[Mustafa]

#8604

بِسْمِ اللهِ الرَّحْمَنِ الرَّحِيمِ
KUR’AN O JEVREJIMA – hutba 1.

Braćo i sestre u islamu! Danas 19. muharrema 1430.h., što odgovara 16. januaru 2009. godine, hutbu sam naslovio sa “Kur’an o Jevrejima”. Govorim na pomenutu temu u vrijeme kada se vode žestoke borbe između Cionista i njihovih pomagača, naoružanih najsavremenijim naoružanjem, sa jedne strane i muslimana Gaze, slabo opremljenih i još slabije naoružanih, koji svojim tijelima zaustavljaju napade “ubica Allahovih poslanika”, s’ druge strane.

Sinoć je u Gazi šehadet postigao Seid Sijam, ministar unutrašnjih poslova Vlade u Gazi, zajedno sa bratom Ijadom, sinom Muhammedom i još devet Palestinaca. Cionisti su iz aviona F16 raketirali kuću Seidova brata Ijada i potpuno je uništili. Da Allah, dž.š., primi njihov šehadet, a ubice ponizi i uništi i učini ibretom za one koji imaju pameti!
Na Gazu Cionisti upotrebljavaju najrazornije oružje, oni koriste fosforne i napal bombe iza kojih ostaju ugljenisana tijela Palestinaca i spaljeni objekti, oni koriste i kasetne bombe, koje imaju veliku razornu snagu, a zabranjene su po međunarodnom pravu, oni koriste nervne i bojne otrove i oni sve pred sobom ravnaju sa zemljom. U Gazi se krše sva međunarodna pravila, u Gazi je na sceni najteži zločin na početku XXI stoljeća, u Gazi je prava humanitarna katastrofa, u Gazi je sve na udaru Cionista i ništa nije pošteđeno. Cionisti prkose cijelome svijetu, a na prvom mjestu Arapima, koji osim demonstracija, strogo kontroliranih od strane njihovih režima, novca koji prikupljaju i ne znaju kako ga najsigurnije proslijediti onima kojima je namijenjen, bojkota jevrejskih proizvoda i dove upućene Gospodaru, ne znaju šta da urade.

Stravični su snimci i slike iz Gaze i potresni su izvještaji nepristrasnih novinara koji se otuda javljaju.
“Šehd, četvorogodišnja palestinska djevojčica je prije nekoliko dana ubijena jevrejskom granatom u dvorištu njene izbjegličke kuće u Džabaliji, na sjeveru Gaze. Cionisti su držali tu lokaciju pod snajperskom vatrom punih pet dana, tako da su gladni psi lutalice rastrgale njeno tijelo, od kojeg je ostao samo mali djelić. Ebu Eukel, ljekar iz Hitne pomoći kaže: “Vidjeli smo zastrašujuće prizore u proteklih 18 dana. Kupili smo dječija tjela koja su bila razmrskana ili ugljenisana, ali nikada nešto ovako.” (www.islamonline.com)
I ne nazire se kraj ovom strašnom zločinu. U Gazi čovječanstvo pada na ispitu, u Gazi se pokopava iluzija muslimana u svjetsku pravdu, međunarodno pravo i međunarodne institucije. Gaza svjedoči nemoć Arapske lige, arapskih vlada i općenito nemoć ummeta. Gaza umire, a nije ni čudo, jer prije nje su na očigled svijeta na isti način umirali muslimani: Kašmira, Avganistana, Čečenije, Bosne i Hercegovine i Iraka.

Jevreji trenutno kreiraju svjetsku politiku, oni drže u svojim rukama novac i medije, a najveća briga aktuelne američke administracije, a plašim se i naredne, u pogledu vanjske politike je kako sačuvati Izrael. Zbog toga Amerika godišnje pomaže Izrael sa pet milijardi Američkih dolara, što je više od pomoći cijelom Afričkom kontinentu.
Ko su onda Jevreji i šta Kur’an govori o njima?
Jevreji su jedan malobrojni narod, koji je kao takav bio i ostao kroz cijelu historiju. Po toj logici bi i Kur’an o Jevrejima trebao govoriti malo. Međutim, mnogo Kur’anskih ajeta govori o njima, ističući njihove osobine, spletke kojima su se služili i zločine koje su činili.
Na više mjesta u Kur’anu se kaže da je Allah, dž.š., počastio Jevreje nad ostalim narodima. Tako Allah, dž.š., kaže u 47. ajetu Sure El-Bekare:
“يَا بَنِي إِسْرَائِيلَ اذْكُرُواْ نِعْمَتِيَ الَّتِي أَنْعَمْتُ عَلَيْكُمْ وَأَنِّي فَضَّلْتُكُمْ عَلَى الْعَالَمِينَ” (سورة البقرة: 47)
“O sinovi Israilovi, sjetite se blagodati Moje koju sam vam podario i toga što sam vas nad ostalim ljudima bio uzdigao!” (Suretu El-Bekare: 47)
Iz tih ajeta može se razumjeti da je Allah, dž.š., Jevreje odlikovao nad ostalim narodima do njihovog vremena, davši im blagodati koje nije dao drugim narodima do tada.
Tumačeći te ajete, mufessiri navode stav da je ummet Muhammeda, s.a.v.s, odabraniji od toga naroda, jer za to postoje jasni Kur’anski ajeti, a odlikovanje Jevreja odnosi se na period dok su slijedili svoje poslanike, dok ih nisu počeli ubijati i dok nisu iskrivili objavu.

Kur’an nam pojašnjava o kojim se blagodatima radi, sa kojima su odlikovani Jevreji, pa u 16. i 17. ajetu Sure El-Džasije, stoji:
“وَلَقَدْ آتَيْنَا بَنِي إِسْرَائِيلَ الْكِتَابَ وَالْحُكْمَ وَالنُّبُوَّةَ وَرَزَقْنَاهُم مِّنَ الطَّيِّبَاتِ وَفَضَّلْنَاهُمْ عَلَى الْعَالَمِينَ(16) “وَآتَيْنَاهُم بَيِّنَاتٍ مِّنَ الأَمْرِ فَمَا اخْتَلَفُوا إِلاَّ مِن بَعْدِ مَا جَاءَهُمْ الْعِلْمُ بَغْيًا بَيْنَهُمْ إِنَّ رَبَّكَ يَقْضِي بَيْنَهُمْ يَوْمَ الْقِيَامَةِ فِيمَا كَانُوا فِيهِ يَخْتَلِفُونَ”(17) (سورة الجاثية: 16-17)
“Sinovima Israilovim smo Knjigu, vlast i vjerovjesništvo dali, lijepim jelima smo ih bili opskrbili, iznad svih naroda ih uzdigli,”(16) “i jasne dokaze o vjeri smo im dali, a oni su se podvojili baš onda kad su do saznanja došli i to zbog neprijateljstva i međusobne zavisti. Gospodar tvoj će im na Sudnjem danu, sigurno, presuditi o onome oko čega su se razišli.” (Suretu El-Džasije: 16-17)
Kao vrlo važnu blagodat koja je data Jevrejima, Kur’an navodi da im je data Knjiga, tj. objava od Uzvišenog Allaha. Njima i Kršćanima, u odnosu na druge narode prije ummeta Muhammeda, s.a.v.s, to je posebna počast i odlika, pa ih Kur’an često naziva “Sljedbenicima Knjige” (Ehlu-l-Kitab). Pored toga, veliki broj poslanika poslan je upravo Jevrejima.
U Kur’anu se na više mjesta govorio Allahovim poslanicima od kojih vode porijeklo Arapi i Jevreji.

Naime, Ibrahim, a.s, koji je jedan od najodabranijih poslanika uopće, imao je sinove: Ismaila i Ishaka. Ismailovi potomci su Arapi, a Ishakovi Jevreji. Jevreji se najčešće vežu za Ishakovog sina, Jakuba, a.s., čije drugo ime je Israil, tako da Kur’an Jevreje često naziva sinovima (potomcima) Israilovim. Jakub, a.s, je imao dvanaest sinova, među kojima je bio i Jusuf, a.s, o kojem se na mnogo mjesta govori u Kur’anu, a posebno u Suri Jusuf. To su neki od bitnih razloga zbog kojih Jevreji smatraju da su iznad drugih naroda, Bogu bliski i narod odabran za sva vremena.

Već za vrijeme Jakuba, a.s., njegovi sinovi, tj. oni od kojih Jevreji vode porijeklo, skreću sa pravoga puta! U njima se pojavljuje zavidnost prema polubratu Jusufu, za koga su smatrali da ga otac voli više od svih njih, pa smišljaju varku kako da se riješe svoga polubrata, te ga bacaju u bunar! Na prevaru su ga odveli od kuće, varajući na taj način svoga oca, tj. Allahova poslanika, čineći tako nasilje nevinom djetetu i kršeći Allahove, dž.š., odredbe o lijepom odnosu prema roditeljima, rodbini i uopće čovječanstvu!
Nakon toga, da bi prevara uspjela, uveče dolaze plačući ocu Jakubu sa Jusufovom košuljom okrvavljenom lažnom krvlju.
Po riječima imama Kurtubija, okrilje noći ide u prilog sinovima Jakubovim da sakriju smutnju koju su počinili. Dalje imam Kurtubi navodi predaju Ibn Hibbana u kojoj se veli da je Jakub, a.s, po primanju vijesti o nestanku Jusufovom, zaplakao i onesvijestio se. Sinovi mu donose košulju natopljenu lažnom krvlju, a imam Taberi navodi da je to bila krv svježe zaklanog jagnjeta.
Jakub, a.s., se uvjerio u njihovu laž kada je ustanovio da košulja nije pocijepana.

Interesantan je daljnji slijed predaje koju navodi imam Kurtubi: «Jakub je nakon te vijesti plakao, potom je rekao sinovima: «Pokažite mi njegovu košulju!» Pa su mu je pokazali, a on je pomirisa i poljubi, potom je nastavi ljubiti, ali primijeti da košulja nije pocijepana, pa reče: »Tako mi Allaha, osim kojeg nema drugog Boga, nisam naišao na mudrijeg vuka kao što je ovaj današnji. Pojeo je moga sina i iščupao ga iz njegove košulje, a da je pri tome nije ni pocijepao!» Tako se uvjerio da nije istina ono što su mu sinovi kao opravdanje donijeli.

Ovo kazivanje ukazuje na to da su Jevreji radi ostvarenja ovosvjetskih interesa, spremni pogaziti sve norme i sva pravila. To se pokazuje i u daljem kazivanju Sure Jusuf, gdje se navodi da su bez imalo griže savjesti njegova brata slagali na Jusufa, a.s., pa su kazali:
“قَالُواْ إِن يَسْرِقْ فَقَدْ سَرَقَ أَخٌ لَّهُ مِن قَبْلُ…” (سورة يوسف: 77)
“Ako je on ukrao’, – rekoše oni – “pa i prije je brat njegov krao!” (Suretu Jusuf: 77)

Iz ove Sure se može razumjeti da je Jusuf, a.s, bez obzira na teške grijehe njegove braće, velikodušno im oprostio i sve ih zajedno sa roditeljima, nastanio u Egiptu.
Braćo i sestre! Gaza obavezuje ummet, a mi smo dio ummeta, pa budimo od onih koje bole rane drugih muslimana i koji im pritiču u pomoć na odgovarajući način! Neka nam ajeti o Jevrejima budu podsjećanje na njihov karakter!
Molim Allaha, dž.š., da pomogne našoj ugroženoj i obespravljenoj braći u Gazi i na svakom drugom mjestu, da Allah uništi Cioniste i njihove pomagače, koji čine nered na Zemlji, da nas učini svojim iskrenim robovima, koji čine dobra djela radi Njegovog, s.w.t., zadovoljstva, da uputi našu djecu i potomke, da ih se ne zastidimo i da se oni nas ne zastide, da nam bude milostiv na Sudnjem danu i da nas uvede u džennete u društvu sa: poslanicima, šehidima i dobrim ljudima!
Sarajevo: 19. muharrem 1430.h. Hutba: Džamija “Kralj Fahd”
16. januar 2009.god. Nezim Halilović Muderris
وَ السَّلَامُ عَلَيْكُمْ وَ رَحْمَةُ اللهِ!

[Mustafa]

#8808

بِسْمِ اللهِ الرَّحْمَنِ الرَّحِيمِ
KUR’AN O JEVREJIMA – hutba 2.

Braćo i sestre u islamu! Danas 26. muharrema 1430.h., što odgovara 23. januaru 2009. g., u drugoj hutbi zaredom uz Allahovu, dž.š., pomoć govorim na temu “Kur’an o Jevrejima”.
Prije šest dana su Cionisiti obustavili oružane terorističke napade na Gazu, koji su trajali puna 23 dana, a u kojima je upotrijebljeno najrazornije američko naoružanje. Bilans tih terorističkih napada i stravičnog genocida je 1414 šehida (1/3 su djeca i žene), 5450 ranjenih, 22 000 uništenih objekata, među od kojih je 27 džamija, 16 bolnica i 25 škola, uništena je infra struktura, a ukupna materijalna šteta se procjenjuje na preko dvije milijarde Američkih dolara.
Kakve li sramote za “civilizirani” svijet, koji je dozvolio da se na početku XXI stoljeća u direktnim televizijskim prenosima bilježi teški genocid u Gazi, koji se u velikom broju zapadnih medija želio prikazati kao čin odbrane ili odmazde od Hamasa? Kakve li sramote za arapske režime koji su nijemo posmatrali ovaj stravični zločin i koji problem Palestine svode na humanitarni aspekt?

Palestincima treba naša prava bratska pomoć, u punini njenog značenja. Njima ne treba naša sadaka; oni zaslužuju da sa njima na pola dijelimo naš novac, našu hranu i našu odjeću, jer su uz Allahovu, dž.š., pomoć pokazali veliku odvažnost, hrabrost i strpljivost. Njima treba naš novac za njihovu pravednu borbu.
Palestinci su pred ogromnu cionističku vojnu silu stali goloruki i oni su kazali zločincima: “Ni koraka dalje! I neka znate, vi “ubice Allahovih poslanika”, da je cijela Palestina vakuf i mi ćemo je inša-Allah džihadom vratiti kao takvu, da u njoj zajedno sa nama žive svi dobri ljudi, pa i Jevreji koji žele mir i slobodu!”

U Gazi je definitivno počinjen „zločin protiv čovječnosti“, koji je po međunarodnom pravu jedan od najtežih zločina i isti po ženevskoj konvenciji predviđa gonjenje, procesuiranje i kažnjavanje svih izvršioca i naredbodavaca, iz vojnih i civilnih struktura. Genocid u Palestini ima velike sličnosti sa genocidom – holokaustom, koji je počinila Nacistička Njemačka, nad Jevrejima. Metode i ciljevi i jednog i drugog genocida su bili potpuno identični, s’ time što su ovoga puta žrtve bili Palestinci, koji su u vrijeme progona Jevreja sa Evropskog kontinenta, pružili im gostoprimstvo u svojoj zemlji, koja im se punih 61 godinu otima upravo od Cionista.
Hvala Allahu, dž.š., kada je u Gazi stasala generacija muslimana, koja zna da bez džihada nema slobode, kako u Gazi, tako ni u cijeloj Palestini, a ta malobrojna skupina mudžahida je odupirući se Cionistima u posljednjoj oružanoj agresiji na Gazu posvjedočila Kur’ansku istinu:
“…كََمْ مِنْ فِئَةٍ قَلِيلَةٍ غَلَبَتْ فِئَةً كَثِيرَةً بِإِذْنِ اللَّهِ وَاللَّهُ مَعَ الصَّابِرِينَ” (سورة البقرة: 249)

“…Koliko je malih skupina pobijedilo mnogobrojnije skupine, Allahovom voljom! Allah je uistinu sa strpljivim.” (Suretu El-Bekare: 249)
Neka je Allahova, dž.š., milost na šehide Gaze, na njene hrabre mudžahide, na ranjenike, na ponosne majke i očeve šehida i boraca, na djecu koja od svoga rođenja ne znaju za radost i na sve nevine Allahove, dž.š., robove! Neka je Allahovo, dž.š., zadovoljstvo na hrabro rukovodstvo Hamsa, koje je u ovoj teškoj situaciji odvažno vodilo džihad! Da se Allah, dž.š., smiluje svim Palestincima, da shvate da je njihov izbor džihad i da će se samo tako uz Allahovu, dž.š., pomoć izboriti za svoju slobodu u slobodnoj Palestini!
Gaza je samo 1,3% izvorne teritorije Palestine, a mudžahidi su u posljednjem cionsitičkom zločinačkom pohodu pred sobom imali Cionističku vojsku koja je 100% bila bolje opremljena, pa su je bez obzira na to uz Allahovu, dž.š., pomoć i svoju hrabrost potpuno porazili. U Gazi su kerameti bili na svakome mjestu, pa ne čudi izjava Cionističkog pukovnika, koji kaže: “Jedan dio Gaze smo potpuno sravnili sa zemljom, ali kada smo krenuli pješadijom, iz zemlje su se pojavili “duhovi”. Mislim da oni ispod zemlje imaju cijeli grad. Mi sa njima ne možemo u pješadijsku borbu.” Allahu ekber! (Allah je najveći!) U Gazi je Allahova, dž.š., vojska, koja izvršava Njegova naređenja…
Da u Gazi juče nije bilo mudžahida, danas bi se Gaza spominjala samo kao još jedno mjesto zločina, a za koju godinu bi se isti scenarij desio i Zapadnoj obali i tako bi sa Palestinom bilo gotovo do određenog roka, kada će doći konačni obračun i kada će se obistiniti riječi Poslanika, s.a.v.s.. Da i ovdje u Bosni i Hercegovini u vrijeme srpske i hrvatske oružane agresije nije bilo istinskih boraca, danas ove zemlje ne bi bilo, a rijetko preživjeli Bošnjaci bi bili jeftina radna snaga po svjetskim metropolama ili sluge kod kmetova naših pradjedova, koji su prije stoljeće ili nešto više iz susjednih zemalja dolazili bosi na begovska imanja kako bi kao sluge opstali u životu. Zato je na bošnjačkim političarima težak emanet, čuvanja ove lijepe zemlje, koja je branjena sa čvrstim imanom u srcima i Allahovim, dž.š., imenom na usnama, od strane njenih sinova i braće iz islamskog svijeta i patriotskim osjećajima rijetkih pripadnika drugih naroda, koji ovu zemlju osjećaju svojom. Zato se bojte Allaha, vi koji ste stali na čelo naroda, koji je pokazao najviši stupanj tolerancije i spremnosti na žrtvu!

Palestinci imaju legitimno pravo da se brane i oslobađaju svoju okupiranu zemlju i to im pravo niko ne može uskratiti. A da bi se to desilo, Palestinci se moraju vratiti islamskim vrijednostima, moraju jačati međubratske odnose i sa pozicija tevhida u čvrstim safovim, moraju srušiti sve zidove i uništiti sve prepreke, da bi došli do slobode, do koje se ne dolazi za stolovima prekrivenim čohama, niti u udobnim hotelima u zapadnim metropolama, već borbom za slobodu, u kojoj nema zločina ni prema kome, osim kada to pravda zahtijeva i borbom u kojoj je smrt na Allahovu, dž.š., putu draža od života, a pogotovo života u kojem čovjek doživljava samo poniženja…

Jevrejima je Allah, s.w.t., dao mnogobrojne jasne dokaze, što potvrđuje 211. ajet Sure El-Bekare:
“سَلْ بَنِي إِسْرَائِيلَ كَمْ آتَيْنَاهُم مِّنْ آيَةٍ بَيِّنَةٍ وَمَن يُبَدِّلْ نِعْمَةَ اللَّهِ مِن بَعْدِ مَا جَاءَتْهُ فَإِنَّ اللَّهَ شَدِيدُ الْعِقَابِ” (سورة البقرة: 211)
“Upitaj sinove Israilove koliko smo im jasnih dokaza dali! A one koji preinačuju Allahove dokaze, kada su im već došli, Allah će zaista strahovito kazniti.” (Suretu El-bekare: 211)
U citiranom ajetu Allah, dž.š., traži od Poslanika, s.a.v.s., da pita Jevreje, koliko im je dato jasnih dokaza, a potom upozorava da oni koji zaniječu Njegove dokaze, da ih čeka teška kazna.

Kur’an na više mjesta govori o Musau, a.s, i stanju Jevreja u Egiptu pod vlašću Faraona, te o njihovom spašavanju iz patnji uz pomoć Musaa, a.s, kojeg je Allah, s.w.t., odabrao kao poslanika i kojem je dao jasne dokaze. Sva ta kazivanja govore o Jevrejima kao kukavicama i spletkarošima, koji su stalno skretali sa pravoga puta i činili nered na Zemlji. Prvi takav primjer je slučaj jednog Musaovog sunarodnjaka, koji izdaje Musaa, a.s, nakon što mu je on pritekao u pomoć i spasio ga od napada jednog Egipćanina. Musa, a.s., je zbog izdaje pomenutog sunarodnjaka morao napustiti Egipat i nekoliko godina boraviti u Medjenu, kod Šuajba, a.s.. Zatim mu Allah, dž.š, šalje Objavu i naređuje da ide Faraonu i lijepim riječima pozove njega i njegove potčinjene na pravi put, te da uz Allahovu, dž.š., pomoć spasi svoj narod iz robovskog stanja u kojem su bili pod Faraonovom vlašću.

Jevrejima je od ranije bilo nagoviješteno da će Allah, s.w.t., poslati jednog između njih kao poslanika, koji će ih pozvati istinskoj vjeri, islamu i spasiti ih robovanja ljudima. Kada se Musa, a.s, nakon boravka nekoliko godina u Medjenu ponovo pojavio, pogotovo kada je pokazao mu’džize, sa kojima ga je Allah, dž.š., počastio i ojačao, oni su bili sigurni da je on obećani poslanik, ali su prema njemu iskazivali neposlušnost kada god su bili u prilici. Mu’džize kada je Musaova, a.s., ruka postala bijela i kada se njegov štap pretvorio u zmiju koja je progutala sve čarolije faraonovih čarobnjaka toliko su bile jasne, da su čarobnjaci, koji su bili iz faraonovog naroda, prihvatili pravi put i odmah nakon toga za istinu bili spremni umrijeti u najvećim mukama!

