-
Negdje kod Rogatice, nedjelja 01 avgust 2010
U ovom nasem selu smo bili na mevludu a domacin i domacica ove kuce su nas, kao musafire, srdacno pozvali i lijepo ugostili, kako prije tako i poslije mevluda.
Moji saputnici su bili jako dirnuti i prijatno iznenadjeni time da nas je tako lijepo neko ugostio a da nas uopste nepoznaje.
A ja sam im kroz osmijeh govorio:
Takav vam je adet i obicaj kod nas Rogaticana.
Bice prica, ako Bog da…
:)
Opet slucajni susret
Rogatica, petak 30 juli 2010
Ova slika je nastala prilikom mog drugog, ovoljetnog kratkotrajnog svracanja u Rogatici ovaj put iduci u drugom pravcu racunajuci za onaj od neki dan kad sam iso put Gorazda.
Svratli smo samo na dorucak kod Irfe u rostiljnicu na Topliku i brze bolje put naseg odredista da stignemo na dzumu, i stigli smo…
Moj stari ahbab Zambi ce razumiti mene da ni prilikom ovog svracanja nebijase vremena da se vidimo, a najveci razlog tome je jer sam ja imo naum da jedan dan dodjem u Rogaticu i da provedemo koji sahat skupa. Nebude uvijek kako covjek naumi al bice vakta ako Bog da…
Keva i Teva ispred Irfine rostiljnice na Topliku u RogaticiBjelasnica
Babin do, cetvrtak 12 avgust 2010
Cekamo dolazak drugog dijela ekipe pa da krenemo za Umoljane a onda put pod noge ukrug Umoljani-Lukomir-Umoljani.
Mirsad i Zenga
Ja i Mirsad:)
Uzvratna posjeta
Sarajevo i Hadzici, utorak 10 avgust 2010
Druzenje dvojice drugova se nastavlja a ovaj put je to bilo kod nas u Hadzicima.
Neprodje nikako par hefti a da se telefonski ne cujem sa nasim Starim Rogaticaninom Hakijom Mufticem i svaki put se pomalo iznenadim toplom i srdacnom odgovoru sa druge strane. Ono kontam ipak je Hakija covjek koji je gotovo napunio devetu deceniju zivota pa se bojim da mu ne dodijavam. Al nije tako a to znam i osjetio sam prilikom naseg prvog telefonskog razgovora kao i naseg prvog druzenja kada Hakiji nije bilo nimalo mrsko da odemo do njegovog vocnjaka na Ugorskom skupa sa njegovom sestrom Hadzirom. Proveli smo tada lijepih nekoliko sahata u muhabetu o Staroj Rogatici i njenim gradjanima ali smo se pozabavili pozadugo i vocnjakom i tada sam cuo dosta dobrih ideja i savjeta od mog druga Hakije.
Hakija je o nasem druzenju u njegovom vocnjaku (u maju ove godine) piso i u “Drugom izdanju” njegove knjige “Fragmenti zivota”.
Pa eto obznanih ja da je izaslo Drugo izdanje i sretan sam sto sam dobio medju prvima jedan primjerak i to jos za posvetom za mene i moju Esmu.
Zasto i za Esmu? E pa eto zato sto sam jos telefonski prico Hakiji da je dobio jednog novog obozavaoca. Naime Esma se nije odvajala od Fragmenata zivota dok knjigu nije sa velikim uzivanjem procitala. Jos u toku citanja mi je nekoliko puta rekla kako ona nije rodjena Rogaticanka ali da je toliko odusevljena slikovitim opisivanjem starih Rogatickih obicaja.
Na kraju citanja je rekla:
Za jednu godinu cu je jos jednom ispocetka procitati…I tako u zakazano vrijeme sam pred Hakijinim stanom. Pozvonim i otvara mi Stari Rogaticanin spreman za pokret. U ruci mu jedan prisad kupine, i to one bez bodlji, a knjige cu kasnije morati ponijeti sam jer su poteske. Naravno srdacno se pozdravimo i bijah pozvan da udjem u stan sto i ucinih. Tu cu uz prijatno iznenadjenje upoznati Hakijinu braticnu Jasnu, scerku rahmetli naseg nastavnika Fuada. Popricah sa njom kratko jer ja i Hakija moradosmo poci.
Jasna je na mene ostavila dojam jako simpaticne i ljubazne osoba…Sjedamo u auto i vozimo se niz Sarajevo i za kratko vrijeme smo u Hadzicima i domalo smo gore pred nasom kucom. Docekuju nas dedo Mumin i Esma. Srdacno upoznavanje uz selamljenje i penjemo se pred kucu. Vicem Hakiji da ide uz stepenice jer je malo brdo ali on odmahuje rukom govoreci:
Jos ja mogu i uzbrdo hodati, nasta se ja veselo nasmijah.
Dobismo odmah kompliment da nam je kuca lijepa, lijepo oko nje sredjeno i da je na dobrom mjestu sa prelijepim pogledom. Gode mi ti komplimenti itekako.
