[webmaster]

#40586

Fantastican intervju nane Nimete Jahic, obavezno procitajte….

Ljubav stanuje u srcu i duši 91-godišnje nane Nimete Jahić, Turkinje i bosanske snahe, supruge posljednjeg bosanskog kadije Bećir-efendije Jahića, posljednje Osmanlijke sa Balkana.

Ljubav je to prema Turskoj, Bosni i Kosovu, prema tradicijama koje su se sjedinile u ovoj ženi iz čijih poruka izvire beskrajna toplina i produhovljenost. Ljubav je to, kako će mnogo puta reći, i prema Uzvišenom Allahu dž. š., ali i prema njenim najmilijima zbog kojih se ova vitalna starica nurli lica smatra najbogatijom ženom na svijetu. Kako i ne bi kada je za života podizala 36 potomaka – četvero djece, devetero unučadi, 22 praunučadi i jedno prapraunuče!

A sve te ljubavi je, opet, oplemenila beskrajna ljubav i poštovanje koje je imala prema suprugu, kadiji i imamu Bećir efendiji. Voljeli su se, veli, kao Tahir i Zuhra, aludirajući na ruski film iz 1946. godine poznat i po prelijepim pjesmama iz Turkmenistana.

Nana Nimet rođena je 6. oktobra 1922. godine u Prizrenu, u porodici Agalar, među uglednim kosovskim Turcima. Školovala se u Prizrenu, ali i u Turskoj. U Istanbulu je ova žena, koja već 50 godina živi u Sarajevu i gdje uživa veliki ugled, završila četiri godine lise, to jest turske srednje škole. Danas tako govori turski, albanski i bosanski i na svakom jeziku, kako veli, veliča Milostivog Stvoritelja.

“Onda sam se vratila jer mi se otac šlagirao”, sjeća se nana Nimet u razgovoru za agenciju Anadolija (AA).

Njen otac bio je, kako tvrdi, paša osmanskog sultana Abdulhamida II (İkinci Abdülhamit), završio je Vojnu akademiju u Turskoj i školovao se sa osnivačem Republike Turske Mustafom Kemal-pašom Ataturkom, kao i Mustafom Fevzi Çakmakom, turskim premijerom, prvim turskim ministrom odbrane i načelnikom Glavnog stožera Turske.

“Moj otac je u Turskoj završio sve vojne škole. Bio je prijatelj sa Ataturkom. I danas se njegova fotografija može vidjeti u dvorcu Dolma Bašče.No, on sevratio u Prizren. Poslije je živio u Crnoj Gori, u mjestu Metaljka kod Pljevalja. Tu se oženio mojom majkom i doveo je u Prizren. I sad čuvam njegove epolete, štap i pojas kojim se pasao. To ću u amanet ostaviti potomcima”, priča ona.

Za rodni Prizren kaže da je pravi osmanlijski, turski grad, sa 32 džamije. To je mjesto u kojem se nalazi mezar sultana Murata, koji je poginuo u Boju na Kosovu 1389. godine.

“To je jedan narod sa velikom osmanlijskom kulturom. To je jedan čisto turski grad. Priština i drugi gradovi ne toliko, ali Prizren je pravi osmanlijski grad. Sjećam se, u gradu se pričao turski, a na selima albanski. U Prizrenu je bilo katolika i Srba. Postojao je, dakle, jedan sklad. Srbi i katolici bili su dobre komšije, divni ljudi. Mi smo bili srođeni s njima. I Srbin i katolik imaju u nas veliko poštovanje. Ne može to opisati onome ko nije živio u Prizrenu. Tamo su, recimo, dolazile šerijatske sudije iz Bosne, pa bi govorili: “Bože, kud nas Bog počasti da dođemo među ovakve ljude, da uživamo”, tvrdi naša sugvornica.

U njenoj životnoj sehari mnogo toga se nakupilo za devet decenija života. Živjela je u pet državnih uređenja na rovitom Zapadnom Balkanu. U Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS), Kraljevini Jugoslaviji, fašističkoj Nezavisnoj državi Hrvatskoj (NDH), Titovoj Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji (SFRJ), te, danas, u nezavisnoj Bosni i Hercegovini.

