-
NEKA JE RAHMET SALIHAGI
Evo jos jedne price , zabiljezene od naseg sugradjanina Hakije Muftica u svojoj knjizi „Fragmenti zivota“. Prica je lijepa, prije bi se reklo kao anegdota. U svakoj anegdoti ima i dosta istine jer one obicno poticu iz stvarnog zivota.
Ucenje Fatihe rahmetli Salihagi to najbolje potvrdjuje.[b]Za Rogaticane, pored drugih vrlina, kazu da su pazljivi, odani i istrajni supruznici. To potvrdjuje i sljedeca prica. U jednoj od rogatickih lijepo odrzavanih mahala sastale se jaranice, vec u poodmaklim godinama, na popodnevnu kafu s lokumima. Pricaju o minulom vremenu i dragim uspomenama. Nisu zaobisle ni svoje preminule muzeve, njihovu dobrotu, svakodnevnu paznju i darove koje su u raznim prigodama donosili. Malo se i natjecu koja ce sto bolje prikazati vrline svog muza i nezaboravne dane koje je s njim provela. Sve su se izredale i nisu bile skrte u pohvalama o poklonima koje su im muzevi cinili, samo Hasna suti i nicim se ne hvali.
Sta je, Hasno, sto ti nista ne pricas o svom Salki? – znatizeljno pitaju jaranice.
-Nejmam ja sta pricat o poklonima, vise ih se i ne sjecam. Meni je bilo najdraze kad se moj Salko pojavi na avlijska vrata, ja bih izidji pred njeg u avliju; nisam imala vremena ni za sta jer bi me moj Salko namah zgrabio muski u naramak, kucna vrata zakljucao i nosio pravo na dusek! Tamo smo zoru docekivali.. – uzdahne Hasna sva sjetna i potom opet usuti.
Sve zene, njih pet-sest, ustadose i u jedan glas zavikase: “Neka je rahmet tvom Salihagi!” i jos mu i Fatihu proucise. Hasna tek tada shvati da su njenog Salihage darovi bili veci i drazi od svih drugih i da se ne zaboravljaju ni u dubokoj starosti![/b]
PLEMENITA RIFE-HANUMA
Jos jedna prica iz serijala „Price iz starina“ koju je zabiljezio i objavio nas sugradjanin Hakija Muftic u svojoj knjizi „Fragmenti zivota“.
Sigurno mnogi Rogaticani nisu znali za ovu vrijednu zenu koja je ucinila mnogo na opismenjavanju zenske djece u Rogatici. Utoliko je ova prica vrijednija i zasluzuje da bude za sva vremena zapisana kao primjer onima koji dolaze.[b]Ugledni posjednik, Rogaticanin Tajibeg Sahinpasic sa suprugom Rifehanumom
i sinovima Osmanom i Mustafom imao je dosta dobru porodicnu biblioteku, koju je tokom godina kompletirao, sto je u to vrijeme, tridesetih godina proslog stoljeca bila rijetkost. Rife-hanuma je bila iz obrazovane muslimanske porodice koja je davala uleme, pa je i sama dosta citala. Pored toga, ona je snazno bila opredijeljena za sto vece opismenjavanje muslimanskih zena, posebno omladine. Za ove namjene u porodicnoj biblioteci Sahinpasica posebno su bile kompletirane knjige i pomagala za ucenje prema uzrastu. Dobrotom, komunikativnoscu, susretljivoscu i metodicnim pristup onima koji tek uce kao i onima sto citaju, privukla je Rife-hanuma u svoju kucu na Podlipi u Rogatici brojne djevojke i zene. Stekla je toliku popularnost da su je djevojke zvale nasa draga uciteljica . Njena kuca bila je po cijeli dan puna djevojaka na ucenju; a kad bi se koja djevojka ili zena osamostalila u pisanju ili citanju, to je bilo pravo veselje i veliki podsticaj za one koje to treba tek da postignu.Ona je ovim svojim upornim humanitarnim radom mnogo doprinosila prevazilazenju tada zaostalih porodicnih stavova o obrazovanju. Moglo bi se reci da je u ovu plemenitu i dragu hanumu bila utkana dobrota, a istovremeno velika zelja i briga da se sto vise djevojaka i zena obrazuje. Znala je cesto reci:
– Ko ne zna citati i pisati, taj nije jos progledao na svoje oci
Rife-hanuma je uzivala veliki ugled i paznju gradjana, koji su je uvazavali kao veliku dobrotvorku i prosvjetiteljicu koja uporno cini veliki hair u obrazovanju djevojaka i zena, podsticuci istovremeno sve da rade na sirem i svestranijem skolovanju mladih bez ikakva izuzetka. Ne samo mejtef nego neka i skola bude obavezna za mlade.