Na upit hocemo li kahvu i sok nas gost odgovara da bi samo svjeze vode i Esma zacas donosi. Domalo Hakija vadi makaze za obrezivanje voca iz svoje torbice i ide prema sadnicama voca da ih malo pogleda.
Pokazujem mu u cvijetnjaku sadnice loze i kupina, sa bodljama i bez, koje sam dobio u maju od njega i koje su krenule pravo. Govorim da cu im morati naci drugo mjesto jer smo odustali od pravljenja mjesta za sjedenje ispod loze jer su planovi sada otisli u pravcu sadrvana odnosno Hladnjaka kako se to kaze na nas Rogaticki jezik. Odmah dobijam ideju od njega gdje bi im bilo najbolje mjesto i meni se bas svidi.
Za vocke konstatuje Hakija da su zdrave i u dobroj kondiciji i daje mi tip za obrezivanje grana:
Odsijecanje ukoso i to odmah iznad izdanka. U prici tako zabavi se oko svake od nekoliko sadnica: Oraha, jabuka, krusaka , tresnje i visnje. Kasnije ode na drugu stranu da pogleda ribizle i maline. Vratimo se za sto na meraji ispred kuce i tek tad poce pravi muhabet izmedju njih troje. Esma i Hakija o knjizi a dedo Mumin i Hakija uopste o vocarstvu, stocarstvu i o cemu sve ne. Bio je to muhabet na relaciji Rogatica-Bjelasnica.
Ja sam najvise sutio i sluso.
Poslije par sahata dodje vrijeme rastanka jer ja I Hakija moramo dalje. Idemo obici par vrtnih centrova i utom ce biti i vrijeme rucku. U vrtnim centrima bijase nam ugodno u razgledanju i razgovoru a cuh jos vise dobrih savjeta u vezi vocarstva i bascanstva.
Na kraju je bila Hakijina obaveza da nas vodi na lijepo mjesto na rucak.
Ja sam sluso uputstva, vozio i uskoro se zaustavismo u Buca Potoku, preko puta Zraka, u restoranu Sjaj.
Pecenje, bez salate, bijase nabas pa moradosmo jos koju stotinu grama extra naruciti,
Stari druze hvala ti na ugodno provedenom danu i do sledeceg druzenja, ako Bog da.
Hakija i ja
Kruske
Ribizle
Hakijini loza i kupine u cvijetnjaku ispred nase kuce u Hadzicima
Dedo Mumin, Hakija i Esma u razgovoru
Hakija ispred Vrtnog Centra u Hadzicima
Rucak u restoranu Sjaj
Fragmenti zivota, drugo izdanje
Esmi i Nedimu
dragim prijateljima koji zive
u Holandiji i misle na svoju
Bosnu i Hercegovinu-Hadzice,
Rogaticu i sve dobrote koje su
morali ostaviti.
Sa zadovoljstvom uz najbolje
zelje za dobro zdravlje i dugovjecnostSarajevo 10.08. 2019
u potpisu:
Hakija Muftic…za Zepu preko Budete (prvi dio)
Rogatica i Zepa, petak 30 juli 2010
Danasnju turneju sam zamislio da idemo preko Rogatice za Zepu. Ostavio sam sve opcije otvorene pa kako stize dio ekipe iz Konjica pocesmo zavrsni dogovor. Moj prijedlog je bio da u Rogatici budemo na dzumi pa poslije da nastavimo za Zepu gdje bi konacili. Medjutim vecina bijase za to da se ipak vratimo navece kuci u Hadzice.
Kako god hocete, al ipak donesite konacnu odluku kad budemo u Zepi, velim tako jer sam nestrpljiv da krenemo…Kako idemo samo nas sestero potrpasmo se kod mene u auto i krenusmo polahko. Sedam sjedista je a da je kojim slucajem osam nagovorio bih ja i dedu Mumina i Belmina da idu sa nama. Oni odustadose iz razloga da ne idemo sa dva auta.
Prolazimo polahko kroz Sarajevo svi vidno raspolozeni i ja im pricam o tome kuda sve trebamo proci od Rogatice pa da stignemo u Zepu. Kako spomenuh Borike odmah Sumeja pita hocemo li svratiti na jahanje konja.
Neznajuci sta da joj odgovorim velim da ce mo o tome odluciti kad budemo tamo u blizini.
Put do Rogatice proleti zacas u caskanju i vozim lagano niz Rogaticu do Irfine rostiljnice. Nema vise one uzbudjenosti ko ranije kad sam dolazio u Rogaticu, nekako mi svejedno isto ko da sam jos juce bio u njoj poslednji put. Znas da ces sresti jal nesresti poznatu facu, jer su tamo sada uglavnom stranci da nekazem oni koji su se tu naselili najdalje do osamnest godina unazad. Mi otjerani iz naseg grada, sa nasih ognjista rasuli se diljem dunjaluka a oni trbuhom za kruhom nasli utociste uglavnoj u rezervnoj im domovini Srbiji. Tako da u Rogatici skoro da nema njenih starih stanovnika tako da je ona odavno izgubila svoju dusu…Pred rostiljnicom nas docekuju nasi Irfo i njegova Munira. Ocekivali su nas jer smo se noc ranije najavili. Dok se tako selamimo kad iznenada izbise drage osobe cijem susretu se istinski obradovah.
