[ponekad ovdje]

#5745

behar napisao:

Uz ramazan….

Volio bih da sam sada,
Kod Kikića ja u redu,
Da se pržim hljebom vrelim,
I sa rajom da ga dijelim.

Uz ramazan ah meraka,
Pripremila moja majka,
Sofra nam je puna svega,
Ljepše nam je neg u Bega.

Oko sofre posjedale,
Nena, mati, tetke moje,
Cijeli dan su izpostile,
Zadnje se minute broje.

Sa mahale djeca viču,
Mrsite se top je puk’o,
Kandilji se upališe,
Na ramazan sve miriše.

Prvo se bismilah uči,
Pa se onda mrsit stane,
Neko vodom žeđ ugasi,
Kod nekog cigara plane.

Nemoj niko sad da smeta,
Sad je vrijeme iftariti,
A kada se hrana slegne,
Onda će se kahva piti.

Misli moje vratiše me,
U te davne dane,noći,
Ramazan je opet s nama,
Uskoro će bajram doći.

29-09-2007**BEHAR**

[ponekad ovdje]

#5746

–
Evo prenesoh jos jedanput ovu pjesmu naseg Behara jer sam je slucajno nasla i na jednoj drugoj stranici. U prvi mah mi bijase veoma drago, a onda poslije i zao, jer vlasnica bloggera nije , kao sto bi red bio, i navela odakle je pjesmu uzela. Jasno mi je da svi mozemo odsvakuda uzeti citat Mese Selimovica, a da ne navedemo izvor, ali ovo mi je cisti ama terizam.

Evo link tog blogga:

http://knjizevnasvastarica.blogger.ba/arhiva/?start=4

Usput, za pjesmu sa prethodne strane, kao i uvijek samo rijeci hvale

[color=#825900][quote=”behar(citat)”]

Za Toplik….

(….)

Još uvijek si tamo to mi reče neko,
Čekaš me da dođem tebi jednog dana,
Previše je rijeka kraj mene proteklo,
Al’ ni jedna kao ti ne zna liječit rana.

Na poslednjem putu gore prema Hridu,
Kad na mejtaš legnem, taj kamen studeni,
Presretan ću biti jer sam tebi blizu,
Uspomene drage oživjet će u meni.

**BEHAR** 10 – 09 – 2008 [/quote][/color]

[behar]

#5862

Želja

Da sam ptica da poletim,
Da mi nigdje kraja nema,
Pa na prozor da ja sletim,
Kad mi majka iftar sprema.

Da se opet sjetim dana,
To što bješe nekad davno,
Iftara i Ramazana,
Da se opet vratim tamo.

Da se vratim svome krovu,
Da mi opet lijepo bude,
Na iftare da me zovu,
Somunima da me nude.

Da za sofru punu sjednem,
Pa onako sa merakom,
Sve što mogu da pojedem,
Dok iftarim ja sa majkom.

**BEHAR** 20-09-2008

[behar]

#5976

Grad

Kao djete od matere,
Otrgose mene tada,
Bez pitanja bez potrebe,
Od voljenog moga grada.

Cesto ga se tuzan sjetim,
Dok u slike stare gledam,
K’o da iznad njega letim,
Zaboravu ja ga nedam.

Najljepsi je uz Ramazan,
Kandiljima kad se kiti,
Dok s munare uci ezan,
Srce pocne jace biti.

Pa mirisom sav opijen,
Kroz mahale sto se siri,
Znam da nije jos ubijen,
Jer u meni vjecno zivi.

**BEHAR** 24-09-2008

[behar]

#6896

Ulice nase….

Šetali smo ulicama dragim,
Ponosni što rodženi smo tamo,
Rodnog grada sada više nema,
Šta je bilo svi to dobro znamo.

A ulice sad strpljivo stoje,
I čekaju da se raja vrati,
Džaba dane i godine broje,
Jer bez raje – žalosna im mati.