– To je bila poruka prvenstveno roditeljima, a i onima koji treba da vode racuna o obrazovanju mladih, posebno obrazovanju zenske omladine.
Poslije toliko godina unuk plemenite prosvjetiteljke Rife-hanume, Tajib Sahinpasic cim doraste i zavrsi skolovanje, nastavi da se brine o knjizi i citaocima. Krenuo je u prosvjetiteljsku misiju kao i njegova nena Rife-hanuma. Vec niz godina Tajib ima Izdavacko-knjizarsku kucu ” Sahinpasic”, vec poznatu i kod nas i u svijetu, koju svrstavaju medju vodece u Bosni i Hercegovini. Tajib je izrastao u vodeceg menadzera izdavastva i knjizarstva, kojem je knjiga primarna u svakodnevnom djelovanju, a citaoci su poslovni partneri s kojim odrzava stalnu komunikaciju i osluskuje njihove zelje i potrebe.
–
Neosporno, Tajibu, Saninpasicu pripadaju i prvenstvene zasluge za poslijeratnu organizaciju i odrzavanje uspjesnih sajmova knjiga u Sarajevu. Svojim poslovanjem obezbjedjuje da svjetski vrijedna izdavacka djela dobijemo i mi u Sarajevu. Duga je lista nagrada i priznanja koja je do sada Tajib Sahinpasic dobio u oblasti izdavastva i knjizarstva.[/b]PLEMENITA RIFE-HANUMA
Jos jedna prica iz serijala „Price iz starina“ koju je zabiljezio i objavio nas sugradjanin Hakija Muftic u svojoj knjizi „Fragmenti zivota“.
Sigurno mnogi Rogaticani nisu znali za ovu vrijednu zenu koja je ucinila mnogo na opismenjavanju zenske djece u Rogatici. Utoliko je ova prica vrijednija i zasluzuje da bude za sva vremena zapisana kao primjer onima koji dolaze.[b]Ugledni posjednik, Rogaticanin Tajibeg Sahinpasic sa suprugom Rifehanumom
i sinovima Osmanom i Mustafom imao je dosta dobru porodicnu biblioteku, koju je tokom godina kompletirao, sto je u to vrijeme, tridesetih godina proslog stoljeca bila rijetkost. Rife-hanuma je bila iz obrazovane muslimanske porodice koja je davala uleme, pa je i sama dosta citala. Pored toga, ona je snazno bila opredijeljena za sto vece opismenjavanje muslimanskih zena, posebno omladine. Za ove namjene u porodicnoj biblioteci Sahinpasica posebno su bile kompletirane knjige i pomagala za ucenje prema uzrastu. Dobrotom, komunikativnoscu, susretljivoscu i metodicnim pristup onima koji tek uce kao i onima sto citaju, privukla je Rife-hanuma u svoju kucu na Podlipi u Rogatici brojne djevojke i zene. Stekla je toliku popularnost da su je djevojke zvale nasa draga uciteljica . Njena kuca bila je po cijeli dan puna djevojaka na ucenju; a kad bi se koja djevojka ili zena osamostalila u pisanju ili citanju, to je bilo pravo veselje i veliki podsticaj za one koje to treba tek da postignu.Ona je ovim svojim upornim humanitarnim radom mnogo doprinosila prevazilazenju tada zaostalih porodicnih stavova o obrazovanju. Moglo bi se reci da je u ovu plemenitu i dragu hanumu bila utkana dobrota, a istovremeno velika zelja i briga da se sto vise djevojaka i zena obrazuje. Znala je cesto reci:
– Ko ne zna citati i pisati, taj nije jos progledao na svoje oci
Rife-hanuma je uzivala veliki ugled i paznju gradjana, koji su je uvazavali kao veliku dobrotvorku i prosvjetiteljicu koja uporno cini veliki hair u obrazovanju djevojaka i zena, podsticuci istovremeno sve da rade na sirem i svestranijem skolovanju mladih bez ikakva izuzetka. Ne samo mejtef nego neka i skola bude obavezna za mlade.
