[Anonymous]

#4761

27. jula 1995. godine srpsko-crnogorski fašisti su oteli pukovnika Avdu Palića, od kada mu se gubi trag

SJEĆANJE NA RAHMETLI PUKOVNIKA AVDU PALIĆA

Pukovnik Avdo Palić je nestao 27. jula 1995. godine nakon što je u vrijeme borbi u Žepi otišao na pregovore sa vojskom bosanskih Srba o evakuaciji preostalih civila iz enklave Žepa koja je bila pod zaštitom UN-a. Nakon što su pregovori počeli u bazi UN-a, naočigled pripadnika mirovne misije, pripadnici vojske genocidne tvorevine Republike Srpske kidnapuju pukovnika i odvode ga u pravcu komande zločinca Ratka Mladića gdje mu se gubi svaki trag.
Promrzli od hladnoće, jedva smo čekali da se riješimo štale na kojoj ostadosmo tri duge i kišovite noći i dva još duža dana, čekajući haber o pokretu. Srećom, pa smo sa nama imali rahmetli Kobru koji bi svaki put “izvalio” neku svoju priču ili pjesmu, koja bi popravila raspoloženje od opšte dosade do kolektivnog smijeha. Baš tog jutra, nekako na samom sabahu, dok smo se potpuno pokriveni sijenom grčili od hladnoće neodlučni da ustanemo. On ustade, otvori tavanska vrata gromoglasno uzvikujući : Ustaj vojsko. Niko se i ne pomače. Zapali posljednju pravu dobijenu specijalno za zadatak, povuče dva dima bacajući napolje zgužvanu kutiju Drine dok mu je neuredna kosa bila prepuna sijena kao da se mahsuz kamufliro. I kad smo očekivali da će sići ostavljajući nas u dilemi ustat ili ne, on poče skakati da su se daske poredane po tavanu pod njim uvjale. Skače i karakterističnim mu hrapavim glasom zapjeva, pjesmu koju smo većinom kao djeca znali pjevati “U mog ćaće poderane gaće, gdje god stane ………padne”

Nastade opšti smijeh. Poustajasmo sklanjajući sijeno sa glave nasmijani i raspoloženi kao da smo noć proveli u najudobnijem krevetu.
Poslije jutarnje magle pojavi se prelijepo planinsko sunce dajući neopisivu ljepotu pašnjacima ispresijecanim prelijepom borovom šumom. Slika kakva se samo na razglednicama može vidjeti. Poziv na pokret, prekide moje uživanje.
Žurimo naviše uskim puteljkom nastojeći izbjeći još uvijek mokre grane. Bio sam prvi, predamnom grupa od pet šest vojnika među njima jedan nekako drugačiji po držanju i po hodu. Na njemu kišni mantil tamno plave boje, dug skoro do vojničkih presprekorno izglancanih čizama. U onih desetak centimetara između mantila i čizama prepoznajem izblijedjele još prijeratne farmerice, bez sumnje njegove jer ovakve se ne dobijaju u humanitarnoj.

Lice mu nevidim, ni civil ni vojnik hod mu odmjeren, dostojanstven, prinčevski. Osjećam da se neradi o običnom čovjeku, znatiželja da ga izbliza vidim me natjera da požurim skrećući sa uskog puteljka da bi ih obišao dok su me kvasile mokre grane koje sam prolazeći sklanjao. Uporedi sa zadnjim pa predzadnjim kad uporedi sa njim reko Merhaba. Merhaba, rekoše svi. Boja njegova glasa bijaše posebna u njoj istovremeno prepoznado naj finiju prijatnost lijepo odgojenog insana, gospodsku otmjenost i vojničku odlučnost.
Da nebi bio nepristojan letimično ga pogleda i on se okrenu i ja vidjeh četrdesetogodišnjaka prijatna lica na kome su sijale smeđe oči iz kojih je izlazila neka posebna inteligencija i koje su nevjerovatno pristajale uz visoko mu čelo sa već prorijeđenom kosom.

