-
Moj drug Edin
Sarajevo, ponedjeljak 02 avgust 2010
Kazem moj drug a nismo se bili vidjeli mozda od ’92 pa evo do drugog avgusta ove godine. Sretosmo se i to slucajno na Otoci pa za uspomenu napravismo i par slika.
Edin Skaljic je moj drug a i komsija sa vrh Tekije, a drugovali smo izmedju ostalog kod Dine u kaficu onih prijeratnih godina.Kod Dine, tako smo zvali kafic, u nasem dijelu grada, koji je bio u prizemlju kuce rahmetli Mehmedalije Kahvedzica a drzo ga je njegov rahmetli sin Dino. Mehmedalija ubijen kao civil a Dino pogino na ratistu. Njegovi saborci su pricali da je bio izrazito hrabar, neustrasiv i dobar borac.
I nije moglo drugacije jer je pripado onima iz raje koji su bili dobre duse, blage naravi, spremni za svako humano djelo i pomoc bilo kome.
Rahmetli Dino zasluzuje da se o njemu napise jedna posebna prica, bice…A o mom drugu Edinu nemogu sad puno pisati jer neznam skoro nista sta se sa njim desavalo proteklih godina. Zato smo nas dvojica dogovorili susret i vidjenje prve prilike da ja dodjem u Bosnu, ako Bog da…
Sretoh ga na Otoci na ulazu u pijacu, al pijacu onu buvlju na desnoj obali Miljacke kad se ono hoce Buca Potoku. Stoji tu sa svojom cetverokolicom na kojoj su naslikana dva velika kljuca i stoji jos cjenovnik za izradu kljuceva. Pravljenje kljuca skoro pa dzaba.
Gore na vrhu masina za izradu kljuceva i hejbet raznih kljuceva.
Iznenadjen radosnim susretom mi ne naompade da napravim par kljuceva. Da zamijenim ove stare u mom dzepu, pa da imam nove izradjene rukom mog druga, komsije i naseg sugradjanina Edina.
Valjda je i to tako htio dragi Allah pa da imam nijet za ponovnim vidjenjem sa nasim Edinom.
Rece mi da je redovno nedjeljom na auto pijaci, da to svi znaju i kome zatrebadne da kljuc napravi zna odmah gdje ce naci pravog majstora.
Pa pored toga sto dobije novi kljuc bude tu i muhabeta o nasoj Rogatici i nasoj Staroj raji…
Edin i ja
:)
Moj drug Edin
Sarajevo, ponedjeljak 02 avgust 2010
Kazem moj drug a nismo se bili vidjeli mozda od ’92 pa evo do drugog avgusta ove godine. Sretosmo se i to slucajno na Otoci pa za uspomenu napravismo i par slika.
Edin Skaljic je moj drug a i komsija sa vrh Tekije, a drugovali smo izmedju ostalog kod Dine u kaficu onih prijeratnih godina.Kod Dine, tako smo zvali kafic, u nasem dijelu grada, koji je bio u prizemlju kuce rahmetli Mehmedalije Kahvedzica a drzo ga je njegov rahmetli sin Dino. Mehmedalija ubijen kao civil a Dino pogino na ratistu. Njegovi saborci su pricali da je bio izrazito hrabar, neustrasiv i dobar borac.
I nije moglo drugacije jer je pripado onima iz raje koji su bili dobre duse, blage naravi, spremni za svako humano djelo i pomoc bilo kome.
Rahmetli Dino zasluzuje da se o njemu napise jedna posebna prica, bice…A o mom drugu Edinu nemogu sad puno pisati jer neznam skoro nista sta se sa njim desavalo proteklih godina. Zato smo nas dvojica dogovorili susret i vidjenje prve prilike da ja dodjem u Bosnu, ako Bog da…
Sretoh ga na Otoci na ulazu u pijacu, al pijacu onu buvlju na desnoj obali Miljacke kad se ono hoce Buca Potoku. Stoji tu sa svojom cetverokolicom na kojoj su naslikana dva velika kljuca i stoji jos cjenovnik za izradu kljuceva. Pravljenje kljuca skoro pa dzaba.