Nema grada, nema raje više,
Nikad ništa vratiti je neće,
Istorija sada knjige piše,
Na mezarju uvehlo je cvijeće.

Svi gradovi potpuno su isti,
Samo rodni najdraži je svima,
I dok hodam ulicama tuđim,
Rogatico u duši te ima.

**BEHAR** 24-10-2008

[ponekad ovdje]

#7241

–
[color=#825900][quote=”behar(citat)”]
Svi gradovi potpuno su isti,
Samo rodni najdraži je svima
I dok hodam ulicama tuđim,
Rogatico u duši te ima.[/quote][/color]
Bas tako.

Ni jedan se uporediti ne moze sa najdrazim, koji nas sjecanjima vodi u prostore djetinjstva, odrastanja,mladosti… Koji nas prima rasirenih ruku, ako imamo tu srecu da je naš kao sto je nekad bio… I onda kad mu dodjemo, trazimo sva daleka mjesta djetinjstva, u nasim ocima uvijek velika, u stvarnosti tako mala… nama draga… najdraza…Trazimo sve strme sokake nasih djecijih igara… sve skrivene ulice prvih zanesenih osmijeha…
I sunce nam se tamo cini samo da je nase i najvece…

Jesen je…ovih dana divna i suncana, ali mene priziva ona tamo daleka…mirisom kasno dozrelog voca, prosaranih pejsaza, liscem opalog stoljetnog kestena, njegovih plodova…
Uvijek sam ih brala ispod njegove ogromne stare krosnje.
I sad se u mislima saginjem, podizem opali divlji plod, glacam ga medju prstima i stavljam u svoju tasnu. Jedan sam imala do prije par godina, od onda kad sam ga opalog uzela zadnji put, one jeseni… onog zanavjek nenajavljenog, trajnog rastanka.
….Priziva me mirisom ostrog zraka, maglovitih noci, harmonijom i tisinom toplog doma…
Bilo je to vrijeme tihog rastanka s ljetom, vrelim danima i vedrim nocima… ulicama punih šetača. Ovdje je sasvim svejedno jel` ljeto, jesen, zima… ulice su uvijek pune…
Zato mi, sa puno sjete, katkad nedostaju one nase maglovite i sa pokojim rijetkim prolaznikom…kao i one noci tihog doma kad strehom fijuce vjetar a iz daljine dopire lavez necijeg psa….

[Zambi]

#7272

Šetajući večeras našom čaršijom prođoh mjesta gdje su bili kesteni koje pomenu ponekad ovdje,stvorila mi se odmah ta mentalna slika,a sekundu poslije otrežnjenja težak i dubok uzdah,nema kestena nema moje raje,u Podhridu gledam mjesto pod Orahom,male i uske stepenice gdje se okupljala stara raja i malesija,mjesto gdje se planiralo u ova doba kada i kako upasti u grožđe kod Akšamija,nabrati i neopaženo se vratiti na stepenice ispod Oraha.Nema Oraha,stepenice uske i male,nema Akšamija,ima još grožđa ali nema ko da ga bere,nema stare raje,nema malesije.Sve nema,ali ima u duši i srcu,u sjećanjima.Nikad se neće zaboraviti mjesto ispod Oraha.

[Kaza]

#7481

Prvi put u Kozicima

Zambijeva prica iz Kozica na naslovnoj strani me podsjetila na jedan dogadjaj koji bih zelio ovom pricom ovjekovjeciti. Posebno to zelim uciniti jer se u ovoj prici pominju meni tako dragi ljudi kojih vise nema, zrtve napada na Rogaticu u junu 1992. godine.

