[svedjanin]

#34221

OBAVJESTAJAC SAVO

Guzva u centru, bas kao prije kad dodje ringispil ili kad cigani dovedu medvjeda pa svi redom navale da vide cudo,”dosao nam vele cetnik u sred bijela dana u centar, a nasi ga primijetili samo na jedan kilometar prije ”. Otkud je i sto je dosao ovamo, niko ne zna, ali su zato svi u svojim glavama za dvije minute razradili teoriju, pocev od njegovog putovanja pa do zadatka koji treba da zavrsi. Ovi sto su cesto putovali u Rogaticu autobusom, su ga i prepoznali,”ma to je onaj Savo sto je u autobusu uvijek zauzimao dva mjesta, jedno sebi, jedno litrenjaci, a vala i da nije, kod njeg nije htio sjesti ni vlah ni turcin” govorili su. Vidjao sam ga i ja ponekad ponedeljkom, u carsijskom parku na klupi kad ga sljivovica i zega savladaju ,pa zato i nisam bio bas radoznao. ”Civteli covjek moze samo civteluk donijeti i nista vise”, a to se i poklapalo sa mojom teorijom o cilju njegovog dolaska. Smjesten je u prostorije gdje je prije rata bila posta pa su radoznali mogli kad hoce doci da ga vide . Stanari skolske zgrade i humanitarci su imli najvise glavobolje od njegovog dolaska, prvi su mu morali spremati hranu a drugi, uvrstiti ga na spiskove za humanitarnu,”samo da ne odulji” govorili su ”pa nek vala rade snjim sta hoce”.

Vijest je ko vjetar planinski obisla cijelu zonu za cas i postala prva tacka dnevnog reda na svim sastancima. Stariji i iskusniji ljudi su kritikovali strazare, starjesine i strazari kovali planove kako ce se opravdati, zene u sklonistima i podrumima sapcuci planirale sta treba snjim uraditi, saldzije nagadjale kad mu je poslednji put oprano ono malo sto je od kosulje ostalo, i kako je sigurno jos prije rata u oranju izgubio noktaricu, policajci opet, kako saznati sto je dosao i kako je dosao, kako ga sprijeciti da ne odnese koju tajnu. U redu za humanitarnu pomoc,se saptalo o tom cudu koje se pojavi bas u vrijeme kad je situacija na linijama prilicno mirna, pa su se ljudi plasili da opet ne zapuca.

Ne znam, nisam cuo, sta su pricali oni sto ga ovamo poslase, ali se da pretpostaviti. Saldzije sa one strane su bezbeli malo saleci se a malo prepadajuci one oko sebe govorili,”ode Savo na sunecenje, morace ga sigurno okupati prije nego ga upuste u dzamiju, oce ga saslusavati ko pravog obavjestajca, morace jado pricati i kad je zadnji put popio, izbice mu iz glave i onaj mahmurluk od prije dvije godine”. Oni iz staba komsijskog su sigurno pripremali dvoglede da iznad Ribioca posmatraju kako Zepci prave vjesala ko u kaubojskim filmovima, i nagadjali ko ce mu gurnuti stolicu ispod nogu. Oni sto su znali zbog cega su ga poslali su se hinjski smijali i podupirali nagadjanja ovih drugih, ocekujuci da im veza javi sta se stvarno desava.

A u stvari nije se bas nista posebno desavalo, osim sto je njegov dolazak skrenuo i u stranu stavio redovne traceve, pa su i oni sto su bili ljuti na humanitarce, sto im dadose manje brasna ili lose i nejednake cipele, za trenutak zaboravili huju, i odustali od planirane kavge sa Sukrijom koji je prosle sedmice bio glavni na podjeli.

Prava istina o tome ko je i zasto poslao Savu, i zbog cega su ga opet nasi drzali toliko dugo na hrani nece se nikad znati. Moja pretpostavka za ove prve je; maknuti ga sa hrane; objaviti na svim mogucim glasilima da u Zepi ima zarobljenih Srba; ne bi bilo lose ni da bude ubijen jer svi znaju da je invalid i alkoholicar, a to bi za propagandu bilo izvanredno; ako se opet vrati pricace o strahotama koje je prezivio, kako su ga Zepci na kolac nabijali a eto ostao ziv, mozda i legenda od njeg postane jer doci u sred Zepe u po bijela dana nije lahko. To ce svakako podici moral kod stanovnistva i poduprijeti planove da se ti Zepci jednom za uvijek zatru.

Sto su ga ovi dolje drzali tako dugo, ne znam. Savo je redovno dobivao hranu, neki su sa njim pomalo i razgovarali, da bi ga nasi nakon duzeg vremena, istog onakvog kakav je i dosao, otpratili na Boksanicu i poslali njegovim gazdama. Ne znam koje je odlicje za svoj podvig dobio.

