[mirsad_d]

#14394

Suzanine ruke

U jednoj dalekoj zemlji, na obali planinskog jezera, živio jednom siromašni drvosječa sa ženom i dvije kćeri: jedna je bila prava ljepotica, a druga, mlađa, Suzana – ružna, sitna i neugledna, koja je zbog toga bila vrlo povučena. Majka nije baš mnogo marila za nju, jer se ponosila svojom starijom kćerkom namjeravajući da je bogato uda kako više ne bi živjeli u bijedi. Ona je bila ohola i ništa nije htjela ni umjela da radi, a posla je bilo napretek. Ako je trebalo da se čisti ognjište, da se posprema po kući, ide po vodu ili nahrani živina – sve je to radila mlađa kći. Dok se njena sestra cijelo jutro češljala pred ogledalom i presvlačila haljine, Suzana je prala veš u obližnjem potoku ili krpila rublje.Tako je prolazilo vrijeme, sporo i jednolično.

Jednog proljećnog dana razglasilo se po cijeloj carevini da carević namjerava da se ženi i da traži sebi ženu. Car je naredio da na rođendan carevića dođu najljepše djevojke iz cijele carevine da mu se predstave. Suzanina majka i starija sestra obradovaše se i otpočeše velike pripreme za taj dan. Pošto je jedino Suzana znala da šije, majka joj je naložila da sestri sašije haljinu i izveze je da bude što ljepša. Bilo je preostalo malo vremena do zakazane svetkovine, pa je Suzana šila po cijelu noć i dan. Dan uoči rođendana carevića Suzana je završavala vez na haljini – bila je umorna, ali srećna što će njena sestra izaći pred carevića u najljepšoj haljini. Umjesto da je pohvali, sestra ju je stalno grdila što je spora i omalovažavala ju je.

Došao je i veliki dan. Pred carevićem su se šepurile djevojke sve ljepše jedna od druge. Suzanina sestra se izdvajala zbog prelijepe haljine, pa je carević upita da li ju je sama šila i vezla.

– Ma kakvi, povikala je ona. – To je šila moja sestra. Ona sve radi po kući i biće moja sluškinja!

Kad carević to začu, naredi da dovedu i njenu sestru da je vidi. Ona ga je odvraćala od toga, jer – govorila je – ona nije ni nalik njoj. Ali carević je bio uporan.

Suzana je došla sva skrušena – nije smjela careviću u oči da pogleda. Carević se iznenadi tolikoj skromnosti i ushićeno je uhvati za ruku.

– Evo moje žene! – uzviknu on. – Njena ljepota najjače sija, jer ima ruke od zlata, a dušu od svile.

[mirsad_d]

#14445

Bajka o četiri Mjeseca

Moj pripovjedač, Gavran Galovran iz Plave šume, ispričao mi je onomad čudnu priču, a što on ispriča, to je svakako istinito.

U stara vremena, priča Gavran, na nebu su postojala četiri Mjeseca i svjetlila su vrijedno i danju i noću. Jedan je pazio zvijezde i vodio ih u šetnju po nebeskim livadama, učeći ih kako se pravilno svijetli i treperi. Drugi je osvjetljavao put noćnim putnicima i jelenima predvodnicima u šumi, rascvjetavao cvjetove i hrabrio ptice u letu i u gnijezdu. Treći je djeci nosio snove i kao prah posipao im ih po trepavicama, pa su im u snu obrazi bili rumeni i rasli su kao cvjetovi.

Četvrti, međutim, odabra da se ogleda u vodama bunarskim i pećinskim i da svjetli na dnu rijeka i mora. Poslije nekog vremena, ovom četvrtom upade kapa u duboku vodu, a bila je to neka rijeka široka kao more. Tražio je, ronio duboko i široko, ribe budio iz sna i pecaroše tjerao da pecaljkama traže po virovima njegovu kapu. Ali je nije našao. Jer, čas mu se činilo da nije svjetlo, čas da mu je kapu neko prije njega našao i sakrio je, da ga pred svijetom obruka i naruga mu se gologlavom.

I, pošto nije mogao da kapu nađe i iz rijeke izvadi, on napade prvog i drugog Mjeseca da su mu oni kapu u rijeku bacili. Odvede ih na prevaru i zaključa u tamne dvore, odakle ne mogu izaći sve dok četvrti Mjesec ne dobije nazad svoju kapu, a on sam sjede pred tamnička vrata da stražari.

I još on tamo stražari, i ne pomjera se, čeka svoju kapu. A vode bunarske i dubine morske tamni su i mračni, jer nema koga da u njima svijetli.

Sad onaj jedini Mjesec koji je ostao na nebu nije želio da iznevjeri zavjet svjetljenja i svoju braću, pa je preuzeo sam da radi sva zvjezdarenja i sve mjesečarije. Sam za trojicu! A da se od umora ne bi ugasio, on se dogovori sa Suncem i zvjezdama da danju spava, a noću svijetli. I do dana današnjeg on tako vrijedno na nebu sija, i na njega se nisu požalile ni zvijezde, ni noćni putnici i jeleni predvodnici, a o dječijim snovima da se i ne govori.