Gore na vrhu masina za izradu kljuceva i hejbet raznih kljuceva.
Iznenadjen radosnim susretom mi ne naompade da napravim par kljuceva. Da zamijenim ove stare u mom dzepu, pa da imam nove izradjene rukom mog druga, komsije i naseg sugradjanina Edina.
Valjda je i to tako htio dragi Allah pa da imam nijet za ponovnim vidjenjem sa nasim Edinom.
Rece mi da je redovno nedjeljom na auto pijaci, da to svi znaju i kome zatrebadne da kljuc napravi zna odmah gdje ce naci pravog majstora.
Pa pored toga sto dobije novi kljuc bude tu i muhabeta o nasoj Rogatici i nasoj Staroj raji…
Edin i ja:)
Kad se badzani sastanu
Brdzani, ponedjeljak 26 juli 2010
Kod nas obratno, prvo smo ufatili ovu velku pa nam je rekla gdje su manje…;)
Kemo badzan, ja i komsija sa kacketom…:woohoo::)
A ove slike su nastale neposredno prije ovih gore…B)
Cevapi teleci, sudjukice i krilca
Dina, Alis, dedo Mumin, Sumeja, Esma i Rusko:)
Mevlud u Kramer Selu
Nedjelja 1 avgust 2010
Bijase jos pocetak juna kad sam nanijetio da cu biti 1. avgusta na mevlud u Kramer Selu. Sebep tom mom nijetu je bilo obavjestenje, poziv, Ibrahima Becirevica i njegove scerke Hidajete ovdje na ovoj nasoj Rogatickoj stranici. Oni su jednostavno pozvali sve one koji hoce i mogu da prisustvuju mevludu u Kramer Selu a koji ce biti proucen svim nastradalim tj. pobijenim Rogaticanima na Stjenicama 2. augusta 1992.
Posto 2. august dodje u ponedjeljak zbog sto veceg odziva mevlud je zakazan u nedjelju 1. augusta 2010.Osvanu pomalo oblacan ali topao prvoavgustovski dan. Ekipa se pomalo okupila na jutarnjoj kahvi u Brezovackoj u Hadzicima.
Mumin dedo, Zenga, Kemo badzo, Belmo i ja je druzina koja krece put Sarajeva dalje preko Romanije dole prema Rogatici.
Vodim Hadzicane i Konjicane da jos jednom vide kakav je gostoljubiv i dobar ovaj moj Rogaticki narod. S druge strane da upoznaju jos bolje ovaj moj lijepi krajolik pa ce onda svog zeta (mene) jos vise voljeti.
Krenuli smo ranije jer nam je namjera da produzimo prvo u Vragolove da vidimo kako oni izgledaju, koliko je sta obnovljeno i imal povratnika. To je Muminova zelja jer mu je poslije rata radeci u Energoinvestu bio kolega Hakija Karahmet kojeg ce se mnogi sjetiti po nadimku Keri. Nadimak je vjerovatno zaradio svojevremeno igrajuci fudbal za Rogaticku Mladost. Jos je Muminu kolega bio i Kasim Pleho pa eto da i njega spomenem…Vratismo se iz Vragolova prema Han Stjenicama. Gledam pored magistralne ceste nema table sa natpisom Kramer Selo. Nema table koja je uvijek bila tu da oznaci skretanje u selo i njegov pocetak. Kasnije cemo saznati sto je nema…
Negdje je oko 11 sati prije podne. Poranili smo jer neznamo ukolko tacno pocinje Kramerski mevlud jer negdje se mevludi pocinju uciti ranije a negdje tek kad se klanja podne. Kaldrma je razrovana potocima koji su nastali od nedavnih obilatih padavina ali moze se izabrati. Eto nas na vrh sela i okrecemo udesno pa ce mo nanize prema dzamiji. Malo je naroda pa zakljucujemo da smo mi ipak bas poranili. Nema veze malo ce mo prohodati po ovom lijepom Rogatickom selu pa malo i promuhabetiti sa mjestanima koji sjede uglavnom ispred kuca.Parkiram auto na prosirenju preko puta dzamije.
