–
LEDENA GORA
Jednom su se igrali pored rijeke djecak i njegov pas. I najednom odronila se obala i djecak je pao u vodu. Brza voda ga je ponijela u virove i odvukla bi ga sigurno da u vodu nije skocio pas, zaplivao snazno i izvukao prijatelja. Tada je presrecni djecak, grleci svog spasioca, rekao:
“Ovo ti necu zaboraviti nikad … nikad!”
Pas je bio odan djecaku. I on je bio radostan sto voda nije odnijela njegovog prijatelja, sto ce opet moci da se igraju po poljima i lugovima…
I igrali su se opet dugo, dugo.
Ali jednog jutra, djecak ne nadje svog prijatelja. Dozivao ga je, cekao uzalud.Posao je da ga trazi i trazio ga je svuda. Opet uzalud. Pas se nije vratio, a dani su prolazili, prolazili.
Djecak je tugovao. Prestao je da se igra, ali nije prestao da se raspituje za svog nestalog prijatelja, sve dok mu nepoznati putnik ne rece:
“Ako je tvoj pas zalutao u Ledenu goru, nemoj ga vise traziti.”
“A kakva je to gora?”, upita djecak zacudjeno.
Putnik otkri djecaku tajnu planine i djecak odluci:
“Krenut cu da trazim prijatelja.”
I krenuo je. Putovao je dugo. Gazio puste ravnice, brda i doline … dok ne stize u podnozje planine, snijegom zametene.
Doceka ga ledeni dah, preprijeci mu put vjetar. Ali djecak ne stade, vec hrabro krenu naprijed u snijeg i vjetar.Zalazio je sve dublje u planinu. Posrtao je, padao, prkosio vjetru, snijegu i ledu… Dozivao je svog prijatelja, odazivao mu se samo vjetar urlikom i jaukom.
Bila je strasna, nesavladiva i nemilosrdna planina. Djecak je vec poceo da gubi snagu. Poceo je da ga hvata san. Ali jos je koracao. Jos je prkosio planini.
I tada s dogodilo neocekivano.
Razmakli su iznad planine oblaci, otvorili opet suncu. I ko zna poslije koliko godina, zaigrali su topli zraci po ledu i snijegu i poceli da ih tope. Pocela je da se budi, da ozivljava planina. Drvece je streslo svoje bijele i debele pokrivace.
I gle cuda! Zapjevala je u sumi ptica, pa onda druga, treca, javljali su se i glasovi sa svih strana, odzvanjali su radoscu i srecom. Ispod debelog snijeznog pokrivaca izvlacile su se zvijeri, izvlacili su se mnogobrojni i cudni stanovnici planine.
Djecak je dozivao svog psa.Pas je neocekivano dotrcao djecaku.
“Tu si! Ziv si!”, uskliknuo je djecak.
“Tu sam, prijatelju moj”, potvrdio je pas veselim lavezom.
Nije potrebno govoriti koliko su bili srecni sto su opet zajedno. Napustili su planinu po kojoj su se lomile ledene gromade, sipale lavine, rusila citava snjezna brda. Zurili su prijatelji da sto prije stignu kuci. Sa njima je krenula i prica o Ledenoj planini, pa ih je pretekla. Kud god su stizali, culi su kako ljudi govore:
“Jedan djecak je imao veliko i toplo srce. I djecakovo srce je otopilo Ledenu goru.”
Ahmet Hromadzic
