Forum Replies Created
-
MIDHAT (HAMDIBEG) PASIC
Midho Pasic je rodjen 23.09.1945. godine u Rogatici. Osnovnu skolu je zavrsio u Rogatici, a posto je bio ljubitelj sporta a posebno gimnastike zelio je da to bude i njegovo zanimanje. Imao je uvijek lijepo gradjeno tijelo sto je bila odlika ,pogotovu sportista koji su se bavili gimnastikom. Njegova zelja se nije ostvarila pa se kasnije zaposljava i dugo godina , sve do rata , radi u Elekrodistribuciji. Njegova supruga je umrla vrlo mlada tako da je Midho morao da se stara o svoje dvoje maloljetne djece.
Pa i pored toga, pocetkom agresije na BiH, u Rogatici u kojoj nije bilo organizovanog otpora prvih dana agresije, Midho zrtvuje svoj zivot pruzajuci otpor cetnickoj agresiji. Poginuo je u bolnickom parku pri pokusaju da unisti transporter koji je danima gradjanima Rogatice zadavao muke i strah. Nazalost njegov herojski cin ni do danas , makar posthumno, nije adekvatno vrednovan.
Iza Midhe su ostali sin i kcerka.
Neka mu je vjecni rahmet.Hasan Musanovic – Hari je rodjen 21.06.1935. godine u Rogatici u Podhridu.
Hari je bio i veoma aktivan sportista. Nalazio je vremena i pored cestih odsustvovanja da se aktivno bavi sportskim aktivnostima. Igrao je za rogaticki kosarkaski klub Partizan u samim pocecima zajedno sa rahmetli Kasimom Lihicem, rahmetli Galibom Hasecicem, svojim bratom Harisom. Igrali su u to vrijeme sa Bosnom, Zeljom , banjoluckim Borcem, tuzlanskom Slobodom itd. a nagrada u to vrijeme za pobjedu je bila zvrk pite i serbe.
Na proputovanju je uspio dovesti americku reprezentaciju u zenskoj kosarci, koja je odigrala egzibicioni mec sa nasim zenskim kosarkaskim klubom.
Dakle Hari je jedan od onih koji su bili pioniri rogaticke kosarke.
Nas Hari je danas penzioner i zivi sa porodicom u Njemackoj u gradu Bönen.
Posto sam u ovoj temi vec napisao jednu anegdotu, mislim da je red da sada napisem nesto ozbiljnije. Kada se radi o uspomenama i sjecanjima onda se zaista tome mora ozbiljno prici jer se radi o necemu sto je zaista vrijedno. Sjecanja i uspomene mogu biti i na ruzna dogadjanja koja nam sluze kao nauk za buducnost i o njima pisemo rijetko. Naime pisemo samo onda kada treba nekog upozoriti ili mladjima ostaviti u amanet iskustva kako bi u svom zivotu izbjegli slicne zamke. O lijepim stvarima pisemo rado i ta sjecanja i uspomene su uglavnom zal za necim sto bijase lijepo, neponovljivo, nesto cega vise nema i zbog toga smo pomalo tuzni. Kada covjek mojih godina razmislja o uspomenama onda sam i sam u dilemi da li se tu radi o zaljenju za proslim danima iz mladosti koji se nece ponoviti ili je to osjecaj zato sto je sada puno losije nego sto je ranije bilo. Na to ne bih znao odgovoriti jer je vjerovatno mladima i danas lijepo. A da li je lijepo ? Oni ce to moci suditi tek u buducnosti kada njihova sadasnjost postane sjecanje.
Dolaze Novogodisnji praznici kojima smo se uvijek radovali. Da li se njima radujemo i danas kao nekad? Meni je zaista tesko napraviti poredjenje jer Nove godine u Bosni i vani nisu isto.Ovdje se Nove godine skoro i ne slave. Poslije Bozica nastaje zatisje koje me je u pocetku jako cudilo ali vremenom sam to prihvatio kao nesto normalno. Pomalo mi tesko pada sto je vec drugi januar radni dan a nekad u Bosni je treca noc bila najljepsa.