Nismo cestito ni izasli iz auta kad nas ljudina iz kuce, koja se i sama nalazi odmah preko puta dzamije, poziva na kahvu. Moji saputnici pomalo zbunjeni i ja cekam reakciju. Tu je Mumin koji je uvijek spreman da preuzme inicijativu i zapoce razgovor. Kako saznadosmo da ucenje mevluda pocinje poslije podne namaza tako Mumin bijase fakticki uvucen prema kuci ovog dobrog domacina. I mi ostali bijahosmo jos nekolko puta pozvani da idemo na betoniranu terasu ispred kuce. Moji se ko neckaju, iznenadjeni ovakvim gostoprimstvom a ja se samo smijem i tiho govorim:
Jestel vidili, takvi smo ti mi Istocnjaci, Rogaticani.
Nadjosmo se za stolom na terasi a da jos ni ne rekosmo ko smo i odakle smo.
Pitam naseg domacina za ime i on odgovara da se zove Hamdija Feriz. Prica da je sve ove poratne godine proveo negdje kod Visokog. Dobro se tamo snaso a evo je uspio i donaciju dobiti pa da moze starost docekati i provesti na svome, u svome Kramer Selu. Kuca mu je tek obnovljena i jos nije zaprimljena pa nema jos ni struje ali bice za koji dan ako Bog da.
Kasnije ce mo mu upoznati i sina ali sam mu zaboravio ime. Vrijedan ko i babo mu.
Hamdija i hanuma mu su ponosni na njihove dvije prelijepe unuke koje su obucene upravo za ovakvu priliku, vjerski.
Onda ja velim da sam samo ja Rogaticanin i objasnjavam ko su mi, i odakle su, moji saputnici.
U svemu tome bijahosmo ugosceni sokom a ubrzo stize i kahva. Pridruzi nam se i Hamdijin prika koji je odnekud iz ili od Breze, mescin.
Razvio se muhabet o svemu i svacemu al ponajvise o ratu i ovim poratnim vremenima.Za nepovjerovati kolko su nam se nasi domacin i domacica obradovali. Tacno ko da im nas je dragi Allah poslo. Spremile domacice svega i svacega i jos samo da musafiri naljegnu i eto stigosmo mi. Mozel ti ljepse zadovoljstvo biti nego da si se tek vratio u obnovljenu kucu i nadas se musafirima koji ce ti donijeti nafaku u kucu i oni se bas pomole, pomole i to u jedan ovakav dan kad se uci mevlud stradalim komsijama i prijateljima.
Pitam za tablu koja pokazuje selo i dobijam odgovor:
Nemamo nikakvih problema sa komsijama Srbima is okolnih sela ali nam tabla na cesti nikako nemoze da ostane. Mi je postavimo, zanoci i sutra je nema. Tako kolko hoces puta. Pitam u Sali jestel probali napisati i cirilicom.
Jesmo ali dzaba je opet je ujutro nema.
Koje su sve famelije zivile u selu:
Feriz, Becirevic, Sejtarija, Kapo, Dugalija, Cutahija, Handrk, Omanovic, Marava…fale jos dvije, cini mi se…
Neke od ovih famelija ce nestati jer nemaju muskih potomaka.
Belmo momcicak ode uz selo, kaze da vidi imal cura.
Lopov jedan vidio je dvije iz auta kad smo dolazili…Vakat da se podje na podne namaz i Hamdija nam vice da odmah poslije mevluda dodjemo na rucak. Vidim ja da im je svarno puno stalo da rucamo kod njih jer nam i domacica vice da je sve spremno, da ima rucak i samo da se naspu tanjiri.
