasli.

– Ne ocajavaj! – rece mu policajac – mozda se izgubila i sada okolo hoda. Nastavi je traziti, pa ces je, ako Bog da, pronaci.

Abdul-Vehab ju je uzalud trazio svuda. Nakon dugog traganja, umori se. Pred svima na pijaci obeca da ce je, ako naidje na nju, prodati za jedan dinar.

Ljude zacudi njegova izjava da ce za malo novca prodati skupu kamilu.

Kruzeci po pijaci iznenada naidje na nju. Mnogo se obradova i sveza je konopcem. Sjeti se sta je obecao i osjeti tjeskobu.

– Kamo srece da nisam dao obecanje pred ljudima – rece sebi – sta sada da radim?

Nakon kratkog razmisljanja, donese malu macku i sveza je za kamilu. Stavi ih nasred pijace glasno uzvikujuci: – Ko ce kupiti kamilu za dinar i macku za hiljadu?

Ljudi sa svih strana se okupise ne vjerujuci onome sto su culi.

– Ljudi, prodajem vam kamilu za dinar i macku za hiljadu! – uzvikivao je – ali ih prodajem samo zajedno. Da, ne prodajem kamilu bez macke!

Ljudi se nasmijase i shvatise da ne zeli prodati svoju kamilu. Ljudi se razidjose govoreci: – Kako bi kamila bila jeftina da nije macke! – Kako bi bila jeftina samo da nije macke!

Abdul-Vehab zajaha kamilu i vrati se kuci.

[emira-tekija]

#14840

Ja samo radim svoj posao

U nekom gradu zivio je kadija poznat po svojoj pravednosti i mudrosti. O njegovoj pravednosti je cuo i kralj koji se obardova sto u njegovom kraljevstvu zivi kadija koji pravedno sudi ljudima.

– Nije mi dovoljno sto sam cuo da je pravedan – rece kralj – zelim se licno uvjeriti u njegovu pravednost i saznati na koji nacin sudi ljudima.

Kralj se prerusti u obicnog covjeka kako ga ljudi ne bi prepoznali. Zajaha svoga konja i napusti dvorac bez tjelohranitelja i vojnika.

U putu srete prosjaka koji je prosio novac od ljudi. Sazali se nad njim i rece mu da se popne na konja kako bi ga poveo do grada.

Kada stigose u grad, kralj se okrenu i rece mu: – Stigli smo. Mozes sici, samo pazi da ne padnes!

– Ovaj konj je moj – zagalami prosjak – kako me mozes trjerati?! Ti sidji!

Prosjak je galamio i zvao u pomoc tako da su se oko njih skupili ljudi.

– Ovo je moj konj!- rece prosjak okupljenima.

– Ne, konj je moj! – uzviknu kralj. Ljudi su gledali i nisu znali koji od njih dvojice govori istinu.

– Idite do kadije! – uzviknu jedan od okupljenih – on ce vam pravedno presuditi.

Odvedose ih do kadije koji je sjedio i sudio ljudima. Kralj stade pred kadiju i isprica mu sta se desilo. Kada zavrsi prosjak uzviknu: – Ovaj covjek je lazov! Konj je moj. Ja sam ga poveo da mu pokazem put.

– Konja ostavite kod mene! – rece kadija – Sada idite i vratite se ujutro!

Njih dvojica odose, a kadija odvede konja u stalu.

Kada se ujutro vratise, kadija ustade sa svoje stolice i rece im: – Slijedite me! Njih dvojica podjose za njim.On ih uvede u stalu u kojoj se nalazio konj. Tu se zadrzase neko vrijeme, a potom se vratise u kadijinu kucu.

On presudi da se konj da kralju, a strazarima naredi da prosjaka svezu i bace u tamnicu.

Uvecer kralj ode do kadije i upita ga: – Kako si znao istinu?

– Jednostavno je. Kada smo jutros usli u stalu primijetio sam da ti se konj priblizio, mirisao te i dirao. Nisam zapazio ni jedan pokret prema drugom covjeku. Shvatio sam da je to tvoj konj.

– A da li znas ko sam ja? – smijesuci se rece kralj.

– Ne – odgovori kadija.

– Ja sam kralj. Dosao sam prerusen da se uvjerim u tvoju pravednost. Zatrazi od mene ono sto zelis.

– Izvini kralju, ali ja nista ne zelim. Ja samo radim svoj posao!

[emira-tekija]

#14841

Abdulkerim i hurme

Jedan bogati seljak, povodom udaje svoje kcerke, pripremi svadbeno veselje na koje pozva komsije i prijetelje.