[mirsad_d]

#14544

Mirelini ljubimci

Mirela ima tri vrapca-ljubimca, koji su se toliko pripitomili da joj kljucaju mrve iz ruke i svako jutro dolaze na prozor.

Jednom je bio leden zimski dan, pa je Mirelina mama kazala: “Toliko je hladno da puca drvo i kamen!”

Tog trenutka pojavila su se tri vrapčića i počela da nalijeću na prozor, da kljuckaju i lupaju krilima.

“Šta vam je sad? – začudila se Mirela. – Jutros sam vas već nahranila. Hoćete li još?” Otvorila je prozor i ponovo prosula mrve i zrnevlje, ali vrapčići nisu ni pogledali hranu. I dalje su kljucali u prozor i uznemireno cvrkutali: “Dživ-dživ!”

Kao da su Mirelu nekud pozivali. Tada je ona uzela bundicu i kapuljaču, pa izišla napolje. Vrapčići su radosno zamahali krilima i poletjeli u pravcu šume.

“Oni me zovu da vidim nešto”, – pogodila je Mirela i pošla za njima.

Ubrzo su stigli u šumu. Vrapci su se ustremili na jedno mjesto i tu počeli da cvrkuću, uzbuđeno i uplašeno. Mirela je imala šta da vidi: na snijegu, smrznuto i polumrtvo, ležalo je malo lisiče.

“Oh, jadniče moje!” – uzviknula je Mirela i uzela ga u naručje.

Vrapci su zadovoljno letuckali i pozdravljali spašavanje jednog života.

Mirela je požurila kući: “Mama, mama, da vidiš koga smo vrapci i ja našli!”

“O, pa to je mala lisica, – kazala je mama. – Brzo je odnesi u sobu, ali ne suviše blizu vatre. Nek se polako zagrije. Ja ću joj donijeti mlijeka.”

Nije mnogo prošlo, a lisiče je otvorilo oči i pažljivo pogledalo oko sebe. Onda je sagelo glavicu i liznulo Mirelicu po ruci.

Tek kasnije se dovoljno oslobodilo da priđe čančetu s mlijekom i da se nalopće.

Tako je mala lisica postala Mirelin ljubimac. Provela je cijelu zimu u kući, a kad je granulo proljeće, odnijeli su je u njenu šumu, u slobodu.

[mirsad_d]

#14737

Stara jabuka

U jabučaru je mnogo jabuka, među njima i jedna stara, koja se već počela da suši. “Protiču moji posljednji dani, – šumila je ona lišćem. – Ni ptice mi više ne slijeću na grane niti kljucaju moje plodove, kao da su kiseli i divlji!”

Jednog oktobarskog dana mali crvendać je sletio na staro drvo, umoran i gladan. Kljucnuo je jednu jabuku i mnogo mu se dopala. “Odavno nisam okusio tako sočnu i slatku jabuku!” – rekao je.

“Govoriš li iskreno, mali crvendaću?” – zapitala je jabuka.

“Zašto bih te lagao? Na tebi mi se toliko dopada da ću sviti gnijezdo!”

“Hvala ti, dragi moj! – obradovala se jabuka. – Ti i ne slutiš da me svojom pažnjom i ljubavlju vraćaš u život!”

I kad je granulo proljeće, nov život je ušao u staru jabuku. Rascvjetala se toliko da su svi dolazili da joj se dive. A u jesen su joj se grane povile do zemlje od slatkih plodova.

[mirsad_d]

#14885

Drvena cipela

Jednu staru drvenu cipelu bacili su na smetljište. Bila je već izlizana, uz to i prljava, ali najgore je bilo to što se njena parica slomila. A jedna cipela, zna se, nikom ne treba.

“Oni su me bacili, – razmišljala je drvena cipela – ali ja se ne osjećam beskorisnom. Moram oprobati sreću.”

Tako se drvena cipela otisnula i kliznula niz snijeg. Malo poslije naišao je jedan dječak i ugledao cipelu.

“Baš mi tako nešto treba! – uzviknuo je. – Po podne je takmičenje u raznim vještinama. Pokazaću drugovima šta umijem!”

Kod kuće je oprao i očistio drvenu cipelu, pa je lijepo išarao, a u sredinu stavio katarčicu sa jedrom. Tako je od stare cipele postala nova jedrilica.

Na takmičenju je osvojio prvu nagradu, a mala drvena cipela bila je srećna što je opet postala korisna.

[mirsad_d]

#14886

Orao i vrabac

“Moćni orle, – reče vrabac – koliko visoko možeš da uzletiš?”

“Najviše od svih ptica!” – gordo odgovori orao.

“Ne računajući mene!” – podrugnu mu se vrapčić.

“Ne blebeći! – naljuti se orao. – Kako takva ništarija može letjeti više od kralja svih ptica!”

