-
Žepa
http://rogatica-bih.blogspot.com/2011/01/zepa.html
Selo Žepa sa selima; Slap, Pripečak, Ribioc, Vratar, Stop, Vrela, Ljubomišlje, Laze, Mandre, Mislovo, Borovac, Čavčići, Krnjići, Purtići predstavlja jednu administrativnu, donekle i geografsku cjelinu, koja je od grada Rogatice udaljena oko 35 kilometara u pravcu sjeveroistoka. Za čitavu ovu oblast postoji zajedničko ime Žepa po istoimenom najvećem selu. Sam naziv Žepa nije poznato po čemu je dobiven; da li po selu Žepi ili riječici Žepi? Zbog svoje geografske i saobračajne izoliranosti oblast Žepe je tipična etnokulturna enklava u kojoj se vijekovima ne mijenja. Ljudi su se međusobno pomagali, posjećivali i živjeli jedni za druge. Radost jednog je bila radost za sve, a tuga jednog tuga za sve. Žepa je kroz vijekove zračila historijski, neprocjenjivim vrijednostima i džennetskim prirodnim ljepotama., a za uzvrat njeni stanovnici vječno su joj odani i ponosni.
Premda na području Žepe nisu vršena arheološka istraživanja, ipak podaci kojima raspolažemo ukazuju na postojanje ljudskih naselja u prahistorijskom periodu na lokalitetu Gradina (kota797 i kota 974) u kojoj se i danas mogu naći fragmenti prahistorijske keramike, koji uglavnom odgovaraju materijalu iz glasinačkih gradina. Prilikom gradnje puta 1960 godine na sjeverozapadnim padinama planine Bokšanice pronađen je jedan kameni budak, koji bi se tipološki mogao smjestiti u neolit? Budak je smješten u Prahistorijskom odsjeku Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Ovi podaci govore da je žepsko područje bilo naseljeno u najstarijoj epohi, a vjerovatno i pod Rimljanima , jer na lokalitetu Bara (između sela Krnjići i Stopa) je nađen jedan odlomak ploče, koji tipološki odgovara rimskim stelama. I. Bojanovski smatra da je ovim prostorom prolazila rimska saobračajnica koja je povezivala sjeveroistočnu Bosnu sa Višegradom, a prolazila je preko Han Pjeska i Žepe
Srednji vijek ostavio je više tragova o postojanju života i kulture na području Žepe i oni se prvenstveno odnose na nadgrobne spomenike (stećke), koji su ovom području pronađeni na 13 lokacija sa 162 stećka. U selu Ljubomišlje, čije ime asocira na staroslavensku jezičnu tradiciju, nalazi se čitava nekropola ovih stećaka. Stećci postoje i u drugim okolnim selima oko Žepe, a jedan od najbolje očuvanih nalazi se u selu Stop, na groblju Tulež(čije je ime složenica riječi “tu” + “lež”).
Žepa se prvi put se spominje u sumarnom osmanlijskom defteru iz 1485. godine, kao selo koje pripada Vrataru, bivšem starom gradu srednjovjekovne Bosne. Ostaci ovog grada nalaze se 5 kilimetara zapadno od sela Žepi. Bio je podignut na jednom visokom (745 m), vrlo strmom i teško pristupačnom grebenu smještenom na desnoj obali rijeke Žepe. Na gradu su i danas očuvani temelji, zidovi četiri okrugle kule, ostaci velike sale i sudačka stolica uklesana u matičnoj , živoj stijeni. Sa vrha grebena prostire se pogled na cijelu teritoriju Žepe, znači da je neko namjenski gradio na tom mjestu radi lakše zaštite i kontrole područja.
Do danas sačuvano je i nekoliko znamenitih spomenika kulture iz turskog perioda. Na rijeci Žepi, nalaze se dva kamena mosta iz vremena osmanske uprave – jedan koji je izgrađen u neposrednoj blizini izvora rijeke, dok je drugi bio lociran desetak metara iznad njezinog ušća, na trasi prometnice koja se u Višegradu odvajala od starog stambolskog druma i nizvodno pratila lijevu obalu Drine. Na ušću rijeke se nalazio sve do 1966. godine, kada je demontiran i rekonstruiran na drugoj lokaciji zbog izgradnje HE Bajina Bašta. Most je pušten u promet 1968.godine, a njegova nova lokacija se nalazi cca 500 m od naselja Žepa. Ovaj graciozni most koji je stoljećima bio ponos mještana ovog kraja Bosne, na žalost, nagrižen zubom vremena i ljudskom nebrigom, odavno nije turistička atrakcija.
http://sphotos.ak.fbcdn.net/hphotos-ak-snc3/hs152.snc3/17932_280051172951_277672952951_4549131_5077891_n.jpg
[/img]
Uz glasoviti kameni most, tu je i Kula u istoimenoj mahali koja je prema narodnoj tradiciji pripadala nekom Redžep- paši.
Nezaobilazna je i Redžep-pašina džamija čiji temelji datiraju iz perioda XVI stoljeća. U toku agresije na Bosnu i Hercegovinu, 28. jula 1995. godine nakon izgona muslimanskog stanovništva iz Žepe, džamija je minirana i potpuno porušena. Uz potporu humanitarne organizacije BIRDS iz Islamske Republike Iran džamija je temeljito rekonstruisana i svečano otvorena 31. septembra 2002. godine. U groblju, neposredno uz Žepsku džamiju nalazi se staro turbe u kojem je ukopan Ibrahim Čavčić kojeg su ubili Austrougarski vojnici. A u selu Stop i nišan iz Turskog doba podignut Topčo Sinan-paši koji se nalazi u zaseoku Tulež.
Žepa je smješteno u dubokoj kotlini, okruženu planinama: Sjemač (Zlovrh 1526 m) sa sjevera, sjeverozapada i zapada planine Javot (1407 m) i Devetak (1417 m), Bokšanice (Klanac 1275 m), sa juga. Kotlina je otvorena na istoku, prema rijeci Drini, preko prevoja kod sela Slap. Nadmorska visina kotline je od 450 do 650 m. Južne strane kotline su strme, dok sjeverne strane nešto blaže i izdižu se prema visoravni planine Sjemač.
[img size=150]http://sphotos.ak.fbcdn.net/hphotos-ak-ash1/hs773.ash1/166381_10150132038792952_277672952951_7908913_2593813_n.jpg
[/img]
Ovo područje velikim dijelom izgrađeno je od trijaskih slojeva, zatim jurskih I neogenih.Njegova tektonska građa odlikuje se brojnim rasjedima, među kojima ima i nekih veoma važnih, kao i nabornim oblicima koji po obimu zahvataju manje prostore na terenu. Prostor se velikim dijelom sastoji od sedimenata trijasa koji, sudeći po profile iznad korita Drine, čine značajan kompleks slojeva, debeo možda i više stotina metara. Anizijski i ladinski slojevi zastupljeni su krečnjacima i dolomitima, obično uslojeni u banke I sa dosta rožnjaca. Na planini Bokšanici, nađeno je mnoštvo otisaka fosila Daonella, čime su ladinski slojevi na ovom terenu i paleontološki dokazani. Gornji trijas je zastupljen značajnom serijom krečnjakih i dolomitskih slojeva,debelih nekoliko stotina metara. Veći dio planine Bokšanice izgrađen je od krečnjačko – dolomitskih naslaga gornjeg trijasa. Tvorevine megalodonskih krečnjaka gornjeg trijasa nalaze se i u širem pojasu Laza. Masivni sprudni krečnjaci srednjeg trijasa izgrađuju najveći dio Zlovrha, te od Mislova preko Bokšanice, Klanca, Starogorske stijene pa na jug polulučno do Debelog brda. Slično trijasu, na ovom području zastupljena je i jura sa gotovo svim svojim dijelovima, mada su njeni sediment znatno manje rasprostranjeni na terenu. Slojevi donje i srednje jure razvijeni su u faciji crvenih amonitskih krečnjaka koji su zastupljeni u dolini rijeke Žepe i dalje oko Han Pijesku. Dogeru-malmu pripadaju slojevi dijabaz-rožnjačke formacije koje se razvijaju duž pojasa doline Drine i Žepe. Tvorevine dijabaz-rožnjačke formacije Žepe, Štitareva kao i Blaca na desnoj strani Drine samo su dio njene veoma duge zone koja se na sjeverozapada proteže prema Han Pijesku i Kladnju, a na jugoistok preko Višegrada prema Rudom i dolini Lima. Pored sedimenata (laporci, pješčari itd) koji su tipični za dijabaz-rožnjačku formaciju u ovim krajevima, u dolini Drine nalaze se i veće mase peridotita i serpentinita. Kvartarne naslage na području Žepe zauzimaju ograničeno prostranstvo a predstavljaju ih deluvijalno-proluvijalni zastori u Žepi, Čavčićima, Vrelu i Slapu kao i toku rijeke Drine na granici sa općinom Višegrad. Isključivo deluvijalne naslage nalaze se na na prostoru Pripečka.Najmlađi sediment na ovom prostoru pripadaju neogenu i zasprostranjeni su u žepskoj kotlini . U litološkom smislu neogen čine dobro uslojeni sivožuti laporci, gline, trošni pješčari, slabo vezani kvarcni konglomerati, laporoviti krečnjaci itd. Njihova debljina je možda i do 100 m , u srednjim dijelovima basena, dok je na rubovima znatno manja.
Mada na ovom prostoru postoje i naborni tektonski oblici reljefa , ipak ovdje preovlađuje rasjedna tektonika koja koja se odlikuje velikim brojem rasjeda., među kojima ima i značajnih. Kako stratigrafski, tako i tektonski, ovaj dio istočne Bosne ulazi u opšti tektonski sklop oblasti mezozoika, smještene između paleozoskog prostora Vlasenice na sjeveru, i Prače na jugu. Na području planine Devetak nalazi se jasno izražen nabor čije je jugozapadno krilo poremečeno tako da je moguće da se radi o polegloj, eventualno raskinutoj bori. Prostori planine Bokšanice predstavljaju produžetak sjevernog krila nabora Devetaka, ali i ono je sa nekoliko rasjeda razbijeno u blokove i tako izgubilo prvobitno tektonsko obilježje. Dug rasjed koji sa sjevera oivičava trijasku masu planine Devetaka, preko Mislova i Budete zalazi u područje kod sela Babljaka. Ovaj rasjed na izvjestan način razdvaja trijasku zonu Bokšanice od Devetaka, a od Babljaka i Stare Gore dopire na jugoistok do strmih litica lijeve obale Drine. Na ovom području utvrđena je veoma važna dislokaciona zona koja od Slapa na ušću Žepe u Drinu do sela Miloševića prati korito Drine. Ova dislokacija se na sjeverozapad preko Žepe i Rijeke propeže do Han Pijeska, a na jugoistok od Miloševića može da se prati do Gornje Lijeske i Kočarina do Orahovca gdje ponovo ulazi u Drinu. Između Miloševića i Slapa korito Drine leži na oko 280 metara nadmorske visine, dok se litice, izgrađene od trijaskih krečnjaka i dolomite uzdižu I do 1237 m (Teferič iznad Starogorskih stijena). Tereni koji čine istočno krilo rasjedne zone, izgrađeni su od naslaga dijabaz-rožnjačke formacije i krede, duboko su spušteni, tako da na ovom dijeli dislokacije rasjedni skok iznosi preko 1000 m. Po svemu sudeći, ovo je najvažnija dislokaciona zona ovog dijela istočne Bosne jer, pored znatnih denivelacija terena, ona i prostorno djeluje na širokom području.
Postor Žepe ima složenu reljefnu strukturu nastalu tokom duge geološke historije. Djelovanjem egzogenih sila nastali su kraško-korozioni oblici koji su posebno izraženi na području od Devetaka do rijeke Drine pravcem sjeverozapad-jugoistok, a predstavljeni su škrapama, vrtačama, kraškim pećinama i jamama. Najpoznatije pećine su: Petera vrata, Tmuša, Hrid, Zalažje itd. Pored pomenutog Devetaka izdvajaju se kraški oblici i na Bokšanici. Sjeverozapadni obronci planine Bokšanice odlikuju se strmim odsjecima koji su na više mjesta ispresijecani strmim olučastim žljebovima, sve do podnožja odsjeka. Olučasti žljebovi, kroz koje se kreće stjenoviti materijal predstavlja točila na čijem je kraju nagomilan materijal kupastog uzvišenja, koji se naziva sipar. Na pojedinim mjestima planine Bokšanice u blizini naselja Slap mogu se primijetiti jedinstveni siparski pojasevi koji su rezultat intenzivnog fizičkog razaranja stijena i dugotrajnog nagomilavanja siparskog materijala. Ovi siparski pojasevi su plazevi čija je gornja i donja ivica skoro paralelna, a uslijed nagomilavanja pad terena je znatno smanjen.
Planine koje okružuju kotlinu predstavljaju prirodnu barijeru,koja utiče na klimatske oscilacije ovog područja. Velika visinska razlika između dna kotline I okolnih planina, te sam položaj planina prekrivenih šumom, stvorio je povoljne klimatske prilike u naseljenim površinama tako da je jedan dio žepske oblasti župan i pogoduje ratarskim kulturama. Međutim, župnost ovog kraja nije u podjednakoj mjeri zastupljena u svim naseljenim površinama. Dok je ona više izražena u naseljima same kotline rječice Žepe (Slap, Žepa, Stop, Vrelo), gdje je nadmorska visina relativno malena, dotle u predjelima sa višom nadmorskom visinom ona opada. Ovom pojasu sa višom nadmorskom visinom pripadaju sela; Pripečak, Purtići, Borovac, Mandre, Laze i Mislovo, a jednim dijelom i Ljubomišlje. Ostala naselja (Vratar, Ribioc, Čavčići i Krnjići) stoje nekako na sredini između spomenutih dviju grupa naselja. Naselja su smještena po kotlinskim stranama koje se strmo spuštaju prema uskoj dolini rijeke Žepe.
Izuzetak čine mlinovi i nekoliko kuća koje pripadaju Stopu, smješteni u samoj dolini, i selo Pripečak situirano visoko iznad kanjonaste doline Drine. Daleko je naseljenija sjeverna strana (lijeva) strana slive Žepe,jer ona pruža povoljnije uslove za život. Faktor primarnog značaja za smještaj naselja je obradiva površina. Gdje ima zemlje za obrađivanje, izvorske vode i gdje vladaju povoljne klimatske prilike, tu ima i naselja. Ove klimatske razlike odražavaju se u većoj ili manjoj mjeri i na floru ovog područja. U predjelima nižim od 800 m raširen je hrast (Quercus petrea i Quercus cerris) , dok iznad 800 m počinje pojas bukve (Fagus silvatica), te jela (Albies alba), smrča (Picea excelsa) i Pančićeva omorika (Picea omorica). Pančićeva omorika ,reliktna i paleoendemska biljka, ima staništa na žepskom području u predjelu Golog vrha na Vrataru, na čak 30 hektara u rejonu Panjak, odjel 102 , Javor planini,u Dobratuši i na padinama Bokšanice, sa žepske strane.
Sredinom kotline protiče bistra planinska rječica Žepa koja natapa ovu plodnu i zdravu kotlinu. U narodu ovog kraja za rječicu Žepu postoji još i naziv Rijeka. Rječica Žepa je lijeva pritoka rijeke Drine, nastaje 6 km južno od Han Pijeska u podnožju planine Žep (1 537 m). Vrelo od kojeg nastaje naziva se Široko vrelo i nalazi se na 980 m nadmorske visine, ulijeva se u Perućačko jezero na Drini, kod sela Slap na 291 m nadmorske visine.
