[Aci Tagor 1414]

in reply to: Price iz sehare #33399

A L I B U T O

I danas se priča da je rogatička gimnazija bila veoma priznata i poznata škola. Dala je mnogo učenih đaka, koji su kasnije izgradili vrlo bogate karijere. Od sudija, doktora, profesora, inženjera, političara. Jedan političar nam je jedno vrijeme predsjedavao BiH. Šarović Mirko. Čini mi se da je bio u razredu sa Nedimom Behlulovićem i Harisom Akšamijom i ostalim iz te generacije. Školom upravljala Fahrija Urošević, rođena Čaušević. Zvali smo je Argosova Ferka. Ličila na glumicu Svjetlanu Bojković .Imala je aristokratsko držanje. Naslijedila ga. U školu dovodila profesore iz cijele Juge.

Za niže razrede posta bitan predmet latinski. Kako ćeš na medicinu, veterinu, farmaciju i pravo bez latinskog? Teško. Dovede Ferka krupnog čoju da predaje latinski.
Našla ga u Višegradu.
Prozvali smo ga Alibuto. Raja da svakom nadimak.
Naš ga profa dobi po tadašnjem predsjedniku Pakistana, Zulfikaru Alibutu.
Pljunuti on.
Uvede strahovladu. Za običnu dvicu morao si znati 40-tak latinskih izreka, deklinacije, konjugacije i prevod latinskih riječi. A mi još u fazi vrbopuca. Hajde ti nauči.
Drma strah, a drmaju i hormoni.

Uđe u razred, napravi nagli pokret, upre prstom u đaka i ko general:
-Brzo pet kratkih.
Ako ne kreneš salutirati latinske izreke, samo čuješ:
-Sjedi dole, jedan.
I odmah ga rokne u dnevnik. Ko ga fasuje, šljuhne se ko procvjetali đurđin kad ga poliješ vrelom vodom.
Najgore je bilo zadnje tromjesječje.
Proljeće.
Maj.
Korzo.
Knjiga najmanje na hatru.
A kod kuće ratoborni roditelji.
Dolazio busom. Starija raja čula da nas progoni ko kroz đevđir i htjela pomoći. Ekipa konduktera šaptala šoferima da malo sporije voze, da nam olakšaju muku. Ko vele, ako kasni biće nama lakše.
Doskočio je on i tome. Uveo nam nastavu subotom.

Jedne subote kasnio.

Uđe u naš razred ko da se popišo na žaru. Odmah sa vrata upre prstom u Fetaha, jedinog Albanca u školi.
Jedva se sa nama sporazumjevao, a kamoli da parla latinski.
Pito nas Fetah: A, a ko su ti Latini?
M i mu odgovorili da su to besposleni ljudi. Naprdivali. I tako nastale ove izreke.

Fetah, -Pet kratkih izreka.
Brzo.
Fetah se zacrveni.
Dok je ustajao, Šeki mu šapnu izreku i on sav sretan ko iz puške odape:

-Fura Fata,clara pacta!

-Šta reče,vrisnu Alibuto.

-Sjedi dole majmune.
Evo tebi jedinica ko vrata. Furaćeš ti meni ovdje u avgustu. Upisa keca i ode.
Šidet jedan.
Stoji zbunjen Fetah i onako poluglasno:
-Kud mene zapa ovaj ters.
Fetah napusti školu, a mi nekako preživismo pakistanca.

Sarajevo 25.maja 2011.godine
Aci Tagor 1414

[Aci Tagor 1414]

in reply to: Price iz sehare #32914

SPECIJALNA ŠKOLA

Mesići. Veća stanica na uskotračnoj pruzi. Poprilična mjesna zajednica. Bila i krečana, a I jedna od najstarijih centrala za proizvodnju struje. Imali i svoje razne sekcije .Znali i lopte. Stalno nastupali na turnirima. Bila i područna osnovna škola, sa finim brojem učenika. Moralo se ići u školu. I po snijegu i po kiši i pješice. Bila obavezna za sve. Moro i mali Kuko. Išo on, ali škola slabo. Nikako.

Ode njegova generacija u drugi razred, a Kuko osta u prvom.
Da utvrdi gradivo.
Ništa za to doba neobično.
Završi i druga generacija prvi razred, a on ponovo ponavljač.
Kuko u školu nekako, ali škola kroz Kuku nikako.
Desi se narodna „Treća sreća“. Možda u narodnoj, ali on odalami i treći put.
Ko na snimanju filma. Ista scena i radnja, ali po četvrti put. Ali pri kraju škole opet isto.

Zabrinuti učitelji.
Zabrinuti svi u školi, a direktoru se poče i stolica ljuljati.
Pozva majku Stoju na razgovor.
-Bona Stojo šta da radim sa ovim tvojim sinom?
-Podučavaj.
To ti je mešćini poso.
I platu primaš.
Ja nahranim,obućem i pošaljem.
A vi?

-Sve mi to radimo, ali kod njega ovo ne ide.
Nego sam ja tebe tražio da vidimo da ga pošaljemo u onu drugu školu.
Znaš, možda će tamo moći.
-Koja je to druga?
– Da ga pošaljemo u specijalnu školu.
– Mani se direktore ćorava posla.
Vidiš da ne može ni ovu običnu, a kamoli specijalnu.

Danas je Kuko šofer.
Eh danas.
Danas je svako posto svašta.

Pisano na dan skola
Aci Tagor 1414

[Aci Tagor 1414]

in reply to: Price iz sehare #32906

SPECIJALNA ŠKOLA

Mesići. Veća stanica na uskotračnoj pruzi. Poprilična mjesna zajednica. Bila i krečana, a I jedna od najstarijih centrala za proizvodnju struje. Imali i svoje razne sekcije .Znali i lopte. Stalno nastupali na turnirima. Bila i područna osnovna škola, sa finim brojem učenika. Moralo se ići u školu. I po snijegu i po kiši i pješice. Bila obavezna za sve. Moro i mali Kuko. Išo on, ali škola slabo. Nikako.

Ode njegova generacija u drugi razred, a Kuko osta u prvom.
Da utvrdi gradivo.
Ništa za to doba neobično.
Završi i druga generacija prvi razred, a on ponovo ponavljač.
Kuko u školu nekako, ali škola kroz Kuku nikako.
Desi se narodna „Treća sreća“. Možda u narodnoj, ali on odalami i treći put.
Ko na snimanju filma. Ista scena i radnja, ali po četvrti put. Ali pri kraju škole opet isto.

Zabrinuti učitelji.
Zabrinuti svi u školi, a direktoru se poče i stolica ljuljati.
Pozva majku Stoju na razgovor.
-Bona Stojo šta da radim sa ovim tvojim sinom?
-Podučavaj.
To ti je mešćini poso.
I platu primaš.
Ja nahranim,obućem i pošaljem.
A vi?

-Sve mi to radimo, ali kod njega ovo ne ide.
Nego sam ja tebe tražio da vidimo da ga pošaljemo u onu drugu školu.
Znaš, možda će tamo moći.
-Koja je to druga?
– Da ga pošaljemo u specijalnu školu.
– Mani se direktore ćorava posla.
Vidiš da ne može ni ovu običnu, a kamoli specijalnu.

Danas je Kuko šofer.
Eh danas.
Danas je svako posto svašta.

Pisano na dan skola
Aci Tagor 1414

[Aci Tagor 1414]

in reply to: Price iz sehare #32913

PREOBRAZBA

Po nacionalnoj strukturi naša opština i naš grad su ličili na druge gradove i opštine u BiH.Bili smo dio šarenog bosanskog etničkog ćilima. U njoj su živjeli Bošnjaci, Srbi, Hrvati, a nešto ranije i Jevreji, kao i drugi, koje su uvredljivo smjestili u ostale. Na ulazu i izlazu iz grada bile su dvije mahale sa srpskim stanovništvom. Svi narodi su imali pravo obilježavanja svojih praznika, a u Rogi glavna pravoslavna svetkovina je bila 19.avgusta preobraženije.

Tog dana centar svih događanja se odvijao u Donjem polju kod pravoslavne crkve. Vašar ko i svi drugi na bilo kom području. Masa svijeta željna igre, pjesme. Šatori okolo sa raznim izvođačima,od harmonike violine do gusala. Debeljuškaste cajke u minićima, violinisti slični Burdušu i guslari ko oni sa cetinjskih slika.

Roštilji, ražnjevi sa odojcima i janjetinom. Pivo u flašama i buradima sa raznim vrstama rakija. I naravno pjesme koje se mogu čuti samo tada,al po vazdan:
„Evo mene ime mi je Bobo
Svaku curu rado bih isprobo
Leno,Leno,Leno na tavanu seno
na tavanu slama,zašto spavaš sama
Evo mene ime mi je Žara
neka dođe koja ima para
Leno,Leno,Leno,na tavanu seno
na tavanu slama,zašto spavaš sama“.

I sve u tom ritmu i maniru. Grad je bio pun gostiju sa strane. Cijeli Istok je tada bio na vašaru. Ostali, koji bi bili u gradu odsjedali su na svojim uobičajenim kotama.
Tog oblačnog avgustovskog dana, zateko sam se kod Sajke u kafiću. Vani su bile barske stolice i naslonjač za piće i cigare, a i za meze ako je ko htio.
Elem, odnekud u kasni popodnevni sahat na vratima se pomoli naš dobri Nurćo. Malo kupio ”šejtana”, a tad je najinteresantniji. Naruči svima piće i ode napolje na barsku stolicu. Izvadi tabakeru sa namotanim škijama i poduži cigaraluk.
Nurćo je radio kao pravnik u „Standardu“. Jedno vrijeme je bio sekretar.
Kasnije došli mlađi sa strane.
Fino se nosio.
Imo brkove ko onaj Klerk Gebl, ali žute.
Likom mu blizak onaj glumac Bogdan Diklić. Haman su isti.
Živio je na babovini u Gračanici,u kući sličnoj onoj iz filma “Kod amidže Idriza.“

Nije uspio ni zapaliti cigaru ,a odnekud bahnuše Pajki i Minci.
Stariji od braće, Salihagić Munir, je imo i nadimak Ćeson. Igro lopte u „Mladosti“.Halfa, sa peticom na leđima. Radio ko stolar kod Muftića. Volio raju ,a žene nešto ne znam.

