-
Moji savremenici (2)
Imamo mi u Bosni i Hercegovini mnogo dobrih novinara, imamo i Aliju Behrama, jednog od najboljih. Davno, gotovo na samom početku prave novinarske karijere, otišao sam iz dnevno-političkog novinarstva samo zato da ne bih morao citirati šta je to o uzgoju golubova obrtanera rekao sekretar komiteta neki Jozo, ili da je drug Hrustem posebno naglasio značaj zaustavljanja abrazije kod Kleka gdje naše morje udara u naše mramorje. Bio mi je dakle i neprihvatljiv jezik neobrazovanih, polupismenih moćnika, pa sam u svojoj nemoći potražio u novinarstvu neke druge prostore za vlastito ispoljavanje.
Tek pojavom Alije Behrama u našem novinarstvu, shavtio sam da se o dnevno-političkim temama može govoriti mnogo ozbiljnije nego što sam mislio, da se može može govoriti pomalo i esejistički, i optimistički, a naročito mostarski. Taj mostarski smisao da od svega ozbiljnoga napraviš neozbiljnu stvar, ili obrnuto, mene je oduvjek iznova oduševljavao. Trebalo je, dakle, biti Mostarac. A Alija Behram je Mostarac od glave do pete. I bolesnik. Nema novinara na svijetu da više voli svoj grad i da više pati zbog svoga grada, nego što je to slučaj sa Alijom Behramom.
On živi u svome podijeljenom gradu. Ta vrsta bolnoga stanja muči ga već evo drugu deceniju. Dakle, Alija Behram živi i stvara u gradu u kojem više ništa nije kao što je bilo, a izgleda da će i u budućnosti malo šta biti kao što je bilo. U totalno razorenom gradu, podijeljenom gradu, gradu u kojem su i mnoge duše napukle i devastirane, daroviti Behram uspostavio je pravu moderno opremljenu radio-televiziju. Riječ je o komercijalnoj kompaniji koja je u stopostotnom privatnom vlasništvu njenih radnika. Rekoh, radi se o modernoj mediskoj kući koja sa malobrojnom ekipom i daje i postiže mnogo. Rijetki su primjeri u nas da je direktor i glavni urednik istovremeno i najistureniji programski čovjek. Na primjeru radio-televizije Mostar to se dešava godinama. Alija Behram uređuje i vodi emisiju TV fokus u maniru velikih svjetskih tv poslenika, razlikujući se od njih po tome što se on, kao većina novinara iz njegove generacije, razvijao i stasavao u univerzalnog sveznalicu. Behram je novinar sa stavom. Svojim TV fokusom on nas iz sedmice u sedmicu uvjerava da još imamo novinara sa stavom, koji događaje znaju duboko razgrnuti i u njima zahvatiti suštinu. I dok se u unakaženoj BiH u vrhunaravni kvalitet televiziskog rada inauguriraju pitkost i plitkost, dotle nas Behram, svojim sočnim i stamenim jezikom, vješto i ubjedljivo, izvodi na plato evropskog i lokalnog političkog nemorala prema jednoj zemlji i naročito prema jednom njegovom narodu.
Naša je nesreća i u tome što ova napaćena zemlja nema više novinara poput ovog dragog i veoma darovitog čovjeka. Jer, nije, bome, bilo lahko iz jednog Mostara nad koji su se bila nadvila bezmalo sva planetarna zla, probiti ljusku, umjeti se nametnuti i u medijski strogo kontrolirani prostor uvesti Mrežu plus i dobacivati svoju istinu i u daleke predjele ove jadne planete. Eto, i to je sa nekoličinom sličnih zanesenjaka iz Sarajeva, Banjaluke, Tuzle i Mostara uradio naš dobri i uporni Alija. U dobru je lahko dobar biti. Lahko je iz Sarajeva, kojem se davalo šakom i kapom, biti dobar. Trebalo je iz Mostara dobaciti do Nord Kapa ili Sydneja, recimo. Behram je dobacio. Zato on za mene nije bosanskohercegovački novinar godine. I za novinara decenije kad bismo ga proglasili – nije malo. Naša nevolja je, velim, sadržana upravo u činjenici što imamo samo jednog Behrama. Bilo bi dobro da ovakvih poput njega ima više. A nema. I ne naziru se.Vehid Gunić
Abdulah Sidran
Zapis o Zaimu
Zaim Muzaferija (9.3.1923.-5.11.2003.)