Mi, djeca koj smo zivjeli u gradu, nismo bas cesto imali priliku obilaziti okolna sela, pogotovu mi koji nismo imali bliznju rodbinu u okruzenju. Zato se sa posebnom sjetom sjecam ovog dogadjaja. Prica se desva davnih 60-tih godina proslog vijeka. U Rogatici tih godina bijase veoma popularno kino. U to doba kada su se mogli na prste jedne ruke prebrojati televizori u Rogatici, kino je bilo veoma posjeceno. Pogotovu kada su se prikazivali atraktivni filmovi, tada se uvijek trazila karta vise. Red za karte bi se znao oduziti cak i do izlaza a mi djeca smo uvijek trazili nekoga ko bi nas poveo sa sobom, jer tada sami nismo smjeli unutra. Nas su uglavnom interesovali vestern filmovi (kaubojski filmovi kako smo ih nekad zvali) a atrakcija su bili filmovi o Vinetuu i Old-Seterhendu.
Upravo to veliko interesovanje je rodilo jednu ideju, da se osnuje pokretno kino koje bi obilazilo sela i davalo predstave u ucionicama seoskih skola. Ideja je naisla na veliku podrsku i odusevljenje ljudi koji su zivjeli na selu. Imali su priliku bar jednom sedmicno da tu blizu svoje kuce pogledaju neki film i razbiju monotoniju nocnog seoskog zivota. Jednostavno je napravljen termin plan i znalo se tacno u koji dan i u koje selo dolazi kinooperater sa pokretnom opremom za prikazivanje filmova.

Rahmetli Hazim Colic, kako su ga vrlo cesto zvali „majstor Hazim“ se jedno vrijeme izmedju ostalog bavio i tim poslovima. Jednostavno je tom covjeku islo sve od ruke. Sta je pomislio to je uradio a sto bi zamislio to bi svojim rukama i napravio. Bio je vrlo radan i disciplinovan covjek i to je prenosio na svoje sinove Sakiba a.r., Seju i Nedzada. Njima nije ostajalo puno vremena za igru jer su morali obaviti svakodnevne zadatke koje im je planirao njihov “babusa” kako su ga od milja zvali. Sakib a.r. je bio moja generacija i bili smo nerazdvojni od najranijih dana pa kroz skolovanje u osnovnoj skoli. Uvijek zajedno. Posto je Sakib a.r. bio korpulentan a ja onako positan , bili smo susta suprotnost po vanjskom izgledu. Zbog toga su njega zvali badza. Pa posto sam i ja bio tu u kombinaciji onda prozvase njega veliki badza a mene mali badza. Bijahose to sretna vremena i naseg se djetinjstva uvijek rado sjecam.

Hazim a.r. , kao kinooperater je imao zaduzenu jednu kampanjolu (terensko vozilo) sa pokretnom opremom za prikazivanje filmova. Isao bi prema terminima po okolnim selima i prikazivao filmove odusevljenim posjetiocima.
Jednog dana dodje Sakib a.r. i upita me :” Hoces li sa mnom u Kozice? Idem sa babusom da prikazujemo film”. Naravno to sam sa odusevljenjem primio a roditelji su me bez problema pustili jer su to bili nasi kucni prijatelji.
U Kozice smo posli oko podne. Hazim a.r. je planirao da napravi ugodno sa korisnim i uz posao organizuje jednodevni izlet. Bijase lijepo vrijeme i na to putesetvije podjosmo teta Mujesira, Sakib a.r. i ja. Nije se imalo cesto prilike provozati u autu pa mi je tako i sama voznja do Kozica i nazad , u to vrijeme bila atrakcija. Stigosmo pred skolu i odmah se smjestismo u hladovinu ispod jednog drveta. Vrlo brzo se okupi narod jer je to ipak bilo tada nesto novo. Seljani su bili susretljivi i bili su spremni udovoljiti svakom zahtjevu. Sakib a.r. i ja smo “grincali” prema okupljenoj djeci jer eto mi smo u tom momentu bili veoma vazni i interesantni. Kao mi dosli da prikazujemo film. Dan smo proveli u igri praveci povremeno pauzu da se sta prezalogaji od zerzevata sto je pripremila teta Mujesira.
Spusti se i noc i dodje vrijeme za prikazivanje filma. U jednoj ucionici Hazim a.r. spretno namontira opremu a svijet navali sa svih strana. Napuni se puna ucionica.
Prije samog filma se odgleda zurnal ( desavanja u zemlji, nesto poput vijesti) a onda poce i film. Ne sjecam se koji film bijase , a cjelodnevno trckaranje me bas bilo umorilo tako da to i nisam odpratio s nekim interesovanjem. Po zavrsetku filma se spakovasmo pa nazad u Rogaticu. Koliko me je sve to smorilo ja na trenutak zaspah na zadnjem sjedistu. U neka doba lupih dobro glavom o staklo u jednoj krivini. Probudih se i u tom momentu cuh komentar Hazima a.r.: “ Aaa djete ti Bogami ko da sjedis na seciji kod kuce”. Na to se svi nasmijasmo i vrlo brzo stigosmo na Mejdan.