Mlađi Munib, Minci kako su ga znali, je pripado onima što šejtana na ledu potkivaju.
Intiligentan, al hašarijast.
Bio i u Zagrebu kod babe Muje.
Vratilo ga otud zbog dobrog ponašanja.
Minci kaže da je jednom na kolodvoru imo viška pive na stolu, pa nije znao šta će sa njom, pa ih proslijedio na
šoferšajbe parkiranih autobusa.Tako je zavolio čaj, kako je tepo pivi.
Kad je imo viška ovog prehrambenog proizvoda na ispomoć je pozivo malog Ćebu.
Nije volio obuću, iako je nosio japanke, papuče, opanke ,patike, čizme.
Kad mu i to dosadi hodo je bos ko Andrićev Ćorkan. U sred zime.
Mile je znao hodati u japankama. Sve moglo.
Al ćaj prvo, pa ostalo. Bio i osto gradski lero.

-Daj Mile jedan čaj meni i Pajkiju, reče Nurći.
-Biće, ako kažeš šta je ovo danas?
-Preobraženije.
Preobrazba papak gračanički. Danas se moraš preobraziti, ako hoćeš da ti je godina uredu.
-A hoćeš li se ti preobraziti Mujin propalitetu? upita Nurćo.
-Hoću odmah, ako zovneš dupli čaj.
-Daj nam dupli čaj da se preobrazimo, kaza Nurćo konobaru.

Ćumurali su tako njih trojica jedan sahatak, pa kad dosadiše jedan drugom počeše zaustavljati one nafrakane
cure sa stane i pitati: – Jesam li se preobrazio?
One odmahivale, čudile se i išle dalje.
Od Kapine radnje pojavi se jedna sredovječna posustalica u crvenom miniću sa crvenom tašnom preko ramena.
Nurći zaigra brk ko mačku na slaninu i namignu Minciju da se pripremi za akciju.
Polahko siđoše sa stolica i pred nju.
Nurćo ruku oko pasa, a Minci za kaiš od tašne, ko granična policija.

Prepadnutu gošću Nurćo upita:
-Jesmo li se preobrazili?

Ženska ustuknu korak, Nurću opali štiklom po cjevanici, a Minciju odalami šamar i nabra.
Smijeh se zaori ulicom.
Nurćo se ufati za nogu,
Minci trlja obraz,
a Pajki dobaci:

-Jeste, sad ste se preobrazili.

A sa razglasa je i dalje odjekivalo:
„Leno,Leno,Leno, na tavanu seno
na tavanu slama,zašto spavaš sama“.

Sarajevo, juni 2011.godine
Aci Tagor 1414

P.S. Minci je na onom boljem i pravednijem svijetu. Rahmet veliki.
Pajki je bio kod Pede.Čeka penziju.
Nurćo već šest godina je teška hasta. Gotovo nepokretan od siline moždanog udara. Svu brigu preuzela sestra Zehra.
Najčešće ga obilazi Faruk Halimagin. Fala mu. Ostali ??

[Aci Tagor 1414]

in reply to: Price iz sehare #32905

PREOBRAZBA

Po nacionalnoj strukturi naša opština i naš grad su ličili na druge gradove i opštine u BiH.Bili smo dio šarenog bosanskog etničkog ćilima. U njoj su živjeli Bošnjaci, Srbi, Hrvati, a nešto ranije i Jevreji, kao i drugi, koje su uvredljivo smjestili u ostale. Na ulazu i izlazu iz grada bile su dvije mahale sa srpskim stanovništvom. Svi narodi su imali pravo obilježavanja svojih praznika, a u Rogi glavna pravoslavna svetkovina je bila 19.avgusta preobraženije.

Tog dana centar svih događanja se odvijao u Donjem polju kod pravoslavne crkve. Vašar ko i svi drugi na bilo kom području. Masa svijeta željna igre, pjesme. Šatori okolo sa raznim izvođačima,od harmonike violine do gusala. Debeljuškaste cajke u minićima, violinisti slični Burdušu i guslari ko oni sa cetinjskih slika.

Roštilji, ražnjevi sa odojcima i janjetinom. Pivo u flašama i buradima sa raznim vrstama rakija. I naravno pjesme koje se mogu čuti samo tada,al po vazdan:
„Evo mene ime mi je Bobo
Svaku curu rado bih isprobo
Leno,Leno,Leno na tavanu seno
na tavanu slama,zašto spavaš sama
Evo mene ime mi je Žara
neka dođe koja ima para
Leno,Leno,Leno,na tavanu seno
na tavanu slama,zašto spavaš sama“.

I sve u tom ritmu i maniru. Grad je bio pun gostiju sa strane. Cijeli Istok je tada bio na vašaru. Ostali, koji bi bili u gradu odsjedali su na svojim uobičajenim kotama.
Tog oblačnog avgustovskog dana, zateko sam se kod Sajke u kafiću. Vani su bile barske stolice i naslonjač za piće i cigare, a i za meze ako je ko htio.
Elem, odnekud u kasni popodnevni sahat na vratima se pomoli naš dobri Nurćo. Malo kupio ”šejtana”, a tad je najinteresantniji. Naruči svima piće i ode napolje na barsku stolicu. Izvadi tabakeru sa namotanim škijama i poduži cigaraluk.
Nurćo je radio kao pravnik u „Standardu“. Jedno vrijeme je bio sekretar.
Kasnije došli mlađi sa strane.
Fino se nosio.
Imo brkove ko onaj Klerk Gebl, ali žute.
Likom mu blizak onaj glumac Bogdan Diklić. Haman su isti.
Živio je na babovini u Gračanici,u kući sličnoj onoj iz filma “Kod amidže Idriza.“

Nije uspio ni zapaliti cigaru ,a odnekud bahnuše Pajki i Minci.
Stariji od braće, Salihagić Munir, je imo i nadimak Ćeson. Igro lopte u „Mladosti“.Halfa, sa peticom na leđima. Radio ko stolar kod Muftića. Volio raju ,a žene nešto ne znam.

Mlađi Munib, Minci kako su ga znali, je pripado onima što šejtana na ledu potkivaju.
Intiligentan, al hašarijast.
Bio i u Zagrebu kod babe Muje.
Vratilo ga otud zbog dobrog ponašanja.
Minci kaže da je jednom na kolodvoru imo viška pive na stolu, pa nije znao šta će sa njom, pa ih proslijedio na
šoferšajbe parkiranih autobusa.Tako je zavolio čaj, kako je tepo pivi.
Kad je imo viška ovog prehrambenog proizvoda na ispomoć je pozivo malog Ćebu.
Nije volio obuću, iako je nosio japanke, papuče, opanke ,patike, čizme.
Kad mu i to dosadi hodo je bos ko Andrićev Ćorkan. U sred zime.
Mile je znao hodati u japankama. Sve moglo.
Al ćaj prvo, pa ostalo. Bio i osto gradski lero.

-Daj Mile jedan čaj meni i Pajkiju, reče Nurći.
-Biće, ako kažeš šta je ovo danas?
-Preobraženije.
Preobrazba papak gračanički. Danas se moraš preobraziti, ako hoćeš da ti je godina uredu.
-A hoćeš li se ti preobraziti Mujin propalitetu? upita Nurćo.
-Hoću odmah, ako zovneš dupli čaj.
-Daj nam dupli čaj da se preobrazimo, kaza Nurćo konobaru.

Ćumurali su tako njih trojica jedan sahatak, pa kad dosadiše jedan drugom počeše zaustavljati one nafrakane
cure sa stane i pitati: – Jesam li se preobrazio?
One odmahivale, čudile se i išle dalje.
Od Kapine radnje pojavi se jedna sredovječna posustalica u crvenom miniću sa crvenom tašnom preko ramena.
Nurći zaigra brk ko mačku na slaninu i namignu Minciju da se pripremi za akciju.
Polahko siđoše sa stolica i pred nju.
Nurćo ruku oko pasa, a Minci za kaiš od tašne, ko granična policija.

Prepadnutu gošću Nurćo upita:
-Jesmo li se preobrazili?

Ženska ustuknu korak, Nurću opali štiklom po cjevanici, a Minciju odalami šamar i nabra.
Smijeh se zaori ulicom.
Nurćo se ufati za nogu,
Minci trlja obraz,
a Pajki dobaci:

-Jeste, sad ste se preobrazili.

A sa razglasa je i dalje odjekivalo:
„Leno,Leno,Leno, na tavanu seno
na tavanu slama,zašto spavaš sama“.

Sarajevo, juni 2011.godine
Aci Tagor 1414

P.S. Minci je na onom boljem i pravednijem svijetu. Rahmet veliki.
Pajki je bio kod Pede.Čeka penziju.
Nurćo već šest godina je teška hasta. Gotovo nepokretan od siline moždanog udara. Svu brigu preuzela sestra Zehra.
Najčešće ga obilazi Faruk Halimagin. Fala mu. Ostali ??

[Aci Tagor 1414]