Pored toga, Allah, dž.š, je kaznio faraonov narod raznim kaznama, koje su bile dio Musaovih, a.s, mu’džiza: glad, nerodne godine, potop, skakavci, krpelji, žabe i pretvaranje vode u krv…
Kaže Allah, dž.š., u 129. i 130 ajetu Sure Al-A’raf:
“قَالُواْ أُوذِينَا مِن قَبْلِ أَن تَأْتِيَنَا وَمِن بَعْدِ مَا جِئْتَنَا قَالَ عَسَى رَبُّكُمْ أَن يُهْلِكَ عَدُوَّكُمْ وَيَسْتَخْلِفَكُمْ فِي الأَرْضِ فَيَنظُرَ كَيْفَ تَعْمَلُونَ”(129) “وَلَقَدْ أَخَذْنَا آلَ فِرْعَوْنَ بِالسِّنِينَ وَنَقْصٍ مِّن الثَّمَرَاتِ لَعَلَّهُمْ يَذَّكَّرُونَ”(130) (سورة الأعراف: 129-132)
“Rekoše: “Zlostavljani smo prije nego što si nam došao, a i nakon što si nam došao!” Musa reče: “Gospodar vaš će neprijatelja vašeg uništiti, a vas nasljednicima na Zemlji učiniti, da bi vidio kako ćete postupati.”(129) “I Mi smo faraonov narod glađu i uskraćivanjem plodova kaznili, da bi se opametili.”(130) (Suretu Al-A’raf: 129. – 130.)
Jevreji su bili svjedoci tih događanja, pa je to trebalo da pojača njihovo uvjerenje u ispravnost vjere kojoj ih je Musa, a.s., pozivao i da ustraju u njegovu slijeđenju. Međutim, iz Kur’anskih kazivanja se jasno vidi da su se oni uvijek vraćali nepokornosti i krivom putu. Nakon velikih mu’džiza i očigledne Allahove, dž.š., pomoći Jevreji sve više srljaju u grijehu i izazivaju Allahovu, dž.š., srdžbu.

Braćo i sestre! Imajmo na umu ove Kur’anske istine, koje nas podučavaju i podsjećaju na osobine onih koji u Gazi počiniše težak genocid!
Molim Allaha, dž.š., da pomogne našoj ugroženoj i obespravljenoj braći u Gazi i na svakom drugom mjestu, da Allah uništi Cioniste i njihove pomagače, koji čine nered na Zemlji, da nas učini svojim iskrenim robovima, koji čine dobra djela radi Njegovog, s.w.t., zadovoljstva, da uputi našu djecu i potomke, da ih se ne zastidimo i da se oni nas ne zastide, da nam bude milostiv na Sudnjem danu i da nas uvede u džennete u društvu sa: poslanicima, šehidima i dobrim ljudima!
Sarajevo: 26. muharrem 1430.h. Hutba: Džamija “Kralj Fahd”
23. januar 2009.god. Nezim Halilović Muderris
وَ السَّلَامُ عَلَيْكُمْ وَ رَحْمَةُ اللهِ!

[Mustafa]

#8980

بِسْمِ اللهِ الرَّحْمَنِ الرَّحِيمِ
KUR’AN O JEVREJIMA – hutba 3.

Braćo i sestre u islamu! Danas 04. safera 1430.h., što odgovara 30. januaru 2009. g., u trećoj hutbi zaredom uz Allahovu, dž.š., pomoć govorim na temu “Kur’an o Jevrejima”.
Još uvijek se u Gazi prebrojavaju žrtve teškog cionsitičkog zločina, još uvijek se evidentira ogromna materijalna šteta, a ona je uistinu ogromna i još uvijek se objelodanjuju stravični prizori, koje su zabilježile kamere, od kojih se čovjek ježi i pomišlja: „Zar je moguće da insan insanu uradi nešto slično? Zar je moguće da se nad Muslimanima čini zločin i to rukama Cionista, a Palestinci su Jevrejima krajem XIX i početkom XX stoljeća pružili gostoprimstvo u Palestini u vrijeme kada su oni bili nepoželjni u većem dijelu Evrope, osim u zemljama gdje su vladali muslimani? Zar je moguće da narod koji je preživio Holokaust, ponavlja isti zločin, nad nedužnim Palestincima koji nikada kroz historiju nisu ni posmislili da počine nešto slično?“

Gaza je ujedinila ummet i civilizirani svijet i oni su osudili cionističko divljanje i teški genocid. Cionisti nisu bili u stanju da ovoga puta primijene potpunu medijsku blokadu, bez obzira što su na tom planu uložili ogromna sredstva i angažovali eksperte. Zločin je zabilježen ovoga puta kamerama, foto-aparatima i mobitelima i cijeli svijet može da vidi rezultate tog stravičnog zločina.

Allah, dž.š., podsjeća Jevreje da ih je On spasio Faraonovog zuluma, koji se sastojao u tome da je mušku djecu ubijao, a žensku ostavljao, tj. nad njima se iživljavao i sramotio ih, kao što stoji u 49. ajetu Sure El-Bekare:
“وَإِذْ نَجَّيْنَاكُم مِّنْ آلِ فِرْعَوْنَ يَسُومُونَكُمْ سُوءَ الْعَذَابِ يُذَبِّحُونَ أَبْنَاءَكُمْ وَيَسْتَحْيُونَ نِسَاءكُمْ وَفِي ذَلِكُم بَلاء مِّن رَّبِّكُمْ عَظِيمٌ” (سورة البقرة: 49)
“I kada smo vas od faraonovih ljudi izbavili, koji su vas najgorim mukama mučili: mušku vam djecu klali, a žensku u životu ostavljali (sramotili, ponižavali); – a to vam je bilo veliko iskušenje od Gospodara vašeg.” (Suretu El-Bekare: 49)
Kur’an zatim govori o tome kako Faraon i njegov narod nisu htjeli prihvatiti pravi put, ostavši u nevjerstvu, pa je Musa, a.s, uz Allahovu, dž.š., pomoć spasio svoj narod i izveo ga iz Egipta. Pri tome se dešava velika mu’džiza, kojoj su Jevreji bili živi svjedoci.

Kada je Musa, a.s., poveo svoje pristalice, Faraon je pokrenuo svu svoju vojsku, koja je bila dobro opremljena i naoružana, da sustignu Musaov, a.s, narod i da ga unište ili ponovo učine robljem. Musaovi, a.s., sljedbenici su bili nespremni za tu borbu, jer su bili nenaoružani i dovedeni su na ljudsku pamet u bezizlaznu situaciju, pored mora, bez ikakve vidljive nade! Ali, kada nestane nade na dunjaluku i kada se prepreke učine nepremostivim, tada ali i u svakoj drugoj situaciji ima Onaj Koji bdije i Koji je Svemoćan. Tada Allah, dž.š., naredi Musau, a.s., da udari štapom i more se Allahovom, dž.š., voljom razdvoji, te Musaovi, a.s., sljedbenici prođoše između mora i izađoše na drugu obalu. Međutim, taj prolaz za Faraona i njegovu silnu vojsku je bio kraj, jer se more Allahovom, dž.š., moći sastavilo i potopilo ih.

O tome govore ajeti od 61. – 68. Sure Eš-Šuara:
“فَلَمَّا تَرَاءى الْجَمْعَانِ قَالَ أَصْحَابُ مُوسَى إِنَّا لَمُدْرَكُونَ”(61) “قَالَ كَلاَّ إِنَّ مَعِيَ رَبِّي سَيَهْدِينِ”(62) “فَأَوْحَيْنَا إِلَى مُوسَى أَنِ اضْرِب بِّعَصَاكَ الْبَحْرَ فَانفَلَقَ فَكَانَ كُلُّ فِرْقٍ كَالطَّوْدِ الْعَظِيمِ”(63)” وَأَزْلَفْنَا ثَمَّ الآخَرِينَ”(64) “وَأَنجَيْنَا مُوسَى وَمَن مَّعَهُ أَجْمَعِينَ”(65)”ثُمَّ أَغْرَقْنَا الآخَرِينَ”(66) “إِنَّ فِي ذَلِكَ لآيَةً وَمَا كَانَ أَكْثَرُهُم مُّؤْمِنِينَ”(67) “وَإِنَّ رَبَّكَ لَهُوَ الْعَزِيزُ الرَّحِيمُ”(68) (سورة الشعراء: 61-68)
“Pa kada dvije skupine ugledaše jedna drugu, drugovi Musaovi povikaše: “Samo što nas nisu stigli!”(61) Reče: “Neće! Gospodar moj je sa mnom, On će mi put pokazati.”(62) “I Mi objavismo Musau: “Udari štapom svojim po moru!” i ono se rastavi i svaka strana njegova bijaše kao veliko brdo;”(63) “i Mi onda tamo one druge približismo,”64) “a Musaa i sve one koji bijahu s’ njim spasismo,”(65) “a one druge potopismo.(66) “To je, zaista, pouka, a većina njih nisu bili vjernici.”(67) “Gospodar tvoj je, doista, silan i milostiv.”(68) (Suretu Eš-Šu’ara’: 61-68)
Allahu ekber! (Allah je najveći!) Allah, dž.š., naređuje Musau, a.s., da udari štapom po moru, pa se Allahovom, dž.š., voljom i snagom more razdvojilo. Iz toga treba da izvučemo pouku, da kao muslimani treba da se vežemo za sebebe, te da uvijek budemo aktivni. Allah, dž.š., je more mogao rastaviti i sastaviti i bez udara štapa, ali u tome je ders svima nama da ne smijemo biti od onih koji samo čekaju, a ništa ne preduzimaju. Na nama je da se potrudimo da učinimo makar trun dobra, da napravimo makar jedan pokret, a kada iscrpimo sve mogućnosti, onda dolazi otvorena Allahova, dž.š., pomoć.
U toku agresije na Bosnu i Herecgovinu, mnoge linije su bile potpuo prazne ili šuplje, kako zbog nedostatka ljudstva, tako i zbog našeg nemara, ali Allah, dž.š., je ulio strah u srca agresora tako da nisu bili u stanju da prazne linije samo zaposjednu, jer im se pričinjavalo da su te linije neprobojne.

U ovoj zemlji, zemlji šehida i hrabrih ratnika, dešavali su se kerameti, u njoj su onda kada međunarodne snage nisu intervenirale dolazila intervencija od Stvoritelja svega. Tada je dolazila vojska neustrašivih meleka, koji su se spuštali sa neba i oni su dolazili sa svih strana. Zato su agresori i njihovi pomagači na mnogim ratištima pucali u zrak, jer su vidjeli krilatu vojsku u bijelom, kako se spušta sa neba, oni su viđali borce u crnom kako izlaze iz Zemlje, padala je kiša u najsušnijim danima i borce je u borbi pratila magla, u vrijeme kada magle uopće nema i sve smo to vidjeli i osjetili i kušali smo miris šehidske krvi, miris koji se na dunjaluku ne može kupiti niti u jednoj prodavnici, viđali smo tijela šehida koja su mjesecima i godinama ostala nepromijenjena i vidjeli smo osmijehe na licima naših šehida, osmijehe koji su pokazivali njihovu sreću zbog šehadeta koji su postizali i nadu da će ove zemlje biti, uprkos svim njenim neprijateljima, njihovim pomagačima i mentorima. I neke od nas je stid da o tome pričamo i pišemo, a to su istine našeg vremena, istine koje treba da ostanu zabilježene i da budu lekcije onima koji dolaze poslije.

Ne smijemo braćo i sestre zaboraviti ni potresnu izjavu Bošnjakinje iz Grapske kod Doboja, koju su lokalni zločinci kada je imala šesnaest godina silovali bezbroj puta, a prije krštenja je u crkvi u Bijeljini silovao i vladika Vasilije Kačavenda. (Dnevni avaz, 24.01.2009. godine) I ne samo to, već trebamo insistirati da Međunarodni sud u Hagu, Tužilaštvo BiH i Sud BiH u skladu sa svojim nadležnostima procesuiraju pomenuti zločin i kazne počinioca.

Nakon očite podrške Musau, a.s, i potvrde da je on na putu istine, njegov narod traži da im Musa, a.s, napravi kip, da ga obožavaju. Musa, a.s., se na njih ljuti i upozorava na obavezu čistog vjerovanja, ali njegovi sljedbenici koriste njegovu odsutnost i po nagovoru Samirije prave zlatno tele da bi ga obožavali. To su učinili i pored protivljenja Haruna, a.s, kojeg je Musa, a.s., ostavio da ga mijenja u narodu dok on prima objavu od Allaha, dž.š..
O tome govori 92. ajet Sure El-Bekare:
“وَلَقَدْ جَاءَكُم مُّوسَى بِالْبَيِّنَاتِ ثُمَّ اتَّخَذْتُمُ الْعِجْلَ مِن بَعْدِهِ وَأَنتُمْ ظَالِمُونَ” (سورة البقرة: 92)
“I Musa vam je jasne dokaze donio, pa ste ipak, u odsutnosti njegovoj sebi nepravdu nanoseći, tele prihvatili.“ (Suretu El-Bekare: 92)

Mnogi mufesiri tvrde da se kroz ovaj slučaj očituje težnja Jevreja za zlatom i materijalnim dobrima na ovom svijetu, što se kroz historiju i pokazalo, a oni danas uglavnom u svojim rukama drže svjetski kapital.
Allah, dž.š., iznad Benu Israelćana uzdiže brdo Tur, kao jedan od znakova i upozorenje, ali oni i dalje srljaju u grijehu, kao što stoji u 93. ajetu Sure El-Bekare:
“وَإِذْ أَخَذْنَا مِيثَاقَكُمْ وَرَفَعْنَا فَوْقَكُمُ الطُّورَ خُذُواْ مَا آتَيْنَاكُم بِقُوَّةٍ وَاسْمَعُواْ قَالُواْ سَمِعْنَا وَعَصَيْنَا وَأُشْرِبُواْ فِي قُلُوبِهِمُ الْعِجْلَ بِكُفْرِهِمْ قُلْ بِئْسَمَا يَأْمُرُكُمْ بِهِ إِيمَانُكُمْ إِن كُنتُمْ مُّؤْمِنِينَ” (سورة البقرة: 93)
“I kada smo od vas vaš zavjet primili i brdo Tur iznad vas podigli: “Ozbiljno prihvatite ono što vam dajemo i budite poslušni!” – oni su odgovorili: “Čujemo, ali poslušati nećemo!” – srca njihova su, zbog nevjerovanja njihova, još bila nadojena teletom. Reci: “Ružno je to na što vas vjerovanje vaše navodi, ako ste uopće vjernici.” (Suretu El-Bekare: 93)

Braćo i sestre, čvrsto se prihvatimo Allahova, dž.š., užeta i ne umirimo drugačije nego kao muslimani! Budimo od onih koji na Zemlji uspostavljaju red i zabranjuju činjenje nasilja bilo koje vrste! Budimo odvažni i hrabri, ne plašimo se prijekora prijekornika i govorimo samo istinu, makar ona bila i na našu vlastitu štetu!

Molim Allaha, dž.š., da pomogne našoj ugroženoj i obespravljenoj braći u Gazi i na svakom drugom mjestu, da Allah uništi Cioniste i njihove pomagače, koji čine nered na Zemlji, da nas učini svojim iskrenim robovima, koji čine dobra djela radi Njegovog, s.w.t., zadovoljstva, da uputi našu djecu i potomke, da ih se ne zastidimo i da se oni nas ne zastide, da nam bude milostiv na Sudnjem danu i da nas uvede u džennete u društvu sa: poslanicima, šehidima i dobrim ljudima!
Sarajevo: 04. safer 1430.h. Hutba: Džamija “Kralj Fahd”
30. januar 2009.god. Nezim Halilović Muderris
وَ السَّلَامُ عَلَيْكُمْ وَ رَحْمَةُ اللهِ!

[Mustafa]

#9132

بِسْمِ اللَّهِ الرَّحْمَنِ الرَّحيِمِ
HRABROST – ODLIKA MU’MINA

Braćo i sestre u islamu! Danas 11. safera 1430.h., što odgovara 06. februaru 2009. godine, hutbu sam naslovio sa “Hrabrost – odlika mu’mina”.

Posebna odlika sa kojom treba da bude ukrašen svaki musliman je hrabrost, koja označava odlučnost u činjenju dobra u svim segmentima života, te spremnost da se žrtvuje u ime Allaha, dž.š.. Hrabrost se pokazuje riječju i djelom i ona je jedna od najvažnijih osobina mu’mina, putem koje su muslimani postali predvodnicima u svemu. Ona je nepresušni izvor ummeta i ona je pomogla muslimanima da oslobađaju Zemlju i da je učine sigurnom za život svakog čovjeka i mjestom blagostanja.

Hrabrost je tajna opstanka ljudi i napretka civilizacije. Kažu Arapi: “Hrabrost je spas, a kukavičluk je stradanje.” Hrabrost treba da bude usklađena sa razumom i mudrošću, jer se u protivnom ona pretvara u samoubistvo, a ono je težak grijeh. Najveći stepen hrabrosti je spremnost na žrtvu vlastitim životom na Allahovu, dž.š., putu i riječ istine nasilnom vladaru.

Kaže Allah, dž.š., u 45. ajetu Sure El-Enfal:
“يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا إِذَا لَقِيتُمْ فِئَةً فَاثْبُتُوا وَاذْكُرُوا اللَّهَ كَثِيرًا لَّعَلَّكُمْ تُفْلِحُونَ” (سورة الأنفال: 45)
“O vjernici, kada se s’ kakvom skupinom sukobite, budite hrabri i mnogo spominjite Allaha, da biste postigli što želite!” (Suretu El-Enfal: 45)
A u 15. i 16. ajetu iste Sure stoji:
“يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ إِذَا لَقِيتُمُ الَّذِينَ كَفَرُواْ زَحْفاً فَلاَ تُوَلُّوهُمُ الأَدْبَارَ”(15) “وَمَن يُوَلِّهِمْ يَوْمَئِذٍ دُبُرَهُ إِلاَّ مُتَحَرِّفاً لِّقِتَالٍ أَوْ مُتَحَيِّزاً إِلَى فِئَةٍ فَقَدْ بَاء بِغَضَبٍ مِّنَ اللَّهِ وَمَأْوَاهُ جَهَنَّمُ وَبِئْسَ الْمَصِيرُ”(16) (سورة الأنفال: 15-16)
“O vjernici, kada se s’ nevjernicima sukobite, a njih nastupa mnogo, leđa im ne okrećite!”(15) “Onaj ko im tada leđa okrene, osim onoga koji se povuče s’ namjerom da se ponovo bori ili drugoj grupi pristupi, vratiće se natovaren Allahovom srdžbom; prebivalište njegovo biće džehennem, a užasno je on boravište.”(16) (Suretu El-Enfal: 15-16)

Najhrabriji čovjek je bio Allahov Poslanik, s.a.v.s.. On je imao najjače srce od svih ljudi, pa se suočavao sa teškim iskušenjima i ljutim neprijateljima, kada su se junaci, koji su bili u njegovoj blizini povlačili, a on je ostajao čvrst. Allahov Poslanik, s.a.v.s., nikada u borbi nije okrenuo svoja mubarek leđa. Bilježi imam Buharija:
عَنْ أَنَسٍ رَضِيَ اللهُ عَنْهُ قَالَ: “كَانَ النَّبِيُّ صَلَّى اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ أَحْسَنُ النَّاِس وَأَشْجَعُ النَّاسِ وَأَجْوَدُ النَّاسِ، وَلَقَدْ فَزِعَ أَهْلُ الْمَدِينَةِ ذَاتَ لَيْلَةٍ فَانْطَلَقَ نَاسٌ قِبَلَ الصَّوْتِ فَتَلَقَّاهُمْ رَسُولُ اللَّهِ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ رَاجِعًا وَقَدْ سَبَقَهُمْ إِلَى الصَّوْتِ وَهُوَ عَلَى فَرَسٍ لِأَبِي طَلْحَةَ عُرْيٍ فِي عُنُقِهِ السَّيْفُ وَهُوَ يَقُولُ: “لَا تُرَاعُوا لاَ تُرَاعُوا.” (البخاري)
Prenosi Enes, r.a.: “Poslanik, s.a.v.s. je bio najbolji, najhrabriji i najdarežljiviji čovjek! Jedne noći su se stanovnici Meke preplašili, pa je jedna grupa krenula u pravcu tog glasa. Usput susretoše Poslanika, s.a.v.s., koji se vraćao jašući neosedlana Ebu Talhina konja, a na vratu mu je bila obješena sablja, pa reče: „Ne plašite se, ne plašite se!“ (Buharija)

Kaže Alija ibn Ebi Talib, r.a.: “Kada bi nam bilo teško, krili smo se iza Poslanika, s.a.v.s., i niko od njega nije bio bliži neprijatelju. Na Bedru smo bili uz njega, a on je bio najbliži neprijatelju.” (Ahmed)
U bici Zatur-Ruka’, dok je Poslanik, s.a.v.s., spavao, približio mu se mušrik sa sabljom, u želji da ga ubije. Poslanik, s.a.v.s., se prenu i ugleda sablji iznad glave, pa ga mušrik upita: “Ko će te spasiit od mene?” Poslanik, s.a.v.s., mu odgovori sa sigurnošću: “Allah!” Iz ruke mušrika ispade sablja.

Na Hunejnu, kada su se neki muslimani razbježali i kada se mušrički obruč oko Poslanika, s.a.v.s. stezao, Poslanik, s.a.v.s., sa puno odvažnosti govori: “أَنَا النَّبِيُّ لَا كَذِبٌ أَنَا ابْنُ عَبْدِ الْمُطَّلِبِ „Ja sam Poslanik, ne lažac, ja sam potomak Abdu-l-Muttalibov!“ Pa su se ashabi okupili oko njega i poraz je pretvoren u pobjedu.
Neko je upitao El-Berraa bin Aziba: „Da li ste bježali za života Allahova Poslanika?“ On je rekao: „Mi jesmo, ali on nije.“ (Buharija)
Alija ibn Ebi Talib, r.a., je upitan: „Kako poražavaš svoje neprijatelje?“ Odgovori: „Kada se sretnem sa svojim neprijateljem ja sam ubijeđen da ću ga uz Allahovu, dž.š., pomoć pobijediti, a i on misli da ću ga poraziti, pa tako obojica i ja i on podržavamo mene protiv njega.“
Upitan je Alija, r.a.: “Kada se konjanici razbježe, gdje tebe možemo naći?” Reče: “Tamo gdje ste me ostavili.” Drugom prilikom je rekao: “Tako mi onoga u Čijoj ruci je moj život, draže mi je da budem udaren sabljom hiljadu puta, od smrti na postelji!”

Amru ibn El-Džemuhu, r.a., su sinovi zabranili da ide u borbu, jer je bio sakat u nogu. On im reče: “Ja želim da u džennet uđem sa ovom sakatom nogom.” Zatraži dozvolu od Poslanika, s.a.v.s., i on mu dozvoli. Na bojnom polju se borio hrabro, dok nije postigao šehadet.
Kada je Abdullah ibn Zubejr obaviješten o ubistvu njegova brata Mus’aba, reče: “Ako je ubijen, ubijeni su njegovi otac, brat i amdiža. Mi ne umiremo onako, već od kopalja, strijela i pod sjenom sablji.”
Habib ibn Zejd El-Ensari, r.a., je bio zarobljen od strane Musejleme El-Kezzaba, pa mu je Musejlema sjekao dio po dio tjela, dok nije preselio. Musejlema mu je u toku mučenja govorio: “Posvjedoči da sam ja poslanik!” A Habib mu odgovara: “Ne čujem šta kažeš!”

