[behar]

#426

Evo za pocetak jedna kratka prica o zbivanjima u Rogatici pocetkom Jula. Naime, 4-ti Juli je u bivsoj drzavi slavljen kao dan borca i povodom toga sirom zemlje bi se organizovale kojekakve manifestacije kultuno istorijskog sadrzaja. Jedna od takvih manifestacija je bio i Relly Sutjeska odrzavan u dolini nacionalnog parka Sutjeska, tacnije na Tjentitstu.

Tih dana Rogatica bi dobila potpuno novi imidz. Bila bi prosarana nasminkanim vozilima ambicioznih rogatickih vozaca amatera, mada je bilo i onih koji su svemu tome pridavali malo vise paznje i truda (a.r. Hasan Sehic Seha, a.r. Sadik Koro) tako da su ih ovi prvi mogli kopirati. Pored domacih, Rogaticom bi prolazile kolone vozila i motora iz sjevero istocne Bosne, Vojvodine i Srbije. Sve ovo i nije naislo na odobravanje Rogaticana pogotovu onih starijih, jer im je smetala ta danonocna buka i galama koja je pratila taj, nazovimo ga, cirkus.

Jedan od tih ambicioznih vozaca je bio i moj komsija Mustafa Ajanovic-Muma. Znala je carsija Mumu, jednog od onih nemirnih duhova koje ne drzi mjesto, prepun nekakvih, samo njemu sklonih, marifetluka ali isto tako covjek od rijeci, pravi jaran. Muma je vozio Fiata tristaca, zute, onako banana boje pa se odlucio okusati na Sutjesci. Prvo je Fiatu dat onaj poznati sportski izgled, lijepljenjem crnih traka na desnoj strani, duzinom cijelog vozila. Trake su isle od desnog fara, preko haube, krova, gepeka i spustale se niz zadnjicu do karambolke. Ovdje moram napopmenuti da su Muma i njegovi jarani Dzed, Teva i Sef bili starija generacija od mene, pa sam se ja kao klinac osjecao odvazno u njihovom drustvu. Onda je Fiatu dodano par (tacnije cetiri para) maglenki, tako da je izgledao zastrasujuce, kao neko mnogooko cudoviste. Ali Mumi ni to nije bilo dovoljno. Odlucio je da odsjece auspuh i zamjeni ga aupuhom starog Java motora. Iako komplikovan zahvat, Muma se nije smirio dok sve nije bilo sredjeno. Zavrsna faza je podrazumjevala poliranje auta i lijepljenje broja na prednja vrata s obadvije strane vozila.

Kao nagradu sto sam mu pomagao, Muma mi je obecao da ce me te noci odvesti do carsije. S nestrpljenjem sam cekao kada cemo krenuti, a kada je Muma upalio Fiata, zvuk koji je prizvodila masina mi je ubrzavao krvotok u venama. Dok smo se vozili prema Sehinom kaficu, buku motora je nadjacavala pjesma Miladina Sobica A zar nije stos zivotu razbit nos.

[Kaza]

#427

Evo jedne zaista interesantne teme u kojoj mogu pisati i stariji i mladji a da pri tome bude interesantna za sve posjetioce. Beharu cestitke na dobroj ideji i lijepom postu. Nadam se da ce se svi ukljuciti, jer ovdje se zaista ima sta pisati.Mada ima dosta toga o cemu se ovdje moze pisati, ja cu kao svoj doprinos ovoj temi napisati jednu istinitu anegdotu. To je bilo tako davno da anegdotu prenosim iz prica koje sam cuo od mog rahmetli oca i njegovih jarana.

Prijasnja omladina nije imala mnogo mogucnosti za zabavu i zabavljali su se uglavnom organizujuci samoinicijativno sijela, zabave, derneke. Obicno bi se sijela organizovala u privatnom aranzmanu po kucama i naizmjenicno. Drustvo je uvijek bilo odabrano a skoro svi su ili svirali ili pokusavali da sviraju neki instrument. Bilo je i onih koji su bili zaduzeni samo za smicalice poslije kojih se niko nije ljutio a te bi se anegdote onda godinama prepricavale. Pored orkestra u kome su pretezno bile tamburice , violine, obavezno je bila i harmonika pa nije tesko pogoditi sta se sviralo i pjevalo. Vrlo cesto bi se poslije tih sijela svirale serenade pod pendzerima djevojaka koje u to doba nisu isle po sijelima ovakvog tipa. Dakle to su uglavnom bila muska sijela, gdje se dernecilo da bi se postigla, sto ono kazu radna temperatura , a onda su poslije odlazili pod pendzere i u zijan.

Jedno takvo sijelo je bilo organizovano ali na njega nije bio pozvan, iz ne znam kojih razloga ,poznati rogaticki seret Mehmed Hadzibeg. Sijela bez Mese u to doba su bila skoro nezamisliva i on odluci da im se osveti. Uzeo je bijeli carsaf i sakrio se u groblje pored puta cekajuci da sjeldzije po zavrsetku sijela naidju tim putem. U neka doba je naisla dobro raspolozena grupa, pjevuseci sevdalinke. Mesa je ustao izmedju grobova ,i prekriven bijelim carsafom zaurlikao. Nastala je pomagnjavija i veselo drustvo je pocelo da bjezi na sve strane uz glasnu viku. Medju sjeldzijama je bio i rahmetli Muharem Koro – Harkan , poznati rogaticki violinista. U panici i strahu poceo je i on bjezati glavom bez obzira. Prilikom bjezanja mu je ispalo gudalo od violine ali se on nije osvrtao na to i dalje je bjezao. Mesa nije ocekivao da ce njegova sala proizvesti ovakav efekat, pa kad je vidio da Muharem i dalje bjezi ne osvrcuci se na gudalo, zbacio je carsaf , uzeo gudalo i potrcao za Muharemom vicuci:”Muhareme, Muhareme, ispalo ti gudalo”. Kad je Muharem cuo da ga “duh” zove imenom potrcao je jos brze uz glasno zapomaganje i poziv u pomoc.