“Hajde da se takmičimo!”

“To je koješta, – reče orao – ali možemo probati, ionako sam besposlen.” I orao uzleti, snažno razmahujući svojim velikim i moćnim krilima. Kad se već biješe uzdigao visoko gore, odakle su kuće izgledale kao dječje igračke, nasmija se glasno:

“Onaj paticvrk se i ne vidi odavde, a hoće da se takmiči sa mnom!”

“Dživ-dživ! Tu sam živ!” – začu se iznad orlove glave.

“Štaaa?! – zaprepasti se kralj ptica. – Otkud ti tu?”

“Za letenje treba i malo pameti, moćni orle! – reče vrabac. – Kad si uzletio, ja sam se smjestio na tvojim leđima, i evo me sad iznad tebe, na većoj visini!”

[mirsad_d]

#14887

Okruglo ostrvce

Magarac Ušadin Ćuborepić živio je lijepo na okruglom ostrvcetu. Bio je slobodan, mogao je da radi šta mu je volja, a hrane je bilo u izobilju. Ipak, Ušadin nije bio zadovoljan.

“Sjedi gdje i sjediš i tkaj što i tkaš!” – rekao mu je po narodski galeb Kljunoslav Lepoletović.

“Ostav’ se, Lepoletoviću, narodskih izreka, – odgovorio je Ušadin. – Odoh ja u svijet. Ovdje je dosadno!”

Bućnuo se u more i otplivao na drugo ostrvo, mnogo veće od njegovog.

Ali – nije se čestito ni osušio od vode, kada je naišao na jednog surovog vodeničara, koji ga je odmah uhvatio i vezao. Potok na kome se nalazila njegova vodenica bješe presušio, pa je uzeo magarca da mu okreće vodenični točak. Jadni Ušadin znojio se i mučio, a za hranu dobijao tek pregršt-dvije mekinja!

“Pametno je govorio Kljunoslav!” – jadao se sam sebi, ali kasno.

I tek kad je potok na proljeće nabujao, magarac je uspio da pobjegne na svoje rodno okruglo ostrvce, gdje je opet živio u miru.

[mirsad_d]

#14975

ASKA I VUK
Ivo Andrić

Ovo se desilo u ovčijem svetu na Strmim Livadama. Kad je Aja, krupna ovca teškog runa i okruglih očiju, ojagnjila svoje prvo jagnje, ono je izgledalo kao i sva ostala novorođenčadi ša­ka vlažne vune koja počinje da kmeči. Bilo je žensko. I bilo je siroče, jer je Aja upravo tih dana izgubila muža koga je mnogo volela. To dete majka je nazvala Aska, nalazeći da je to vrlo pri­stalo ime za buduću ovcu-lepoticu.

Prvih dana jagnje je išlo za majkom, kao i sva ostala jagnjad, ali čim je stalo da trči na svojim još krutim i neobično izduženim nožicama, i da pase samostalno, odmah je počelo da po­kazuje svoju ćud. Nije se držalo majčina skuta, nije slušalo nje­na dozivanja ni kucanje zvona na ovnu prethodniku, nego je volelo da luta putevima koje je samo nalazilo, da traži odvojenu pašu na udaljenim mestima.

Majka je opominjala svoje inače dobro i lepo i pametno dete, obasipala ga savetima i prekorima i predočavala mu sve opasnosti takvog vladanja u kraju kao što je njihov, gde ima uvek poneki lukav i krvoločan vuk, kome čobani ništa ne mogu i koji kolje ovce i njihovu jagnjad, naročito kad se odvoje i zalutaju. Strepela je Aja, i često se pitala u koga se umetnulo ovo nje­no dete, i to žensko, da je ovako svojeglavo i nemirno. Na koga je da je, tek to šilježe – tako u ovčijem svetu nazivaju šiparice i dečake – bilo je velika briga materina. U školi, Aska je prilično učila i dosta dobro napredovala. Ali kad god bi majka otišla da se raspita za njene ocene i vladanje, učiteljica je odgovarala da je dete darovito i moglo bi da bude prvi đak, samo da nije tako ži­vo i rasejano. Jedino iz fiskulture imalo je stalno odličnu ocenu.

Jednog dana, kad je završila sa dobrim uspehom razred, Aska je stala pred majku i izjavila da želi da uči baletsku školu. Majka se najpre odlučno oduprla. Navodila je mnoge razloge, sve jedan ubedljiviji od drugog. Dokazivala je da niko u njiho­voj porodici nije bio drugo do mirna ovca domaćica. Umetnost je, govorila je majka, nesiguran poziv koji nit hrani nit brani onog ko mu se oda. Put umetnosti uopšte je neizvestan, varljiv i težak, a igra je ponajteža i najvarljivija od svih umetnosti, čak ozloglašena i opasna stvar. Tim putem nije pošla nijedna ovčica iz dobre kuće. I sve tako. – Šta će, najposle, kazati ceo ovaj naš ovčiji svet kad čuje da je moja kćerka pošla upravo tim putem?