in reply to: Price iz sehare #32430

K I N O

Čini mi se da još jedino Ameri vole ići u kino.U Rogi je bila tradicija ići u kino.Pripadalo je kulturi koju je
vodio Munib Mehmedović.Naš Ibro Spahić.Visok.Lijep.Elegantan ,sa izraženom dozom nama ,svojstvenog našoj
maloj ćaršiji.Koristio je geografski položaj našeg grada.Dovodio nam pozorišta iz Sarajeva,Užica,Beograda,
a pjevači bivše Juge obavezno gostovali kod nas.Nije dao da zaostajemo,iako se na kulturu gledalo maćehinskim
očima.I danas.Svaka vlast se boji kulture.Nekulturna.Šta li?Filmsku produkciju, pratio i težio da, što danas ima
Sarajevo,mi bar za heftu.Nama srednjoj i mlađoj raji uveo predstave nedeljom. U dvanes.
Nama je svaka nedelja bila mali bajram,još ako igra Mladost.Ih.Dan pun ko nar.Bila aparatura i za
seoske projekcije.Nije dao da se narod dijeli.Postavu u gradskom kinu u samom centu čaršije do Mehaginog
dućana činili su:Adem na ulazu i drcanju karti,Rifet na aparaturi i Hanka na biletarnici.
Rifetu povremeno pomagali Duda i Purak.Duda savlado zanat,a Purak nešto se ne sjećam.
Više su mu ćevapi bili na hatru.
Subotu smo išćekivali da vidimo šta će to Rifet da vrti u nedelju.Dva prozora na dva kraja kina su najavljivala
film.Plakate su uvijek bile maštovite.Na tom metarskom papiru se moralo što više kazati o filmu.Kojeg je žanra
i ko glumi,a i koje je nagrade dobio.I tada se pisalo o broju osvojenih oskara.Možda su ovakve plakate bile
uzrok,da i mi dobijemo oskarovca Danisa.
Mi smo tada konzumirali talijanske vestern špagete sa Džulijanom Džemom i ostalom njegovom braćom po
esnafu.Kasnije glavni bio Brus Li i njegove marisane tipa „sam protiv svih“, i naravno akcioni,a prevashodno
tajni agent 007,sa famoznim pištoljem u najavi.Nekad smo filmove birali i po akterima.Tad su glavne face bili:
Marlon Brando,Džek Nikolson,Pol Njumen,Sofija Loren,Rakel Velč,Ričard Barton,Elizabeta Tejlor,Brižit Bardo
Bert Rajnolds,Al Pačino,Robert de Niro i famozni Čak Noris.Od domaće fele ni u halu nisu mogo otići bez onog
Bate.Prvo on,pa ko se dalje nakači.Obično su to bili:Pavle Vujisić,Ljubiša Samardžić,Boris Dvornik,Milena Dravić,
Bekim Fehmiu,Faruk Begoli,Relja Bašić i mnogi,mnogi drugi i drugačiji.Sarajevski dio je bio najjači u režiji.
Ubjedljivo.Hajrudin Šiba Krvavac je bio akcioni guru.I danas je u Kini „Valter“ najgledaniji film.Kasnije će se
pojaviti Nemanja,Avduka,naš Mahir i onaj ludi ministar.
Za nedeljnu predstavu okupljanje je kretalo u jedanes,a nekad i ranije.Ali prvo kod Mikija po ptičiju hranu,
pokoju šećerku,čokoladicu,lizalo ili „bazuku“ žvaku.To je bila naša logistika.Dolazili smo organizovano,mahalski.
Hametice.Navijala su predvodili braća Mrkulići,a poljunčad Hitko Bugi,al Branković.Pohrid dolazio sa mirnim
Toskom.Toplik sa mršavim Fudom.Raspjevani sokak je predvodila „zagonetna brada“ alijas Fantom i tri brata
Hasečića.Vrbanja i Šuplja sa Srbetom,Sejtarijama (Juso i Đed) i Torlacima.Zakula bez Macija je bila nekompletna.
Falš.Holuč predvođen Kahvedžićima,Bunjašom i Aljom-Majtom.Tekija bez Džika,šta je.Ponekad i Mešak sa
Avdom i Fatkom.I naravno pred sami ulaz dvojac Čarls i Džo Matović-Pejdo,sa uobičajenim komentarom:
-Hajde poprdani.Papci.Seljadurijo.Sklanjaj se.
Obavezno je bilo popravljanje frizure i otresanje desnom rukom.Ako je bio vjetar,nije dolazio.
Raje je bilo bukadar, a njih desetak je kupovalo karte za gotovo cijelu salu.Za svaku mahalu po jedan.
A ako smo malo više imali love,od pokerice,onda je karte obavezno kupovo Ado Mrguda.
Adem je bio malo prijek i znao je odalamiti one neposlušne i Bogami nije nimalo prezo od toga.Nekako ,sve nam
se činilo da je imo merak po koju zviznuti iza ušiju.Znalo se uvijek ko sjedi u prvom redu.Svi su gurali Macija
naprijed zbog njegovog glasnog preživljavanja filma,a i žustrog skakanja kad film pukne ili podosta preskoči.
A dešavalo se.
Te nedelje davo se „U zmajevom gnijezdu“.Brus Li karatista iz Hong Konga koji valja pesnicama sav butum
milionski grad.Nama to i nije bilo bitno.Bitna je cijela predstava.Krene uobičajeno sa pokojim komentarom.
Grickaju se košpe.Žvaču kokice.Mljackaju lizala.Glabaju žvake i naravno pucaju baloni.Svako pojavljivanje
glavne face je praćeno Macijevim:-To tipe!To zagonetna pesnice.Udri!Udri majmune tipe!Ubi,ubi bandu tipe!
I naravno poslije toga jako trljanje ruku.
Zakuhalo se.Uzbuđenje u sali na vrhuncu.Odjednom klepiše izlazna vrata i uleti onaj Rusmo, što je govorio da je
fašizam pun kamion Švaba i vozač Talijan,a da su organi za varenje lonci,šerpe i ostali bakrači,i zagalami:
-Hej raja ,stigo ćumur!
Smijeh.Galama.Vriska.Skoči Maci,stade ispred Rusme ko saobraćajac Mujo i pokaza mu da se pari što prije:
-Tipe mutavi!Napolje tipe mutavi!Pesnica.Zagonetna pesnica ljuta.Napolje!Napolje!
Okrene se prema Rifetu i onda traži prekid filma.Raja prifati i počne nogama lupati o drveni pod.Rifet pali
svjetla.Adem trči, i izgura Rusmu.Taman se sve smiri i nastavi film,a nakon desetak minuta opet klepet
vrata,a na ulazu se pojavi ponovo Rusmo i gluhonijemi ćumurđija što je išo sa Pavom Mutom.
-A ma ma! A ma ma! Počne gestikulirati i pokazivati na veliku lopatu „sirotanovičku“.Rule ponovo:
– Majkemi raja došo ćumur.Pun kamion!?
Maci poludio.Izdaje naredbe i grmi:-Mutavi tipovi napolje!Napolje mutavi tipovi!Hon kong mutavi! i pokazuje
na platno.Deja-vu.Prekid.Jedva se prikazivanje za taj dan privede kraju.Smijali smo se i prepričavali,kako je
prošle nedelje,kada je igro vestern sa Džulijanom Džemom,naš dobri Asim-Maci,uvijek skako i galamio:
-To Džemo!To šeširu! To! Bandu,bandu,rasturi bandu! To tipe!
Sa svojim zadovoljnim trljanjem ruku.
I pored prekida nama je bilo fino.Ako nije igrala „Mladost“ ,u grupama smo se vraćali kući i prepričavali film
sve do naredne nedelje.
Ni kina nisu što su nekad bila.
A ni nedelje.
Pa ni Rusmo.
Sad bi moro galamiti:-Hej raja stigo plin!
Ali sam,bez našeg Macija.

Kraj juna u kafani „Palma“ kod bivšeg kina „Dubrovnik“ uz Bajaginu pjesmu „Moji su drugovi negdje rasuti po svijetu…“
Aci Tagor 1414

[Aci Tagor 1414]

in reply to: Price iz sehare #32446

K I N O

Čini mi se da još jedino Ameri vole ići u kino.U Rogi je bila tradicija ići u kino.Pripadalo je kulturi koju je
vodio Munib Mehmedović.Naš Ibro Spahić.Visok.Lijep.Elegantan ,sa izraženom dozom nama ,svojstvenog našoj
maloj ćaršiji.Koristio je geografski položaj našeg grada.Dovodio nam pozorišta iz Sarajeva,Užica,Beograda,
a pjevači bivše Juge obavezno gostovali kod nas.Nije dao da zaostajemo,iako se na kulturu gledalo maćehinskim
očima.I danas.Svaka vlast se boji kulture.Nekulturna.Šta li?Filmsku produkciju, pratio i težio da, što danas ima
Sarajevo,mi bar za heftu.Nama srednjoj i mlađoj raji uveo predstave nedeljom. U dvanes.
Nama je svaka nedelja bila mali bajram,još ako igra Mladost.Ih.Dan pun ko nar.Bila aparatura i za
seoske projekcije.Nije dao da se narod dijeli.Postavu u gradskom kinu u samom centu čaršije do Mehaginog
dućana činili su:Adem na ulazu i drcanju karti,Rifet na aparaturi i Hanka na biletarnici.
Rifetu povremeno pomagali Duda i Purak.Duda savlado zanat,a Purak nešto se ne sjećam.
Više su mu ćevapi bili na hatru.
Subotu smo išćekivali da vidimo šta će to Rifet da vrti u nedelju.Dva prozora na dva kraja kina su najavljivala
film.Plakate su uvijek bile maštovite.Na tom metarskom papiru se moralo što više kazati o filmu.Kojeg je žanra
i ko glumi,a i koje je nagrade dobio.I tada se pisalo o broju osvojenih oskara.Možda su ovakve plakate bile
uzrok,da i mi dobijemo oskarovca Danisa.
Mi smo tada konzumirali talijanske vestern špagete sa Džulijanom Džemom i ostalom njegovom braćom po
esnafu.Kasnije glavni bio Brus Li i njegove marisane tipa „sam protiv svih“, i naravno akcioni,a prevashodno
tajni agent 007,sa famoznim pištoljem u najavi.Nekad smo filmove birali i po akterima.Tad su glavne face bili:
Marlon Brando,Džek Nikolson,Pol Njumen,Sofija Loren,Rakel Velč,Ričard Barton,Elizabeta Tejlor,Brižit Bardo
Bert Rajnolds,Al Pačino,Robert de Niro i famozni Čak Noris.Od domaće fele ni u halu nisu mogo otići bez onog
Bate.Prvo on,pa ko se dalje nakači.Obično su to bili:Pavle Vujisić,Ljubiša Samardžić,Boris Dvornik,Milena Dravić,
Bekim Fehmiu,Faruk Begoli,Relja Bašić i mnogi,mnogi drugi i drugačiji.Sarajevski dio je bio najjači u režiji.
Ubjedljivo.Hajrudin Šiba Krvavac je bio akcioni guru.I danas je u Kini „Valter“ najgledaniji film.Kasnije će se
pojaviti Nemanja,Avduka,naš Mahir i onaj ludi ministar.
Za nedeljnu predstavu okupljanje je kretalo u jedanes,a nekad i ranije.Ali prvo kod Mikija po ptičiju hranu,
pokoju šećerku,čokoladicu,lizalo ili „bazuku“ žvaku.To je bila naša logistika.Dolazili smo organizovano,mahalski.
Hametice.Navijala su predvodili braća Mrkulići,a poljunčad Hitko Bugi,al Branković.Pohrid dolazio sa mirnim
Toskom.Toplik sa mršavim Fudom.Raspjevani sokak je predvodila „zagonetna brada“ alijas Fantom i tri brata
Hasečića.Vrbanja i Šuplja sa Srbetom,Sejtarijama (Juso i Đed) i Torlacima.Zakula bez Macija je bila nekompletna.
Falš.Holuč predvođen Kahvedžićima,Bunjašom i Aljom-Majtom.Tekija bez Džika,šta je.Ponekad i Mešak sa
Avdom i Fatkom.I naravno pred sami ulaz dvojac Čarls i Džo Matović-Pejdo,sa uobičajenim komentarom:
-Hajde poprdani.Papci.Seljadurijo.Sklanjaj se.
Obavezno je bilo popravljanje frizure i otresanje desnom rukom.Ako je bio vjetar,nije dolazio.
Raje je bilo bukadar, a njih desetak je kupovalo karte za gotovo cijelu salu.Za svaku mahalu po jedan.
A ako smo malo više imali love,od pokerice,onda je karte obavezno kupovo Ado Mrguda.
Adem je bio malo prijek i znao je odalamiti one neposlušne i Bogami nije nimalo prezo od toga.Nekako ,sve nam
se činilo da je imo merak po koju zviznuti iza ušiju.Znalo se uvijek ko sjedi u prvom redu.Svi su gurali Macija
naprijed zbog njegovog glasnog preživljavanja filma,a i žustrog skakanja kad film pukne ili podosta preskoči.
A dešavalo se.
Te nedelje davo se „U zmajevom gnijezdu“.Brus Li karatista iz Hong Konga koji valja pesnicama sav butum
milionski grad.Nama to i nije bilo bitno.Bitna je cijela predstava.Krene uobičajeno sa pokojim komentarom.
Grickaju se košpe.Žvaču kokice.Mljackaju lizala.Glabaju žvake i naravno pucaju baloni.Svako pojavljivanje
glavne face je praćeno Macijevim:-To tipe!To zagonetna pesnice.Udri!Udri majmune tipe!Ubi,ubi bandu tipe!
I naravno poslije toga jako trljanje ruku.
Zakuhalo se.Uzbuđenje u sali na vrhuncu.Odjednom klepiše izlazna vrata i uleti onaj Rusmo, što je govorio da je
fašizam pun kamion Švaba i vozač Talijan,a da su organi za varenje lonci,šerpe i ostali bakrači,i zagalami:
-Hej raja ,stigo ćumur!
Smijeh.Galama.Vriska.Skoči Maci,stade ispred Rusme ko saobraćajac Mujo i pokaza mu da se pari što prije:
-Tipe mutavi!Napolje tipe mutavi!Pesnica.Zagonetna pesnica ljuta.Napolje!Napolje!
Okrene se prema Rifetu i onda traži prekid filma.Raja prifati i počne nogama lupati o drveni pod.Rifet pali
svjetla.Adem trči, i izgura Rusmu.Taman se sve smiri i nastavi film,a nakon desetak minuta opet klepet
vrata,a na ulazu se pojavi ponovo Rusmo i gluhonijemi ćumurđija što je išo sa Pavom Mutom.
-A ma ma! A ma ma! Počne gestikulirati i pokazivati na veliku lopatu „sirotanovičku“.Rule ponovo:
– Majkemi raja došo ćumur.Pun kamion!?
Maci poludio.Izdaje naredbe i grmi:-Mutavi tipovi napolje!Napolje mutavi tipovi!Hon kong mutavi! i pokazuje
na platno.Deja-vu.Prekid.Jedva se prikazivanje za taj dan privede kraju.Smijali smo se i prepričavali,kako je
prošle nedelje,kada je igro vestern sa Džulijanom Džemom,naš dobri Asim-Maci,uvijek skako i galamio:
-To Džemo!To šeširu! To! Bandu,bandu,rasturi bandu! To tipe!
Sa svojim zadovoljnim trljanjem ruku.
I pored prekida nama je bilo fino.Ako nije igrala „Mladost“ ,u grupama smo se vraćali kući i prepričavali film
sve do naredne nedelje.
Ni kina nisu što su nekad bila.
A ni nedelje.
Pa ni Rusmo.
Sad bi moro galamiti:-Hej raja stigo plin!
Ali sam,bez našeg Macija.