Nova godina se slavila tri dana a kada kazem slavila onda je to bila proslava u pravom smislu. Kada covjek ima malo vise godina onda je logicno da moze iznijeti iskustva jer je dobar broj Novih godina do sada i docekao. Docek Nove godine prvu noc se uglavnom docekivao u privatnim aranzmanima. Hoteli su tu prvu noc imali uvijek problema sa popunjavanjem kapaciteta. Nekako su ljudi pridavali vise vaznost doceku u uzem drustvu, u domacoj atmosveri, sa bogatom trpezom. Druga a posebno treca noc se slavila u hotelima uz muziku sa afirmisanim estradnim umjetnicima. Ja se posebno sjecam novogodisnjih noci provedenih sa porodicom i prijateljima u hotelu na Borikama. Petodnevni pansion bijase poseban ugodjaj na planini , u prirodi i uz muziku i pjesmu koju su nam priredjivala braca Lihici. Zadnju Novu 1992. godinu u Bosni sam docekao sa drustvom u restoranu “Plavi biser” kod Zoze ne sluteci da smo docekali najtragicniju godinu u nasim zivotima.
Ali ja bih u ovom postu htio da opisem docek moje prve Nove godine sa drustvom i bez nadzora nasih roditelja. Bijase to cini mi se 1972. godina. Nju docekasmo u podrumu kod Galiba Kazica. Prostrija ne toliko velika ali za ono sto smo mi planirali bijase sasvim dovoljna. Najvaznije da smo imali punu slobodu jer smo to vece u kuci bili sami. Drustvo, odabrano. Tu su bili Galib Kazic, Ramiz Kazic-Tajac, Salan Enver-Kena, Ibrica Hasecic a.r., Brankovic Ermedin-Babura a.r.,.. Pocelo je veselo jer smo imali u to vrijeme i za nase godine sirok repertoar sevdalinki. Uz pjesmu je islo meze i pice a bogami se pocelo pomalo i dimiti. Sa picem niko od nas nije imao iskustva, tako da smo vrlo brzo dosli u situaciju da se nismo vise mogli kontrolisati. Neko se sjetio da bi nas mozda mogla kahva povratiti jer su tako stariji radili. Kena je pristavio vodu ali je nasmjesnije bilo kad je otvorio loziste gdje se lozi vatra i tamo stavio djezvu sa vodom. Ja sam to primjetio ali nisam reagovao jer tu noc je bilo sve tako cudno. Kako je kahva pristavljena nije slutilo da cemo je i popiti. Sjecam se da sam tu noc pio vinjak. Tada prvi i zadnji put vinjak. Nikad ga vise u zivotu nisam okusio niti sam mogao i pomisliti na njega kada se sjetim onog osjecaja koji sam dozivio poslije. Dalje se nema puno sta pisati. Niko od nas ne doceka Novu godinu. Oko 11 sati smo svi bili na ogradi rahmetli Suljke. Bio je to kolektivni “rigoleto” a posto nas je bio veci broj , u neka doba smo zajedno sa ogradom popadali na zemlju. Ograda nije mogla izdrzati a mi smo se i pored silnih muka poceli i smijati. Dakle ova godina mi je ostala u sjecanju samo zato sto je to bilo prvo iskustvo, to su bile godine odrastanja i sticanja licnih iskustava. To su bile godine mladosti rasterecene svih egzistencijalnih pitanja i ostalih problema koji su mucili malo stariji svijet.
Godine koje se nece ponoviti ali i utjeha da danas mladi to isto prozivljavaju.IZET (AZEM) KARSIC
Izet Karsic je rodjen 02.01.1959. godine na Pokriveniku – Rogatica. Po zanimanju je bio ekonomista PTT saobracaja. Pocetkom agresije na nasu zemlju se odmah prikljucio odbrani zemlje.
Poginuo je 26.10.1993. godine prilikom izvodjenja akcije hapsenja Musana Topalovica Cace i jedinica koje su se otele kontroli komande pod Bistrikom – Sarajevo.
Tada je bilo zarobljeno 9 vojnih policajaca i izmasakrirano od strane Musana Topalovica.Medju njima su bili i nasi sugradjani Izet Karsic i Jasmin Camdzija.
Ratno odlikovanje “Zlatni ljiljan” mu je dodijeljeno posthumno 1994. godine.
Neka mu je vjecni rahmet.
