-
Samo mislima izraziti osjecanja….
Ovdje mozemo pisati samo mislima… iznijeti svoja osjecanja… svoja sjecanja….Jedna ovdje procitana, veoma lijepa prica, mi je vratila sjecanja i misli na moj balkon na posljednjem spratu zgrade na Trgu i mnoge provedene lijepe suncane trenutke tu.
Na mom balkonu nisam nikada docekivala izlazak sunca ali sam se uvijek nevoljko budila pojavom prvih suncevih zraka. I bilo je za ljetnih vrelina neizdrzivo, toplo i sparno. Pocesto sam zavidjela onima sa druge strane jer su mogli uzivati u dubokoj hladovini Ljuna, ali su istovremeno bili uskraceni za pogled u sirinu i daljinu, djeciju ciku i vrisku…stvarni svakodnevni zivot. Sve je to nekada nase, vec odavno nama daleko, odavno mimo nase volje iza nas. Sad smo u drugim krajevima, drugim svjetovima, drugim mjestima. Vec se dugo i predugo suocavamo sa Hemonovim “Pitanjem pripadanja” iz price koju ovdje imamo i koju smo ne tako davno citali. I kao sto on lijepo rece “da bi ti nešto pripadalo, moraš da uložiš trud, moraš da tražiš i identifikuješ i upijaš stvari i mjesta i ljude koji ti onda pripadnu.” Druge nam, nakon svih godina tuge i nostalgije za izgubljenim i nestalim, nema.
Ovdje sam imala srecu da se nesto od toga poklopilo bez mnogo ulozenog truda i trazenja. Na primjer da stanujem na posljednjem spratu, da imam balkon koji je okrenut na istu suncanu stranu , da se ispod njega igraju djeca, sto je ovdje prava rijetkost i da se svakodnevno cuje njihova cika i vriska. To svima nama veoma mnogo znaci, pa i kad su ponekad preglasni svi imamo razumijevanje za njihove zvonke glasice i pocesto kazemo:”Neka ih, isto je kao u Bosni”. I cesto smo svi na balkonu, posmatramo ih, radujemo se njihovim igrama, nestaslucima, njihovoj djecijoj sreci.
Sa prvim suncanim danima proljeca kupim i zasadim one iste snjezno biiele i u svim nijansama crvene geranije, kao nekad davno tamo, sto se opet uklapa u “Pitanje pripadanja”, a to mi jako puno znaci i bas dobro cini.Sve se nesto vracam u vremena kada su ljudi zivjeli bez stresa. Mozda je to prvi znak starenja, kad se covjek pocne osvrtati nazad.Ja kurazim sam sebe da to nije to, nego eto hocu da ispricam nesto dozivljeno a mozda bi moglo biti intresantno mladjim generacijama. Da vide cemu smo se to mi ibretili , mada to sada iz ovog danasjneg ugla izgleda smijesno.
Prije se ljudi nisu puno interesovali za dogadjanja osim onog sto se desava kod prvog komsije ili malo dalje.Sta se desavalo u svijetu rijetko je ko znao a i nije mogao ni znati. Novine su bile rijetkost. Pa i kad bi se doslo do njih koristile su se visestruko. Prvo bi se citalo a posto je bilo medju tadasnjom populacijom puno nepismenih onda se morao i naci neko ko ce citati.Nerijetko bi se skupilo vise njih a vijesti stare i po godinu dana su tada bile vijesti. Kad bi se novine iscitale onda bi posluzile za pakovanje. U njih se sve i svasta zamotavalo a onda onaj koji bi posiljku primio , prvo sto bi uradio je to da dlanovima dobro ispegla vec malo poguzvanu novinu. I sada bi se ponovo nastavilo sa citanjem sa nista manje interesovanja. To bi trajalo sve dotle dok se ne bi u njih upakovale gurabije ili nesto slicno pa bi onda poprimile masnocu i ne bi bile zgodne za citanje, ili kad bi dosle do ruku nekog strastvenog pusaca kome su upravo nestali papirici za smotati. I to bi bio kraj novini a da ne govorim koji je vakat prosao od njenog stampanja.