Tako to biva sa dobrim ljudima i čvrstim prijateljstvima; ne možeš se sjetiti, pa da te strijeljaju, kad ste se prvi put sreli. Jer dobre ljude kad sretneš, čini ti se da ih oduvijek poznavao, čini ti se da si ih za svoje dobro, iz svojih njedara izvadio. Najprije, u Zaima sam gledao kao u vlastitog oca. Potom, kao u svoga starijeg brata. Kako su godine prolazile, sve više u njemu gledah prijatelja i druga, kao da smo u istoj klupi godinama sjedili. Postade mi drug, a ne prestade mi biti i otac i brat. Odavasmo jedan drugome najdublje lične nevolje i tajne, pokazivasmo jedan drugome najintimnije ljubavne fotografije. Nije se, doduše, zbivalo da Zaim kod mene dođe da kakav savjet potraži, ali sam zato ja od njega stotinu puta molio da me ”nasjetuje”. Ispričam mu nevolju, pitam šta da radim, on rekne ”Ovako ćeš, Avdo”, i ja učinim tako kako mi reče. Stotinu puta, i nijedared se nisam pokajao. Nije to bila mudrost za koju se zna da dolazi sa godinama, ne, bijaše to nekakva Zaimova urođena pamet i mudrost. A opet – nema pameti koja će to objasniti! – bijaše u njegovoj mudrosti, u cijelom njegovom biću, nešto sasvim djetinje.
Nevino, čedno, bezazleno, toplo i mehko. – Pa dobro, ali šta je u svemu, najvažnije? Bijaše Zaim profesor, bijaše režiser, bijaše pjesnik, bijaše glumac (kakav glumac – glumčina!), i bijaše, potkraj života, prodavač meda, u jednom restoranu, u Semizovcu.
Kako je sve to moglo, istovremeno i skladno, stanovati u jednom Božijem stvorenju? Ne znam. Niko ne zna. Ono što se može dokučiti jeste spoznaja do koje ljudi dolaze rijetko ili toliko kasno da postaje beskorisno: Zaim bijaše oličenje Božijega zakona po kojemu su mudrost i jednostavnost rođene sestre, i po kojima se mudrost i ne skriva nigdje drugdje nego u jednostavnosti.
To se ne da naučiti iz knjiga.
To se moralo učiti – od Zaima.
Nek je mir njegovoj plemenitoj duši.
Moji savremenici (2)
Harudin Varešanović
Od vremena kada je Sabahudin Kurt u Kopenhagenu 1964. godine kao prvi Bosanac nastupao na Pjesmi Evrovizije, i od vremena kada je zanosna ljepotica Aida Krainović pravila prve korake kao pop-pjevačica, Azra Halilović kao džez-pjevačica, kada je Dragan Stojnić pjevao o bivšoj ljepoti, Vlado Hamić o četiri mladića, Kemal Monteno o Rešinoj Lidiji, pa do današnjih dana ove dramatične, pa i sudbonosne 2007.godine, mi boljeg pjevača od Hajrudina Harija Varešanovića u toj vrsti muzike nismo imali. Kako god su nam se u narodnoj muzici desili Zehra Deović i nenadmašni antropološki pjevački fenomen Safet Isović, tako nam se, eto, desio i Varešanović. Taj sjajni dječak sa Vratnika, i kada je dostigao planetarnu slavu, ostao je onaj dragi, lijepi, njegovani dječak iz komšiluka, i sada spreman da sleti do dućana da vam začas kupi prašsak za pecivo, novine ili vrući, tek pečeni somun iz obližnje pekare.