[svedjanin]

#34272

STARE KUCE

Legenda kaze, da su nekad u neka stara vremena, ovdje zivjeli nekakvi luterani i da ih je jedne zime zatrpao snijeg. Nene su pricale da je bilo namjeta i visih od pet metara. Nestali su te zime sa svim sto su stvariali,ko zna koliko generacija i za koliko vremena. Da u ovoj legendi ima i istine, govore zidine i ostaci magaza iskopanih u krecnjackom kamenjaru koji ce vjecno svjedociti da je na ovom terenu bilo povece naselje.Tu na tom platou, cija je nadmorska visina veca od hiljadu metara, vjerovatno su mogli uzgajati samo jecam i krompir pa se da zakljuciti da im je stocarstvo bilo glavno zanimanje. Ne znam koliko je vremena prhujalo od njihovog nestanka i koliko je ovaj plato bio prazan i pust, ali znam da je pred ovaj poslednji rat ovdje bilo ponovo izgradjeno omanje selo. Istina, objekti namijenjeni samo za ljetni period, ali sa svim sto domacinstvu treba.
Sjedim tu na jednoj od tih zidina i gledam kako se istorija ponavlja, gledam kako ponovo ”stare kuce” nestaju, samo ovoga puta u plamenu i krvi, ovoga puta njihovi zitelji se tu poslednji put oprastaju sa svojim najdrazim i sa ”starim kucama”,ovoga puta stanari idu u neizvijesnost a ”stare kuce” da cekaju neke nove zitelje koji ce mozda opet kad vrijeme neko bolje dodje sakupljati tu stada i praviti nove kuce.
Na susjednom kamenu sjedi moja komsinica iz djetinjsvta, starija malo od mene a i bolesnija, mora nekud ici ali ne zna kud, nikad ona nije napustala ovaj teren a eto sad mora. Gleda me onako blijedo, htjela bi me utjesiti jer zna da su mi sanse da prezivim ravne nuli, pokusava nesto da izusti ali ne ide,zapelo joj u grlu, bas kao djetetu kad zagrize poveci komad nezrele kruske. Najednom poce ” Cuvaj mi, nadji mu se pri ruci, ako mu sta zatreba, ti si opet stariji i iskusniji, umrijecu ako se mom Meci sta desi, nisam ga ni zagrlila a ode, ne moze ni da gleda u mene, ode prema sumi trziti spasa, a ja idem prema autobusima da se molim za svog Mecu.Ne znam ni ja hocu li ziva i do autobusa stici a tamo sta nas ceka, Bog sami zna.”.
Ja je slusam i gledam kako se oko nas mozda poslednji put rastaju, brat i sestra, otac i kci, majka i sin, muz i zena, kako se stare kuce zaljevaju suzama i negdje na Lucicama na putu prema sumi, nestaju oni koji su osudjeni na smrt. Ko taj prizor nije gledao on ne zna sta je to bol, sta je to tuga. Duse ne pucaju ko kosti kad se lome, one kad se lome to nekako bolinije izgleda, to vise ubija, i vise boli, tu onako sjedecke ili stojecke umires i ozivljavas bez da te neko zaljeva vodom i vraca u zivot.
Ovi novi sto hoce da budu njihove, ih ne vole i oni ih nece,oni tu nece da zive, ali oni vole da su one prezne, da su puste, i bez ljudi i bez zivotinja, oni to hoce. Umrijecu a necu shvati zasto to hoce, kako se to uziva, i sto se uziva u paljenju i ubijanju, u nesreci nesretnika.

Prepisano iz dnevnika 7.jula 2007

[svedjanin]