Tako je odgovarala Asku njena brižna i dobronamerna majka. Ali poznavajući narav svoje kćeri, unapred je znala da se njenoj želji neće moći dugo odupirati. I popustila je. Upisala je malu u ovčiju baletsku školu, nadajući se da će tako možda do­nekle ukrotiti njen urođeni nemir, iako su i ovce i ovnovi iz stada u većini osuđivali tu majčinu odluku.

Ne bi se moglo reći da je Aja bila ravnodušna prema zamerkama i ogovaranjima ovaca i ovnova u toru i na paši, ali maj­ka voli svoje dete toliko da uz njega zavoli i one njegove osobine koje ne odobrava u duši. Malo-pomalo, mirila se ovca-majka sa ćerkinom željom i počinjala drukčije da gleda na stvar. Ona se pitala šta, na kraju krajeva, može biti ružno u umetnosti? A igra je najplemenitija od svih veština, jedina kod koje se služimo isključivo svojim rođenim telom.

To mirenje joj je bilo utoliko lakše što je mala Aska zaista pokazivala mnogo dara i volje za igru, i vidno napredovala. A uz to, devojčica je bila čedna i bezazlena kako se samo poželeti mo­že. Ali svoje čudne i opasne navike da luta daleko od ovčijih pašnjaka i plandišta nije mogla da se oslobodi nikada. I jednog dana desilo se ono čega se Aja uvek pribojavala.

Aska je sa odličnim uspehom završila prvu godinu baletske škole i upravo je trebalo da počne drugu. Bio je početak jeseni sa još jakim suncem, koje neprimetno počinje da bledi, i toplim kratkim kišama od kojih se stvara radosna duga iznad vlažnih i obasjanih predela. Aska je toga dana bila naročito vedra i živah­na – i rasejana. Zanesena svežinom dana i lepotom sočne trave, zašla je malo-pomalo sve do ivice udaljene bukove šume, pa čak i u nju. Tu je trava bila, kako se Aski činilo, naročito sočna i što dublje u šumu, sve sočnija.

U šumi je bilo još mlečne magle koja se, kao ostatak neke čudne noćne igre, povlačila pred suncem. Belo i svetlo i tiho. Slaba vidljivost i potpuna tišina stvarale su začaran predeo u kom prostor i daljina nisu imali mere i u kom je vreme gubilo svoje značenje.

Aska je njušila stare nagnute bukve obrasle mahovinom koja opija kao priča o neobičnom doživljaju, pretrčavala svetle zelene čistine, i činilo joj se da priči nema kraja ni neobičnim do­življajima broja. I kad je bila na jednoj od takvih čistina – našla se odjednom lice u lice sa strašnim vukom. Iskusan, star i drzak, on se bio privukao sve do tih krajeva u koje inače vukovi u to do­ba godine ne silaze. Njegovo olinjalo krzno, zelenkasto i smeđe, omogućilo mu je da se izjednači sa jesenjim bukvama i travom koja počinje da vene.

Divni predeo, koji je opijao i zanosio Asku, digao se od­jednom kao tanka i varljiva zavesa, a pred njom je stajao vuk užagrenih očiju, podvijena repa i kao na smeh malko iskeženih zuba, strašniji od svih majčinih opomena. Krv se u Aski sledila i nožice su pod njom odrvenele. Prisećala se da treba da dozove svoje, i otvarala je usta, ali glasa nije bilo. Ali smrt je pred njom bila, nevidljiva a jedina i svugdašnja, grozna i neverovatna u svojoj grozoti.

Vuk je napravio polukrug oko svoje nepomične žrtve, po­laganim, mekim hodom koji prethodi skoku. Izgledalo je da sa nevericom, ukoliko vukovi poznaju nevericu, posmatra šilježe i da se sa sumnjom, jer za sumnju su vukovi sposobni, i sa stra­hom od zamke pita kako je ovako mlado, belo i lepo, moglo zalutati čak ovamo i doći mu tako reći pod zub.

Za žrtvu to su bili neočekivani čudni trenuci, negde između samrtnog užasa, u kom je već bila potonula, i nezamišljene, krvave i konačne činjenice koja se krije iza reci – smrt. To je već premrloj Aski ostavljalo nešto malo vremena i tamo gde je misli­la da ga više nema i ne može biti, ali tako malo da je to jedva liči­lo na vreme. To joj je dalo i snage za pokret, ali to nije bio po­kret odbrane, jer za njega nije bila sposobna. Poslednji pokret mogao je biti samo – igra.