Neki moji vicu da im je nezgodno i da smo vec dobro ugosceni…
Narod pristize sa svih strana, niz selo, uz selo a parkirava se i dosta auta.
Abdest smo vec uzeli ispod kuce, ispred podruma naseg Hamdije pa krenusmo u dzamiju. Napuni se dzamija fino, taman dovoljno mjesta za sviju. Klanjasmo pa ucaci krenuse uciti mevlud .
Povruce je u dzamiji pa bijahosmo svi pocasceni sokom da se osvjezimo.
Poslije efendija Lutvic zavrsi i predade nekolke hatme, spominjuci imena onih kojim su namijenjene kao i imena stradalih na Stjenicama 2. avgusta 1992.
Da bas nas dobri efendija Lutvic sa kojim sam imo priliku jos ranije da se upoznam. Dobar i obrazovan efendija trenutno drzi dzamiju u Vragolovima.
Odmah poslije mevluda se poselamih i malo promuhabetih sa nasim dobrim efendijom…Izlazeci iz dzamije vidjoh odmah da je Hamdija uzo ispod ruke Mumina i vuce ga prema svojoj kuci. Dobro je on to skonto da i mi ostali moramo za njim.
Rucasmo dobro po istilahu muhabeteci cijelo vrijeme.
Hrana ukusna, prava nasa a nase domacice su bile citavo vrijeme na nogama pazeci da nam sta nezafali.
Boze mili da li su ovi dobri ljudi, spremajuci ukusnu zahiru, vec znali da ce mo mi doci kod njih.
Znali su sigurno samo vjerovatno toga nisu bili svjesni, a znali smo i mi da nas ceka nasa nafaka samo smo trebali doci po nju.Dragi nasi Kramerci, dragi nasi Ferizi, hvala vam na iciramu…
:)
Kod amidze Elvira
Ahatovici, cetvrtak 29 jula 2010
Odavno nisam piso a ni slike postavljo o druzenju sa nasim Amidzom i njegovima. Navratimo im cesto, svaki put kad smo u nasoj lijepoj Bosni makar dva tri puta.
Dva dana ranije nego sto su nastale ove slike smo im bili ja i Esma, ustvari navratili pa da Rusko ostane koji dan kod njih.
Onda, dan dva kasnije, nazva Rusko i rece da hoce ici na more ali su mu kupace stvari ostale kuci u Hadzicima. Kako ja i Zenga svakako imadosmo namjeru skoknuti do Sarajeva tako mu i ponesosmo sta je trazio.A ko se ne sjeca naseg Amidze da napomenem da je on prezivio u onom Ahatovickom autobusu kada su cetnicki zlotvori raspalili svim orudzem i oruzjem koje su imali kod sebe. Pun autobus zarobljenog i neduznog Ahatovickog naroda poveli ko fol na razmjenu a u stvari poveli da pobiju. Samo par njih je prezivilo taj stravicni masakar medju kojima je bio i tesko ranjeni Amidza.
Piso sam o tome ranije na nasem forumu u temi: Ratna svjedocenja…
Ramiz dedo, Zenga, ja, Elvir amidza i Suvada amidzinca
Zenga, Suvada, Amidza, nas Rusko i dedo Ramiz:)
Kod Hadzije 2
Sarajevo, utorak 10 avgust 2010
I evo ponovo se okupila stara raja na muhabet, porciju bilijara i sahan tavle kod naseg dobrog Hadzije. A i lijepo brate dok bilijardzije igraju bilijar tamo u bilijar sali ostalo drustvo caska u miru. Ovaj put uz kahvu, kiselu, sok od jabuke i tanjire raznolikih keksova. Da nezaboravim razne dzakonije u vidu cipsova i ostalih grickalica. Razvio se muhabet o Staroj Rogatici, nasoj raji ali Bogami i o sadasnjici. Spominje se ovaj spominje se onaj, jedni se snasli prilicno dobro, drugi jos bolje, treci i nisu bas.