Taj dan i danas pamtim kao nesto lijepo sto dozivjeh u mome djetinjstvu tih ranih 60-tih godina.

[Zambi]

#7815

Umijina ćetenija

Veliki mraz je napolju.Hrušti snijeg pod nogama,ledi u nosu.Mahala sva u bijelom,dim iz dimnjaka ide uspravno i usput širi miris ćumura.Gledam to sa svoje avlije i osluškujem.U neka doba iz daljine čuje se udar potkova na kuletima,zvekte halke sa kuleta,aha eno raje na Polipi.Odoh i ja sa kuletima odmah.Kuleta na rame i polahko do Ferhatbegovića kuće i sjedem na kuleta i niz Dvorsku i pored Mekteba na Polipu,a na Polipi kod stuba stara raja i malesija,nešta se hakaju sa Čočom i poslije toga počinje dogovor.Dragi bože stigoh na vrijeme.Pada dogovor da idemo na Hapsan i sa Hapsana kreće kuletarica malesije i dijela starije raje,a Žole,Paja i Hajduk imaju drugi zadatak.Kod Umije je sijelo i pravi se ćetenija.Ritual koji zahtijeva dosta ženskih ruku,za motanje i izvlačenje,ali ćetenija se pravi kada su veliki mrazovi,dok žene deveraju oko ćetenije stariji igraju karti ili prstena.Znajući ko je na sijelu i činjenicu da se ćetenija kad bude gotova mora iznijeti napolje da se ohladi kako bi se mogla jesti,ekipa koja je dobila zadatak nalazi se blizu kuće,osmatra i čeka momenat da se ćetenija iznese nahlađenje.Bogami dočekaše taj momenat,teta Umija iznese ćeteniju da se ohladi pred vratima i uđe u kuću,ma nije ni zatvorila vrata kako treba odoše dvije tepsije niz Podhrid pored Kartala kuće i sa kuletima za par minuta na Polipu.Raja sa Hapsana sletila na Toplik,zakočili kod Hasegavine kuće i na zborno mjesto ispod stuba na Polipi.Dragi Bože te radosti i ljepote ćetenije,staviš u usta a ona se topi.Podijeli se to bratski i pojede.Sada je problem treba dočekati da se raziđe sijelo i da se vrate tepsije pred Umijina vrata,ali ovi stariji se zaigrali pa nikad da se raziđu.Najgore je to što sam ja i Tale dobili zadatak da vratimo te tepsije,sada nas je strah da nas Umija ne uhvati,ali smo znali i to da je ona bila prijeke naravi,da nas uhvati Podhrid bi izgorio.Ali ja i moj Tale smogosmo snage i hrabrosti i vratismo te tepsije pred vrata neopaženo.Bilo je frke,psovki,tražila se ćetenija oko kuće bez uspjeha i do dan danas se nije saznalo kako to i šta bi sa Umijinom ćetenijom.
Dragi Bože bili su to lijepi adeti naših Bošnjaka,pitam se dali danas iko pravi ili dali zna napraviti Umijinu ćeteniju.

