Padne mi ponekad misao moje istrosene pameti na nekorisne stvari,pameti koja ima relativno mali kapacitet,i relativna dostignuca na ovom svijetu utrka velikih igraca.Puno sam stajao na cistini,brisanom prostoru,bjezeci od vjetrova koji nose Nas male.Odnoseci nas u ambis bez povratka nedajuci nam ni jednu grancicu,za koju se mozemo uhvatiti,nebil dobili nekakve sadake velikih igraca koji neznaju driblati kao Pape,ali znaju gaziti bez pardona ili bilo kakvog zvizduka sudija koji,kad su se vec najeli pecenja paze da him golf nebude slupan.
Ostalo mi je tako malo prostora da disem,zavrcu moji sa svih strana.Pa jos vise stezu kad koju prozborim,psuju mi mater,sviraju mi melodije od kojih bi i Hickok rekao,pa pobogu brate sta je ovo,gdje sam ja to filmove stvarao.
Zgurali me do kraja,gdje sam ja vec to bio,i odakle sam se vratio,sam.
Podcjenjujuci moje sto se zove,reze kao bijesni kerovi zedni krvi mojih likova,gledaju me svi,onako maloga,pritjesnjen u corsokak,nepitajuci se tone li Twin Peaks,ili sta je to posrijedi da je i Alfreda zabrinulo.
A oni veliki su mi oduzeli sve,cekaju da se moja dusa od tijela rastavi,pa da pocnu sutati i gaziti mojim sto se zove,dajuci him mrvice sto su ostale od velikih igraca i njihovih menagera.
Samo mozda neznaju veliki,da sam poslije niskih i jakih udaraca ustajao na noge i bio jos jaci nego ikada,i volio ono sto se mojim zove vise od svega.Dali ce vec jednom shvatiti da iako sam mali po cijenjenju ljudstva,da nisam neki orator i obrazovan covjek,da nisam babin sin,na ciji racun postajem Veliki sa velikim odmorom od skole,ali jesam covjek iza kojeg je zid,poljiven benzinom gorim u corsokaku,samo sto veliki neznaju da sam vjecita vatra koja jos moze nekog da ugrije,a to se zove prijatelj….Twin Peaks