Teško, kao u mučnom snu, devojčica je učinila prvi po­kret, jedan od onih pokreta koji se vežbaju uz “štanglu” i koji još i ne liče na igru. Odmah za tim je izvela drugi, pa treći. Bili su to skromni, ubogi pokreti na smrt osuđenog tela, ali dovoljni da za koji trenutak zaustave iznenađenog vuka. I kad je jednom počela, Aska ih je nizala jedan za drugim, sa užasnim osećanjem da ne sme stati, jer ako između jednog i drugog pokreta bude sa­mo sekund razmaka, smrt može ući kroz tu pukotinu. Izvodila je “korake”, onim redom kojim ih je učila u školi i kao da čuje oštri glas svoje učiteljice: “Jedan – i – dva! Jedan – i – dva – i – tri!” Tako je išlo sve redom. Sve što je u toku prve godine mo­gla da nauči. Pokreti su kratki, brzi, i ne mogu da ispune vreme što stoji nepomično kao praznina iz koje stalno preti smrt. Prešla je i na figure koje se u školi izvode bez oslona, na sredini sale. Ali tu su njeno znanje i njene snage bili ograničeni. Pravilno i potpuno umela je da izvede dve-tri figure. I ona ih je izvodila grozničavo. Jedna, pa druga, pa treća. I tu je bio otprilike kraj njenog znanja i veštine. Morala je da ponavlja pokrete, a bojala se da ponavljanjem ne izgube od svoje snage i privlačnosti. I uzalud je nastojala da se seti još nečega što bi mogla da izvede i čime bi zatrpala ponor koji je čeka na kraju igre. Vreme prolazi, vuk još gleda i čeka, ali već počinje da se približava, a pred njom su nemilosrdno zatvorena sva dalja znanja klasične igre, i glas učiteljice postaje sve tiši, gubi se negde potpuno. Dobro je poslužilo njeno znanje, ali sad je i njemu došao kraj. Znanje izneverilo, škola ne ume ništa više da joj kaže, a valja živeti i, da bi se živelo, – igrati.

I Aska je krenula u igru iznad škola i poznatih pravila, mi­mo svega što se uči i zna.

Ko zna da li je svet ovaj, otkad postoji, video ono što je to­ga dana videla skromna i bezimena šuma iznad Strmih Livada.

Preko zelenih čistina, preko uskih prolaza, između sivih i teških bukovih drveta, po glatkom i smeđem ćilimu od lišća koje se godinama slaže jedno na drugo, igrala je ovčica Aska, čista, tanka, ni još ovca ni više jagnje, a laka i pokretna kao bela vrbo­va maca koju nosi vetar, sivkasta kad bi ušla u pramen tanke magle a svetla, kao iznutra obasjana, kad bi se našla na čistini prelivenoj suncem. A za njom je, nečujnim koracima i ne odva­jajući pogled, od nje, išao matori kurjak dugogodišnji i nevidlji­vi krvnik njenog stada.

Lukavi, hladni i poslovično oprezni vuk, kome ni ljudi ni životinje nisu mogli ništa, bio je najpre iznenađen. To iznena­đenje pretvaralo se sve više u čuđenje i čudnu, neodoljivu radoz­nalost. Isprva se prisećao ko je i šta je, gde se nalazi i šta treba da radi, i samo je govorio sam sebi: “Da se prvo nagledam ovog ču­da neviđenog. Tako ću od ovog čudnog šilježeta imati ne samo krv i meso nego i njegovu neobičnu, smešnu, ludu i ludo zabav­nu igru, kakvu kurjačke oči još nisu videle. A njegova krv i meso nikad mi ne ginu, jer ga mogu oboriti i zaklati kad god hoću, i učiniću to, ali tek na svršetku igre, kad vidim celo čudo do­kraja.”

Misleći to, vuk je išao za ovčicom, zastajkujući kad ona za­stane i opružajući korak kad ona ubrza ritam igre.

Aska nije mislila ništa. Samo je iz ovog malog tela, koje je bilo satkano od čistih sokova životne radosti a osuđeno na nemi­novnu i neposrednu smrt, izvlačila neočekivanu snagu i neverovatnu veštinu i raznolikost pokreta. Znala je samo jedno: da ži­vi i da će živeti dok igra, i što bolje igra. I igrala je. To nije više bila igra, nego čudo.

Tako se – novo čudo! – i vukovo čuđenje pretvaralo sve vi­še u divljenje, stvar potpuno nepoznatu u vučijem rodu, jer kad bi vukovi mogli da se ičem na svetu dive, oni ne bi bili ono što su. A to nepoznato osećanje divljenja obeznanilo je vuka toliko da ga je ova izgubljena ovčica, mrtva od straha od smrti, vukla za sobom kao da ga vodi na nevidljivoj ali čvrstoj uzici, vezanoj za nevidljivu alku koja mu je proturena kroz njušku.

Idući tako mesečarski, ne gledajući gde staje i ne dajući se­bi više računa o pravcu u kom ide, vuk je jednako ponavljao sam u sebi: “Krv i meso ovog šilježeta nikad mi ne ginu. Mogu da ga raščerečim u svakom trenutku, kad mi se prohte. Nego, da se nagledam čuda. Da vidim još ovaj pokret, pa još ovaj…”

I sve tako, još ovaj, pa još ovaj, a svaki je bio zaista nov i uzbudljiv i obećavao idući, još uzbudljiviji. Promicale su, jedna za drugom, šumske čistine i sumračni vlažni hodnici ispod buka­va, zastrti suvim lišćem.