[ponekad ovdje]

#7823

–
Iako se ne nalazis daleko od svog doma, Zambi, misli su ti isto kao i nama, u onim dalekim vremenima lijepih zimskih noci, kad se nizu sjecanja na ono sto je nekad bilo i sto vise biti ne moze. Na bijele snjezne nanose, vedre zimske noci, ledenice okacene po ivicama krovova, snijeg koji skripi pod nogama. Sve su to pravi znaci za noci u kojima se pravila ćetenija. Svega od ovog nabrojanog ima i bice uvijek, ali onih koji su to iscekivali, tome se radovali, slatke spletke pravili nikad vise…..

[LLAMA]

#7875

Priča koju ću sada napisati mi se vrzma po glavi već duže vrijeme – ili, bolje rečeno, imao sam namjeru da je napišem još prije par godina kad sam započeo sa javljanjem na staroj stranici. Zašto sam tako dugo oklijevao shvatićete na kraju priče.
Riki, kad je kao vanredni student počeo raditi u STR „Halima“ na Baščaršiji (u kojoj su se prodavali proizvodi od kože), u početku bijaše ko pomalo stidljiv. Ali kako je vrijeme odmicalo, tako je Riki svojim šarmom i humorom osvajao simpatije gazde i gazdarice, a i ostalih kolega. A takve njegove osobine su veoma pozitivno uticale na njegov posao – prodaju.
Jednoga dana zaustavila se ispred radnje poveća grupa djevojaka, valjda nekakva ekskurzija, kojih je u ljetnim danima u Sarajevu bilo bezbroj. Mislim da je Riki bio veći razlog da su se one tu ispred radnje zadržavale od izloženih torbica i opasača. Znači, flert je bio neizbježan. Odjednom se pojavila neka hanuma koja je pokazivala velik interes za torbice i očito imala čvrstu namjeru da i kupi jednu.
Nakon kraćeg razmišljanja njen uži izbor se sveo na dvije torbice. Ali, tu nastaje problem. Manja od te dvije torbice je bila skuplja, po čemu je gospođa zaključila da Riki hoće da je „zavrne“. Što naravno nije bila istina. On, jadan, počeo da joj objašnjava da je manja torbica stoga skuplja, jer je izrađena od kvalitetnog telećeg boksa, da nema nitne nego je u cjelini prošivana, djelimice i ručno. Ali, jok. Kako može manje da bude i skuplje i kapak.
Počele se i one curice kikotati, Riki sve nervozniji. Htio bi da jednim udarcem ubije dvije muhe. Htio bi da napravi pazar, a i da se otrese dosadne gospođe – tako da bi vrijeme mogao posvetiti, naravno, djevojkama. Kako nikako nije uspijevao da dotičnoj gospođi objasni razliku u cijenama, a pomalo već i iznerviran njenom tvrdoglavošću, joj je u jednom trenutku šapnuo na uho: „ Znate šta, gospođo. Reći ću vam u povjerenju da je ova manja torbica skuplja jer je napravljena od .určeve kože. Pa ako je malko protrljate ona poraste. A ako je dobro trljate bude velika ko sportska torba …“ Zaprepaštena guspođa je pokrila usta rukom, čudno ga pogledala i demonstrativno napustila mjesto događaja. A Riki je svu svoju pažnju mogao posvetiti – curicama.
Eto takav je bio

[Kaza]

#8041

Ni bajrami vise nisu kao sto su bili

Ni bajrami vise nisu kao sto su nekad bili
asikluci gdje ste sada kao nekad u mahali
haj pusti sevdah gdje da pane
na mahale porusene

Nejma vise stare cesme
ni oraha kraj cardaka
nema moje mile Esme
da me ceka kraj duseka

Haj Bosno moja, moj uzdahu
Esmo moja, moj sevdahu

Ni sazlije nekucaju
sevdalinke stare pjesme
niko vise nepominje
dicno ime moje Esme