Razgovarali smo na Vratniku, u osnovnoj školi koju je Hari ppohaćao i u kojoj je kao osnovac imao svoj prvi nastup. Njegovi vratničani su mu oduševljeno skandirali, ne samo zbog sjajno izvedene Lejle, s kojom nas je u najljepšem izdanju predstavljao 2006. godine na Evroviziji, nego s toga što je Varešanović ostao onaj isti, skromni i umiljeni unuk slavnog Varešanina, dobrog kafanskog pjevačai muzičara. Iver, dakle, nije otišao daleko od stabla. Genetika je i u drugom koljenu učinila svoje. Dakle, na Vratniku, u noći u kojoj je nad Sarajevom sjalo milion zvijezda, 28. decembra 2006. godine, na godišnjicu vratničkog kulturno-umjetničkog društva, Hajrudin Varešanović je za čitaoce moje knjige, ovako skicirao svoju biografiju:
-Ja sam jedan od najpoznatijih, najmirisnijih i najegzotičnijih cvjetova bosansko-hercegovačke pjesme. To se postiže znanjem koje se stiče dugogodišnjim radom i talentom koji ti Allah utka u tvoju dušu. Naravno, tu je i velika ljubav prema muzici koju ja neprestano osjećam u sebi i nikad nisam zalutao s tog puta. Tako, kad to stalno radiš i trudiš se, što se ono kaže u staroj frazi, rezultati neće izostati.-Polazim od jedne definicije pjesme koju ja veoma volim i koja je najbliža mom piomanju pjesme a u njoj se kaže da je pjesma pjevani govor. Ko dobro pjeva, dobro i govori. Ti si tu vrstu govora doveo gotovo do savršenstva. Jedan je umni čovjek rekao da je muzika moćno sredstvo za jedinstvo nepismenih. Upravo takvim sredstvom ti vrlo superiorno i veoma dugo vladaš. Kako si to uspio? Da li je to Bogom dano ili si školovao glas?
-Ovo je rezultat mog tridesetogodišnjeg truda i rada od detalja do detalja, kao što radi jedan vrijedni fudbaler.
-U nastavku ću ti postavljati samo mudra pitanja……
-A ja ću glupo odgovarati, što je prirodno za mene.
-Slušaj ovamo, mudri Meša na jednom mjestuu Dervišu i smrti kaže: „…četrdest mi je godina. Ružno doba. Čovjek je još mlad da bi imao želja, a već star da ih ostvaruje….“ Haman si bliži pedesetim nego četrdesetim godinama. Imaš li ti, kao čovjek koji je već duboko zašao u petu deceniju života, još nekih velikih želja i koje su to želje?-Na takva pitanja odgovaram kao što bi i Meša odgovorio. Normalno je da imam još pregršt neostvarenih želja. Ali, kao čovjek koji se bavi ovim poslom, ovim zanatom da ga tako nazovem, dakle kao čovjek koji živi jednom ljubavlju kroz cijeli život, moram reći da sam prezadovoljan. Dosta sam svojih snova ostvario, meću njima i onaj glavni sankoji sam imao kad sam krenuo sa ove bine na kojoj sam maloprije bio, da budem ovo što jesam i, evo, ostvario sam i ne mogu se žaliti. A nekih podsnova ima, ali to su ljudska prokletstva. Glavni ciljevi su ostvareni. Imam divnu familiju, imam troje djece, dva krasna sina i prekrasnu kćerku, tako da su mi sve te osnovne i glavne životne stvari išle na ruku.
-Kako si uspio postati zvijezda, a sačuvati svoju privatnost?
-Pa, nisam imao nikakav buran privatni život koji bi bio interesantan za publiku. Imao sam klasičan i miranprivatni život koji je, mogu reći, dosadan za javnost, a meni divan.
-Još uvijek djeluješ kao gimnazijalac koji bježi sa časova sociologije. Kako to da te još uvijek, čini mi se, ne stišu proklete biološke neminovnosti? Bio si i ostao dragi dječak iz radosnog komšiluka?
-To je pitanje koje prevazilazimoju kompetenciju. Možda je posrijedi genetika, pa uredan život. Nisam ja baš onaj klasični muzičar koji se odaje svim porocima tog posla. Redovan sam spavač, redovan čovjek, čovjek koji redovno jede, koji ne puši.
-Šta misliš po čemu će te pamtiti tvoji savremenici, oni, dakle, koji prate tvoj razvoj?
-Pamtit će me kao jednog od najboljih pjevačai to kao pjevačakoji je i sam, u ovih svojih tridesetak godina rada, znao napraviti pokoju dobru pjesmu uz koju su se neki zaljubljivali. Može li biti išta ljepše?
-Teško. Evo za kraj i jednog vrlo komplikovanog pitanja. Ovo je moja treća knjiga iz edicije Moji savremenici. Knjiga, dakle, predstavlja moj pokušaj da njome dobacim u XXV stoljeće. Šta bi ti volio da generacije koje će doći za 500 godina znaju o tebi?
-Volio bih da se znada sam bio čovjek koji je ostao isti i onda kada sam čak i rukom mogao dodirivati svoje najveće snove.