Ni manje ni vise nego nas Keva sa svojom porodicom. Boze mili ja srdacna susreta dvojice ahbaba nakon toliko godina pa jos u Rogatici. Keva mi masaAllah dobro izgleda, raspolozen ko ista a u rukama mapa sa papirima. Sredjuje papire i sprema gradnju kuce u Podljunu.
Napravismo par slika i sjedosmo da kahvenisemo a mi i da doruckujemo Irfinih Sarajevskih Cevapa u Rogatici a ako ko hoce moze i sta drugo al opet Sarajevsko.
Ohose nasi Salani a ja gledam na sat.
Pet do dvanes po ovom novom vremenu. Jos sahat i pet minuta do dzumme. Za sekundu donosimo, ja i badzan Kemo, odluku da probamo stici na dzummu u Zepu.
Irfo nam vice da su krivine i da ipak nemozemo stici. Mi po svom i vec smo u autu i nastavljamo put…
Keva i Teva
Sa nasim ljepsim polovinama
Sumeja, Alis, cevapi, cockta i sinalko
Dina, Esma i Kemo
Sa nasim domacinom IrfomVozeci se pored trafostanice na Supljoj Gromili naviru mi emocije ali ih se rjesavam pricanjem mojim saputnicima o starim vremenima provedenim u mom dijelu grada, ponajvise djecjem dobu. Najvece su i najljepse uspomene ostale bas iz tog bezbriznog doba. Ulazeci u stijene pokazujem im pecine na kojima smo mi djeca iz Gracanice provodili dosta vremena. Vrelo u Seljanima, dom pa uzastrane prema Okruglom, Satorovicima, Osovu.
Gore na Lijesci zaustavljamo se na trenutak, pokazujem im i pricam o Staroj Lijesci. Tamo pored Borika vidimo par krda konja. Sumeja odusevljena a ja joj vicem da nemamo sad vremena da se svratimo na jahanje.
U Budeti tovare balvane na jedan kamion i moradosmo par minuta sacekati. Krenusmo dalje asfaltim putem koji vijuga nanize.
U neko doba se moradoh krizati sa jednim traktorom. Pitam vozaca kolko jos ima do Zepe a on mi veli oko sedam kilometara. U tom momentu mi zvoni mobitel. Nekako se mimoidjosmo i ja se javih na mobitel. S druge strane nas Pine. Zove da vidi jesmol stigli u Bosnu pa da se koji dan vidimo. Velim mu gdje smo i da zurimo da stignemo na dzummu a u svakom slucaju se vidimo.
Pine i njegova Hedija su nam jako dragi prijatelji i uvijek kad dodjemo u Bosnu obavezno se vidimo sa njima.
Na Brezovoj Ravni pocinjem pricati ratne dogodovstine kad sam bio u Zepi ’92.
Koju minutu kasnije ulazimo u Zepu i parkiramo na putu ispod dzamije.
Jos je oko pet minuta do dzumme…U dzamiji prilicno naroda, mozda i sedamdesetak i vise. Pored starijih ima i omladine pa i pokoje dijete.
Klanjasmo pa efendija Edin Sljivar poce vaz.
Govorio je izmedju ostalog o konzumiranju alkohola u Zepi (ali i opcenito), o Zepskim mezarjima i o cistoci Zepe.
Sto se tice alkohola potpuno je u pravu jer prilikom naseg samog ulaska u Zepu primijetismo u blizini dzamije (odmah preko puta) prodavnica, mehana, stali je neznam ni sam. Jedni sjede, drugi leze, treci stoje a pred svima pive. Licno nemam nista protiv toga sto neko popije pokoju ali ovo ovdje nekako daje losu sliku same Zepe. Na jednoj strani nekoliko desetina dzematlija krenulo na dzumu a s druge strane nekoliko njih koji konzumiraju alkohol. Pa skloni se makar malo negdje sa strane da te putnici namjernici negledaju…
Sto se tice samih mezarja govorio je efendija Sljivar da ih treba redovno kositi i odrazavati. Kao los primjer naveo je kako neki dodju urediti mezare svojih rodjenih pa zagaze kroz visoku travu dodju pokose i urede mezarje samo svojih rodjenih. Nije u redu kad si vec sa kosom raskosi i stazu do mezara. Onda je spomeno da ima i takvih pa samo raskose gdje je lijepa trava da bi odnijeli kravi a gdje nije ostave onako nepokoseno pa mezarje nelici ninasta. Pomislih usebi tako ti je isto i sa Rogatickim mezarjima…
O cistoci same Zepe govorio je da narod netreba d abaca smece tj. razne papire, prazne kese ili sta drugo nego ako naidje na nesto baceno da to jednostavno pokupi i baci gdje je smecu mjesto. Ipak je cistoca Zepe lice samih Zepljaka a oni su cestit i ponosan narod…
U medjuvremenu sam usto da napravim nekoliko slika. Vidim efendija me gleda i kontam prepozno me je ali da ne budem napadan poslije cu prvo otici sa svojom druzinom dole do Kule i Mosta, da im odrzim historijski cas, pa ce mo se onda vratiti i potraziti efendiju da koju sa njim promuhabetimo.