I onda se pojavilo cudo tehnike. Haber kutija koja svira i prica. Radio kao prvo sredstvo masovnog javnog informisanja i zabave. U to doba su bili rijetki oni koji su ga imali. Narod bi se skupljao po sijelima da bi slusao vijesti. Tu se cak mogao cuti i „Glas Amerike“ od Grge Zlatopera pa se narod , ne obracajuci vise sta se desava kod komsije , poceo baviti pomalo i svjetskom politikom. Komsije bi cesto pitali Hasanagu, koji nabavi medju prvima “Kosmaj” (marka radioaparata), sta ima novog na dunjaluku a on bi sav vazan odgovarao :
“Nije dobro moj Huseinaga, nije dobro! Hladni rat a i ovi Amerikanci se nesto uzhajlazili pa se sa Rusima prepiru. Bice opet rata moj Huseinaga , ama od ove sile se nece vise imati kud bjezati.”
I tako bi narod eglenisao, a slusale bi se i pjesme u emisiji “Po zeljama”. Kako su se u to doba zelje izrazavale nije mi bas jasno. Bezbeli jedino “postom” (knjigom ,pismom) , jer telefona je tada bilo samo kod nacelnika po opcinama. Pjevao rahmetli Zaim , Sajo uz pratnju rahmetli Serbe onako uzivo. Kakve ploce i CD-ovi . Bujrum uzivo pa ako si majstor pokazi. A da bi se zapjevalo uzivo valjalo se pred raznoraznim autoritetima dokazati.Jedan dan moj rahmetli babo donese nakav paket. Svi se sjatismo da vidimo sta je , kad ono radio. Nov novcat EI Nis sa puno tipki i jednom lampom naprijed. Ta lampa prvo svijetli i ,sto ti je bilo cudo tehnike, kad zazeleni to je bio znak da se ugrijao i samo sto nije prosvirao. Radost u kuci. Babo pravi stalak u obliku konzole i pricvrscuje na zid, onako povisoko da ne mogu djeca dohvatiti a kako bi stariji mogli paliti , gasiti i navijati.Majka stavlja preko njega vezenu krpu i nesto kao ukras. Kiti se ko` kakva mlada.
Od tog dana postade veselije u kuci pa se pocese skupljati komsije koje ga ne imadose, da cuju sta se dogadja na ovom nasem dunjaluku. Postade to cudo tehnike bas ko` neki clan porodice, ne budi primjereno, ko` kakav vrlo vazan insan bez koga se vise nije moglo. A posto nista nije vjecno desi se pokadkad da se to cudo od tehnike i pokvari. Ma bijase to rijetko ali eto desavalo se. A onda pomagaj i trazi pomoc jer se tada u kucu uvuce naka gluhoca od koje insan hoce crknuti.
U to vrijeme bijase jedini koji oko te tehnike baratase rahmeli Safet Hasecic. Trci po njega pa sve fino oko njega kako bi ga udobrovoljili da namah krene jer je stvar toliko hitna da hitnija ne moze biti. Dosao bi Sajo i otvorio kutiju od pozadi i polahko se ceskajuci po glavi poceo istrazivati. Nije bilo prije shema i velikog znanja oko te nove tehnike nego pipaj i trazi. Mi se svi skupismo da vidimo sta u toj kutiji ima pa je toliko pametna. A Sajo bi pipkao lampice mjenjao ih i probao. Svi smo bili uzbudjeni hoce li potrefiti ili ce se desiti ko sto se zna desavati da kaze da nema bas tu koja je crkla, rezerve. Svi su se u sebi molili da se tako nesto ne desi jer onda valja cekati dok se ona ne nabavi. A to nije moglo prije Sarajeva , a tada to bijase dalek put. Ceskao bi se Sajo po celavici i sebi u brk komentarisao: “PCL 36 nije ona je dobra, mozda ova PCL40”. Mi bi nestrpljivo sa strahom gledali i navijali ko na pravoj utakmici. A onda bi iznenada prosvirao, a kamen sa nasih srca bi pao. I Saji nije nimalo manje drago bilo jer eto bez njega i njegovog znanja ta mocna tehnika bi bila jedno obicno “nista”.
Proslo je dosta vermena , i sad kad vidim ove nove radio aparate koji mogu stati u uho i bez onih glomaznih lampica, ja se uvijek rado sjecam mog prvog radioaparata i njegove vaznosti.
Oči moje.