#34282

LJUDI /KAMAL HASANOVIC/

Psovale su ga pjandure, svaleri, tezaci i oni sto su nocu dezurali. Psovali su i njega i njegov kamion, kad ranom zorom, napunjen jestivim uljem, zatutnji uz Bukovik, ostavljajuci iza sebe dimnu zavjesu. Niko nije znao ni da ga ima a ni gdje ga je sacuvao od silnih granata, samo se odjednom pojavio i on i njegov kamion. Od tog trenutka je postao trazenija i poznatija licnost od stapskih starjesina i opstinskih cinovnika. Vukli su ga za rukave, molili, da im doveze drva, da sjedu sa njim do planine, da preveze sijeno, da natovari humanitarnu do sela koja su udaljena od centra. Odozdo uz planinu bi se covjek i usudio da sjedne ali odozgo, pa jos kad natovari desetak metara drva i kad se skripa kocnica cuje u selima u podnozju, nikako. Samo su se hrabri usudjivali krenuti sa njim. Nije on od tad za odmor znao,kad nije vozio, onda je popravljao nesto, a poznanici su ga zadirkivali”,odvezi to na stijene covjece, pa otisni u rijeku”. Oko kamiona, koji je na sebi imao vise tudjih, nego svojih dijelova i u cijem je rezervaru bilo vise jestivog ulja nego nafte, je uvijek bilo posla. Nije imao vise ni sekunde vremena,”sacekaj tamo sad cu ja” odgovara kad neko sa sa vrata progovori, ”mjstore, ako Bog da platicu ja tebi ovo kad se rat zavrsi, samo ako prezivim”, a on je znao da nece i da nema i znao je da to za sevap radi,ali je radio.
Nisam nikad smio sjesti sa njim niz planinu a poslednjih dana me zapade da budem snjim u rovu, pomocnik na nekoj puscurini iz onog prvog rata,koju je on zvao puskomitraljzom. Bio je i tad hrabar, nije se ni osvrtao na eksplozije granata koje su iza nasih ledja obarale homorice. Nas razgovor o tome kako ce njegova porodica do slobode nisu remetile ni vijesti o pogibijama i ranjavanjima nasih komsija.
Rastali smo se na Bukoviku u vrijeme kad je rastajanje bilo ravno smrti, kad su se porodice rastavljale.
U logoru nisam imao srecu da budem snjim a posle logora on ode na juzni a ja na sjeverni pol.
Covjek vrijedi onoliko koliko okolina od njeg ima koristi. Kemo je jedan od njih.

[svedjanin]

#34334

Nebeski i Spasitelj

Soba pet sa tri. Polumrak. Dolje beton. Okolo oronuli zidovi. Na plafonu umazana sijalica. U uglu sto, dva sa pedeset, iza njega klupa za sjedenje i nas osam. Osam opasnih tipova, obucenih u odjecu crvenog krsta, vec isprljanu i poderanu u kanjonu Drine. Ispred nas smrknuta faca policajca. Otprilike stosezdesetpet visok i sezdeset tezak. I po govoru a i po izgledu bi trebalo da je iz okoline Nisa. Spreman da nam odrzi govor, pun sebe a vjerovatno mu sei prvi put u zivotu pruzila prilika da da nekom moze da drzi govor da nesto naredi, da prvi put u zivotu stvarno pomisli da je nebeski i da je dosao odozgo. Mi u stavu mirno cekamo. Onda, onda uvodni dio, djonom vojnicke cizme u prsa gadja dvjicu nasih, bivsih milicionera,svojih bivsih kolega. “Ovo vam je samo opomena, ovih narednih dvanaest sati sam vam ja bog i komandir i komandant. Ustajacete svaka dva sata da se vidimo i da se upitamo za zdravlje, je li jasno” “.Jeste gospodine”. Mi opasni tipovi bacismo jakne na beton i sto blize jedan drugom, da nam bude toplije, legosmo. Ne znam ja vise odavno a vjerovatno ni drugi kad spavam a kad sam budan. I taman sto smo se umirili “bog” cipelom u vrata i onako gazeci jednog po jedog komanduje ”dizi se”i mi opet u stav mirno na isto mjesto i opet poneko dobije palicu ili cizmu i tako cijelu noc. Sutradan, negdje oko podne sa Nebeskim u sobu udje jos jedan. Sportski tip, mlad i ima ga sta,kontam, ako i ovaj bude koristio cizmu i palicu gotovi smo. Nebeski se okrenu prema novom kolegi i veli “evo, predajem ti ih” i ode. Mi ,opasni stojimo kao ukopani, neobrijani , neosisani,dronjavi, prljavi, gladni, samo kosti i koza, tesko bi nas prepoznala i rodjena mater da nas vidi. Cekamo stace novi da kaze. On nas onako sazaljivo gleda i veli :”Ljudi, ja vam nisam kriv sto ste ovdje, niste ni vi meni, ja sam imao preca posla od ovog a vjerovatno i vi.” Pogleda na sat. ”imate sest sati do vecere, ako je bude, mozete spavati i odmarati se ,ja cu biti ispred vrata, niko vas nece uznemiravati”. Cuj sest sati spavanja u komadu, pa to ako bude to je dar odozgo, to je nemoguce,a opet ni blizanci uvijek nisu isti mozda se to i desi, kontam. Tako i bi. Za veceru dobismo po cetvrt hljeba na dvojicu i po jednu sardinu /konzervu/ na cetvoricu. Dobismo i cijelu noc za spavanje. Sledeca smjena, opet Nebeski i opet cizma i palica, i opet prisilno gledanje kad se bokser i karatista moraju tuci golim sakama i sve tako dok ne dodje Spasitelj. Molimo ga da uzme koju smjenu viska, neki su poceli snjim i da razgovaraju , osjecamo da hoce pomoci ali vodi racuna i o sebi. Nismo mu platili, a bili smo spremni. Bez obzira na to, uzeo je jednu ili dvije smjene vise ali i pomogao /vjerovatno/ da Nebeski ode negdje na drugo mjesto.