Bilježi imam Zehebi da je El-Berra’ ibn Azib, r.a., bio veoma hrabar i da je prvi ušao na mjesto gdje su se skoncentrisali munafici sa Musejlemom El-Kezzabom, a poznato je da je on u dvobojima pobijedio 100 protivnika.
Šubejb ibn Jezid El-Haridži je bio jedan od najhrabrijih ljudi. Borio se protiv Hadžadža ibn Jusufa i porazio ga sa samo šezdeset ljudi, dok je Hadžadž imao sa sobom tri hiljade ljudi. On bi pred borbu spavao jašući na mazgi.
Kaže imam Ibn Kajjim u “Zadu-l-Meadu”: “Hrabrost je od uzroka sreće, jer Allah, dž.š., otvara prsa hrabrog sa njegovom hrabrošću i odlučnošću, a poznato je da poniženje dolazi od kukavičluka i straha.” Kežaže se: “Hrabar čovjek je drag čak i neprijateljima, a kukavica je mrzak i rođenoj majci.”
Hrabrost nije vezana za veličinu tijela, već srca. Vidimo sićušnog čovjeka, a u njemu je lav i vidimo ogromnog čovjeka, a u njemu je zec.

Hrabrost se ne veže samo za džihad, već se ona proteže i na druge pore života, kao što su: zalaganje za istinu, pravednost, naređivanje dobra i zabranjivanje zla i stajanje u zaštitu svih obespravljenih ljudi.
Bilježi imam Ahmed hadis Poslanika, s.a.v.s.:
عَنْ أَبِي أُمَامَةَ الْبَاهِلِي رَضِيَ اللَّهُ عَنْهُ أَنَّ رَسُولَ اللَّهِ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَ سَلَّمَ قَالَ: “أَفْضَلُ الْجِهَادِ كَلِمَةُ حَقٍّ عِنْدَ سُلْطَانٍ جَائِرٍ” (أحمد)
Prenosi Ebu Umame El-Bahili, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Najbolji džihad je riječ istine kod nasilnog vladara!” (Ahmed)
El-Evzai je kritikovao Abdullaha ibn Aliju, amidžu Ebu Dža’fera El-Mensura, Abasijskog halifu, za ubijanje muslimana u Damasku i u tome bio veoma oštar, pa su ga stigle sablje, tako da je jedan ministar kazao: “Podizao sam svoj ogrtač, iz straha da ne dohvatim krv Evzaija, ali on se nije plašio.”
Oni koji prate stanje muslimana u posljednjih nekoliko decenija, a pogotovo oni koji poznaju historiju prvih generacija muslimana, mogu zaključiti da su muslimani spremni na veliku žrtvu i dugotrajnu borbu i da je hrabrost jedna od njihovih osnovnih karakternih osobina.

Borba između dobra i zla je pravilo koje je prisutno od postanka svijeta i Allahova, dž.š., je volja da u konačnici dobro uvijek pobijedi, a zlo biva poniženo i kažnjeno još na ovome svijetu.

Ima mnogo više kukavica koji su ubijeni od straha, nego hrabrih koji su ubijeni zbog svoje hrabrosti. Mnogo je više Bošnjaka u toku agresije na BiH ubijeno u strahu, sa uzdignutim rukama, nakon predaje naoružanja, nego boraca na prvim borbenim linijama, sa puškom u ruci.
Neka je Allahova, dž.š., milost na sve hrabre pripadnike ummeta, koji sprječavaju nasilje bilo koje vrste i koji se ne boje prijekora prijekornika!

Braćo i sestre, budimo hrabri i nepokolebljivi i ne plašimo se nikoga mimo Allaha, s.w.t.a.!
Molim Allaha, dž.š., da nas učvsti na putu islama, da pomogne svim obespravljenim ljudima, da uputi našu djecu i potomke, da ih se ne zastidimo i da se oni nas ne zastide, da nam bude milostiv na Sudnjem danu i da nas uvede u džennete u društvu sa: poslanicima, šehidima i dobrim ljudima!
Sarajevo: 11. safer 1430.h.
Hutba: Džamija “Kralj Fahd”
06. februar 2009.god. Nezim Halilović Muderris
وَ السَّلَامُ عَلَيْكُمْ وَ رَحْمَةُ اللهِ!

[Mustafa]

#9393

بِسْمِ اللَّهِ الرَّحْمَنِ الرَّحِيمِ
ČISTOĆA JE DIO IMANA

Braćo i sestre u islamu! Danas, 18. safera 1430.h., što odgovara 13. februaru 2009. godine, hutbu sam naslovio sa “Čistoća je dio imana”. Ova tema, braćo i sestre zavrijeđuje posebnu pažnju i veoma je važna za nas Bošnjake, koji se svrstavamo u red najčistijih naroda, a razlog tome je naša pripadnost islamu. Drago mi je kada se naša braća iz islamskog svijeta nađu u našim seoskim sredinama, pa kažu: “Obišli smo svijeta, ali od vas Bošnjaka nema čistijih muslimana!”

Braćo i sestre, svaki islamski propis ima jasnu poruku i opravdanje, pa i pitanje čistoće u islamu zauzima posebno mjesto. Čistoća se u islamu može podijeliti na: a) unutrašnju i b) vanjsku. Unutrašnja čistoća se odnosi na čistoću duše, od svih vrsta bolesti, kao što su: širk (pripisivanje druga Allahu, dž.š.), zavidnost, oholost, mržnja, prevara, škrtost, kukavičluk i slično i takva duša je: iskrena, dobroćudna i skromna i ona stalno stremi dobru. Vanjska čistoća se odnosi na čistoću od: krvi, lešeine, mokraće, nečiste vode, nečisti svake vrste i slično i ona se postiže: gusulom (kupanjem), abdestom i tejemumom i održavanjem čistoće životnog prostora.
Kaže Allah, dž.š., u drugom dijelu 222. ajeta Sure El-Bekare::
“…إِنَّ اللَّهَ يُحِبُّ التَّوَّابِينَ وَيُحِبُّ الْمُتَطَهِّرِينَ” (سورة البقرة: 222)
“…Zaista Allah voli one koji se kaju i voli one koji se mnogo čiste!” (Suretu El-Bekare: 222)

Iz citiranog ajeta je vidljivo da se musliman treba čistiti od grijeha, ružnih misli i zlih namjera kajanjem (tevbom), koje treba biti krunisano ćišćenjem vodom. To čišćenje vodom od vjernika odstranjuje fizičku nečistoću i priprema ga za izvršenje islamkih obaveza, kao što su namaz i učenje Kur’ana, kada vjernik mora biti čist od velike i male nečistoće. Prema tome, održavanje unutrašnje i vanjske čistoće je čin pobožnosti i Allah, dž.š., voli takve vjernike.
Kaže Allah, dž.š., u prva četiri ajeta Sure El-Muddesir:
“يٰأَيُّهَا ٱلْمُدَّثّرُ”(1) “قُمْ فَأَنذِرْ”(2) “وَرَبَّكَ فَكَبّرْ”(3) “وَثِيَابَكَ فَطَهّرْ”(4) (سورة المدثر: 1-4)
“O ti, pokriveni!”(1) “Ustani i opominji!”(2) “I Gospodara svoga veličaj!”(3) “I odjeću svoju očisti!”(4) (Suretu El-Muddesir: 1-4)

Braćo i sestre, islam, kao čista i neiskrivljena vjera naređuje čistoću i čuvanje zdravlja čovjeka. Zato je osnovni preduslov za obavljanje namaza, upravo čistoća tijela, odijela i mjesta za klanjanje. Islam naređuje potpuno čišćenje (gusul – kupanje) u određenim prilikama, kao što su: kupanje od džunupluka i hajza i nifasa, a za džumu i bajrame kupanje je sunnet, a po nekoj ulemi i vadžib.
Kaže Poslanik, s.a.v.s., u hadisu koji bilježi imam Ahmed:
عَنْ ثَوْبَانَ رَضِيَ اللهُ عَنْهُ أَنَّ رَسُولَ اللهِ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَ سَلَّمَ قَالَ: “لاَ يُحَافِظُ عَلىَ الطُُّهُورِ إِلاَّ مُؤْمِنٌ.” (احمد)
Prenosi Sevban, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: Čistoću ne čuva osim mu’min!” (Ahmed)
Islam je vjera fitre (onoga što je prirodno, dobro i normalno) i islam nas pripadnike ummeta podučava, šta je to prirodno od djela, koja se direktno vežu za čistoću, pa u hadisu koji bilježi imam Ibn Madždže, stoji:
عَنْ عَائِشَةَ رَضِيَ اللَّهُ عَنْهَا أَنَّ رَسُولَ اللهِ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَ سَلَّمَ قَالَ: “عَشْرٌ مِنَ الْفِطْرَةِ: قَصُّ الشَّارِبِ وَإِعْفَاءُ اللِّحْيَةِ وَالسِّوَاكُ وَالْاِسْتِنْشَاقُ بِالْمَاءِ وَقَصُّ الْأَظْفَارِ وَغَسْلُ الْبَرَاجِمِ وَنَتْفُ الْإِبْطِ وَحَلْقُ الْعَانَةِ وَانْتِقَاصُ الْمَاءِ يَعْنِي الْاِسْتِنْجَاءُ وَالْمَضْمَضُ” (ابن ماجه)
Prenosi Aiša, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Deset je stvari prirodno (fitra): podrezivanje brkova, puštanje brade, čišćenje zuba misvakom, ispiranje nosa, obrezivanje nokata, pranje zglobova, odstranjivanje dlaka ispod pazuha, odstranjivanje dlaka između nogu, pranje iza obavljene nužde i ispiranje usta.” (Ibn Madždže)

Iz pažnje prema okolini, islam zabranjuje sve što uznemirava od jela i pića, u određenim prilikama, pa je zabranio jedenje bijelog i crvenog luka, kada idemo u džamiju, kako ne bi uznemirili prisutne džematlije. I to spada u jedna od oblika čuvanja čistoće muslimana i pažnje prema svima sa kojima se mu’min nađe u kontaktu. Na ovaj način islam se bavi vanjskom i unutrašnjom čistoćom. Kaže Muhammed, s.a.v.s., u hadisu koji bilježi imam Muslim:
عَنْ أَبِي مَالِكِ الْأَشْعَرِي رَضِيَ اللَّهُ عَنْهُ أَنَّ رَسُولَ اللهِ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَ سَلَّمَ قَالَ: “الطُّهُورُ شَطْرُ الْإِيمَانِ…” (مسلم)
Prenosi Ebu Malik El-Eš’ari, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Čistoća je dio imana…” (Muslim)
Vjernici se zbog toga trebaju natjecati u čistoći i u tom pogledu biti uzori u svojim životnim sredinama. Musliman treba da plijeni svakog pojedinca i da sve što se veže za njega bude čisto i uredno. Naši dobri Bošnjaci su posebno vodili računa o čistoći, tako da su njihova tijela, odjeća, kuće, avlije i putevi blistali od čistoće. Za njih nisu trebali zakoni da ih prisile na održavanje javnih površina, već ih je islam tome podučio i učinio ih pretečama u ekologiji i higijeni uopće. Žalosno je da se sve to polahko gubi iz života modernih Bošnjaka…

Naše dobre majke i nene nisu imale savremena sredstva za higijenu, ali su njihove kuće, haljine i sve njihovo bili mnogo čistiji od naših kuća i avlija, one nisu imale mašine za pranje i sušenje veša, nisu imale omekšivače i moderne deterdžente, već su haljine otkuhivale u loncima sa lugom, ali je opet sve blistalo. One nikada nisu imale nepometene kuće, a nisu imale usisivače, one nisu imale neoprano suđe, a nisu imale mašine za pranje suđa, njihovi pragovi na ulazu u kuće su bili čistiji od stolova na kojima neke moderne Bošnjakinje postavljaju obroke i štale su u to vrijeme bile čistije od kuća nekih današnjih modernih Bošnjakinja, koje nisu u stanju da održavaju vlastite kuće, već za to angažuju osobe, da ih povremeno prečiste i namirišu raznim mirisima i osvježivačima prostora…

Braćo i sestre, moramo priznati da stasava nova generacija Bošnjaka, koja misli da su moderne mašine, deterdženti, skupocjeni mirisi i šminka, kompenzacija za čistoću koja sve više izmiče. Današnje kuće i stanovi su idelana mjesta za džinske zajednice, gdje iza trosjeda, uglova, ormara, regala i sudopera u kojima je noeprano suđe, mogu komotno da uživaju, uz sa ukućanima praćenje razvratnih programa u elektronskim medijima. Zato ne čude sve češće pojave oboljenja prouzrokovanih džinima i u većini slučajeva se ne radi o podmetanju sihra, već su domaćice zapustivši svoju kuću ili stan dobile džine, kao podstanare i oni ih uznemiravaju i napadaju.

Islam je posebnu pažnju posvetio čistoći zuba, što potvrđuje slijedeća predaja:
عَنْ عَلِيِّ بْنِ أَبِي طَالِبَ رَضِيَ اللَّهُ عَنْهُ أَنَّ رَسُولَ اللهِ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَ سَلَّمَ قَالَ: “إِنَّ أَفْوَاهَكُمْ طُرُقٌ لِلْقُرْآنِ فَطَيِّبُوهَا بِالسِّوَاكِ” (ابن ماجه)
Prenosi Alija ibn Ebi Talib, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Vaša usta su putevi Kur’ana, pa ih uljepšajte misvakom!” (Ibn Madždže)
Uistinu, braćo i sestre, kada imamo na umu da iz naših usta izlaze riječi zahvale i slave Allahu, dž.š., te da iz njih izlazi najbolji i najispravniji govor, a to je Kur’an, koji je uputa čovječanstvu, onda bi trebali da se trudimo da u svakoj situaciji naša usta budu čista.

Svaki musliman mora voditi računa o svome vanjskom izgledu. Imam Malik u Muvettau bilježi slijedeći hadis: Prenosi Džabir ibn Abdullah, r.a.: “Kada je Poslanik, s.a.v.s., ušao u džamiju, uđe čovjek raščupane kose i brade, pa mu Poslanik, s.a.v.s., rukom pokaza da izađe, kao da mu je želio reći da uredi kosu i bradu. Čovjek posluša, pa kada se vrati, reče Poslanik, s.a.v.s.: “Ovako je bolje od toga da neko od vas dođe sa raščupanom kosom, kao šejtan!” (Buharija)
Kaže Poslanik, s.a.v.s., u hadisu koji bilježi imam Ibn Madždže:
عَنْ أَبِي هُرَيْرَةَ رَضِيَ اللَّهُ عَنْهُ أَنَّ رَسُولَ اللهِ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَ سَلَّمَ قَالَ: “الْإِيمَانُ بِضْعٌ وَسِتُّونَ شُعْبَةً، أَفْضَلُهَا قَوْلُ: “لاَ إِلَهَ إِلاَّ اللهُ، وَأَدْنَاهَا إِمَاطَةُ الْأَذَى عَنِ الطَّرِيقِ، وَالْحَيَاءُ شُعْبَةٌ مِنَ الْإِيمَانِ.” (ابن ماجه)
Prenosi Ebu Hurejre, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Iman se sastoji od šezdeset ogranaka; najveći su riječi: “Nema drugog boga mimo Allaha!”, najniži sklanjanje prepreke sa puta, a stid je dio imana!” (Ibn Madždže)
Zato, braćo i sestre, gdje god bili uklonimo ono što smeta, jer ćemo na taj način posvjedočiti naš iman i budimo od onih koje krasi svojstvo stida!

Braćo i sestre, budimo od onih koji su čisti i čuvajmo našu okolinu čistom i urednom, jer je to praksa Muhammeda, s.a.v.s., i naših dobrih predaka!
Gospodaru, učvrsti nas na putu islama, ne iskušavaj nas sa onim što nećemo moći podnijeti, učini nas od onih koji su čisti, uputi našu djecu i naše potomke i učini ih časnim pripadnicima ummeta, budi nam milostiv na Sudnjem danu i počasti nas u džennetu, društvom sa: poslanicima, šehidima i dobrim ljudima!
Sarajevo: 18. safer 1430.h. Hutba: Džamija “Kralj Fahd” 13. februar 2009.god. Nezim Halilović Muderris
وَ السَّلَامُ عَلَيْكُمْ وَ رَحْمَةُ اللهِ!

[Mustafa]

#9603

بِسْمِ اللَّهِ الرَّحْمَنِ الرَّحِيمِ
DOVA – IBADET MU’MINA

Braćo i sestre u islamu! Danas 25. safera 1430.h., što odgovara 20. februaru 2009. godine, hutbu sam naslovio sa “Dova – ibadet mu’mina”.
Dova je braćo i sestre moramo priznati, nepoznanica velikog broja nas, a veoma nam je potrebna. Dova je naš snažan oslonac, pogotovo ako imamo na umu da se dova onih kojima je učinjeno nasilje ne odbija, a nama Bošnjacima je učinjena velika nepravda i nad nama je počinjen strašan zločin i nasilje. Zato, ne škrtarimo sa našim dovama, a naš Gospodar Kojem upućujemo dove je Svemoćan i On nas neće ostaviti uskraćenim i poniženim!

U mnogim Kur’anskim ajetima, u različitim kontekstima, se spominje dova, a kada se ima u vidu kao što Kur’an kaže, da je „čovjek stvoren slabim” “وَ خُلِقَ الإِنْسَانُ ضَعِيفًا”, onda mu je dova i te kako potrebna i to iskrena dova, kojom se obraća svome Gospodaru i samo od Njega pomoć traži.
Riječ dova je arapskog porijekla i nastala je od riječi du’a, što u prijevodu na bosanski jezik znači: zov, poziv, dozivanje, prizivanje, molitva, moljenje, molba…
Kur’an u sebi sadrži mnogo dova, a prva Kur’anska Sura, El-Fatiha i posljednje dvije Kur’anske sure su dove, tako da Kur’an započinje i završava se dovom.

Kaže Allah, dž.š., u 186. ajetu Sure El-Bekare:
“وَإِذَا سَأَلَكَ عِبَادِي عَنِّي فَإِنِّي قَرِيبٌ أُجِيبُ دَعْوَةَ الدَّاعِ إِذَا دَعَانِ فَلْيَسْتَجِيبُواْ لِي وَلْيُؤْمِنُواْ بِي لَعَلَّهُمْ يَرْشُدُونَ” (سورة البقرة: 186)
„Kada te upitaju o Meni Moji robovi, ti im reci da sam Ja blizu, uslišavam dovu onoga koji moli, kada Me zamoli, pa nek se i oni Meni odazovu i nek Me vjeruju, ne bi li bili na pravom putu!” (Suretu El-Bekare: 186)
Allah, dž.š., je kako stoji u citiranom ajetu blizu Svojih robova i On se odaziva na njihove dove, a mi kao Njegova stvorenja smo dužni da poslušamo Njegov poziv i da Ga čvrsto vjerujemo.
Kur’an spominje i dove poslanika, kao što su: Nuh, a.s., Ibrahim, a.s., Zekerijja, a.s., Junus, a.s., Idris, a.s., Jakub, a.s., Jusuf,.a.s, i Muhammed, s.a.v.s..
Kur’an ne samo da je preporučio dovu putem ukazivanja na Njegove poslanike, koji su Mu mnogo upućivali dove, već je dovu naredio, što potvrđuje 60. ajet Sure Gafir’:
“وَقَالَ رَبُّكُمُ ادْعُونِي أَسْتَجِبْ لَكُمْ إِنَّ الَّذِينَ يَسْتَكْبِرُونَ عَنْ عِبَادَتِي سَيَدْخُلُونَ جَهَنَّمَ دَاخِرِينَ” (سورة غافر، 60)
“Gospodar vaš je rekao: „Zovite Me (dovu Mi činite), Ja ću vam se odazvati! Uistinu, oni koji se budu oholili prema robovanju Meni, ući će u džehennem poniženi.” (Suretu Gafir, 60)
Dove koje upućujemo našem Gospodaru, mogu biti upućene različitim Njegovim imenima, kao što stoji u 110. ajetu Sure El-Isra’:
“قُلِ ادْعُواْ اللَّهَ أَوِ ادْعُواْ الرَّحْمَنَ أَيًّا مَّا تَدْعُواْ فَلَهُ الأَسْمَاء الْحُسْنَى…” (سورة الإسراء، 110)
“Reci: „Zovite: ’Allah’ ili zovite: ’Milostivi’, a kako god Ga budete zvali, Njegova su imena najljepša…” (Suretu El-Isra’, 110)

Naše dove treba da budu uz iskreno ispovijedanje vjere, kao što stoji u 14. ajetu Sure Gafir:
“فَادْعُوا اللَّهَ مُخْلِصِينَ لَهُ الدِّينَ وَلَوْ كَرِهَ الْكَافِرُونَ” (سورة غافر، 14)
“Molite se Allahu (dovu mu činite), iskreno Mu ispovijedajući vjeru, pa makar to nevjernicima bilo mrsko!” (Suretu Gafir, 14)
Kur’an upućuje čovjeka da što viši čini dovu svome Stvoritelju, jer je dova jedan od glavnih oblika obraćanja Njemu. I riječ “salat” (namaz, molitva) u osnovi znači dova.
Kur’an nas podučava da je svrha postojanja čovjeka na ovom prolaznom svijetu spoznaja Allaha, s.w.t., i robovanje isključivo Njemu.
Poslanik, s.a.v.s.,. u kratkom hadisu koji bilježi imam Tirmizija definiše dovu riječima:
عَنِ النُّعْمَانَ بْنَ بَشِيرٍ رَضِيَ اللهُ عَنْهُ أَنَّ رَسُولَ اللهِ صَلىَّ اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ قَالَ: “الدُّعَاءُ هُوَ الْعِبَادَةُ” (الترمذي)
Prenosi En-Nu’man bin Bešir, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Dova je ibadet!“ (Tirmizija)
Allah, dž.š., dovi daje posebnu počast, kao što stoji u hadisu, koji bilježi imam Tirmizija:
عَنْ أَبِي هُرَيْرَةَ رَضِيَ اللهُ عَنْهُ أَنَّ رَسُولَ اللهِ صَلىَّ اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ قَالَ: “لَيْسَ شَيْءٌ أكْرَمَ عَلَى اللَّهِ تَعَالَى مِنْ الدُّعَاءِ” (الترمذي)
Prenosi Ebu Hurejre, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Kod Allaha nema ništa plemenitije od dove!“ (Tirmizija)
Kada je to tako, braćo i sestre, upućujmo Mu iskrene dove!
Mi smo kao vjernici dužni da se samo Allahu, dž.š., obraćamo i da od Njega pomoć tražimo, kao što stoji u hadisu koji bilježi imam Tirmizija:
عَنْ ابْنِ عَبَّاسَ رَضِيَ اللهُ عَنْهُ أَنَّ رَسُولَ اللهِ صَلىَّ اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ قَالَ: “إِذَا سَأَلْتَ فَاسْأَلِ اللهَ، وَإِذَا اسْتَعَنْتَ فَاسْتَعِنْ بِاللهِ.” (الترمذي)
Prenosi Ibn Abbas, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Kada moliš, moli Allaha, a kada tražiš pomoć, traži od Allaha!“ (Tirmizija)