Ova trka se ipak sretno zavrsila mada je bilo i onih koji su bili tako prestraseni da im je trebala lijecnicka pomoc. Prestraseni Muharem je kasnije pricao da je mislio da je sve gotovo kada ga je ovaj poceo zvati imenon i da je iza njega Azrail koji je dosao po njegovu dusu. Naravno, Mesa se kasnije Muharemu izvinjavao sto je morao za njim trcati, jer kakvo bi to slijedece sijelo bilo bez Muharemovog gudala.

[behar]

#487

U našoj se kući uvijek pridavala velika važnost Bajramu, mada to možda, gledajući sa strane, mnogima i nije izgledalo tako. Moja rahmetli nena Mulija kao i moja mama su klanjale pet vakata namaza otkako ja znam za sebe, pa bi tako i postile cijeli ramazan, neobazirući se na svakodnevne obaveze koje su kuća i čeljad u njoj nametali.

Tako bi se za Bajram pripremi baklava, hurmašice il’ ružice a bogami i dosta finih slanih jela. Rodbina bi posle Bajram namaza dolazila prvo u našu kuću, ono po starini, na mubareć neni, a ja kao dijete nisam mogao dočekati da se počne jesti, a do baklave nikad doći.

I tako svake godine, o Bajramu možda i nisam znao onoliko koliko sam trebao ali sam mu se uvijek radovao, posebno zbog baklave (k’o da se drugim danima nije imalo šta jesti) a bogami bi se dobila i poneka bajrambanka. Godine su prolazile neprimjetno i bezbrižno, neosvrčući se na njih, ja odrastoh u momčića i počeh raditi. Došla su druga vremena, promjene na političkoj sceni bivše države su sa sobom donijele i promjene u narodu, kao da smo se nekako dozvali, pa se Bajramu i bajramskim praznicima, i na javnim mjestima, počelo pridavati sve više pažnje.

Te predratne godine provedoh radeći u Plavom Biseru ili kako je raja voljela reći „Kod Žoleta“. Restoran je bio smješten u podrumu gradske pošte, znači nedaleko od gornje džamije, kako bih je ja zvao. Nikad nisam bio siguran za imena pa da ih ne bi mješao ona bliža prostorijama islamske zajednice je uvijek bila donja a ova druga gornja. Te godine za Bajram Žole je stavio razglas napolje i od ranih jutarnjih sati se mogla čuti lijepa sevdalinka širom grada. Također nam je naredio da je svim gostima koji svrate poslije Bajram namaza, kahva i baklava na račun kuće.

Ljudi su počeli dolaziti. Lijepo obučeni, obrijani baš kako je i dolikovalo pravim bošnjačkim porodicama u Rogatici. Dok servirah društvo, jednog od mnogih popunjenih stolova tog jutra, naglasih da su kahva i baklava na račun kuće, dok će jedan od prisutnih: „E onda su sokovi od mene“! Ostali se nasmijaše poručiše što su htjeli i nastaviše razgovor ne pridajući pažnju glasnoj muzici koja je dopirala ispred restorana. Kad sam se za nekoliko minuta vratio sa svim što poručiše, najmlađi medžu njima zaučini:“Eh brate, šta sve čovjek treba pojesti i popiti da bi se došlo do pive“, prisutni prasnuše u smijeh, dok su ih sa drugih stolova pratili znatiželji pogledi.

Mene to vrati u moje rano djetinstvo pa se sjetih dana kad sam se pitao slično pitanje:“Šta sve treba pojesti da bi se došlo do baklave“?

[behar]

#675

Ženo ne melji…..

Rogatičani su poznati po tome da uživaju u finom društvu, muzici a Bogami i akšamluku. Tako je po Rogatici bilo nekoliko poznatijih kafanica u kojima bi se okupljala raja i uz fino meze i laganu muziku do nekih doba razglabali o svakodnevnim važnim i nevažnim temama. Vodile bi se burne rasprave u vezi sporta, posla, politike a ponekad bi se doticale i neke privatnije teme s namjerom da se neko dobronamjerno izprovocira ili da se na nečiji račun društvo nasmije. Jedna vrlina/mahana (u zavisnosti s koje tačke gledišta se posmatra) je ista za sve te rogatičke akšamlije a to je da kad se jednom počne pijuckati onda se ne ide kući dok kafane rade. E, nekim od njih, ni to nije bilo dovoljno, nego bi posle svega pozvali društvo kući na kahvu (a uz kahvu da se još poneka popije).

Tako je nastala i ova, kažu istinita, anegdota koju sam ja još kao dječak čuo od mog rahmetli babe. Naime, sastalo se jedno od tih društava, onako posle posla, odmah iza tri sahata, da popiju po jednu pa će kući. Međutim, ta „po jedna“ se pretvorila u po dvije – tri, pa kad su konačno odlučili da idu kući uz put naiđoše na drugu kafanu pa vele: „Ma hajde i ovdje ćemo još po jenu“! I tako se to, kao i obično, razvuklo do „u neka doba“ da bi se na kraju noći jedan od prisutnih ponudio društvu da idu kod njega na kahvu, što su ovi bez razmišljanja prihvatili.

Kad su se pojavili domaćinovoj kući, onako u pripitom stanju, njegova žena im se i nije nešto posebno obradovala, znajući da bi je mogli bihuzuriti dugo u noć. Domaćin odmah s vrata reče ženi da pristavi kahvu a on donese piće da se popije još po jedna. Nezadovoljna supruga je počela rondati, onako meljući kahvu na ručni mlin. Kad je to prigovaranje domaćinu dodijalo htio je pokazati društvu da je on gazda pa će ti onako ljutito ženi:“De Bogati ne melji više“, što je značilo da prestane prigovarati. Sjedili su oni neko vrijeme a žena ne donosi kahvu, tek će ti domaćin priupitati:“Ženo, šta je s tom kahvom?“ a ona mu odgovori: „Pa rek’o si mi da ne meljem i ja ostavila mlin“.