Obavismo mi to i vratismo se ali ne nadojsmo efendiju otiso je nekim poslom. Eto jos jaceg razloga da opet zijaretimo Zepu, a imali smo svakako namjeru. Ovaj put smo tu da vidimo, izmedju ostalog, kako izgleda Slap kad je jezero prazno a drugi put ce mo doci kad bude jezero puno vode, ako Bog da…
Dzumma u Zepi
Zepski efendija Edin SljivarOdosmo prvo do rusevine Zepske skole da se podsjetim na ratne dane i ono vrijeme kad sam u njenom podrumu naso tetku Adilui tetka Hrustema Agic kao i ostali prognani rogaticki narod. Naravno mojim saputnicima sam prico cijelo vrijeme o tim ratnim danima. Krenusmo nanize prema Kuli i Mostu kad odozdo ide neko. Prepoznadoh odmah mog ratnog druga Sabana Kulovca. Poselamimo se a on ko nemoze da me prepozna. Kad mu rekoh on odmah rece das mo se jos jednom poslije rata sreli. Jesmo i to negdje dole ispod Sarajevskog Rajlovca. Dobro se sjeca Saban. Pozva nas na kahvu sto i prihvatismo ali da prvo odemo obici ove stare vrijedne Zepske spomenike.
Obidjosmo Kulu pa onda Most i sjedosmo za sto u blizini da uzivamo u ovoj ljepoti Zepskog krajolika kakvog nema nadaleko.Dok sjedimo tako pojavi se jedan stari odozgo iz Zepe pa kako prilazi zapocesmo odmah pricu. Ja to tako ko priupitam nesta i eto ti besjede.
Starina Musan Vatres, povratnik u Zepu tacnije u Ribioc. Osamdeset i tri godine ima i sa sjetom nam govori da je sam i da mu je hanuma umrla poslije prve godine kad su se vratili u svoj Ribioc. Tu mu je najbolje iako ima tri sina kod kojih je mogo ostati ziviti ali kaze dusa je meni puna tek u mojoj Zepi i mom Ribiocu.
Sinovi: Enes, Juso i Muaz sve trojica dobro ranjavani u ratu, ako nisu i invalidi, i zive sa svojim porodicama. Kolko sam zapamtio, negdje u Sarajevu ili okolici. Ako nisam ne zamjerite jer je to bila prica puna emocija. U toku razgovora Esma, Dina a i sam stari Musan su plakali, slobodno smijem reci. Ni meni i Kemi nije bilo lahko. Kolko su Alis i Sumeja to sve razumili nemogu reci ali su budno pratili.
Prico nam je jos stari Musanaga da nedobiva penziju i da je zapamtio jos ko dijete vaz tadasnjeg Zepskog efendije. Veli govorio je da nikako nesmijes bez jakog razloga neotici petkom na dzummu. A nesmije nikako to da ti se desi tri puta. Tako ni on bez golema razloga, kao sto je recimo bolest, ne propusta ni jed dzumu. A kako ce se onakav star popeti gore preko Vratara do njegovog Ribioca zna on sam, da mu je dragi Allah na pomoci.
Naisareti mi moja Esma da joj dam novcanik.
Polazio je stari Musanaga nekolko puta da krene brdu ali svaki put je zastajkivo da nam jos nesta isprica il kaze…
Sumeja i Alis ispred rusevina skole
Kula i Vratar u pozadini
Dina, Alis, Sumeja i Esma
Sumeja, ja i rijeka Zepa
Most u Zepi, Sumeja i Alis
Sumeja na drugoj strani Mosta
Sumeja, sto i rijeka Zepa
Za stolom kod Mosta
Stari Musan i ja
Stari Musan i Esma (auto nije nase)
Alis, Sumeja, horo i koke
Sumeja i cesma kod KuleSlijedi drugi dio…
:)
Teva napisao:
A sta je ovdje bilo citacete uskoro
:)
Imam ja svjedoke. Varaš, ili ne znaš da brojiš. Rasturio sam te. …
Igraš li i šah ovako :)Luka Mira
Bjelasnica, cetvrtak 12 avgust 2010
Lukomir-Luka Mira
Tako pise na tabli na ulazu u selo. Selo sa najvecom nadmorskom visinom nalazi se na 1495 metara iznad mora i u njemu zive gorstaci naviknuti na sve vremenske prilike i neprilike. Zna zapadati toliki snijeg da selo bude sedmicama odsjeceno od ostatka svijeta pa mjestani budu helikopterom snadbjevani zivotnim namirnicama i potrebstinama…Dogovor za ovo hodoljublje pao je jos prije neki mjesec. U posjeti nasima Dedi i Muneveri u Njemackoj sretosmo se i sa Denisom, zetom za kog je udata njihova starija scer. Istinski ljubitelji prirode odmah se nadju i otvori se prica o prirodnim ljepotama i raznim dogodovstinama sa planina. Na kraju se dogovorismo da prvom prilikom kad budemo obojica u Bosni odemo jedan dan provesti tumarajuci po bespucima Bjelasnice. Kako dodje vrijeme ljetnih odmora tako proslijedih Denisu preko Dede moj broj bosanskog mobitela uz poruku da mi se javi kad i on stigne u Bosnu.