[svedjanin]

#34435

MOJI PRIJATELJI I
Bijase prva polovina maja. Vrijeme promjenjivo, kao i obicno u maju, cas hladno sa susnjzicom i kisom, cas opet pravo ljeto. Na putu od Rogatice do Mujine kuce gdje smo konacili pratilo nas je lijepo a onda nagla promjena. Mujo nas je doce kao da smo mu dosli u prijatelje, tako se ponasao i tako smo se i mi osjecali. Informisao nas je o stanju na terenu i tad sam prvi put sebi morao priznati da je vrag odnio salu i da je moja nada da ce se rat izbjeci potonula.
Mujina kuca se nalazi u reonu Madjera, na samku u podnozju Sarana. Od nje se moze vidjeti skoro cijelo podrucje Sljedovica i Kozica, sela koja su mjesovita i gdje je situacija vrlo teska i slozena. Ljudi dezorjentisani , niko ne zna i ne sanja sta dolazi a zalihe hrane male, logistika za bilo kakvu odbranu ravna nuli, totalna informativna blokada, sve radio i TV stanice pod kontrolom i u sluzbi propagande, vijesti iz Sarajeva, jedan dan toplo drugi dan hladno, poneka puska i nesto municije uljeva nadu, nadaju se i da ce se sve to brzo zavrsiti, da ce se naci neko ko moze zaustaviti rat, a ja ne smijem da kazem a znam da po svim teorijama to sto dolazi traje od pet do dvadeset godina a moze i vise a nije ni red da to govorim, oni se opet svakom dolasku iz carsije raduju ne bi li dosla kakva dobra vijest a one samo gora od gore.
Grupa u kojoj se nalazim ne namjerava ostati tu duze vremena a nismo ni Muji ni njegovim komsijama od koristi. Ne mozemo pomoci. Samo , smanjujemo i onako male zalihe hrane. Pred vece smo se zahvalili Muji i polakao se spustili niz padinu na ivicu sume odakle smo mogli osmatrati put u Stupnom Dolu, jer je postojao rizik da naletimo na patrolu ili nas neko sa suprotne strane primijeti. Malo smo se uplasili kad se ispred nas pojavio Tezga /Teskeredic, mlad ne znam mu imena/ dolazio je iz Zepe pa smo iz prve ruke dobili tacne informacije o tamosnjim zbivanjima a njegovim dolaskom grupa se i povecala. I dok su drugi razgovarali sa Tezgom ja sam u glavi prebirao. Kako to i zasto to ja moram da obilazim Rasput Njive? Pa ja sam samo prije mjesec dana tamo bio dragi gost, ja sam tamo mogao u sred noci doci u koju hocu kucu i sa domacinom sjediti do sabaha. Jesam li to ja neko drugi, jesu li oni tako brzo postali neko drugi? Ja tad jos nisam bio postao neko drugi a za njih ne znam i zato je ipak bolje zaobici. Polako se pocela da spusta noc. Sa druge strane puta nazirala se u magli staza koja vodi prema Strmcu, mjestu kuda smo trebali proci. Nigdje zive duse, mrtva tisina. Samo poneka suha grancica pod nasim nogama ponekad narusi mir. Na kraju staze na ulazu u selo zaustavi nas mladic /Curevac, ne znam mu imena/, pomalo isprepadan, zabrinut i plaseci se da nas ne uvrijedi veli ”Ako ikako moze ne idete kroz selo jer smo se mi sa komsijama Srbima dogovorili da stranci ne ulaze u selo”.Prihvatili smo prijedlog i zbog njega i zbog sebe, meni je bilo jasno da je to zamka ali nije vrijedilo upozoravati ga na to. Rastali smo se. Mi smo krenuli bespucem, sumom izmedju Strmca i Seljana. I opet meni po glavi, pa ja tim njegovim komsijama ucio djecu, ja u svakoj kuci do juce bio drag gost a vidi sad moram kroz ovo granje, ne smijem ni pored sela? Lutali smo sumom skoro cijelu noc da bi negdje oko dva noci stigli kod Camilove kuce u Tmorni Do. U Tmornom Dolu nema straze, gluho doba, ni svjetla, ni laveza pasa, ni pendjerasa, nigdje nikog. Ipak osjecaj da ima zivih nas nije prevario. U jednoj prostoriji Camilove kuce se ukaza svjetlo, slabo, lampa ili svijeca .A onda se na vratima pojavi Camil, poznat nama svima a i mi njemu. Onako umorne, mokre uvede nas u kucu i na brzinu bi i kahva i vecera. Na pitanje zasto je selo prazno, odgovori ,da su u ljudi po bajtama i da se samo danju nalaze u kucama. Camilove informacije i savjeti dobro dodose za dalje. Hvala mu.

[Author]

Posts