Haj Bosno moja, moj uzdahu
Esmo moja, moj sevdahu

Slusajuci ovu prelijepu sevdalinku ne mogu da se otrgnem mislima koje me vracaju nazad. Ne zelim u ovom trenutku da razmisljam zasto je to tako? Je li to zal za proslim vremenima i mladosti ili zbog istine koja je u naslovu ove sevdalinke sadrzana. Naravno za mene nisu bajrami sto su nekad bili samom cinjenicom da sam daleko od meni bliskih prostora u kojima se jedino moze osjetiti ljepota bajrama. Tako ja razmisljam a ne bi me cudilo da neko iz Bosne prihvati naslov ove sevdalinke kao istinit jer ni u Bosni vise nisu bajrami kao sto su nekad bili.

Moja sjecanja me vracaju u djetinjstvo kada sam ovaj kurbanski bajram dozivljavao kao nesto posebno. Valjda je to zbog bajram-banke, jer smo mi djeca izvodili cistu racunicu bas kao neki iskusni trgovci. Kurbanski bajram je donosio uvijek vise od ramazanskog jer smo sada imali mogucnost da zaradimo dodatno vise, djeleci kurbane. Moja rahmetli majka (nena) je redovno klala kurbane a ja kao najstariji unuk i jedini koji je tada prirastao za takvog posla, sam to sa odusevljenjem obavljao sve dok me nisu odmijenili mladji Nedzib-hanumini unuci. Naravno, ja sam svoje vrijeme koristio neprikosnoveno jer mi je eto ta titula najstarijeg i godila i isla na ruku.

Kurban bi se nabavio malo ranije pa bi bio onako improvizvano smjesten u supi do bajrama. Dakle bilo je dovoljno vremena da se mi, djeca, sa tom zivotinjom zblizimo. Kada bi dosao dan klanja, kod nas bi redovno izazivao tugu. Da bi me umirila, stara majka mi je pricala price koje su trebale da opravdaju taj cin koji je za nas djecu tada izgledao dosta surov i nepravedan. Pricala bi da taj kurban uoci bajrama sanja zlatan noz i da sve to nije tako strasno kao sto izgleda. Naravno nas je to drzalo sve dok se taj cin ne bi svrsio a onda bi sve to zaboravljali zaokupljeni dogadjajima koji su slijedili. Kurban bi obicno klali ljudi koji su bili od tog posla ali obavezno i iskreni vjernici. Taj ritual je bio uvijek isti, sto je bio znak da se obavlja upravo po vjerskim propisima. Kod nas je najcesce kurban klao rahmetli Husein-aga Salan. On bi redovno dobivao prvi kurban ali mu to nije bila naknada za obavljeni posao. Po vjerskim propisima njega je slijedila posebna nagrada za obavljeni posao jer se kurbanom nista nije smijelo placati. Kurban je bio namjenjen za sirotinju, prijatelje i rodbinu, kao i porodicu koja je obavljala ovaj ritual. Dakle, sve ovo bi se obavljalo odmah poslije bajram-namaza. Kurbani za dijeljenje bi se isjekli na jednake komade , koliko je to bilo moguce, zamotavali u papire i tako spremni cekali na podjelu. E tada sam ja stupao na scenu. Dobio bih instrukcije za par kurbana kome idu a onda bih ja zurno isao na izvrsenje zadatka. Kada bih to podijelio, po povratku me cekala vec nova tura. Nije mi padalo tesko jer vec od prve ture se “kasiralo” pa su izgledi za dobru zaradu bili jos izvjesniji. Naravno nije se uvijek dobivao novac. Nisu svi bili imucni pa se negdje dobivao novac, negdje gurabija a bogami negdje i kocka secera. Novac se odmah gurao u dzepove a kolaci i gurabije, kocke secera bi se najcesce bacali, jer kome je bilo do secera kad se u to vrijeme na svakom mjestu sve prolama od kolaca. Dijeljnjem kurbana bi se sticala i iskustva pa bi unaprijed znali gdje nas ocekuje novac a gdje kolaci i kocke secera. Prema tome smo mi nastojali biti poslovicni pa bi izabirali malo vece kurbane tamo gdje se ocekivala banka i vrlo rijetko smo grijesili u svojim pretpostavkama. Sada kada o tome razmisljam pomalo me stid jer je trebalo upravo biti obrnuto, ali ta osobina i nije bila svojstvena djeci, jer smo sve te ruzne stvari uglavnom kopirali od odraslih. Interes je uvijek bio dominantan a mi djeca smo eto tada grijesili. Nadam se da nam je to bilo oprosteno.