Tako i bijase i dogovorismo se da se nadjemo na Bjelasnici tacnije u Babinu Dolu kod hotela Marsal. On ce stici sa svojom druzinom iz Sarajeva a mi cemo pravo iz Hadzica. Bar tako je bilo planirano.
Dvije druzine ciji se clanovi fakticki i ne poznaju. U domacoj: Zenga, Mirsad i ja a u gostujucoj: Denis, Nisvet, Senad i Emir. Ja njih nazvah gostujuca a Bogme ne poznaju Bjelasnicu nista manje nego mi. Dobar znak jer su se sastali sve sami istinski ljubitelji planine da nekazem prirode. Denis i Senad sarajlije isto ko i Emir samo sto odmah primijetih da ga zovu Bahto pa ga i priupitah. Rece mi da se preziva Bahtanovic, da mu je porijeklo sa Karacica i ispostavi se da je moj skolski Halid njegov najmladzi amidza. Znaci trojica nas je Rogaticana. Nisvet, Nisko je Banjalucanin. Arhitekta koji je zavrsio studije u Sarajevu ali trenutno zivi u Njemackoj. Senad ratni veteran i ne uspjedoh upratiti da li je jos aktivan ili se nedavno povuko u civilni zivot…Hele sastase se druzine, kahvenisasmo i dogovorismo se da idemo autima do Kolibe u Umoljanima tj. do ispod Gradine. Pola sahata kasnije smo tu i poce vadjenje opreme i priprema za pjesacenje kanjonom Rakitnice do Lukomira a povratak je planiran s druge strane tj. preko Dugog Polja. Najvaznija je dobra obuca jer je put kamenit a i kakav bi bio na ovolikoj nadmorskoj visini. Ja sam u dogovoru sa Mirsadom ponio laksi ranac, isto ko i on. Pored hrane tu je jos par rezervnih majica, dvogled i nesto pribora za prvu pomoc. Sarajcad su se bolje opremili pa ja uz salu komentarisem kako ce mo i mi sledeci put ponijeti nasu najbolju opremu…
Domalo auta ostadose pred Kolibom a mi krenusmo brdu prema Gradini. Koliba u stvari i jeste koliba koju je sagradio jedan mjestanin i tu otvorio, mozda je najbolje da kazem, restoran. Jesti, piti sta hoces u ovim planinskim vrletima sto je nekad bilo nezamislivo. Naravno bilo je nezamislivo i to da ce asfat stici u vecinu Bjelasnickih sela. Ali eto stigo je.
U prvih pola sahata je slijedilo poblize upoznavanje i vec si imo druzinu koja kao da se poznaje vec Boga pitaj otkad. Teme za razgovor se same otvaraju, o svemu i svacemu.
Vec smo na Gradini i spustamo se poprijeko Studenom Potoku pa onda dalje niz livade oko njega. Idemo prema kanjonu Rakitnice. Dole u dnu opet jedan prijevoj i ulazimo u kanjon. Malo je lakse jer ima siblja koje nas donekle zaklanja od jakog sunca. Uglavnom puse povjetarac koji nam godi i te kako. Ako stane onda bude prevruce i valja brisati znoj sa cela i iza vrata. U poduzem sam razgovoru sa Niskom, ratne dogodovstine moje i njegove. Onda o njegovoj fameliji, cuvenim Smailagicima iz Banja Luke, pa o arhitekturi i tako redom.
Utome neki zavikase da bi mogli odmoriti da malo prezalogajimo i ja tad skontah da sam dobro ogladnio. Nadjemo dobru hladovinu i otvorimo ranceve nutkajuci jedni druge raznoraznom ukusnom hranom. Prica se navelko punih usta kokad smo se dobro zblizili i svako ima stagod da isprica. Bijase i slatka da se zahladi pa raspolozenje bijase na maksimalnom nivou.