Kraj juna u kafani „Palma“ kod bivšeg kina „Dubrovnik“ uz Bajaginu pjesmu „Moji su drugovi negdje rasuti po svijetu…“
Aci Tagor 1414

[Aci Tagor 1414]

in reply to: Price iz sehare #32429

A V D A G A

Split je imao Miljenka Smoju i Borisa Dvornika,Sarajevo Zuku Džumhura i Enku Mehmedbašića,Beograd
Minimaxa,a mi Avdagu.Šeret bosanski.Sa našim začinom.Proći čaršijom,a ne sresti Avdagu je bilo,pa gotovo
nemoguće.Lična karta čaršije.Mogo i sa starim,ko i sa djecom.Avdagin je bio svako,ko je volio vic.Ko je znao
primiti i davati.O njemu je najteže pisati.Ko ježa u golim rukama nosati.Bocka na sve strane.Ako si čuo galamu
pionira i brkatog čoju među njima,da mu dovikuju,znaj da je to bio Kočija.U jednoj sekundi razdraganu djecu
pretvara u veoma zabrinutu.Stane Avdaga ili ti Kočija ili Ab,a sve je to jedan isti čojo,pred okupljenu dječicu
i počne:
-Hajmo,brz odgovor na tri pitanja.Ko odgovori čokolada.More li?Dobro.Pazi vamo:
-Šta je teže:Kila vune ili kila olova?
-Kila olova!Djeca bez stanke i uglas.
-Stan,stan malko.Promućkajte glavicama.Hajde.
-Kila vune.Dječica opet.
-Isto! Ubaci neki žućo sa četkastom kosom.
-E ne pika!Fulili ste.Tek od treći put.Ništa.Matematika slabo.Hajmo drugo pitanje.Važi.Idemo.
-Što je dim bijel?
Ćeškaju se dječurlija,došaptavaju,ali odgovora nema.
-A koje je bilo treće?Reci nam.Molimo te.
-Dobro.Evo ga.Vita jela zelen bor želim brzi odgovor:-Zašto kriška namazana marmeladom uvijek u prašinu padne
na marmeladu?Haj sad.Da čujem!
Zbunjena djeca počnu prčiti usta,šaputati i uzdigivati obravama i ramenima.Ab im prekine muku.
-Hajte kući pali ste.Bolje učite.Slabo ovo danas.Opet ću vas pitati.Pozdravite učiteljicu.Njoj ću dati čokoladu.
-A šta ćemo reći?
-Veliki pozdrav od onog brke sa ćaršije.Znaće ona.Hajte.Kiflaj sad.
Poslije Miće i Mute,bio i osto najveći zaljubljenik motora u ćaršiji.Pa i Kvava donekle.Avdagu si mogo vidjeti da
vozi i one dobre,moderne,jake,a i one što se deru ko da idu trista na sat ,a idu jedva trideset.Ponekad bi na
tekme dolazio na onom Lidinom mopedu.Kad su motori u pitanju,kod Kočije nije bilo ćesmeka.
Jednom su Mutine neke trofejce motore osposobili i takmičili se na rogatičkom moto-krosu po Ptičijaku.
Zajedno sa Dudom. Možda je još neko jurco,ali se ne sjećam.
Onog nekog Slovenca,što je bio glavna faca u Jugi,izbacili iz trke.
Motori,i glavni i rezervni ispali iz igre.Slovenac otišo sav utučen iz Roge.Nikad mu nije bilo jasno šta ga je snašlo.
Jednom u vožnji prema Rogenburgu ,meni to na um palo i pito Avdagu, kako se to mogla desiti.Kaže Avdaga:
– Spuco ga šećer.A vala se puno i kofrčio.
-Pa kako šećer!Vozio je onaj slovenac,ali motori zakazali.
-Spuco ga u rezervar?
Odmah sam skonto da je nekom šeretu platio da to odradi.Nije mu dao da se folira u našoj ćaršiji.Moro je znati
da su taj dan on i Duda glavne zvijezde.
-Što se nije raspito sveznajući slovenac đe je došo!?Austijski konjušar.
Druga velika ljubav je mikrofon i dobra pjesma.Uz jednu falinku.Ne voli učiti tekstove.Mrsko mu.Zato mu je
„Omer beže“ najdraža.Zna je napamet.Zato i žmiri dok je pjeva.Ko horo.Pjeva i arije.Ko Pavaroti.Kad podigne
visoko,sve fleke sa duvara otpadaju.Sjećam se da nam je jednom kod Čiće pjevo meksikanske.Dvije riječi smo
ufatili,a ono ostalo?Ako i on zna,Bog me ubio.A lijepo zvučalo.Što jes,jes.Pitko.Ahbabio je najčešće sa Ćojom,
Somom,Taletom,Nedimom i Jakim iz Gračanice.Sa pojedinim i u školu išo.I tada nije mogo bez vica i
gega.U ono doba Avdaga i raja nisu imali prilike puno ganjati slatkiše.Al bilo tikve.Glavna zanimacija bila
košpice.Kako je on dolazio iz Zakule,bilo toga pored Rakitnice,sijaset.Svi se navikli da Ab donosi košpice.
I muško i žensko.Avdagini džepovi se pretvorili u samoposlugu.Kako ko nalijeto,rukom i u džep.Po košpe.
Počelo ga to malo i nervirati.Jedan dan kad je tebalo ići na izlet,obuko pantole bez džepova.Okupili se pred
školom.Rano jutro.Svi još bunovni.A ona ti se Lejla zatrči i pravo u samoposlugu po poznati proizvod.
Brže je ruku izbacila,nego što je ubacila.Prosikta:-Papane bezobrazni,onaj pljevljanski!
Avdaga se zavratio od smijeha.Kad se malo pribro pitala ga raja:
-Šta bi Kočija?
-Ništa.Tražila košpe,a naletila na suncokret.
Njegova generacija sei danas smije Avdaginim košpicama.
Osto je vjeran motorima.Sipa im gorivo ko pumpar.
I naravno pjeva.
O našem Fazlinoviću bi takođe mogli u nastavcima.

22.juna 2011.godine.
Aci Tagor 1414

P.S.Dužan sam Avdičeviću Mustafi možda i priče u nastavcima.Obično kažu,da iz veselih ljudi stoji težak život.Mustafa ga bijedi vicom,gegom,satirom.Mujo oprez!Čuvaj se šećera.