Imena sudionika ove anegdote stvarno ne znam, i ako se neko prepozna zamolio bih ga da mi ne zamjeri, jer sam ovo napisao samo da bih sačuvao jedan mali dio iz života rogatičke čaršije i njenih ljudi.
_________________

[behar]

#903

MOSI

Za MOSI (Međurepubličke Omladinske Sportske Igre) ste sigurno svi čuli a vjerujem neki od vas i učestvovali, predstavljajući Rogaticu u nekom od sportova. Eto tako sam i ja, igrajući odbojku, branio boje naše nam Rogatice više puta (tačnije šest puta), i vjerujte mi, svaki put je bilo bolje od predhodnog. Posle svakih od igara bi se još dugo po čaršiji pričale zgode i ne zgode što se desiše pojedincima na igrama.
Jedan od tih pojedinaca o kome bi se često pričalo je bio i Osman Vatreš zvani Šajbuba. Naime, Šajbuba je bio dio rogatičke planinarske ekipe, a kažu da mu je planinarstvo išlo od ruke. Tako su naši planinari često donosili medalje i bili jedni od boljih predstavnika Rogatice.

Na povratku sa jednih od igara, Osmo je vozaču autobusa objašnjavao kako je na Višegradskim igrama bilo pravo gusto i kako se medalja te godine osvojila samo zahvaljujući njegovom poznavanju terena. Dok je Osmo dočaravao svoje doživljaje, napolju je počela padati kiša koja se ubrzo pretvorila u pljusak a Osmo, onako udubljen u svoju priću, stavi šukuljicu na glavu. Svi prisutni su prasnuli u smjeh.

Detalj sa igara u Rogatici 1987

Jedne prilike ja Osmo pričao sa planinarima iz neke susjedne opštine, čini mi se Goražda, pa su ga ovi pitali da li zna neku raju iz Rogatice. „Ma znaš li ti Hodžiće iz Rogatice“ upitaše ge, a on veli da zna. „Ma de nam reci jeli onaj fudbaler Teskeređić rogatičanin“, ja šta je nego rogatičanin, babo mu predsjednik opštine. Neko od prisutnih predloži da poigraju remija, pa će ti jedan od njih: „Osmo, znaš li ti remija?“ a on će ti na to „Nema te famelije kod nas“.

Ovakvim i sličnim anegtotama sa MOSI igara nema kraja, pa se nadam da će nam još neko prenijeti dio divne i nezaboravne rogatičke prošlosti.

[behar]

#1489

Dobar dan, izvolite…..

Rogatica, čaršija da se pamti, je imala toliko divnih karektiristika da bi se o tome moglo, a bogami i trebalo, pisati satima i opet bi ostalo nešto nespomenuto. Na žalost, rekoh imala, sada više nema, ali to ne znači da bi se to trebalo i zaboraviti. Dosta toga se izgubilo kao što se izubi i onaj dobri, pošteni, svakodnevni rogatičanin, izgubi se voljom drugih.

Jedna od tih divnih karakteristika Rogatice je u svakom slučaju bio i rogatički sport. Komotno se može reći da nije bilo insana na čaršiji a da nije bio na jedan ili drugi način umješan u tadašnja sportska zbivanja u gradu. Bilo da je bio samo navijač, kažem samo navijač mada se u dosta slučajeva dešavalo da upravo ti „samo navijači“ pobjede utakmice svojom podrškom, ili je neko iz uže porodice zastupao boje nekadašnjih „Rogatičkih Mladosti“(KK,FK,RK,OK).

Ja lično sam ponosan da sam bio dio tih sportskih zbivanja braneći boje OK Mladost-i nekih desetak godina. Rado se sjećam vremena provedenog na treninzima i utakmicama, tim više što sam imao sreće da to vrijeme provodim u društvu predivnih osoba.

Eto i ova kratka anegdota je iz tih meni jako dragih, bezbrižnih vremena. Naime, bilo je to jedno od mnogobrojnih gostovanja OK Mladosti ali ovaj put nam biješe prvi put da idemo u Trebinje, tako da niko nije tačno znao gdje je dvorana u kojoj treba da igramo. Nebo se otvorilo. Kiša tako jako pada da odskače od asvalta po trideset centi. Nigdje žive duše, a mi ne znamo gdje treba ići.

Na par mjeseci prije toga ja sam se zaposlio kod rahmetli Salima Tantule u „Borcu“. Prvo što sam naučio od Salima bješe kako biti ljubazan prema mušterijama, tako da sam iz dana u dan ponavljao jedno te isto, kad bi neko uđi u radnju:“Dobar dan izvolite……“.

I tako mi razglabamo i nagađamo, u tehnotransovom minibusu, negdje u p’o Trebinja, gdje bi mogli ići, na koju stranu, da nađemo dvoranu, kad ono k’o grom iz vedra neba eto ti ulicom starijeg čovjeka ide prema nama. Sa njim, sudeći po godinama, unuk. Skupili se ispod nekog starog kišobrana koji im, ako ćemo pošteno, više smeta nego što ih štiti od kiše. Kako sam ja sjedio naprijed do šofera, odjedanput svi zagalamiše na mene da upitam za direkcije prema dvorani. I tako oni prilaze prema minibusu, ja polahko otvaram prozor, da ne pokisnem. Čovjek vidjevši to skont’o da ću ga nešto pitati, pa onako na pola mokar, stade pored nas a ja ću ti ni pet ni šest nego:“Dobar dan izvolite…..“.