Krenusmo dalje i pod nama se ukaza Donji Lukomir od kog vidimo jednu staru odavno napustenu kucu. Nesto ranije naidjosmo pored jednog poveceg nisana. Kazu da su nekad dole u po kanjona Rakitnice zivjeli Lukomirljani. Da li se krijuci od nekaka jada ili je dole bilo manje hladno u vrijeme teskih zima. Postoje razne teorije a koja je tacna ko ce ga znati. Pripeklo je ko ista kokad prolazimo kroz ogoljeli dio kanjona. Poslije nekog vremena se gore ukaza Gornji Lukomir. Ja spominjem Donji i Gornji a nema toga vise, sad je jedan Lukomir. Vidimo par kuca i dom koji su se nadvili nad kanjonom. Boze mili ljepote i pogleda. Da mi je to sad doziviti oprave, sad kad pisem ovu pricu u ovoj mojoj ravnoj rezervnoj drzavi…Popesmo se u Lukomir i u po sela kod cesmi hocemo odmoriti. Presli smo znaci pola puta otprilike desetak kilometara. Tako mi mislimo a i mjestani nam potvrdise.
Nadjosmo dvojicu gdje hladuju kod jedne kuce. Vidili nas pa eto odmah se nesta desava. Kako prilazim vicem im:
Ja jeste vi ovdje rahat.
Jesmo al od pameti, vice onaj jedan.
Raspolozeni za zafrkanciju pa nam bijase zabavno sa njima.
Kasnije smo svi kako je ko htio isli obici selo. Sve kuce su u starinskom stilu samo sto neke nisu pokrivene sindrom nego limovima a dzamija lijepa drvena i oko nje sve lijepo uredjeno.
Sva su sela cetnici popalili po Bjelasnici u onoj njihovoj ofanzivi, samo je Lukomir osto nedirnut. Lukomir i jos dzamija u Umoljanima. Po pricanju nekad u nekog srbina sin bio neizlecivo bolestan tako da su ga i doktori bili otpisali. Cuo on za hodzu u Umoljanima i doveo sina kod njega. Hodza ga izlijecio.
U ovoj zadnjoj agresiji isti taj srbin bio vojvoda i sa svojom bratijom palio Bjelasnicka sela. Kad su okupirali Umoljane nije dao da se dzamija zapali. Sve su kuce popalili samo dzamija ostala, dzamija sa neobicnom munarom…Posto se odmorismo dobro i promijenismo presvlaku krenusmo dalje. Izlazimo iz Lukomira u onom pravcu gdje mu je ulaz fakticki i idemo krivudavim putem oko kog su zelene basce i pitome livade. Jedri se tamnozelena krompirova cimina. Malo neobicno da je zemlja tako rodna na ovolikoj visini. Kasnije ponovo jos jedna cesma, pa stoka i preko prevoja osta selo iza nas. U neko doba opet vakat rucku al nema hladovine da dukat das, a prigrijalo. Bez obzira sjedemo da se odmorimo i jedemo. Raspolozenje vrhunsko a Zenga nam prica o bliskim susretima sa vukovima po Bjelasnici.
Poslije rucka krenusmo niz Dugo Polje i tu se razdvojimo. Ja, Zenga i Denis idemo precicom po strani brda a ostali ce Dugim Poljem. Malo im je dalje ali je lake ici. Meni dodijalo ici makadamskom cestom jer u Lukomir nije stigo asfalt. Vjerovatno hoce da ostane onakav kakav jes, izvorni, a sa asfaltom bi izgubio svoj identitet.
Ponovo se sastasmo gore na Crvenom Klancu gdje odmorismo poslednji put. Odatle nam je sve nanize do nase polazne tacke u Umoljanima. Kod Kolibe se presvukosmo i sjedosmo da se osvjezimo. Svi smo puni lijepih utisaka odnosno opijeni prelijepo provedenim danom. Jednoglasno smo slozni da ovo moramo ponoviti, ista ekipa samo mozda druga ruta.
Na kraju napravismo zajednicku sliku uz obecanje sviju da ostajemo u kontaktu.
Tu noc se slatko spavalo…Do sledeceg hodoljublja.
Mirsad i Zenga
Ja i Mirsad
Umoljani
Gradina, okamenjena azdaha
Senad, Denis, Emir i Nisvet
Niz Studeni Potok
Prevoj u kanjon Rakitnice
Rucak u kanjonu
Ja i Nisko
Nisan u kanjonu
Odmor uz cokoladu
Donji Lukomir, pogled nanize
Donji Lukomir, pogled navise
Lukomir u vidiku
Lukomir
Sa mjestanima
Dzamija u Lukomiru
Tabla na ulazu u Lukomir
Napustanje Lukomira
Rucak u Mrkovalju
Dugo Polje
Jagode u avgustu
Spustanje sa Crvenog Klanca
Umoljani, u pozadini Elezovici
Slika za uspomenu: Ja, Zenga, Denis, Emir, Senad, Mirsad i Nisvet
Dzamija u Umoljanima
Karta, ruta obiljezena:)
Luka Mira
Bjelasnica, cetvrtak 12 avgust 2010
Lukomir-Luka Mira
Tako pise na tabli na ulazu u selo. Selo sa najvecom nadmorskom visinom nalazi se na 1495 metara iznad mora i u njemu zive gorstaci naviknuti na sve vremenske prilike i neprilike. Zna zapadati toliki snijeg da selo bude sedmicama odsjeceno od ostatka svijeta pa mjestani budu helikopterom snadbjevani zivotnim namirnicama i potrebstinama…Dogovor za ovo hodoljublje pao je jos prije neki mjesec. U posjeti nasima Dedi i Muneveri u Njemackoj sretosmo se i sa Denisom, zetom za kog je udata njihova starija scer. Istinski ljubitelji prirode odmah se nadju i otvori se prica o prirodnim ljepotama i raznim dogodovstinama sa planina. Na kraju se dogovorismo da prvom prilikom kad budemo obojica u Bosni odemo jedan dan provesti tumarajuci po bespucima Bjelasnice. Kako dodje vrijeme ljetnih odmora tako proslijedih Denisu preko Dede moj broj bosanskog mobitela uz poruku da mi se javi kad i on stigne u Bosnu.