Allah, s.w.t., od svojih iskrenih robova prima dove, koje ne sadrže grijeh, niti kidanje rodbinskih veza. U tom smislu je i hadis koji bilježi imam Ahmed:
عَنْ أَبيِ سَعِيدِ الْخُدْرِيِّ رَضِيَ اللهُ عَنْهُ أَنَّ رَسُولَ اللهِ صَلىَّ اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ قَالَ: “مَا مِنْ مُسْلِمٍ يَدْعُو بِدَعْوَةٍ لَيْسَ فِيهَا إِثْمٌ وَلاَ قَطِيعَةُ رَحِمٍ إِلاَّ أَعْطَاهُ اللهُ بِهَا إِحْدَى ثَلاَثٍ: إِمَّا أَنْ يُعَجِّلَ لَهُ دَعْوَتَهُ، وَإِمَّا إِنْ يَدَّخِرَ لَهُ، وَإِمَّا إِنْ يَكُفَّ عَنْهُ مِنَ السُّوءِ بِمِثْلِهَا.” قَالُوا: “إِذَنْ نَكْثُرُ؟” قَالَ: “اللهُ أَكْثَرُ.” (أحمد)
Prenosi Ebu Seid El-Hudri, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Svaki musliman, koji zamoli neku želju, u kojoj nema grijeha ni kidanja rodbinskih veza, Allah mu dadne jedno od troga; želji mu odmah udovolji ili mu ostavi za budući svijet ili ga sačuva od sličnog zla. Rekoše: “Onda ćemo mnogo doviti!?” Reče: “Allah može više.” (Ahmed)
Dova, braćo i sestre može promijeniti kader, kao što stoji u hadisu koji bilježi imam Ahmed:
عَنْ ثَوْبَانَ رَضِيَ اللهُ عَنْهُ أَنَّ رَسُولَ اللهِ صَلىَّ اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ قَالَ: “لاَ يُرَدُّ الْقَدَرُ إِلاَّ الدُّعَاءُ، وَلاَ يَزِيدُ فِي الْعَمَلِ إِلاَّ الْبِرُّ، وَإِنَّ الرَّجُلَ لَيُحْرَمُ الرِّزْقَ بِالذَّنْبِ.” (أحمد)
Prenosi Sevban, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Kader ne mijenja ništa osim dove, dobra djela ne povećava osim dobročinstvo i čovjeku će biti uskraćena opskrba zbog grijeha!“ (Ahmed)
Muslimani kada jedni za druge upućuju dove, Allah, s.w.t., preko svojih meleka im obećava isto, kao što stoji u hadisu koji bilježi imam Muslim:
عَنْ أَبيِ الدَّرْدَاءَ رَضِيَ اللَهُ عَنْهُ أَنَّ رَسُولَ اللَّهِ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَ سَلَّمَ قَالَ: “مَا مِنْ مُسْلِمٍ يَدْعُو لِأَخِيهِ بِظَهْرِ الْغَيْبِ إِلاَّ قَالَ الْمَلَكُ الْمُوَكَّلُ: “وَلَكَ بِمِثْلِ.” (مسلم)
Prenosi Ebu Ed-Derda’, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Nema niti jednog muslimana koji moli u odsustvu za svoga brata, a da melek zadužen za njega ne kaže: “I tebi isto tako!” (Muslim)

Trojici će dova biti primljena, kao što stoji u hadisu koji bilježi imam Tirmizija:
عَنْ أَبِي هُرَيْرَةَ رَضِيَ اللهُ عَنْهُ أَنَّ رَسُولَ اللهِ صَلىَّ اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ قَالَ: “ثَلاَثَةٌ لاَ تُرَدُّ دَعْوَتُهُمْ: الصَّائِمِ حِتَّى يُفْطِرُ، وَالْإِمَامِ الْعَادِلِ، وَدَعْوَةُ الْمَظْلُومِ، يَرْفَعُهَا اللهُ فَوْقَ الْغَمَامِ، وَيَفْتَحُ لَهَا أَبْوَابَ السَّمَاءِ وَيَقُولُ الرَّبُّ: “وَعِزَّتِي لَأَنْصُرَنَّكَ وَلَوْ بَعْدَ حِينٍ.” (الترمذي)
Prenosi Ebu Hurejre, r.a.a, da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Trojici se dova ne odbija: postaču dok se ne omrsi, pravednom vladaru i mazlumu (osobi kojoj se čini nepravda). Nju Allah uzdiže iznad oblaka i kaže Gospodar: “Tako mi Moje veličine, pomoći ću ti makar malo pričekao!” (Tirmizija)
Kada imamo na umu ove riječi Poslanika, s.a.v.s., posebno smo dužni da se iskreno obraćamo svome Gospodaru, u dovama koje izbijaju iz naših duša.

Braćo i sestre, budimo od onih koji upućuju iskrene dove Allahu, s.w.t., i pripremajmo se za Dan polaganja računa!
Gospodaru, učvrsti nas na putu islama, ne iskušavaj nas sa onim što nećemo moći podnijeti, učini nas od onih koji uče iskrene dove, uputi našu djecu i naše potomke i učini ih časnim pripadnicima ummeta, budi nam milostiv na Sudnjem danu i počasti nas u džennetu, društvom sa: poslanicima, šehidima i dobrim ljudima!
Sarajevo: 25. safer 1430.h. Hutba: Džamija “Kralj Fahd” 20. februar 2009.god. Nezim Halilović Muderris
وَ السَّلَامُ عَلَيْكُمْ وَ رَحْمَةُ اللهِ!

[Mustafa]

#9961

بِسْمِ اللَّهِ الرَّحْمَنِ الرَّحِيمِ
ADABI (PROPISI) DOVE
hutba 1.

Braćo i sestre u islamu! Danas 02. rebiu-l-evvela 1430.h., što odgovara 27. februaru 2009. godine, hutbu sam naslovio sa “Adabi (propisi) dove”.
Dova je braćo i sestre, poseban ibadet, kojim svjedočimo svoju iskrenu predanost Allahu, s.w.t., ona je naš čvrst oslonac samo na Njega, ona je put kojim postižemo svoje dunjalučke i ahiretske želje i ona predstavlja našu snagu…
Dova vjernika treba da bude sa poniznošću i u miru, kao što stoji u 55. i 56. ajetu Sure Al-A’araf:
“اُدْعُوا رَبَّكُمْ تَضَرُّعًا وَخُفْيَةً إِنَّهُ لاَ يُحِبُّ الْمُعْتَدِينَ”(55) “وَلاَ تُفْسِدُوا فِي الْأَرْضِ بَعْدَ إِصْلاَحِهَا وَادْعُوهُ خَوْفًا وَطَمَعًا إِنَّ رَحْمَتَ اللّهِ قَرِيبٌ مِنَ الْمُحْسِنِينَ”(56) (سورة الأعراف: 55-56)

“Molite se Gospodaru svome ponizno i u sebi; On ne voli one koji se previše glasno mole.”(55) “I ne pravite nered na Zemlji, kad je na njoj red uspostavljen, a Njemu se molite sa strahom i nadom; milost Allahova je doista blizu onih koji čine dobra djela.” (Suretu Al-A’araf, 55-56)
Braćo i sestre, da bi dova bila ispravna i samim time kabul (primljena), treba voditi računa o adabima (postupcima) dove:

1. Ihlas (iskreni nijjet):
Nijjet je u islamu veoma važan u svim poslovma koje činimo, pa i po pitanju dove, koju treba učiti s’ nijjetom ibadeta Allahu, dž.š., jer je dova ibadet, a ko se obrati Allahu, s.w.t., iskreno radi neke potrebe, neće mu to biti uskraćeno. U tom smislu je i hadis koji bilježi imam El-Hakim:
عَنْ أَنَسٍ رَضِيَ اللهُ عَنْهُ أَنَّ رَسُولَ اللهِ صَلىَّ اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ قَالَ: “إِنَّ اللهَ رَحِيمٌ كَرِيمٌ يَسْتَحْييِ مِنْ عَبْدِهِ أَنْ يَرْفَعَ إِلَيْهِ يَدَيْهِ فَيَرُدَّهُمَا خَائِبَتَيْنِ.” (الحاكم)
Prenosi Enes, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Uistinu je Allah, Milostiv i Plemenit i stid ga je da kada rob podigne ruke prema Njemu, da ih vrati prezne!” (Hakim)

2. Dova u blagostanju i nevolji:
Dove treba upućivati Uzvišenom Stvoritelju u blagostanju i tegobama, kao što stoji u hadisu koji bilježi imam Tirmizija:
عَنْ أَبِي هُرَيْرَةَ رَضِيَ اللهُ عَنْهُ أَنَّ رَسُولَ اللهِ صَلىَّ اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ قَالَ: “مَنْ سَرَّهُ أَنْ يَسْتَجِيبَ اللهُ لَهُ عِنْدَ الشَّدَائِدِ فَلْيُكْثِرْ مِنَ الدُّعَاءِ فِي الرَّخَاءِ.” (الترمذي)

Prenosi Ebu Hurejre, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Ko želi da mu Allah odgovori na dovu u nevolji, neka Ga moli kada je u izobilju!” (Tirmizija)

3. Upućivati dovu dlanovima okrenutim prema nebu:
Poslanik, s.a.v.s., nas u tom pogledu podučava:
عَنْ ابْنِ عَبَّاسَ رَضِيَ اللهُ عَنْهُ أَنَّ رَسُولَ اللهِ صَلىَّ اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ قَالَ: “سَلُوا اللهَ بِبُطُونِ أَكُفِّكُمْ، وَلاَ تَسْأَلُوهُ بِظُهُورِهَا، فَإِذَا فَرَغْتُمْ فَامْسَحُوا بِهَا وُجُوهَكُمْ” (أبو داود)
Prenosi Ibn Abbas, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Kada molite Uzvišenog Gospodara za neku potrebu, dignite dlanove prema nebu, a nemojte ih oketati suprotno! Kada završite, potarite vaša lica!“ (Ebu Davud)
U predaji koju bilježi imam Et-Taberani stoji da je Resulullah, s.a.v.s., učeći dovu okretao dlanove prema licu, a u nekim predajama stoji da je ruke dizao prema nebu toliko da bi ukazala bjelina ispod pazuha, što je učinio u bici na Bedru, pa je spao ogrtač s’ njegovih ramena.

4. Početi sa zahvalom Allahu, s.w.t., i salavatom na Poslanika, s.a.v.s.:

Sunnet je da čovjek dovu započne sa zahvalom Allahu, s.w.t., i salavatom na Muhammeda, s.a.v.s., kao što stoji u predaji koju bilježi imam Tirmizija:
عَنْ فُضَالَةَ بْنِ عُبَيْدٍ رَضِيَ اللَّهُ عَنْهُ أَنَّ رَسُولَ اللَّهِ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَ سَلَّمَ مَرَّ بِرَجُلٍ لَمْ يُثْنِ عَلَى اللهِ، وَلَمْ يُصَلِّ عَلَى النَّبِيِّ، فَقَالَ لَهُ أَوْ لِغَيْرِهِ: “عَجَّلَ هَذَا، إِذَا دَعَا أَحَدُكُمْ فَلْيَحْمَدِ اللهَ، ثُمَّ لَيُصَلِّ عَلَى النَّبِيِّ، ثُمَّ لْيَدْعُ” (الترمذي)
Prenosi Fudale bin Ubejd, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., prošao pored čovjeka koji nije zahvalio Allahu, niti je donio salavat na Poslanika, s.a.v.s., pa je rekao njemu ili nekom drugom: „Ovaj je požurio! Kada neko od vas moli, neka se prvo zahvali Allahu, zatim neka donese salavat na Poslanika, s.a.v.s., pa tek tada neka moli za šta hoće!“ (Tirmizija)

5. Biti uvjeren da će dova biti primljena:
Mu’min mora biti uvjeren da će mu dova biti primljena, jer to obećavaju Allah, dž.š., i Poslanik, s.a.v.s.. Kaže Muhammed, s.a.v.s.:
عَنْ أَبِي هُرَيْرَةَ رَضِيَ اللهُ عَنْهُ أَنَّ رَسُولَ اللهِ صَلىَّ اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ قَالَ: “اُدْعُوا اللهَ وَأَنْتُمْ مُوقِنُونَ بِالْإِجَابَةِ، وَاعْلَمُوا أَنَّ اللهَ لاَ يَسْتَجِيبُ دُعَاءً مِنْ قَلْبٍ غَافِلٍ لاَهٍ.” (الترمذي)
Prenosi Ebu Hurejre, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Molite Allaha sa ubjeđenjem da će vam primiti (dovu) i znajte da Allah ne odgovara na dovu srca koje je nemarno.“ (Tirmizija)

Vjernik mora vjerovati u Allahovo, dž.š., obećanje, a On održava obećanje.

6. Ne moliti za grijeh ili kidanje rodbinskih veza:
Dova za grijeh nije primljena, što potvrđuje hadis koji bilježi imam Tirmizija:
عَنْ جَابِرَ رَضِيَ اللهُ عَنْهُ: “سَمِعْتُ رَسُولَ اللهِ صَلىَّ اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ يَقُولُ: “مَا أَحَدٌ يَدْعُو بِدُعَاءٍ إِلاَّ آتَاهُ اللهُ مَا سَأَلَ، أَوْ كَفَّ عَنْهُ مِنَ السُّوءِ مِثْلَه، مَا لَْم يَدْعُ بِإِثْمٍ، أَوْ بِقَطِيعَةِ رَحِمٍ.” (الترمذي)
Prenosi Džabir, r.a.: “Čuo sam Poslanika, s.a.v.s., kada je rekao: „Sve dok čovjek moli, Allah će mu davati ono što traži ili će od njega otklanjati nevolju u istoj mjeri, sve dok ne bude molio za grijeh ili kidanje rodbinskih veza.“ (Tirmizija)

7. Ne moliti protiv sebe, porodice i imetka:
Moramo se braćo i sestre čuvati da ne dovimo protiv sebe, svoje porodice ili imetka, što u srdžbi čini veliki broj ljudi, a čovjek u trenutku srdžbe može da pogodi vrijeme kada je dova kabul pa će ga zadesiti ono šta je tražio, kao što stoji u hadisu koji bilježi imam Muslim:
عَنْ جَابِرَ رَضِيَ اللَّهُ عََنْهُ أَنَّ رَسُولَ اللهِ صَلىَّ اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ قَالَ: “لاَ تَدْعُوا عَلىَ أَنْفُسِكُمْ، وَلاَ تَدْعُوا عَلىَ أَوْلاَدِكُمْ، وَلاَ تَدْعُوا عَلىَ أَمْوَالِكُمْ، لاَ تُوَافِقُوا مِنَ اللهِ سَاعَةً يُسْأَلُ فِيهَا عََطَاءً فَيَسْتَجِيبُ لَكُمْ.” (مسلم)
Prenosi Džabir, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Ne molite protiv sebe, ne molite protiv vaše djece i ne molite protiv vaših imetaka, da se ne bi podudarilo vrijeme primanja dova, pa da vam se udovolji!“ (Muslim)

8. Umjerenost u dovi:
Vjernici moraju biti umjereni u svojim dovama, te ne smiju tražiti ono što je neprimjereno.
Sad bin Ebu Vekkas, r.a., je čuo svoga sina kako moli: „Allahu, daj mi džennet, njegove blagodati i njegove ljepote, a sačuvaj me džehennemske vatre, njenih lanaca i okova!“ Obratio mu se: „Uistinu sam čuo Poslanika, s.a.v.s., kako govori: “Doći će vrijeme kada će neki ljudi pretjerivati u dovi.” Sinko, nemoj biti od njih: ako dobiješ džennet, uživat ćeš sve njegove blagodati, a ako budeš spašen od vatre, bićeš pošteđen svega što se u njoj nalazi.“ (Ahmed)
Abdullah bin Mugaffel je čuo kako njegov sin moli: „Allahu, daj mi bijeli dvorac u desnoj strani dženneta!“ Pa je rekao: „O sine, traži od Allaha džennet, a utiči se od vatre, jer sam čuo Poslanika, s.a.v.s., kada govori: “Doći će vrijeme kada će neki ljudi pretjerivati u dovi.“ (Ibn Madždže)
Braćo i sestre, budimo od onih koji uče iskrene dove i pripremajmo se za Dan polaganja računa!
Gospodaru, učvrsti nas na putu islama, ne iskušavaj nas sa onim što nećemo moći podnijeti, primi naše iskrene dove, uputi našu djecu i naše potomke i učini ih časnim pripadnicima ummeta, budi nam milostiv na Sudnjem danu i počasti nas u džennetu, društvom sa: poslanicima, šehidima i dobrim ljudima!

Sarajevo: 02. rebiu-l-evvel 1430.h. Hutba: Džamija “Kralj Fahd” 27. februar 2009.god. Nezim Halilović Muderris
وَ السَّلَامُ عَلَيْكُمْ وَ رَحْمَةُ اللهِ!

[Mustafa]

#10222

بِسْمِ اللَّهِ الرَّحْمَنِ الرَّحيِمِ
OPIS MUHAMMEDA, S.A.V.S.,
prema djelu “Er-Rehiku-l-Mahtum” (Zapečaćeni džennetski napitak)

Braćo i sestre u islamu! Danas 09. rebiu-l-vvela 1430. godine po hidžri, što odgovara 06. martu 2009. godine, govorim na temu “Opis Muhammeda, s.a.v.s., prema djelu “Er-Rehiku-l-Mahtum” (Zapečaćeni Džennetski napitak), autora Safijjur-Rahmana El-Mubarakfurija.

Muhammeda, s.a.v.s., je odgojio Njegov Gospodar i samo On, s.w.t., tako odgaja. Kaže Allah, dž.š., u 4. ajetu Sure El-Kalem, govoreći o odgoju Poslanika, s.a.v.s.:
“وَإِنَّكَ لَعَلى خُلُقٍ عَظِيمٍ” (سورة القلم: 4) “Ti si, zaista najljepše ćudi.” (Suretu El-Kalem, 4)
Na kraju djela „Zapečaćeni džennetski napitak“, autor Safijjur-Rahman, piše:
«Najljepše što je Poslanik, s.a.v.s., posjedovao, bila je počast od Allaha, dž.š., da primi Objavu i umijeće da je prenese ljudima. Bio je blag i tolerantan, sklon oprostu kada treba, strpljiv pri nedaćama i posjedovao je svojstva kojima ga je Allah, dž.š., počastio.
Sve nedaće i svi problemi na koje je nailazio pojačavali su kod njega osobinu strpljivosti. Prema nekulturnom neznalici Resulullah, s.a.v.s., je bio obazriv.

Aiša, r.a., kaže: “Kada bi se Resulullah, s.a.v.s., našao u dilemi između dvije stvari ili dva problema, izabrao bi uvijek lakši put rješavanja, ako nije grijeh, a ako je bio grijeh u pitanju, on je bio prvi čovjek koji bi ga odbacio.”
Nikada se nije nikome svetio zbog sebe lično. Osveta bi dolazila zbog kršenja Allahovih, dž.š., svetinja, te je bila radi Allaha, dž.š.. Rijetko se kada ljutio, a vrlo brzo mirio.
Posjedovao je Resulullah, s.a.v.s., veliku darežljivost i plemenitost prema slabijim i nejakim. Dijelio je svima za koje je znao da su siromašni. Ibn Abbas, r.a., kaže: “Resulullah, s.a.v.s., je bio najdarežljiviji čovjek, posebno uz ramazan, kada ga je najviše posjećivao Džibril. Melek Džibril bi mu dolazio svake noći, tokom cijelog ramazana i podučavao ga je Kur‘anu. Resulullah, s.a.v.s., je bio brži da učini dobro djelo nego poslani vjetrovi.” Džabir, r.a., kaže: “Nikada nije od njega nešto zatraženo, a da je rekao: “Ne”
Bio je hrabar, neustrašiv i smion, što se nije moglo zanemariti i zbog toga je smatran najhrabrijim čovjekom. Prisustvovao je mnogim teškim situacijama, iz kojih su bježali čak i oni najhrabriji, ne jedanput. Resulullah, s.a.v.s., je bio postojan i nepokolebljiv. Išao je u susret problemu, a nije bježao od njega. Nije se povlačio, a zna se da nije bilo i među najodvažnijim ljudima onih koji su, ne jednom, odustajali od teških zadataka i pravili odstupnicu, osim Resulullaha, s.a.v.s..

Alija ibn Ebi Talib, r.a., kaže:” Kada bi smo se našli lice u lice s’ neprijateljem, obuzeo bi nas strah i groznica, pa bi se ugledali na Resulullahovu, s.a.v.s., bogobojaznost i neustrašivost. On je bivao najbliži do neprijatelja”
Enes, r.a., kaže: “Jedne noći u Medini, ljude je probudio uznemirujući glas. Oni pohrliše prema tom mjestu, pa ih susrete Resulullah, s.a.v.s., vraćajući se iz suprotnog pravca. Jahao je neosedlanog konja Ebu Talhe, r.a., a oko vrata mu je visila sablja. Rekao je: ”Ne brinite se, ne brinite se! To su bili morski talasi”.
Bio je veoma stidan i obazriv. Ebu Seid El-Hudri, r.a., je rekao: “Bio je stidljiviji od mlade pod duvakom. Kada mu nešto nije bilo po volji, to se očitavalo na njegovu licu.”
Nije nikada netremice gledao nekome u lice i uvijek je imao spušten pogled. Duži mu je bio pogled u zemlju nego pogled u nebo. Pogled mu je posjedovao moć zapažanja. Nije sa sagovornikom razgovarao o bestidnim stvarima i odvratnim temama. Nije zapamćeno da je neko od njega prenio nešto ružno. Nije direktno nikoga kritikovao, već se moglo čuti da kaže: “Šta misliš da neko učini tako i tako?”

Bio je najpravedniji čovjek, volio je opraštati, govorio je iskreno, veoma je cijenio emanet i to su potvrdili i njegovi prijatelji i neprijatelji. Prije poslanstva nosio je nadimak “El-Emin” (Povjerljivi), pa su zbog toga od njega tražili sud o mnogim stvarima i prije islama.
Imam Tirmizija prenosi od Alije, r.a., da je Ebu Džehl rekao: “Mi ne smatramo tebe lašcem, ali mislimo da je lažno tvoje poslanstvo”. Na to je Allah, dž.š., objavio 33. ajet Sure El-En’am:
“قَدْ نَعْلَمُ إِنَّهُ لَيَحْزُنُكَ الَّذِي يَقُولُونَ فَإِنَّهُمْ لاَ يُكَذِّبُونَكَ وَلَكِنَّ الظَّالِمِينَ بِآيَاتِ اللّهِ يَجْحَدُونَ” (سورة الأنعأم: 33)

“Mi znamo da tebe zaista žalosti to što oni govore. Oni, doista, ne okrivljuju tebe da si ti lažac, nego nevjernici poriču Allahove riječi.” (Suretu El-En’am, 33)
Također je Herakle pitao Ebu Sufjana: “Da li ga optužujete da je bio lažov prije nego je počeo govoriti što govori (prenositi Objavu)?” Odgovorio je: “Ne”.
Bio je veoma tolerantan, daleko je bio od oholog čovjeka i nije dozvoljavao da mu se ustaje i poklanja kao što se poklanjalo kraljevima. Posjećivao je siromahe i družio se sa njima, uslišavao je želje posluge i sjedio je sa svojim drugovima kao jedan od njih. Aiša, r.a., priča: “Popravljao je sebi nanule, šio odjeću i radio kućne poslove kao što i vi radite. Bio je čovjek kao i svaki drugi, čistio bi svoju odjeću, muzao svoju ovcu i sebe opsluživao.”
Resulullah, s.a.v.s., je kao nijedno drugo ljudsko biće, poštivao dogovor i zadanu riječ. Čuvao je rodbinske veze. Bio je najmilostiviji, najosjećajniji i najblaži u ophođenju sa svijetom. Bio je druželjubiv, odgojen, jednostavan i veoma pažljiv. Bio je daleko od pokvarenosti, ogovaranja, podlosti i nije uzvraćao zlo zlim.