Medju pozvanima bijase dobri seljak Abdulkerim. On podje na svadbu prije zalaska Sunca, jer njegova kuva bijase veoma udalena od sela. U putu ugleda korpu punu ukusnih hurmi. Mastao je o ukusnoj i obilnoj hrani sa gozbe. Priblizi se korpi i sutnu je nogom. Korpa se prevrnu, a hurme se prosuse po zemlji.

– Danas mi ove hurme nisu potrebne – kroz smijeh rece – na gozbi cu se najesti ukusne hrane, a hurme cu ostaviti zivotinjama i pticama.

Nastavi svoj put i dodje do malog potoka koji je trebao preci da bi stigao do sela.

U blizini se nije nalazio most preko kojeg bi presao. Obicno ga je preskakao, jer je bio plitak i nije bio siri od jednog metra.

Medjutim, te noci se iznenadi, jer nabujali potok bijase sirok vise od tri metra.

Isao je tamo-amo kako bi nasao najuze mjesto preko kojeg bi mogao preskociti na drugu stranu, ali ga nije nasao.

Trazio je, a potok je bujao.

Uskoro zadje sunce. Put postade mracan. Sjeti se da tog dana pocinje preiod u kojem selo uzima vodu za svoje usjeve. Voda iz rijeke se pusta kroz branu i potok buja. Kada se ispuni vodom, postane toliko veliki da ga niko ne moze preskociti.

Bijase zbunjen i tuzan. Gledao je svoju novu i skupu odjecu. Osjecao je umor. Zamisljao je sta ce se desiti sa njegovom odjecom ako skoci i padne u vodu.

Naposljetku rece: – Ne mogu preci ovaj potok, niti mogu otici na svadbeno veselje. Okrenu se i krenu svojoj kuci. Bilo je kasno. Mjesec mu je osvjetljavao put. Osjecao je veliku glad.

– Bilo bi dobro da malo odmorim – rece sebi – ali sjedenje ce mi samo povecati glad! A u isto vrijeme nemam vise snage da pjesacim.

Mnogo se umorio i ogladnio. Iznenada se sjeti hurmi koje je bacio na zemlju.

– Gdje li su hurme?! – zapita se. Poce tragati za njima u nadi da ce ih naci. Ugleda korpu i u velikoj zalosti poce pipati oko nje. Brisao je i jeo hurme, prljave od zemlje. Njegova sreca bijase neopisiva dok je jeo hurme koje je prije nekoliko sati prosuo po zemlji! U povratku kuci rece sebi:

– Nikada vise necu bacati ono od cega ima koristi, makar to bila najmanja sitnica. Ona me moze obradovati kada je budem trebao. Ono sto mi danas ne treba, mozda ce mi sutra trebati!

[emira-tekija]

#14842

Velika nagrada

Covjek po imenu Tarif imao je obicaj da sjedi na ulici i razgovara sa ljudima. Pricao im je zanimljive price i sale. Svako ko bi ga vidio ili cuo, smijao bi se. Zivio je od onoga sto su mu placali oni koji su ga odusevljeno gledali i slusali.

Jednog dana sjedio je blizu sultanovog dvorca.

Sluga sa dvorca ga je vidio i odusevio se. Ispricao je sultanu, koji je pozelio da ga upozna.

Sluga ode do Tarifa i rece mu: – Sultan zeli da cuje tvoje sale i price. A pola nagrade koju dobijes od sultana dat ces meni.

– Ici cu s tobom do sultana, ali ne pristajem da ti dam pola nagrade – rece Tarif – pola je mnogo. Ja sam siromasan, uzmi sestinu ili najvise cetvrtinu nagrade.

Sluga je bio pohlepan. Odbi da uzme manje od polovine, tako da su se dugo raspravljali.

Naposljetku Tarifu dosadi da se raspravlja, pa popusti pred sluginim zahtjevima.

Njih dvojica uputise se prema dvorcu. Tarif stade pred sultana.

– Rekli su mi da pricas cudnovate i smijesne price. Ispricaj mi sta znas. Ako me nasmijes, dat cu ti veliku nagradu. Ali znas li sta ce biti ako se to ne desi?!

– Ako te ne nasmijem, neka me udare sa deset udaraca bicem!

– Hajde pricaj, slusam te! – rece kralj.

Pricao je sve dok nije ispricao sve svoje price koje je znao. Sve sultanove sluge neprekidno su se smijale, ali sultan se ni jednom ne nasmija.

– Sultane! – tuzno uzviknu Tarif – ispricao sam sve sto sam znao i boli me glava. Ostala je samo jos jedna prica. Dogovorili smo se da me bicujes sa deset udaraca bicem, ako te ne nasmijem. Molim te, naredi da me bicuju sa dodatnih deset udaraca.