Tako i bijase i dogovorismo se da se nadjemo na Bjelasnici tacnije u Babinu Dolu kod hotela Marsal. On ce stici sa svojom druzinom iz Sarajeva a mi cemo pravo iz Hadzica. Bar tako je bilo planirano.
Dvije druzine ciji se clanovi fakticki i ne poznaju. U domacoj: Zenga, Mirsad i ja a u gostujucoj: Denis, Nisvet, Senad i Emir. Ja njih nazvah gostujuca a Bogme ne poznaju Bjelasnicu nista manje nego mi. Dobar znak jer su se sastali sve sami istinski ljubitelji planine da nekazem prirode. Denis i Senad sarajlije isto ko i Emir samo sto odmah primijetih da ga zovu Bahto pa ga i priupitah. Rece mi da se preziva Bahtanovic, da mu je porijeklo sa Karacica i ispostavi se da je moj skolski Halid njegov najmladzi amidza. Znaci trojica nas je Rogaticana. Nisvet, Nisko je Banjalucanin. Arhitekta koji je zavrsio studije u Sarajevu ali trenutno zivi u Njemackoj. Senad ratni veteran i ne uspjedoh upratiti da li je jos aktivan ili se nedavno povuko u civilni zivot…Hele sastase se druzine, kahvenisasmo i dogovorismo se da idemo autima do Kolibe u Umoljanima tj. do ispod Gradine. Pola sahata kasnije smo tu i poce vadjenje opreme i priprema za pjesacenje kanjonom Rakitnice do Lukomira a povratak je planiran s druge strane tj. preko Dugog Polja. Najvaznija je dobra obuca jer je put kamenit a i kakav bi bio na ovolikoj nadmorskoj visini. Ja sam u dogovoru sa Mirsadom ponio laksi ranac, isto ko i on. Pored hrane tu je jos par rezervnih majica, dvogled i nesto pribora za prvu pomoc. Sarajcad su se bolje opremili pa ja uz salu komentarisem kako ce mo i mi sledeci put ponijeti nasu najbolju opremu…
Domalo auta ostadose pred Kolibom a mi krenusmo brdu prema Gradini. Koliba u stvari i jeste koliba koju je sagradio jedan mjestanin i tu otvorio, mozda je najbolje da kazem, restoran. Jesti, piti sta hoces u ovim planinskim vrletima sto je nekad bilo nezamislivo. Naravno bilo je nezamislivo i to da ce asfat stici u vecinu Bjelasnickih sela. Ali eto stigo je.
U prvih pola sahata je slijedilo poblize upoznavanje i vec si imo druzinu koja kao da se poznaje vec Boga pitaj otkad. Teme za razgovor se same otvaraju, o svemu i svacemu.
Vec smo na Gradini i spustamo se poprijeko Studenom Potoku pa onda dalje niz livade oko njega. Idemo prema kanjonu Rakitnice. Dole u dnu opet jedan prijevoj i ulazimo u kanjon. Malo je lakse jer ima siblja koje nas donekle zaklanja od jakog sunca. Uglavnom puse povjetarac koji nam godi i te kako. Ako stane onda bude prevruce i valja brisati znoj sa cela i iza vrata. U poduzem sam razgovoru sa Niskom, ratne dogodovstine moje i njegove. Onda o njegovoj fameliji, cuvenim Smailagicima iz Banja Luke, pa o arhitekturi i tako redom.
Utome neki zavikase da bi mogli odmoriti da malo prezalogajimo i ja tad skontah da sam dobro ogladnio. Nadjemo dobru hladovinu i otvorimo ranceve nutkajuci jedni druge raznoraznom ukusnom hranom. Prica se navelko punih usta kokad smo se dobro zblizili i svako ima stagod da isprica. Bijase i slatka da se zahladi pa raspolozenje bijase na maksimalnom nivou.