Aci Tagor 1414

[Aci Tagor 1414]

in reply to: Price iz sehare #32445

A V D A G A

Split je imao Miljenka Smoju i Borisa Dvornika,Sarajevo Zuku Džumhura i Enku Mehmedbašića,Beograd
Minimaxa,a mi Avdagu.Šeret bosanski.Sa našim začinom.Proći čaršijom,a ne sresti Avdagu je bilo,pa gotovo
nemoguće.Lična karta čaršije.Mogo i sa starim,ko i sa djecom.Avdagin je bio svako,ko je volio vic.Ko je znao
primiti i davati.O njemu je najteže pisati.Ko ježa u golim rukama nosati.Bocka na sve strane.Ako si čuo galamu
pionira i brkatog čoju među njima,da mu dovikuju,znaj da je to bio Kočija.U jednoj sekundi razdraganu djecu
pretvara u veoma zabrinutu.Stane Avdaga ili ti Kočija ili Ab,a sve je to jedan isti čojo,pred okupljenu dječicu
i počne:
-Hajmo,brz odgovor na tri pitanja.Ko odgovori čokolada.More li?Dobro.Pazi vamo:
-Šta je teže:Kila vune ili kila olova?
-Kila olova!Djeca bez stanke i uglas.
-Stan,stan malko.Promućkajte glavicama.Hajde.
-Kila vune.Dječica opet.
-Isto! Ubaci neki žućo sa četkastom kosom.
-E ne pika!Fulili ste.Tek od treći put.Ništa.Matematika slabo.Hajmo drugo pitanje.Važi.Idemo.
-Što je dim bijel?
Ćeškaju se dječurlija,došaptavaju,ali odgovora nema.
-A koje je bilo treće?Reci nam.Molimo te.
-Dobro.Evo ga.Vita jela zelen bor želim brzi odgovor:-Zašto kriška namazana marmeladom uvijek u prašinu padne
na marmeladu?Haj sad.Da čujem!
Zbunjena djeca počnu prčiti usta,šaputati i uzdigivati obravama i ramenima.Ab im prekine muku.
-Hajte kući pali ste.Bolje učite.Slabo ovo danas.Opet ću vas pitati.Pozdravite učiteljicu.Njoj ću dati čokoladu.
-A šta ćemo reći?
-Veliki pozdrav od onog brke sa ćaršije.Znaće ona.Hajte.Kiflaj sad.
Poslije Miće i Mute,bio i osto najveći zaljubljenik motora u ćaršiji.Pa i Kvava donekle.Avdagu si mogo vidjeti da
vozi i one dobre,moderne,jake,a i one što se deru ko da idu trista na sat ,a idu jedva trideset.Ponekad bi na
tekme dolazio na onom Lidinom mopedu.Kad su motori u pitanju,kod Kočije nije bilo ćesmeka.
Jednom su Mutine neke trofejce motore osposobili i takmičili se na rogatičkom moto-krosu po Ptičijaku.
Zajedno sa Dudom. Možda je još neko jurco,ali se ne sjećam.
Onog nekog Slovenca,što je bio glavna faca u Jugi,izbacili iz trke.
Motori,i glavni i rezervni ispali iz igre.Slovenac otišo sav utučen iz Roge.Nikad mu nije bilo jasno šta ga je snašlo.
Jednom u vožnji prema Rogenburgu ,meni to na um palo i pito Avdagu, kako se to mogla desiti.Kaže Avdaga:
– Spuco ga šećer.A vala se puno i kofrčio.
-Pa kako šećer!Vozio je onaj slovenac,ali motori zakazali.
-Spuco ga u rezervar?
Odmah sam skonto da je nekom šeretu platio da to odradi.Nije mu dao da se folira u našoj ćaršiji.Moro je znati
da su taj dan on i Duda glavne zvijezde.
-Što se nije raspito sveznajući slovenac đe je došo!?Austijski konjušar.
Druga velika ljubav je mikrofon i dobra pjesma.Uz jednu falinku.Ne voli učiti tekstove.Mrsko mu.Zato mu je
„Omer beže“ najdraža.Zna je napamet.Zato i žmiri dok je pjeva.Ko horo.Pjeva i arije.Ko Pavaroti.Kad podigne
visoko,sve fleke sa duvara otpadaju.Sjećam se da nam je jednom kod Čiće pjevo meksikanske.Dvije riječi smo
ufatili,a ono ostalo?Ako i on zna,Bog me ubio.A lijepo zvučalo.Što jes,jes.Pitko.Ahbabio je najčešće sa Ćojom,
Somom,Taletom,Nedimom i Jakim iz Gračanice.Sa pojedinim i u školu išo.I tada nije mogo bez vica i
gega.U ono doba Avdaga i raja nisu imali prilike puno ganjati slatkiše.Al bilo tikve.Glavna zanimacija bila
košpice.Kako je on dolazio iz Zakule,bilo toga pored Rakitnice,sijaset.Svi se navikli da Ab donosi košpice.
I muško i žensko.Avdagini džepovi se pretvorili u samoposlugu.Kako ko nalijeto,rukom i u džep.Po košpe.
Počelo ga to malo i nervirati.Jedan dan kad je tebalo ići na izlet,obuko pantole bez džepova.Okupili se pred
školom.Rano jutro.Svi još bunovni.A ona ti se Lejla zatrči i pravo u samoposlugu po poznati proizvod.
Brže je ruku izbacila,nego što je ubacila.Prosikta:-Papane bezobrazni,onaj pljevljanski!
Avdaga se zavratio od smijeha.Kad se malo pribro pitala ga raja:
-Šta bi Kočija?
-Ništa.Tražila košpe,a naletila na suncokret.
Njegova generacija sei danas smije Avdaginim košpicama.
Osto je vjeran motorima.Sipa im gorivo ko pumpar.
I naravno pjeva.
O našem Fazlinoviću bi takođe mogli u nastavcima.

22.juna 2011.godine.
Aci Tagor 1414

P.S.Dužan sam Avdičeviću Mustafi možda i priče u nastavcima.Obično kažu,da iz veselih ljudi stoji težak život.Mustafa ga bijedi vicom,gegom,satirom.Mujo oprez!Čuvaj se šećera.

Aci Tagor 1414

[Aci Tagor 1414]

in reply to: Price iz sehare #31993

Dž A M B E G

Ima jedno malo egzotično planinsko mjesto na našoj opštini,a zove se Čukojevići.Iz tog mjesta vode
porijeklo Džembegovići.Najpoznatiji od njih je svakako Mujo,zvani Džambeg.Živio je u Gračanici.U kućici do uskog
sokačića,u kojoj je ranije bio Vehbija Mlatišuma sa svojom porodicom.S poslom bio u pilani.On je bio prvi naš
ministar.Samoproglašeni.Negdje poslije onog tamo rata na području Žepe,pojavio se naš Mujo i predstavio kao
ministar.Saveznog ranga.Narod povjerovo.Neuk,a i zabačeno.Bilo je to vrijeme otkupa.Ušo i naš ministar u tu
logistiku.Vraćo narodu oteto i izdavo neke blokiće.Plaho mu bilo,ali kratko trajalo .Sčolili ga drugovi plavi i oni u
dugim kožnim mantilima.Za bobu nije fasovo Goli otok.

Kako se izvuko,samo je on znao.Nije pričo za ovo drugo,a
ministrovanja se rado prisjećo.Taman kad se to smirilo,pojavi se drugi belaj.Ljubavne naravi.Hoće,bez njegove
volje da mu dovedu neku seosku djevojku.Nije je ministar begeniso.Bila punija.Imalo je na svaku stranu,i više no
što treba.Naši bi stari rekl,i biba.Što rumenija,što punija je značilo zdrava.To je tada bilo kul.Ni blizu sadašnjeg
poimanja ljepote.Što mršavije,to poželjnije.Zbog jeftinije ishrane.Nema šta drugo biti.Dumo Mujo po vaz dugi dan
kako da izmakne nanijećenoj sudbini i smislio.Kupio čestitku sa kovertom i naslovio na tu curu.Zamolio jarana da
je preda.Jaran to rado učini,kontajući biće svatova.Odnese pismo i dade curi,nadajući se odgovoru.
Otvori rumenka kovertu i onu čestitku i pročita Džambegov stih:
– Draga moja hampipijo,
– Ja bih se uz tebe pripijo,
– Baško mrav, uz truho panj!
Zacrveni se još više i prosikta:-Baraba ministarska! Baci pismo i zaključa se u kuću.Uze jaran pismo,onako
posramljen ,pročita one stihove.Nasmija se i naglas prokomentarisa:-Bome hoće ministarku.Što ti je vlast?
Džambeg je bio i vjerski. Išo u džamiju,a i musaf često u rukama držo.Volio je mujeziniti.A i bastalo mu.
Imo je nazalan avaz,al melodičan.Onakav,kakav odgovara arapskom jeziku.I onaj narod ga je volio slušati dok uči.
Godišnje odmore je prilagođavo Ramazanima.Za njihov dolazak se baška pripremo.Ko i svi istinski vjernici.
Obično bi ga lokalna IVZ slala da vodi neki okolni džemat,gdje nema stalnog hodže,a ni vjerskog objekta.I njega
su nazivali hodžom.Slali bi ga da taj blagoslovljeni mjesec klanja teravije i predvodi džemat.U to vrijeme ,sve su se
naše lijepe mahale baška pripremale za taj mjesec posta.Dok bi Džameg vodio neki od okolnih džemata,Tafro bi
se okanio vatrene vodice i cijeli bi preposti , uz obavezno prisustvo u donjoj čaršijskoj džamiji.Ništa drugačiji nisu
bili iftari,ni u našim mahalama,od onih bistričkih,o kojima Hanka često priča.Naročito djeci.Isčekivanje
kandilja.Miris Kikićevih somuna.Pogotovu taj miris,koji je tada jedinstven,neponovljiv.Ama,čini mi se da bih se
najeo od onog mirisa ,tako je zamaman bio.
Te godine našeg hodžu zapo sočički kraj.Gazije.Fino se pripremio za vazove,teravije,mukabele.Sve kako
tom dragom gostu priliči.Nakon klanjanja tri teravije vidi naš Mujo da su iftari potanki.A i sehuri.Nisu onako kako
je on naviko.Mogo je pofino pojesti.Bez zapisa.Pričali su da jednom za opkladu u firmi spuco dva tanjira graha i još
dvadesetak friških šljiva.I tražio još.Četvrte večeri ,nakon akšama,sa svojim radnim kolegom zapodjenu muhabet:
– A fali li ti Ifetina sinija ,Mujaga?
-Jašta nego fali.
-A jel baš?
-E jes baš.Naviko sam ti ja na njene dolme,pa burek,pa sirnica.Kad to ofetim,onda keške.Tek onda dođe slatko.
Jal kadaif,baklava il hurmašice.I hošaf ,naravno.Kad završimo teraviju,onda kahva i mivka.
-E, ovdje nije baš tako.
-Vidim.Ubrzo ćemo to mijenjati.
-Kako bolan Džambeg?
-Saćeš čuti.
Običaj je bio da se u svakoj prigodi u vrijeme posta džematlijama drži vaz.Nakon nekoliko proučenih ajeta
iz Kur’ana ,Mujo otpoče: drage moje džematlije.Ja znam da ste Vi vrijedan narod,i da činite po dobar džemat.
Plaho ste me primili, i fala Vam.Ali Vam moram nešto reći što je naš adet,pa i đaez,a moglo bi se kazati i farz. Za
onoga ko ne ispoštuje velika grehota.Lijepo je što klanjamo kod različitih domaćina,al’ bi još bolje bilo ,kad se
hodža ugosti, da se za iftar iznese sve što se ima.I rad hodže i njegova posta, i rad samog džemata,a vala i rad
susjednih sela.Znate,nije dobro da u ovom prelijepom mjesecu,neko tamo kaže,da su loše ugostili svog musafira.
Nego se nemojte tuljiti.Slobodno Vi od sutra za iftar i sehur iznesite na sofru sve što imate.Pa bujrum.Dužnost se
mora poštovati.
Osta onaj svijet pokunjen,pomalo osramoćen,a i zamišljen.Naredne teravije,narod iznosio svu zahiru što
je imo.Sve do bajrama.Pasovalo našem hodži Džambegu.
I sad nemojte reći,da Bog ne pomaže do tri puta.
Pogotovu,ako vjerujete.
Ko i našem Nasrudin hodži.
Sve što je dunjaluk imo,imala i mala Roga.
Kažem Vam!