Najizdašnije vrelo od koga Žepa dobija vodu je nedaleko od sela Stop, samo 4 km ispred njenog ušća. Ovo vrelo je u narodu poznato kao Šakirino vrelo. Ukupna dužina rijeke Žepe iznosi 25,1 km.Na rijeci Žepi je planirana izgradnja MHE “Žepa“, instalisane snage 2,775 MW. Mještani Žepe kategorički odbijaju bilo kakvu daljnju saradnju po ovom pitanju , bez obzira na bilo kakve uvjete i eventualne koristi po Žepu.
Tabela – Srednja vrijednost proticaja rijeke Žepe od 1962-1981. godine (m³/s).
(Izvor podataka FHMZ Sarajevo)Do 1992.god. Žepa je bila prostorno najveća mjesna zajednica u opštini Rogatica i jedina , gotovo 100%, bila muslimanska. Od 1947.god. do 1958.god. Žepa dobiva statut opštine, a obuhvatala je i područja sela ; Godenji , Brložnik , Stoborani , Podžeplje , Plane , Rijeke , Krivače , koja su pripala opštini Han-Pijesak. Žepa je imala veću teritoriju nego u prijeratnom periodu 1992. god.
Tokom protekle agresije na Bosnu i Hercegovinu Žepa je bila mala bosanska enklava, koja je odoljevala udarima daleko nadmoćnijeg neprijatelja. Rezolucijom UN -a broj 819, dana 16. aprila 1993.g., kada je Žepa proglašena “Zaštićenom zonom “, Žepljacima oduzeto naoružanje i Žepa povjerena na čuvanje UN snagama Poslije dugotrajne, žilave borbe, u kojoj su Žepljaci bukvalno goloruki branili svoje kućne pragove, Žepa se herojski branila, sve do 25. jula 1995. godine. Počeo je nezapamćeni egzodus njenih stanovnika i branitelja. Ostala je spaljena i sravnjena Žepa. U njoj nije ostao kamen na kamenu..
U centralnom djelu naselja otvoreno je Šehidsko spomen – obilježje.,neustraživim herojima Žepe, o kojima su pjesme ispjevane. Žepska voda, koja je jednim od simbola Žepe, na kojoj vijekovima iz šest rora izbija hladna i pitka voda
Ali, kao što sva zla prođu, tako je prošlo i to zlo. Ostali su tragovi. Teški i bolni. Žepa je imala i ima ljude koji su željeli i koji se žele vratiti na svoje – ništa. Na razoreno i uništeno, ali na svoje. I ljudi se se počeli vračati. Od „prijeratnih “2440 stanovnika (800 domaćinstava), vratilo se manje od 700 stanovnika (250 domaćinstava). Povratnici su uglavnom starije životne dobi. U novoj školskoj zgradi, osnovnu školu pohađa pet učenika. Jedini kontakt sa vanjskim svijetom su autobusi koji par puta sedmično voze za Sarajevo.
Dolazak u Žepu moguć je asfaltnim putevima, iz pravca Rogatice preko planine Bokšanica, Sokolca i putnom komunikacijom iz pravca Han Pijesak.Žepljak Enver Štitkovc-Žuti odmah po prestanku rata krenuo u gradnju dvedesetak kilometara asfaltnog puta koji je Žepu povezao sa Han Pijeskom, zatim je izgrađeno još 16 kilomatara do Rogatice. Žuti je počeo graditi puteve sa svojim parama, a država mu je tek kasnije pritekla u pomoć. Njegovi Žepljaci ali i mnogi drugi za njega kazuju ovako: „Da nije njega bilo, ne bi bilo ni opstanka ovdje, sigurno. Njemu svaka čast.“. Upravo zbog dobrih putnih komunikacija,ekološki čistog i prirodnim blagodetima bogatog kraja mještani se nadaju brzom ekonomskom razvoju i bržem povratku ostatka raseljenih Žepljaka. Novogradnje ulijevaju nadu.U fazi gradnje su hotel, fabrika za preradu voća, fabrika vode sa žepskog vrela, pristanište za brodice i čamce na Drinskom jezeru, ekološka farma zdrave hrane…
Plodno zemljište je dušu dalo za poljoprivredu. “Da sjemenku posiješ naopako, niči će!” – kažu ovdje. U plodnoj kotlini uspjevaju sve vsrte povrtlarskih kultura, ali kraj je bogat i voćem. Dok su ade uz vodotoke oaze za uzgoj raznovrsnih žitarica, visoravni su pravi mamac za stočare.
Drinskom jezero i riječica Žepa su bogate ribom, te otud ovaj kraj pohode ljubitelji ribolova, ali i lova. Okolna lovišta su riznice niske i visoke divljači, pravi raj za ljubitelje ovakve vrste rekreacije. Ovo je jedan od bogatijih prostora kulturno-historijskim nasljeđem (most na Žepi, Redžep- pašina kula, srednjevjekovni grad Vratar, nekropole stećaka), čine Žepu izuzetnom turističkom destinacijom.
Sve ovo naprjed navedeno pokazuje kako je povratak u Žepu itekako održiv.
Kraj ovog teksta o herojslkoj Žepi bih završio riječima povratnika Hamdije Kulovca iz jednog novinskog članka; “Grijeh je, bolan, ovo ostaviti na osami… Svaki povratnik na svoj način odužuje se gazijama i šehidima koji su krvavo branili Žepu.
Rijeka Rakitnica (pritoka Prače)
http://rogatica-bih.blogspot.com/2011/01/rijeka-rakitnica-pritoka-prace.html
Rakitnica je lijeva pritoka rijeke Prače i zauzima dio središnjeg slivnog područja ove rijeke. Rijeka Rakitnica izvire između brda Prisoj i Jasika (Stupnom do), nedaleko od sela Šenkovića na istočnom obodu Glasinačkog polja.
Izvorište Rakitnice se nalazi u jednom proširenom amfiteatru u kojem, iz umrtvljenog sipara, izvire veći broj malih vrela koja sva zajedno ne daju ni 100 l/sec. vode. Rijeka svoj tok završava ušćem u rijeku Praču u Sastavcima, istočno od sela Mesića (zaseok Izgumanje). Dužina toka je 23 km. Izvor rijeke je na visini 760 metara, a ušće ima nadmorsku visinu 460 metara.Visinska razlika je oko 300 metara, što znači da je pad vrlo veliki. Rijeka i selo Rakitnica su dobili ime vjerovatno po vrbi rakiti kojom je tok obrastao gotovo cijelom dužinom.
Jedan km nizvodno od izvora, kod sela Rakitnica, prima svoju prvu lijevu pritoku Bereg, koja se u svom gornjem toku zove Sušica. Na ušću Berega u Rakitnicu obrazovao se travertitni prag i vodopad visine 10 do 12 metara.
Izvor Bereg
Između brda Veliki Kom i Mali Kom prima potok Gračanicu. U Rogatici prima Gračanicu, takođe potok, koji se u srednjem i gornjem toku zove Sutjeska. Nizvodno od Rogatice prima Zaganovički potok, te još neke povremene tokove. S desne strane Rakitnica prima Gučevski potok (Radavu), kod sela Šena Krena, u Rogatici potok Toplik i Tucin potok kod sela Kujundžijevića. Od današnjeg izvora Rakitnica je usjekla svoje korito u dnu stare fosilne doline i širi se obrazujući aluvijalnu ravan koja posle 1 km prelazi u rakitničko proširenje, širine od 100 do 300 metara. Samo proširenje je tektonskog porijekla.
Od ušća Berega u Rakitnicu, dolina se sužava u jednolično klisurasto udubljenje sve do ulaska u rogatičku kotlinu kod sela Podgaj, te u tom dijelu obrazuje proširenje, koje djeluje kao zasebna kotlina, mada je u stvari samo dio rogatičke kotline. Iz podgajskog proširenja skreće prema istoku gdje je između Velikog Koma i Malog Koma usjekla sutjesku koja je kod sela Zakomo skoro kanjonastog karaktera.
Strane klisure i kanjona su strme, visoke 220 metara, sa mnogo sipara i nekoliko manjih pećina. U ovom dijelu rijeka ima veliki pad i ima klisurasti izgled sve do sela Podplješevica, sjeverno od Rogatice.
Od sela Lukavac do Rogatice, Rakitnica presjeca kotlinu poprečno, pritom meandrira i pravi nekoliko ada u Kolovratu. Dio toka rijeke kroz Rogaticu je uređen i reguliran, a u centru grada, na Rakitnici je kupalište Zakula, gdje se rijeka račvala na dva dijela. Jedan krak (lijevi) je išao za kupalište, a drugi (desni) za vodenicu. Izgradnjom kupališta očišćeno je i prošireno korito, napravljena betonska brana sa daskama za zatvaranje. U ljetnom periodu u jutro bi se brana zatvarala, a naveče bi se voda iz brane ispuštala. Izgrađena je kafana i desetak kabina za presvlačenje. Dubina vode je bila od 50 cm do tri metra. Tu se nalazio prostor za sunčanje i sjedenje. Na vodi je bilo više čamaca u raznim bojama i raznim imenima (gusar, lasta, galeb i dr.).Nije vršena naplata, osim za korištenje kabine. Na kupatilu, pored usluge kafane, prodavali su se pereci, slatkiši i dr. Bile su postavljene i trambuline za skokove u vodu.
Kod sela Zaganovića, južno od Rogatice, dolina se jako sužava. Rijeka ulazi u kanjon dužine 1 km koji se završava kod Tucina potoka. Strane doline u ovom suženju su visoke oko 150 metara, a na stranama su javljaju krški izvori i pećine. Suženje kojim se dalje probija rijeka je klisurasto. Po izlasku iz ove klisure dolina prelazi u kukavičko proširenje kotlinskog karaktera.
Kukavičko proširenje je izgrađeno od sedimentnih tercijarnih naslaga u kojim se nalazi i slojevi mrkog uglja različite močnosti. Iz tog proširenja rijeka se ponovo probija kroz krečnjake i dolomite kod sela Tušine, pri čemu obrazuje kratak kanjonski prolaz čije vertikalne strane iznose 300 metara. Lijevo, na strmin stranama, ima nekoliko manjih pećina. Zatim se strane rijeke ponovo razmiču i šire sve do ušća u Praču
U gornjem toku Rakitnica ima dinarski smjer (sjeverozapad – jugoistok), a u srednjem i donjem toku njen opći smjer je sjever – jug. Skretanje je posljedica rasjedanja i spuštanja zemljišta, a i kasnijeg usjecanja jezerskih otoka iz oligomiocena
Veći dio sliva rijeke Rakitnice, posebno onaj koji gravitira rogatičkom kotlinskom erozionom proširenju grade oligomiocenske molasne facije, koje čine klastiti i krečnjaci. Na površini ovih naslaga istaložene su mlade kvartarne naslage sadržane u aluvijima i riječnim terasama. Mlađe neogene molasne i kvartarne naslage u dolini Rakitnice i njenih pritoka imaju ulogu hidrogeoloških izolatora. Na osnovu hidrogeoloških odlika sliva, može se reći da preko 90% njegove površine se nalazi u hidrološkim izolatorima, pa je doticanje uglavnom površinsko. Ovakva hidrogeološka pozicija ukazuje na postojanost orografskih razvođa, osim u nekim segmentima Glasinca i djelimično Devetaka hidrološki su neodređena. Razlog tome je karbonarna podloga, koja vrši podzemnu bifurkaciju, pa su orografska razvođa samo pretpostavljena i prenešena su u unutrašnjost.Sliv Rakitnice predstavlja orografski kontinuirano nagnute morfostrukture Romanije sa Glasincem prema jugoistoku, Devetaka, prema jugu i Sjemeća prema jugozapadu. Ove morfostrukturene padine su horizontalno raščlanjene riječnim dolinama Rakitnice i njenih pritoka. Na horizontalno raščlanjenje uticali su rasjedi, kojim je određena glavna dolina i njene značajnije pritoke Bereg i Sutjeska (Gračanica). Dolina Rakitnice sa pritokama je rasjednog oblika pa se na osnovu ovoga, može suditi da je rasjedno predisponirana i da je naknadnim erozionim procesima dovedena u današnji izgled.
Ona predstavlja evolucionu sukcesiju spajanja jezerskih kotlina, fluvijalnim usijecanjima klisura i kanjona između njih, u jedinstvenu riječnu dolinu. Time se dolina Rakitnice odlikuje polifaznim nastankom. Najznačajnija kotlinska proširenja su; rogatičko kotlinsko proširenje na rijeci Rakitnici, a na pritoci Sutjesci šatorovačko i osovsko kotlinsko proširenje.
Kako se Rogatička kotlina, nalaze u neogenim, odnosno miocenskim naslagama, to upućuje na zaključak da je ona imala jezersku fazu. Tokom miocena, u pred fluvijalnoj fazi razvoja doline Rakitnice, u ovoj kotlini vjerovatno je egzistiralo miocensko jezero. Najznačajnije kanjonasto suženje Rakitnice je ono između Rogatice i ušća u Praču. Dolina Rakitnice, u nekim segmentima imaju odlike epigenetskih dolina, a u donjem toku prema ušću u Praču ima odlike krške sufozione doline preobraćene iz ponorskog pećinskog u površinski krški tok.
Područje sliva Rakitnice pripada umjereno toploj i vlažnoj klimi (Cfb), dok više nadmorske visine prema orografskim razvođima prelaze u vlažne borealne klime sa svježim ljetima (Dfc). S obzirom da vode Rakitnice dreniraju iz planinskog sliva, to je logično da je on u fitogeografskom pogledu pripada planinskoj fluorističkoj oblasti. Od najnižih nadmorskih visina planinskim vijencima na orografskim razvođima smjenjuju se vegetacijski pojasevi, uslovljeni zakonomjernim opadanjem temperature sa porastom nadmorske visine.
Na osnovu godišnjih vrijednosti proticaja, uočava se da period visokih voda traje od februara do maja, što je posljedica sniježne retenzije i povećane količine padavina u tom razdoblju. Niske vode su u periodu od juna do decembra. Maksimalni proticaji se javljaju u martu i aprilu, dok se minimalni proticaji na Rakitnici javljaju u augustu i septembru.Tabela 1. Srednja vrijednost proticaja rijeke Rakitnice od 1982.-1990. godine (m³/s)
(Izvor podataka FHMZ Sarajevo)Sutjeska-Sućeska (Gračanica)
http://rogatica-bih.blogspot.com/2011/01/rijeka-sutjeska-suceska-gracanica.html
Rijeka Sutjeska je lijeva pritoka rijeke Rakitnice. Do sela Seljani, zaseok Gradac (Hladno vrelo) rijeka se zove Sutjeska (mještani je nazivaju i Sućeska), a odatle do utoka u rijeku Rakitnicu se zove Gračanica. Dužina njenog toka iznosi oko 13 km. Njeni izvori su na visini od oko 800 m, a ušće 525 m, tako da visinska razlika iznosi oko 275 m.
Nekad je to bio veći vodeni tok na kojem je radilo nekoliko vodenica. U selu Osovu, kod hana Hodžić Šećana je prije bila vodenica, i u Rogatici na Gračanici na Dijanovini, Šušin mlin. Širina riječnog korita je ranije bila i do 5 m, a dubina do 1,5 m. Međutim, zbog krškog sastava zemljišta, rijeka je našla ponor na izlasku iz osovske kotline. 1939 godne ovaj tok se izgubio, a obrazovala se tipična suhodolina u sušnom dijelu godine, od osovske do seljanske kotline(riječnog proširenja). U jesen i proljeće, za vrijeme padanja obilnih kiša i topljenja snijega koritom protiće voda, pošto ponori ne mogu uvjek da prime svu količinu vode.