Poslije podjele kurbana bi dosao na red porodicni rucak koji je uvijek bio kod stare majke. Svi bi se okupljali na rucku a mi djeca bi tada ponovo “kasirali” jer se za svaku cestitku dobivao novac.

Tesko mi je opisati taj bajramski “Menu” jer nije bilo jela cini mi se a da nije bilo servirano. Poseban specijalitet je bio cevab koji se posebno spremao I niko ga nije takvog mogao napraviti.
Sjecam se proslog bajrama, moja kcerka je na rucku pogledala u suprugu i rekla “ Isti majkin cevab, kako si to uspjela”? I zaista je ukus bio isti na zadovoljstvo sviju nas.

A danas se kurbani kolju preko raznih organizacija, bez licnog prisustva, bez osjecaja koji su svojstveni ovom cinu, bez topline i osjecaja ovog velikog cina, bez mogucnosti da vidis zadovljstvo u ocima sirotinje koja kurban prima. Sve je postalo nekako strano nastojeci da se samo forma zadovolji.

A gdje je tu covjek, gdje smo tu mi i gdje je tu zadovoljstvo tim cinom proizvedeno.
Ljudi su se otudjili jedni od drugih a sada su u fazi da se otudjuju i sami od sebe. Gdje je tu kraj i hoce li nas neko vratiti sa pogresnog puta?

Hoce, ali samo onoga ko spozna svog spasioca.

[Zambi]

#8049

Dragi Kaza,kako kažu sve je isto samo nas nema.Provode se adeti i danas u našoj Rogatici.Ritual klanja Kurbana,Bajram-Namaz,radost djece,posjete rodbine i prijatelja,sve to ide svojim redom,ali… Uvijek nešto fali.Fale roditelji,najbliži i ovo što nas ima rastrkano po dunjaluku,ali što je bitno nismo se zaboravili,nemogu a da se ne osvrnem na dan prije Kurban-Bajrama,slika naših povratnika,iznenađenje,radost,ushićenje,zahvalnost prema Vama,koji učiniste veliku stvar,poslaste Bajramluk svojim sugrađanima.Evo danas u obilasku naših povratnika,ne silazi im sa usana priča i blagosiljanje naših Rogatičana,osjećaj da je tim ljudima radost u srcu,puna duša je pravo zadovoljstvo.Eto i ako daleko od svoje čaršije Vi provedoste jedan adet koji krasi naš narod Bajramluk.Neka Vam dragi Allah ukabuli ,i nagradi Vas stotinama puta više.Amin

[behar]

#9512

Stari druže…

Stari druže, negdje u daljini,
Što kod kuće misliš da si sada,
Ko je danas u tvojoj blizini,
Sjetiš li se ikad rodnog grada?

Možel’ išta tebi zamjeniti,
Akšamluke kod Tolje u Vili,
Možeš li se bar nekad sjetiti,
Kakvi su to dani onda bili.

Imal išta da te sjeti bože,
Na ljepotu dalekoga grada,
Na muziku i meze kod Žože,
Ničim se to zamjenit ne može.

Druže stari lijepo ti je sada,
Dok u vrućoj sobi gledaš teli,
Da li ti se srce i sad nada,
Vratit češ se nekada bezbeli.

**BEHAR** 16-01-2009

[Zambi]

#9516

Bravo majstore,bravo ROGATIČANINE,bravo,bravo,bravo…….

[Author]

Posts