[Mustafa]

#40949

[b][color=#bb0000]Kapiten korektor danske reprezentacije…

Melćijana Salispahić[/color][/b]

Ona je jednoglasno proglašena za prvo sportsko ime među Bosancima i Hercegovcima u Skandinaviji u protekloj godini.

U dokumentima, u okruženju prijatelja, svi govore Melcijana. A ja sam, zapravo, Melćijana. Naslijedila sam to od mojih nana: s jedne strane od Melćije, a s druge od Melće. Međutim, roditelji su odlučili da ne bude ni Melćija, ni Melća, već `pomirljivo` – Melćijana. Drago mi je to ime, zbog mojih nana.”

“Rekla sam već, neizmjerno me raduje trofej Bosanske pošte. Jer, ja sam i srcem i dušom Bosanka, pa osjećaj da sam prva među svojima čini me zaista ponosnom.”

Kako to onda da ne braniš boje BiH već Danske?

”Niko me nije zvao, nikog to nije zanimalo. Prije dvije godine igrala sam protiv najbolje selekcije Bosne i Hercegovine. Iznenadili su se kad su vidjeli da sam `naša`, a nije moguće da to ranije nisu mogli znati. Ta utakmica mi je dosad najteža u karijeri. Ne zbog rezultata, pobijedile smo, već zbog košmara u kome sam odigrala cijeli meč razmišljajući da bi mi bilo baš lijepo da sam u dresu BiH. Ali, nažalost, tu se više ništa ne može promijeniti. Ja sam već pet godina kapiten danske reprezentacije i to priznanje s radošću nosim.”
Melćijana je imala samo pet godina kada je s roditeljima 1992. krenula u izbjeglištvo. Preko Hrvatske – u Dansku.

Odbojkašku loptu prvi put je dotakla u kampu, u “Sahari”. Igrali su stariji, a ona se nehatno umiješala – da “smeta”, ne znajući da će baš ovaj sport samo nekoliko godina kasnije biti njen izbor. Tim prije što je prvo krenula sa gimnastikom. Slučaj je opet htio da su u istoj dvorani trenirali odbojkaši, pa bi ona i drugarica joj – Dankinja Marija – “uskakale” u jednu od postava kojoj bi nedostajao igrač. I tako, malo-pomalo, sve više je privlačila odbojka, da bi se, nakon Tarupa, vrlo brzo obrela u ekipi “DHG” iz Odensea.

Nažalost, ovaj tim nije bio osobito jak, pa se u nedostatku sredstava raspao, ali to nije pokolebalo Melćijanu, u odbojkaškom razvoju.

Prelazi u daleko jaču “Fortunu” s kojom osvaja tri šampionske titule i tri puta Kup Danske. Igrala je jedno vrijeme i za “Holte” iz Kopenhagena, gdje je u oba takmičenja osvajala srebrene medalje. Sada se upravo priprema da sa svojom “Fortunom” u završnici Prvenstva Danske pokuša osvojiti i četvrtu titulu prvaka.

Talenat i dobre igre Melćijane Salispahić nisu, naravno, promakle ni danskim selektorima. Sa sedamnaest godina ona je zaigrala u juniorskoj reprezentaciji ove zemlje, a sa osamnaest u Luksemburgu debitovala i u najboljoj seniorskoj selkciji. Dosad je odigrala šezdeset reprezentativnih utakmica, a već pet godina je kapiten reprezentacije.

“Velika je čast kad nekome ko nije rođeni Danac ukažu takvo povjerenje. Trudim se da to u svakom pogledu opravdam. Inače, ja sam u timu korektor, a napadam s dijagonale. I zaista uživam u ovoj igri…”

Melćijani je 25 godina. U punoj je sportskoj zrelosti. Koliko će se još dugo družiti sa odbojkaškom loptom zavisi od obaveza u privatnom životu. Završila je studij ekonomije i prava, ima još samo diplomski do mastersa, a u aprilu počinje da radi u Organizacionom komitetu narednog Evropskog prvenstva.

”Pokušaću, kaže, da uskladim sve obaveze i igraću sve dok budem u vrhunskoj formi. Ne mogu tek tako prestati. Na to me sada obavezuje i Trofej Bosanske pošte!”