I tako ko ti god naompadne a neznas sta je sa njim neko od raje zna i prica. Ovaj put i nas Meho Kerla sa nama ali mu nedadosmo puno o fudbalu nego nam prica o Rogaticanima po Mostarskom raskrscu, Misevicima, Binjezevu, Hadzicima, Pazaricu, Tarcinu i dokle nas sve nema na taj kraj.
Pricasmo i o nasim ratnim dogodovstinama o nasim sehidima i gazijama…, ma sta da vise pisem kad mogu jednostavno reci:
Bijase nam ko nekad u nasoj Staroj Rogatici…
Nas Hadzija i mala raja
Slika na zidu 1
Meho, ja, Mirsad, Hadzija i Braco
Falil kome sta, pita nas nas domacin Hadzija
Razgovor o knjizi: Biti svjedok istine, pisac legendarni komandant Ahmet Sejdic
Slika na zidu 2
Slika na zidu 3
Slika na zidu 4
Tavlasi prvi mec: Braco i Hadzija
Tavlasi drugi mec: Mirsad i Hadzija
Opet njih dvojica
Bilijardzije: Sumeja i Braco
Opet iste bilijardzije
Slika na zidu 5
Bez komentara
Komsija i Sumeja
Muhabet se nastavio do u neka doba
Svak igra sa svakim pa na kraju i babo sa svojom scerom SumejomP.S. Kod naseg Hadzije se moze raja uvijek okupiti na sijelo uz bilijar, tavlu i sah, ali samo po ranijoj najavi.
Hadzijin broj mobitela je: 06 1215937Do sledeceg muhabetli sijela…
:)
Rodjaci sa Bjelasnice (ili kako je Cengic posto Tresnjo)
Umoljani – Bjelasnica, nedjelja 08 avgust 2010
Ovo je samo jedna slika iza koje ce doci prica i jos vise slika sa Mevluda u Umoljanima na Bjelasnici.
Zasto sam dao naslov: Rodjaci sa Bjelasnice ???
Nasi gosti a strine (amidzince) Zejne braca sa hanumama su iz Bjelasnickog sela Cuhovici, i prezimena Tresnjo. Po prici ovog u sredini sa francuzicom oni su ti moji rodjaci.Rodjak prica:
Nekad davno za teska zemana gonjen nekakom silom i nevoljom u Bjelasnicke vrleti, tacnije u selo Cuhovici, stigo i sklonio se nekakav Drinjak. Sto po rodjaku treba da znaci neko ko je zivio pored Drine, negdje od Gorazda do Foce.
Sklonio se tu i oni ga prihvatili ko svog.
Proslo vremena i on se u selu udomacio pa i ozenio seosku djevojku.
Sve je u redu ali kako ce biti covjek a da nema prezimena, a ono Cengic nije smio ni spomenuti.
Vijecali seoski poglavari u zimskoj veceri grijuci se uz vatru i odluce.
Koje drvo u proljece prvo probehara to ce mu biti i prezime.
Prva probehara tresnja pa moj rodjak Cengic postade i ostade Tresnjo…
S lijeva: Dedo Mumin, Zenga, strina Zejna sa snahama (pokrivene samijama), Esmom i dvojicom brace.:)
…za Zepu preko Budete (drugi dio)
U posjeti kod Sabana Kulovca
Rogatica i Zepa, petak 30 juli 2010
I tako poselamismo se sa starim Musanom i on krenu preko Mosta na Zepi, brdu u svoje Ribioce a mi nazad prema centru Zepe ili dzamiji gdje i jesmo ostavili auto.