Osovsko polje
Osovo-Kruševik (izvor Male Sućeske)
Mala Sućeska-Osovo(Klada)Rijeka nastaje od Male Sutjeske i Velike Sutjeske u osovskoj kotlini. Osovska kotlina je visoka od 720 do 800 m, izgrađena je od uskog pojasa neogenih sedimenata. Ovi sedimenti nastali su u manjem rovu nastalom spuštanjem trijaskih slojeva između grebena Mednika ne sjeveru i Koštice na jugu. Korito osovske kotline je, dakle, omeđeno sa dva uporedna rasjeda, čiji je pravac pružanja gotovo istok-zapad. Osovski basen je vjerovatno bio u vezi na sjeveroistoku, preko prevoja Lijeska, sa nešto većim neogenskim basenom na širem području Borika.
Male Sutjeske izvire u zapadnom dijelu osovske kotline u Kruševiku (Rakitoviku), a Velika Sutjeske izvire u istočnom dijelu iste kotline ispod brda Gradac. Mala Sutjeska prilikom svog toka u jugozapadnom dijelu osovske kotline, kod Klade prima istoimeni potok. Oba potoka teku prema jugu, izlaze iz osovskog polja, gdje im se dolina sužava. Potoci zaobilaze brdo Ljubeš (Mala Sutjeska sa zapada, a Velika Sutjeska sa istoka), i sastaju se u Kadarevom dolu te čine riječicu Sutjesku. Suženje je dugo 500 metara, strane doline su visoke 50 metara.pg
Šatorovska kotlina
Sutjeska-TrnovikOd zaseoka Podubac do Ljučica riječica protiče jugozapadnim dijelom šatorovske kotline. Šatorovska kotlinaima izdužen oblik i pruža se u pravcu sjeverozapad – jugoistok. Dužina kotline je oko 3 km, a širina oko 1,2 km. Nadmorska visina kotline je oko 700 metara. Na području kotline ima nekoliko manjih tokova koji se ulijevaju u Sutjesku. To su Trnovik i Nova voda u selu Okruglom, a na jugu kotlinskog proširenja kod sela Tmorni Do potok Brestovik. Ovi potoci nastaju od istoimenih izvora. Izvori su lijepo uređeni. U Okruglom je 1931. godine uređena voda. Izgrađen je rezervoar, kraći vodovod i česma sa koritima za napajanje stoke. Poslije 1945 god. uređena je voda u selu Šatorovićima, kod škole na Trnoviku i Tmornom Dolu.
Trnovik-prije 40-tak godina
Okruglo-Trnovik
Okruglo
Tmotni DoNa izlasku iz šatorovskog kotlinskog proširenja, od Ljučica do Prosjeka u selu Seljani u Krivim stranama dolina Sutjeske ponovo se sužava. Riječica probija klisuru između Debelog brda i Orlje brda, a duga je oko 2 km . U klisuri u Dubokom dolu imao je izvor čiste i hladne vode. Tu su se putnici u toku vrelih ljetnih dana zaustavljali da odmorei ugase žeđ iz hladnog izvora.
Seljani
Sutjeska(Gračanica)-Seljani
Seljani-VrelaU selu Seljanima prima Seljanski potok sa lijeve strane, koji izvire kod zaseoka Ovlagija. Seljansko proširenje djeluje kao zasebna kotlina, mada je u stvari samo dio rogatičke kotline, jer je visina vode u nekadašnjem oligomioscemskom jezeru u rogatičkoj kotlini ležala na prostoru koji danas ograničava 800-ta izohipsa. Tako visok nivo vode u ovom basenu bitno je uticao na kasnije formiranje doline (epigenije) riječice Sutjeske (Gračanice). Visina jezerskih sedimenata u seljanskoj kotlini je na oko 740 m, dok su riječne terase u tri nivoa i njihova visina odgovara terasama u drugim dijelovima rogatičke kotline.
I ovdje se pojavljuje nekoliko većih vrela od kojih je najveće „Hladno vrelo“ na izlasku iz seljansku kotline ispod Mrke stijene (705 m), kod zaseoka Gradac. Hladno vrelo je vrlo jako, daje 45 litara/sekundi vode, i do 1980 g je bilo glavni snadbjevač vode za Rogatici. Vrelo je kaptirano još 1905 g, izgrađen rezervoar na Plandištu, a odatle je vodovodom dugim 4 km odvedena voda u Rogaticu. Do vrela rječica ima naziv Sutjeska, a odatle nizvodno, do utoka u rijeku Rakitnicu se naziva Gračanica. Nizvodno od „Hladne vode“ Gračanica je usjekla sutjesku (kratka klisuru) u krečnjačkim sedimentima do „Tatomirove kuće”. Ova sutjeska je epigenetska (nastala nakon oticanja oligomiocenskog jezera), dugu je oko 500 metara, a visoka je do 150 metara.
Tu Gračanica ulazi u rogatičku kotlinu. Nizvodno od “Tatomirove “ kuće prima sa desne strane potočić, i hita dalje kroz vrbake preko Dijanovine do Vrbanje i prvih kuća u mahali Gračanica. Na tom području na riječici je bilo više jazova, na kojima su se djeca iz Gračanice kupala u toploj i čistoj vodi. Od Vrbanja pa sve do ušća u Rakitnice, kod “Stočne pijace” korito je uređeno kamenim zidovima.
Rogatica-Dijanovina
Gračanica-VrbanjaIz Dijanovine odvajao se krak riječice lijevo koji je tekao kroz Šuplju gromilu, Gračanicu i Tekiju i ulijevao se u Rakitnicu kod Crkvenog mosta uzvodno 100 metara. Preko korita postojao je veći broj drvenih mostova koje su gradili stanovnici ove mahale do svojih kuća ili imanja. Na lijepo uređenom koritu mještani su imali svoja prala gdje su prali sve do vremena kada je izgrađen vodovod u Rogatici. Gračanica je bila bogata potočnom pastrmkom i vrlo rijetkom pastrmkom zlaticom (zlatkom) sve do Seljana. Pastrmka se najčešće lovila rukama, a neki mještani i “na krošnju”. Riba se hvatala ispod kamenja u koritu ili u žilama vrba kojim je cijelim tokom bila obrasla rijeka do Seljana.
Gračanica
Ušće Gračanice u RakitnicuSutjeska(Gračanica) se znala izliti za vrijeme proljetnih i jesenjih kiša, ali nije nanosila veće štete. Zabilježena je poplava iz 1937 godine sa katastrofalnim posljedicama. Na slivnom području Sutjeske je došlo do obionijih padavina, „provale oblaka“, koja je prouzrokovala velike bujice. Tako veliku količinu vode nije moglo prihvatiti korito rijeke, pa je bujica sve pred sobom nosila i uništavala. Pola grada Rogatice je bilo pod vodom. Odneseni su svi mostovi u naselju Gračanica. Pošto se to dogodilo u ljetnom periodu, uništeni su svi poljoprivredni usjevi u kotlinama do kojih je došla bujica.
Morfoloski je cijelo ovo područje, u stvari, jedna velika površ, na mnogim mjestima ispresijecana manjim ili većim dolinama, pretežno zatvorenog tipa. U njoj su spustene tri male kotline: osovska, šatorovska, seljanska i nešto prostranija rogatička kotlina. Kotline su međusobno spojene dolinskim suženjima klisurastog izgleda. Svaka od ove četiri kotline nalaze se oko 100 m jedna iznad druge. Ova površ najvećim dijelom je geološki sastavljena od trijaskih krečnjaka, a manjim dijelom od jurskih i neogenih slojeva stijena . U stijenama preovladava mehaničko raspadanje, dok je karst plitak i sporadičan, bez velikih i izrazitih karstnih oblika. Zemljište je mjestimično ispresijecano mladim rasjedima i duž njih su spustene potoline u kojima su se obrazovala jezera u pliocenu i diluvijumu. Otuda na dnu kotlina i po njihovim obodima ima jezerskih sedimenata. Povlačenje vode iz ovih jezera prema Drini, odnosno Panonskom bazenu, ostavilo je na stranama kotlina nekoliko terasa koje odgovaraju pojedinim fazama tog povlacenja i nalaze se na raznim nadmorsim visinama u kotlinama. Za vrijeme oligomiocena Sutjeska, Rakitnica i Prača, odnosno doline tih rijeka nisu imale sadasnju dubinu. Njihovo usijecanje u apsolutnoj je vezi sa usijecanjem rijeke Drine. Taj proces spomenutih rjeka počeo je u vrijeme srednjeg miocena i vršio se tokom pliocena. Sama površ na kojoj se razvijaju ove rjeke formirana je tokom oligomiocena, tj. za vrijeme jezerske faze. Dolina Drine, kao i doline spomenutih rjeka, starije su od pleistocena (ledeno doba). Prije isijecanja svojih dolina, ove rjeke su punile jezera koja su postojala u pliocenu.
Dolina Sutjeske je rasjednog oblika pa se na osnovu ovoga, može suditi da je rasjedno predisponirana i da je naknadnim erozionim procesima dovedena u današnji izgled. Ona predstavlja evolucionu sukcesiju spajanja jezerskih kotlina, fluvijalnim usijecanjima klisura (sutjeski) između njih, u jedinstvenu riječnu dolinu. Time se dolina Sutjeske odlikuje polifaznim nastankom.Rudnik mrkog uglja Kukavice kod Rogatice
http://rogatica-bih.blogspot.com/
Rudnik mrkog uglja Kukavice kod Rogatice nalazi se u kukavičkom proširenju (kotlinskog karaktera) južno od grada Rogatice. Kukavičko proširenje je jedno tercijarno područje, obrazovano u prvom redu tektonskim , radijalnim poremećajima, koji su konstatovani na više mjesta prilikom rudarskih istraživanja još iz austrougarske uprave. Proširenje je malo , ima dinarski pravac pružanja (SZ-JI), vertikalno je asimetrično, jer je ovo nekad relativno uravnjeno zemljište iz jezerske faze znatnije deformisano eroziono-denudacijskim procesima. Pa ipak, forme reljefa su znatno blaže od okolnih terena. Morfološki, ovo proširenje pretstavlja brežuljkastu pinepleniziranu oblast sa blagim padinama. Hidrografski je orjentisana Kukavičkim i Trnovik potokom prema Rakitnici.Tercijar je zastupljen u kukavičkom proširenju na oko 3 km². Ovi sedimenti su zastupljeni glinama raznih boja i plastičnosti, pjeskovitim glinama i glinastim pješčarima sa valucima rožnaca. U ovim slojevima se nalazi i sloj mrkog uglja čija močnost iznosi od 2-6 metara, a iznad njega je drugi sloj močan 0,60 metara, razdvojen od prvog serijom jalovine debelom 4-12 metara. Močnost tercijarnih naslaga iznosi oko 150 metara što je prilično mnogo obzirom na relativno kratkotrajnu egzistenciju jezera.
[img size=150]
http://img718.imageshack.us/img718/3176/pictrukukavice.jpg%5B/img%5DEksploatacija ugljenokopa u Kukavicama kod Rogatice počela je u 1919.godini. Domaći kapital uložen u akcionarsko društvo (Pamučina, Viner, Stokanović) nije dovoljno ulagao u ovaj rudnik. Sa površinskih kopova i uz slabu i primitivnu proizvodnju, bez stručnog kadra, i rezultati su bili slabi. Ugalj je prevožen za domaće potrebe u manjim količinama zaprežnim kolima, a isto tako i do željezničke stanice Mesići. Tek kada je 1923.godine ovaj rudnik mrkog uglja kupio ing. Hans Karlon (tadašnji direktor željezare Zenica), otpočelo je otvaranje jama i ulaganje investicija, što je omogućilo veću proizvodnju. Od tada ovo preduzeće nosi ime Ugljenokop „Karlon“ d.d. u Kukavicama. Kako je najveći problem predstavljala otprema uglja do željezničke stanice Mesići, jer se prevoz isključivo obavljao sa konjskom ili volovskom zapregom, vlasnik je 1928 godine preko brda Kuleta izgradio je žičaru ( u narodu poznata kao „Drotban“), sa visećim korpama za direktno transportovanje uglja na željezničku stanicu Mesići. Tu je podignuta i zgrada za separaciju uglja i posebna zgrada za termoelektranu (sa dvije parne lokomobile). Elektrana je strujom snadbjevala postrojenja u rudniku Kukavice i žičaru. Od 1934 godine davala je rasvjetu i gradu Rogatici, a nešto kasnije i Goraždu i Foči. U separaciji je vršeno prebiranje i sortiranje uglja, a proizvodnja rudnika poslije izgradnje žičare iznosila je 500-600 vagona mjesečno. Rudnik je privremeno snadbjevao i državne željezničke ložionice, zatim pivaru, ciglane i crijepare u Sarajevu, a u izvjesnoj mjeri i sarajevske preprodavce uglja za lokalnu potrošnju. U električnoj centrali i separaciji u Mesićima bilo je zaposleno oko 100 radnika, a u rudniku u Kukavicama oko 300 radnika. Ukupan broj zaposlenih u rudniku kretao se oko 400 jamskih i vanjskih radnika. U rudniku je radio veći broj zanatija, većinom iz Rogatice (kovači, bravari, elektičari, stolari i vikleri). Ostali kadar u rudniku regrutovao se i privikavao na rad iz siromašnih slojeva u okolnim selima .
Usljed velike konkurencije na tržištu dolazilo je do zastoja u prodaji i do kolebanja u samoj proizvodnji uglja. Bile su otvorene dvije jame i rudari su radili u dosta teškim uslovima u „ruč“ terenu, sa dosta slabom tehničkom opremom. U takvim uslovima kod radnika je sazrijevala svijest o potrebi poboljšanja opštih uslova rada i o potrebi povećanja plata. Među njima se ispoljavalo i jedinstvo u postavljanju zajedničkih zahtjeva mprema vlasniku rudnika. Sredinom 1940 godine rudarski radnici u Kukavicama već nastupaju svjestan dio radničke klase i organizuju štrajk koji je trajao 10 dana. Taj štrajk je okončan djelimičnim usvajanjem radničkih zahtjeva.
Poslije II svjetskog rata, već 1947.godine počela je obnova rudnika, a ubrzo i proizvodnja. Rudnik je podmirivao svojom proizvodnjom lokalne potrebe i potrebe šireg područja. Šezdesetih godina 158 rudara proizvodilo je 30.000 tona uglja godišnje. Međutim, 1978.godine rudnik je zbog iscrpljenih zaliha rude i nerentabilnosti zatvoren. Rukovodioci ovog rudnika su bili: Ahmed Branković, Ranko Ćosović, Mehmedalija Mešić i Vehbija ŽigaRudnik mrkog uglja Kukavice kod Rogatice
http://rogatica-bih.blogspot.com/
Rudnik mrkog uglja Kukavice kod Rogatice nalazi se u kukavičkom proširenju (kotlinskog karaktera) južno od grada Rogatice. Kukavičko proširenje je jedno tercijarno područje, obrazovano u prvom redu tektonskim , radijalnim poremećajima, koji su konstatovani na više mjesta prilikom rudarskih istraživanja još iz austrougarske uprave. Proširenje je malo , ima dinarski pravac pružanja (SZ-JI), vertikalno je asimetrično, jer je ovo nekad relativno uravnjeno zemljište iz jezerske faze znatnije deformisano eroziono-denudacijskim procesima. Pa ipak, forme reljefa su znatno blaže od okolnih terena. Morfološki, ovo proširenje pretstavlja brežuljkastu pinepleniziranu oblast sa blagim padinama. Hidrografski je orjentisana Kukavičkim i Trnovik potokom prema Rakitnici.Tercijar je zastupljen u kukavičkom proširenju na oko 3 km². Ovi sedimenti su zastupljeni glinama raznih boja i plastičnosti, pjeskovitim glinama i glinastim pješčarima sa valucima rožnaca. U ovim slojevima se nalazi i sloj mrkog uglja čija močnost iznosi od 2-6 metara, a iznad njega je drugi sloj močan 0,60 metara, razdvojen od prvog serijom jalovine debelom 4-12 metara. Močnost tercijarnih naslaga iznosi oko 150 metara što je prilično mnogo obzirom na relativno kratkotrajnu egzistenciju jezera.
