-
U mirna doba iz ove pozicije desnu stranu slike – ne bi mogli vidjeti jer su se tu nalazile kuce od Pesto Hamde i Dalije kao i kuca Spahica..
na ovoj slici se vide:
– ova kuca pravo presjeca je bandera na pola je kuca KOKOT Sulejmena. Ima dva sina Nijaza i Nedima. sada zive u Hadzicima..
– velika kuca na lijevoj strani slike je kuca Camdzije Safeta i Bibe. Imaju tri sina Fikret, Nedzad i Samir. Safet sa Bibom zivi u Gorazdu.. a njegovi u Vojvodini, Svedskoj i Sarajevu…
– Dvije garaze na desnoj strani slike su od a.r. Muftic Resada a kuca je bila odmah pored ali je koliko vidim porusena
– ispod garaze (vidi se jedan dio krova) je kuca od Resadovog sina Muaza. Ispod kuce je bila velika i poznata stolarska radnja…
– do kuce Camdzija bila je kuca Ajanovica, koja je u proteklom ratu srusena. Kuca je rekonstruisana i sada u njoj zivi nas Ibro sa porodicom…
Ovu pricu smjestih ovdje u Podljun a kako i nebih kad se radi o podljuncadima.:)
Autor: Zambi
Rogatica, utorak 14.07.2009.godinelihici u Rogatici nakon toliko godina
Vrijeme je godisnjih odmora, vrijeme kad ljudi idu prema moru, planinama, da odmore dusu, da zaborave tesku savakodnevnicu. Ima ljudi koji odlucise da posjete svoj rodni grad a susret sa njima je uvijek veliki dogadjaj. Moj susret sa Fikrom, Kazom, Arminom Mehmedovicem, Samirom Kulicem je zbilja nesto sto je za respekt i pamcenje.
Ali ovaj susret koji se desio danas i dok pisem ove rijeci pod velikim sam dojmom i impresijama. Vrlo je tesko napisati i iskazati svoja osjecanja, srecu i zadovoljstvo.
Danas sam nakon 18 godina sreo i vidio naseg sugradjanina iz Podljuna Zijada Lihica, sina rogaticke legende rah.Avde Lihica-Lambe.
Nekad negdje zapisah da je ovaj svijet cvijetna basca, jedan cvijet jedan zivot, jedan miris jedna sudbina. I tako je to potvrdjeno u mnogo slucajeva. Tako je ova prica upravo na tom fonu.
Stigao je nas Zijad sa suprugom Curom rodj. Karic, mojom komsinicom iza Hrida, sa svojim sinovima Elvisom i Kemalom. Odusevljen sto je nakon toliko godina dosao u svoj rodni grad, svoj Podljun, da zijareti mezar svoje majke rahmetli Djule.
Mnoga mi je pitanja postavio na koja neznadoh odgovoriti. Dok smo razgovarali, evocirali uspomene iz djetinjstva, nase mladosti, njegovi sinovi Elvis i Kemal su isli i setali Rogaticom. Iako su rodjeni u Rogatici nisu znali mnogo o svome gradu pa su dosta vremena ostavili obilazeci ga, jer su kao mali otisli iz svoga grada mnogo daleko. Ovaj nas susret su iskoristili da sto vise saznaju o rodnim gradu i rogaticanima. U jednom momentu momcina Elvis se obrati svojoj majki Curi sa rijecima:
Moja mama, kako su babo i Zambi isti ko da ih je jedna majka rodila, vidis ti kako oni pricaju i nadopunjuju se i imaju iste pokrete ruku i nogu i isti smisao za humor.
Elvis je bio iznenadjen takvim stvarima i onda su mu roditelji objasnili da smo skupa rasli i da se super dobro poznajemo.
Djeca su svoju dusu napunila i puna utisaka nas pustila da dalje mi stariji razgovaramo upijajuci svaku nasu rijec.
Prvo sto je Zijad primjetio je da nema rogaticana puno, da su u carsiji nepoznati ljudi, dosli igrom sudbine kao sto je i on tom igrom dospio sa svojom porodicom u Ameriku. Za par sati koliko je trajalo nase druzenje je proslo tako brzo kao dlan od dlan. Bile su tu zgode i nezgode rogaticke raje, a bilo je i suza za izgubljenom rajom. Moram se vratiti, kosti mojih rahmetlija me opominju, moram naci amidju rahmetli Lilu Ima jos dosta toga sto za svoga zivota treba da obavim u svom Podljunu, govori Zijad drhtavim glasom.