Pitam se ko bi to mogao biti? S obzirom na razlog zbog kojeg smo ovdje to je sigurno pukovnik Avdo Palić ali opet velim, ma nije on, on bi vjerovatno jahao na nekom konju ko i oni što su dojahali sa nama iz Srebrenice.

[color=#0000FF]Stigosmo na odredište ima nas pedeset, šesdeset. Dijele nam suhi keks i konzerve. Nevjerujemo svojim očima da ćemo opet poslije toliko vremena jesti keks. Raspoloženje se popravilo, neprestano jedući prisjećamo se kad smo zadnji put jeli keks. Tako brzo smo jeli da smo bili poput djece koja se boje da će im neko oteti ako ne pojedu odma i sve.
[/color]
Komandiri postrojite vojsku. Ču se komanda. Postrojismo se, neprestajući jesti ono keksa što nam je ostalo. Ispred nas izađe čovjek kojeg sam prošao dolazeći ovamo. Prestado jesti, ostavljajući u džep vojničke jakne preostale kekse.
[color=#0000FF]”Momci… Pred nama je zadatak koji je povjeren meni na komandovanje i on kao takav mora da se izvrši. Smatram da treba da vas obavijestim o razlozima zbog kojih smo ovdje kao i o cilju koji treba da postignemo. U posljednje vrijeme više naših grupa koje su pokušavale proći ka Tuzli je bilo razbijeno u predjelu Vranog Kamena. Većina onih koji su se uputili na taj put su pohvatani i pobijeni. Prije nekoliko dana iz Srebrenice je poslana jedna grupa po specijalnom zadatku. Oni su upali u zasjedu i razbijeni su. Vodič se uspio ranjen vratiti, kaže da su se ostali razbježali. Mi imamo zadatak da ako Bog da, pokušamo pronaći i spasiti te ljude, koji nose povjerljiva dokumenta. Iako sam odgovoran za ovaj zadatak, ja, isto kao i vi ne poznajem teren, imat ćemo vodiča koji je dugo radio na tom terenu. Od naše discipline ovisi uspijeh ovog zadatka i ne samo to, nego i naši životi. Bosna koju volimo i za koju se borimo kao i naši naj miliji trebaju svakog od nas…Imajte to na umu… a sad se spremite za deset minuta krećemo.”
[/color]
Marširali smo čitav dan, odmičući sve dalje i dalje od naše teritorije vješto zaobilazeći mjesta mogućih zasjeda. Iza nas ostade Kasarna u Crnoj rijeci, podzemno skladište u brdu Žep sa kojeg se čula buka helikoptera koji su se tokom čitavog dana dizali i spuštali. Znali smo da idu na sarajevsko ratište.

Šuma se završavala visokom liticom, zaustavismo se da prenoćimo pod visokim Homorama čije su nas grane poput kišobrana štitile od kiše koja je ponovo počela padati. Bilo je hladno, na licima nam se očitavala zabrinutost, nikad nismo bili u tako velikoj šumi ispresecijanoj u pravilnim razmacima putevima od nekih dvadeset metara. Svako od nas je znao da jednom odvojeni od vodiča nemamo nikakve šanse da preživimo.
Komadant je primjetio našu zabrinutost, pozva nas da se skupimo u što uži krug pošto nismo smjeli glasno pričati da bi nam objasnio koji su dalji planovi.
– Jeste li se umorili? Upita. Glas mu nepromjenjen prijatan i miran, samo mu među očima jedna bora koju nisam jutros vidio.

– Prešli smo dvadesetak kilometara zaobilazeći Vrani Kamen da ne bi slučajno udarili na zasjedu a istovremeno povećavajući šansu da nađemo nekoga od naših u širem rejonu Vranog Kamena koji nam je ostao iza leđa. “Kao što i sami znate zasad ništa. Premda će uskoro noć mi ćemo ostati ovdje da bi sutra istražili teren sa ove strane, poslije podne idemo na mjesto gdje je bila zasjeda. Taj manevar će nam pomoći da neupadnemo u eventualnu zasjedu i da pokupimo eventualne preživjele ili mrtve ako budemo koga našli. Kad bude pala noć, da se dim nevidi, zapalit ćemo vatre”.