[img size=150]
http://img718.imageshack.us/img718/3176/pictrukukavice.jpg%5B/img%5DEksploatacija ugljenokopa u Kukavicama kod Rogatice počela je u 1919.godini. Domaći kapital uložen u akcionarsko društvo (Pamučina, Viner, Stokanović) nije dovoljno ulagao u ovaj rudnik. Sa površinskih kopova i uz slabu i primitivnu proizvodnju, bez stručnog kadra, i rezultati su bili slabi. Ugalj je prevožen za domaće potrebe u manjim količinama zaprežnim kolima, a isto tako i do željezničke stanice Mesići. Tek kada je 1923.godine ovaj rudnik mrkog uglja kupio ing. Hans Karlon (tadašnji direktor željezare Zenica), otpočelo je otvaranje jama i ulaganje investicija, što je omogućilo veću proizvodnju. Od tada ovo preduzeće nosi ime Ugljenokop „Karlon“ d.d. u Kukavicama. Kako je najveći problem predstavljala otprema uglja do željezničke stanice Mesići, jer se prevoz isključivo obavljao sa konjskom ili volovskom zapregom, vlasnik je 1928 godine preko brda Kuleta izgradio je žičaru ( u narodu poznata kao „Drotban“), sa visećim korpama za direktno transportovanje uglja na željezničku stanicu Mesići. Tu je podignuta i zgrada za separaciju uglja i posebna zgrada za termoelektranu (sa dvije parne lokomobile). Elektrana je strujom snadbjevala postrojenja u rudniku Kukavice i žičaru. Od 1934 godine davala je rasvjetu i gradu Rogatici, a nešto kasnije i Goraždu i Foči. U separaciji je vršeno prebiranje i sortiranje uglja, a proizvodnja rudnika poslije izgradnje žičare iznosila je 500-600 vagona mjesečno. Rudnik je privremeno snadbjevao i državne željezničke ložionice, zatim pivaru, ciglane i crijepare u Sarajevu, a u izvjesnoj mjeri i sarajevske preprodavce uglja za lokalnu potrošnju. U električnoj centrali i separaciji u Mesićima bilo je zaposleno oko 100 radnika, a u rudniku u Kukavicama oko 300 radnika. Ukupan broj zaposlenih u rudniku kretao se oko 400 jamskih i vanjskih radnika. U rudniku je radio veći broj zanatija, većinom iz Rogatice (kovači, bravari, elektičari, stolari i vikleri). Ostali kadar u rudniku regrutovao se i privikavao na rad iz siromašnih slojeva u okolnim selima .
Usljed velike konkurencije na tržištu dolazilo je do zastoja u prodaji i do kolebanja u samoj proizvodnji uglja. Bile su otvorene dvije jame i rudari su radili u dosta teškim uslovima u „ruč“ terenu, sa dosta slabom tehničkom opremom. U takvim uslovima kod radnika je sazrijevala svijest o potrebi poboljšanja opštih uslova rada i o potrebi povećanja plata. Među njima se ispoljavalo i jedinstvo u postavljanju zajedničkih zahtjeva mprema vlasniku rudnika. Sredinom 1940 godine rudarski radnici u Kukavicama već nastupaju svjestan dio radničke klase i organizuju štrajk koji je trajao 10 dana. Taj štrajk je okončan djelimičnim usvajanjem radničkih zahtjeva.
Poslije II svjetskog rata, već 1947.godine počela je obnova rudnika, a ubrzo i proizvodnja. Rudnik je podmirivao svojom proizvodnjom lokalne potrebe i potrebe šireg područja. Šezdesetih godina 158 rudara proizvodilo je 30.000 tona uglja godišnje. Međutim, 1978.godine rudnik je zbog iscrpljenih zaliha rude i nerentabilnosti zatvoren. Rukovodioci ovog rudnika su bili: Ahmed Branković, Ranko Ćosović, Mehmedalija Mešić i Vehbija ŽigaEtnološko-folkloristička istraživanja u Žepi
VLAJKO PALAVESTRAPripremio: Nijaz dr. Štitkovac
UVOD
Etnografsko odjeljenje Zemaljskog muzeja u Sarajevu poduzelo je, kao nastavak svojih ranijih naučnoistraživačkih poduhvata (proučavanje života i kulture stanovništva Livanjskog polja i Imljana), obradu života i kulture muslimanskog stanovništva u Žepi, u istočnoj Bosni.
Prillkom izbora muslimanske etničke grupe, koju je, u okvirima planskog etnološko-folklorističkog istraživanja Etnografskog odjeljenja trebalo ispitivati, rukovodili smo se, prvenstveno, potrebom da se što kompletnije sakupi sam materijal, pošto su dosadašnja ispitivanja bosansko-hercegovačkih Muslimana vršena parcijalno, u raznim geografskim sredinama i raznim oblastima narodnog života, tako da ne možemo kazati da je narodna kultura Muslimana u našoj Republici dosadašnjim ispitivanjima u potpunosti obuhvaćena. Osim toga, dosadašnja studijska analiza takvog nesistematski sakupljenog materijala, zajedno sa pokušajima koji su u našoj stručnoj etnološkoj (i ne samo etnološkoj) literaturi ostvareni na sintetskom tumačenju karaktera naših Muslimana, njihova porijekla i etničkih osobenosti, ukazali su na potrebu etnološkog proučavanja jedne kompaktne seoske muslimanske grupe, u kojoj bi se uticaji, primljeni prvenstveno iz gradova, što manje osjećali. Nakon izvršenih rekognosciranja i prethodnih ispitivanja, ustanovili smo da sela u području Žepe u potpunosti odgovaraju zahtjevima takvog radnog zadatka1.
Terenski rad je obavljen u više navrata, a započet je regnosciranjem maja 1961. godine, nakon koga je uslijedilo višekratno ispitivanje juna, jula i oktobra 1961. godine, zatim oktobra 1962. i, konačno, marta 1963. godine. Obradjena je narodna privreda, arhitektura, nošnja, tekstilna tehnoiogija, zatim narodni običaji, vjerovanja i narodna medicina, narodna proza i poezija, narodne društvene igre, narodna muzička tradicija i narodni govor2, i, posebno, narodna tradicija po porijeklu pojedinih žepskih rodova. U vezi sa ovim terenskim istraživanjima obavljeno je ispitivanje srednjovjekovnih nekropla u području Žepe, a rezultati tog rada, koji se štampaju odvojeno, treba da omoguće bolje poznavanje prilika na tom području u doba prije islamizacije3.U cilju uporedjivanja narodnih tradicija žepskog stanovništva sa tradicijama stanovnika okolnih oblasti, vršena su, prema potrebi,i dopunska komparativna sakupljanja materijala, kako bi se šlo sigurnije omedjio prostor rasprostranjenja specifičnih crta u norodnoj kulturi Žepe.
Veoma mali broj rodova koji su po narodnoj tradiciji starinački (4) i znatan procenat doseljenika iz susjednih oblasti, većinom novijeg datuma (36,38%), upozoravaju nas na stanoviti oprez prilikom definisanja starosti i porijekla osnovnih elemenata narodne kulture Muslimana u Žepi. Medutim, ukoliko prihvatimo kao tačnu narodnu tradiciju o starijim doseljenicima, koje smo, po narodnom kazivanju, u Žepi mogli konstatovati (18 rodova. ili 23.37% od ukupnog broja rodova), možemo pretpostaviti da su upravo ti rodovi starijih doseljenika izvršili prenošenje prvenstveno toponomastike a zatim atuhtone i lokalne tradicije na nove, skorašnje doseljenike. Ovi stariji doseljenici (koji su doselili vjerovatno u XVII i XVIII vijeku), bili su, takodje, ona grupacija stanovništva koja je izvršila asimilaciju slovenskih starosjedilaca u Žepi i odigrala značajnu ulogu u formiranju današnjeg inventara kulturnih tradicija u mnogim oblastima narodnog života u Žepi. Najstariji pisani izvor koji dosada poznamo, turski popis iz godine 1468—1469, spominje u nahiji Vratar, u Vilajetu Kovač, veliki broj sela čije nazive i danas susrećemo u području Žepe, ili, pak, u bližoj okolini4. Tako se spominju sela Vratar, Ljubomišlje, Žepa, Ribioci, Slap, Laze, zatim sela za koje se može pretpostaviti da im se staro ime sačuvalo danas u nazivu pojedinih lokaliteta u Žepi, te znatan broj sela, odnosno lokaliteta koje danas, u Žepi, ne možemo naći. U spomenuti turski popis ova žepska naselja su upisana kao carski has, odnosno hasovi Isabega Ishakovića ili pak kao zijameti ili timari ljudi koji su sačinjavali posadu grada Ključevca; zanimijivo je da u nahiji Vratar nema spahijskih timara, što, pored ostalog, može značiti da je znatan dio tadašnjeg stanovništva bio slobodan, izvan feudalnog posjeda, nije bio potčinjen feudalcima.
Postojanje ovih toponima i danas, uz egzistenciju izvjesnog broja naziva za pojedine lokalitete u Žepi koji imaju nesumnjivo hrišćansko obilježie (Križevac, Crkelj, Za krstom, Vidov do, Crkvina, Marino Osoje, Šćepan grad itd.), govori u prilog pretpostavci da je broj starinačkih rodova u Žepi morao biti znatniji nego što je to danas slučaj i da su stariji doseljenici, koji su na današnje, nesumnjivo skorašnje, doseljenike prenosili izvjesne lokalne tradicije, morali biti u dužem kontaktu sa starosjediocima. Znači, u današnjem stanovništvu Žepe sačuvan jo kontinuitet u pogledu konzerviranja toponomastike.
Pitanje kontinuiteta ćemo, zbog njegove važnosti za sagledanje procesa etničkog razvoja ove muslimanske grupe stanovništva, razmotriti malo podrobnije, služeći se i drugim elementima i rezultatima istraživanja koji nam stoje na raspolaganju. Uz nekoliko današnjih muslimanskih grobalja u Žepi, bila ona napuštena ili još uvijek aktivna, nalaze se ostaci srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika, što ukazuje postojanje tradicije sahranjivanja novih muslimana uz svoje neislamske pretke5. Zanimljivo je da su nam stariji kazivači, spominjući stari običaj održavanja dova, molitava za kišu u doba suše, spominjali lokalitete koje je taj ophod naroda, sa hodžom na čelu, redovito obilazio. Ophod se kretao ispred džamije u Žepi, gdje je održana prva molitva, prema groblju na Tuležu, u selu Stop, odatle je produžavao na lokalitet Podbrdalje, do groblja, a završavao je na planini Bukoviku, na lokalitetu Panjak. Na svim ovim mjestima, koja imaju nesumnjiv sepulklarni karakter, što može biti osobito značajno pošto se radi o molitvama za kišu, nalaze se ostaci srednjovjekovnih nekropola, koje smo, na licu mjesta, konstatovali 6. S tim u vezi je zanimljiv i jedan, doduše usamljen podatak, zabilježen od jednog starijeg kazivača u Žepi, koji za lokalitet „Docevi” u selu Ljubomišlju, na mjestu gdje se, danas, nalaze brojni srednjovjekovni spomenici, kaže da se nekada, u staro vrijeme, nazivao „Crkvina” 7. U istom svjetlu je, svakako, zanimljiva i tradicija o tome da su u selu Purtić prije današnjih muslimanskih žitelja „živjeli nekakvi pravoslavci”, iako se ovaj podatak ne može uzeti kao vjerodostojno svjedočanstvo, pošto su ovi “pravoslavci” mogli biti čifčije, samo privremeno naseljeni na aginskoj zemlji u Purtićima, i to tek u novije vrijeme.
Pogled na žepsku dolinu sa zapada (Foto: M.Petrič)U prilog pretpostavci o kontinuitetu žepskog stanovništva govore i izvjesni elementi i zaključci, izneseni u radovima koji slijede. Posebno je značajno utvrdjivanje područja rasprostiranja oblika starinskog polifonog pjevanja u Žepi, koje se, što je veoma zanimljivo, podudara sa granicama nahije Vratar turskog perioda, vrlo vjerovatno, te granice obilježavaju i područje srednjovjekovne župe Vratar 8. Iz ovoga proističe da se u jednoj jasno omedjenoj predionoj cjelini, kakva je Žepa, sačuvao lokalni autohtoni način starinsikog pjevanja, koji su doseljenici mogli primiti samo od autohtonog stanovništva, dakle od starosjedilaca. Napuštanje svojih narodnih tradicija matice iz koje su potekli i preuzimanje novih, koje pripadaju kraju u kome se naseljavaju, često je konstatovano kod doseljenika u mnogim našim krajevima, tako da ni žepski doseljenici u tnm pogledu ne predstavljaju nikakav izuzetak.
Znatan broj elemenata i odredjenih pojava u kulturi današnjeg muslimanskog stanovništva Žepe pokazuje izrazit južnoslovenski karakter i dublje slovensko porijeklo 9. Ono što treba posebno istaknuti jeste zaključak da upravo u Žepi, medju Muslimanima, ti elementi i pojave pokazuju znatnu starinu i da se, u tom svjetlu, Žepa predstavlja kao rezervat u kome su očuvani arhaični oblici narodne kulture. Seosko muslimansko stanovništvo ovog područja je, zbog specifičnih uslova svoga razvoja, za vrijeme turske vladavine sačuvalo odredjeni kontinuitet kulturnih tradicija starijeg slovenskog stanovništva i u tom smislu omogućilo ja- snije sagledavanje sudbine stare slovenske baštine kod naših Muslimana 10.
Pitanje islamizacije stanovništva ovog područja zaslužuje posebnu pažnju pošto se, na osnovu pravilnog sagledavanja tog procesa, jedino ispravno može tumačiti porijeklo, karakter
Srednjovjekovni nadgrobnl spomenik Iz Ljubomlilja Foto: V. Palavestrai intenzitet ovih pojava u narodnoj kulturi stanovništva Žepe koje su nesumnjivo nastale kao rezultat islamskog uticaja na taj dio našeg naroda. Prema turskim popisima iz 1468-69. i 1485. godine, u tadašnjim selima današnjeg područja Žepe (Vratar, Žepa, Slap, Ljubomišlje, Ribioce, Laze, Vrelo i Stop) bila je, pet godina nakon turskih osvajanja, 91 hrišćanska kuća i samo jedan jedini novi Musliman, a 1485. na osnovu popisa iz te godine, vidi se da je broj hrišćanskih kuća u opadanju (svega 79 i 7 neoženjenih članova), dok se povećava broj Muslimana (ukupno 11 kuća i dva neoženjena) 11. Ovdje nisu uzeti u obzir podaci koji se odnose na ona sela koja danas ne spadaju u podrućje Žepe (a u ono vrijeme su, zajedno sa Žepom, spadali u nahiju Vratar), kao ni podaci o prelaženju na islam u onim selima iste nahije koja nismo uspjeli ubicirati. Na osnovu ovih podataka iz najstarijeg perioda turske vlasti u našim krajevima slijedi da je proces islamizacije bio umjeren i spor i da nema ni traga nekom nasilnom prevjeravanju12. Kako je taj proces tekao dalje, sve do kraja XVII stoljeća, možemo pretpostaviti samo po analogiji sa drugim krajevima Bosne i Hercegovine na osnovu do sada objavljenog materijala. Publikovani podaci pokazuju da je prelaženje domaćeg stanovništva bilo u prvim decenijama turske vlasti sporo i postepeno, da se krajem prve polovine XVII vijeka intenzivira i traje sve do Bečkog rata (1682 -1699) kada polagano počinje da jenjava13.