Samo proci ce jos koji sahat dok mi prevalimo taj kratki put, od desetak minuta, jer nam valja sad svratiti kuci kod Sabana Kulovca. A odmah znam kad krene prica tesko ce joj biti kraja jer imamo ja i ovaj dobri Zepljak o cemu pricati i to nasiroko.Prvo cu ga upitati za zdravlje i jel se imalo naviko na zivot bez njegove rahmetli Osmane koja onomad umrije. Onda cu ga pitati za njihove sinove a moje drugove iz djetinjstva, Benu i Cazima. Majka im rahmetli Osmana i jes moja komsinica iz Gracanice, scerka rahmetli Nazifage Hodzica. Mnogi ce ga se bolje sjetiti kao portira iz Rotexa. Nazifaga bijase mucki ubijen u onom zlotvorskom cetnickom napadu na lijevu obalu Rogatice, na Gracanicu, 19 juna 1992 godine.
Ja i Beno smo se igrali skupa i druzili jos od malih nogu. Sa Cazimom opet drugovah kasnije na nekoj od radnih akcija
Onda ce prica krenuti o ratnim vremenima kad sam opet drugovo najvise sa Sabanom. Nebih ovom prilikom puno o tome jer sve ima lijepo zapisano na forumu nase stranice u temi: Ratna svjedocenja, pa onda u mojoj podtemi: Preko Cerske, Srebrenice, Zepe, Gorazda…
Dalje ce prica krenuti o vocarstvu i poslije dobrog uvoda krenucemo ja i Saban u obilazak njegovog vocnjaka. Jos iza stola gdje sjedimo vidim da su se grane iako poduprte savile do zemlje od silnog roda. Rodila miva ove godine dobro u Zepi. A koje to godine i nije u ovom pitomom iako planinskom kraju.
Hodamo vocnjakom i Saban mi zanosno i to sa ponosom prica o samim vockama:
Vidis ovih nekoliko stabala sljive to ti je ta i ta rana vrsta pa onda ove su ti te i te kasne…
Red dva sljiva, pa red dva jabuka, pa onda red dva krusaka, red dva tresanja i visanja… a pukli dugacki redovi.
Dugacki redovi ko na Zetri gdje narod ceka da ga Turabi pomiluje i rukuje se sa njima…Da ja ne zaboravim reci da nas je nas domacin Saban dobro doceko i pocastio, svim i svacim, i jos nas je pozivo da ostanemo na konaku. Medjutim posto nisu posli dedo Mumin I Belmo sa nama druzina nehtjede zakonaciti. Odmah sam ih uslovio da nece sa mnom iduce godine zijaretiti Zepu i njen lijepi krajolik ako ne obecaju i ne pripreme se za konak.
Necu ja vise ovako, malo je meni samo naobdan u Zepu. Hocu ja makar na dva, tri dana.
Kako vec imadoh u posjedu prvu Sabanovu knjigu: Zepa 1992-1995 tako ovaj put dobih i drugu: Zepa Kroz historiju zivota i adeta. I to jos sa posvetom.Proletise sahati a mi hocemo jos malo svratiti kod efendije Zepskog i malo dole na Slap. Da vidimo kako izgleda jezero bez vode jer je pustana brana zbog odrzavanja hidrocentrale.
I tako poselamismo se sa nasim Sabanom i krenusmo dzamiji a u rukama nosimo kese sa sljivama, jabukama i kruskama…
:)
Popodnevna kahva
Hadzici, nedjelja 01 avgust 2010
Sestre piju popodnevnu kahvu na meraji ispred nase kuce u Hadzicima…
Dina i Esma
Esma i Dina:)
Hadzici, srijeda 11 avgust 2010
Spremajuci se nasem Barbi u Tarcin ja, Hadzija i Naza slucajno se sretosmo sa nasim Esrefom ispred samoposluge Bingo 3 u Hadzicima a malo dalje svratismo u “Granap” (vlasnik nas Samir Kurtic) i sretosmo se sa nasim Kurticima i Musicima…
Enis Sejdic (Hadz) i Esref Salan
Naza, ja, Samir, sin rahmetli vatrogasca Hase Musica i Samirova mama:)
- You must be logged in to reply to this topic.