Ipak, najradije se sjeća svoga kadije… U braku sa Bećir-efendijom živjela je tačno 44 godine, 17 dana i tri sata. Već 32 godinu je bez voljenog supruga. Teško joj je, ali…

“Moj muž je bio kadija u Prizrenu, gdje je došao iz rodne Tuzle. Moj rahmetli amidža bio je muftija. Kad je moj Bećir došao i saopćio da bi se oženio. Kazao je da me želi vidjeti. A ja sam bila jedinica. Odrasla sam u bogatoj kući, gdje je bilo mnogo obrazovanih. Onda je amidža rekao da ne može. Na to je moj muž prigovorio: “Pa, može biti ćorava ili grbava”. Amidža mu je tada rekao: “Ako vjeruješ u Allaha, vidjet ćeš ju”. I tako da je on došao u našu kuću. Udala sam se 2. juna 1937. godine. Ja sam njega, a i on mene, vidjela tek tu noć kad mi je podigao duvar”, sjetno kaže nana Nimet, dodajući da je tada imala samo 14 i po godina.

Supruga Bećira je krajnje poštovala. U njihovom domu vladao je sklad. Bio je to brak pun ljubavi.

“Moj muž je bio Bosanac, a ja Turkinja. Dvije nacije, a jedan takav životni sklad. Nikad ga nisam ispratila dok nisam do vrata došla i nikad ga nisam dočekala dok nisam ustala na noge. Dočekivala sam ga i ispraćala s Ajetil-Kursijom. Ne bojim se, to je bilo poštovanje. Muž alahrahmetile je znao govoriti: “Ne dao Bog da umre moja Nimeta, opet bih otišao na Kosovo da se oženim”. Hvala Bogu, imam dvije unuke. Kažu: “Majko zahvaljujemo se Bogu dragom da si nam dala taj odgoj”, rekla je nana Nimet za agenciju Anadolija.

U Bosni je porodica Jahić živjela od 1940. godine. Priznaje, nije joj bilo lahko. Ali, kada ljubav u nekoj porodici vlada, ipak, nije teško.

Sina Munira, danas uglednog profesora emeritusa brojnih univerziteta na Balkanu i ministra u ratnoj Vladi Republike BiH, rodila je 1938. godine, četiri godine kasnije kćerku Muberu. Do 1948 rodila je još dvoje djece, kćerku i sina. Najstariji njen sin danas ima 74, a najmlađi 64 godine.

“Petnaest godina živjeli smo u Tesliću. Od 1942. godine bila sam u Trebinju, gdje mi je muž tada radio kao šerijatski sudija. U to vrijeme vlada je velika glad koju nismo mogli izdržati. Kada smo došli u Trebinje, nije bilo mnogo ljudi koji su išli u džamiju. Ali, moj muž je bio vjerski hipnotizer. Opijao je taj svijet svojom vjerom i ilumom. Sa fukarom je bio fukara, a bogatim bogat, sa sojem soj. Smatrali su ga evlijom. Dok smo svojevremeno bili u Dubrovniku, i tamo je imao 50 učenika u mektrebu, a u Puli u Hrvatskoj čak 250 muslimanske djece”, prisjeća se.

Nakon što je uspostavljena komunistička vlast u Bosni, šerijatrski sudovi su ukinuti. To je bio uvod u težak period za porodicu posljednjeg osamsnkog kadije u Bosni.

Njen suprug je na desetine puta aplicirao za posao, ali tadašnjem režimu nije bio prihvatljiv. Molio je da makar bude stražar u Hitom pomoći…

Četiri duge godine porodica Jahić bila je bez primanja. A trebalo je djecu podizati. Uzdali su se u Allaha, pa je Bećir efendija dobio posao pravnika u jednom osiguravajućem društvu u Sarajevu.

“Mora čovjek da vjeruje u Allaha i sudbinu. Imala sam poštovanje prema mužu, a i on prema meni. Mislim da je poštovanje recept za uspješan brak. Danas mladež svašta govori mužu ‘lažeš’, ‘ne znaš’… To je muž, s tim čovjekom napuštaš oca i majku, ideš s tuđim čovjekom. Prvo odgoj i kultura, a onda i politika u braku. Ako znaš politiku, dobro ćeš proći. Jer, ako država ne zna politiku, propast će”, savjetuje ova mudra starica.