Gledajući arhivu rogatica.com.,mjeseca Ramazana hidžretske 1432
Aci Tagor 1414

P.S. O njegovom sinu, heroju, Halilu u drugim kazivanjima.

[Aci Tagor 1414]

in reply to: Price iz sehare #32010

Dž A M B E G

Ima jedno malo egzotično planinsko mjesto na našoj opštini,a zove se Čukojevići.Iz tog mjesta vode
porijeklo Džembegovići.Najpoznatiji od njih je svakako Mujo,zvani Džambeg.Živio je u Gračanici.U kućici do uskog
sokačića,u kojoj je ranije bio Vehbija Mlatišuma sa svojom porodicom.S poslom bio u pilani.On je bio prvi naš
ministar.Samoproglašeni.Negdje poslije onog tamo rata na području Žepe,pojavio se naš Mujo i predstavio kao
ministar.Saveznog ranga.Narod povjerovo.Neuk,a i zabačeno.Bilo je to vrijeme otkupa.Ušo i naš ministar u tu
logistiku.Vraćo narodu oteto i izdavo neke blokiće.Plaho mu bilo,ali kratko trajalo .Sčolili ga drugovi plavi i oni u
dugim kožnim mantilima.Za bobu nije fasovo Goli otok.

Kako se izvuko,samo je on znao.Nije pričo za ovo drugo,a
ministrovanja se rado prisjećo.Taman kad se to smirilo,pojavi se drugi belaj.Ljubavne naravi.Hoće,bez njegove
volje da mu dovedu neku seosku djevojku.Nije je ministar begeniso.Bila punija.Imalo je na svaku stranu,i više no
što treba.Naši bi stari rekl,i biba.Što rumenija,što punija je značilo zdrava.To je tada bilo kul.Ni blizu sadašnjeg
poimanja ljepote.Što mršavije,to poželjnije.Zbog jeftinije ishrane.Nema šta drugo biti.Dumo Mujo po vaz dugi dan
kako da izmakne nanijećenoj sudbini i smislio.Kupio čestitku sa kovertom i naslovio na tu curu.Zamolio jarana da
je preda.Jaran to rado učini,kontajući biće svatova.Odnese pismo i dade curi,nadajući se odgovoru.
Otvori rumenka kovertu i onu čestitku i pročita Džambegov stih:
– Draga moja hampipijo,
– Ja bih se uz tebe pripijo,
– Baško mrav, uz truho panj!
Zacrveni se još više i prosikta:-Baraba ministarska! Baci pismo i zaključa se u kuću.Uze jaran pismo,onako
posramljen ,pročita one stihove.Nasmija se i naglas prokomentarisa:-Bome hoće ministarku.Što ti je vlast?
Džambeg je bio i vjerski. Išo u džamiju,a i musaf često u rukama držo.Volio je mujeziniti.A i bastalo mu.
Imo je nazalan avaz,al melodičan.Onakav,kakav odgovara arapskom jeziku.I onaj narod ga je volio slušati dok uči.
Godišnje odmore je prilagođavo Ramazanima.Za njihov dolazak se baška pripremo.Ko i svi istinski vjernici.
Obično bi ga lokalna IVZ slala da vodi neki okolni džemat,gdje nema stalnog hodže,a ni vjerskog objekta.I njega
su nazivali hodžom.Slali bi ga da taj blagoslovljeni mjesec klanja teravije i predvodi džemat.U to vrijeme ,sve su se
naše lijepe mahale baška pripremale za taj mjesec posta.Dok bi Džameg vodio neki od okolnih džemata,Tafro bi
se okanio vatrene vodice i cijeli bi preposti , uz obavezno prisustvo u donjoj čaršijskoj džamiji.Ništa drugačiji nisu
bili iftari,ni u našim mahalama,od onih bistričkih,o kojima Hanka često priča.Naročito djeci.Isčekivanje
kandilja.Miris Kikićevih somuna.Pogotovu taj miris,koji je tada jedinstven,neponovljiv.Ama,čini mi se da bih se
najeo od onog mirisa ,tako je zamaman bio.
Te godine našeg hodžu zapo sočički kraj.Gazije.Fino se pripremio za vazove,teravije,mukabele.Sve kako
tom dragom gostu priliči.Nakon klanjanja tri teravije vidi naš Mujo da su iftari potanki.A i sehuri.Nisu onako kako
je on naviko.Mogo je pofino pojesti.Bez zapisa.Pričali su da jednom za opkladu u firmi spuco dva tanjira graha i još
dvadesetak friških šljiva.I tražio još.Četvrte večeri ,nakon akšama,sa svojim radnim kolegom zapodjenu muhabet:
– A fali li ti Ifetina sinija ,Mujaga?
-Jašta nego fali.
-A jel baš?
-E jes baš.Naviko sam ti ja na njene dolme,pa burek,pa sirnica.Kad to ofetim,onda keške.Tek onda dođe slatko.
Jal kadaif,baklava il hurmašice.I hošaf ,naravno.Kad završimo teraviju,onda kahva i mivka.
-E, ovdje nije baš tako.
-Vidim.Ubrzo ćemo to mijenjati.
-Kako bolan Džambeg?
-Saćeš čuti.
Običaj je bio da se u svakoj prigodi u vrijeme posta džematlijama drži vaz.Nakon nekoliko proučenih ajeta
iz Kur’ana ,Mujo otpoče: drage moje džematlije.Ja znam da ste Vi vrijedan narod,i da činite po dobar džemat.
Plaho ste me primili, i fala Vam.Ali Vam moram nešto reći što je naš adet,pa i đaez,a moglo bi se kazati i farz. Za
onoga ko ne ispoštuje velika grehota.Lijepo je što klanjamo kod različitih domaćina,al’ bi još bolje bilo ,kad se
hodža ugosti, da se za iftar iznese sve što se ima.I rad hodže i njegova posta, i rad samog džemata,a vala i rad
susjednih sela.Znate,nije dobro da u ovom prelijepom mjesecu,neko tamo kaže,da su loše ugostili svog musafira.
Nego se nemojte tuljiti.Slobodno Vi od sutra za iftar i sehur iznesite na sofru sve što imate.Pa bujrum.Dužnost se
mora poštovati.
Osta onaj svijet pokunjen,pomalo osramoćen,a i zamišljen.Naredne teravije,narod iznosio svu zahiru što
je imo.Sve do bajrama.Pasovalo našem hodži Džambegu.
I sad nemojte reći,da Bog ne pomaže do tri puta.
Pogotovu,ako vjerujete.
Ko i našem Nasrudin hodži.
Sve što je dunjaluk imo,imala i mala Roga.
Kažem Vam!

Gledajući arhivu rogatica.com.,mjeseca Ramazana hidžretske 1432
Aci Tagor 1414

P.S. O njegovom sinu, heroju, Halilu u drugim kazivanjima.

[Aci Tagor 1414]

in reply to: Price iz sehare #31835

T K A N I C A

Latinska izreka kaže “U zdravom tijelu, zdrav duh“. Tačno je. A šta ćeš kad oboli i jedno i drugo. Trebaju ti hećimi. Bili smo odgovorni prema sebi. Imali smo zdravstvo kako se i kraj razvijao. Vodilo se računa o insanima.A i o hajvanima. Imali smo i dobre hećime, a i veterinare. Od domaćih najdalje je dobacio doktor Mustafa Ajanović. Jedno vrijeme bio i ministar zdravstva cijele BiH. Ova loza i danas ima dobre doktore. Doktor Rusmir. Eno ga u Tuzli u timu doktora Kabila. O doktoru Nihadu je suvišno pričati. Kad je bilo najgore pokazo je karakter i potvrdio genetski kod starosjedilačke pordice. Ataga, Mehić, Aziz. Veliki, svako na svoj način. Bilo ih je dosta. Danas su aktivni: Heljići, Kulovac Benjo, Golić, Suljo Džaferović, Štitkovac, Torlak Bajro. Minka, Azra, Armina. Bili i Zoka, Marija i mnogi, mnogi drugi zaslužni, a nepomenuti.

Sedamdesetih godina, prošlog vijeka pravo iz svog Bijelog Polja stigoše trojica.Tri brata. Dva doktora i
jedan veterinar. Braća Kurtćehajići. Šefko, Rasim i Besim.

Šefko niži rastom žilave građe. Ljubitelj cigare i akšamluka.
Rasim puniji, crnomanjast, lijep. Ženama se plaho dopado. Begenisale ga.
Besim, mršaviji i najnarodniji. Bio blizak narodu, a i narod njemu. Veseljak.

Šefko je bio u generaciji direktora stvaraoca i graditelja. Sjajna generacija vizionara predvođena starim bardom Hasečić Ejubom, Hamdijom Hadžihasanovićem, Rasimom Čolićem, Šefikom Čohodarom – Kikanom, Bekirom Behlulovićem, Stevom Obradovićem, Dervišom Pašićem, Ramizom Lihićem, Ademom Žunićem, Husom Hodžićem. Oni su kasabu počeli pretvarati u grad.

Kasnije su to naslijedili mlađi.

Šefko je za kratko vrijeme rogatičko zdravstvo podigo na viši nivo .Od stacionarnog liječenja, izgradnje
nove bolnice, do porodičnih ambulanti po mjesnim zajednicama. Bio je direktor sa autoritetom. A i vlast stajala
iza njega. Opraštala mu i pojedine sitne ispade. Doktor je. Zatrebaće. Bio je aktivan i u sportu. Upravljo je jedno
vrijeme sa FK“Mladosti“. Tada smo nabolje stajali.
Uveo je disciplinu, iako je on bio slobodan ko ptica. Znao.
Pričo mi Meša, njegov ahbab u kartama, da je jednom poduže liječio nekog starijeg čiču sa Borika.
Vjerovo doktoru i nije htio ići dalje. Oporavio ga i vratio na Borike. Neće domaćin da ostane pri njemu. Ima
svoj gorštački ponos. Jednog petka pritego opanke i u ćaršiju. U šareni ceker tkanicu natrpo pršuta, meda, sira
i domaće šljive, pa u bolnicu.