Nekih desetak sekundi u minibusu je vladala mrtva tišina a onda svi, k’o po dogovoru, prasnuše u smijeh. Starac gleda u mene pa ne zna il’ bi se smijao il’ bi mi zvekno šamarčinu. U tom se i ja dozvah pa mu se izvinuh i napokon upitah za direkcije. Cijeli taj dan smo se smijali mojoj maloj opaski, pa je možda i to pomoglo da na brzinu pobjedimo trebinjce 3:0 a onda po dobrom starom običaju na ručak u „Begovu Kuću“.

Ah ta dobra stara vremena………..

[Kaza]

#7417

Posto sam u ovoj temi vec napisao jednu anegdotu, mislim da je red da sada napisem nesto ozbiljnije. Kada se radi o uspomenama i sjecanjima onda se zaista tome mora ozbiljno prici jer se radi o necemu sto je zaista vrijedno. Sjecanja i uspomene mogu biti i na ruzna dogadjanja koja nam sluze kao nauk za buducnost i o njima pisemo rijetko. Naime pisemo samo onda kada treba nekog upozoriti ili mladjima ostaviti u amanet iskustva kako bi u svom zivotu izbjegli slicne zamke. O lijepim stvarima pisemo rado i ta sjecanja i uspomene su uglavnom zal za necim sto bijase lijepo, neponovljivo, nesto cega vise nema i zbog toga smo pomalo tuzni. Kada covjek mojih godina razmislja o uspomenama onda sam i sam u dilemi da li se tu radi o zaljenju za proslim danima iz mladosti koji se nece ponoviti ili je to osjecaj zato sto je sada puno losije nego sto je ranije bilo. Na to ne bih znao odgovoriti jer je vjerovatno mladima i danas lijepo. A da li je lijepo ? Oni ce to moci suditi tek u buducnosti kada njihova sadasnjost postane sjecanje.
Dolaze Novogodisnji praznici kojima smo se uvijek radovali. Da li se njima radujemo i danas kao nekad? Meni je zaista tesko napraviti poredjenje jer Nove godine u Bosni i vani nisu isto.Ovdje se Nove godine skoro i ne slave. Poslije Bozica nastaje zatisje koje me je u pocetku jako cudilo ali vremenom sam to prihvatio kao nesto normalno. Pomalo mi tesko pada sto je vec drugi januar radni dan a nekad u Bosni je treca noc bila najljepsa.
Nova godina se slavila tri dana a kada kazem slavila onda je to bila proslava u pravom smislu. Kada covjek ima malo vise godina onda je logicno da moze iznijeti iskustva jer je dobar broj Novih godina do sada i docekao. Docek Nove godine prvu noc se uglavnom docekivao u privatnim aranzmanima. Hoteli su tu prvu noc imali uvijek problema sa popunjavanjem kapaciteta. Nekako su ljudi pridavali vise vaznost doceku u uzem drustvu, u domacoj atmosveri, sa bogatom trpezom. Druga a posebno treca noc se slavila u hotelima uz muziku sa afirmisanim estradnim umjetnicima. Ja se posebno sjecam novogodisnjih noci provedenih sa porodicom i prijateljima u hotelu na Borikama. Petodnevni pansion bijase poseban ugodjaj na planini , u prirodi i uz muziku i pjesmu koju su nam priredjivala braca Lihici. Zadnju Novu 1992. godinu u Bosni sam docekao sa drustvom u restoranu “Plavi biser” kod Zoze ne sluteci da smo docekali najtragicniju godinu u nasim zivotima.
Ali ja bih u ovom postu htio da opisem docek moje prve Nove godine sa drustvom i bez nadzora nasih roditelja. Bijase to cini mi se 1972. godina. Nju docekasmo u podrumu kod Galiba Kazica. Prostrija ne toliko velika ali za ono sto smo mi planirali bijase sasvim dovoljna. Najvaznije da smo imali punu slobodu jer smo to vece u kuci bili sami. Drustvo, odabrano. Tu su bili Galib Kazic, Ramiz Kazic-Tajac, Salan Enver-Kena, Ibrica Hasecic a.r., Brankovic Ermedin-Babura a.r.,.. Pocelo je veselo jer smo imali u to vrijeme i za nase godine sirok repertoar sevdalinki. Uz pjesmu je islo meze i pice a bogami se pocelo pomalo i dimiti. Sa picem niko od nas nije imao iskustva, tako da smo vrlo brzo dosli u situaciju da se nismo vise mogli kontrolisati. Neko se sjetio da bi nas mozda mogla kahva povratiti jer su tako stariji radili. Kena je pristavio vodu ali je nasmjesnije bilo kad je otvorio loziste gdje se lozi vatra i tamo stavio djezvu sa vodom. Ja sam to primjetio ali nisam reagovao jer tu noc je bilo sve tako cudno. Kako je kahva pristavljena nije slutilo da cemo je i popiti. Sjecam se da sam tu noc pio vinjak. Tada prvi i zadnji put vinjak. Nikad ga vise u zivotu nisam okusio niti sam mogao i pomisliti na njega kada se sjetim onog osjecaja koji sam dozivio poslije. Dalje se nema puno sta pisati. Niko od nas ne doceka Novu godinu. Oko 11 sati smo svi bili na ogradi rahmetli Suljke. Bio je to kolektivni “rigoleto” a posto nas je bio veci broj , u neka doba smo zajedno sa ogradom popadali na zemlju. Ograda nije mogla izdrzati a mi smo se i pored silnih muka poceli i smijati. Dakle ova godina mi je ostala u sjecanju samo zato sto je to bilo prvo iskustvo, to su bile godine odrastanja i sticanja licnih iskustava. To su bile godine mladosti rasterecene svih egzistencijalnih pitanja i ostalih problema koji su mucili malo stariji svijet.
Godine koje se nece ponoviti ali i utjeha da danas mladi to isto prozivljavaju.