Jesen oko mene u punom je jeku,
Siva kao grane što plodove daše,
Nezna da je gledam ja očima drugim,
Očima što nekad od radosti s’jaše.Sada tužne oči što oproštaj žele,
Kao da su krive što vidjet ne mogu,
Prijatelje drage i poznata mjesta,
Svijetlost u tunelu niti zore bijele.Ne plačite oči ne krivite sebe,
Za zla koja tudže ruke počiniše,
Zračite životom za sve one oči,
Što vam nekad davno toliko značiše.Ne dozvol’te nikad svijetlost da se gasi,
Nemojte da mračne sile vas pobjede,
Dok je vašeg sjaja i drugi će znati,
Za dobra vemena što nekad vidjeste.Najljepše im kad se sa kapcima vrelim,
Pokriju k’o dijete u bešici svojoj,
Tada oči vide sve što ja poželim,
Slike koje čuvam ja u duši mojoj.23-01-2008 **BEHAR**
Susret sa ratnim drugom
Stojim kao ukopan, iznenadjen susretom sa tobom ili bolje reci sa tragom koji si ostavio iza sebe. Iznenadjenje nije tabla koja sada stoji predamnom jer znam da si ti zasluzio i vise od toga. Ta mala tabla koja mi u momentu vraca sjecanje na tebe, na sve ono lijepo sto prozivismo u ruznim vremenima. A ti lijepi trenuci ne bijahose nista posebno a tako su nam puno znacili. Nekad samo jedna cigara uz razgovor o temama kojima smo zeljeli pobjeci iz stvarnosti. Bar za kratko.Bar onoliko dugo dok se ne cuje tresak slijedece granate koji bi nas nasilno vracao u stvarnost. Padale su precesto da bi nam dopustile duzi bijeg. Ruznog ne zelim da se sjecam jer je toga bilo i previse. Toga se ne treba sjecati jer to frustrirajuce okupira sviju nas bez nase volje.To je nesto jace od covjeka i protiv toga se moze boriti jedino vremenskom distancom i zaboravom. Ta borba traje citav zivot i kad osjetis prvi put da si pobijedio , to je znak da valja ici.
Sjecam se naseg prvog susreta, naseg razgovora poslije koga smo odmah znali da ce oni biti mehlem za nase duse. Mehlem za ljude koji su se nasli u zlim vremenima i kojima su ta vremena onemogucila da stvaraju, da svu tu kreativnu snagu izbace iz sebe oblikujuci nesto sto ce biti korisno za covjeka. Nesto sto ce mu ciniti zadovoljstvo.Nazalost svoju kreativnost smo morali usmjeriti u pravcu odbrane licnosti , dostojanstva, golog zivota praveci nesto sto ce “covjeka” unistavati, ubijati.Drugo nam nije preostalo. Stajali smo pred tom cinjenicom bez izbora. Ili mi ili oni.
U maloj ratnoj radionici bez mnogo masina i alata smo popravljali pokvareno naoruzanje, pravili novo trudeci se da od nicega napravimo nesto sto moze znaciti spas. Po instrukcijama dr. Safeta Cibe pravili smo fiksatore za ratnu bolnicu, za nase ranjenike. Cinili smo sve da teske povrede budu brze i lakse sanirane sa nasom tehnickom podrskom. I radovali smo se kada nam je doktor objasnjavao koji su efekti toga sto smo radili.Konacno nesto u korist covjeka.
Nisi bio pusac ali si se uvijek radovao kad bi neko , a to je bila prava rijetkost, ponudio cigaretom. Namignuo bi mi i stavio cigaretu za uho. Ja sam znao da je ona bila za mene za kasnije.
Pricao si mi o tvom porijeklu, o tvom djedu koji je bio preokupiran svojim bogumilskim porijeklom , o tvojim studijima na sveucilistu u Zagrebu, o tvome magistarskom radu i pripremama da ako Bog da poslije rata radis doktorsku disertaciju.Pokazivao si mi svoje knjige iz oblasti elektrotehnike, tvoje prve ljubavi. Tugovao si kada je granata uletila u tvoj stan unistivsi veci dio tih knjiga. Kao da su ti ubili nekoga iz porodice ili dio tebe. Tada sam vidio da ti nista gore nisu mogli uciniti osim jos da su ti zivot uzeli. A to su uradili kasnije. Otisao si iznenada kada si svojoj supruzi i svojoj djeci bio najpotrebniji. Otisao si da bijes neke nove bitke za ideale koji su uvijek zracili iz tebe.
Citavo jedno vrijeme , tih godinu dana 92-93 u Gorazdu proletje mi u jednom trenu. Ostala je jos tabla da podsjeca na tebe, da putniku namjerniku olaksa da pronadje cilj, postaru da podijeli pisma sa dobrim i losim vijestima, prijateljima i rodbini da za trenutak vrate sjecanja na tebe. Ovako bas kao mene u ovom trenutku.Neka ti je vjecni rahmet prijatelju moj.