– To je bila poruka prvenstveno roditeljima, a i onima koji treba da vode racuna o obrazovanju mladih, posebno obrazovanju zenske omladine.
Poslije toliko godina unuk plemenite prosvjetiteljke Rife-hanume, Tajib Sahinpasic cim doraste i zavrsi skolovanje, nastavi da se brine o knjizi i citaocima. Krenuo je u prosvjetiteljsku misiju kao i njegova nena Rife-hanuma. Vec niz godina Tajib ima Izdavacko-knjizarsku kucu ” Sahinpasic”, vec poznatu i kod nas i u svijetu, koju svrstavaju medju vodece u Bosni i Hercegovini. Tajib je izrastao u vodeceg menadzera izdavastva i knjizarstva, kojem je knjiga primarna u svakodnevnom djelovanju, a citaoci su poslovni partneri s kojim odrzava stalnu komunikaciju i osluskuje njihove zelje i potrebe.
–
Neosporno, Tajibu, Saninpasicu pripadaju i prvenstvene zasluge za poslijeratnu organizaciju i odrzavanje uspjesnih sajmova knjiga u Sarajevu. Svojim poslovanjem obezbjedjuje da svjetski vrijedna izdavacka djela dobijemo i mi u Sarajevu. Duga je lista nagrada i priznanja koja je do sada Tajib Sahinpasic dobio u oblasti izdavastva i knjizarstva.[/b]S TITOM NA BRODU”GALEB”
Jos jedna prica iz starina koju je zapisao u svojoj knjizi “Fragmenti zivota” nas sugradjanin Hakija Muftic. O nasem Barbi ima jos mnogo toga da se napise a pogotovu sa ovog putovanja koje je bilo zaista jedinstveno.
Imao sam prilike u TPR-u slusati mnogo toga ,licno od Barbe ali ovaj detalj koji opisuje Hakija mi nije bio poznat. Zato ga rado postavljam i vama na citanje.
Sezdesetih godina proslog stoljeca drug Tito je, u misiji svjetskog mira, posjetio prijateljske zemlje Afrike i Azije. Na brodu Galeb kojim je plovio u posjetu u sastavu posade broda “Galeb” bio je I Rogaticanin Himzo Hodzic.
[b]Malo je ko bio radostan kao Agan Hodzic iz Rogatice kada mu se jedan od njegovih pet
sinova, Himzo, javio s tada najpopularnijeg broda ” Galeb “, koji je plovio prema dalekoj Aziji.
Kao primjeran mornar, Rogaticanin Himzo Hodzic dosao je na ” Galeb, gdje je proveo 26 mjeseci, od 1958. do 1960. godine.
Tito je u to vrijeme isao, u misiji svjetskog mira, u prijateljsku posjetu Egiptu, Etiopiji, Indiji,
Indoneziji i drugim zemljama. Plovio je “Galebom”, a kao clan posade, Himzo Hodzic je imao privilegiju da vidi sve te zemlje i dozivi zadovoljstvo posmatrajuci velicanstvene doceke, neponovljivu srdacnost i veselje s kojim su gradjani svih tih zemalja docekivali Tita kao prijatelja, kao svjetskog drzavnika, kao istinskog borca za mir u svijetu.Kad je boravio u Etiopiji, Himzo je iskoristio mogucnost i platio da jedna tamosnja firma posalje vrecu kafe na adresu njegovih roditelja u Rogatici.