Sa suzama u očima i danas priča o posljednjim trenutcima njenog kadije.

“Uoči smrti mog supruga pošli smo da obiđemo devet država. Bili smo u Alžiru, Tunisu, Maroku… Kad smo došli u Cannes, on je otišao da uzme abdest. Naručio je kahve. Ja sam je popila, a nema mi kadije. Otišla sam da vidim šta je s njim, i tad su mi druge hadžije rekle da mi je suprug pao. Umro je dok je uzimao abdest. Desnu je čarapu obukao, lijevu nije. Trebali smo ići još u Italiju, ali Allah je skratio naš put”, kazuje Nimeta dok joj se na lice slijevaju dvije krupne suze.

U više navrata ističe kako nije tužna jer zna da je njen kadija tu, uz nju. A ima i divnu djecu, unučad, praunučad. Svi su visoko obrazovani, uspješni, ali i posvećeni vjeri. Petero njenih unučadi su doktori nauka, a desetoro praunučadi bili su učenici generacije Bošnjačke gimnazije koju vodi Lejla Akšamija, prva kćerka prvog predsjednika Republike BiH rahmetli Alije izetbegovića. Zato su nanu i zvali u Bošnjačku gimnaziju gdje su joj zbog njene praunučadi ukazali sve počasti.

“Ali, moj sin je jednom rekao: „Džaba je doktorat bez sedžde“. Sedžda Allahu je doktorat… Moj praunuk je sa 17 godina išao na hadž. Mislim da je majka prva učiteljica u životu. Greška je ako neko kaže da nije. Otac je ministar vanjskih poslova, a majka je ministar unutrašnjih poslova. Ako majka zna da vodi djecu, vjerujte tu nema podbačaja”, naglašava ova divna gospođa.

I, zaista, vjera zauzima posebno mjesto u životu nane Nimet.

Sedam puta je bila na hadžu i jedanput na umri. Prvi put na hadžu je bila sa suprugom Bećirom sada već davne 1969. godine.

“Moramo vjerovati. Na čelu je zapisana svačija sudbina. Prema tome, ko ima čistu vjeru u Boga, on ne može nastradati. Ima vodiča svog u životu. Bog je jedan i ako ste povezani s Njim nećete nikada nastradati”, ističe ona.

Među bosanskim džematlijama poznata je po učenju ilahija na turskom i bosanskom jeziku. Mnogi sa suzama u očima slušaju njen zvonki glas.

“Gospodar poziva: „Ja, Muhamed, dženetske su sofre postavljene, čekaju te dženetski musafiri. Da ti prvi sjedneš. Neću prvi sjesti dok moj Ummet ne sjedne za sto”, uči nana Nimet, a oči joj suze rose.

Nadahnuta snagom vjere, nana Nimet nije se predavala ni u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu. Iako i tada u poznim godinama, hrabro je prošla kroz sarajevski ratni podzemni tunel „DB“ i otputovala u Tursku, gdje se susrela sa turskim ženama.

“Turci su nam plaho pomagali. Neka Allah njima pomogne. Naša vojska je njihove kurbane jela, nosili njihova odjela. Jedna žena dala mi je svoje naušnice koje je dobila od muža prve bračne noći. Molila me da ih dam nekom bosanskom šehidskom evladu. Donijela sam u Sarajevo 30.000 njemačkih maraka (DM) i odmah otišla u sarajevsku bolnicu. Tamo je bio rahmetli Abdulah Nakaš. Tamo su bili ranjenici bez ruku, nogu… Podijelili smo im taj novac. Plačući su pitali ko im je to dao. Rekla sam: “To su vam poslale vaše sestre iz Turske. Kad sjednu za sofru i piju čaj vele da im je teško gutati, jer misle da gutaju krv bosanske braće”. I zato nam žele pomoći”, kaže nana Nimet.

Susrela se i sa 60 silovanih žena u BiH. I njima je pomogla. Hediju iz Turske odnijela i u Banju Luku u vrijeme kada je bilo nezamislivo da jedna pokrivena muslimanka šeta sjedištem Republike Srpske.