Kiša je padala svu noć. Dobro sakriveni pod niskim granama Homora ostali smo suhi ali samo dok nismo krenuli. Odlučismo se spustiti prema putu koji vodi iz Han Pijeska prema Crnoj rijeci, prolazeći sinoć smo čuli neke glasove, pa da provjerimo da nisu naši. Hodali smo dugo kroz šumu i prosijeke da bi poslije sahat vremena došli na isto mjesto na kojem smo bili a koje smo poznali samo zahvaljujući jednom oborenom drvetu koje nam je prepriječilo put. I vodič pogriješio! Ta nas konstatacija nimalo neobradova. Rahmetli Avdina mirnoća nam je vraćala samopouzdanje. Siđosmo konačno iznad puta, nailazimo na tragove vojničkih čizama, teško je odrediti broj a još manje ko bi to mogao biti. Pretražujemo nadajući se da su to bili naši, nikakvih drugih tragova nit od cigara nit od jela a vidi se da su ostali duže vremena na ovom mjestu. Neodustajemo, mora da postoji neki trag. U šupaljoj bukovoj kladi na kojoj su sjedili dobro maskirana zemljom i lišćem nađosmo ambalažu od sbijanskih pašteta, sardina i cigara. Nisu naši. Zašto četnici kriju otpadke na svojoj teritoriji? Odgovor je mogao biti samo jedan i oni su ovdje tražili nekoga i sigurno će opet doći.

Ostat ćemo da sačekamo pa ko naiđe, odluči rahmetli komadant. Rasporedismo se iznad puta u više grupa obezbeđujući se od iznenađenja sa svake strane. Negdje u šumi u pravcu iz kojeg smo došli čuje se lavež pasa i to uvijek na jednom mjestu. Tiho diskutujemo između sebe, znamo da nisu lovački a još manje divlji…
Sunce je dobro odskočilo, makadamom iz pravca Crne rijeke pomoli se vojnik, nismo znali jeli naš ili nije i uprkos komadantovom naređenju da ostanemo dobro maskirani jedan od naših izađe iz zaklona vojnik ga vidje zastade na trenutak a zatim nestade u gustoj šumi. Na vijest o slučaju nije bio zadovoljan, očigledno nije volio neodgovorno ponašanje. Međutim, ostao je miran, samo mu se bora između obrva još više povećala.

¬- Ubrzo ćemo saznati ko je bio a sad na svoja mjesta.
I zaista, nedugo zatim grmljavina tenkova u Kasarni u Han Pijesku nam dade odgovor o kome se radilo. Pola su sata u jednom mjestu urlali močni tenkovski motori kao da su nas htjeli unaprijed zaplašiti. Da bi se konačno pokrenuli. Prema nama.
Napetost poraste. Rahmetli Avdo reagova veoma brzo pokazujući sposobnost vojničke procijene i brzine odlučivanja. Tenkovi i sigurno pješadija sa njima će doći iz pravca Han Pijeska. Reče. Mi ih moramo zaustaviti da nebi bili progonjeni jer ko zna šta će biti na Vranom Kamenu. Rasporedili smo se u klin obezbjeđujući mogućnost za brzo i povlačenje.