Kafa je u Rogaticu, prvi put u njenoj historiji u tolikoj kolicini, u kucu Himzinih roditelja stigla u vreci od 60 kilograma – i to prije Himzinog povratka!
Himzina mati Pasa obradovala se i nije krila ponos zbog sina. Podijelila je kafu rodbini, prijateljima i svima redom u mahali – nije majka vise oskudijevala u kafi!Cetiri sina nakon toga redovno su nastavila majci donositi kafu, ali sad onu sto nase prodavnice nabavljaju, a komsije su kod majke Pase nastavile da se okupljaju i sijele![/b]
S TITOM NA BRODU”GALEB”
Jos jedna prica iz starina koju je zapisao u svojoj knjizi “Fragmenti zivota” nas sugradjanin Hakija Muftic. O nasem Barbi ima jos mnogo toga da se napise a pogotovu sa ovog putovanja koje je bilo zaista jedinstveno.
Imao sam prilike u TPR-u slusati mnogo toga ,licno od Barbe ali ovaj detalj koji opisuje Hakija mi nije bio poznat. Zato ga rado postavljam i vama na citanje.Sezdesetih godina proslog stoljeca drug Tito je, u misiji svjetskog mira, posjetio prijateljske zemlje Afrike i Azije. Na brodu Galeb kojim je plovio u posjetu u sastavu posade broda “Galeb” bio je I Rogaticanin Himzo Hodzic.
[b]Malo je ko bio radostan kao Agan Hodzic iz Rogatice kada mu se jedan od njegovih pet
sinova, Himzo, javio s tada najpopularnijeg broda ” Galeb “, koji je plovio prema dalekoj Aziji.
Kao primjeran mornar, Rogaticanin Himzo Hodzic dosao je na ” Galeb, gdje je proveo 26 mjeseci, od 1958. do 1960. godine.
Tito je u to vrijeme isao, u misiji svjetskog mira, u prijateljsku posjetu Egiptu, Etiopiji, Indiji,
Indoneziji i drugim zemljama. Plovio je “Galebom”, a kao clan posade, Himzo Hodzic je imao privilegiju da vidi sve te zemlje i dozivi zadovoljstvo posmatrajuci velicanstvene doceke, neponovljivu srdacnost i veselje s kojim su gradjani svih tih zemalja docekivali Tita kao prijatelja, kao svjetskog drzavnika, kao istinskog borca za mir u svijetu.Kad je boravio u Etiopiji, Himzo je iskoristio mogucnost i platio da jedna tamosnja firma posalje vrecu kafe na adresu njegovih roditelja u Rogatici.
Kafa je u Rogaticu, prvi put u njenoj historiji u tolikoj kolicini, u kucu Himzinih roditelja stigla u vreci od 60 kilograma – i to prije Himzinog povratka!
Himzina mati Pasa obradovala se i nije krila ponos zbog sina. Podijelila je kafu rodbini, prijateljima i svima redom u mahali – nije majka vise oskudijevala u kafi!Cetiri sina nakon toga redovno su nastavila majci donositi kafu, ali sad onu sto nase prodavnice nabavljaju, a komsije su kod majke Pase nastavile da se okupljaju i sijele![/b]
Vrijedne žene Rogatice
Još jedna priča iz starina koju je u svojoj knjizi „Fragmenti života“ zabilježio naš sugradjanin Hakija Muftić.