[Anonymous]

#7418

Tema je dobra, Rogatička. Evo sjetite se jedne sjjne generacije košarkaša Rogatice sa kojima smo živili i uživali u njihovim majstorijama nekoliko godina

[url=http://imageshack.us]

[Teva]

#12675

Ko nije poznavo staroga Muharema Busatliju iz Podljuna.
Radio on ono birvaktile u administraciji hotela Park u Rogatici pa ga potrefilo da bude i na recepciji. Negdje predvece tog davnog dana stigose gosti Svabe. Bili sa kamp prikolicom ali vjerovatno zbog jeftinoce odlucili da prespavaju u hotelu. Nas Muharem slabo barato njemackim jezikom ali je uspio da ih ugosti i da im da kljuc od sobe. Sve je on skonto fino samo kad su mu pruzili jednu kesu on pomislio da mu daju poklon. Zahvalio im se fino i kad su oni otisli put sobe on zavirio u kesu. Unutra elementi za poljski frizider i on to odmah nije skonto. Utome naiso milicajac Alagic i on mu se pojado kako je dobio na poklon nesta a nezna sta je to. Zavirio i Alagic u kesu i reko mu da su to elementi za poljski frizider.
Kako je Muharem reko da njemu to netreba tako ih i ponudio Alagicu da on uzme sebi ako hoce. Alagic uzo i odnio kuci. u to vrijeme je stanovo preko puta hotela tacnije iza Zimicove prodavnice bijele tehnike. Ulazeci u kucu kesu sa elementima je stavio nako pored obucarnika.

Ujutro dosla Daja, prava raja, na poso u hotel gdje je konobarisala. Vidi neka frka na recepciji. Skonta ona da Svabe traze svoje elemente za poljski frizider. Dali su ih sinoc Muharemu da ih zaledi u skrinji kako bi ih oni mogli koristiti naredni dan. Zovu Muharema na brzinu i on veli da ih je Alagic odnio sinoc svojoj kuci. Snalazljiva Daja se neprimjetno izvuce i odleti Alagicevoj kuci. Spodbije onu kesu i brzo nazad i odleti za sank kod kuhinje. Napuni onu kesu sa elementima punu kockica leda koji koriste za stavljanje u pice.
Dodje na recepciju i dadne je Svabi govoreci “kajne struje” pokazujuci na sijalicu.
I tako Daja, prava raja, spasi Muharema i ugled rogatickih hotelijera… :laugh:

[Kaza]

#17802

Prica iz knjige „Fragmenti zivota“ autora Hakije Muftica

ZOVI MI MATER DA SE HALALIM

Muhamed ef. Hadziahmetovic, imam Arnautovica dzamije, uman, susretljiv drag covjek, u svemu sto je radio uvijek je zurio. Kada bi dosao ramazan, vicina nas mladih isla je u njegovu dzamiju jer je on najbrze imamio teraviju, pa smo mi zavrsavali izlazili s teravije prije svih drugih dzamija u Rogatici.
Uz brojne vrline Muhamed efendija je imao i manu: bio je plahovit i brzo bi se naljutio. To je najbolje znala njegova dobrocudna i brizna hanuma Devleta. Nisu imali djece i njena sva briga bila je usmjerena na to da njenom Muhamed efendiji bude sto bolje. No, i pored toga desi se da je za vrijeme razmazana 1936. godine prespavala pa nije na sehur ustala i Muhamed ef. probudila. Bilo je to prvi pu t pa se na sebe ljutila. Muhamed ef. je plahovit i lju t pa nece lahko oprostiti. Kad je vidjela da je svanulo i sehuru proslo vrijeme, odluci da efendiju ne budi, neka spava duze, bice mu lakse prepostiti. U kuhinji je poslagala toboze koristeno sudje, da efendija pomisli da su ustajali i rucali. Kad je ustao i vidio da je skoro podne, pita efendija Devlet hanumu:

– sto me nisi ranije probudila? – pa ne cekajuci odgovor nastavi: – Evo, vidim ustajali smo na sehur, ama ne znam sto sam ovako rano gladan?

– Ustajali smo jasta, eno jos sudja od sehura, nisam ga stigla oprati! Nego si se ti upostio, a dugi dani ovog ramazana! – veli Devlet hanuma.

On je odgovor prihvatio kao valjan, uzeo abdest i otisao u dzamiju na ikindiju i na vaz. Vrati se i s kapije Devlet hanumi veli:

– Nadji koje dijete i posalji mojoj materi nek odmah dodje!

Devla misli da on majku zove na iftar, pa se sebi jada sta ce za iftar napraviti, i zao joj sto ranije nije znala.

– Ne zovem ja majku na iftar! ja sam toliko ogladnio da ne znam hocu li ziv akasam docekat, pa hocu da se sa majkom halalim!

DevIet hanuma pomisli da je u pitanju njegova trenu tna slabost pa kaze:

– Idi ti, efendija, u sobu, lezi! Dok te san malo prenese u tom ce i aksam, a ja odoh brzo pripremit iftar.

Devlet-hanuma, ta blaga, brizna i dobronamjerna zena, ovo je ispricala tek poslije smrti Muhameda efendije. Cuvala je godinama ovu tajnu, a mnogo cime se osiguravala da vise nikad ne prespava, pa cak i da je iz komsiluka probude ako na vrijeme ne vidi svjetlo u njenoj kuhinji!

[Kaza]

#18187

Pricu od zaborava sacuvao nas sugradjanin Hakija Muftic i objavio je u svojoj knjizi “Fragmenti zivota”

PJESICE ROGATICA – SARAJEVO I NAZAD

Fijakerdzija Dervaga Cohodar bijase snazan, hrabar, pokretan i ponosan, a znalo
se da je odvec ters naravi. Nije mnogo govorio, ali je bilo onako kako on kaze. Malo je trebalo da ga huja obuzme, a svojeglavo je, bez razmisljanja, reagovao u trenu, najcesce na svoju stetu. Kao i svaki dan, predvece je zavrsio rad i dosao kuci; petak je, pa malo i ranije. Raspremio i smjestio konje u stalu i zeni s kucnih vrata dade zembilj i rece:

– Evo sam donio meso, odmah mi nekoliko komada stavi u tavu i koji put prevrni, nek sto prije bude gotovo, gladan sam.