Uđe nenajavljeno pravo u kancelariju doktora Šefke .Kod doktora sjedili: načelnik opštine, sekretar komiteta i predsjednik sindikata. Nazvo čiča dobar dan i nastavio:

-Ja se vama ostalim izvinjavam, ali eto ovaj naš doktor me dobro pazio i ja neću da to pri meni ostane.
Krenu u po sobe da spusti onu tkanicu sa zahirom i pićem. Vidje doktor da mu je pozicija nezgodna i zagalami:

-A da, što činiš? Šta si to donio? Ja imam platu. Meni to ne treba. Sutra more neko reći da doktor Šefko prima mito.
Vrati to i nemoj tako da dolaziš.

Zbuni se čiča, al se brzo davranisa ko onaj Kočićev junak, te polahko vrteći šubaru u ruci reče:

-E nemoj doktore tako. Nijesam ja tebi donio što nejmaš. A još manje da te unezgodim ili bože sačuvaj da te mitim. Ne pomako se, ako je to. Ja sam ovo da se nađe. Onako usput. Za potrošiti.

Skoči Šefko i sa osmjehom prozbori:

-E jesi me prepo. Vidim dobar si čojo. A veliš za potrošiti. E,ako je za potrošiti, stavi tamo u ćošak. Jel tako drugovi?
Spusti čiča ceker u ćošak sobe do stola i što prije natraške izađe.
Dalje znate. Potrošilo se sa drugovima.

Naš dobri Šefko, a da vidiš danas.
Danas je Bosnu napala ambrozija i korupcija. Jedno je korov za biljni svijet, a drugo za insanski.
Bogami prihvatili i jedno i drugo.
I ne branimo se, a hoćemo li biti zdraviji?
Teško.

Sarajevo, na dan simpozijuma o zdravstvu u jednom dijelu BiH
Aci Tagor 1414

P.S.Priča je inspirisana nasljednicima naših doktora. Njihovom djecom, koja su nadmašila svoje očeve, kao
što je prof.dr.Edina Torlak, kćerka dr.Aziza Torlaka, koja je doktor nauka u vodećoj sili svijeta.
Njima koji nisu živi rahmet duši i fala za častan život na dunjaluku.

[Aci Tagor 1414]

in reply to: Price iz sehare #31853

T K A N I C A

Latinska izreka kaže “U zdravom tijelu, zdrav duh“. Tačno je. A šta ćeš kad oboli i jedno i drugo. Trebaju ti hećimi. Bili smo odgovorni prema sebi. Imali smo zdravstvo kako se i kraj razvijao. Vodilo se računa o insanima.A i o hajvanima. Imali smo i dobre hećime, a i veterinare. Od domaćih najdalje je dobacio doktor Mustafa Ajanović. Jedno vrijeme bio i ministar zdravstva cijele BiH. Ova loza i danas ima dobre doktore. Doktor Rusmir. Eno ga u Tuzli u timu doktora Kabila. O doktoru Nihadu je suvišno pričati. Kad je bilo najgore pokazo je karakter i potvrdio genetski kod starosjedilačke pordice. Ataga, Mehić, Aziz. Veliki, svako na svoj način. Bilo ih je dosta. Danas su aktivni: Heljići, Kulovac Benjo, Golić, Suljo Džaferović, Štitkovac, Torlak Bajro. Minka, Azra, Armina. Bili i Zoka, Marija i mnogi, mnogi drugi zaslužni, a nepomenuti.

Sedamdesetih godina, prošlog vijeka pravo iz svog Bijelog Polja stigoše trojica.Tri brata. Dva doktora i
jedan veterinar. Braća Kurtćehajići. Šefko, Rasim i Besim.

Šefko niži rastom žilave građe. Ljubitelj cigare i akšamluka.
Rasim puniji, crnomanjast, lijep. Ženama se plaho dopado. Begenisale ga.
Besim, mršaviji i najnarodniji. Bio blizak narodu, a i narod njemu. Veseljak.

Šefko je bio u generaciji direktora stvaraoca i graditelja. Sjajna generacija vizionara predvođena starim bardom Hasečić Ejubom, Hamdijom Hadžihasanovićem, Rasimom Čolićem, Šefikom Čohodarom – Kikanom, Bekirom Behlulovićem, Stevom Obradovićem, Dervišom Pašićem, Ramizom Lihićem, Ademom Žunićem, Husom Hodžićem. Oni su kasabu počeli pretvarati u grad.

Kasnije su to naslijedili mlađi.

Šefko je za kratko vrijeme rogatičko zdravstvo podigo na viši nivo .Od stacionarnog liječenja, izgradnje
nove bolnice, do porodičnih ambulanti po mjesnim zajednicama. Bio je direktor sa autoritetom. A i vlast stajala
iza njega. Opraštala mu i pojedine sitne ispade. Doktor je. Zatrebaće. Bio je aktivan i u sportu. Upravljo je jedno
vrijeme sa FK“Mladosti“. Tada smo nabolje stajali.
Uveo je disciplinu, iako je on bio slobodan ko ptica. Znao.
Pričo mi Meša, njegov ahbab u kartama, da je jednom poduže liječio nekog starijeg čiču sa Borika.
Vjerovo doktoru i nije htio ići dalje. Oporavio ga i vratio na Borike. Neće domaćin da ostane pri njemu. Ima
svoj gorštački ponos. Jednog petka pritego opanke i u ćaršiju. U šareni ceker tkanicu natrpo pršuta, meda, sira
i domaće šljive, pa u bolnicu.

Uđe nenajavljeno pravo u kancelariju doktora Šefke .Kod doktora sjedili: načelnik opštine, sekretar komiteta i predsjednik sindikata. Nazvo čiča dobar dan i nastavio:

-Ja se vama ostalim izvinjavam, ali eto ovaj naš doktor me dobro pazio i ja neću da to pri meni ostane.
Krenu u po sobe da spusti onu tkanicu sa zahirom i pićem. Vidje doktor da mu je pozicija nezgodna i zagalami:

-A da, što činiš? Šta si to donio? Ja imam platu. Meni to ne treba. Sutra more neko reći da doktor Šefko prima mito.
Vrati to i nemoj tako da dolaziš.

Zbuni se čiča, al se brzo davranisa ko onaj Kočićev junak, te polahko vrteći šubaru u ruci reče:

-E nemoj doktore tako. Nijesam ja tebi donio što nejmaš. A još manje da te unezgodim ili bože sačuvaj da te mitim. Ne pomako se, ako je to. Ja sam ovo da se nađe. Onako usput. Za potrošiti.

Skoči Šefko i sa osmjehom prozbori:

-E jesi me prepo. Vidim dobar si čojo. A veliš za potrošiti. E,ako je za potrošiti, stavi tamo u ćošak. Jel tako drugovi?
Spusti čiča ceker u ćošak sobe do stola i što prije natraške izađe.
Dalje znate. Potrošilo se sa drugovima.

Naš dobri Šefko, a da vidiš danas.
Danas je Bosnu napala ambrozija i korupcija. Jedno je korov za biljni svijet, a drugo za insanski.
Bogami prihvatili i jedno i drugo.
I ne branimo se, a hoćemo li biti zdraviji?
Teško.

Sarajevo, na dan simpozijuma o zdravstvu u jednom dijelu BiH
Aci Tagor 1414

P.S.Priča je inspirisana nasljednicima naših doktora. Njihovom djecom, koja su nadmašila svoje očeve, kao
što je prof.dr.Edina Torlak, kćerka dr.Aziza Torlaka, koja je doktor nauka u vodećoj sili svijeta.
Njima koji nisu živi rahmet duši i fala za častan život na dunjaluku.

[Aci Tagor 1414]

in reply to: Price iz sehare #31834

M E Š A

Negdje u decembru 2005. godine dogodio se ponajbolji koncert kultne grupe “Mostar sevdah reunion“ u Visokom. Tri i po sahata perfektne svirke. Sevdalinka u izvedbi starog barda Ilijasa Delića, bosanskog Sinatre.Ta noć je bila mehlem za dušu. Po završetku svirke dobri domaćin se pobrinu za nastavak sijela sa članovima grupe u krasnoj kafani u visočkoj ćaršiji. Nađoh se na sijelu, a da ni danas ne znam kako. Kroz pola sahata u bučnijoj kafanskoj atmosferi sjedih za stolom Sinatre i Muje Šantića. Upita stari mostarac:
-Oklen si?
-Šveđanin.
-Ima našijeh puno gore.
-Ma jok ,iz te.Sa istoka.Iz Rogatice.

Jesi li iz ili si od?

-Što me to pitaš?

-Ako si iz onda moraš znati mog jarana,boljeg pjevača od mene.

-Ko je taj?

-Zaboravio sam prezime. Zvali su ga Meša. Čuo sam da je u Visokom.

-Bio je u Visokom. Rekoh očiju punih suza.

-Sada je na onom boljem i pravednijem svijetu.

-Alarahmetelje. Reće Ilijas i obriza suzu. Odhuknu, zapali cigaru i nastavi:

-Mlađi si ti dosta,a nešto ću ti kazati o njemu.

-Reci, volio bih znati.

-Ja sam dugo godina pjevo u Beogradu. Uživo svirka. Ništa ovo danas.Ovo je slika, a slabo
pjesme .Bilo je maratonskih svirki.
Moralo se.
Kriza. Život goni. E, kad gođ me neko trebo mjenjati,bio je to Meša.
Fantastično je pjevo sevdalinke. Duboko iz duše. On kad donosi sevdalinku, duša jeca.
I na njegovoj duši je bilo puno ožiljaka.
I danas danile slabo ko zna otpjevati Safu, kako je Meša izvorno donosio pred narod. Sejo Pitić ponajbolje. Meša ga podučio.

Bila mi je čast poznavati Mešu.

-I meni je.

Hadžibegović Mehmed-Meša i njegova ugledna familija je doživjela kao i sve slične, a koje su osvanule u novom sistemu, tešku sudbinu. Meša je soja bogatoga.
Priča se da su njegovi stari bili vlasnici pola Sjemeća.
Pun nama prihvatio je nov način življenja i život pretvorio u vic.
Bosanski sa rogatičkim šmekom.