[b]Vrijedne žene Rogatice
Rogaticke hanume su, uz sve druge obaveze, brigu o djeci, muzu i druge kucne poslove, znale naci malo vremena i za sebe, napraviti odmor, predah, razonodu, najcesce u komsiluku, mahali, pa i sire. Znale bi organizovati sjedeljke, druzenja ili kakvo veselje, a za to se uvijek nadje i povoda i vremena. Upamtio sam jednu grupu bliskih prijateljica, dragih veselih zena, koje su bile veoma popularne i cijenjene, bile su to zene, trgovaca, zanatlija, koje su bile materijalno obezbijedjene pa su imale vremena za predah. To su Ferida-hanuma Hafzovic, Fatma-hanuma Arnautlija, Sevka Pesto, Rasidaginica Kazic, Asira-hanuma Capljic a kad im je zdravlje dopustalo isle su s njima i Hajrija-hanuma Teskeredzic i Nazic-hanuma Muftic. Nije tada bilo telefona, ali zene su se redovno brzo i efikasno dogovarale: posao su obavljala djeca koja su prenosila poruke. U posjetu se islo na sijela. Rasidaginica je svirala harmoniku i lijepo pjevala, pa bi bilo veselije uz muziku i pjesmu, sto je druzenjima davalo posebno zadovoljstvo i ugodjaj. Redovno su se razmjenjivale novosti o tekucim dogadjajima u Rogatici. Na kraju sjedeljke prijateljice bi se dogovorile kod koje ce biti sijelo sutra ili narednih dana.
Bilo je razgovora i o kuhanju, razmjenjivali su se recepti, pricalo o sivanju, odijevanju, djeci. Dogovarale bi se hanume o pomoci drugim” posebno starijim zenama, pa bi i tada zajednicki djelovale. Sa sijela bi se predvece vracale svojim kucama prije nego muzevi dodju iz carsije.
Zene Rogatice imale su smisla za organizovanje medjusobne ispomoci u odredjenim situacijama kao sto su ispracaj mlade, docek svatova, useljenje u novu kucu, stan, veca sijela u bascama i druga zajednicka veselja i skupovi. Najcesce se sve to spontano odvijalo. Prvo komsinice iz mahale dodju, pa rodbina i prijateljice i onda se sve zajednicki uradi. Sjecam se jednog porodicnog dogadaja.
Hadjiira i Dervis Pasic napravili u Zakuli u Rogatici kucu sa bastom. Jednom vidi Fat-hanuma Arnautlija kako ulicom prolaze kola sa pokucstvom i drugim stvarima. Posla dijete Safetu da vidi kome to ide i gdje ce istovariti. Vrati se Safeta i veli da istovaraju pred Hadzrinom kucom do Muftica avlije. Ne prodje dugo, tek sto je prevoznik istovario stvari, eto Fat-hanume sa svojom snahom Kijom Hadzri u kucu. Usput je svratila do Nazic-hanume Muftic i rekla joj da ubere veliku tikvu za pite i da dodje Hadziri. Cim je usla u kucu, Fat-hanuma poce praviti raspored sta ce ko raditi, pa veli:
Djevojke ce polahko unositi stvari; Hadzira i Kija nek prave raspored i smjestaj, ja cu sukati jufke za pitu, a nek Nazic-hanuma reze tikvu, savije i ispece pitu. Kad zavrsimo svoj dio, pomagacemo drugim da se sve na vrijeme uradi. Odmor kad zavrsimo!
Doslo je jos pomoci iz mahale. Zadovoljstvo je bilogledati kako sve funkcionise i s kakvim zadovoljstvom zene i djevojke rade. Neko je Dervisu javio, pa i on iz carsije donese i slanog i slatkog da se jede. Useljenje, smjestaj, raspored i spremanje kuce zavrsi se isti dan uz pomoc rodbine, komsiluka, prijateljica: kuca sija svom ljepotom, u njoj radost i veselje. Postavljen je novi namjestaj, sve sobe i drugi prostori spremljeni, sve kako treba, a miris tikvenice i ostale hrane na sofri mami vrijedne zene i djevojke… Svi su bili radosni da se Hadzira, Dervis i njihove kcerke Mahira i Amela smjeste u novu porodicnu kucu.[/b]
Vrijedne žene Rogatice
Još jedna priča iz starina koju je u svojoj knjizi „Fragmenti života“ zabilježio naš sugradjanin Hakija Muftić.