Znam da je Zijad bio emotivac ali konto sam da je udaljenost od rodnog grada, novi nacin zivota, vremenska distanca promijenila mog jarana iz djetinjstva ali nije, prevario sam se.Prosle godine 28.06.2008.godine bila je dzenaza njegovoj majki Djulesmi (Djuli) na mezarju Zahrid. Nije mogao da dodje ni on niti stariji brat Muaz da sahrane majku ali eto bila je sestra Maida i obavila sve to kako je trebalo i ovom prilikom se zahvaljuje svojoj Majdi svom zetu Lali i iskrenom prijatelju iz Cacka Milisavu. Sto ti je sudbina nas cetvero djece na cetiri strane svijeta govori Zijad i nastavlja:
Ako Bog da 23.07.2009 godine cemo podici nisane nasoj majki Djuli i obiljeziti njen mezar da se zna gdje lezi izuzetna majka, majka heroj, to je nas dug i dok zivimo vodicemo racuna o svojim rahmetlijama. A tu obavezu cemo prenijeti na ova mladja pokoljenja da nesmiju zaboraviti svoj korijen i svoje rahmetlije. Da dragi Allah daa da moja majka i moj babo rahmetli uzivaju u dzennetskim ljepotama.
AminOvom prilikom selami i pozdravlja svoga brata Muaza i njegovu porodicu u Americi, sestru Zehru u Njemackoj, sestru Maidu i njenu porodicu u Cacku, porodicu naseg prijatelja Milisava, kao i sve rogaticane razbacane sirom dunjaluka.
Dosao je Zijad sa svojom porodicom da nas posjeti, dosao je da rijesi problem sa licnim dokumentima, dosao je da preda dokumentaciju za rekonstrukciju kuce u Podljunu. Ne mislim ja nastavlja dalje Zijad u Americi umrijeti, jos koju godinu i ako Bog da u svoj Podljun u svoje, na svoje.
Ispratih svog jarana iz djetinjstva sa porodicom put Sarajeva ali vec sledece sedmice je novi susret…:)
Tanja Suvalija i porodica Zijada Lihica (Zika)
Zika
Stariji sin Elvis (lici na babu nekad)
Mladji sin Kemal
Lihici na rucku u Rogatici:)
Podljunski susreti
I ovog ljetnjeg odmora (2009) kao i svih prethodnih svratih u moj rodni grad, Rogaticu. Po običaju obiđem Podljun imanje, Čaršiju, mezarje Zahrid, džamiju, povratnike u Podljunu. Danas, i ne samo danas, kada god sam u Podljunu ista slika. Tišina, muk. Nigdje nikoga. I iz tih nekih sanjarenja vrati me zvuk automobila koje se iznenada pojavi. Kasim i Ibrahim Kokot sa suprugama došli u obilazak imanja, dođe ubrzo i Sejo Čano i Mehmed, pa Galib Pezić, pa Ibro Ajanović pa se iznenada napravi sijelo na Mejdanu u Podljunu. Odjednom Podljun oživi !!
Podljunski susreti
I ovog ljetnjeg odmora (2009) kao i svih prethodnih svratih u moj rodni grad, Rogaticu. Po običaju obiđem Podljun imanje, Čaršiju, mezarje Zahrid, džamiju, povratnike u Podljunu.
Ali ipak najviše emocija i najviše tuge ima u ulici. U mojoj ulici. U ulici mog djetinjstva.
Ta ulica to malo dječije carstvo koje svi nosimo u sebi je sasvim drugačija, a do juče sam prepoznavao svaku i najmanju promjenu u njoj.
Dječija vriska i galama je još tu prisutna, tu u meni i prisjećam se tih dječijih nestašluka. Od vriske i igre stanovnici Podljuna nisu imali mira. Tako je to bilo nekada ne samo u Podljunu već i u ostalim mahalama i naseljima Rogatice…
Danas, i ne samo danas, kada god sam u Podljunu ista slika.
Tišina, muk. Nigdje nikoga.
Ne vidim ni starije ljude, ni mlađe, ni djecu… Nikoga ne vidim.. Nema vriske i galame, nema igre …
Uvijek se pitam, da li u ovoj sada tuđoj ulici ima živih ljudi, djece, i ako ima gdje su….Tišinu, remeti samo cvrkut ptica i to je ono što je isto kao i nekada, cvrkut ptica.
Ni to, do ove godine nisam primjećivao, al’ sam u jednom momentu zažmirio i vratio se u djetinjstvo. Crkut ptica je zaista isti kao i prije ili mi se i to samo čini…I tako u nekim maštanjima čujem glasove Omeragince, Pašahanme, Dervagince, Babe, Taibe, Nezirahanme koja nas je stalno progonila, Begovice, Naile, Satke, Naze, Esme, Mulije …… svih tih žena od kojih većina nije među živima.
A tu su i glasovi komšija Mehmedbega, Mustajbega, Vahida, Šemse, Uzeira, Hasana, Abdulaha, Rešada, Hamde, Ekrema, Asima, Osmana, Dalije, Avde, Ibre, Fadila, Midhe ….. i mnogih drugih od kojih isto tako većina nije među živima.I iz tih nekih sanjarenja vrati me zvuk automobila koje se iznenada pojavi.