Čekamo, mirni bez straha. Tenkovi se približavaju, buka postaje sve jača i jača zemlja podrhtava. Sekunde se pretvaraju u vječnost, napetost pred akciju dostiže svoj vrhunac. Izlaze iza okuke u klasičnom oklopno-pješadijskom rasporadu. Puštamo ih da se približe a onda pucnjava: Zolje, LPG, Tenkovi, Mitraljezi, Kalašnjikovi sve se pretvara u jedan strašan huk. Pet ili možda ni toliko minuta; tenkovi bježe, pješadija sa njima. Naglo kako je i počela pucnjava prestade. Provjeravamo stanje povlačeći se u žurbi, bojeći se helikoptera. Prvo oni koji su bili u borbi najistureniji pa slijedeći i tako redom. Na začelju sam, nas četvorica držimo odstupnicu na svakom prosijeku. Kad najedanput, prvo dva pucnja a onda zagrmlje. Zasjeda. Upali smo u zasjedu. Trčeći vidim Komadanta kako skoči nekoliko koraka nazad do prvog zaklona, prolazim pored u ruci mu samo pištolj. Shvati da on ustvari pušku nije ni nosio.

Teren prekriven velikim kamenjem se sužava u jedan brežuljak na kome se smjestio poput kape jedan ogroman kamen. Vrani Kamen. Na našoj lijevoj strani kamena litica, desno čistina, prostora za manevar nemamo. Ispred nas uzak prostor obrasto kržljavim rastinjem, tamo gdje se završava rastinje čeka nas čistina, malo dalje velika šuma i u njoj zasjeda četnička. Napredujem i pucam, poravnjavam sa prvima, četnici su deset metara od nas, gađamo se bombama a onda negdje iz paprati nekoliko metara ispred zaštekta pedesettrojka; lijevo od mene padaju jedan, drugi, prestajem pucati tražim načina kako živ doći do ranjenika da pomognem.

Pucnjava utihnu. Nakratko a onda posljednji rafal koji smijeni jedno dugo i bolno aj, aj, aaaaaaj, Desno od mene neko povika lezi, lezi, dolazim ti pomoći. Bilo je kasno, već je bio mrtav. Još jedan Šehid. Dajemo pomoć jednom, pa drugom, ima još lakše ranjenih. Rahmetli Avdo je tu raspituje se o stanju i tješi ranjene. Najedanput, poskoči i zavrišta ne, ne, nee, ostavi to, nediraj ga. Podigo glavu vidim četnik ranjen, ostavljen od njegovih, hoće ga neki tući. Poslusaše ga. On ga preuze i reče dovoljno glasno da smo ga svi mogli ćuti: Momci, mi smo borci za pravdu, mi se borimo i ginemo viteški. Mi nismo ubice, nama je zabranjeno zarobljene dirati.

Čitavo poslije podne do kasno u noć nosili smo ranjene ka našoj teritoriji u putu nailazimo na minsko polje još jedan ranjenik za nošenje. Srećom nije teško. Kasno u noć stižemo na Radavu ranjene tovarimo na volovske saone da bi bili odvezeni u bolnicu u Žepu. Rahmetli Avdu sam vidio još jednom ili dva puta dok je prilazio da se raspita kako su ranjenici.

Zadatak koji je dobio i mi sa njim, nije uspio. Htio sam mahsuz otići da ga vidim, tako sam želio sa njim popričati, provjeriti utiske stečene u ova dva dana. Ali… Dvadesetak dana poslije pala je Srebrenica a ubrzo zatim i Žepa. Sve ono što je uradio padom Žepe je potvrdilo dojmove koje sam o njemu stekao ali i povećalo moju žal što ga makar još jednom nisam vidio. Žal koja i danas trinaest godina poslije traje. Zarobljenog četnika je pustio da ide bez uslova. Velik, kakav je bio, nije uslovljavao ničiju slobodu. Čak ni onih za koje je znao da su spremni ubiti ga jedan put pušteni. To mu nažalost nije bilo dovoljno da ostane živ. Jer njega su zarobili monstrumi i ubice.

To je ta razlika o kojoj je rahmetli Avdo pričao kad je spasio zarobljenog četnika. Razlika između njih i nas.