Nije dozvoljavao da iko u društvu ide iza njega. Nije ni u odjeći ni u ishrani odskakao od svoje posluge. Volio je opslužiti one koji su njega opsluživali. Svojoj posluzi nije nikada ni “uf” rekao. Nije ih kritikovao za neurađen posao.
Nije mrzio siromahe zbog njihovog siromaštva. Išao je siromašnim na dženazu. Na nekim svojim putovanjima je obavljao poslove kao i drugi. Jedanput je naredio da se skuha ovca. Jedan ashab je rekao da će je zaklati, drugi zguliti, treći skuhati, a Resulullah, s.a.v.s., je rekao da će sakupiti drva da se naloži vatra. Ashabi mu rekoše da ga oslobađaju tog posla, a Resulullah, s.a.v.s., im reče: “Znam da bi vi to uradili umjesto mene, ali me mrzi da se razlikujem od drugih. Zaista Allah ne voli vidjeti čovjeka da se razlikuje od svog društva.” Nakon toga je ustao i sakupio drva.

Hind ibn Ebu Hala’ opisao je Resulullaha, s.a.v.s., ovako: “Resulullah, s.a.v.s., je često bio zamišljen, nije imao slobodnog vremena, nije volio besposlen govor i mnogo je šutio. Počinjao bi i završavao govor vrlo razgovjetno, punim ustima, a ne stisnutim vilicama, govorio bi sažeto, ne preopširno, a ni nedorečeno, nije koristio prazne rečenice i govor mu nije bio kratak i jasan. Veličao je Allahove, s.w.t., blagodati, a ništa nije kudio. Nije kudio ukus hrane, a ni hvalio. Nije se ljutio ako bi mu se ispriječio neki problem, već je sve činio da ga riješi. Nije se zbog sebe ljutio niti radovao. Kada bi na nešto pokazivao, činio je to cijelom rukom. Kada bi se nečemu čudio, prevrnuo bi rukama. Kada bi se naljutio, raširio bi ruke i razmahnuo. Kada bi se obradovao, obarao bi pogled. Osmijehom je uvijek pobjeđivao smijeh. Čuvao je svoj jezik od onoga što ga se ne tiče. Okupljao je svoje drugove i nije ih razdvajao. Ukazivao je počast zvaničnicima svakog plemena. Čuvao se ljudi i bio oprezan pred njima, bez obzira što se nije bojao da će mu nanijeti zlo. Posjećivao je svoje drugove. Volio je da zna šta se dešava u narodu. Potpomagao je dobro i bodrio na dobro. Mrzio je zlo i spriječavao ga je. Bio je umjeren. Nije bio prevrtljiv. Za svaku stvar je imao mjeru. Nije uskraćivao pravo onome ko ga zaslužuje, a nije ga davao onome ko ga ne zaslužuje. Ovo je važilo i za one koje su ljudi izabirali na položaje. Najviše je cijenio one koji su upućivali na dobro. Cijenio je one koji su bili darežljivi i koji su pomagali drugima. Nije bio besposlen i stalno je činio zikr. Nije nigdje dugo boravio i nije imao određeno mjesto za sjedenje. Kada dođe u neko društvo, sjeo bi na prvo prazno mjesto i tako je preporučivao i drugima da čine. Uvažavao je svakoga u društvu i svima je posvećivao dužnu pažnju, da ne bi ko pomislio da je manje važan od drugoga. Ko bi sjeo do njega radi neke svoje potrebe, strpljivo bi ga saslušao i nikada on prvi nije prekidao sagovornika. Ko bi šta zatražio od njega, ako je mogao dao bi mu, a ako ne bi imao, utješio bi ga lijepim riječima. Zbog njegove brige i pažnje, ljudi su ga nazivali ocem, a on njih svojim najbližim. Ljude je vrijednovao prema bogobojaznosti. Gdje je sjedio, sjedio je sa stidom, strpljenjem i povjerenjem i u njegovu društvu nije bilo podignutih glasova. Poštovao je starije, a imao je milosti prema mlađima. Ukazivao je počast gostu i strancu. Bio je druželjubiv, nenametljivog ponašanja i blagonaklon. Nije bio oštar, srdit i ljut.

Nije bio pokvarenjak. Nije korio, a nije ni hvalio. Zanemarivao bi ono što ne želi. Nije se pokoravao strastima. Sustegnuo se od tri stvari: uživanja, pretjerivanja i onog što ga se ne tiče. Ljude je poštedio od tri stvari: nije nikoga kudio, nije ga sramotio i nije ga vrijeđao. Govorio je samo o onome od čega ima nagradu od Allaha, dž.š.. Kada bi on govorio, slušaoci bi umukli, a kada bi on završio, oni bi govorili. Pred njim se nisu svađali. Kad bi neko govorio, drugi bi šutili, dok ne završi. Smijao bi se čemu bi se i drugi smijali. Sviđalo mu se ono što se i drugima sviđa. Čudio bi se onome čemu se i drugi čude. Bio je strpljiv prema nepoznatim ljudima, koji su bili ograničenog rezona. Govorio je: “Ako vidite da siromah traži nešto, dajte mu i ne tražite da vam se zahvali! Zahvala pripada Allahu.”

Braćo i sestre, trudimo se da sve pobrojane osobine Poslanika, s.a.v.s., što je sastavni dio njegova sunneta, pretočimo u naše živote, budimo od onih koji se natječu u dobru i koji se nadaju njegovu šefaatu (zauzimanju) na Sudnjem danu i žude za njegovim društvom i društvom ostalih poslanika, šehida i dobrih mu’mina!
Molim Allaha, dž.š., da nas učvrsti na putu islama, da nam pomogne da sačuvamo svjetlo islama, da nas učini od onih koji vole Poslanika, s.a.v.s., i slijede njegov sunnet, da pomogne svim ugroženim muslimanima, a posebno muslimanima Palestine, da nas ne iskuša sa nasiljem nasilnih vladara i ne iskuša nas sa onim što nećemo moći podnijeti, da nam bude milostiv na Sudnjem danu i da nas uvede u džennete u društvu sa: poslanicima, šehidima i dobrim ljudima!
Sarajevo: 09. rebiu-l-evvel 1430.h. Hutba: Džamija «Kralj Fahd»
06. mart 2009.god. Nezim Halilović Muderris
وَ السَّلاَمُ عَلَيْكُمْ وَ رَحْمَةُ اللَّهِ!

[Mustafa]

#10431

بِسْمِ اللَّهِ الرَّحْمَنِ الرَّحِيمِ

ADABI (PROPISI) DOVE– hutba 2. –

Braćo i sestre u islamu! Danas 16. rebiu-l-evvela 1430.h., što odgovara 13. martu 2009. godine, u drugoj hutbi uz Allahovu, dž.š., pomoć govorim na temu “Adabi (propisi) dove”.

U prvoj hutbi na pomenutu temu sam spomenuo osam adaba dove, a u današnjoj hutbi inša-Allah govorim o preostalih sedam adaba:
Deveti: Ne tražiti kaznu na dunjaluku:
Neki ljudi zbog velikog straha od kazne na budućem svijetu, od Allaha, dž.š., traže da ih kazni na dunjaluku, što je vid neznanja, jer ih može zadesiti kazna koju neće moći podnijeti, pa treba moliti za oprost i zdravlje.
Poslanik, s.a.v.s., je posjetio jednog ashaba, koji je bio toliko smršao da su mu ostale samo kosti i koža, pa ga Poslanik, s.a.v.s., upita: „Da nisi od Allaha to tražio?!“ Odgovori: „Jesam, Allahov Poslaniče. Upućivao sam dove: “Allahu, kaznu koju si mi odredio za ahiret, daj mi na dunjaluku!“ Resulullah, s.a.v.s., ga ukori riječima:
“سُبْحَانَ اللهِ لاَ تُطِيقُهُ فَهَلاَّ قُلْتَ: “رَبَّنَا آتِنَا فِي الدُّنْيَا حَسَنَةً وَفيِ الْآخِرَةِ حَسَنَةً وَقِنَا عَذَابَ النَّارِ” فَدَعَا اللهَ فَشَفَاهُ.” (مسلم)
„Slavljen neka je Allah! Ne možeš to podnijeti. Zašto nisi molio: “Allahu, podari nam dobro na dunjaluku i ahiretu, a sačuvaj nas patnje u vatri!“ Zatim je zamolio Allaha, s.w.t., da ga izliječi, pa je ozdravio.” (Muslim)

Važno je napomenuti da je najsigurnije da vjernik upućuje Kur’anske i hadiske dove i na taj način zasigurno neće pogriješiti.
Deseti: Često od Allaha, dž.š., tražiti oprost i zaštitu:
Jedna od velikih blagodati je Allahov, dž.š., oprost čovjeku. Kome se On smiluje i oprosti mu na ovome i budućem svijetu, postigao je svako dobro. Kaže Allah, dž.š., u 3. ajetu Sure Hud:
“وَأَنِ اسْتَغْفِرُواْ رَبَّكُمْ ثُمَّ تُوبُواْ إِلَيْهِ يُمَتِّعْكُم مَّتَاعًا حَسَنًا إِلَى أَجَلٍ مُّسَمًّى وَيُؤْتِ كُلَّ ذِي فَضْلٍ فَضْلَهُ…” (سورة هود، 3)
„Da od Gospodara svoga oprosta tražite i da se pokajete, a On će vam dati da do smrtnog časa lijepo proživite i svakom čestitom daće zasluženu nagradu…“ (Suretu Hud, 3)
Poslanik, s.a.v.s., podstiče svoj ummet na pokajanje i traženje oprosta, riječima:
عَنِ الْأَغَرِّ بْنِ يَسَارَ الْمُزَنِي رَضِيَ اللهُ عَنْهُ أَنَّ رَسُولَ اللهِ صَلىَّ اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ قَالَ: “أَيُّهَا النَّاسُ تُوبُوا إِلىَ اللهِ وَاسْتَغْفِرُوهُ فَإِنيِّ أَتُوبُ فِي الْيَوْمِ مِائَةَ مَرَّةٍ” (مسلم)
Prenosi El-Egarr bin Jesar El-Muzeni, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Ljudi, činite tevbu (pokajanje) i donosite istigfar (tražite oprosta), jer ja zaista u jednom danu činim tevbu stotinu puta!“ (Muslim)

Jedanaesti: Moliti najvećim Allahovim, dž.š., imenom:
Jedne prilike Allahov Poslanik, s.a.v.s., je čuo čovjeka kako moli: „Allahu, molim Te time što si ti Allah, Jedan, utočište svakom, nisi rodio i nisi rođen i niko Ti ravan nije…“, pa je rekao: “لَقَدْ دَعَا اللَّهَ بِاسْمِهِ الْأَعْظَمِ أَلَّذِي إِذَا دُعِيَ بِهِ أَجَابَ وَإِذَا سُئِلَ أَعْطَى” (ابو داود) „On je zamolio Allahovim najvećim imenom kojim ako se zamoli, želje se ostvaruju i dove primaju.“ (Ebu Davud)

Dvanaesti: Upućivati dovu u odabranim vremenima:
Odabrana vremena su slijedeća: Noć Kadra, noć uoči bajrama, vrijeme između ezana i ikameta, na sedždi, nakon namaza (selama), u zadnjoj trećini noći, u toku posta, poslije džume i pred zalazak Sunca. Kaže Poslanik, s.a.v.s., o dovi u posljednjoj trećini noći, u hadisu koji bilježi imam Buharija:
عَنْ أَبِي هُرَيْرَةَ رَضِيَ اللهُ عَنْهُ أَنَّ رَسُولَ اللهِ صَلىَّ اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ قَالَ: “يَنْـزِلُ رَبُّنَا تَبَارَكَ وَتَعَالَى كُلَّ لَيْلَةٍ إِلىَ سَمَاءِ الدُّنْيَا حِينَ يَبْقَى ثُلُثُ اللَّيْلِ الْآخِرُ، فَيَقُولُ: “مَنْ يَدْعُونيِ فَأََسْتَجِيبُ لَهُ، مَنْ يَسْأَلُنِي فَأُعْطِيَهُ، مَنْ يَسْتَغْفِرُنيِ فَأَغْفِرُ له؟”(البخارى)
Prenosi Ebu Hurejre, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Svaku noć se naš Gospodar spušta na najniže nebo, kada dođe posljednja trećina noći, pa kaže: „Ko će mi uputiti dovu, da mu je udovoljim, ko će me zamoliti, pa da mu dam i ko će od Mene tražiti oprosta, pa da mu oprostim?“ (Buharija)
U drugoj predaji stoji:
عَنْ أَنَسٍ رَضِيَ اللهُ عَنْهُ أَنَّ رَسُولَ اللهِ صَلىَّ اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ قَالَ: لَا يُرَدُّ الدُّعَاءُ بَيْنَ الْأَذَانِ وَالْإِقَامَةِ.” (أبو داود)
Prenosi Enes, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Dova se ne odbija između ezana i ikameta!“ (Ebu Davud)
A o važnosti dove na sedždi govori hadis:
عَنْ أَبِي هُرَيْرَةَ رَضِيَ اللهُ عَنْهُ أَنَّ رَسُولَ اللهِ صَلىَّ اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ قَالَ: “أَقْرَبُ مَا يَكُونُ الْعَبْدُ مِنْ رَبِّهِ وَهُوَ سَاجِدٌ، فَأَكْثِرُوا الدُّعَاءَ.” (مسلم)
Prenosi Ebu Hurejre, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Rob je najbliži Allahu, kada je na sedždi, pa mnogo učite dove!“ (Muslim)

Trinaesti: Ne požurivati rezultate dove:
Požurivanje rezultata dove je pokuđeno i to je razlog da dova bude odbijena. Zabranjeno je gubiti nadu u Allahovu, dž.š., milost. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je kazao:
‏‏ عَنْ أَبِي هُرَيْرَةَ رَضِيَ اللهُ عَنْهُ أَنَّ رَسُولَ اللهِ صَلىَّ اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ قَالَ: “‏يُسْتَجَابُ لِأَحِدُكُمْ مَا لَمْ يُعَجِّلْ، يَقُولُ: “دَعَوْتُ فَلَمْ يَسْتَجِبْ ليِ.” (أبو داود)
Prenosi Ebu Hurejre, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Dova će biti uslišavana sve dok čovjek ne bude požurivao govoreći: “Molio sam, ali mi dova nije uslišana!“ (Ebu Davud)

Treba se znati da Allah, dž.š., ili usliša dovu ili je sačuva za Sudnji dan ili od čovjeka otkloniti nevolju u istoj mjeri.
Četrnaesti: Često moliti Svevišnjeg Allaha u blagostanju:
Allahova, dž.š., je mudrost da čovjeka iskuša, kako bi čuo njegov glas i traženje utočišta kod Stvoritelja. Kaže Allah, dž.š., u 42. ajetu Sure El-En’am:
“وَلَقَدْ أَرْسَلْنَا إِلَى أُمَمٍ مِّن قَبْلِكَ فَأَخَذْنَاهُمْ بِالْبَأْسَاء وَالضَّرَّاء لَعَلَّهُمْ يَتَضَرَّعُونَ” (سورة الأنعام، 42)
„A poslanike smo i narodima prije tebe slali i neimaštinom i bolešću ih kažnjavali ne bi li poslušni postali.“ (Suretu El-En’am, 42)
ِA u hadisu koji bilježi imam Tirmizija stoji:
عَنْ أَبِي هُرَيْرَةَ رَضِيَ اللهُ عَنْهُ أَنَّ رَسُولَ اللهِ صَلىَّ اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ قَالَ: “مَنء سَرَّهُ أَنْ يَسْتَجِيبَ اللَّهُ لَهُ عِنْدَ الشَّدَائِدِ فَلْيُكْثِرْ مِنَ الدُّعَاءِ فِي الرَّخَاءِ” (الترمذي)
Prenosi Ebu Hurejre, r.a.a, da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Ko želi da mu se Allah odazove u nevolji neka često moli u blagostanju.“ (Tirmizija)

Petnaesti: Izbjegavati grijehe zbog kojih se dova odbija:
Na to je Poslanik, s.a.v.s., ukazao u više hadisa, pa je u tom smislu i hadis koji bilježi imam Muslim:
عَنْ أَبِي هُرَيْرَةَ رَضِيَ اللهُ عَنْهُ أَنَّ رَسُولَ اللهِ صَلىَّ اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ قَالَ: “أَيُّهَا النَّاسُ، إِنَّ اللهَ طَيِّبٌ لاَ يَقْبَلُ إِلاَّ طَيِّبًا، وَإِنَّ اللهَ أَمَرَ الْمُؤْمِنِينَ بِمَا أَمَرَ بِهِ الْمُرْسَلِينَ فَقَالَ: “يَا أَيُّهَا الرُّسُلُ كُلُوا مِنَ الطَّيِّبَاتِ وَاعْمَلُوا صَالِحًا إِنيِّ بِمَا تَعْمَلُونَ عَلِيمٌ” وَقَالَ اللهُ تَعَالىَ: “يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا كُلُوا مِنْ طَيِّبًاتِ مَا رَزَقْنَاكُمْ” ثُمَّ ذَكَرَ الرَّجُلِ يُطِيلُ السَّفَرَ أَشْعَُث أَغْبَرُ يَمُدُّ يَدَيْهِ إِلىَ السَّمَاءِ يَا رَبَِّ يَا رَبِّ وَمَطْعَمُهُ حَرَاٌم وَمَشْرَبُهُ حَرَامٌ وَمَلْبَسُهُ حَرَامٌ وَغُذِيَ باِلحْرَاَم ِفَأَنىَّ يُسْتَجَابُ.” (مسلم)
Prenosi Ebu Hurejre, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Ljudi, uistinu je Allah dobar i ne prima ništa sem dobra. Allah je naredio mu’minima ono što je naredio poslanicima, pa je rekao: „O poslanici, jedite ono što je dobro i činite dobro, jer Ja znam za ono što vi radite!“ I rekao je Allah: „O vjernici, jedite ono što je dobro, sa čime sam vas opskrbio!“ Potom je spomenuo čovjeka koji je dugo putovao, raščupan i prašnjav i pruža ruke prema nebu: „Gospodaru, Gospodaru!“, a njegova hrana je haram, piće haram, odjeća od harama, sav u haramu, pa kako će mu se odazovati?” (Muslim)

Braćo i sestre, budimo od onih koji se u svojim dovama iskreno obraćaju svome Gospodaru i pripremajmo se za Dan polaganja računa!
Molim Allaha, dž.š., da nas učvrsti u našem dinu (vjeri), da od nas primi naše iskrene dove, da nas sačuva iskušenja koja ne možemo podnijeti, da uputi našu djecu i potomke, da ih se ne stidimo i da se oni nas ne stide, da nam bude milostiv na Sudnjem danu i da nas uvede u džennete u društvu sa: poslanicima, šehidima i dobrim ljudima!
Sarajevo: 16. rebiu-l-evvel 1430.h.
Hutba: Džamija “Kralj Fahd”
13. mart 2009.god. Nezim Halilović Muderris
وَ السَّلَامُ عَلَيْكُمْ وَ رَحْمَةُ اللهِ!

[Mustafa]

#10615

بِسْمِ اللَّهِ الرَّحْمَنِ الرَّحيِمِ

KAKO POSTIĆI BEREKET U NAŠIM KUĆAMA
[b]
Braćo i sestre u islamu! Danas 23. rebiu-l-evvela 1430.h., što odgovara 20. martu 2009. godine[/b], hutbu sam naslovio sa “Kako postići bereket u našim kućama”?
Na ovu temu govorim u vrijeme sve veće socijalne krize u Bosni i Hercegovini, gdje veliki broj građana ove lijepe zemlje nema osnovne uslove za život i gdje i oni koji posjeduju imetak, u njemu nemaju bereketa.

U toku oružane agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu svi mi koji smo branili i oslobađali državu smo bili u približno istoj poziciji, kada smo imali oskudnu opskrbu, ali su nam srca nekako bila punija, bili smo zadovoljniji i u onome što smo imali, jednom riječju bilo je bereketa. U ovom vremenu globalne ekonomske krize, koja posebno pogađa male zemlje, male narode i obični pošteni svijet, svi su zabrinuti; radnici zbog otpuštanja sa posla, skraćivanja radnog vremena, umanjenja i kašnjenja plaća, penzioneri i invalidi zbog kašnjenja penzija i primanja, nezaposleni zbog još težeg i neizvjesnijeg zaposlenja, proizvođači zbog nemogućnosti plasmana robe i prinosa i td..

U takvim okolnostima veoma je važno štediti ono što se ima, te posijati što više zemlje, jer je i to jedan od načina lakšeg preživljavanja, a Bosna i Hercegovina je, a posebno Federacija, potpuno neobrađena i napuštana. Ona čeka vrijedne ruke i mehanizaciju, da je obrade i ona će uz Allahovu, dž.š., pomoć to višestruko vratiit. Dolazi braćom i sestre vrijeme borbe za zdravu hranu, gdje će se zdrava hrana plaćati mnogo skuplje, nego modificirana, koja je proizvedena na bazi hemije i predstavlja pravi otrov, a mi takvu hranu svakodnevno unosimo u naše organizme.