Nišan Topči-Sinanpaše na Tuležu (Foln: M. Petrić)Prema tome, XVI i XVII vijek su i u Žepi, najvjerovatnije, razdoblja u kojima je uslijedio najintenzivniji proces prelaženja na islam.
Sve dok se ne izdaju potrebni dokumenti, za nas će ostati nepoznanica da li su, nezavisno od tog procesa, u Žepi i dalje egzistirali rodovi koji nisu prihvatili islam. Nagadjanja u tom pravcu su, u svakom slučaju, nezahvalna. Ako se postojanje znatnog broja neislamskih elemenata u narodnoj kulturi Muslimana Žepe ne može tumačiti paralelnim, istovremenim životom autohtonog, domaćeg stanovništva, od koga je jedan dio zadržao svoju pradjedovsku vjeru, a drugi primio islam, onda nam jeino ostaje mogućnost da postojanje tih elemenata protumačimo tako da je okolno hrišćansko stanovništvo (na Glasincu, u Osatu i drugdje), tokom vremena,
Kula u Žepi (Crtež: V. Palavestra)kroz neprestano medjusobno kontaktiranje, koje je i danas veoma živo i intenzivno, uvijek iznova osvježavalo odredjene tradicije koje su, inače, strane islamu14. S obzirom na činjenicu da se radi o seoskom stanovništvu u teško pristupačnom području, smatram da su neislamski, slovenski elementi u današnjoj narodnoj kulturi Muslimana Žepe (na primjer, zemljoradnička i stočarska proizvodna terminologija, neki elementi u tehnikama tkanja i dr. 15) ostali sačuvani uglavnom zahvaljujući tome što se održao kontinuitet stanovništva. Muslimani u Žepi su već u prvim godinama turske vlasti bili izloženi uticajima islama i islamske kulture; bilo je, nesumnjivo, pojava djelimične, pa i potpune konverzije pujedinih rodova, ali je isto tako činjenica da stare, pradjedovske tradicije nisu sasvim odbačene i napuštene, već su, paralelno sa novom, islamskom tradicijom, nastavile da žive sve do danas.
Sedamnaesti i osamnaesti vijek bili su, pretpostavljam, presudni za formiranje današnjih tradicija Muslimana u Žepi, kao i za konsolidaciju njihove etničke grupe. Na osnovu nekih indicija možemo pretpostaviti da je, u to vrijeme, u Žepi bilo hrišćana (najvjerovatnije pravoslavaca), koji su, osobito u XVIII vijeku, kada je muslimansko starinačko stanovništvo bilo prorijedjeno ratnim gubicima i epidemijama (osobito je kobna bila kuga 1783. godine), predstavljali najznačajniju kolonizacionu formaciju u istočnoj Bosni. Ovom migracionom talasu mogli su pripadati i oni „pravoslavci“, koji su, kako narodno predanje kaže, ranije stanovali u Purtićima, ali se, isto tako, može pretpostaviti da je u Žepi u to vrijeme još uvijek bilo starosjedilačkog stanovništva koje nije islamizovano. Hrišćani su, najvjerovatnije predstavljali znatan procenat čifčija, iako moramo dozvoliti i postojanje muslimanskih čifčija, na raznim spahilucima u žepskom području16. U ovo vrijeme pada opšte opadanje otomanske imperije, koje se očitovalo kako na bojnom polju, tako i na unutrašnjem, društvenom planu, što je, u izvjesnoj mjeri, dovelo do znatnih poremećaja u odnosima islamizovanog i neislamizovanog stanovništva u našim krajevima. Ovakva situacija je osobito pogodovala jačanju podvojenosti izmedu te dvije grupe stanovništva s jedne strane, dok je s druge vodila medusobnom zbližavanju pripadnika istih konfesiia17. Muslimani Žepe su, u ovoi fazi razvoia svoie etničke grupe, nosili u svojoj tradiciji još uvijek svježe tragove pradjedovskih kulturnih dobara, a kako su, istovremeno, bili izloženi uticajima koje im je donosio islam, kod njih su se, kao rezultat toga kulturnog sinkretizma, tokom vremena formirale odredjene etničke osobine, specifične za Muslimane na širem području18. Uticaj islamskog vjeronauka, dodiri sa urbanizovanim muslimanskim sredinama (čaršije), kao i mnogobrojni vojnici-veterani koji su se vraćali u rodni kraj, doprinose afirmaciji različitih proizvoda islamske kulture (organizacija života, osobito unutar porodice, način odijevanja, ishrane, stabiliziranje odredjenih shvatanja islamske civilizacije i šerijatskih propisa19) u zabačenoj seoskoj sredini kakva je Žepa.
Dolazak znatnijeg broja islamskih rodova, osobito u toku XIX vijeka (iz zapadne Srbije i, kasnije, Sandžaka) samo je ojačao muslimansku grupaciju u Žepi. Talas tih novih doseljenika, koji, prema ispitivanijma porijekla stanovništva, predstavljaju najveći procenat medju današnjim stanovnicima žepskih sela, nesumnjivo je donosio nove elemente narodnih kulturnih tradicija, čime je, svakako, donekle izmijenjena slika pravih, autohtonih žepskih lokalnih tradicija. Ispitivanja materijalne i duhovne kulture koja smo izvršili, a osobito kompariranje sakupljenog žepskag materijala sa narodnim tradicijama Muslimana (i ne samo Muslimana) u drugim krajevima Bosne i Hercegovine, jasno pokazuje, pored ostalog, i značaj donesenih elemenata, koji su, doprli u Žepu, reducirali se, transformirali ili asimilirali lokalne, „žepske“ tradicije20. Svakako, izmedju mnogih elemenata tih specifičnih lokalnih tradicija Žepe, osobito na području duhovne kulture, postoji velika sličnost, čak bi se moglo reći i ujednačenost, sa ostalim muslimanskim grupama stanovništva u Bosni i Hercegovmi (osobito u slučajevima ako ono živi u kompaktnim etničkim cjelinama), što se, na prvom mjestu. može tumačiti uticajem islama kao njihove zajedničke religije koja im je, na odredeni način. poslavljala iste životne norme i koja ie omo^ućavala istovjetne uticaje. Ti doseljenici su konačno formirali današnji lik kulturmh tradicija stanovništva Žepe i dali im onaj pečat koji one danas nose. Možemo za sada, bez poznavanja potrebnih izvora, samo pretpostavljati da li je, u periodu njihove kolonizacije u Žepu, bilo i raseljavanja pravoslavnih rodova iz Žepe, što je konstatovano u nekim drugim krajevima21.
Prema tome, XVII i XVIII, a naročito XIX vijek su vremensko razdoblje u kome su se odigrali procesi koji su bili presudni za formiranje kako kulturnih tradicija tako i same etničke grupe Muslimana u Žepi. Iako je stanovništvo Žepe u pogledu konfesije danas jedinstveno i kompaktno, narodne tradicije tog stanovništva pokazuju različitu starinu i različito porijeklo. Postojanje znatnog broja arhaičnih elemenata, manje ili više reduciranih oblika, uz paralelno egzistiranje raznorodnih novijih uticajn predstavljaju dominantnu, osnovnu karakteristiku narodne kulture ove etničke grupe. Radovi koji slijede osvijetliće ovu konstataciju brojnim primjerima i omogućiti bolje i jasnije sagledavanje procesa formiranja današnjeg stanovništva u Žepi i kulture koju to stanovništvo nosi u svojoj tradiciji.
………………………………………………………………………………………………………………………………………1 Rekognosciranja u području Gornjeg Borča, na izvorištu Neretve, i u Žepi obavili su M. Petrič i V. Palavestra
2 Pored članova etnografskog odjeljenja Zemaljskog muzeja u Sarajevu, čiji su radovi i uvršteni u ovu monografiju, u ispitivanjima su učestvovail Milica Obradović, tada stručni saradnik Odjeljenja, koja je ispitivala narodne društvene igre, kao i Nikola Pavković, tadašnji kustos, koji je prikupljao gradju iz narodne arhitekture. Pored navedenih, u ispitivanjima u Žepi je, kao spoljni saradnlk, učestvovao i prof. Cvjetko Rihtman, redovni profesor Muzičke akademijo u Sarajevu. Drugi spoljni saradnik, čiji se prilog takodje objovljuje, prof. Dr Jovan Vuković, redovni profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu (katedra za srpskohrvatski jezik), izvršio je jezičku analizu narodne proze, snimanje na magnetofonske trake.
3 V.Palavestra i M.Petrič,Srednjovjekovni nadgrobni spomenici u Žepi (rukopis predat za štampu)
4 Upor. Žepa i njena okoina u prvim decenijama turske vlasti, str. 39 ff.
5 Ostatke srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika, uz aktivna muslimanska groblja, nalazimo u samoj Žepi, zatim u Ljubomišlju, Krnjićama i Stopu (na Tuležu).
Sve u svemu. u Žepi smo konstatovali ukupno 162 spomenika iz srednjeg vijeka, većinom u obliku neukrašene ploče bez postolja (67 spomenika). Slijede spomenici u obliku niskog sljemenjaka s monolitnim postoljem (33), to sanduci bez postolja (29). Srednjovjekovni spomenici u Žepi su rijetko ukrašeni (svega 11), a u pogledu forme i načina ukrašavanj oni na sebi sjedinjuju oblike i ornamentalne elemente srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika istočnobosanskog područja i Podrinja sa zapadnom Srbijom.
6 Upor. E. Schneewiss Serbokroatische Volkskundc. Erster Tell. Volksglaube und Votksbrauch. Berlln 1961, str. 164.
7 Kao zanlmljlva potvrda vjerodostojnosti izvjesnih narodnih predanja koja se čuju u Žepi može, uz nesumnjivo stari toponim “Topčije” u Stopu, poslužiti i legenda o Topči-Sinanpaši, koja spominje nrkog topčiju “koji se naselio u Žepi i od sultana dobio zemlju”. Naime, turski defter iz 1468. godine spominje u Žepi topčije koji su živjell na “vojoj zemlji i uživali poseban status (upor. Žepa i njena okolina u prvim decenijama turske vlasti str. 41).
8 Upor. prilog C. R i h t m a n. Narodna muzička tradicija Žepe.
9 Većina muslimanskih narodnih običaja vezana je za pojedine hrišćanske praznike, i to po starom kalendaru, tako da mnoge iste oblčaje vrši u iste dane i muslimansko i pravoslavno stanovništvo. Ali ono što je najznačajnije u tim običajima, to su prethrišćanski elementi, ostaci starih običaja i vjerovanja koji potiču još iz slovenske starine. Kod muslimanskog stanovništva u Bosni i Hereegovini najbolje su se sačuvali baš ovi elementi običaja. A to su u osnovi zemljoradnički i stočarski običaji koji se vrše bilo uz poslove oko zemljie ili stoke ili još češće o praznicima u namjeri da se utiče na proizvodnju, ili pak običaji koji se vrše radi zdravlja i zaštite ljudi i stoke, radi muškog poroda i svakog napretka, itd. Ista je stvar i sa narodnim vjerovanjima. Vrlo je značajno da su se, pored tako znatnih uticaja u životu i materijalnoj kulturi naših Muslimana, i pored velikih promjena u jeziku (prevladjivanje ijekavštine), ovi običaji tako uporno održavali. Iako se svi ovi običaji nisu posvuda podjednako uočavali, značajno je da kod muslimanskog stanovništva u cijeloj Bosni i Hercegovini nailazimo na brojne tragovo ovih prastarih slovenskih običaja. Š. Kulišić, Razmatranja o porijeklu Muslimana u Bosni i Hercegovin, GZM NS, sv. VIII, Sarajevo 1953. str. 130—151.
10 Upor. priloge o narodnoj privredi u Žepi, tehnologiji i tehnici tkanja, narodnim običajima, medicini i vjerovanjima, u kojimo ova konstatacija ima iscrpnije potvrde.
11 Upor. Žpa i njena okolina u prvim decenijama turake vlasti. str. 39 ff.
12 Veoma je bio sličan procs islamizacije seoskog stanovništva u Lepenici, u srednjoj Busni. Podaci koje sam mogao koristiti za sagledavanje tog procesa pokazuju da prema „popisu ove nahije iz 1468. godine. dakle pet godina poslije pada ovog kroja pod tursku vlast, od 279 domaćina, sa još 61 odraslim muškim članom njihovih domaćinstava, koji su nazivani mudžeredi, nema nijednog lica koje je bilo prešlo na islam… Proces islamizacije nije uzeo maha ni u sljedećem deceniju“. Dr H. Šabanović, Lepenica u prvom stoljeću turske vlasti (u štampi).
Medjutim, kako pokazuju turski defteri, na ovom području je 1519. godine bilo samo 160 hrišćanskih kuća prema 393 muslimanske. Zanimljlvo je spomenuti da pada u oči kako mahom neoženjeni seljaci prelaze na islam.13 Ioko još uvijek nije publikovana sva istorijska grada koja bi proces islamizacije u Bosni i Hercegovini jedino pravilno osvjetlila i objasnila (ovdje mislim prvenstveno na objavljivanje dokumenata iz vremena turske vlasti u ovim zemljama), spomenuću ipak neke novije radove koji su obradjivali ovo pitanje, a koji su djelimično koristili samu istorijsku gradju, odnosno postojeću literaturu o islamizaciji u našim krajevima: A. Solovjev, Nestanak bogumilstva i islamizacija Bosne. Godišnjak istorijskog društva Bosne i Hercegovine, knj. I. Sarajevo 1949; S. Kulišić, nav. djelo; N. Filipović. Bosna i Hercegovina, istorija naroda Jugoslavije, II (V poglavlje), Zagreb 1959; M. Tayyib Okic, Les Kristians (Bogomiles Parfaits) de Bosnie d’apres des documents turc inedits. Sudost-Forschungen. Band XIX, Munchen 1960; Dr H. Šabanović, Lepenlca u prvom stoljeću turske vladavine (u štampi); Isti. Sumarni pois bosanskog krajišta 1455. godine (u štampi) itd
14 Takvo je, na primjer, spominjanje Ognjene Marije prilikom obavljanja izvjesnih mgičnih radnji, običaj dijeljenja hrane poslije sahrane i prilikom pomena itd.; vidi detaljnije u radovima o narodnim običajima, vjerovanjima i medicini u Žepi.
15 Upor. radove o narodnoj privredi. tehnologijl i tehnici tkanja u Žepi.
16 Zabilježeni toponimi „Spahovine“, „Pašovina“, „Begluk“. „Spahin hrid“ itd. govore u prilog pretpostavci da broj čifčija na spahijskoj zemlji u Žepi nlje bio neznatan. S ovim treba dovesti u vezu i postojanje kule u samoj Žepi, koja je, svakako, bila podignuta upravo s ciljem da se što neposrednije upravlja spahijskim dobrima.
Datiranje ove kule za sada je nejasno; narodna tradicija je veži uz ime nekog Redžep-paše. S obzirm na način gradnje i izvjesne gradjevinske karakteristike, kula u Žepi pripada starijem tipu takvih gradjeina u Bosni i Hercegovini, tačnije XVII vijeku (upor. H. Kreševljaković. Kule i odžaci u Bosni Hercegovini. Naše starine II, Sarajevo 1954. str. 73). Provjeravanje narodne tradicije u pogledu vjerodostojnosti postojanta Redžep-paše otkrilo je samo jednog jedinog Redžep-pašu rodom Bosane, koji je bio veliki vezir 1632. godine. Bilo bi suviše smjelo poistovjetiti ove dvije ličnosti, pošto turska istoriografija, koju sam konsultovao, ne kaže izričito iz kojeg je kraja Bosne bio rodom veliki vezir Redžep-paša. S obzirom na to da je bio prisan prljatelj Husrev-paše Sokolovića, koji je bio porijeklom iz okoline Rudog, moglo bi se pretpostaviti da su bili zemljaci, iz istih krajeva.