Krenusmo dalje i pod nama se ukaza Donji Lukomir od kog vidimo jednu staru odavno napustenu kucu. Nesto ranije naidjosmo pored jednog poveceg nisana. Kazu da su nekad dole u po kanjona Rakitnice zivjeli Lukomirljani. Da li se krijuci od nekaka jada ili je dole bilo manje hladno u vrijeme teskih zima. Postoje razne teorije a koja je tacna ko ce ga znati. Pripeklo je ko ista kokad prolazimo kroz ogoljeli dio kanjona. Poslije nekog vremena se gore ukaza Gornji Lukomir. Ja spominjem Donji i Gornji a nema toga vise, sad je jedan Lukomir. Vidimo par kuca i dom koji su se nadvili nad kanjonom. Boze mili ljepote i pogleda. Da mi je to sad doziviti oprave, sad kad pisem ovu pricu u ovoj mojoj ravnoj rezervnoj drzavi…Popesmo se u Lukomir i u po sela kod cesmi hocemo odmoriti. Presli smo znaci pola puta otprilike desetak kilometara. Tako mi mislimo a i mjestani nam potvrdise.
Nadjosmo dvojicu gdje hladuju kod jedne kuce. Vidili nas pa eto odmah se nesta desava. Kako prilazim vicem im:
Ja jeste vi ovdje rahat.
Jesmo al od pameti, vice onaj jedan.
Raspolozeni za zafrkanciju pa nam bijase zabavno sa njima.
Kasnije smo svi kako je ko htio isli obici selo. Sve kuce su u starinskom stilu samo sto neke nisu pokrivene sindrom nego limovima a dzamija lijepa drvena i oko nje sve lijepo uredjeno.
Sva su sela cetnici popalili po Bjelasnici u onoj njihovoj ofanzivi, samo je Lukomir osto nedirnut. Lukomir i jos dzamija u Umoljanima. Po pricanju nekad u nekog srbina sin bio neizlecivo bolestan tako da su ga i doktori bili otpisali. Cuo on za hodzu u Umoljanima i doveo sina kod njega. Hodza ga izlijecio.
U ovoj zadnjoj agresiji isti taj srbin bio vojvoda i sa svojom bratijom palio Bjelasnicka sela. Kad su okupirali Umoljane nije dao da se dzamija zapali. Sve su kuce popalili samo dzamija ostala, dzamija sa neobicnom munarom…Posto se odmorismo dobro i promijenismo presvlaku krenusmo dalje. Izlazimo iz Lukomira u onom pravcu gdje mu je ulaz fakticki i idemo krivudavim putem oko kog su zelene basce i pitome livade. Jedri se tamnozelena krompirova cimina. Malo neobicno da je zemlja tako rodna na ovolikoj visini. Kasnije ponovo jos jedna cesma, pa stoka i preko prevoja osta selo iza nas. U neko doba opet vakat rucku al nema hladovine da dukat das, a prigrijalo. Bez obzira sjedemo da se odmorimo i jedemo. Raspolozenje vrhunsko a Zenga nam prica o bliskim susretima sa vukovima po Bjelasnici.
Poslije rucka krenusmo niz Dugo Polje i tu se razdvojimo. Ja, Zenga i Denis idemo precicom po strani brda a ostali ce Dugim Poljem. Malo im je dalje ali je lake ici. Meni dodijalo ici makadamskom cestom jer u Lukomir nije stigo asfalt. Vjerovatno hoce da ostane onakav kakav jes, izvorni, a sa asfaltom bi izgubio svoj identitet.
Ponovo se sastasmo gore na Crvenom Klancu gdje odmorismo poslednji put. Odatle nam je sve nanize do nase polazne tacke u Umoljanima. Kod Kolibe se presvukosmo i sjedosmo da se osvjezimo. Svi smo puni lijepih utisaka odnosno opijeni prelijepo provedenim danom. Jednoglasno smo slozni da ovo moramo ponoviti, ista ekipa samo mozda druga ruta.
Na kraju napravismo zajednicku sliku uz obecanje sviju da ostajemo u kontaktu.
Tu noc se slatko spavalo…Do sledeceg hodoljublja.
Mirsad i Zenga
Ja i Mirsad
Umoljani
Gradina, okamenjena azdaha
Senad, Denis, Emir i Nisvet
Niz Studeni Potok
Prevoj u kanjon Rakitnice
Rucak u kanjonu
Ja i Nisko
Nisan u kanjonu
Odmor uz cokoladu
Donji Lukomir, pogled nanize
Donji Lukomir, pogled navise
Lukomir u vidiku
Lukomir
Sa mjestanima
Dzamija u Lukomiru
Tabla na ulazu u Lukomir
Napustanje Lukomira
Rucak u Mrkovalju
Dugo Polje
Jagode u avgustu
Spustanje sa Crvenog Klanca
Umoljani, u pozadini Elezovici
Slika za uspomenu: Ja, Zenga, Denis, Emir, Senad, Mirsad i Nisvet
Dzamija u Umoljanima
Karta, ruta obiljezena:)
- You must be logged in to reply to this topic.