[b]Vrijedne žene Rogatice
Rogaticke hanume su, uz sve druge obaveze, brigu o djeci, muzu i druge kucne poslove, znale naci malo vremena i za sebe, napraviti odmor, predah, razonodu, najcesce u komsiluku, mahali, pa i sire. Znale bi organizovati sjedeljke, druzenja ili kakvo veselje, a za to se uvijek nadje i povoda i vremena. Upamtio sam jednu grupu bliskih prijateljica, dragih veselih zena, koje su bile veoma popularne i cijenjene, bile su to zene, trgovaca, zanatlija, koje su bile materijalno obezbijedjene pa su imale vremena za predah. To su Ferida-hanuma Hafzovic, Fatma-hanuma Arnautlija, Sevka Pesto, Rasidaginica Kazic, Asira-hanuma Capljic a kad im je zdravlje dopustalo isle su s njima i Hajrija-hanuma Teskeredzic i Nazic-hanuma Muftic. Nije tada bilo telefona, ali zene su se redovno brzo i efikasno dogovarale: posao su obavljala djeca koja su prenosila poruke. U posjetu se islo na sijela. Rasidaginica je svirala harmoniku i lijepo pjevala, pa bi bilo veselije uz muziku i pjesmu, sto je druzenjima davalo posebno zadovoljstvo i ugodjaj. Redovno su se razmjenjivale novosti o tekucim dogadjajima u Rogatici. Na kraju sjedeljke prijateljice bi se dogovorile kod koje ce biti sijelo sutra ili narednih dana.
Bilo je razgovora i o kuhanju, razmjenjivali su se recepti, pricalo o sivanju, odijevanju, djeci. Dogovarale bi se hanume o pomoci drugim” posebno starijim zenama, pa bi i tada zajednicki djelovale. Sa sijela bi se predvece vracale svojim kucama prije nego muzevi dodju iz carsije.
Zene Rogatice imale su smisla za organizovanje medjusobne ispomoci u odredjenim situacijama kao sto su ispracaj mlade, docek svatova, useljenje u novu kucu, stan, veca sijela u bascama i druga zajednicka veselja i skupovi. Najcesce se sve to spontano odvijalo. Prvo komsinice iz mahale dodju, pa rodbina i prijateljice i onda se sve zajednicki uradi. Sjecam se jednog porodicnog dogadaja.
Hadjiira i Dervis Pasic napravili u Zakuli u Rogatici kucu sa bastom. Jednom vidi Fat-hanuma Arnautlija kako ulicom prolaze kola sa pokucstvom i drugim stvarima. Posla dijete Safetu da vidi kome to ide i gdje ce istovariti. Vrati se Safeta i veli da istovaraju pred Hadzrinom kucom do Muftica avlije. Ne prodje dugo, tek sto je prevoznik istovario stvari, eto Fat-hanume sa svojom snahom Kijom Hadzri u kucu. Usput je svratila do Nazic-hanume Muftic i rekla joj da ubere veliku tikvu za pite i da dodje Hadziri. Cim je usla u kucu, Fat-hanuma poce praviti raspored sta ce ko raditi, pa veli:
Djevojke ce polahko unositi stvari; Hadzira i Kija nek prave raspored i smjestaj, ja cu sukati jufke za pitu, a nek Nazic-hanuma reze tikvu, savije i ispece pitu. Kad zavrsimo svoj dio, pomagacemo drugim da se sve na vrijeme uradi. Odmor kad zavrsimo!