O egzistiranju znatnijeg broja čifčija u Žepi da se, pored ostalog, zaključivati i na osnovu popisa bosanskih spahija u ordiji na Prutu 1711. godine. upor. V. Skarić. Popis bosanskih spahija iz 1123 (1711) godine. GZM. XLII, Sarajevo 1930 str. 1-100.
17 …u cjelini, proces izjednačavanja starijeg i doseljenog muslimanskog stanovništva u pojedinim krajevima Bosne i Hercegovine je olakšan zbog znatne etničke ujednačenosti muslimanskog stanovništva, do koje se došlo u toku njegovog formiranja… Uz opštti i dominantan uticaj tursko-istočnjačke kulture, i značajnu ulogu starijeg stanovništva, na ujednačavanju muslimanskog stanovništva u Bosni i Hercegovini djelovalo je i nstajanje viših feudalnih slojeva koji su se dobrim dijelom izjednačili sa ostalim muslimanskim stanovništvom – S. Kulišić, nav. djelo. str. 157.
18 U to se vrijeme formira, na prlmjer, današnji oblik i sadržaj muslimanske epske poezije (upor. A. Schmaus. Studije o krajinskoj epici, Jugoslavenska akudemija znanosti i umjetnosti. Odjel za filologiju, knj. V. Zagreb 1953. str. 97 i dalje); narodna proza je znatno uplivisana orijentalnim inventarom narodnih priča, dok predrnja, osobito lokalna, nastavljaju svoj život bez znatmjih promjena. Itd.
19 S. K u l i š i ć, nav. djelo, str. 134.
20 U ovom pravcu su posebno zunimljivi rezultati ispitivanja narodnog govora i narodne muzičke tradicije, te neki rezultati proučavanja narodne privrede i arhitekture u Žepi.
21 Dr R. Jeremić, O poreklu stanovništva tuzlanske oblasti. Glasnik Geografskog društva, sv. 7 i 8. Beograd 1922. str 150, 152.Etnološko-folkloristička istraživanja u Žepi
VLAJKO PALAVESTRAPripremio: Nijaz dr. Štitkovac
UVOD
Etnografsko odjeljenje Zemaljskog muzeja u Sarajevu poduzelo je, kao nastavak svojih ranijih naučnoistraživačkih poduhvata (proučavanje života i kulture stanovništva Livanjskog polja i Imljana), obradu života i kulture muslimanskog stanovništva u Žepi, u istočnoj Bosni.
Prillkom izbora muslimanske etničke grupe, koju je, u okvirima planskog etnološko-folklorističkog istraživanja Etnografskog odjeljenja trebalo ispitivati, rukovodili smo se, prvenstveno, potrebom da se što kompletnije sakupi sam materijal, pošto su dosadašnja ispitivanja bosansko-hercegovačkih Muslimana vršena parcijalno, u raznim geografskim sredinama i raznim oblastima narodnog života, tako da ne možemo kazati da je narodna kultura Muslimana u našoj Republici dosadašnjim ispitivanjima u potpunosti obuhvaćena. Osim toga, dosadašnja studijska analiza takvog nesistematski sakupljenog materijala, zajedno sa pokušajima koji su u našoj stručnoj etnološkoj (i ne samo etnološkoj) literaturi ostvareni na sintetskom tumačenju karaktera naših Muslimana, njihova porijekla i etničkih osobenosti, ukazali su na potrebu etnološkog proučavanja jedne kompaktne seoske muslimanske grupe, u kojoj bi se uticaji, primljeni prvenstveno iz gradova, što manje osjećali. Nakon izvršenih rekognosciranja i prethodnih ispitivanja, ustanovili smo da sela u području Žepe u potpunosti odgovaraju zahtjevima takvog radnog zadatka1.
Terenski rad je obavljen u više navrata, a započet je regnosciranjem maja 1961. godine, nakon koga je uslijedilo višekratno ispitivanje juna, jula i oktobra 1961. godine, zatim oktobra 1962. i, konačno, marta 1963. godine. Obradjena je narodna privreda, arhitektura, nošnja, tekstilna tehnoiogija, zatim narodni običaji, vjerovanja i narodna medicina, narodna proza i poezija, narodne društvene igre, narodna muzička tradicija i narodni govor2, i, posebno, narodna tradicija po porijeklu pojedinih žepskih rodova. U vezi sa ovim terenskim istraživanjima obavljeno je ispitivanje srednjovjekovnih nekropla u području Žepe, a rezultati tog rada, koji se štampaju odvojeno, treba da omoguće bolje poznavanje prilika na tom području u doba prije islamizacije3.U cilju uporedjivanja narodnih tradicija žepskog stanovništva sa tradicijama stanovnika okolnih oblasti, vršena su, prema potrebi,i dopunska komparativna sakupljanja materijala, kako bi se šlo sigurnije omedjio prostor rasprostranjenja specifičnih crta u norodnoj kulturi Žepe.
Veoma mali broj rodova koji su po narodnoj tradiciji starinački (4) i znatan procenat doseljenika iz susjednih oblasti, većinom novijeg datuma (36,38%), upozoravaju nas na stanoviti oprez prilikom definisanja starosti i porijekla osnovnih elemenata narodne kulture Muslimana u Žepi. Medutim, ukoliko prihvatimo kao tačnu narodnu tradiciju o starijim doseljenicima, koje smo, po narodnom kazivanju, u Žepi mogli konstatovati (18 rodova. ili 23.37% od ukupnog broja rodova), možemo pretpostaviti da su upravo ti rodovi starijih doseljenika izvršili prenošenje prvenstveno toponomastike a zatim atuhtone i lokalne tradicije na nove, skorašnje doseljenike. Ovi stariji doseljenici (koji su doselili vjerovatno u XVII i XVIII vijeku), bili su, takodje, ona grupacija stanovništva koja je izvršila asimilaciju slovenskih starosjedilaca u Žepi i odigrala značajnu ulogu u formiranju današnjeg inventara kulturnih tradicija u mnogim oblastima narodnog života u Žepi. Najstariji pisani izvor koji dosada poznamo, turski popis iz godine 1468—1469, spominje u nahiji Vratar, u Vilajetu Kovač, veliki broj sela čije nazive i danas susrećemo u području Žepe, ili, pak, u bližoj okolini4. Tako se spominju sela Vratar, Ljubomišlje, Žepa, Ribioci, Slap, Laze, zatim sela za koje se može pretpostaviti da im se staro ime sačuvalo danas u nazivu pojedinih lokaliteta u Žepi, te znatan broj sela, odnosno lokaliteta koje danas, u Žepi, ne možemo naći. U spomenuti turski popis ova žepska naselja su upisana kao carski has, odnosno hasovi Isabega Ishakovića ili pak kao zijameti ili timari ljudi koji su sačinjavali posadu grada Ključevca; zanimijivo je da u nahiji Vratar nema spahijskih timara, što, pored ostalog, može značiti da je znatan dio tadašnjeg stanovništva bio slobodan, izvan feudalnog posjeda, nije bio potčinjen feudalcima.
Postojanje ovih toponima i danas, uz egzistenciju izvjesnog broja naziva za pojedine lokalitete u Žepi koji imaju nesumnjivo hrišćansko obilježie (Križevac, Crkelj, Za krstom, Vidov do, Crkvina, Marino Osoje, Šćepan grad itd.), govori u prilog pretpostavci da je broj starinačkih rodova u Žepi morao biti znatniji nego što je to danas slučaj i da su stariji doseljenici, koji su na današnje, nesumnjivo skorašnje, doseljenike prenosili izvjesne lokalne tradicije, morali biti u dužem kontaktu sa starosjediocima. Znači, u današnjem stanovništvu Žepe sačuvan jo kontinuitet u pogledu konzerviranja toponomastike.
Pitanje kontinuiteta ćemo, zbog njegove važnosti za sagledanje procesa etničkog razvoja ove muslimanske grupe stanovništva, razmotriti malo podrobnije, služeći se i drugim elementima i rezultatima istraživanja koji nam stoje na raspolaganju. Uz nekoliko današnjih muslimanskih grobalja u Žepi, bila ona napuštena ili još uvijek aktivna, nalaze se ostaci srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika, što ukazuje postojanje tradicije sahranjivanja novih muslimana uz svoje neislamske pretke5. Zanimljivo je da su nam stariji kazivači, spominjući stari običaj održavanja dova, molitava za kišu u doba suše, spominjali lokalitete koje je taj ophod naroda, sa hodžom na čelu, redovito obilazio. Ophod se kretao ispred džamije u Žepi, gdje je održana prva molitva, prema groblju na Tuležu, u selu Stop, odatle je produžavao na lokalitet Podbrdalje, do groblja, a završavao je na planini Bukoviku, na lokalitetu Panjak. Na svim ovim mjestima, koja imaju nesumnjiv sepulklarni karakter, što može biti osobito značajno pošto se radi o molitvama za kišu, nalaze se ostaci srednjovjekovnih nekropola, koje smo, na licu mjesta, konstatovali 6. S tim u vezi je zanimljiv i jedan, doduše usamljen podatak, zabilježen od jednog starijeg kazivača u Žepi, koji za lokalitet „Docevi” u selu Ljubomišlju, na mjestu gdje se, danas, nalaze brojni srednjovjekovni spomenici, kaže da se nekada, u staro vrijeme, nazivao „Crkvina” 7. U istom svjetlu je, svakako, zanimljiva i tradicija o tome da su u selu Purtić prije današnjih muslimanskih žitelja „živjeli nekakvi pravoslavci”, iako se ovaj podatak ne može uzeti kao vjerodostojno svjedočanstvo, pošto su ovi “pravoslavci” mogli biti čifčije, samo privremeno naseljeni na aginskoj zemlji u Purtićima, i to tek u novije vrijeme.
Pogled na žepsku dolinu sa zapada (Foto: M.Petrič)U prilog pretpostavci o kontinuitetu žepskog stanovništva govore i izvjesni elementi i zaključci, izneseni u radovima koji slijede. Posebno je značajno utvrdjivanje područja rasprostiranja oblika starinskog polifonog pjevanja u Žepi, koje se, što je veoma zanimljivo, podudara sa granicama nahije Vratar turskog perioda, vrlo vjerovatno, te granice obilježavaju i područje srednjovjekovne župe Vratar 8. Iz ovoga proističe da se u jednoj jasno omedjenoj predionoj cjelini, kakva je Žepa, sačuvao lokalni autohtoni način starinsikog pjevanja, koji su doseljenici mogli primiti samo od autohtonog stanovništva, dakle od starosjedilaca. Napuštanje svojih narodnih tradicija matice iz koje su potekli i preuzimanje novih, koje pripadaju kraju u kome se naseljavaju, često je konstatovano kod doseljenika u mnogim našim krajevima, tako da ni žepski doseljenici u tnm pogledu ne predstavljaju nikakav izuzetak.
Znatan broj elemenata i odredjenih pojava u kulturi današnjeg muslimanskog stanovništva Žepe pokazuje izrazit južnoslovenski karakter i dublje slovensko porijeklo 9. Ono što treba posebno istaknuti jeste zaključak da upravo u Žepi, medju Muslimanima, ti elementi i pojave pokazuju znatnu starinu i da se, u tom svjetlu, Žepa predstavlja kao rezervat u kome su očuvani arhaični oblici narodne kulture. Seosko muslimansko stanovništvo ovog područja je, zbog specifičnih uslova svoga razvoja, za vrijeme turske vladavine sačuvalo odredjeni kontinuitet kulturnih tradicija starijeg slovenskog stanovništva i u tom smislu omogućilo ja- snije sagledavanje sudbine stare slovenske baštine kod naših Muslimana 10.
Pitanje islamizacije stanovništva ovog područja zaslužuje posebnu pažnju pošto se, na osnovu pravilnog sagledavanja tog procesa, jedino ispravno može tumačiti porijeklo, karakter
Srednjovjekovni nadgrobnl spomenik Iz Ljubomlilja Foto: V. Palavestrai intenzitet ovih pojava u narodnoj kulturi stanovništva Žepe koje su nesumnjivo nastale kao rezultat islamskog uticaja na taj dio našeg naroda. Prema turskim popisima iz 1468-69. i 1485. godine, u tadašnjim selima današnjeg područja Žepe (Vratar, Žepa, Slap, Ljubomišlje, Ribioce, Laze, Vrelo i Stop) bila je, pet godina nakon turskih osvajanja, 91 hrišćanska kuća i samo jedan jedini novi Musliman, a 1485. na osnovu popisa iz te godine, vidi se da je broj hrišćanskih kuća u opadanju (svega 79 i 7 neoženjenih članova), dok se povećava broj Muslimana (ukupno 11 kuća i dva neoženjena) 11. Ovdje nisu uzeti u obzir podaci koji se odnose na ona sela koja danas ne spadaju u podrućje Žepe (a u ono vrijeme su, zajedno sa Žepom, spadali u nahiju Vratar), kao ni podaci o prelaženju na islam u onim selima iste nahije koja nismo uspjeli ubicirati. Na osnovu ovih podataka iz najstarijeg perioda turske vlasti u našim krajevima slijedi da je proces islamizacije bio umjeren i spor i da nema ni traga nekom nasilnom prevjeravanju12. Kako je taj proces tekao dalje, sve do kraja XVII stoljeća, možemo pretpostaviti samo po analogiji sa drugim krajevima Bosne i Hercegovine na osnovu do sada objavljenog materijala. Publikovani podaci pokazuju da je prelaženje domaćeg stanovništva bilo u prvim decenijama turske vlasti sporo i postepeno, da se krajem prve polovine XVII vijeka intenzivira i traje sve do Bečkog rata (1682 -1699) kada polagano počinje da jenjava13.
Nišan Topči-Sinanpaše na Tuležu (Foln: M. Petrić)Prema tome, XVI i XVII vijek su i u Žepi, najvjerovatnije, razdoblja u kojima je uslijedio najintenzivniji proces prelaženja na islam.
Sve dok se ne izdaju potrebni dokumenti, za nas će ostati nepoznanica da li su, nezavisno od tog procesa, u Žepi i dalje egzistirali rodovi koji nisu prihvatili islam. Nagadjanja u tom pravcu su, u svakom slučaju, nezahvalna. Ako se postojanje znatnog broja neislamskih elemenata u narodnoj kulturi Muslimana Žepe ne može tumačiti paralelnim, istovremenim životom autohtonog, domaćeg stanovništva, od koga je jedan dio zadržao svoju pradjedovsku vjeru, a drugi primio islam, onda nam jeino ostaje mogućnost da postojanje tih elemenata protumačimo tako da je okolno hrišćansko stanovništvo (na Glasincu, u Osatu i drugdje), tokom vremena,
Kula u Žepi (Crtež: V. Palavestra)kroz neprestano medjusobno kontaktiranje, koje je i danas veoma živo i intenzivno, uvijek iznova osvježavalo odredjene tradicije koje su, inače, strane islamu14. S obzirom na činjenicu da se radi o seoskom stanovništvu u teško pristupačnom području, smatram da su neislamski, slovenski elementi u današnjoj narodnoj kulturi Muslimana Žepe (na primjer, zemljoradnička i stočarska proizvodna terminologija, neki elementi u tehnikama tkanja i dr. 15) ostali sačuvani uglavnom zahvaljujući tome što se održao kontinuitet stanovništva. Muslimani u Žepi su već u prvim godinama turske vlasti bili izloženi uticajima islama i islamske kulture; bilo je, nesumnjivo, pojava djelimične, pa i potpune konverzije pujedinih rodova, ali je isto tako činjenica da stare, pradjedovske tradicije nisu sasvim odbačene i napuštene, već su, paralelno sa novom, islamskom tradicijom, nastavile da žive sve do danas.