Čovjek
Gledam tog čovjeka,
Što slomljenog srca,
Crnu zemlju gleda,
Kao da će ona,
Utjehu mu dati.Gledam tog čovjeka,
Skrhanog od bola,
Pa me strah kad mislim,
Da bi sutra mog’o,
Ja taj čovjek biti.Gledam tog čovjeka,
Poznanika starog,
I u njemu odsjaj,
Rogatičke duše,
Grada što me sebi
Neizmjerno vuče.Gledam tog čovjeka,
Dok mu srce pati,
Prijatelji stari utjehu mu nude,
Sa tugom se bori,
Umrla mu MATI.**BEHR** 04/04/2008
KOD MOG BRICE ISMETA
Tamo nekih davnih 70-tih godina Sarajevo je zivilo nekim posebnim zivotom.U to vrijeme su se desavale stvari koje ce ostaviti trajni pecat na one koji su bili sudionici svega toga, a eto sticajem okolnosti sam bio i ja jedan od njih. To vrijeme je obilovalo kulturnim i sportskim dogadjanjima.Indexi su slavili 15 godina postojanja i to obiljezili velikim koncertom . Bijelo dugme je bilo u punom zamahu a molba Dijakovoj Selmi da se ne naginje kroz prozor nas je jednostavno bacala u sentis. Slageri sezone na kojima su izmedju ostalog Ambasadori sa pjesmom „Zemljo moja „ izborili plasman za Euroviziju. Pa i pobjeda rahmetli Fadila Toskica na jednom od njih je izazvala skandal oko sumnji u kupovinu glasova. Bosna je u velikoj sali Skenderije bila bitke protiv Kicanovica i Dalipagica i njihovog Partizana , Slavnica i Zvezde.Rahmetli Mirza je na celu Bosne dizao Skenderiju na noge. Sarajevo i Zeljo su bili medjusobno bitke za prestiz a stadioni su se punili do posljednjeg mjesta kada bi , na Grbavici ili Kosevu, gostovao neko od velike cetvorke.
Svjetsko prvenstvo u stonom tenisu „Stens“ je takodjer bio dogadjaj od velikog znacaja za grad. U to vrijeme se rastura Teska industrija a Seid Memic Vajta pokusava samostalno nastaviti karijeru.Islo se po igrankama na Masinstvu gdje je obicno svirala grupa „Formula 4“,
U disko na Steleksu, Ziroskopu na masinstvu, Kuk na medicini a pocesto bi se zaglavilo i u Hamam baru. U sitne sate poslije svih ovih dogadjanja bi se zavrsavalo kod Rese na puri ili kod Keme na Kovacima na ustipcima u kajmaku. U te sitne sate je carsija mirisala na frisak hljeb jer su upravo vrijedni pekari u to vrijeme pripremali hljeb za slijedeci dan. Friske lepinje su u sabah razgaljivale i vracale nas, vec pomalo umorne, u zivot. Jednostavno zivot pun tempa ali bez stresa. Ljepota ziva.Ali pored svega ovoga ja zelim u svemu tome pomenuti moga bricu. Ne znam da li je jos ziv pa mu ne bih zelio rahmet predati ali ako jeste onda je on sada zagazio u duboku starost. Ismet Vilic bijase moj brico kod koga se nikad osisao nisam ali vrlo cesto sam isao na brijanje. U to doba je u modi bila malo duza kosa pa je nama studentima bas dobro doslo da se malo i na tome pristedi. E sad vjerovatno cete se zapitati odkud studentu pare da ide kod brice na brijanje. Ko jednom dodje kod Ismeta na brijanje , taj ce dolaziti stalno. Ja nisam isao tako cesto ali taj ritual se obavljao bar dva puta u mjesecu.