Sto života osećala je sada u sebi mala Aska, a sve njihove snage upotrebila je da produži jedan jedini, svoj život, koji je bi­la već pregorela.

Mi i ne znamo kolike snage i kakve sve mogućnosti krije u sebi svako živo stvorenje. I ne slutimo šta sve umemo. Budemo i prođemo, a ne saznamo šta smo sve mogli biti i učiniti. To se ot­kriva samo u velikim i izuzetnim trenucima kao što su ovi u koji­ma Aska igra igru za svoj već izgubljeni život. Njeno telo se više nije zamaralo, a njena igra je sama iz sebe stvarala nove snage za novu igru. I Aska je igrala. Izvodila je sve nove i nove figure, kakve ne poznaje škola nijednog učitelja baleta.

Kad bi joj se učinilo da se vuk pribira i priseća ko je i šta je, onda je pojačavala brzinu i smelost svoje igre. Izvodila je preko oborenih debala neobične skokove, koji su vuka nagonili na smeh i na novo divljenje i izazivali u njemu želju da se pono­ve. Skakala je na povaljene bukve i na onom jastučiću od maho­vine koja ih pokriva, stojeći samo na stražnjim nogama, pravila od sebe belu, veselu čigru koja zaslepljuje oči gledaoca. Zatim bi uspravljena, samo na prednjim nogama, pretrčala sitnim i sve bržim koracima neku ravnu i još zelenu površinu među drvetima. Kad bi naišla na otvorenu strminu, spustila bi se strmoglave, oponašajući smelu skijašicu, niz stazu od glatkog suvog lišća, ali tako brzo kao kad neko palcem prevuče briljantan “glisando” preko klavijature: fuuu-it! A vuk bi se sašuljao za njom što brže može, samo da ne izgubi iz vida ništa od igre. Još uvek je ponav­ljao u sebi da mu, pre ili posle, krv i meso ovog šilježeta ne ginu nikad, samo da vidi potpuno i do kraja njegovu igru, ali je to po­navljao svaki put sve kraće i slabije, jer je u njemu sve više mesta zauzimala igra i potiskivala sve ostalo.

A ni vreme ni dužinu puta nisu merili ni vuk ni Aska. Ona je živela a on je uživao.

Kad su čuli bolni meket ovce Aje i razabrali uznemirenost koja je išla od stada do stada, čobani su izabrali između sebe dvojicu mlađih i smelijih i poslali ih u šumu da potraže izgublje­no neposlušno šilježe. Jedan od njih je imao samo drenovu tolja­gu, ali dobru, a drugi je nosio o ramenu pušku, ako se tako može nazvati ono nešto garave kapislare. To je bila slavna starudija, jer se pričalo da je njegov otac ubio iz nje, na samoj ogradi svoga tora, izgladnela vuka. A i to, kao sve što se priča, ko zna kako je bilo, i da li je bilo ili nije. Svakako, to je bilo jedino parče vatre­nog oružja na Strmim Livadama, i ono je služilo više da podigne hrabrost i samopouzdanje kod čobana, nego što je bilo stvarno opasno za vukove.

Došli su do ivice šume i tu su malo oklevali, pitajući se u kom pravcu da krenu. Jer u šumi ima hiljadu ulaza, a ko će sa­gledati nevidljive tragove jagnjećih papaka. Pošli su po tragu ze­lene trave i dobre paše, kao najsigurnijem. Sreća ih je poslužila. Tek što su ušli malo dublje u šumu i ispeli se na malu uzvisinu, ugledali su u dubini ispred sebe čudan prizor. Stali su i pritajili se. Kroz dubok otvor u granju mogli su neprimećeni da vide: u smelim a pravilnim piruetama ovčica Aska prelazi zelenu čistinu, a za njom, na odstojanju od nekoliko koraka, klipše krupni oli­njali vuk, i oborene njuške, sav u pogledu, povlađuje repom.

Nekoliko trenutaka čobani su stajali kao skamenjeni od čuda, ali onda su se pribrali. Kad je Aska došla do prvih drveta i tu naglo promenila oblik i ritam igre, a vuk se nalazio još na čisti­ni, okrenut gledaocima bočno, stariji čobanin je skinuo pušku, nanišanio i opalio. Odjeknula je šuma i poletelo suvo lišće sa retkim, uplašenim pticama.

Na okrajku čistine desila se neočekivana stvar. Iz svog pre­kinutog pokreta, kao ptica pogođena u letu, pala je – Aska, a vuk je kao zelena senka klisnuo u šumu.

Čobani su strčali i na ravnom mestu našli onesvešćenu Asku. Nikakve povrede nije bilo na njoj, ali je ležala u šumskoj tra­vi kao mrtva. Iza vuka je ostao krvav trag.