Sedamnaesti i osamnaesti vijek bili su, pretpostavljam, presudni za formiranje današnjih tradicija Muslimana u Žepi, kao i za konsolidaciju njihove etničke grupe. Na osnovu nekih indicija možemo pretpostaviti da je, u to vrijeme, u Žepi bilo hrišćana (najvjerovatnije pravoslavaca), koji su, osobito u XVIII vijeku, kada je muslimansko starinačko stanovništvo bilo prorijedjeno ratnim gubicima i epidemijama (osobito je kobna bila kuga 1783. godine), predstavljali najznačajniju kolonizacionu formaciju u istočnoj Bosni. Ovom migracionom talasu mogli su pripadati i oni „pravoslavci“, koji su, kako narodno predanje kaže, ranije stanovali u Purtićima, ali se, isto tako, može pretpostaviti da je u Žepi u to vrijeme još uvijek bilo starosjedilačkog stanovništva koje nije islamizovano. Hrišćani su, najvjerovatnije predstavljali znatan procenat čifčija, iako moramo dozvoliti i postojanje muslimanskih čifčija, na raznim spahilucima u žepskom području16. U ovo vrijeme pada opšte opadanje otomanske imperije, koje se očitovalo kako na bojnom polju, tako i na unutrašnjem, društvenom planu, što je, u izvjesnoj mjeri, dovelo do znatnih poremećaja u odnosima islamizovanog i neislamizovanog stanovništva u našim krajevima. Ovakva situacija je osobito pogodovala jačanju podvojenosti izmedu te dvije grupe stanovništva s jedne strane, dok je s druge vodila medusobnom zbližavanju pripadnika istih konfesiia17. Muslimani Žepe su, u ovoi fazi razvoia svoie etničke grupe, nosili u svojoj tradiciji još uvijek svježe tragove pradjedovskih kulturnih dobara, a kako su, istovremeno, bili izloženi uticajima koje im je donosio islam, kod njih su se, kao rezultat toga kulturnog sinkretizma, tokom vremena formirale odredjene etničke osobine, specifične za Muslimane na širem području18. Uticaj islamskog vjeronauka, dodiri sa urbanizovanim muslimanskim sredinama (čaršije), kao i mnogobrojni vojnici-veterani koji su se vraćali u rodni kraj, doprinose afirmaciji različitih proizvoda islamske kulture (organizacija života, osobito unutar porodice, način odijevanja, ishrane, stabiliziranje odredjenih shvatanja islamske civilizacije i šerijatskih propisa19) u zabačenoj seoskoj sredini kakva je Žepa.
Dolazak znatnijeg broja islamskih rodova, osobito u toku XIX vijeka (iz zapadne Srbije i, kasnije, Sandžaka) samo je ojačao muslimansku grupaciju u Žepi. Talas tih novih doseljenika, koji, prema ispitivanijma porijekla stanovništva, predstavljaju najveći procenat medju današnjim stanovnicima žepskih sela, nesumnjivo je donosio nove elemente narodnih kulturnih tradicija, čime je, svakako, donekle izmijenjena slika pravih, autohtonih žepskih lokalnih tradicija. Ispitivanja materijalne i duhovne kulture koja smo izvršili, a osobito kompariranje sakupljenog žepskag materijala sa narodnim tradicijama Muslimana (i ne samo Muslimana) u drugim krajevima Bosne i Hercegovine, jasno pokazuje, pored ostalog, i značaj donesenih elemenata, koji su, doprli u Žepu, reducirali se, transformirali ili asimilirali lokalne, „žepske“ tradicije20. Svakako, izmedju mnogih elemenata tih specifičnih lokalnih tradicija Žepe, osobito na području duhovne kulture, postoji velika sličnost, čak bi se moglo reći i ujednačenost, sa ostalim muslimanskim grupama stanovništva u Bosni i Hercegovmi (osobito u slučajevima ako ono živi u kompaktnim etničkim cjelinama), što se, na prvom mjestu. može tumačiti uticajem islama kao njihove zajedničke religije koja im je, na odredeni način. poslavljala iste životne norme i koja ie omo^ućavala istovjetne uticaje. Ti doseljenici su konačno formirali današnji lik kulturmh tradicija stanovništva Žepe i dali im onaj pečat koji one danas nose. Možemo za sada, bez poznavanja potrebnih izvora, samo pretpostavljati da li je, u periodu njihove kolonizacije u Žepu, bilo i raseljavanja pravoslavnih rodova iz Žepe, što je konstatovano u nekim drugim krajevima21.
Prema tome, XVII i XVIII, a naročito XIX vijek su vremensko razdoblje u kome su se odigrali procesi koji su bili presudni za formiranje kako kulturnih tradicija tako i same etničke grupe Muslimana u Žepi. Iako je stanovništvo Žepe u pogledu konfesije danas jedinstveno i kompaktno, narodne tradicije tog stanovništva pokazuju različitu starinu i različito porijeklo. Postojanje znatnog broja arhaičnih elemenata, manje ili više reduciranih oblika, uz paralelno egzistiranje raznorodnih novijih uticajn predstavljaju dominantnu, osnovnu karakteristiku narodne kulture ove etničke grupe. Radovi koji slijede osvijetliće ovu konstataciju brojnim primjerima i omogućiti bolje i jasnije sagledavanje procesa formiranja današnjeg stanovništva u Žepi i kulture koju to stanovništvo nosi u svojoj tradiciji.
………………………………………………………………………………………………………………………………………1 Rekognosciranja u području Gornjeg Borča, na izvorištu Neretve, i u Žepi obavili su M. Petrič i V. Palavestra
2 Pored članova etnografskog odjeljenja Zemaljskog muzeja u Sarajevu, čiji su radovi i uvršteni u ovu monografiju, u ispitivanjima su učestvovail Milica Obradović, tada stručni saradnik Odjeljenja, koja je ispitivala narodne društvene igre, kao i Nikola Pavković, tadašnji kustos, koji je prikupljao gradju iz narodne arhitekture. Pored navedenih, u ispitivanjima u Žepi je, kao spoljni saradnlk, učestvovao i prof. Cvjetko Rihtman, redovni profesor Muzičke akademijo u Sarajevu. Drugi spoljni saradnik, čiji se prilog takodje objovljuje, prof. Dr Jovan Vuković, redovni profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu (katedra za srpskohrvatski jezik), izvršio je jezičku analizu narodne proze, snimanje na magnetofonske trake.
3 V.Palavestra i M.Petrič,Srednjovjekovni nadgrobni spomenici u Žepi (rukopis predat za štampu)
4 Upor. Žepa i njena okoina u prvim decenijama turske vlasti, str. 39 ff.
5 Ostatke srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika, uz aktivna muslimanska groblja, nalazimo u samoj Žepi, zatim u Ljubomišlju, Krnjićama i Stopu (na Tuležu).
Sve u svemu. u Žepi smo konstatovali ukupno 162 spomenika iz srednjeg vijeka, većinom u obliku neukrašene ploče bez postolja (67 spomenika). Slijede spomenici u obliku niskog sljemenjaka s monolitnim postoljem (33), to sanduci bez postolja (29). Srednjovjekovni spomenici u Žepi su rijetko ukrašeni (svega 11), a u pogledu forme i načina ukrašavanj oni na sebi sjedinjuju oblike i ornamentalne elemente srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika istočnobosanskog područja i Podrinja sa zapadnom Srbijom.
6 Upor. E. Schneewiss Serbokroatische Volkskundc. Erster Tell. Volksglaube und Votksbrauch. Berlln 1961, str. 164.
7 Kao zanlmljlva potvrda vjerodostojnosti izvjesnih narodnih predanja koja se čuju u Žepi može, uz nesumnjivo stari toponim “Topčije” u Stopu, poslužiti i legenda o Topči-Sinanpaši, koja spominje nrkog topčiju “koji se naselio u Žepi i od sultana dobio zemlju”. Naime, turski defter iz 1468. godine spominje u Žepi topčije koji su živjell na “vojoj zemlji i uživali poseban status (upor. Žepa i njena okolina u prvim decenijama turske vlasti str. 41).
8 Upor. prilog C. R i h t m a n. Narodna muzička tradicija Žepe.
9 Većina muslimanskih narodnih običaja vezana je za pojedine hrišćanske praznike, i to po starom kalendaru, tako da mnoge iste oblčaje vrši u iste dane i muslimansko i pravoslavno stanovništvo. Ali ono što je najznačajnije u tim običajima, to su prethrišćanski elementi, ostaci starih običaja i vjerovanja koji potiču još iz slovenske starine. Kod muslimanskog stanovništva u Bosni i Hereegovini najbolje su se sačuvali baš ovi elementi običaja. A to su u osnovi zemljoradnički i stočarski običaji koji se vrše bilo uz poslove oko zemljie ili stoke ili još češće o praznicima u namjeri da se utiče na proizvodnju, ili pak običaji koji se vrše radi zdravlja i zaštite ljudi i stoke, radi muškog poroda i svakog napretka, itd. Ista je stvar i sa narodnim vjerovanjima. Vrlo je značajno da su se, pored tako znatnih uticaja u životu i materijalnoj kulturi naših Muslimana, i pored velikih promjena u jeziku (prevladjivanje ijekavštine), ovi običaji tako uporno održavali. Iako se svi ovi običaji nisu posvuda podjednako uočavali, značajno je da kod muslimanskog stanovništva u cijeloj Bosni i Hercegovini nailazimo na brojne tragovo ovih prastarih slovenskih običaja. Š. Kulišić, Razmatranja o porijeklu Muslimana u Bosni i Hercegovin, GZM NS, sv. VIII, Sarajevo 1953. str. 130—151.
10 Upor. priloge o narodnoj privredi u Žepi, tehnologiji i tehnici tkanja, narodnim običajima, medicini i vjerovanjima, u kojimo ova konstatacija ima iscrpnije potvrde.
11 Upor. Žpa i njena okolina u prvim decenijama turake vlasti. str. 39 ff.
12 Veoma je bio sličan procs islamizacije seoskog stanovništva u Lepenici, u srednjoj Busni. Podaci koje sam mogao koristiti za sagledavanje tog procesa pokazuju da prema „popisu ove nahije iz 1468. godine. dakle pet godina poslije pada ovog kroja pod tursku vlast, od 279 domaćina, sa još 61 odraslim muškim članom njihovih domaćinstava, koji su nazivani mudžeredi, nema nijednog lica koje je bilo prešlo na islam… Proces islamizacije nije uzeo maha ni u sljedećem deceniju“. Dr H. Šabanović, Lepenica u prvom stoljeću turske vlasti (u štampi).
Medjutim, kako pokazuju turski defteri, na ovom području je 1519. godine bilo samo 160 hrišćanskih kuća prema 393 muslimanske. Zanimljlvo je spomenuti da pada u oči kako mahom neoženjeni seljaci prelaze na islam.13 Ioko još uvijek nije publikovana sva istorijska grada koja bi proces islamizacije u Bosni i Hercegovini jedino pravilno osvjetlila i objasnila (ovdje mislim prvenstveno na objavljivanje dokumenata iz vremena turske vlasti u ovim zemljama), spomenuću ipak neke novije radove koji su obradjivali ovo pitanje, a koji su djelimično koristili samu istorijsku gradju, odnosno postojeću literaturu o islamizaciji u našim krajevima: A. Solovjev, Nestanak bogumilstva i islamizacija Bosne. Godišnjak istorijskog društva Bosne i Hercegovine, knj. I. Sarajevo 1949; S. Kulišić, nav. djelo; N. Filipović. Bosna i Hercegovina, istorija naroda Jugoslavije, II (V poglavlje), Zagreb 1959; M. Tayyib Okic, Les Kristians (Bogomiles Parfaits) de Bosnie d’apres des documents turc inedits. Sudost-Forschungen. Band XIX, Munchen 1960; Dr H. Šabanović, Lepenlca u prvom stoljeću turske vladavine (u štampi); Isti. Sumarni pois bosanskog krajišta 1455. godine (u štampi) itd
14 Takvo je, na primjer, spominjanje Ognjene Marije prilikom obavljanja izvjesnih mgičnih radnji, običaj dijeljenja hrane poslije sahrane i prilikom pomena itd.; vidi detaljnije u radovima o narodnim običajima, vjerovanjima i medicini u Žepi.
15 Upor. radove o narodnoj privredi. tehnologijl i tehnici tkanja u Žepi.
16 Zabilježeni toponimi „Spahovine“, „Pašovina“, „Begluk“. „Spahin hrid“ itd. govore u prilog pretpostavci da broj čifčija na spahijskoj zemlji u Žepi nlje bio neznatan. S ovim treba dovesti u vezu i postojanje kule u samoj Žepi, koja je, svakako, bila podignuta upravo s ciljem da se što neposrednije upravlja spahijskim dobrima.
Datiranje ove kule za sada je nejasno; narodna tradicija je veži uz ime nekog Redžep-paše. S obzirm na način gradnje i izvjesne gradjevinske karakteristike, kula u Žepi pripada starijem tipu takvih gradjeina u Bosni i Hercegovini, tačnije XVII vijeku (upor. H. Kreševljaković. Kule i odžaci u Bosni Hercegovini. Naše starine II, Sarajevo 1954. str. 73). Provjeravanje narodne tradicije u pogledu vjerodostojnosti postojanta Redžep-paše otkrilo je samo jednog jedinog Redžep-pašu rodom Bosane, koji je bio veliki vezir 1632. godine. Bilo bi suviše smjelo poistovjetiti ove dvije ličnosti, pošto turska istoriografija, koju sam konsultovao, ne kaže izričito iz kojeg je kraja Bosne bio rodom veliki vezir Redžep-paša. S obzirom na to da je bio prisan prljatelj Husrev-paše Sokolovića, koji je bio porijeklom iz okoline Rudog, moglo bi se pretpostaviti da su bili zemljaci, iz istih krajeva.
O egzistiranju znatnijeg broja čifčija u Žepi da se, pored ostalog, zaključivati i na osnovu popisa bosanskih spahija u ordiji na Prutu 1711. godine. upor. V. Skarić. Popis bosanskih spahija iz 1123 (1711) godine. GZM. XLII, Sarajevo 1930 str. 1-100.
17 …u cjelini, proces izjednačavanja starijeg i doseljenog muslimanskog stanovništva u pojedinim krajevima Bosne i Hercegovine je olakšan zbog znatne etničke ujednačenosti muslimanskog stanovništva, do koje se došlo u toku njegovog formiranja… Uz opštti i dominantan uticaj tursko-istočnjačke kulture, i značajnu ulogu starijeg stanovništva, na ujednačavanju muslimanskog stanovništva u Bosni i Hercegovini djelovalo je i nstajanje viših feudalnih slojeva koji su se dobrim dijelom izjednačili sa ostalim muslimanskim stanovništvom – S. Kulišić, nav. djelo. str. 157.
18 U to se vrijeme formira, na prlmjer, današnji oblik i sadržaj muslimanske epske poezije (upor. A. Schmaus. Studije o krajinskoj epici, Jugoslavenska akudemija znanosti i umjetnosti. Odjel za filologiju, knj. V. Zagreb 1953. str. 97 i dalje); narodna proza je znatno uplivisana orijentalnim inventarom narodnih priča, dok predrnja, osobito lokalna, nastavljaju svoj život bez znatmjih promjena. Itd.
19 S. K u l i š i ć, nav. djelo, str. 134.
20 U ovom pravcu su posebno zunimljivi rezultati ispitivanja narodnog govora i narodne muzičke tradicije, te neki rezultati proučavanja narodne privrede i arhitekture u Žepi.