[mirsad_d]

#41635

Porodica Durmišević

http://www.uticaalc.org/bs/success.html#durmisevic
Putujući gostioničari

Sead i Mirsada Durmišević uspješno su vodili restoran u Bosni i često putovali po istočnoj i centralnoj Evropi da nauče o različitim jelima. Jedno od omiljenih mjesta koje su posjećivali bio je italijanski grad Trst – udaljen pet sati vožnje automobilom od njihovog doma u Sarajevu. Za vrijeme Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu oni su pripremali hranu za mnogobrojne posjetioce tog lijepog grada. Ali 1992. godine izbio je rat u Bosni i njihovi životi krenuli su novim pravcem.

Dugi put

Porodica Durmišević prvo je otišla u Njemačku. Tu su živjeli pet godina radeći po italijanskim restoranima. Godine 1999. porodica je ponovo preselila, ovaj put u Jutiku, NY. Sead, Mirsada i njihov sin Mirsen krenuli su u našu školu u aprilu. Slabo su poznavali engleski, ali su vrlo brzo učili.

U avgustu 1999. Sead i Mirsada napustili su školu i počeli raditi u fabrici, a Mirsen je krenuo na Community college. Mirsen je diplomirao na ovom fakultetu i prešao na Alfred College gdje je završio umjetnost. Njegovi roditelji vrijedno su radili i štedjeli zarađeni novac.
Porodični biznis

U 2006. godini otvorili su restoran u Jutici, “The Secret Garden”. To je pravi porodični poduhvat. Sva tri člana porodice Durmišević rade u restoranu koji služi italijansku hranu, zajedno sa bosanskim i istočnoevropskim jelima. “Secret Garden” pobijedio je 2009. na lokalnom takmičenju za najbolje “chicken riggies” (jelo sa piletinom i tjesteninom). Pošto je “chicken riggies” omiljeno lokalno jelo, znamo da su postali pravi Jutičani!

Jutika je grad u kojem su mnogi stanovnici italijanskog porijekla, i shodno tome ima mnoge odlične italijanske restorane. Uspjeh restorana “Secret Garden” je svjedočanstvo odlučnosti, talenta i iskustva porodice Durmišević.

[mirsad_d]

#41651

Porodica Durmišević

http://www.uticaalc.org/bs/success.html#durmisevic
Putujući gostioničari

Sead i Mirsada Durmišević uspješno su vodili restoran u Bosni i često putovali po istočnoj i centralnoj Evropi da nauče o različitim jelima. Jedno od omiljenih mjesta koje su posjećivali bio je italijanski grad Trst – udaljen pet sati vožnje automobilom od njihovog doma u Sarajevu. Za vrijeme Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu oni su pripremali hranu za mnogobrojne posjetioce tog lijepog grada. Ali 1992. godine izbio je rat u Bosni i njihovi životi krenuli su novim pravcem.

Dugi put

Porodica Durmišević prvo je otišla u Njemačku. Tu su živjeli pet godina radeći po italijanskim restoranima. Godine 1999. porodica je ponovo preselila, ovaj put u Jutiku, NY. Sead, Mirsada i njihov sin Mirsen krenuli su u našu školu u aprilu. Slabo su poznavali engleski, ali su vrlo brzo učili.

U avgustu 1999. Sead i Mirsada napustili su školu i počeli raditi u fabrici, a Mirsen je krenuo na Community college. Mirsen je diplomirao na ovom fakultetu i prešao na Alfred College gdje je završio umjetnost. Njegovi roditelji vrijedno su radili i štedjeli zarađeni novac.
Porodični biznis

U 2006. godini otvorili su restoran u Jutici, “The Secret Garden”. To je pravi porodični poduhvat. Sva tri člana porodice Durmišević rade u restoranu koji služi italijansku hranu, zajedno sa bosanskim i istočnoevropskim jelima. “Secret Garden” pobijedio je 2009. na lokalnom takmičenju za najbolje “chicken riggies” (jelo sa piletinom i tjesteninom). Pošto je “chicken riggies” omiljeno lokalno jelo, znamo da su postali pravi Jutičani!

Jutika je grad u kojem su mnogi stanovnici italijanskog porijekla, i shodno tome ima mnoge odlične italijanske restorane. Uspjeh restorana “Secret Garden” je svjedočanstvo odlučnosti, talenta i iskustva porodice Durmišević.

[Author]

Posts