Njegova brijacnica bijase u ulici Milosa Obilica , 200 m od tramvajske stanice na Bascarsiji, na raskrsnici koja je desno vodila na Kovace.Mala prostorija sa dvije stolice, ali nikad nisam dokucio zasto mu je ta druga stolica sluzila. Pa sve i da je imao pomocnika svi su cekali na njega i njegovu vjestu ruku, pa zbog toga vjerovatno i nije imao nikog tu, kao pomoc. Taj bi sigurno bio u toj radnji bez posla. A Ismet je bio pravi virtouz u svom poslu. Pocesto bi bilo u brijacnici svijeta koji je cekao na red a bilo je i onih koji su tu dolazili radi muhabeta, tako da je i cekanje kod Ismeta bilo interesantno.Tu sam naucio da su, i pored toga sto je fudbal najvaznija sporedna stvar na svijetu, sva desavanja na utakmicama bila vaznija od same igre. Naucio sam da se na utakmice ne ide samo radi fudbala nego da je to citav jedan splet dogadja koji tu manifestaciju cini interesantnom.Tu su se iznosile takve pikanterije koje nigdje , pa cak ni u zutoj stampi, niste mogli procitati.A onda taj ritual brijanja. Uzeo bi cetkicu i vjestim pokretima pravio pjenu od sapuna koji se nalazio u maloj soljici. Zatim bi tu pjenu blago nanosio na lice i onda brzim pokretima cetkicom trljao po licu. Ali to nije sve. Tek tada dolazi masaza lica rukom kako bi brada potpuno omeksala. Nije Ismet nikad zurio radi guzve. Njegova musterija je morala biti zadovoljna a on je uvijek istim tempom obavljao tu vaznu operaciju. Ta masaza bi trajala par minuta. Svaki misic na licu bi se opustio i imao sam neki blazeni osjecaj zadovoljstva koji se tesko moze opisati. Zatim bi na red doslo brijanje. Britvu na tako pripremljenom licu ste osjecali kao neku djevojku koja vas miluje i samo sto vas nije poljubila. Osjecaj kao da niste ni imali bradu, nego on eto necim samo skida pjenu sa vaseg lica.
Druga faza tog rituala je izbrijavanje. Isprao bi soljicu sa sapunom a onda ponovo vjestim pokretima zamjesio novu rundu. Ponovo nanosenje pjene na lice a potom lagano izbrijavanje u suprotnom smjeru od prethodnog brijanja. Po zavrsetku bi Ismet blagim pokretima oprao lice sa vodom , posusio sa krpom a onda nanio mirisljavu kolonjsku vodu. Sve bi to bilo propraceno mahanjem sa krpom u raznim pravcima, tako da se jednostavno ta svjezina uvlacila u vas i davala vam neku neopisivu spokojnost. To mahanje bi potrajalo sve dotle dok lice ne bi postalo suho. Zadnja operacija ovog rituala bi bila nanosenje kreme “Solea” na lice a zatim dugotrajno utrljavanje uz masazu sve dok se krema ne bi sjedinila sa licem. To bi bio ujedno zavrsetak rituala poslije koga biste citav dan osjecali svjezinu , opustenost lica a pri dodiru biste imali osjecaj da gladite , sto bi rekli stari, po djecijoj guzi.
Eto zbog cega sam ja koristio svaku priliku , umjesto da pristedim, da odletim do mog brice Ismeta. Nije mi poznato, a da znam da je izucio kakvog segrta u Sarajevu, rado bih ponovo navratio na ovaj nezaboravni ritual.Post count: 2088Jedna slika u forumu prije dvije godine me jako asocirala da napisem ovaj tekst, a sada me ta ista slika na naslovnoj strani ponukala da ga prenesem i na ovu nasu novu stranicu.
Vec je drugo ljeto kako smo preselili u nas stan u novoizgradjenoj zgradi na Trgu. Jos uvijek sve mirise na novo. Zidovi odisu tek nanesenom bojom, plocice i zidne i podne svojim bljestavilom, stvari poredane istancanim mladalackim ukusom, svojom ljepotom. Topla je avgustovska noc, jedna od onih prijasnjih , kako je samo moglo nekad u Rogatici toplo biti. Pola deset navece. Cula sam kratko zvono na vratima i kako sam bila u neodloznom poslu oko svoje tek rodjene bebe, povikala sam glasno:“Udji!“ Prije nego sto sam se i okrenula da vidim ko je, prostorijom se razlio takav opojan miris, cini mi se da sam ga prvi put u zivotu osjetila.
Okrenula sam se i vidjela nju, i sad mi je pred ocima, sva u pokretu kakva je uvijek i bila, sa velikom stabljikom bijelih cvjetova u ruci. Miris tih prelijepih cvjetova, cije su se latice tako prposno razvile na sve strane da pokazu svoje duge zute pipke, potisnuo je sve one mirise novog i lijepog u kojima sam do tada uzivala. Ubrala ga je u basti njene drage mame Fike i toliko je bio lijep i opojan da mi se cini da nikada prije nisam ni vidjela takav cvijet, ni osjetila takav miris. To je moglo iznici i porasti tako lijepo samo u rogatickim bastama, uzgajano i njegovano sa velikom paznjom i ljubavlju kakvu su imale rogaticke majke i nane.
I danas me zambak i kao ime i kao cvijet podsjeca samo na moju dragu Aidu a.r.
Neka tvoja divna dusa uziva u bastama najljepsih djulistana.
- You must be logged in to reply to this topic.