21 Dr R. Jeremić, O poreklu stanovništva tuzlanske oblasti. Glasnik Geografskog društva, sv. 7 i 8. Beograd 1922. str 150, 152.Željeznička stanica Mesići-Rogatica
MD
http://rogatica-bih.blogspot.com/2011/02/zeleznicka-stanica-mesici-rogatica.html
Željeznička stanica Mesići-Rogatica bila je po broju putnika svakako najveća stanica na pruzi Sarajevo – Ustiprača, zbog blizine Rogatice. Službeni naziv, od osnivanja ove stanice 1906.godine, pa sve do njenog ukidanja 1978.godine, praktički je bio Mesići-Rogatica, s tim što se već duži niz godina pred ukidanje u praksi, (a mislim i u voznim redovima), zbog praktičnosti, koristio samo naziv Mesići. Željeznička stanica se nalazila u km 69 + 900 od Sarajeva. I ako je ovo bila značajna stanica malo je njenih fotografija. Stanica i selo Mesići smješteno je izmedu brda Kuleta, Kleč i planine Gnjile, na nadmorskoj visini od 524 metara . U stanici Mesići bilo je jedino veće proširenje kanjona rijeka Prače od stanice Prača pa do Ustiprače. Najdublji kanjon reke Prače nalazio se između stanice Mesići i stanice Prača u pravcu Sarajeva i Mesića i Ustiprače. Naručito su bile duboko u kanjonu reke Prače stanice Sudići, Banja Stijena, Hrenovica i Dub. Inače jedino u stanici Mesići i njenoj okolini kanjon rjeke Prače nije bio toliko dubok, pa je prilaz iz pravca Rogatice dolazio dobrim krivudavim putem dolinom rijeke Rakitnice. Za ostale navedene stanice koje su bile duboku u kanjonu rjeke Prače do većine nije postajao nikakav drumski put, osim možda pješačkih staza.
Ova fotografija snimljena je u željezničkoj stanici Mesići – Rogatica, jer je to jedina stanica u kojoj se nalazio silos(vidi se dio krova) od Ustiprače do Sarajeva.
Koliko se može videti iz ove fotografije stanica Mesići imala je najmanje četiri kolosjekaZa sve koji su imali sreću da žive pored pruge kojom je “ćiro” prolazio, bio je to dobar drug i drag prijatelj. Sa njim su odlazili i dolazili, on je bio hranilac i naš branilac. U ovom kraju, na primjer, pola radno sposobnih ljudi bilo je zaposleno na željeznici. Posredno, od rada na željeznici živjela je i ona druga polovina stanovništva.”Ćirom” se išlo u školu, na posao, u vojsku. Preko sedamdeset godina on je donosio napredak u ovom području. Za dan isplata plata željezničarima ovdje su se posebno pripremali trgovci i ugostitelji. Znalo se, biće pazara. Ako je trebalo do ljekara, opet je tu bio “ćiro”. Sirotinjska majka, kako su ga mnogi zvali. Za malo para, evo te u Sarajevu, Višegradu, Goraždu ili Foči.”Ćiro” je dovozio prve trešnje, lubenice, grožđe. Sa “ćirom” su dolazile i nove nevjeste, tek rođene bebe. Svega toga nestalo je sa 18. oktobrom 1978, kada je popularni “ćiro”, otpremljen u muzej a putnici i privreda natjerani na mnogo skuplji drumski prevoz. Mještani Mesića dok su živi, sjećaće se posljednjeg piska, kada je „ćiro“ otišao na put bez povrataka, bio je to najteži dan u njihovim, a vjerujem i u životu mnogih drugih koji su odrasli i živjeli sa ili od popularnog “ćire”.Sjećanja na uskotračnu prugu i popularnog “ćiru” Gojko Rosić čuva na svojevrstan način. U krugu svoje porodične kuće otvorio je mini-željeznički muzej. Raznim željezničkim eksponatima okitio je najveći dio svoga dvorišta i to je sada muzej na otvorenom. Na jednom ukusno uređenom mjestu smještena je istorija uskotračne željeznice u ovom kraju.
Selo Mesići je do početka rata bilo poznato i pod imenom “gradić Pejton” iz poznate američke serije iz tog perioda, jer je kao selo imalo sve što ima svaki moderan grad: asfaltni put, uličnu rasvjetu, malu dvoranu za priredbe i igranke, poštu, matični ured, školu,…
Odmah iza Mesića, u pavcu Sarajeva, nalazilo se malo akumulaciono jezero za hidrocentralu, jedva se vidijelo iz voza jer voz stalno prolazio kroz tunele dolinom Prače.
HE Mesići
Danas je potpuno devastirana zgrada željezničke stanice Mesići-Rogatica (nigdje na zgradi ne postoji sačuvan natpis sa nazivom stanice)…Željeznička stanica Mesići-Rogatica
MD
http://rogatica-bih.blogspot.com/2011/02/zeleznicka-stanica-mesici-rogatica.htmlŽeljeznička stanica Mesići-Rogatica bila je po broju putnika svakako najveća stanica na pruzi Sarajevo – Ustiprača, zbog blizine Rogatice. Službeni naziv, od osnivanja ove stanice 1906.godine, pa sve do njenog ukidanja 1978.godine, praktički je bio Mesići-Rogatica, s tim što se već duži niz godina pred ukidanje u praksi, (a mislim i u voznim redovima), zbog praktičnosti, koristio samo naziv Mesići. Željeznička stanica se nalazila u km 69 + 900 od Sarajeva. I ako je ovo bila značajna stanica malo je njenih fotografija. Stanica i selo Mesići smješteno je izmedu brda Kuleta, Kleč i planine Gnjile, na nadmorskoj visini od 524 metara . U stanici Mesići bilo je jedino veće proširenje kanjona rijeka Prače od stanice Prača pa do Ustiprače. Najdublji kanjon reke Prače nalazio se između stanice Mesići i stanice Prača u pravcu Sarajeva i Mesića i Ustiprače. Naručito su bile duboko u kanjonu reke Prače stanice Sudići, Banja Stijena, Hrenovica i Dub. Inače jedino u stanici Mesići i njenoj okolini kanjon rjeke Prače nije bio toliko dubok, pa je prilaz iz pravca Rogatice dolazio dobrim krivudavim putem dolinom rijeke Rakitnice. Za ostale navedene stanice koje su bile duboku u kanjonu rjeke Prače do većine nije postajao nikakav drumski put, osim možda pješačkih staza.
Ova fotografija snimljena je u željezničkoj stanici Mesići – Rogatica, jer je to jedina stanica u kojoj se nalazio silos(vidi se dio krova) od Ustiprače do Sarajeva.
Koliko se može videti iz ove fotografije stanica Mesići imala je najmanje četiri kolosjekaZa sve koji su imali sreću da žive pored pruge kojom je “ćiro” prolazio, bio je to dobar drug i drag prijatelj. Sa njim su odlazili i dolazili, on je bio hranilac i naš branilac. U ovom kraju, na primjer, pola radno sposobnih ljudi bilo je zaposleno na željeznici. Posredno, od rada na željeznici živjela je i ona druga polovina stanovništva.”Ćirom” se išlo u školu, na posao, u vojsku. Preko sedamdeset godina on je donosio napredak u ovom području. Za dan isplata plata željezničarima ovdje su se posebno pripremali trgovci i ugostitelji. Znalo se, biće pazara. Ako je trebalo do ljekara, opet je tu bio “ćiro”. Sirotinjska majka, kako su ga mnogi zvali. Za malo para, evo te u Sarajevu, Višegradu, Goraždu ili Foči.”Ćiro” je dovozio prve trešnje, lubenice, grožđe. Sa “ćirom” su dolazile i nove nevjeste, tek rođene bebe. Svega toga nestalo je sa 18. oktobrom 1978, kada je popularni “ćiro”, otpremljen u muzej a putnici i privreda natjerani na mnogo skuplji drumski prevoz. Mještani Mesića dok su živi, sjećaće se posljednjeg piska, kada je „ćiro“ otišao na put bez povrataka, bio je to najteži dan u njihovim, a vjerujem i u životu mnogih drugih koji su odrasli i živjeli sa ili od popularnog “ćire”.Sjećanja na uskotračnu prugu i popularnog “ćiru” Gojko Rosić čuva na svojevrstan način. U krugu svoje porodične kuće otvorio je mini-željeznički muzej. Raznim željezničkim eksponatima okitio je najveći dio svoga dvorišta i to je sada muzej na otvorenom. Na jednom ukusno uređenom mjestu smještena je istorija uskotračne željeznice u ovom kraju.
Selo Mesići je do početka rata bilo poznato i pod imenom “gradić Pejton” iz poznate američke serije iz tog perioda, jer je kao selo imalo sve što ima svaki moderan grad: asfaltni put, uličnu rasvjetu, malu dvoranu za priredbe i igranke, poštu, matični ured, školu,…
Odmah iza Mesića, u pavcu Sarajeva, nalazilo se malo akumulaciono jezero za hidrocentralu, jedva se vidijelo iz voza jer voz stalno prolazio kroz tunele dolinom Prače.
HE Mesići
Danas je potpuno devastirana zgrada željezničke stanice Mesići-Rogatica (nigdje na zgradi ne postoji sačuvan natpis sa nazivom stanice)…Ergela Borike
http://rogatica-bih.blogspot.com/
http://www.facebook.com/video/video.php?v=1095680767624
Ergela Borike se nalazi 18 kilometara sjeveroistočno od Rogatice, na Boričkoj visoravni (1100 metara nadmorske visine) smještenoj između kanjona Drine, Sjemeća, Mednika, Devetaka i Bokšanice.
Još davne 1893. godine na Borikama je osnovana ergela za uzgoj arapske, a kasnije bosansko-brdske pasmine konja, jedina ove vrste na Balkanu. Prvobitni cilj ergele bio je da se planskim odabirom dobije krupniji, masivniji brdski konj sa krupnijim vratom i vojsci potrebnim osobinama., a za to je bio potreban arapski konj kao oplemenjivač. Za ostvarivanje takvog cilja Austro-Ugarska nije štedjela ni novca ni stručnjaka. Iz ovog kraja u narodni uzgoj, ali i za privredu, vojsku i druge potrebe, dolaze visokorasni konji po kojima je BiH postala poznata, ne samo u regionu nego i u Evropi. U najboljim vremenima ergele “Borike”, šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka, arapski i bosansko-brdski konji redovno su pobjeđivali na domaćim i inostranim poljoprivrednim sajmovima.
U početku rada ergela krenulo se sa nekoliko linija da bi se s vremenom, zbog dominacije u nasljeđivanju osobina, zadržale dvije uzgojne linije: “Miško” i “Barut”. Svi muški potomci nose ime po liniji oca, dobijaju svoje mjesto u matičnim knjigama: datum rođenja, ime i matični broj oca i majke, te broj žiga, ili, jednostavnije, svakom grlu može da se prati porijeklo najmanje četiri generacije unazad, a za većinu grla čak i do deset generacija. Svo žensko potomstvo dobija ime po rodu (porijeklu majke) i matični broj i žig, koji ih prate kroz cijeli život.
Ergela Borike je od 1895.g. počela uvoziti prve punokrvne arapske konje iz Sirije. Ekstremni uvijeti na ergeli nisu bili pogodni za opstanak i kvalitetni uzgoj čistokrvnog pustinjskog konja, pa je zbog toga veliki broj uveženih konja iz Sirije obolio i uginuo. Zato su ubacivani i arapski punokrvni i polukrvni konji iz najboljih evropskih ergela Radautz, Babolna i Slawuta, koji su bili prilagođeni na ovu klimu.Takav selekcijski uzgojen arapski konj služio je kao oplemenjivač bosansko brdskog konja i sačuvan je i dan danas.Nakon 110.g. uzgoja konj je ostao fenotipski identičan izvornom arapskom konju, ostao je nepromijenjen i izgledom i karakterom, s tim da je očeličen uslovima koji nisu nimalo slični onima u njihovoj pradomovini.
Za potrebe austrougarske vojske, ali i za poljoprivredu i šumarstvo, ukrštanjem arapskih i tradicionalnih bosanskih konja dobijena je izuzetno izdržljiva pasmina bosansko-brdskih konja, koja se ubrzo pokazala pogodnom za narodni uzgoj, a pogotovo za potrebe vojske.
Bosanski brdski konj je jedina bosanskohercegovačka autohtona pasmina konja. To je konj čelične tjelesne građe, nesrazmjerne snage, otporan na bolesti, snažne konstitucije i velike izdržljivosti, vrlo dobro prilagođen klimatskim prilikama područja na kojem živi, a zadovoljava se skromnom ishranom i smještajem. On se vrlo vješto i okretno kreće i po najnepristupačnijim planinskim predjelima noseći razne vrste tereta ili razne vrste jahača, uvijek oprezan i siguran.
Borički arapski konj
Borički bosansko brdski konjArapski konji su vitkiji, a bosanski brdski su nešto niži i jači, ali ništa manje lijepi. Te dvije vrste ne mogu da žive zajedno. Na jednom pašnjaku su arapske ženke, a na drugom pašnjaku ženke bosanskog brdskog konja. Mužjaci jedne i druge vrste žive odvojeno u boksovima i štalama. Konji arapske pasmine, a posebno bosansko-brdske, vremenom su postali izuzetan brend Boričke visoravni. Posebno u zlatnom periodu razvoja ovdašnjeg turizma osamdesetih godina minulog vijeka. Samo u ergeli “Borike” krajem osamdesetih godina prošlog vijeka uzgajano je oko 400 grla, ne računajući znatno veći broj u okviru kooperativnog narodnog uzgoja. Nažalost, u okviru ergele “Borike” danas je njihov broj je spao na 98, od čega 56 bosansko-brdske pasmine i 40 konja arapske pasmine. Ergela „Borike“ je posljednje mjesto gdje se održava genetski potencijal bosanskog brdskog konja kao zasebne vrste i jedino mjesto gdje se o njemu planski brine. Nakon poražavajućih podataka o smanjenju uzgoja konja bosansko-brdske pasmine, ljubitelji ovih plemenitih i korisnih životinja iz BiH, Slovenije i Hrvatske, na inicijativu sarajevskog profesora Refika Telalbašića, poznatog predratnog stručnjaka iz oblasti konjarstva, nedavno su na Borikama formirali međunarodno udruženje za zaštitu i uzgoj ove izuzetno ugrožene vrste konja. Simbolično odavanje zahvalnosti bosanskohercegovačkom brdskom konju, koji je kroz istoriju naroda BiH imao ogroman značaj je obavljeno 25.5.2005.godine postavljanjem njegove skulpture ispred Veterinarskog fakulteta u Sarajevu.
Nedaleko od ergele nikao u borovoj šumi, okruženoj proplanicima po kojima su jurili konji vrani i neosedlani smješten je hotel Borike. Odmah nakon izgradnje 1974.g. je privukao pažnju političke i estradne elite. Pravo na ljepotu prirode, najbolje konje i beskrajne količine ozona imali su samo odabrani. Bilo je to vrijeme kada su na Boričkoj visoravni snimani filmovi i televizijske drame, a i legendarna grupa “Bijelo dugme” boravila je nekoliko mjeseci upravo na Borikama i uz konje ovdašnje ergele su nastale njihove najbolje pjesme na albumu “Požurite konji moji, dug je put”.http://www.youtube.com/watch?v=XJFcQy1a2zY
Džemal Bijedić, tadašnji predsjednik vlade SFRJ je bio čest gost na ergeli Borike. On je u ime vlade kupio konja arapske pasmine “Saabih” sa ergele Borike i poklono ga libijskom predsjedniku pukovniku Gadafiju. Za uzvrat Gadafi je darovao Džemalu Bijediću unikatno kožno sedlo kamile u reljefu, i pokrivku vezenu srmom. A Džemal je sve to darovao ergeli Borike. Ovo sedlo je do rata krasilo prostorije hotela na Borikama.Danas, u hotelu “Borike” skoro da nema gostiju.
A dole, po livdama, jurili su arapski i brdsko-bosanski konji vrani, neosedlani..
- You must be logged in to reply to this topic.