Doslo je jos pomoci iz mahale. Zadovoljstvo je bilogledati kako sve funkcionise i s kakvim zadovoljstvom zene i djevojke rade. Neko je Dervisu javio, pa i on iz carsije donese i slanog i slatkog da se jede. Useljenje, smjestaj, raspored i spremanje kuce zavrsi se isti dan uz pomoc rodbine, komsiluka, prijateljica: kuca sija svom ljepotom, u njoj radost i veselje. Postavljen je novi namjestaj, sve sobe i drugi prostori spremljeni, sve kako treba, a miris tikvenice i ostale hrane na sofri mami vrijedne zene i djevojke… Svi su bili radosni da se Hadzira, Dervis i njihove kcerke Mahira i Amela smjeste u novu porodicnu kucu.[/b]
Narodna milicija
Kako vrijeme prolazi, tako i moj život. Ja kao da se nalazim u retrovizoru, koji me vrača slikom u vrijeme moga nepostojanja. Uvijek nešto kao istražujem, tražim ali ne znam ni ja šta. Valjda tražim neki vakat ljudskog življenja, vakat poštovanja, ali očito je taj vakat bio prije mene.
Ovo je jos jedna priča koju prenosimo našim Rogatičanima iz sjećanja moga dragog komšije Galiba Kusture-Busena, jedno kazivanje o Narodnoj Miliciji.
Postoji i danas medju starijim Rogaticanima sala;”Jeli ti piso Bektes.” Mene je zainteresovalo ko je bio taj Bektes i zasto je ta sala ostala tako dugo medju nasim starijim sugradjanima.
Izvjesni Bektes je polovinom 50-tih godina dosao u Rogaticu po naredjenju i javio se na duznos tu u stanicu Milicije u Rogatici. Bio je pozornik, covjek profesionalac. Kod njega nisu mogle proci intervencije ili zamolbe da slucaj ne udje u zapisnik.Tako jedne veceri dok je obavljao sluzbu, obilazeci svoj rejon, jedan mladic je bio previse bucan, malo pripit, galamio je carsijom. Prisao mu Bektes i dobro ga isibao i poslao kuci. Ujutro kod predaje smjene zove ga komandir stanice Vojin Kovacevic i pita ga, sta bi, sto isiba onoga momka. Sto ga nije prvo legitimisao, pa onda preduzeo mjere. Pa Bektes bolan nebio ti isiba moga sina, a Bektes mu jednostavno odgovori:”Prvo ga isibam za ono sto je zaradio pa onda legitimisanje.”Komandir stanice Vojin Kovacevic ga je samo nijemo gledao i nije znao sta da mu kaze. Od toga momenta Rogaticanima je bilo jasno da sa njim nema sale.
Drugom prilikom Bektes krenuo na pijacu u vrijeme pazara. Ljudi sa sela dosli na pazar, neko donijo robu za prodaju , opet neki dosli da pazare, a dosta njih je doslo sa konjima, pa ih pred Hanom ostavljali. U tom momentu dok je prolazio kroz narod cuo je da je neki Vasiljevic iz Seljana nesto kao ukrao sa pijace. Istog momenta Bektes uzima prvog konja sa veze,i ako nije osedlan i pravac Seljani. To je vakat kad jos nije bilo mosta kod Vatrogasnog, pa je Rakitnicu pregazio upravo na tom mjestu i pravac Seljani.U roku dva sata se vraca na konju i vodi svezanog Vasiljevica i kroz pijacu da ga narod vidi, ostavlja konja gdje ga je i uzeo i vodi uhapsenog u stanicu. Sad mozemo samo pretpostavljati kako se proveo.Znao je slucajno prolazeci nacuti informaciju, a zatim u kancelariju da napise poziv da se imenovani javi HITNO u stanicu. Nije se niko smio oglusiti na njegov poziv.Ali ako je napisao poziv taj se nije fino proveo.
Takav je bio Bektes, olicenje Zakona i strahopostovanja, ogledalo sistema. Vremenom je otisao dalje u prekomandu na vecu duznost,ali je iza sebe ostavio veliki trag:”Jeli ti piso Bektes.”
Ovo je bio jedan kratak osvrt na jedno vrijeme i postovanje zakona i ljudi u uniformi. Gledajuci sa danasnjeg aspekta,u ovo vrijeme nazovi nake demokratije koju nam uvezose sa zapada, ova gore prica ispada kao surov cin i odnos prema gradjanima. Ali mi uvijek moramo imati prisutnu cinjenicu da smo mi Balkanci,da za nas nije demokratija,jer istu mi ne znamo koristiti,ali je znamo zloupotrebljavati.