Postavlja se pitanje: Kako preživiti bez plate i bez bilo kakvih primanja? Preživljavali smo i u toku oružane agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu i prije toga, bez plaća i bez bilo čega, a naši roditelji koji su imali ne duplo već po nekoliko puta više djecenego mi, koji su djecu školovali i zapošljavali, a nikada nisu primili platu, već su pošteno, baveći se zemljoradnjom i to na primitivan način, bez korištenja mehanizacije, uspijevali da organiziraju život mnogo bolje nego mi danas, pa ćemo inša-Allah ako budemo vrijedni i čestiti preživjeti i ovo vrijeme, ako budemo htjeli i znali i ako oni koji imaju budu solidarni sa onima koji zaista nemaju i ne mogu imati, a mnogo je onih koji su navikli da traže i čekaju pomoć, a ne žele da se potrude da poprave svoje stanje.
Kaže Allah, s.w.t.:
“وَلَوْ أَنَّ أَهْلَ الْقُرَى آمَنُوا وَاتَّقَوْا لَفَتَحْنَا عَلَيْهِمْ بَرَكَاتٍ مِنَ السَّمَاءِ وَالأرْضِ وَلَكِن كَذَّبُواْ فَأَخَذْنَاهُم بِمَا كَانُواْ يَكْسِبُونَ” (سورة الأعراف، 96)
“A da su stanovnici sela i gradova vjerovali i grijeha se klonili, Mi bismo im blagodati i s’ neba i iz zemlje slali, ali oni su poricali, pa smo ih kažnjavali za ono što su zaradili.” (Suretu Al-A’raf, 96)

Allah, dž.š., u citiranom ajetu potvrđuje da bi On, s.w.t., ljudima, da su vjerovali dao raznovrsne blagodati s’ neba i zemlje, ali ljudi su skloni poricanju Njegovih ni’meta. Sa koliko su blagodati počašćeni ljudi, kojima je Allah, s.w.t., potčinio sve na Zemlji i učinio ih najmjesnicima (halifama)?!
Braćo i sestre, veoma je važno znati na koji način se postiže bereket u kućama Allahovih, dž.š., robova, a na koji način se bereket uskraćuje. Zbog kratkoće vremena ćemo inša-Allah navesti samo neke od stvari koje povećavaju bereket:

– Započinjanje svih poslova bismilom:

Kao sljedbenici sunneta Poslanika, s.a.v.s., dužni smo sve hairli poslove, a vjernici čine samo hajr, započinjati sa Bismillom (sa Allahovim, dž.š., imenom). Dužni smo učiti Bismillu, kada se: budimo, ustajemo, abdestimo, klanjamo, čistimo, sjedimo i razgovaramo sa našim porodicama, jedemo, čitamo, izlazimo iz kuće, izvršavamo radne obaveze, koristimo javni prijevoz, komuniciramo sa ljudima na javnim mjestima, vraćamo se kući i td..

Dužni smo da jedemo i pijemo desnom rukom i sa Bismillom, jer prokleti šejtan jede i pije lijevom rukom, da ulazimo u kuću desnom, a izlazimo lijevom nogom, sa Bismillom i sa selamom. Na taj način učeći Bismillu, utječući se od prokletog šejtana učeći Euzubillu, učeći dove prilikom sastajanja supružnika i prilikom ulaska i izlaska iz mokrog čvora, mi se uz Allahovu, dž.š., pomoć potpuno štitimo od prokletih šejtana i svaki naš posao se završava sa hajrom.
Kaže Poslanik, s.a.v.s.:
عَنْ جَابِرَ بْنِ عَبْدِ اللهِ رَضِيَ اللهُ عَنْهُ أَنَّ النَّبِيَّ صَلىَّ اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ قَالَ: “إِذَا دَخَلَ الرَّجُلُ بَيْتَهُ فَذَكَرَ اسْمَ اللهِ عِنْدَ دُخُولِهِ وَعِنْدَ طَعَامِهِ، قَالَ الشَّيْطَانُ: “لاَ مَبِيتَ لَكُمْ وَلاَ عَشَاءَ”، وَإِذَا دَخَلَ وَلَمْ يَذْكُرِ اسْمَ اللّهِ عِنْدَ دُخُولِهِ قَالَ الشَّيْطَانُ: “أَدْرَكْتُمُ الْمَبِيتَ”، فَإِذَا لَمْ يَذْكُرِ اسْمَ اللهِ عِنْدَ طَعَامِهِ قَالَ: “أَدْرَكْتُمْ الْمَبِيتَ وَالْعَشَاءَ” (أبو داود)
Prenosi Džabir ibn Abdullah, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Kada neko uđe u kuću, pa spomene Allahovo ime pri ulasku i jelu, kaže šejtan (družini): “Nema vam ni konaka ni večere.” A kada uđe i ne spomene Allahovo ime pri ulasku, kaže šejtan (družini): “Našli ste konak!” A kada ne spomene Allahovo ime pri jelu, kaže (šejtan): “Našli ste i konak i večeru.” (Ebu Davud)

– Obavljanje i naređivanje obavljanja namaza:

Kaže Allah, dž.š.:
“وَأْمُرْ أَهْلَكَ بِالصَّلاةِ وَاصْطَبِرْ عَلَيْهَا لا نَسْأَلُكَ رِزْقًا نَّحْنُ نَرْزُقُكَ وَالْعَاقِبَةُ لِلتَّقْوَى” (سورة طه، 132)
„Naredi čeljadi svojoj da obavlja namaz i istraj u tome! Mi ne tražimo od tebe da se sam hraniš, Mi ćemo te hraniti! A lijep svršetak čeka bogobojazne!“ (Suretu Ta-Ha, 132)
Kada nam braćo i sestre, naš Gospodar naređuje namaza i naređivanje istog članovima domaćinstva, a On, samo On, daje nafaku, ništa nas od dunjaluka ne smije spriječiti u njegovu obavljanju. Pored propisanh namaza, koje klanjamo u džematu, posebno mjesto u knjigama naših djela imaju nafile, kao: salatul-lejl (noćni namaz), duha namaz i hadždže namaz itd..

– Halal opskrba:

Posebno mjesto u pogledu bereketa zauzima halal opskrba. Kaže Poslanik, s.a.v.s.:
عَنْ عبدِ الرَّحمن ثَوْبانَ بْن بُجْدُدَ مَوْلَى رَسُولِ اللَّهِ صَلَّى اللهُ عَلَيْهِ وسَلَّم أَنَّ رَسُولَ اللَّهِ صَلَّى اللهُ عَلَيْهِ وسَلَّم قَالَ: «أَفْضَلُ دِينَارٍ يُنْفِقُهُ الرَّجُلُ دِينَارٌ يُنْفِقُهُ عَلَى عِيَالِهِ، وَدِينَارٌ يُنْفِقُهُ عَلَى دَابَّتِهِ فِي سَبِيلِ اللَّهِ، وَدِينَارٌ يُنْفِقُهُ علَىَ أََصْحَابِهِ فِي سَبِِيلِ اللَّهِ» (مسلم)
Prenosi Abdur-Rahman bin Budždud, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s.., rekao: “Najbolji dinar koji čovjek daje je dinar za porodicu, dinar za jahalicu na Allahovu putu i dinar koji daje saborcima na Allahovu putu.” (Muslim)
Slijedeća predaja koju bilježe dva imama u sahihima, pojašnjava nagradu za izdržavanje porodice.
عَنْ سَعْدِ بْنِ أَبيِ وَقَّاصٍ رَضِيَ اللَّهُ عَنْهُ أََنََّ رَسُولِ اللََّهِ صَلَّى اللهُ عَلَيْهِ وسَلَّمَ قَالَ لَهُ: «وَإِنَّكَ لَنْ تُنْفِقَ نَفَقَةً تَبْتَغِي بِهَا وَجهَ اللَّه إلاَّ أُجِرْتَ بها حَتَّى ما تَجْعلُ فيِ فيِ امْرَأََتِكَ» (متفقٌ عليه)
Prenosi Sa’d ibn Ebi Vekkas, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Ti nećeš podijeliti ništa sa čime želiš samo Allahovo lice, a da za to nećeš biti nagrađen, pa i za zalogaj koji stavljaš u usta svoje supruge!” (Mettefek alejhi)

– Čuvanje rodbinsih veza:

عَنْ أَنَسٍ رَضِيَ اللهُ عَنْهُ أَنَّ رَسُولَ اللهِ صَلَّى اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ قَالَ: “مَنْ سَرَّهُ أَنْ يَبْسُطَ لَهُ فِي رِزْقِهِ، وَيُنْسَأُ لَهُ فِي أُثْرَةٍ فَلْيَصِلْ رَحِمَهُ” (البخاري)
Prenosi Enes r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Ko želi da mu se poveća rizk (opskrba) i da ima ugodan život, neka čuva rodbinske veze!” (Buharija)

– čišćenje imetka kroz zekat, učenje Kur’ana, poslušnost roditeljima, islamski odgoj djece, islamsko ophođenje supružnika, dova, sadaka, islamsko oblačenje, održavanje čistoće tijela, odijela i mjesta stanovanja, zajedničko jelo i negledanje razvratnih scena u štampi i elektronskim medijima…

Braćo i sestre, čvrsto se prihvatimo Allahova, dž.š., užeta i ne umirimo drugačije nego kao muslimani! Budimo od onih koji su stalno u ibadetu i koji se natječu u dobru.
Molim Allaha, dž.š., da nam pomogne da sačuvamo svjetlo islama ovdje u BiH, da naše kuće učini kućama istigfara, bereketa i rahmeta, da uputi našu djecu i potomke, da ih se ne stidimo i da se oni nas ne stide, da nam bude milostiv na Sudnjem danu i da nas uvede u džennete u društvu sa: poslanicima, šehidima i dobrim ljudima.
Sarajevo: 23 . rebiu-l-ahir 1430.h. Hutba: Džamija “Kralj Fahd”
20. mart 2009.god. Nezim Halilović Muderris
وَ السَّلَامُ عَلَيْكُمْ وَ رَحْمَةُ اللهِ!

[Mustafa]

#10840

بِسْمِ اللهِ الرَّحْمَنِ الرَّحِيمِ
KAMATA – RAT PROTIV ALLAHA

Braćo i sestre u islamu! Danas 01. rebiu-l-ahira 1430.h., što dogovara 27. martu 2009. godine, hutbu sam naslovio sa „Kamata – rat protiv Allaha“. Pomenuta tema se uklapa u vrijeme našeg življenja, obzirom da je na sceni pravi kolaps svjetskog ekonomskog poretka, koji je u cjelosti baziran na kamati, kao jednom od teških grijeha.

Jedan od glavnih ciljeva Šerijata je postizanje općeg blagostanja na Zemlji. Kur’an i hadis kao dva osnovna izvora Šerijata naređuju sve vrste dobra i u isto vrijeme zabranjuju sve ono što je štetno za pojedinca i društvo. Jedna od glavnih Kur’anskih zabrana odnosi se na nezakonito prisvajanje tuđeg imetka, a u prioritetu tih zabrana je kamata.
Po definiciji kamata označava “cijenu koju posuđivač plaća onome koji mu pozajmljuje novac” ili “povećanje kapitala na štetu drugih ljudi”, što je oblik legalizirane pljačke.
Kaže Allah, s.w.t., u 278. i 279. ajetu Sure El- Bekare:
”يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ اتَّقُواْ اللَّهَ وَذَرُواْ مَا بَقِيَ مِنَ الرِّبَا إِن كُنتُم مُّؤْمِنِينَ”(278) “فَإِن لَّمْ تَفْعَلُواْ فَأْذَنُواْ بِحَرْبٍ مِّنَ اللَّهِ وَرَسُولِهِ وَإِن تُبْتُمْ فَلَكُمْ رُؤُوسُ أَمْوَالِكُمْ لاَ تَظْلِمُونَ وَلاَ تُظْلَمُونَ”(279) (سورة البقرة، 278 – 279)
“O vjernici, bojte se Allaha i od ostatka kamate odustanite, ako ste pravi vjernici!“(278) „Ako to ne učinite, eto vam onda, neka znate, rata od Allaha i Poslanika Njegova! A ako se pokajete, ostaće vam glavnice vaših imetaka; nećete nikoga oštetiti, niti ćete oštećeni biti!(279) (Suretu El-Bekare, 278 – 279)

Allah, s.w.t., u citiranim ajetima naređuje bogobojaznost i odustajanje od ostatka kamate. Protiv onih koji to ne učine, On, s.w.t., objavljuje rat, a ko to od nas braćo i sestre smije povesti rat protiv svoga Stvoritelja? Onaj ko povede takav rat, zasigurno je gubitnik na obadva svijeta.
Oblici kamate su: 1. kreditne kamatne transakcije, 2. podizanje cijene zbog odgode plaćanja, 3. gomilanje zaliha, u iščekivanju povećanja cijene, 4. prodaja i kupovina kamatnih dugova i 5. špekulativne tansakcije.

Islam zabranjuje pohlepu za imetkom i škrtost, koje se ubrajaju u bolesti ljudskih srca. Čovjek ne smije biti rob dunjalučkih dobara i zbog toga se strogo zabranjuje iskorištavanje drugih ljudi sa ciljem njihova stavljanja u potpunu ovisnost. Kamata uništava ljudsko dostojanstvo, a kada čovjek izgubi dostojanstvo, njegov život nema nikakva smisla.
Kamata je rezultat ljudske pohlepe i želje da se na brz način dođe do novca, što za sobom povlači iskorištavanje drugih. Kamata dovodi do još većeg raslojavanja među ljudima, tako da oni slabi i siromašni postaju još siromašniji i slabiji. Kamata, razara ekonomski poredak u društvu i ona je slična neizliječivom karcinomu. Ona kamatare privikava na lagodan život, bez truda i stvaranja radnih navika.

I površna, a kamoli temeljita analiza ekonomskih prilika u svijetu, može da nas uvjeri da je kamata glavni razlog potpunog kraha svjetske ekonomije, a kako i ne bi kada su oni koji koriste kamatu objavili rat Allahu, s.w.t., i Njegovu Poslaniku, s.a.v.s..
Kamata je ugrozila ekonomski poredak, jer se ogroman novac našao u rukama malog broja pojedinaca, organizacija i država, koji manipulišu slabima i sve ih više guraju u provaliju beznađa.

Allah, s.w.t., u 280. i 281. ajetu Sure El-Bekare savjetuje da pričekamo dužnike, koji su u nevolji ili da im oprostimo dug, što je bolje za nas. Na kraju nas podsjeća na Dan u kojem ćemo Mu se svi vratiti i kada će nam prema našim djelima biti presuđeno:
“وَإِن كَانَ ذُو عُسْرَةٍ فَنَظِرَةٌ إِلَى مَيْسَرَةٍ وَأَن تَصَدَّقُواْ خَيْرٌ لَّكُمْ إِن كُنتُمْ تَعْلَمُونَ”(280) “وَاتَّقُواْ يَوْمًا تُرْجَعُونَ فِيهِ إِلَى اللَّهِ ثُمَّ تُوَفَّى كُلُّ نَفْسٍ مَّا كَسَبَتْ وَهُمْ لاَ يُظْلَمُونَ”(281) (سورة البقرة، 280 – 281)
“A ako je u nevolji, onda pričekajte dok bude imao, a još vam je bolje, neka znate da dug poklonite!“(280) „I bojete se Dana kada ćete se svi Allahu vratiti, kada će se svakome ono što je zaslužio isplatiti i nikome krivo neće učinjeno biti!“(281) (Suretu El-Bekare, 280 – 281)

Ovo braćo i sestre ne znači da imamo pravo od nekoga pozajmiti novac i potom mu to ne vratiti, pa se čak i ne izvinuti zbog nemogućnosti blagovremenog vraćanja duga. Mnogo je onih koji u ovom našem vremenu zloupotrebljavaju dobrotu pojedine braće i sestara, koji u ime Allaha, dž.š., pozajmljuju novac i druga materijalna dobra, a onda zajmoprimci zaborave na islamsku obavezu vraćana pozajmljenog. To slabi naše bratske veze i stvara međusobno nepovjerenje i podozrenje, tako da je sve više onih koji kažu da zbog lošeg iskustva po tom pitanju mogu pozajmiti samo onoliko koliko mogu halaliti.

Dva su velika grijeha, zinaluk i kamata, braćo i sestre uzrokom Allahove, s.w.t., kazne ljudima, a ta dva grijeha su u našem vremenu i našem okruženju uzela toliko maha, da su uistinu prava prijetnja. O tome Poslanik, s.a.v.s., u hadisu koji bilježi imam Hakim, kaže:
عَنِ بْنِ عَبَّاسٍ رَضِيَ اللَّهُ عَنْهُ أَنَّ رَسُولَ اللَّهِ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ قَالَ: “إِذَا ظَهَرَ الزِّناَ وَ الرِّبَا فِي قَرْيَةٍ فَقَدْ أَحَلُّوا بِأَنْفُسِهِمْ عَذَابَ اللهِ” (الحاكم)
Prenosi Ibn Abbas, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Kada se u jednom mjestu pojave zinaluk (blud) i kamata, oni su sebi dozvolili Allahovu kaznu!“ (Hakim)
Svako ko bude u lancu kamate je proklet, kao što stoji u hadisu koji bilježi imam Ahmed:
عَنْ جَابِرَ بْنِ عَبْدِ اللهِ أَنَّ رَسُولَ اللهِ صَلىَّ اللهُ عَلَيْهِِ وَسَلَّمَ قَالَ: “لَعَنَ اللهُ آكِلَ الرِّبَا وَمُؤَكِّلَهُ وَشَاهِدَيْهِ وَكَاتِبَهُ” (أحمد)
Prenosi Džabir ibn Abdullah, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Allah je prokleo: onoga ko je jede, ko njome hrani druge, svjedoke i onoga ko je bilježi!“ (Ahmed)
Po citiranom hadisu, bilo kakav doticaj sa kamatom je haram, bez obzira da li se radi o kamati između dva pojedinca ili između fizičkog i pravnog lica i slično.

Poslanik, s.a.v.s., u drugoj predaji podučava ummet da je kamata uistinu veliki grijeh, pa kaže:
عَنِ ابْنِ مَسْعُودٍ رَضِيَ اللهُ عَنْهُ أَنَّ النَّبِيَّ صَلَى اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ قَالَ: “الرِّبَا ثَلاَثَةٌ وَ سَبْعُونَ بَابًا أَيْسَرُهَا مِثْلُ أَنْ يَنْكِحَ الرَّجُلُ أُمَّهُ وَ إِنَّ أَرْبَى الرِّبَا عِرْضُ الرَّجُلِ الْمُسْلِمِ” (الحاكم)
Prenosi Abdullah ibn Mes’ud, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Kamata ima sedamdeset troja vrata (oblika). Najlakši oblik je da čovjek oženi svoju majku, a zaista je najveći grijeh napad na čast muslimana.“ (Hakim)
Kamata je mnogo teža od zinaluka, kao što stoji u predaji koju bilježi imam Ahmed:
عَنْ عَبْدِ اللَّّهِ بْنِ حَنْظَلَةَ رَضِيَ اللَّهُ عَنْهُ أَنَّ رَسُولَ اللَّهِ صَلَّى اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ قَالَ: “دِرْهَمُ رِبَا يَأْكُلُهُ الرَّجُلُ وَهُوَ يَعْلَمُ، أَشَدُّ عِنْدَ اللهِ مِنْ سِتَّةَ وَثَلاَثِينَ زَنِيَّةً” (أحمد)

Prenosi Abdullah ibn Hanzala, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Dirhem kamate koji čovjek pojede, znajući da je kamata, teži je kod Allaha od 36 činjenja bluda.” (Ahmed)
Kamata neminovno čovjeka vodi u propast, kao što stoji u hadisu koji bilježi imam Ibn Madždže:
عَنِ عَبْدِ اللَّهِ ابْنِ مَسْعُودٍ رَضِيَ اللهُ عَنْهُ أَنَّ النَّبِيَّ صَلَى اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ قَالَ: “مَا أَحَدٌ أَكْثَرَ مِنَ الرِّبَا إِلاَّ كَانَ عَاقِبَةُ أَمْرِهِ إِلىَ قِلَّةٍ” (ابن ماجه)
Prenosi Abdullah ibn Mes’ud, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: «Kamata čak i kada se uvećava, njen svršetak je nestanak.“ (Ibn Madždže)
Poslanik, s.a.v.s., u hadisu koji bilježi imam Nesaija nagovještava vrijeme u kojem će se biti veoma teško sačuvati kamate:
عَنْ أَبِي هُرَيْرَةَ رَضِيَ اللهُ عَنْهُ أَنَّ النَّبِيَّ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ قَالَ: “لَيَأْتِيَنَّ عَلَى النَّاسِ زَمَانٌ لاَ يَبْقىَ أَحَدٌ إِلاَّ أَكَلَ الرِّبَا، فَإِنْ لَمْ يَأْكُلْهُ أَصَابَهُ مِنْ غُبَارِهِ” (النسائي)
Prenosi Ebu Hurejre, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Doći će vrijeme kada neći biti niko ko nije okusio kamatu; ako je ne probaju, onda će ih zahvatiti njena prašina!” (Nesaija)

Ono o čemu nas je Poslanik, s.a.v.s., obavijestio, već se ostvarilo u vremenu našeg življenja, jer onaj ko se ne bavi kamatom, biva pogođen njenim posljedicama.
Braćo i sestre! Čuvajmo se kamate i imetke stičimo samo na halal način, te ih čistimo zekatom i sadakom!
Molim Allaha, dž.š., da nam pomogne da sačuvamo svjetlo islama, da nas sačuva kamate i sticanja imetaka na nedozvoljen način, da uputi našu djecu i potomke, da nam bude milostiv na Sudnjem danu i da nas uvede u džennete u društvu sa: poslanicima, šehidima i dobrim ljudima!
Sarajevo: 01. rebiu-l-evvel 1430.h. Hutba: Džamija “Kralj Fahd”
27. mart 2009.god. Nezim Halilović Muderris
وَ السَّلَامُ عَلَيْكُمْ وَ رَحْمَةُ اللهِ!

[Mustafa]

#11116

بِسْمِ اللَّهِ الرَّحْمَنِ الرَّحيِمِ

[b]SEDAMNAEST GODINA OD POČETKA
ORUŽANE AGRESIJE I GENOCIDA U
REPUBLICI BOSNI I HERCEGOVINI[/b]

Braćo i sestre u islamu! Danas 08. rebi-l-ahira 1430.h., što odgovara 03. aprilu 2009. godine, hutbu sam naslovio sa «Sedamnaest godina od početka oružane agresije i genocida u Republici Bosni i Hercegovini». Za pomenutu temu sam se opredijelio iz razloga što se za tri dana, 06. aprila, navršava sedamnaest godina od početka oružane agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, od strane krnje Jugoslavije, a nakon godinu dana poslije i od strane Republike Hrvatske, a pojmovi „oružana agresija“ i „genocid“ su kodovi moderne historije Bošnjaka, kodovi koje ne smijemo zaboraviti, kako se isto ne bi ponovilo…
Uzvišeni Allah u Suri El-Burudž govori o narodu, koji je na svirep način ubijao vjernike samo zbog toga što su vjerovali:
“وَمَا نَقَمُوا مِنْهُمْ إِلَّا أَن يُؤْمِنُوا بِاللَّهِ الْعَزِيزِ الْحَمِيدِ” (سورة البروج: 8)
“I svetili su im se samo zato što su u Allaha, Silnoga i Hvale dostojnog, vjerovali.» (Suretu El-Burudž, 8)
U Republici Bosni i Hercegovini, domovini dobrih i plemenitih Bošnjaka, ubijani su svi redom, samo zato što su muslimani i na taj način je premašen zločin pomenut u citiranom ajetu.

Početkom 1992. godine, srpski nacionalisti su odlučili provesti u djelo Memorandum SANU-a (Srpske akademije nauka i umjetnosti) iz Beograda, sačinjen 1986. godine, koji je naglašavao „nužnost nacionalnog ujedinjenja srpskog naroda, bez obzira gdje se nalazili“, razumijevajući to kao historijsko i demokratsko pravo Srpskog naroda. Glavni redaktor Memoranduma, Srpski nacionalista Dobrica Ćosić ističe da je “ujedinjenje svih Srba u jednu državu historijski cilj srpskog naroda”. U cilju stvaranja „Velike Srbije“ izvršena je kompleksna politčko-psihološka priprema masa za ratna osvajanja, uz famozne mitinge i „događanja naroda“.
Nakon agresije na Sloveniju i Hrvatsku, uslijedila je duga i teška oružana agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu, koju su provodili: tako-zvane JNA, jedinice MUP-a Krnje Jugoslavije, para-vojne formacije krnje Jugoslavije, u vidu: Arkanovaca, Šešeljevaca i drugih i izdajničkih srpskih snaga iz Republike Bosne i Hercegovine. Pošto Srbi u Republici Bosni i Hercegovini nisu bili locirani na jednom području, a posebno uz Drinu, već su bili disperzirani na većem prostoru Republike Bosne i Hercegovine, preduzete su zločinačke akcije ubijanja, hapšenja, silovanja, mučenja i protjerivanja Bošnjaka.