– Nemoj se ljutiti – rece Dervaginca – moram u mahalu prvo po tavu, odnijela je Hanka da se posluzi.

– Ne razumijem sta sve zene mogu da urade! Sude koje ti svaki dan treba dati u mahalu – nisam znao dosad da to neko razuman radi! – ljutito ce Dervaga.

Naglo skoci na noge, oko njega sve kao da se trese od srdzbe, svi se sklanjaju. On frkce; uzima laganiju obucu, u torbu stavi hljeb i sir i naglo izade iz kuce. Zena za njim doziva i pita kuda ce, ali on od svog burureta i tersa nista ne cuje. Nije mario ni sto ce noc vrlo brzo: ne razmislja on o tome, u drugom je on nemirnom, ruznom svijetu, koji ga potpuno obuzima: Sarajevo je njegov cilj. Ide on u Sarajevo, kupiti novu tavu koja nece ici u mahalu iz kuce!

Krenuo je malo putem, a dobar dio kraticama. Noc je, ali mu je mjesecina dobar saveznik, lakse se orijentise. Isao je zurno, cijeli put huja ga je drzala, ni umor je nije otjerao. Kad je u ranu zoru ugledao Sarajevo, laknulo mu je, a ono huje sto je ostalo iscezlo je! Na Bascarsiji ga doceka miris somuna i cahija koje su pekari vadili iz peci za prve kupce, zanatlije i trgovce. Malo se odmorio, kahvu popio, a onda pojeo cahije i somun. Ali zbog tave je dosao, pa odmah krenu po ducanima. Hadzija je imao najbolji izbor: kupio Dervaga tavu vecu i dublju. Kad je hadziji trgovcu rekao da je iz Rogatice dosao u Sarajevo, po tavu, iznenadio se trgovac i nije ga pustio iz radnje dok nisu popili kahvu! Odahnuo Dervaga, skinuo teret, vratilo mu se raspolozenje. Uz tavu, u torbu je stavio poznate sarajevske peksimete i cahije sa Bascarsije i krenuo za Rogaticu. Okrenuo se iznad Kozje cuprije da jos jednom pogleda Sarajevo. Putem je sretao seljake koji vode konje natovarene drvima za prodaju u gradu. Sada Dervaga putuje po danu pa se bolje vidi i vise kratica moze koristiti.

Dervaginica je sve to vrijeme sjedila i ucila dove: da joj se Dervaga ziv i zdrav vrati. Kako Dervaga to jutro nije u carsiju dosao sa fijakerom, saznalo se da je sinoc, u prvi mrak otisao prema Sarajevu. Nagadjalo se i sta je razlog: eto, njegova huja i ters narav nisu dali da saceka, da prenoci i sutra da kupi u rogatickoj carsiji! Bilo je i drugih prica, ali su demantovane cim je Dervaga ispod Lunja stigao nazad svojoj kuci.

– Evo ti ova nova tava! Ovu ne daj nikom, cak i da ti rodjena majka trazi, po tu tavu sam isao u Sarajevo! – rece Dervaga.

Da je tada neko mjerio vrijeme, registrovao bi da je Dervaga Cohodar za nepuna 24 sata otisao iz Rogatice u Sarajevo i vratio se nazad, postigavsi rekord koji se pamti. Kad se u rogatickoj carsiji kod Mujke u kafani pojavio, docekan je kao pobjednik na takmicenju gdje nije bilo konkurenata njemu ravnih, ni tada, a ni poslije, do danasnjih dana. Dok je bio ziv, Rogaticani su trazili da im Dervaga prica o putovanju, posebno po noci kroz sumu, o strahu od zvijeri i hajduka na Romaniji o kojima se pricalo u to vrijeme.

[Kaza]

#18507

Evo jos jedne price iz starina koju je sacuvao i zabiljezio nas sugradjanin Hakija Muftic u svojoj knjizi „Fragmenti zivota“.
Prica slikovito pokazuje kako su nekad nasi stari organizovali druzenja upraznjavajuci tu ljudsku potrebu za druzenjem, pjesmom i lijepim razgovorom. Kao sto se da primijetiti svi navedeni akteri iz ove price su bili pobozni ljudi, vjernici ali su ipak nalazili lijep nacin da zadovolje tu svoju ljudsku potrebu.
Ujedno je ovo prilika da se sjetimo ljudi, nasih sugradjana, koji su obiljezili vrijeme u kojem su zivjeli i zasluzili da ih se sjecamo.
Neka im je svima vjecni rahmet.

[b]HALVA ČAIR

Najstarji Rogaticani nalazili su vremena za rahatluk, za prijateljske sjedeljke i razgovore. S vremena na vrijeme, petkom poslije icindije, u ljetnim danima odlazili bi na izlet u prirodu: Avdibeg Holuclic ,Sejfulah ef. Muftic, Alaga Nalbantic, Hamdibeg Ajanovic, Sulejman ef. Muftic, a nekad bi s njima posao neko od prijatelja s kojima se svaki dan susrcu u dzamiji.

Na uzvisicu – polje Rudo, odakle se pogled prostire na cijelu Rogaticu i njenu bogatu okolinu, gdje je priroda zelenilom i lijepim biljem izdasna – ova prijateljska druzina, manje-vise ista generacija Rogaticana, dolazila bi i pravila medenu halvu.