“Kazali su mi: “Ne smiješ pokrivena hodati, moramo ti staviti šešir“. Rekla sam im neka mi stave i tendžeru, ali ja sam došla jer moram predati hediju iz Turske. Ako me milicija zaustavi ja ću govoriti samo turski, a vi kažte da sam strankinja, pa neka traže Turčina da im prevodi”, šalila se svojim ratnim i poratnim zgodama nana Nimet.

Premijer Erdogan mi je ljubio ruku

Ponosna je na današnju poziciju Turske u svijetu i na njeno političko vodstvo.

“Vremena idu i mijenjaju se, ali ono što ima Turčin u sebi, to je jedan respekt i ponos. Kada je nedavno premijer Recep Tayyip Erdogan bio u Sarajevu, policija me je uvela u Narodno pozorište. On me je dočekao i poljubio u ruku. I njegova supruga Emine, kao i svi ministri. To je velika čast. Premijer Erdgan kad god dođe najprije traži mene da me u ruku poljubi. Gdje god je nešto, ko god da dođe iz Njemačke, Austrije, Holandije, odmah mene traže. Nijedan Turčin neće doći i otići, a da se ne javi. Ja sam prije mjesec bila u Belgiji, imala sam jedan kongres gdje sam govorila pred hiljadu ljudi. I to je velika čast”, govori nevjerovatno vitalna Nana nimet.

Pokvarilo nas je 50 godina komunizma

Govoreći o prošlim vremenima ističe da je bilo bolje živjeti dok je na snazi bio Šerijat.

“Tako nam je bilo divno. Sad se svijet pokvario, ušao nam je šejtan, pa vrti oko nas. Danas, ako nema interesa, niko vas neće ni poselamiti. Pokvario se narod, nema onog poštovanja. Ništa mu nije prevariti čovjeka. Ja sam u svoj vakat nosila peču (zar). Bila sam i ruža i karanfil mom mužu. Ali, morala sam se otkriti, jer je takav zakon bio. Otkrila sam samo lice otkrila. Morao se. Da se nisam otkrila sigurno bih bila kažnjena”, prisjetila se nana Nimet.

Pedeset godina komunizma je, dodaje, pokvarilo bosanske muslimane, Bošnjake.

“Mi nismo smjeli vjerovati. Moj muž radio je kao pravnik, a nije smio ići u džamiju. Morao je kriti. Ako vam otac umre, morate u SUP (policiju) odnijeti molbu da mu možete proučiti neku suru iz Kur’ana. Svog najdražeg ispraćaš, a ne možeš nešto da mu proučiš. Velika je praznina u nama nastala zbog toga. Poštovanja nema, pogledajte šta radi omladina. Ubijaju, drogiraju se, svaki dan novine su pune. Nema temelja, a kuća bez temelja propada, ljuljaju se zidovi”, zabrinuta je nana Nimet.

No, nana Nimet se ne predaje ni u 90-tim godinama. Stalno putuje. Njeni potomci su se navikli na njene odlaske po svijetu. Samo im javi kada stigne u neki kutak svijeta. Vodi je, veli, njena vjera.

“Elhamdulillah. Zahvalna sam Bogu dragom što u mojim godinama toliko putujem. Sad sam prošla šest država. Bila sam u Albaniji, Makedoniji.. Mi imamo udruženje žena “Ljubitelji prirode”. Volimo Boga i sve što je On stvorio. Idemo u Tursku, Albaniju, bili smo u Austriji. Imali smo do sad stotinu izleta. Kaže Muhammed a. s.: “Putuj da vidiš šta je Bog stvorio”. Kad si u sobi ne vidiš ništa drugo. Predivno je upoznavati sve narode koje je Allah stvorio“, na kraju je poručila nana Nimet.

Dok se rastajemo s ovom čestitom ženom, teško je ne razmišljati o tome koliku snagu smrtniku daje iskrena i čvrsta vjera u Stvoritelja, Boga. Nema sumnje da je nana Nimeta najljepši primjer te duhovne ljepote. Ali, ona je i svjedok jednog lijepog vremena kada su ljudi bili bogati, iako nisu žudjeli samo za materijalnim i ovozemaljskim

[Author]

Posts