(Bosnjaci net)

[Anonymous]

#4763

Palić: BIO JE TO PAKAO NA OVOM DUNJALUKU

Na putu ka slobodnoj teritoriji ubijeno na desetine ljudi, a njih oko 800 završilo u srbijanskim logorima Šljivovica i Mitrovo Polje…

26.07.2008. 12:48

U posljednjoj sedmici jula prije petnaest godina, dok su pozadinske jedinice Vojske RS pokušavale sakriti tragove tek počinjenog genocida u Srebrenici, trajala je golgota stanovnika Žepe, još jedne tzv. zaštićene zone UN-a. Jučer se navršilo 13 godina od početka evakuacije žena i djece, nakon koje su planinskim bespućima ka slobodnoj teritoriji krenuli i odrasli muškarci. Na tom putu desetine su ubijene, a njih oko 800 završilo je u srbijanskim logorima Šljivovica u općini Čajetina i Mitrovo Polje u Aleksandrovcu.

– Bio je to pakao na ovom dunjaluku, vrućine, glad, bolest, ranjenici, a najviše strah od bradatih i raspojasanih srpskih vojnika s noževima i bajonetima. Sjećanja najviše naviru upravo u ovom mjesecu – kaže za “Avaz” Esma Palić, supruga komandanta odbrane Žepe, pukovnika Avde Palića, čija je borba za istinu i pravdu obilježila poteklih 13 godina.

Napad na Žepu počeo je 10. jula. U tri kruga pregovora srpski oficiri Zdravko Tolimir, Rajko Kušić i drugi, s Ratkom Mladićem na čelu, prijetili su vojnim napadom.

– [color=#0000FF]Avdo je odbijao predaju na koju je Mladić pozivao. Nastala je velika panika, ali je narod na kraju poslušao i odlučio da se brani dok se ne postigne dogovor u Sarajevu, gdje je sve išlo sporo. Zadnju noć iz Sarajeva je stigla poruka da pomognemo sami sebi. Avdo je tek tada, 13. dan otišao na pregovore – kaže Esma Palić.
[/color]
Nakon desetodnevnih borbi, jedan od najhrabrijih oficira Armije RBiH suočio se s krvavim generalom Mladićem, s jedinom željom da, žrtvujući sebe, spasi civile.

(AVAZ)

[Anonymous]

#4944

U povodu 13. godišnjice pada Žepe I hapšenja pukovnika Avde Palića, Američkog kongresu se obratio Bruce Braley iz Iowa-e, član u Predstavničkom domu

PODRŽIMO NAPORE PORODICA UBIJENIH U NJIHOVOJ POTRAZI ZA PRAVDOM

U povodu 25. jula; obilježavanja 13. godišnjice pada istočno-bosanskog gradića Žepe i počinjenog zločina genocida i progona Bošnjaka, nakon prošlonedjeljnog obraćanja kongresmena Christopher Smitha, u utorak 29. jula 2008. godine, predsjedavajućoj i članovima Američkog kongresa obratio se Bruce Braley iz Iowa-e, član u Predstavničkom domu Američkog kongresa, izvještava nas Bošnjačko-američko Savjetodavno vijeće za BiH iz Washingtona. Braley je u obraćanju posebno istakao da se obraća u ime Amerikanaca bosanskog porijkla, koji obilježavaju godišnjicu pada Žepe, sa posebnim akcentom na hapšenje i nestanak pukovnika Avde Palića, komadanta odbrane Žepe. U obraćanju Bruce Braley je istako:

Gospođo predsjedavajuća, prošlog petaka 25. jula, obilježena je 13. godišnjica pada Žepe, “zaštićene zone” Ujedinjenih nacija, pred Vojskom Republike Srpske. Danas bih u ime hiljada Amerikanaca bosanskog porijekla koji žive u mom distriktu – prvom distriktu savezne države Iowa, želio obilježiti godišnjicu pada Žepe.

Žepa je gradić u istočnoj Bosni koji je proglašen “zaštićenom zonom” u maju 1993. rezolucijom Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija. Ovaj status je trebao garantovati sigurnost stanovnika Žepe, ali je opsada Žepe koja je počela u ljeto 1992. godine trajala do pada enklave u julu 1995. godine. Tokom ovog perioda, stanovnici Žepe su bili izloženi zlostavljanju, glađu uz neprestano granatiranje dok mnogi Žepljani i izbjeglice iz okolnih mjesta nisu preživjeli opsadu.