Donijeli bi u zembiljima brasno, buter, secer, med, pekmez i orahe. Postupak spravljanja halve pratili su lijepi razgovori o minulom vremenu i sjecanja iz momackih dana, pa price o vremenu provedenom u austrijskoj vojsci gdje su sluzili i slati na razna ratista, i kako su Bosance najcesce upucivali u najteze bitke. Uz razgovor bi se zapjevala i po koja stara pjesma.
Organizatori okupljanja vidjenih Rogaticana i spremanja halve bili su Avdibeg Holuclic i Sulejman efendija Muftic. Ova dvojica prijatelja bila su majstori u spremanju halve, a posebno s medom i pekmezom, cime se postize vrhunski ukus, a halva je privlacnija za oko. Redovno im je posvecivana paznja kao velikim majstorima.
Koja kasika halve obavezno je stizala i do hanuma po kucama, pa je bilo i ljubomore zbog kvaliteta! Hanume je interesovalo sve, i kako je proteklo sijelo, i sta se pricalo, i koje su se pjesme pjevale, a o tome njihovi begovi, age i efendije nisu mnogo pricali.
Okupljanje i spremanje halve prenosilo se s generacije na generaciju, pa gradjani ovo veliko polje nazvase Halva cair.[/b]

[Kaza]

#21428

Janjeća plećka za rodnu godinu – Meho Delija

Još jedna priča iz starina zabilježena od strane našeg sugradjanina Hakije Muftića i objavljena u njegovoj knjizi “Fragmenti života”.
Mnoge će ova priča podsjetiti na stara vremena, naravno, one koji se mogu sjećati ovakvih dogadjaja. Akteri priče su takodjer naši sugradjani pa će možda praunuci imati priliku da pročitaju nešto o svojim precima.
Stare priče i jesu zato da se sjećamo prošlih vremena a vrlo često se iz nih mogu izvući i pouke.

[b]Janjeća plećka za rodnu godinu – Meho Delija

Zemljoradnik Meho Delija bijaše zdrav, temeljit, snažan i nadasve radin čovjek. Sve čega se prihvati da uradi bilo je obavljeno uredno i na vrijeme. Bio je nevjerovatno otporan na hladnoću. Nikad ga nisi mogao vidjeti u kaputu. Kad je bio najhladnije, on je Rogaticom hodao u košulji, ne pokazujući ničim da mu je hladno, dok su se drugi stresali i trljali ruke jer je teška zima stezala a snijeg pod nogama škripao.

Delija nije imao dovoljno svoje zemlje pa je nadnicio kod drugih. Kako je bio poznat kao dobar radnik, imao je posla, a u sezoni zemljoradnje mnogi su cekali kad ce Meho biti slobodan da i za njih sta uradi. Doslo vrijeme kosidbe i Hakefendija pozove Mehu da sa jos cetiri kosca pokose livadu u Kolovratu, na ulazu u Rogaticu. Meho je bio poznat kosac i, ako se kosilo u grupi, neizbjezno mu je pripadalo mjesto kosibase. Ako u grupi kosaca ima onaj koji pokusa zabusavati (sporije kose, manji zahvat i drugo), kosibase takvog kosca pomjere naprijed preda se i tu je, sto bi rekli, ovaj obro bostan – mora se dobro oznojiti.

Negdje oko icindije dodje Hakefendija na livadu i bi iznenadjen da je toliko livade pokoseno. Zna od ranije da su ove livade trebale skoro deset kosaca. Pridje Delija i pita efendiju:

– Jesi li zadovoljan uradjenim ? Trebace nam jos vremena da sve pokosimo.

– Da znam da cete sve pokositi, otisao bih da vam janjca zakoljem i peceno na siniju vecras iznesem! – vise u sali veli Hakefendija.

Delija pogleda u svoje jarane, a oni shvate sta pogledom od njih trazi, blago glavom potvrdise da efendija ne vidi, a onda tek uslijedi Delijin odgovor:

Idi, Hakefendija, peci janjca za veceru! Mi cemo pokositi sve pa makar kosili i po mjesecini!

Hakefendija na to ustade i krenu prema Rogatici.

Jos se mjesec nije pomolio, a ovi vrijedni ljudi pokosise sve i krenuse na vecru u Rogaticu. Putem Delija jednom od njih dade da i njegovu kosu ponese, nista ne prica ali rukama naprijed trza. Jarani se zabrinuse sto rukama mlatara, misle da je Deliju uhvatila vrucica jer je cio dan bio na suncu:

Jesi li dobro, Meho? sto to rukama toliko trzas, da te nije vrucica uhvatila? veli jedan od jarana.

– Kakva vrucica! Vjezbam i mislim kako cu sad za sinijom janjca rastrgati i do kurjuka doci! – veli Meho Delija, pa nastavi da vjezba rukama.

Kad su dosli, Hakefendija je bio iznenadjen i obradovan sto su pokosili sve. Doneseno je janje na siniju, ali to nije bila jedina nagrada za izuzetan uspjeh u kosidbi: uz redovnu dnevnicu kosci su dobili jos jednu, pa su svi bili veoma zadovoljni. Delija je, kao i na kosidbi, imao glavnu rijec za sinijom: vjezbe rukama imale su sada prakticnu primjenu za sinijom.

Meho Delija s pravom nosi ovo prezime jer je zaista bio pravi delija u zivljenju, a posebno u jelu. Znao je da ogleda i janjecu pecenu plecku i na osnovu toga da predvidi kakva ce biti ljetina. Sto je veca plecka pred njim, to je i godina rodnija.[/b]

[Kaza]

#21437

Janjeća plećka za rodnu godinu – Meho Delija

Još jedna priča iz starina zabilježena od strane našeg sugradjanina Hakije Muftića i objavljena u njegovoj knjizi “Fragmenti života”.
Mnoge će ova priča podsjetiti na stara vremena, naravno, one koji se mogu sjećati ovakvih dogadjaja. Akteri priče su takodjer naši sugradjani pa će možda praunuci imati priliku da pročitaju nešto o svojim precima.
Stare priče i jesu zato da se sjećamo prošlih vremena a vrlo često se iz nih mogu izvući i pouke.