Vehid Gunić
Senad Bašić
Otkako se krajem osamdesetih godina dvadesetog stoljeća pojavio na bosanskohercegovačkoj pozorišnoj sceni, ali i na filmu Senad Bašić odmah se našao u samom vrhu naših najistaknitijih glumaca. On je izvan svake sumnje glumac velike unutrašnje snage kome ni u našem skučenom prostoru nije tijesno i u kojem on, iz uloge u ulogu, stasava u glumca kojeg volimo čak i onda kad napravi pokoju bezazlenu scenu izvan scene. Dakle, riječ je o sjajnom glumcu, ali i cjenjenom pedagogu, profesoru akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu. Djeluje, dakle, na vrlo skučenom prostoru, bez medijske podrške, bez, da kažem tako, normalne i uobičajene logistike kakva obično prati prave zvijezde. I pored toga, zahvaljujući jedino svome raskošnom talentu Senad Bašić je izgradio i značajnu međunarodnu filmsku karijeru. Mogao je i više, ali splet užasnih balkanskih okolnosti nije mu ostavio prostora za još veći razmah, pa i svjetsku slavu za koju ima predispozicije, ali nema ambicija. To će se najbolje pokazati na primjeru razgovora što sam ga sa Bašićem vodio u mome automobilu na putu do Zenice gdje sam ga svojevremeno povezao na Festival domaće drame da primi kozna koju po redu nagradu za najbolje glumačko ostvarenje. Pamtimo ga iz brojnih sjanih uloga na sarajevskim pozorišnim scenama, ali i iz filmova i televiziskih serija kao što su: Praznik u Sarajevu, Poslednji skretničar, Savršeni krug, Welcome to Sarajevo, Gori vatra, Ljeto u zlatnoj dolini, Nafaka, Kod amidže Idriza i brojnim drugim. Pola u šali,pola u zbilji, zamolio sam ga da za Holivood, gdje sam upravo trebao otputovati jednim drugim poslom, skicira svoju biografiju.
Rekao mi je:
-Vrlo teško je to uraditi za Holivood. Vrlo teško. Iz Bosne se ne može, može samo za Bosnu a za Holivood ne znam. To je neki drugi svijet.
– Onda za Bosnu…
– Za Bosnu nekoliko rečenica. Pa, otprilike, bavim se ovim budaleštinama. Dobro prolaze budaleštine u Bosni…
– Zamolio sam te samo za nekoliko činjenica iz biografije…
– Rođen sam u Trebinju daleke 1962, godine. Pola osnovne škole sam završio u Beogradu a pola u sarajevu. Na ilidži sam završio gimnaziju, a Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu. Glumac kamernog teatra od 1987, godine. Tezgaroš gdje god sam stigao po bivšoj Jugoslaviji, onda tezgaroš u ratu uglavnom u opkoljenom Sarajevu, onda tezgaroš u Federaciji, sad sam tezgaroš u Kantonu, idem tezgarenjem prema opštini, pa ću vjerovatno završiti u mjesnoj zajednici.
– Polahko osvajaš teren. Polahko unazad, a ja hoću naprijed, u 25, stoljeće, pa želim znati šta bi ti volio da se tada, u 25. stoljeću, zna o tebi i koje svoje dragocjeno iskustvoiz ovog vremena možeš odaslati u to stoljeće?
– Vrlo teško. Za glumca je posebno teško. Ako nešto može o glumcu da se sačuva 300 – 400 godina to znači da je bio ingeniozan glumac.
– I Šekspir je bio glumac.
– Ali ipak nije ostao poznat po tome. Volio bih, eto, da znaju da je bio jedan Senad Bašić koji se bavio pehlivanstvom.
– Taj pehlivan ima i neko svoje iskustvo koje može biti dragocjeno onima u XXV vijeku. Koje je to iskustvo? Koja vrsta iskustva?
– Mislim da je to ljubav, ljubav prema osjećanju prema glumi, prema poslu. Mislim da se ni jedan posao ne može raditi bez ljubavi. Ali ovdje se ne radi o onoj cmizdravoj ljubavi, dakle ne o ljubavi holivudskog tipa, nego o ljubavi zbog koje se malo pobije, zbog koje se malo i za kose počupa, zbog koje se i strast dosanja i odsanja i prosanja pa da se u jednom trenutku ne zna da l’ to bi san ili to bi život. Zaista….
Vehid Gunic
- You must be logged in to reply to this topic.