Četnici su partizanske spomenice, kojima su se okitili poslije II Svjetskog rata, zamijenili kokaradama, koje su bile njihovo trajno obilježje. Okrvavljene kame, kojima su s’ koljena na koljeno klani Bošnjaci i kojima su parane utrobe trudnica, bile su iznova naoštrene i spremne za krvavi pohod. Svo oružje i oruđe tako-zvane JNA, kao i oružje Teritorijalne odbrane Republike Bosne i Hercegovine, koje smo mi građani Republike Bosne i Hercegovine kupili, stavljeno je na raspolaganje četnika, koji su pokrvavljenih očiju jurišali na sve što je ikada imalo veze sa islamom i muslimanima. I uživali su u svome zločinu, smatrajući to velikom čašću, podvigom i pobjedom Srpskoga naroda, a jadni li su narodi i pojedinci, koji na zločinu gradiše vlastitu slavu!!!

Agresori na Republiku Bosnu i Hercegovinu nisu pravili razliku između: vjernika i ateiste, člana SDA i Pokreta za Jugoslaviju, manje pobožnog i više pobožnog, trijeznog i pijanice, onoga koji je žderao krmetinu i drugoga koji je nikada nije probao, onoga ko je udavao za njih i koji se ženio od njih i onoga koji to nije činio, onoga koji je bludničio i onoga koji je čuvao svoju čast, onoga koji je psovao svetinje i onoga koji to nije činio, onoga koji se zaklinjao u Jugoslaviju i bratstvo i jedinstvo i onoga koji je znao da je to farsa, prisutna samo u bošnjačkim glavama… Svi su Bošnjaci pred agresorima i domaćim izdajnicima i zločincima bili isti i svi su trebali da budu poubijani, na što svirepiji način. Kada Srbijanski zločinci u Bijeljni nisu mogli razlikovati, Bošnjaka od nebošnjaka, ubijali su sve osunećene muškarce. Silovane su djevojčice, od devet i više godina i nene od osamdeset godina, a zločinci su bili svjesni da je „udariti na čast žene muslimanke“, teže i od samog ubistva. Naše nene i majke, koje su čitava života na svojim glavama imale skromne, ali čiste i mirišljive šamije i kojima nikada ni jedno muško oko osim muževo, nije moglo da vidi jednu dlaku na glavi, one koje su iz poštovanja ustajale pred muškom djecom, koje nikada nikome nisu kazale ružnu riječ i koje su bile časne i ponosne, u toku agresije su bile ponižene i silovane od zvijeri u ljudskom liku. Za Bošnjakinje je čin silovanja bio i ostao težim od ubistva.

Toga su zločinci bili svjesni, te su projekat silovanja sistematski provodili na čitavom okupiranom teritoriju Republike Bosne i Hercegovine. Zločinci su silovali djevojčice na oči njihovih roditelja, braće, deda i nena. U usijane rerne su na oči majki stavljali njihovu dojenčad. Na Višegradskoj ćupriji, vakufu Mehmed-paše Sokolovića, zločinci su Bošnjake žive nabijali na kolac, a potom pekli na ražnju, asocirajući na roman «Na Drni ćuprija», velikog četničkog ideologa, Ive Andrića. Korištene su i druge najgnusnije metode zločina, nad kojima um staje…

U tim okolnostima su naivni Bošnjaci očekivali efikasnu vojnu i humanitarnu pomoć Međunarodne zejadnice, koja je bila obavezna zaštititi svoju novu članicu UN-a, ali te pomoći nije bilo. Naprotiv, uveden je embargo na uvoz naoružanja, što je bilo klasično vezanje ruku žrtvi, dok je agresor na raspolaganju imao silnu tehniku i dobro obučeno ljudstvo. U embargu na uvoz oružja u Republiku Bosnu i Hercegovinu se ogleda licemjerstvo Međunarodne zajednice i saučesništvo u zločinu.

Genocid nad Bošnjacima na koncu XX stoljeća, u periodu 1992. – 1995. godina, je jedan u nizu pokušaja srpskog i hrvatskog agresora da Republiku Bosnu i Hercegovinu međusobno podijele, te da je etnički očiste od Bošnjaka, kao autohtonog naroda koji islam baštini kao vjeru. Dogovor u Karađorđevu, između Miloševića i Tuđmana je potvrda tome. Srpski i Hrvatski agresori su u ime velikosrpskih i velikohrvatskih ciljeva, počinili zločin nad onima koji su za njih «poturice», «balije» ili Muslimani – Bošnjaci.

Genocid nad Bošnjacima, na cijelom prostoru Republike Bosne i Hercegovine, a posebno u tako-zvanim zaštićenim zonama: Srebrenici, Žepi i Goraždu se događao na očigled cijeloga svijeta i to Bošnjaci ne smiju zaboraviti, jer zaborav je jedan od najsvirepijih i najbezdušnijih neprijatelja jednoga naroda. Bošnjaci su samo zato što su muslimani, a ne npr. kršćani ili višebošci, bili predmetom neviđenog genocida koji je imao za cilj, njihovo biološko istrijebljenje, kao i zatiranje njihovih: vjerskih, kulturnih i svih drugih obilježja. Sve to nije mogla da „čuje i vidi” gluha i ćorava Evropa, koja se tješila da je humanitarna pomoć koju šalje, potpuno amnestira, bez obzira što se u toj pomoći ponekad moglo naći i onoga bez čega su Bošnjaci mogli da opstanu, kao što su četkice i paste za zube, čačkalice i slično. Mojim hrabrim žepljacima su u akciji padobran bacane i Biblije, te lanč paketi sa svinjetinom…

Evropa i Zapad su zasigurno pali na ispitu, kada su bezdušno posmatrali kako se Bošnjaci, jedan od najstarijih evropskih naroda ubija i kako se ruše kulturna blaga, kojima bi se trebala ponositi Evropa i cijeli svijet. U Sarajevu i Bosni i Hercegovini prije pet stoljeća, u vrijeme kada se kršćanska Evropa dičila svojom prljavštinom, bila su: javna kupatila, javne česme, javne besplatne bolnice, hanovi, karavan-saraji, učilišta, biblioteke i tako dalje. U to vrijeme su se na najboljim lokacijama, u blizinama džamija, od državnih novaca pravile crkve i sinagoge i nikada se niko od muslimana nije protivio jačini crkvenih zvona i nikada niko nije ni pomislio da kaže koju ružnu riječ nemuslimanu, jer je pravo svakog čovjeka da vjeruje u što želi. Eto, to su: civilizacija, tolerancija i suživot, koji su trajali stoljećima i to je ljepota bosanske raznolikosti, jer Bošnjaci vjeruju u Jednog Allaha, koji u 99. ajetu Sure Junus poručuje:
“وَلَوْ شَاء رَبُّكَ لآمَنَ مَن فِي الأَرْضِ كُلُّهُمْ جَمِيعاً أَفَأَنتَ تُكْرِهُ النَّاسَ حَتَّى يَكُونُواْ مُؤْمِنِينَ” (سورة يونس، 99)
«Da Gospodar tvoj hoće, na Zemlji bi doista bili svi vjernici, pa zašto onda ti da nagoniš ljude da budu vjernici?» (Suretu Junus, 99)

A u toj istoj «civiliziranoj i demokratskoj» Evropi, na početku XXI stoljeća u većini zemalja nema džamija, niti će ih biti, jer se navodno ne uklapaju u regulacione planove, a da ne govorimo o ezanu…
U Bosni i Hercegovini je proveden strašan genocid, a na njegovim temeljima je priznata i genocidna tvorevina Dejtonska Republika Srpska. Ono što bi međunarodna zajednica trebala da uradi je da ukine njen naziv, a potom i nju samu, kao genocidnu tvorevinu, kako bi Bosna i Hercegovina mogla da profunkcioniše kao normalna država.

Braćo i sestre! Ne zaboravimo agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocid nad Bošnjacima! Budimo budni i oprezni! Trudimo se da u svojim životima budemo dosljedni nosioci baklje islama, rađajmo, odgajajmo i školujmo našu djecu i nikada više ne dozvolimo da stojeći u redovima, čekamo naše klanje!
Gospodaru, učvrsti nas na putu islama, ne dozvoli da pod tegobama pokleknemo, učini nas sigurnim za veličanje Tvoga imena, sačuvaj nas od zla Tvojih i naših neprijatelja, uputi našu djecu i potomke, budi nam Milostiv na Sudnjem danu i uvedi nas u džennete, u društvu sa: poslanicima, šehidima i dobrim ljudima!
Sarajevo: 08. reibu-l-ahir 1430.h. Hutba: Džamija “Kralj Fahd”
03. april 2009.g. Nezim Halilović Muderris
وَ السَّلَامُ عَلَيْكُمْ وَ رَحْمَةُ اللهِ!

[Mustafa]

#11384

بِسْمِ اللَّهِ الرَّحْمَنِ الرَّحيِمِ
[b]SEDAMNAESTOGODIŠNJICA ARMIJE
REPUBLIKE BOSNE I HERCEGOVINE[/b]

Braćo i sestre u islamu! Danas 15. rebiu-l-ahira 1430. h., što odgovara 10. aprilu 2009. godine, uz Allahovu, dž.š., pomoć govorim na temu «Sedamnaestogodišnjica Armije Republike Bosne i Hercegovine». Za pomenutu temu sam se opredijelio jer se za pet dana, tačnije 15. aprila 2009. godine, navršava sedamnaest godina od formiranja Armije Republike Bosne i Hercegovine i taj dan se na dijelu Federacije Bosne i Hercegovine sa Bošnjačkom većinom, obilježava kao Dan Armije. Današnja hutba govori o Armiji Republike Bosne i Hercegovine, njenim šehidima, invalidima, znanim i neznanim junacima, pohvaljenim i nepohvaljenim herojima, demobilisanim borcima, profesionalnim vojnicima i svima onima koji su hrabro i bez oklijevanja stali u prve borbene redove da brane Republiku Bosnu i Hercegovinu. Policija Republike Bosne i Hercegovine i Armija Republike Bosne i Hercegovine su se uz Allahovu, dž.š., pomoć, u nemogućim uslovima oduprli znatno nadmoćnijim i brojnijim neprijateljima, koji su nadirali izvan granica Republike Bosne i Hercegovine, potpomognuti zločincima iznutra.
Braćo i sestre! Sjećajmo se sa ponosom dana u kojima se u Republici Bosni i Hercegovini vodila odsudna bitka za: vjeru, čast i državu i nemojmo kriti nepobitne historijske činjenice, niti ih se stiditi, jer se Bošnjaci nemaju čega stiditi, niti koga mimo Allaha, dž.š., bojati! Armija Republike Bosne i Hercegovine je bila vojska koja je zajedno sa jedinicama MUP-a, nakon Allahove, dž.š., pomoći obezbijedila životni prostor za Bošnjake i za sve one koji osjećaju Bosnu i Hercegovinu svojom domovinom.

Ona je obezbijedila da se u Bosni i Hercegovini sigurno osjeća svako, pa čak i oni koji to ne zaslužuju i koji i dalje pokušavaju da je unište ili destabiliziraju i koji čak iz naziva žele da izbace sve što je bosansko, tako da je u prošli utorak, upravo na isti dan kada su srspki i hrvatski mediji po meni i mojoj posljednjoj hutbi osuli žestoku paljbu, Narodna Skupština Manjeg BH Entiteta usvojila Zakon o teritorijalnoj organizaciji Republike Srpske, koji obuhvata preimenovanje gradova Bosanska Kostajnica i Bosanski Brod u Kostajnica i Brod. Oni koji u službenoj upotrebi budu koristili druge nazive će po pomenutom zakonu biti kažnjeni novčanom kaznom od 1.500,00 KM do 10.000,00 KM za fizičke osobe. Bošnjački poslanici će u Donu Naroda Manjeg BH Entiteta uložiti veto na izmjene zakona… Svaki komentar na pomenuti zakon je suvišan.

Braćo i sestre, u nadi da ovo neće biti protumačeno kao “govor mržnje”, podsjećam vas da je u Komemorativnom centru u Tuzli prije dva dana potvrđena identifikacija pet šehida iz sela Sikirići, Općina Bratunac, koje su početkom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu odvedeli četnici sa još šest civila pomenutog sela i nakon toga ubili. Identifikovani su petogodišnji (5 godina) Admir Muminović, stotinudesetogodišnja (110 godina starosti u trenutku ubijanja) nena Zahida Suljić, Kirama Jusić, Suada Šaćirović i Smaila Ibrahimović. Ovo je braćo i sestre klasični genocid i svirepi zločin nad nedužnim civilima; djetetom, nenom i majkama, pa vas pitam, ko ovo smije zaboraviti i oprostiti i preko toga preći samo kao preko statističkog podatka?! Neka su prokleti zločinci i da im Allah zamete svaki trag! To je dova koju nakon ovog i sličnih zločina imamo pravo učiti i trebamo biti sigurni da će ona inša-Allah biti kabul (primljena)!

Kao muslimani smo dužni govoriti samo istinu i nikome bez razloga ne smijemo nanijeti ni najmanju nepravdu, a Allahu, s.w.t., pripada vlast i na nebesima i na Zemlji i kod Njega je konačni sud!
Muslimanima se propisuje borba koja im nije po volji, a ima stvari koje muslimani ne vole, a one su dobro za njih i onih koje vole, a one su zlo za njih, kao što stoji u 216. ajetu Sure El-Bekare:
“كُتِبَ عَلَيْكُمْ الْقِتَالُ وَهُوَ كُرْهٌ لَكُمْ وَعَسى أَنْ تَكْرَهُوا شَيْئًا وَهُوَ خَيْرٌ لَكُمْ وَعَسَى أَنْ تُحِبُّوا شَيْئًا وَهُوَ شَرٌّ لَكُمْ وَاللَّهُ يَعْلَمُ وَأَنْتُمْ لَا تَعْلَمُونَ” (سورة البقرة، 216)
“Propisuje vam se borba, mada vam nije po volji! – Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. – Allah zna, a vi ne znate.” (Suretu El-Bekare, 216)

Aprila 1992. godine je došlo vrijeme da Bošnjaci i druge patriote ginu za svoju zemlju, a više od jednog stoljeća su to činili za tuđe zemlje i tuđe interese, u prvim borbenim ešalonima, širom kršovitog Balkana i šire. Spominjali su se podvizi hrabrih Bošnjana na: Kavkazu, Austriji, Italiji, Mađarskoj i drugim zemljama, ali je ta borba bila pod nečijom tuđom komandom i za nečije “više ciljeve”. Bošnjaci su nakon dugog vremenskog perioda bili u prilici da se dokažu u odbrani: vjere, zemlje Bosne i Hercegovine i svih naroda u Bosni i Hercegovini. Došao je čas u kojem je svako imao priliku da se dokaže ili popravi, jer krvava agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu nije trajala nekoliko dana, već nekoliko godina. U tom vremenskom periodu je bilo prilike za svakoga: za heroje da uđu u legendu, za kukavice da očeliče, za neopredijeljene i bezlične da se opredijele, za zalutale, da dođu pameti, za uspavane da se probude i td.. Zato se karakter svakog insana u Bosni i Hercegovini može realno ocijeniti, kada se uzme u obzir njegov doprinos u odbrani Republike Bosne i Hercegovine, jer je azab koji se zvao agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu bio dug i graničio se sa nemogućim.

U tako teškom historijskom trenutku, Armija Republike Bosne i Hercegovine i jedinice MUP-a se nisu svetile i vraćale istom mjerom za zločine koji su počinjeni nad njihovim narodom i drugim patriotama Republike Bosne i Hercegovine. One su pokazale najviši stupanj morala i spremnosti da se bore za najviše ciljeve, koji ostaju kao univerzalna vrijednost, a u redovima Armije i MUP-a je bilo mjesta za sve one koji su željeli da se dokažu kao patriote ove zemlje.
Hiljade šehida su pale na putu otpora agresorima, hiljade neznanih bosanskih junaka, čija se imena ne pominju u knjigama, ne čitaju na svečanim postrojavanjima i oni se ne pozivaju na obilježavanja značajnijih događaja; svi oni su se svojim hrabrim podvizima nebrojeno puta suprostavili agresoru oslobađajući kote za koje su vojni stratezi tvrdili da su neosvojive. Oni ostaju zapisani tamo odakle se ne brišu pohvale, gdje se ne poništavaju naredbe, gdje je vječnost, kod Onoga koji sve stvara i rastvara.

Budimo ponosni što smo bili sudionici herojske odbrane Republike Bosne i Hercegovine i što smo u svoju Bosnu i Hercegovinu ugradili dio sebe, a samo kukavice nisu ponosne na svoju časnu borbu! Zasigurno bi neprijatelji Republike Bosne i Hercegovine uz Allahovu, dž.š., pomoć bili potpuno poraženi da im njihovi pomagači sa Zapada i Istoka nisu pomagali na razne načine, a zar embargo na uvoz oružja nije bio jedan od poteza koji nas je prisiljavao na predaju? Uprkos tome nije se desio naš očekivani poraz i predaja bez borbe, već smo vodili borbu sa kojom se treba ponositi svaki istinski građanin Bosne i Hercegovine.

Hiljade Bošnjaka se mjesecima goloruko odupiralo neprijatelju u nadi da će uspjeti zarobiti nešto od lahkog naoružanja, tenkovi su zaustavljani sa flašama benzina i balvanima i tako je obarana teorija o četvrtoj vojnoj sili u Evropi, koja se smatrala nepobjedivom. Koliko je vodovodnih cijevi prepravljeno u lovačke puške, koje su nerijetko eksplodirale u vlastiti rukama, kako su u početku spravljane ručne bombe, jer drugih nije bilo i td.?..
Sve bi to bilo drugačije da Zapad nije potvrdio embargo na uvoz naoružanja.

Bošnjaci su bili izloženi napadu onih koji su se Zapadu predstavljali za one koji i njih čuvaju od islama ili kako to oni kažu “zelene opasnosti”. Naravno, Armija Republike Bosne i Hercegovine i Policija BiH su potvrdile Kur’ansku istinu:
“…كَمْ مِنْ فِئَةٍ قَلِيلَةٍ غَلَبَتْ فِئَةً كَثِيرَةً بِإِذْنِ اللَّهِ وَاللَّهُ مَعَ الصَّابِرِينَ” (سورة البقرة، 249)
“…Koliko je malih skupina pobijedilo velike skupine, Allahovom voljom! Uistinu je Allah sa strpljivima!” (Suretu El-Bekare, 249)
Koliko je samo malih skupina uz Allahovu, dž.š., pomoć pružilo neviđen otpor nemanima, kada su nasrtale da zatru tragove islama?! Kako su se u zvjerskom obliku pojavili oni koji su do juče imali puna usta bratstva i jedinstva, a naivni Bošnjaci bili ubijeđeni da agresije, a posebno genocida neće biti? Kako se Bošnjacima krvava historija ponavlja i miješa sa stvarnošću, dovodeći ih u dilemu šta je stvarnost, a šta ružan san?

Armija Republike Bosne i Hercegovine se rodila u krvi i u kricima vlastitog naroda, koji nije imao drugog izbora, nego da se suprostavi zlu, makar to suprostavljanje ne imalo zdravu logiku i vrlo malo šanse po aršinima eksperata rata. Zbog toga bi mogli kazati da je borba u Bosni i Hercegovini bila puna kerameta, koji su se pojavljivali na naše oči, ali o njima Bošnjaci stidljivo ili nikako ne pričaju. Možda je razlog za to što kerameti nisu dolazili sa Zapada, pa ih je bilo stid da ih neko ne ospori, jer je “dobro” samo ono što je dolazilo i dolazi sa Zapada ili je padalo odozgo iz utroba transportnih aviona, kao humanitarna pomoć Bošnjacima, koji tu preveliku “dobrotu” svijeta nikada neće zaboraviti. Prije nekoliko godina je na inicijativu Nebojše Šerića Šobe, u blizini Mašinskog fakulteta u Sarajevu podignut “Spomenik Međunarodnoj zajednici” u obliku “Icara”, nama dobro poznate konzerve, čiji sastav, porijeklo i rok trajanja nikada nismo saznali, a bila je najizdašniji vid pomoći Međunarodne zajednice, u toku agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu.
Takvi su Bošnajci; sve znaju priznati osim uspjeha vlastitog naroda i sve znaju spominjati osim svoje rezultate…
Bosna i Hercegovina je zemlja čuda, zemlja u kojoj su zagarantovana prava svih njenih građana, a najmanje onih koji su se istinski borili za nju…

Braćo i sestre, moramo mijenjati svoje stavove i predrasude, kako nam svi drugi osim nas žele dobro, te kako su samo drugi sposobni i spremni na žrtvu! A, nije tako!!!
Neka vam je sretan Dan Armije Republike Bosne i Hercegovine!
Gospodaru, nagradi najboljom nagradom naše šehide i sve istinske borce, oslobodi nasilja one kojima se ono nanosi, opomeni i uputi nasilnike, prije nego dođe konačni obračun, budi nam Milostiv na Sudnjem danu i uvedi nas u džennete u društvu sa: poslanicima, šehidima i dobrim ljudima!
Sarajevo: 15. rebiu-l-ahir 1430.h. Hutba: Džamija «Kralj Fahd»
10. april 2009.god. Nezim Halilović Muderris
وَ السَّلاَمُ عَلَيْكُمْ وَ رَحْمَةُ اللهِ!