Stariji čobanin je napunio pušku, a mladi je prihvatio svo­ju toljagu sa obe ruke, i tako su krenuli za krvavim tragom. Išli su sporo i oprezno. Ali nije im trebalo mnogo ići. Ranjeni vuk je imao sange da beži svega stotinak koraka, dok mu je rana bila još vruća, a onda se srušio u jednom čestaru. Stražnji deo tela bio mu je oduzet, ali je prednjim nogama kopao zemlju, izmahivao glavom i kezio zube. Lako su ga dotukli.

Sunce je bilo tek prošlo polovinu neba kad su se čobani vratili. Silazili su zagasitim pašnjacima, između stada i torova. Mlađi je vezao kurjaka svojom tkanicom za stražnje noge i lako vukao niza stranu njegovu krvavu i izduženu telesinu. A stariji je nosio belo šilježe. Prebacio ga je, po čobanskom običaju, sebi preko vrata. Askina lepa glava visila mu je, kao mrtva, niz levo rame.

Velika je bila radost na Strmim Livadama. Bilo je čestita­nja, graje i pevanja, i prekora i suza i pocikivanja i veselog bleja­nja bez kraja i konca.

Aska je došla sebi. Pribirala se sporo, ležeći u travi nepo­mična i skopnela, više slična bačenom runu nego živoj ovčici. Ni­je osećala na sebi zdrava mišića ni žilice koja nije bolela. Oko nje je, suzna i presrećna, užurbano trčala njena majka i kupile se ovce i ovnovi kao na čudo.

Aska je dugo bolovala i sporo se oporavljala od strašnog doživljaja, ali su njena mladost i volja za životom, majčina dobra nega, i opšte saučešće svih stanovnika Strmih Livada najposle savladali bolest. I Aska je ozdravila i postala poslušna ćerka i dobra učenica, a s vremenom i prvakinja baleta na Strmim Li­vadama.

Po svetu se pisalo i pričalo i pevalo o tom kako je ovčica Aska nadigrala i prevarila strašnog vuka. Aska sama nije nikad govorila o svom susretu sa zverom ni o svojoj igri u šumi. Jer, o najvećim i najtežim stvarima svoga života niko ne voli da govori. Tek kad je prošlo nekoliko god

[mirsad_d]

#16379

Tri medvjedića
(bajka)

Nekada davno živjela u šumskoj kolibici tri medvjeda. Jedan je bio velik, drugi
nešto manji a treći najmanji. Svaki od njih imao je svoj krevet za spavanje
stolicu za sjedenje i zdjelicu za kašu.

Jednoga dana kada je kaša već bila gotova i pušila se iz zdjelice, krenuše
medvjedi u šetnju da malo prohodaju dok se kaša ohladi.

U kučici pored šume stanovala je sa svojim roditeljima djevojčcica Zlatokosa.
Imala je plave oči, malen nosić i dugu zlaćanu kosu. Po njoj je i nazvaše
Zlatokosa. Voljela je da švrlja i po čitav dan je skitala po šumi i livadi.

Ljutila se mama: “Ne idi daleko Zlatokosa. Igraj se pred kućom. Čuvaj se.”

Jednog jutra izađe Zlatokosa iz kuće i krete prema šumi. Htjela je da nabere
samo malo cvijeća i da se odmah vrati. I tako idući za cvijećem djevojčica je sve
dublje ulazila u šumu. Postade tiho. Svjetlo sunca oslabi. Drveće je bivalo sve
više i sve gušće.

Odjedanput Zlatokosa se nadje pred nekakvom kolibicom. Ona proviri kroz
prozor i ugleda zdjelice sa hranom na postavljenom stolu. Ne razmišljajući mnogo
Zlatokosa podiže rezu i uđe u kućicu.

Kašica je mirisala a Zlatokosa priđe jednoj najvećoj zdjelici i malo kusnu. Bijaše
još kaša prevruća. Priđe po veličini srednjoj zdjelici ali jelo u njoj bijaše već
hladno. Zato Zlatokosa ostavi i uze zalogaj iz najmanje zdjelice. Ta bijaše baš
kakva treba, pa djevojčica pojede svu kašu.

Zlatoksa pokuša da se popne na jednu stolicu ali je ona bila previsoka, bila je to
stolica najvećeg medvjeda. Zatim se zavali na stolicu nešto manjeg medvjeda ali
joj ni ta nije odgovarala. Tek je treća stolica bila kao napravljena za nju. Bijaše
to stolica najmanjeg medvjeda. Ali kada je ustajala stoličica na kojoj je sjedila,
slomi se.

Oči su joj se sklapale od umora, pa Zlatokosa krenu na gornji sprat. Tu nađe tri
kreveta. Prvo skoči na ogromni krevet velikog medvjeda, ali je krevet bio previše
tvrd. Onda leže na manji krevet srednjeg medvjeda, ali joj se učini isuviše

mekan. Najzad se pruži na mali krevet najmanjeg medvjeda, tu joj jebilo baš
kako treba.