[b]Janjeća plećka za rodnu godinu – Meho Delija

Zemljoradnik Meho Delija bijaše zdrav, temeljit, snažan i nadasve radin čovjek. Sve čega se prihvati da uradi bilo je obavljeno uredno i na vrijeme. Bio je nevjerovatno otporan na hladnoću. Nikad ga nisi mogao vidjeti u kaputu. Kad je bio najhladnije, on je Rogaticom hodao u košulji, ne pokazujući ničim da mu je hladno, dok su se drugi stresali i trljali ruke jer je teška zima stezala a snijeg pod nogama škripao.

Delija nije imao dovoljno svoje zemlje pa je nadnicio kod drugih. Kako je bio poznat kao dobar radnik, imao je posla, a u sezoni zemljoradnje mnogi su cekali kad ce Meho biti slobodan da i za njih sta uradi. Doslo vrijeme kosidbe i Hakefendija pozove Mehu da sa jos cetiri kosca pokose livadu u Kolovratu, na ulazu u Rogaticu. Meho je bio poznat kosac i, ako se kosilo u grupi, neizbjezno mu je pripadalo mjesto kosibase. Ako u grupi kosaca ima onaj koji pokusa zabusavati (sporije kose, manji zahvat i drugo), kosibase takvog kosca pomjere naprijed preda se i tu je, sto bi rekli, ovaj obro bostan – mora se dobro oznojiti.

Negdje oko icindije dodje Hakefendija na livadu i bi iznenadjen da je toliko livade pokoseno. Zna od ranije da su ove livade trebale skoro deset kosaca. Pridje Delija i pita efendiju:

– Jesi li zadovoljan uradjenim ? Trebace nam jos vremena da sve pokosimo.

– Da znam da cete sve pokositi, otisao bih da vam janjca zakoljem i peceno na siniju vecras iznesem! – vise u sali veli Hakefendija.

Delija pogleda u svoje jarane, a oni shvate sta pogledom od njih trazi, blago glavom potvrdise da efendija ne vidi, a onda tek uslijedi Delijin odgovor:

Idi, Hakefendija, peci janjca za veceru! Mi cemo pokositi sve pa makar kosili i po mjesecini!

Hakefendija na to ustade i krenu prema Rogatici.

Jos se mjesec nije pomolio, a ovi vrijedni ljudi pokosise sve i krenuse na vecru u Rogaticu. Putem Delija jednom od njih dade da i njegovu kosu ponese, nista ne prica ali rukama naprijed trza. Jarani se zabrinuse sto rukama mlatara, misle da je Deliju uhvatila vrucica jer je cio dan bio na suncu:

Jesi li dobro, Meho? sto to rukama toliko trzas, da te nije vrucica uhvatila? veli jedan od jarana.

– Kakva vrucica! Vjezbam i mislim kako cu sad za sinijom janjca rastrgati i do kurjuka doci! – veli Meho Delija, pa nastavi da vjezba rukama.

Kad su dosli, Hakefendija je bio iznenadjen i obradovan sto su pokosili sve. Doneseno je janje na siniju, ali to nije bila jedina nagrada za izuzetan uspjeh u kosidbi: uz redovnu dnevnicu kosci su dobili jos jednu, pa su svi bili veoma zadovoljni. Delija je, kao i na kosidbi, imao glavnu rijec za sinijom: vjezbe rukama imale su sada prakticnu primjenu za sinijom.

Meho Delija s pravom nosi ovo prezime jer je zaista bio pravi delija u zivljenju, a posebno u jelu. Znao je da ogleda i janjecu pecenu plecku i na osnovu toga da predvidi kakva ce biti ljetina. Sto je veca plecka pred njim, to je i godina rodnija.[/b]

[Kaza]

#21430

NEKA JE RAHMET SALIHAGI

Evo jos jedne price , zabiljezene od naseg sugradjanina Hakije Muftica u svojoj knjizi „Fragmenti zivota“. Prica je lijepa, prije bi se reklo kao anegdota. U svakoj anegdoti ima i dosta istine jer one obicno poticu iz stvarnog zivota.
Ucenje Fatihe rahmetli Salihagi to najbolje potvrdjuje.

[b]Za Rogaticane, pored drugih vrlina, kazu da su pazljivi, odani i istrajni supruznici. To potvrdjuje i sljedeca prica. U jednoj od rogatickih lijepo odrzavanih mahala sastale se jaranice, vec u poodmaklim godinama, na popodnevnu kafu s lokumima. Pricaju o minulom vremenu i dragim uspomenama. Nisu zaobisle ni svoje preminule muzeve, njihovu dobrotu, svakodnevnu paznju i darove koje su u raznim prigodama donosili. Malo se i natjecu koja ce sto bolje prikazati vrline svog muza i nezaboravne dane koje je s njim provela. Sve su se izredale i nisu bile skrte u pohvalama o poklonima koje su im muzevi cinili, samo Hasna suti i nicim se ne hvali.

Sta je, Hasno, sto ti nista ne pricas o svom Salki? – znatizeljno pitaju jaranice.

-Nejmam ja sta pricat o poklonima, vise ih se i ne sjecam. Meni je bilo najdraze kad se moj Salko pojavi na avlijska vrata, ja bih izidji pred njeg u avliju; nisam imala vremena ni za sta jer bi me moj Salko namah zgrabio muski u naramak, kucna vrata zakljucao i nosio pravo na dusek! Tamo smo zoru docekivali.. – uzdahne Hasna sva sjetna i potom opet usuti.

Sve zene, njih pet-sest, ustadose i u jedan glas zavikase: “Neka je rahmet tvom Salihagi!” i jos mu i Fatihu proucise. Hasna tek tada shvati da su njenog Salihage darovi bili veci i drazi od svih drugih i da se ne zaboravljaju ni u dubokoj starosti![/b]

[Author]

Posts