Sultana iznenadi taj zahtjev. Poce se smijati, ali vjesto sakri svoj smijeh. Pozva srazare i naredi im da ga udare sa dvadeset udaraca bicem. Udarali su ga sve dok ne dodjose do desetog udarca.

– Sultanu, zelim nesto reci?! – uzviknu Tarif. Sultan im naredi da prekinu sa bicevanjem. Okrenu se prema njemu i upita ga: – Sta zelis?

– Sultanu, nesto najljepse na ovom svijetu je postenje, a najruznija je prevara! Tvoj sluga se dogovorio sa mnom da mu dam pola nagrade. Dobio sam pola, a pola je ostalo njemu!

Sultan se nasmija do suza, a onda pozva slugu i strazarima rece: – Udarajte ga!

– Sta sam uradio, gospodaru moj – rece uplaseni sluga – da me bicujete?!

Sultan se nasmijesi i pogleda u Tarifa koji rece slugi: – Ovo je tvoj dio nagrade koju sam dobio od sultana. Ti si moj partner kao sto smo se dogovorili. Dobio sam pola nagrade, a na tebi je da primis drugu polovinu!

Strazari pocese bicevati slugu, a Tarif mu rece:

– Rekao sam ti da sam siromah i molio sam te da uzmes cetvrtinu nagrade, a ti si odbio. Hajde, uzmi polovinu, nadam se da ces se zasititi.

Sultan se nasmija, izvadi kesu sa novcem i rece Tarifu: – Ova kesa pripada tebi, jer si me protiv moje volje nasmijao!

Tarif uze novac, zahvali se sultanu i ode sretan.

[emira-tekija]

#16104

Dijete, koza i ranjenik

Ova prica ispricana je u Palestini u vrijeme krstskih ratova, kada su krstasi iz evropskih zemalja napadali islam i muslimane Plastine. U njoj je tada zivjela mala siromasna porodica, majka i njen sin jedinac.

– Krstasi su nam uzeli sve osim ove koze – rece majka sinu – pa te molim, sine moj, dobro je cuvaj, jer je ona sve sto imamo!

Djecak odvede kozu na zeleni pasnjak. Ostavi je da pase i sjede u hladovinu jednog drveta. Gledao ju je i rekao sebi: – Mlijeko od ove koze je nasa jedina hrana!

Dok je razmisljao, zacu topot konja iz daljine. Pozuri prema kozi da je sakrije iza drveca, gdje osta skriven posmatrajuci bitku. Vidio je krstasku vojsku koja je tjerala nekoliko muslimanskih vojnika. Saceka da se udalje pa kuci povede kozu da umiri majku. U putu prema kuci srete muslimanskog vojnika koji je pruzao pomoc ranjeniku. Vojnik zatrazi od njega vodu da napoji ranjenika. U kuci nadje vodu, ne bi dovoljno. Brzo razmisli, pa otrca u kucu po posudu i poce musti kozu dok posudune napuni mlijekom. Ponudi mlijeko dvojici vojnika. Ranjenik popi, a ostatak pruzi svome drugu. Njih dvojica se zahvalise djecaku.

– Allah ti se smilovao – rece ranjenik isprekidanim glasom – spasio si mi zivot!

Njih dvojica odose, a djecak udje u kucu.

– Sta si to uradio, sine?! – upita ga majka – pomuzao si kozu, a mlijeko dao vojnicima. Nama nije ostalo nista.

– Strpi se majko dok ponovo ne bude mlijeka. Nisam mogao ranjenika ostaviti da umre od zedji!

Prodje nekoliko mjeseci. Muslimani porazise krstase i protjerase ih iz svoje domovine. Dok se djecak igrao ispred kuce, dodjose dvojica ljudi goneci ispred sebe trideset ovaca.

– Ove ovce poklon su tebi od vojskovodje kojem si spasio zivot – rece jedan od njih.

– Ali za ono sto sam uradio ne zasluzujem sve ovo – uzvrati djecak.

– Ne, uradio si i vise – rece covjek pokazujuci na onog koji je dosao sa njim – spasio si zivot nasem vodji i direktno ucestvovao u pobjedi muslimanske vojske, a to nisi ni znao.

Njih dvojica se rukovase sa djecakom i odose.

Djecak i njegova majka su stajali i cudili se gledajuci u stado ovaca.

– Hvala pripada samo Allahu, koji nam vraca ono sto smo izgubili – rece majka.

– Cinjenje dobrih djela nije gubitak, majko moja!

[Author]

Posts