[Mustafa]

#11636

بِسْمِ اللَّهِ الرَّحْمَنِ الرَّحِيمِ
SRDŽBA – EL-GADABU

Braćo i sestre u islamu! Danas 22. rebiu-l-ahira 1430.h., što odgovara 17. aprilu 2009. godine, hutbu sam naslovio sa “Srdžba – El-gadabu”. Predmetna tema je braćo i sestre uvijek aktuelna, a posebno u ovom našem vremenu, u kojem smo neki od nas bez razloga jedni na druge srditi i to najčešće zbog dunjalučkih pitanja, a na drugoj strani smo ravnodušni u pogledu kršenja Allahovih,, dž.š., propisa i blagi i učtivi prema onima na koje se imamo pravo ljutiti.
Allah, s.w.t., obećava džennet onima koji se u srdžbi savlađuju i praštaju, pa u 133. i 134. ajetu Sure Ali Imran, kaže:
“وَسَارِعُواْ إِلَى مَغْفِرَةٍ مِّن رَّبِّكُمْ وَجَنَّةٍ عَرْضُهَا السَّمَاوَاتُ وَالأَرْضُ أُعِدَّتْ لِلْمُتَّقِينَ”(133) “الَّذِينَ يُنفِقُونَ فِي السَّرَّاء وَالضَّرَّاء وَالْكَاظِمِينَ الْغَيْظَ وَالْعَافِينَ عَنِ النَّاسِ وَاللَّهُ يُحِبُّ الْمُحْسِنِينَ”(134) (سورة آل عمران، 133-134)
“I požurite oprostu Gospodara svoga i džennetu čija širina je kao nebesa i Zemlja, koji je pripremljen za one koji se Allaha boje!”(133) “Za one koji kada su u obilju i kada su u oskudici, udjeljuju i koji srdžbu savlađuju i ljudima praštaju, a Allah voli one koji dobra djela čine.” (Suretu Alu Imran, 133 – 134)

Braćo i sestre, ovo je naredba Stvoritelja svjetova, Koji upravlja svakom stvari i Koji zna sve naše tajne i naše slabosti. On, s.w.t., obećava onima koji daju sadaku tajno i javno, koji se u srdžbi savlađuju i koji ljudima praštaju, džennetska prostranstva, pa zato se natječimo u ova tri svojstva, u nadi da ćemo tako postići Allahovo, s.w.t., zadovoljstvo i da će naše mjesto trajnog boravka biti prostrani dženneti, iz kojih nema deložacija, gdje nema kirija, niti režija, gdje nema rušenja zbog regulacionih planova, gdje nema eksproprijacije, nacionalizacije i konfiskacije, gdje nema uznemiravanja komšija i gdje nema nesavjesnih stanara i upravitelja…

Različite pojave, predmeti, osobe i situacije izazivaju kod ljudi pozitivne i negativne reakcije, a jedan od tih osjećaja je i srdžba. Nekada je srdžba opravdana, ali u većini slučajeva za to nema pravoga razloga. Srdžba remeti ljudski razum i donosi nepromišljene postupke i neželjene posljedice, zbog kojih nakon toga neminovno dolazi do kajanja. Ona uglavnom kod većine ljudi kratko traje, ali ostavlja velike negativne posljedice, tako da dovodi do poremećaja krvotoka, podiže krvni pritisak, mijenja boju kože, disanje mijenja svoj ritam, nastaju stomačni poremećaji, a ono što je najgore, dovodi do trajnih poremećaja u komunikaciji među ljudima.
Uzroci srdžbe mogu biti fizičkog karaktera, kao što su glad i žeđ, te različite prepreke u ostvarivanju nekog cilja, nesanica, nedostatak sabura (strpljenja), blagosti i praštanja. Djeca i odrasli reaguju srdžbom kada ih u nečemu ograničavamo, s’ tim što mlade osobe snažnije i brže manifestuju svoju ljutnju. Intenzitet srdžbe kreće se od sitnih, ali čestih negodovanja, do bezumnog bijesa, koji se pretvara u pravu histeriju. Istraživanja pokazuju da su uzroci ljutnje uglavnom druge osobe, njihovi postupci i njihove osobine. Ponekad se ta ljutnja ispoljava prema objektu ili osobi koja je izazvala srdžbu, ali se agresivnost najčešće ispoljava prema drugim osobama koje nisu uzrokom ljutnje.

Vjernik treba da se ljuti onda kada se vrijeđaju i ne poštuju Allahovi, dž.š., propisi, jer se u takvim situacijama ljutio i Allahov Poslanik, s.a.v.s.. On bi se ljutio i njegovo lice bi promijenilo boju kada bi naišao na kršenje islamskih propisa, u pogledu ibadeta i šerijatskih sankcija (hududa). Prema tome, pravi mu’min se ljuti samo radi Allaha, s.a.w.t., i Njegovog zadovoljstva, a ne radi sebe i svojih prohtjeva. Ljutili su se i drugi Allahovi poslanici zbog zapostavljanja i nepoštovanja Allahovih, dž.š., naredbi, kao npr. Musa, a.s., i Junus, a.s..
Uzvišeni Allah, kaže u 86. ajetu Sure Ta-ha:
“فَرَجَعَ مُوسَى إِلَى قَوْمِهِ غَضْبَانَ أَسِفًا قَالَ يَا قَوْمِ أَلَمْ يَعِدْكُمْ رَبُّكُمْ وَعْدًا حَسَنًا أَفَطَالَ عَلَيْكُمُ الْعَهْدُ أَمْ أَرَدتُّمْ أَن يَحِلَّ عَلَيْكُمْ غَضَبٌ مِّن رَّبِّكُمْ فَأَخْلَفْتُم مَّوْعِدِي” (سورة طه، 86)
“I Musa se narodu svome vrati srdit i žalostan. Reče: “O narode moj, zar vam Gospodar vaš nije dao lijepo obećanje? Zar vam se vrijeme oduljilo ili hoćete da vas stigne srdžba Gospodara vašeg, pa se zato niste držali obećanja koje ste mi dali?!” (Suretu Ta-ha, 86)

Musa, a.s., je bio srdit i žalostan zbog toga što su Benu Izraelćani u njegovoj odsutnosti napravili zlatno tele i počeli ga obožavati i na taj način iznevjerili obećanje koje su mu dali.
Kaže Allah, dž.š., u 87. ajetu Sure El-Enbija’, govoreći o Junusu, a.s.:
“وَذَا النُّونِ إِذ ذَّهَبَ مُغَاضِبًا فَظَنَّ أَن لَّن نَّقْدِرَ عَلَيْهِ فَنَادَى فِي الظُّلُمَاتِ أَن لّا إِلَهَ إِلاَّ أَنتَ سُبْحَانَكَ إِنِّي كُنتُ مِنَ الظَّالِمِينَ” (سورة الأنبياء، 87)
“I Zen-nuna kada srdit ode i pomisli da ga nećemo kazniti, pa poslije u tminama zavapi: “Nema boga sem Tebe! Hvaljen Si! Ja sam se zaista prema sebi ogriješio! (Suretu El-Enbija, 87)
Junus, a.s., kojeg Allah, dž.š., u citiranom ajetu naziva sa Zen-nun je bio vjerovjesnik poslan narodu drevnog grada. On se rasrdio na svoj narod zbog nepoštivanja Allahovih, dž.š., propisa, bez dopuštenja Uzvišenog Allaha ih je napustio, pa je onda zbog svoje pogreške postao plijen velike ribe, koja ga je progutala. Allah, s.w.t., ga je toga spasio, zbog njegova iskrenog pokajanja.

Savlađivanje srdžbe ubraja se u najbolja svojstva muslimana, što potvrđuje slijedeća predaja, koju bilježi imam Muslim:
عَنْ عَبْدِ اللهِ بْنِ عُمَرَ رَضِيَ اللهُ عَنْهُمَا أَنَّ النَّبِيَّ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَ سَلَّمَ قَالَ: “ثَلاَثٌ مُهْلِكاَتٌ: شُحٌّ مُطاَعٌ، وَهَوًى مُتَّبَعٌ، وَإِعْجَابُ الْمَرْءِ بِنَفْسِهِ، وَثَلاَثٌ مُنْجِيَاتٌ: خَشْيَةُ اللهِ فِي السِّرِّ وَالْعَلَانِيَةِ، وَالْقَصْدُ فِي الْفَقْرِ وَالْغِنَى، وَالْعَدْلُ فِي الْغَضَبِ وَالرِّضَا” (مسلم)
Prenosi Ebu Hurejre, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Tri stvari uništavaju: prevelika škrtost, prepuštanje prohtjevima i visoko mišljenje o sebi (divljenje samom sebi), a spašavaju: strah od Allaha javno i tajno, umjerenost u siromaštvu i bogatstvu i pravednost u srdžbi i raspoloženju.” (Muslim)

Zato se braćo i sestre čuvajmo stvari koje uništavaju ljude i trudimo se da budemo od onih koji čine ono što će biti uzrokom našeg spasa!
Lijek protiv srdžbe i ljutnje je praštanje, sabur, samosavlađivanje, blagost i lijepo ponašanje.
Poslanik, s.a.v.s., je naš najbolji uzor, pa i u pogledu savlađivanja srdžbe, o čemu govore mnogi hadisi.
Kada pogledamo život našeg Poslanika, s.a.v.s., vidimo da je on bio ispunjen raznim poteškoćama i u poslaničkoj misiji koja je trajala 23 godine imao je mnogobrojna iskušenja. On je na svojim plećima nosio veliku misiju, od koje je ovisila budućnost ljudskog roba. On je zbog toga bio posebno strpljiv i nikada se nije ljutio osim kada je u pitanju vjera.
Primjer njegove strpljivost i savlađivanja ljutnje je posjeta stanovnicima Taifa, u godini u kojoj je Poslanik, s.a.v.s., izgubio dva velika ljudska oslonca, suprugu Hatidžu, r.a., i amidžu Ebu Taliba, u vrijeme kada su muslimani još bili mala zajednica. Došao je Poslanik, s.a.v.s., u Taif u nadi da će njegovi stanovnici saslušati poslaničku poruku. Međutim, oni ga napadaju i protjeruju iz grada, gađajući ga kamenjem i bacajući na put kojim je prolazio trnje, tako da mu je potekla krv, koja se slivala na njegove nanule. Poslaniku, s.a.v.s., je bilo veoma teško i on se obraća Allahu, s.w.t., sa dovom za pomoć. Allah, dž.š., mu šalje meleka koji je zatražio njegovu dozvolu da sastavi dva brda i uništi stanovnike toga mjesta. Poslanik, s.a.v.s., odgovara:
“بَلْ أَرْجُو أَنْ يُخْرِجَ اللهُ مِنْ أَصْلاَبِهِمْ مَنْ يَعْبُدُ اللهَ وَحْدَهُ، لاَ يُشْرِكُ بِهِ شَيْئًا” (البخاري)
“Nadam se da će ih Allah uputiti i da će postati vjernici koji će obožavati samo Njega i neće mu pripisivati druga”. (Buharija)

Ovo je bio primjer Poslanika, s.a.v.s., koji je želio da potomci stanovnika ovoga mjesta budu iskreni Allahovi, dž.š., robovi.
Braćo i sestre, kontrolišimo našu srdžbu i ne ljutimo se osim kada se krše Allahovi, dž.š., propisi!
Gospodaru, učvrsti nas na putu islama, ne iskušavaj nas sa onim što nećemo moći podnijeti, učini nas od onih koji se savlađuju u srdžbi, uputi našu djecu i naše potomke i učini ih časnim pripadnicima ummeta, budi nam milostiv na Sudnjem danu i počasti nas u džennetu, društvom sa: poslanicima, šehidima i dobrim ljudima!
Sarajevo: 22. rebiu-l-ahir 1430.h. Hutba: Džamija “Kralj Fahd” 17. april 2009.g. Nezim Halilović Muderris
وَ السَّلَامُ عَلَيْكُمْ وَ رَحْمَةُ اللهِ!

[Mustafa]

#11864

SRDŽBA – EL-GADABU – hutba 2.

Braćo i sestre u islamu! Danas 29. rebiu-l-ahira 1430.h., što odgovara 24. aprilu 2009. godine, u drugoj hutbi zaredom uz Allahovu, dž.š., pomoć govorim na temu “Srdžba – El-gadabu”.
U prošloj hutbi sam dao definiciju srdžbe i o njoj govorio kroz Kur’an i hadis. Jedno od načelnih važnih pitanja, koje sam u prošloj hutbi posebno obradio je da je srdžba dozvoljena, odnosno naređena onda kada se krše Allahovi, dž.š., propisi i tada mi muslimani ne smijemo šutiti i biti ravnodušni.
Uzvišeni Allah u 36. i 37. ajetu Sure Eš-Šura, kaže:
“فَمَا أُوتِيتُم مِّن شَيْءٍ فَمَتَاعُ الْحَيَاةِ الدُّنْيَا وَمَا عِندَ اللَّهِ خَيْرٌ وَأَبْقَى لِلَّذِينَ آمَنُوا وَعَلَى رَبِّهِمْ يَتَوَكَّلُونَ”(36) “وَالَّذِينَ يَجْتَنِبُونَ كَبَائِرَ الإِثْمِ وَالْفَوَاحِشَ وَإِذَا مَا غَضِبُوا هُمْ يَغْفِرُونَ” (سورة الشورى، 36-37)

“Sve što vam je dato, samo je uživanje na ovom svijetu, a ono što je u Allaha bolje je i trajnije za one koji vjeruju i u Gospodara svoga se uzdaju;(36) “za one koji se klone velikih grijeha i razvrata i koji kada ih ko rasrdi, praštaju.”(37) (Suretu Eš-Šura, 36-37)
Allah, s.w.t., u citiranim ajetima za vjernike, koji se na Njega oslanjaju, koji se čuvaju grijeha i razvrata i koji kada se naljute praštaju, obećava trajno dobro u džennetima, koji su pripremljeni za mu’mine.
Poslanik, s.a.v.s., podučava jednog od ashaba, riječima:
عَنْ أَبِي هُرَيْرَةَ رَضِيَ اللَّهُ عَنْهُ أَنَّ رَجُلاً جَاءَ إِلى النَّبِيِّ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَ سَلَّمَ فَقَالَ: “أَوصِنِي!” قَالَ: “لاَ تَغْضَبْ، فَرَدَّدَ الرَّجُلُ طَلَبَ الوَصِيَّةِ مِرَاراً، والرَّسُولُ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَ سَلَّمَ يَقُولُ: “لاَ تَغْضَبْ” (البخاري)
Prenosi Ebu Hurejre, r.a., da je Poslaniku, s.a.v.s., došao neki čovjek, pa mu je rekao: “Posavjetuj me!” Reče (Poslanik, s.a.v.s.,): “Ne ljuti se!” Čovjek je nekoliko puta ponavljao pitanje, a Poslanik, s.a.v.s., je odgovarao: “Ne ljuti se!” (Buharija)

Sve što je ljudima dato od dunjalučkih ukrasa prolazno je, pa zato vjernici treba da budu strpljivi i da se ne ljute bez opravdanog razloga, jer ih bezrazložna srdžba udaljava od Allaha.
Ima među nama mnogo onih koji se neopravdano ljute na one na koje se ne smijemo ljutiti, bez opravdanog razloga, kao što su: roditelji, supruge, djeca, braća i sestre, bliža rodbina i općenito braća muslimani.
Poslanik, s.a.v.s., nas u slijedećoj predaji podučava na koji način ćemo se osloboditi ljutnje:
فَعَنْ سُلَيمَانَ بنِ صَرْدٍ: “استَبَّ رَجُلانِ عِنْدَ النَّبِيِّ صَلىَّ اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ فَجَعَلَ أَحَدُهُما يَغْضَبُ ويَحْمَرُّ وَجْهُهُ وتَنتَفِخُ أودَاجُهُ؛ فَنَظَرَ إِليهِ النَّبِيُّ صَلىَّ اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ فَقَالَ: “إِنِّي لأَعلَمُ كَلِمَةً لَو قَالَها لَذَهَبَ عَنْهُ مَا يَجِدُ: “أَعُوذُ بِاللهِ مِنَ الشَّيْطَانِ الرَّجِيمِ” (ابن مالك)
Prenosi Sulejman bin Sard: “Dvojica ljudi su se posvađala kod Poslanika, s.a.v.s., pa se jedan od njih naljutio i zacrvenilo mu se lice i napuhale se vratne žile, pa ga Poslanik, s.a.v.s., pogleda i reče: “Ja znam riječi, koje kada bi akzao, od njega bi to otišlo: “Utječem se Allahu od prokletog šejtana!” (Ibn Malik)

Kada bi braćo i sestre primijenili ove riječi Poslanika, s.a.v.s., onda bi imali mnogo manje stresova, međusobnih ljutnji i kidanja komunikacija.
A u drugoj predaji stoji:
عَنْ عَطِيَّةَ السَّعْدِيِّّ رَضِيَ اللهُ عَنْهُ أَنَّ رَسُولَ اللهِ صَلَّى اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ قَالَ: “إِنَّ الْغَضَبَ مِنَ الشَّيْطَانِ، وَإِنَّ الشَّيْطَانَ خُلِقَ مِنَ النَّارِ، وَإِنَّمَا تُطْفأُ النَّارُ بِالْمَاءِ، فَإِذَا غَضِبَ أحَدُكُمْ فَلْيَتَوَضَّأْ” (أبو داود)
Prenosi Atijja Es-Sa’di, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Srdžba je do šejtana, šejtan je stvoren od vatre, a vatra se gasi vodom, pa kada se neko od vas naljuti, neka abdesti!“ (Ebu Davud)

Kako je lijep savjet Poslanika, s.a.v.s., da u ljutnji promijenimo položaj i ljutnja će inša-Allah proći:
عَنْ أَبِي ذَرٍّ رَضِيَ اللهُ عَنْهُ أَنَّ رَسُولَ اللهِ صَلَّى اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ قَالَ: “إِذَا غَضِبَ أَحَدُكُمْ وَهُوَ قَائِمٌ فَلْيَجْلِسْ، فَإِنْ لَمْ يَذَهَبْ عَنْهُ الْغَضَبُ فَلْيَضْطَجِعْ” (أبو داود)
Prenosi Ebu Zerr, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Kada se neko od vas naljuti stojeći, neka sjede, pa ako ga ne prođe ljutnja, neka se nasloni!“ (Ebu Davud)
Poslanik, s.a.v.s., nas podučava da je prava snaga u savlađivanju srdžbe, pa u hadisu koji bilježe dva imama, stoji:
عَنْ أَبِى هُرَيْرَةَ رَضِىَ اللَّهُ عَنْهُ أَنَّ رَسُوَل اللَّهِ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ قَالَ: “لَيْسَ الشَّدِيدُ بِالصُّرْعَةِ، إِنَّمَا الشَّدِيدُ الَّذِى يَمْلِكُ نَفْسَهُ عِنْدَ الْغَضَبِ” (متفق عليه)
Prenosi Ebu Hurejre, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Nije snažan onaj ko nadjača svoje protivnike. Snažan je onaj ko se suzdrži kad je ljut.” (Muttefek alejhi)
Braćo i sestre, važno je znati da ne smijemo biti ravnodušni i šutiti onda kada se čini zulum (nasilje) ljudima i kada se ponižavaju Allahovi, dž.š., robovi, da ne smijemo kriti istinu, makar se ona ne sviđala razvratnicima i da ne smijemo zaboraviti i pozivati druge na zaborav, jer to spada u teške grijehe.

U Banja Luci je prije tri dana svečano otvoren dio ulice koja nosi ime Ilija Garašanin, a znamo li mi ko je Ilija Garašanin? Smiju li Bošnjaci govoriti o tome ili je najbezbolnije šutiti? Ne, ne smijemo šutiti, već govoriti istinu i samo istinu. U ovoj zemlji se Sarajevski aerodrom prije nekoliko godina nije mogao nazvati po simbolu ove zemlje, rahmetli Aliji Izetbegoviću, prvom predsjedavajućem Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, a ulica u Banja Luci nosi naziv velikog srpskog ideologa, autora Načertanija (Program vanjske i nacionalne politike Srbije – osnova za velikosrpski šovinizam), koji je 1844. godine sačinio pomenuti program, koji je čuvan u tajnosti pola stoljeća, a bio je inspiracija za mnogobrojne genocide u posljednjih šesnaest decenija.
Dok most u Čapljini pravljen prije nekoliko godina sredstvima Vlade Federacije Bosne i Hercegovine nosi naziv Franjo Tuđman, dotle se u Sarajevskom Kantonu vodi žestoka kampanja za promjenu naziva škola, koje su dobile nazive po imenima najhrabrijih sinova Bosne i Hercegovine, jer je po pomenutoj odluci zabranjeno imati naziv škole po “ličnosti koja je na bilo koji način načinila štetu pripadnicima drugih naroda i vjerskih zajednica”. Još je apsurdnije da Osnovna škola Fatima Gunić, treba da promijeni naziv, a dobila je ime po nastavnici koja je ubijena zajedno sa svojih troje učenika dok je držala nastavu, a 27 djece je tom prilikom teže i lakše ranjeno.

Zašto šutimo, a u toku je perfidna agresija na ovu našu lijepu Bosnu i Hercegovinu, zašto smo ravnodušni dok se ova zemlja za koju su prolivene rijeke krvi sve više rastače i zašto šutimo dok zločinci i neprijatelji ove zemlje ruše ono što smo goloruki branili našim tijelima? Gdje je kraj našoj naivnosti i kako definisati to da prihvatamo da se istina prikazuje kao laž, a laž kao najviše civlizacijsko dostignuće? Oni koji šute, oni koji su ravnodušni, oni koji su pogeli glave i oni koji se plaše prijekora prijekornika su kukavice i oni ne poštuju sebe, a samim time ni vlastitu žrtvu.

Naša borba za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu, državu u kojoj ima mjesta za sve koji je osjećaju svojom zemljom nije završena potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma, naprotiv ona se nastavlja drugim metodama i na tom putu nema stajanja. Borba u ovom vremenu je mnogo teža nego prije 17 ili 14 godina, kada su se znale prve borbene linije i kada su Bošnjaci i rijetki građani iz reda drugih naroda bili u istom borbenom poretku. Danas je sve pomiješano i sve je više onih koji napadaju i razgrađuju od onih koji brane i uspostavljaju. Istina je naše snažno oružje, oružje koje nas neće izdati i svaka riječ istine je nova cigla u velikoj građevini koja se zove država Bosna i Hercegovina. Oni koji se plaše istine, oni se plaše sami sebe.

Narode moj, drži se islama, ne zaboravi, ne halali, govori i piši istinu, svjedoči, rađaj, odgajaj, školuj, uči, podučavaj, ne predaji se, brani se i brani sve one koji su obespravljeni, nikada ne pomišljaj na predaju i neka tvoji potomci budu hrabri i odvažni, a ne kukavice i poniženi!
Knjiga “Dželati naroda mog”, autora Avde Huseinovića, koja je juče promovirana u Domu mladih Skenderija je nezaobilazno štivo za sve one koji žele da se podsjete na nepobitne historijske činjenice u vrijeme agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, te da podrobnije saznaju o zločincima i njihovim zločinima, kako se Bošnjacima nešto slično nikada ne bi ponovilo!

Braćo i sestre, kontrolišimo našu srdžbu i ne ljutimo se osim kada se krše Allahovi, dž.š., propisi, kada se ruši naša Bosna i Hercegovina, natopljena šehidskom krvlju i kada se istina želi predstaviti kao laž, a laž istina!
Gospodaru, učvrsti nas na putu islama, ne iskušavaj nas sa onim što nećemo moći podnijeti, učini nas od onih koji se savlađuju u srdžbi, uputi našu djecu i naše potomke i učini ih časnim pripadnicima ummeta, budi nam milostiv na Sudnjem danu i počasti nas u džennetu, društvom sa: poslanicima, šehidima i dobrim ljudima!
Sarajevo: 29. rebiu-l-ahir 1430.h. Hutba: Džamija “Kralj Fahd” 24. april 2009.g. Nezim Halilović Muderris
وَ السَّلَامُ عَلَيْكُمْ وَ رَحْمَةُ اللهِ!

[Author]

Posts