Ona leže i zaspa.

Dok je Zlatokosa spavala u kolibicu su se vratili njeni stanovnici. Jedan veliki
medvjed, drugi nešto manji i treći najmanji.

Veliki medvjed vidje kašiku u svojoj zdjelici pa reče dubokim glasom “Neko je
dirao moju kašu.” Nešto manji medvjed vidje da je i u njegovoj zdjeli kašika pa
reče glasom ni tankim ni dubokim “Neko je dirao moju kašu.” A kad najmanji
medvjed vidje svoju zdjelicu praznu zaplaka i povika “Neko je pojeo moju kašu”.

Onda medvjedi pogledaše unaokolo pa redom povikaše. Veliki medvjed dubokim
glasom “Neko je sjedio na mojoj stolici.” Srednji medvjed reče glasom ni tankim
ni dubokim “Neko je sjedio i na mojoj stolici.” A najmanji medvjed zaplaka i
povika “Neko je sjedio na mojoj stoličici i svu ju je polomio.”

“Zgromiću ga.” grmio je veliki medvjed. “Uši ću mu isčupati.” prijetio je srednji
medvjed. “Za nos cu ga povući”, plakao je najmanji medvjed.

I tri ljuta medvjeda krenuše uz stepenice.

Veliki medvjed vidio je da je neko dirao njegov krevet pa povika dubokim glasom
“Neko je ležao na mom krevetu”. Onda onaj nešto manji medvjed opazi da je i na
njegovom krevetu neko ležao pa povika glasom ni dubokim ni tankim “Neko je
ležao na mom krevetu.” A kad najmanji medvjed priđe svom krevetiću povika
tankim glasom “Neko je zaspao u mom krevetu i još uvijek spava.”

Na te riječi Zlatokosa se probudi, uspravi se u krevetiću i na svoj užas spazi tri
ljutita medvjeda. Uplašena skoči pa jurnu niz stepenice koliko god je brže mogla,
projuri kroz otvorena vrata i trčala je sve tako bez daha dok nije ugledala na
kraju sume svoju kuću.

Poslije toga nije nikad sama lutala šumom niti je nepoznavana ulazila u tuđu kuću
niti je jela kašu koja je bila namjenjena drugima.

A tri medvjeda, jedan veliki, drugi nesto manji i treći najmanji, napraviše novu
kašu, popraviše polomljenu stoličicu i poravnaše svoje krevete i nisu ostavljali
više nikada kašu samu u kući da se hladi.

[ponekad ovdje]

#16496

–
CVRČAK I MRAV

Cvrčao cvrčak jednog cijelog cjelcatog ljeta, tamburao tamburu, svirao svirku, pjevao pjesmu, – i-haj! Sunce je sijalo, bilo je toplo i prijatno, cvijeca i bilja svud unaokolo koliko hoces . Lako je cvrčku bilo njihovog soka da se najede izmedju dva tamburanja, pa sit da nastavi svirku. Ni na sta drugo lakoumnik nije mislio, nista nije radio, bas mu je lijepo bilo.
Bilo mu je lijepo, ali u toj ljepoti proslo mu je ljeto. Poceli su da zavijaju vjetrovi, zaledenilo je, jata vrana kruzila su na ogoljelim njivama i poljima. Zamukla je vesela tambura, zamotao je cvrčak vrat šalom da ne nazebe, ali hrane- hrane nije imao! Nit je koga njegova svirka vise zanimala, nit je gdje sta imao da nadje za jelo.

Otisao je pokunjeno do mrava, za kojeg se znalo da uvijek preko ljeta prikupi dovoljno zrnevlja i drugog jestiva, pa u zimskim danima nikada ne ostaje bez hrane.

– Pomagaj, mrave! – rekao je. – Daj nesto za jelo, posteno cu ti vratiti kad opet sunce zablista.

– A sta si ljetos radio dok je blistalo? – upita mrav.

– Tamburao sam, pjevao, svirao! – odgovori cvrcak.

– E, kad si ljetos svirao, sad bogme igraj!- odreza mrav.

Poslije se ipak sazalio na cvrčka, pomogao mu, a on je obecao da ce ubuduce i nesto raditi, ne samo sviruckati. Tada je kazao:

Cvrči, ti, cvrčo, – lijepo i jasno –
tamburaj, sviraj, bavi se time,
al pamti, brate, – kratko i jasno-
da osim ljeta, ima i zime!

[mirsad_d]

#16510

http://www.box.net/shared/86c6tp7o54
PEPELJUGA mp3

[mirsad_d]

#16582

http://www.box.net/shared/vyonm216kh
Zlatokosa

[mirsad_d]

#16598

http://www.box.net/shared/vj9nealluc
Vuk i sedam jarića

[mirsad_d]

#16756

http://www.box.net/shared/02g8or6jk8
Palcic

[mirsad_d]

#16771

http://www.box.net/shared/ds7c1aqi4e
Mačak u čizmama

[Author]

Posts