Jedno vrijeme u Krležinom Zagrebu bio upravnik građevinske firme. Poso naslijedio u krvi.
Ali, nije nešto mogo.“Ne mogu svaku budalu da slušam, pa neka košta šta košta.
Mene će i moje najbliže. Nikog drugog“.
Tako je komentar davao na to vrijeme.
Pored pjesme bio je vrsni poznavalac igara sa kartama, izvodeći puno trikova sa njima.
Najdraže su mu bile partije sa njegovim Ruškom i Husom Babićem. Igrali su do sabaha.
Zvali ga ljudi koji su voljeli vic, šalu, geg, imitaciju.
Vrhunski je imitiro Boru Spužića- Kvaku i Muhameda Mujkanovića.
Volio je ljude, a i oni njega.
Bio prijatelj Mrkoj stijeni.
Služio se njemačkim. Naučio hodajući po dunjaluku. Koristio ga kad se ukaže zgodna prilika.
I sad se priča o njegovim uputama njemačkim kamperima.
Vračajući se od dr.Šefke naleti kod Hafizovića kuća na turiste.
Njemci.
Priđe im,ispita se ljubazno ko Halilčić iz „Taleta“ i poče:

– Ha. More. Hoćete na more. Kajne problem. Ići ćete vi u guzicu kod Makarske.

Pitaju ga raja okolo: – Šta traže Meša?

-Da negdje kampuju, pa sutra da nastave dalje prema Jadranu. Umirujući raju, kaza:

-Najn, najn. Bite curik. Ja Kovanj.
Ja ,ja. Kovanj und dvajncvanciše kilometr.
Gute plac.
Hoh kvalite.
Curik,curik.

Vrati zbunjene Njemce prema Kovanju i dalje.

-Ama Meša kud uputi ljude?

-Iznad Vragolova na gradsku deponiju.Gdje i naše smeće.
Sad smo ajnc ajnc.

Prepoznaše raja. Ujelo ga nešto u Njemačkoj pa se sveti.

-Lacali ste vi na svom terenu, a da vidite kako Meša laca na svom. Ko Osim Francuze.

-Ehevo! Podiže srednji prst uvis i ko razdragano dijete ode Zakulu.

Cijenio je ulemu koja ima mekam.Ove druge slabo.Trpio ih. A imo je i svoju dovu:
„Pite elezine, ćevapen somuna i paprikaš pojesti, ama jesti pure, bil’ da je sir.“

U nekom razdoblju u Rogi je naglo počela izgradnja i zgrada i kuća.Imalo se.
Jake firme davale kredite.
Šta li?
Otvorio se poso moleraja. Mešin poso, ali bio mu dosadan. Radio onom koga nije mogo odbiti. Zovnuli ga Jesenkovići da to ofeti u njihovim kućama ispod gimnazije.T
rebala mu radna snaga.
Sjedili mi kod Šehe u kafiću, kad on uleti i zagrmi:
-Hajde da se radi.Treba da se kreći. Morate mi pomoći. Stoji mi farba.
Zgledasmo se nas nekoliko i za njim.
Dođemo, kad stvarno bukadar kanti farbe. Sve otvorene.
-Uzmite vi ovu bijelu i nabacujte, a ja ću se vratiti.
I ode.
Mlatili mi, mlatili sve do ikindije.
Eto Meše.

-E sad ide ono pravo. Uzmi svake pomalo, a malo više dodaj crne, a pogotovu bijele.

-Aman Meša.Šta će bolan od ovoga ispasti?

-Subjelkasta!

Šta vi znate magarci o moleraju.

Ode.

Sa namom živio, sa namom otišo.

Volio bih da si tu i da ovu subjelkastu boju zamjenimo vedrijim bojama.

Možda gore.

Ko zna?

Sarajevo,mjeseca maja 2011.godine
Aci Tagor 1414

P.S
Hažibegović Mehmed-Meša je 1993.godine odigrao ključnu ulogu kod deblokade humanitarne krize za gradove Visoko, Kakanj, Breza, pa je svojim poznavanjem filozofije života stranih humanitaraca spasio stanovništvo od gladi.
Hvala mu u ime svih njih i neka mu je rahmet veliki, ogromni, beskrajni.

[Aci Tagor 1414]

in reply to: Price iz sehare #31852

M E Š A

Negdje u decembru 2005. godine dogodio se ponajbolji koncert kultne grupe “Mostar sevdah reunion“ u Visokom. Tri i po sahata perfektne svirke. Sevdalinka u izvedbi starog barda Ilijasa Delića, bosanskog Sinatre.Ta noć je bila mehlem za dušu. Po završetku svirke dobri domaćin se pobrinu za nastavak sijela sa članovima grupe u krasnoj kafani u visočkoj ćaršiji. Nađoh se na sijelu, a da ni danas ne znam kako. Kroz pola sahata u bučnijoj kafanskoj atmosferi sjedih za stolom Sinatre i Muje Šantića. Upita stari mostarac:
-Oklen si?
-Šveđanin.
-Ima našijeh puno gore.
-Ma jok ,iz te.Sa istoka.Iz Rogatice.

Jesi li iz ili si od?

-Što me to pitaš?

-Ako si iz onda moraš znati mog jarana,boljeg pjevača od mene.

-Ko je taj?

-Zaboravio sam prezime. Zvali su ga Meša. Čuo sam da je u Visokom.

-Bio je u Visokom. Rekoh očiju punih suza.

-Sada je na onom boljem i pravednijem svijetu.

-Alarahmetelje. Reće Ilijas i obriza suzu. Odhuknu, zapali cigaru i nastavi:

-Mlađi si ti dosta,a nešto ću ti kazati o njemu.

-Reci, volio bih znati.

-Ja sam dugo godina pjevo u Beogradu. Uživo svirka. Ništa ovo danas.Ovo je slika, a slabo
pjesme .Bilo je maratonskih svirki.
Moralo se.
Kriza. Život goni. E, kad gođ me neko trebo mjenjati,bio je to Meša.
Fantastično je pjevo sevdalinke. Duboko iz duše. On kad donosi sevdalinku, duša jeca.
I na njegovoj duši je bilo puno ožiljaka.
I danas danile slabo ko zna otpjevati Safu, kako je Meša izvorno donosio pred narod. Sejo Pitić ponajbolje. Meša ga podučio.

Bila mi je čast poznavati Mešu.

-I meni je.

Hadžibegović Mehmed-Meša i njegova ugledna familija je doživjela kao i sve slične, a koje su osvanule u novom sistemu, tešku sudbinu. Meša je soja bogatoga.
Priča se da su njegovi stari bili vlasnici pola Sjemeća.
Pun nama prihvatio je nov način življenja i život pretvorio u vic.
Bosanski sa rogatičkim šmekom.

Jedno vrijeme u Krležinom Zagrebu bio upravnik građevinske firme. Poso naslijedio u krvi.
Ali, nije nešto mogo.“Ne mogu svaku budalu da slušam, pa neka košta šta košta.
Mene će i moje najbliže. Nikog drugog“.
Tako je komentar davao na to vrijeme.
Pored pjesme bio je vrsni poznavalac igara sa kartama, izvodeći puno trikova sa njima.
Najdraže su mu bile partije sa njegovim Ruškom i Husom Babićem. Igrali su do sabaha.
Zvali ga ljudi koji su voljeli vic, šalu, geg, imitaciju.
Vrhunski je imitiro Boru Spužića- Kvaku i Muhameda Mujkanovića.
Volio je ljude, a i oni njega.
Bio prijatelj Mrkoj stijeni.
Služio se njemačkim. Naučio hodajući po dunjaluku. Koristio ga kad se ukaže zgodna prilika.
I sad se priča o njegovim uputama njemačkim kamperima.
Vračajući se od dr.Šefke naleti kod Hafizovića kuća na turiste.
Njemci.
Priđe im,ispita se ljubazno ko Halilčić iz „Taleta“ i poče:

– Ha. More. Hoćete na more. Kajne problem. Ići ćete vi u guzicu kod Makarske.

Pitaju ga raja okolo: – Šta traže Meša?

-Da negdje kampuju, pa sutra da nastave dalje prema Jadranu. Umirujući raju, kaza:

-Najn, najn. Bite curik. Ja Kovanj.
Ja ,ja. Kovanj und dvajncvanciše kilometr.
Gute plac.
Hoh kvalite.
Curik,curik.

Vrati zbunjene Njemce prema Kovanju i dalje.

-Ama Meša kud uputi ljude?

-Iznad Vragolova na gradsku deponiju.Gdje i naše smeće.
Sad smo ajnc ajnc.

Prepoznaše raja. Ujelo ga nešto u Njemačkoj pa se sveti.

-Lacali ste vi na svom terenu, a da vidite kako Meša laca na svom. Ko Osim Francuze.

-Ehevo! Podiže srednji prst uvis i ko razdragano dijete ode Zakulu.

Cijenio je ulemu koja ima mekam.Ove druge slabo.Trpio ih. A imo je i svoju dovu:
„Pite elezine, ćevapen somuna i paprikaš pojesti, ama jesti pure, bil’ da je sir.“

U nekom razdoblju u Rogi je naglo počela izgradnja i zgrada i kuća.Imalo se.
Jake firme davale kredite.
Šta li?
Otvorio se poso moleraja. Mešin poso, ali bio mu dosadan. Radio onom koga nije mogo odbiti. Zovnuli ga Jesenkovići da to ofeti u njihovim kućama ispod gimnazije.T
rebala mu radna snaga.
Sjedili mi kod Šehe u kafiću, kad on uleti i zagrmi:
-Hajde da se radi.Treba da se kreći. Morate mi pomoći. Stoji mi farba.
Zgledasmo se nas nekoliko i za njim.
Dođemo, kad stvarno bukadar kanti farbe. Sve otvorene.
-Uzmite vi ovu bijelu i nabacujte, a ja ću se vratiti.
I ode.
Mlatili mi, mlatili sve do ikindije.
Eto Meše.

-E sad ide ono pravo. Uzmi svake pomalo, a malo više dodaj crne, a pogotovu bijele.

-Aman Meša.Šta će bolan od ovoga ispasti?

-Subjelkasta!

Šta vi znate magarci o moleraju.

Ode.

Sa namom živio, sa namom otišo.

Volio bih da si tu i da ovu subjelkastu boju zamjenimo vedrijim bojama.

Možda gore.

Ko zna?

Sarajevo,mjeseca maja 2011.godine
Aci Tagor 1414

P.S
Hažibegović Mehmed-Meša je 1993.godine odigrao ključnu ulogu kod deblokade humanitarne krize za gradove Visoko, Kakanj, Breza, pa je svojim poznavanjem filozofije života stranih humanitaraca spasio stanovništvo od gladi.
Hvala mu u ime svih njih i neka mu je rahmet veliki, ogromni, beskrajni.

[Author]

Posts