Kasim i Ibrahim Kokot sa suprugama došli u obilazak imanja, dođe ubrzo i Sejo Čano i Mehmed, pa Galib Pezić, pa Ibro Ajanović pa se iznenada napravi sijelo na Mejdanu u Podljunu. Odjednom Podljun oživi !! Ibrahima i Šefiku roditelje mog dobrog ahbaba Nedžada nisam vido još od jula mjeseca 1992 godine, kada smo zajedno bili u izbjeglištvu u Ustiprači. Saznadoh i to da je Ibrahim imao zdravstvenih problema, te da je bio operisan, ali kaže kako je sada, hvala Bogu dobro. Raspitah se malo i o Nedžadu i Nadži o Kokotima…
Naša priča je trajala nekih pola sata možda i duže, prisjetismo se malo dana prije agresije kako je to nekada bilo. Ne zaboravismo ni juni ’92, ali smo razgovarali i o sadašnjosti i o nekim planovima za budućnost.
Kasim priča da je voljan na proljeće počistiti avliju i ostatke zapaljene kuće. Očistio bi sve, onako poravnjao i pripremio za neku eventualnu gradnju ili donaciju…
Vrijeme je brzo prošlo poselamismo se sa Kokotima jer oni krenuše nazad za Sarajevo, a mi smo još par sati proveli u Podljunu..
Jedne ugodne trenutke proveli smo kod naših dobrih komšija, povratnika u Rogaticu, Pezić Galiba i Tidže. Priča, kao i svaka druga. O povratničkim temama, o životu uopšte, o povratku, o zdravlju.
Priča im moj babo, da bi volio, da se vrati u Rogaticu, te kao smo danas riješili da očistimo imanje i da pripremimo za gradnju. Nije moglo a da se ne primjeti radost u oku ovo dvoje vrijednih i poštenih ljudi, naših dobrih komšija. Galiba i Tidže .
Evo, konkurisao sam do sada na desetine puta, al’ izgleda ništa od toga, nego ću ja ako me zdravlje posluži polahko krenuti sa gradnjom, pa ako me kakva donacija stigne dobro i jeste, ako ne nikom ništa…
Bil’ se ti vratio Alija, upita Tidža i nadoveza se na priču. Bi, odgovori babo.
Pa, hočeš li se baš vratiti Alija, upitaše ponovo al’ ovaj put zajedno, kao da nisu dobro čuli. Hoću, kaže babo! Doduše, ja bih bio u Rogatici od proljeća do jeseni, a zimovao bih u Sarajevu.
E da se hočeš Bogdo vratiti, reče Tidža haman kroz suze, i nastavi. Juče sjedim na onim stepenicama od Uzeirove i Džemiline kuće i gledam ono vaše imanje i ostatke kuće, pa se prisjetih Bože moj kako se u ovu kuću dolazilo i odlazilo, što iz Goražda, Sarajeva, Zavidovića, što iz komšilika, eto ko da sam znala, da ćete nam danas doći…
U toj priči u avliju uđe čovjek koga ne prepoznah na prvi pogled. Gledam, poznat mi čovjek, al nikako da skontam ko je. Poslije par minuta prepoznah mog radnog kolegu Hajragu Tantulu. Upitah ga Hajraga možeš li me poznati? Ne mogu, kaže! Hajde probaj još jednom. Klima glavom i kaže, ne znam, ne mogu da se sjetim. Rekoh, mu ko sam. Pa jesi li to ti, tako ti Boga? Jesam. Zagrli me. Nismo se odavno vidjeli. Nismo od 92, 93. I tako krenu priča, prvo u vezi njegovog zdravlja. Reče mi, da je imao ozbiljnih zdravstvenih problema. Da je imao i operacija i da je sada relativno dobro i da koristi propisane lijekove svakodnevno. Ovom susretu sam se baš obradovao jer je Hajraga radio u DZ, gdje sam i ja radio. Uvijek je bio korektan i dobronamjeran prema meni, a pored toga uvijek spreman za šalu i diskusiju..
Poznajem ga dobro, a u par navrata smo mi iz HES-a bili kod njega u kancelariji gdje smo sjedili i zezali se, ali je i on kod nas navračao. Želim mu sve najbolje, te da mu povratnički dani proteknu u zdravlju i rahatluku…
I tako uz priču začusmo zvuk kamiona i bagera pa se poselamismo sa našim komšijama i sa Hajragom.
U polasku – Ne može a da se ne primjeti plastenik Dinka Pezića i njegove supruge. Vrijedne ruke ovih povratnika su dotjerali sve pod konac. Da staneš, da gledaš i da se diviš.
Mi smo riješili da danas očistimo sav teren gdje je nekada bila kuća i garaža. Da se pripremi za ponovnu gradnju u Podljunu. Ako Bog da!
Tako je i bilo, par sati su kamioni odvlačili materijal koji je tu bio. Sada je sve očišćeno i spremno za proljeće i ljeto. Pa ćemo vidjeti kako i šta dalje. Ako Bog da i gradiće se
Poslije Podljuna, posijetili smo mezarje Zahrid, gdje smo proučili Fatihu našim rahmetlijama!
- You must be logged in to reply to this topic.