Narodna milicija
Kako vrijeme prolazi, tako i moj život. Ja kao da se nalazim u retrovizoru, koji me vrača slikom u vrijeme moga nepostojanja. Uvijek nešto kao istražujem, tražim ali ne znam ni ja šta. Valjda tražim neki vakat ljudskog življenja, vakat poštovanja, ali očito je taj vakat bio prije mene.
Ovo je jos jedna priča koju prenosimo našim Rogatičanima iz sjećanja moga dragog komšije Galiba Kusture-Busena, jedno kazivanje o Narodnoj Miliciji.
Postoji i danas medju starijim Rogaticanima sala;”Jeli ti piso Bektes.” Mene je zainteresovalo ko je bio taj Bektes i zasto je ta sala ostala tako dugo medju nasim starijim sugradjanima.
Izvjesni Bektes je polovinom 50-tih godina dosao u Rogaticu po naredjenju i javio se na duznos tu u stanicu Milicije u Rogatici. Bio je pozornik, covjek profesionalac. Kod njega nisu mogle proci intervencije ili zamolbe da slucaj ne udje u zapisnik.Tako jedne veceri dok je obavljao sluzbu, obilazeci svoj rejon, jedan mladic je bio previse bucan, malo pripit, galamio je carsijom. Prisao mu Bektes i dobro ga isibao i poslao kuci. Ujutro kod predaje smjene zove ga komandir stanice Vojin Kovacevic i pita ga, sta bi, sto isiba onoga momka. Sto ga nije prvo legitimisao, pa onda preduzeo mjere. Pa Bektes bolan nebio ti isiba moga sina, a Bektes mu jednostavno odgovori:”Prvo ga isibam za ono sto je zaradio pa onda legitimisanje.”Komandir stanice Vojin Kovacevic ga je samo nijemo gledao i nije znao sta da mu kaze. Od toga momenta Rogaticanima je bilo jasno da sa njim nema sale.
Drugom prilikom Bektes krenuo na pijacu u vrijeme pazara. Ljudi sa sela dosli na pazar, neko donijo robu za prodaju , opet neki dosli da pazare, a dosta njih je doslo sa konjima, pa ih pred Hanom ostavljali. U tom momentu dok je prolazio kroz narod cuo je da je neki Vasiljevic iz Seljana nesto kao ukrao sa pijace. Istog momenta Bektes uzima prvog konja sa veze,i ako nije osedlan i pravac Seljani. To je vakat kad jos nije bilo mosta kod Vatrogasnog, pa je Rakitnicu pregazio upravo na tom mjestu i pravac Seljani.U roku dva sata se vraca na konju i vodi svezanog Vasiljevica i kroz pijacu da ga narod vidi, ostavlja konja gdje ga je i uzeo i vodi uhapsenog u stanicu. Sad mozemo samo pretpostavljati kako se proveo.Znao je slucajno prolazeci nacuti informaciju, a zatim u kancelariju da napise poziv da se imenovani javi HITNO u stanicu. Nije se niko smio oglusiti na njegov poziv.Ali ako je napisao poziv taj se nije fino proveo.
Takav je bio Bektes, olicenje Zakona i strahopostovanja, ogledalo sistema. Vremenom je otisao dalje u prekomandu na vecu duznost,ali je iza sebe ostavio veliki trag:”Jeli ti piso Bektes.”
Ovo je bio jedan kratak osvrt na jedno vrijeme i postovanje zakona i ljudi u uniformi. Gledajuci sa danasnjeg aspekta,u ovo vrijeme nazovi nake demokratije koju nam uvezose sa zapada, ova gore prica ispada kao surov cin i odnos prema gradjanima. Ali mi uvijek moramo imati prisutnu cinjenicu da smo mi Balkanci,da za nas nije demokratija,jer istu mi ne znamo koristiti,ali je znamo zloupotrebljavati.
- You must be logged in to reply to this topic.