Nakon pada Žepe, nepoznati broj bošnjačkih muškaraca odveden je u nepoznato i od tada im se gubi svaki trag, uključujući i komandanta odbrane Žepe pukovnika Avdu Palića. Hiljade drugih su postali žrtve “etničkog čišćenja”.

Ova 13. godišnjica je obilježena u istoj sedmice kada je uhapšen Radovan Karadžić kojeg je Tribunal Ujedinjenih nacija u Hagu optužio za genocid i druge zločine. Vjerujem da je sada jako važno sjetiti se tragedije koja je zadesila Žepu i života koji su izgubljeni. Također je vrlo bitno da podržimo napore porodica nestalih kako bi saznali sudbinu svojih najmilijih, te da podržimo napore porodica ubijenih u njihovoj potrazi za pravdom. Stabilna i prosperitetna Bosna i Hercegovina može biti građena samo sa demokratskom vlašću na istini, pravdi i pomirenju, istakao je u obraćanju Bruce Braley iz Iowa-e, član u Predstavničkom domu Američkog kongresa.

(03.Aug.2008 Bosnjaci.net)

[mirsad_d]

#25824

Slobodna Bosna 30.9.2010.g.
ZORA“ ZOVE “SABAH“
Ispovijest s “druge strane”
U ekskluzivnoj ispovijesti za “Slobodnu Bosnu“, ratni predsjednik Komisije za traženje nestalih RS-a Dragomir Bulajić, koji je tokom cijelog rata sa Amorom Mašovićem komunicirao pod kodnim imenom “Zora“, po prvi put govori o tome kako je došao na čelo Komisije za traženje nestalih te dogovarao razmjene zarobljenika i poginulih boraca s obje strane, kontaktima sa danas haškim bjeguncem Ratkom Mladićem i optuženikom za najteže ratne zločine Radovanom Karadžićem, srebreničkom genocidu,zarobljavanju Vladimira Srebrova, spašavanju kćerke svastike Alije Izetbegovića, strukturama koje su stajale iza po svemu sudeći organizovanog i sistemski proizvedenog haosa koji je na Grbavici vladao u vrijeme dok je tamo harao zločinac Veselin Vlahović Batko sa svojim ljudima, o tome kako je dogovorena razmjena hrvatskih i srpskih zarobljenika u Hercegovini kada je razmijenjen i današnji kandidat za predsjednika RS-a Ognjen Tadić…

U djelu članka se spominje i Avdo Palić

[mirsad_d]

#25835

Slobodna Bosna 30.9.2010.g.
ZORA“ ZOVE “SABAH“
Ispovijest s “druge strane”
U ekskluzivnoj ispovijesti za “Slobodnu Bosnu“, ratni predsjednik Komisije za traženje nestalih RS-a Dragomir Bulajić, koji je tokom cijelog rata sa Amorom Mašovićem komunicirao pod kodnim imenom “Zora“, po prvi put govori o tome kako je došao na čelo Komisije za traženje nestalih te dogovarao razmjene zarobljenika i poginulih boraca s obje strane, kontaktima sa danas haškim bjeguncem Ratkom Mladićem i optuženikom za najteže ratne zločine Radovanom Karadžićem, srebreničkom genocidu,zarobljavanju Vladimira Srebrova, spašavanju kćerke svastike Alije Izetbegovića, strukturama koje su stajale iza po svemu sudeći organizovanog i sistemski proizvedenog haosa koji je na Grbavici vladao u vrijeme dok je tamo harao zločinac Veselin Vlahović Batko sa svojim ljudima, o tome kako je dogovorena razmjena hrvatskih i srpskih zarobljenika u Hercegovini kada je razmijenjen i današnji kandidat za predsjednika RS-a Ognjen Tadić…

U djelu članka se spominje i Avdo Palić

[Author]

Posts