[Mustafa]

#37361

بِسْمِ اللهِ الرَّحْمَنِ الرَّحِيمِ
Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini – Medžlis IZ-e Sarajevo – džamija Kralj Fahd –
hutba: 8/2012 – 09. rebiu-l-ahir 1433.H. / 02. mart 2012.g.

„MUSLIMAN JE MUSLIMANU BRAT” – hadis

Braćo i sestre u islamu! Danas 09. rebiu-l-ahira 1433.H., 02. marta 2012. godine, hutbu sam naslovio sa Musliman je muslimanu brat – hadis. Teme ovoga tipa su uvijek aktuelne i one nas trebaju odgajati da budemo istinska braća u svim životnim situacijama.

Koristim priliku da vam čestitam Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine, koji ove godine obilježava svoj dvadesetogodišnji jubilej, a isti nas podsjeća na to da se prije 20 godina većina građana Republike Bosne i Hercegovine na referendumu izjasnila za nezavisnost. Zato smo kao muslimani i dokazane patriote ove Zemlje dužni da budemo svjesni važnosti Države i svega što ona podrazumijeva i da svako od nas da svoj maksimum da ona inša-Allah bude bolja i prosperitetnija i onakva kakvu su je željeli naši preci i saborci, koji su dali svoje živote da mi danas živimo u slobodi, koja je plaćena visokom cijenom! Koliko je samo kroz historiju bilo brojnijih i snažnijih naroda od nas, ali su ugnjetavani i uništavani i nikada nisu doživjeli da imaju svoju državu i slobodu, a mi je elhamdu lillah imamo, pa se trudimo da ova naša Država bude što bolja?! Ovo je bez sumnje bogata i perspektivna Zemlja, koja uz Allahovu, subhanehu ve te’ala, pomoć može da bude prosperitetnija od mnogih zemalja, a nas je Allah, subhanehu ve te’ala, počastio sa toliko prirodnih resursa, od: vode, nafte, ruda, šuma i oranica, da u njoj ima mjesta i obilne nafake za svakoga. Uostalom koliko su je neprijatelji kroz historiju pljačkali i uništavali, a ona ostajala neiscrpna po svojim bogatim resursima, koliko su nas pokušavali biološki uništiti, a mi nesalomljivi i uvijek iznova ova ponosna Bošnjakinja rađa i rađaće inša-Allah heroje i koliko su oko nje dušmani pleli i pletu zamke, a Allah ih ometa i Njegovom odredbom oni u te zamke upadaju i doživljavaju poniženja i razočarenja?!

Najjača veza između muslimana je veza imana i islama i nema snažnije, trajnije i korisnije veze. Sve druge veze: nacionalne, regionalne, materijalne i slično su prolazne i promjenjive.
Muslimani su po Kur’anu, braća, kao što stoji u 10. ajetu Sure El-Hudžurat:
إِنَّمَا الْمُؤْمِنُونَ إِخْوَةٌ فَأَصْلِحُوا بَيْنَ أَخَوَيْكُمْ وَاتَّقُوا اللَّهَ لَعَلَّكُمْ تُرْحَمُونَ
Uistinu su mu’mini braća, pa zato pomirite vaša dva brata i bojte se Allaha, da bi vam se smilovao!
Prema citiranom Kur’anskom ajetu, mu’mini su braća, a dug braće je da se oni koji su zavađeni izmire. Na nama je da budemo taj faktor koji će približavati i izmirivati braću i sestre, a ne udaljavati ih jedne od drugih.
Braćo i sestre, po hadisu koji bilježi imam Ahmed, mi smo istinska braća:
عَنْ عَبْدِ اللَّهِ بْنِ عُمَرَ رَضِيَ اللَّهُ عَنْهُمَا، أَنَّ رَسُولَ اللَّهِ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ قَالَ: “الْمُسْلِمُ أَخُ الْمُسْلِمِ لَا يَظْلِمُهُ وَلَا يُسْلِمُهُ وَمَنْ كَانَ فِي حَاجَةِ أَخِيهِ كَانَ اللَّهُ فِي حَاجَتِهِ وَمَنْ فَرَّجَ عَنْ مُسْلِمٍ كُرْبَةً فَرَّجَ اللَّهُ عَنْهُ كُرْبَةً مِنْ كُرُبَاتِ يَوْمِ الْقِيَامَةِ وَمَنْ سَتَرَ مُسْلِمًا سَتَرَهُ اللَّهُ يَوْمَ الْقِيَامَةِ” (أحمد)
Prenosi Abdullah ibn Omer, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Musliman je muslimanu brat, neće mu učiniti nasilje, niti će ga izdati! Ko bude pomogao svome bratu (u vjeri), Allah će njemu pomoći, ko od muslimana otkloni nevolju, Allah će od njega otkloniti nevolju od nevolja Sudnjega dana i ko sakrije sramotu muslimana, Allah će sakriti njegovu sramotu na Sudnjem danu!“ (Ahmed)

Razumijemo li mi braćo i sestre šta uistinu znači islamsko bratstvo? Jesmo li mi istinska braća ili smo jedni drugima strani i nepoznati? Jesmo li braća u ime Allaha, subhanehu ve te’ala, ili smo ne dao Allah profesionalni glumci islama, a moramo priznati da među nama ima dobro izverziranih “glumaca-muslimana”, koji bi za tu svoju glumu komotno mogli da dobiju prestižne nagrade za glumu! Da li nas međusobno povezuju niti islama i imana ili nas je prokleti šejtan udaljio jedne od drugih? Jesmo li zadovoljni time što smo mi i naši ukućani siti, a naše komšije gladne, bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost, pa su prinuđeni da prevrću po kontejnerima tražeći ostatke bajatog hljeba? Jesmo li zadovoljni da naša djeca imaju što požele, a djeca naših komšija i rođaka nemaju od čega da kupe knjige, a kamoli da sebi priušte neki luksuz? Jesmo li zadovoljni kada su svi naši ukućani zaposleni, a u komšiluku imamo armiju nezaposlenih ljudi, koji sve više gube nadu u pronalazak bilo kakvog posla? Neka se boje Allaha oni koji su stali na čelo ovoga naroda, a nesposobni su ili zloupotrebljavaju svoje položaje i neka znaju da će na Sudnjem danu imati za protivnike sve one čija su prava zakinuli, a bili su dužni da ih štite!

Braćo i sestre, poslušajmo, shvatimo, zapamtimo i primijenimo hadis Poslanika, sallallahu alejhi ve sllem, koji spada u kategoriju muttefek hadisa:
عَنْ أَنَسِ بْنِ مَالِكٍ رَضِيَ اللَّهُ عَنْهُ أَنَّ النَّبِيَّ صَلَّى اللهُ عَلَيْهِ وَ سَلَّمَ قاَلَ: لَا يُؤْمِنُ أَحَدُكُمْ حَتَّى يُحِبَّ لِأَخِيهِ مَا يُحِبُّ لِنَفْسِهِ (متفق عليه)
Prenosi Enes ibn Malik, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Niko od vas neće biti mu’min, dok ne bude želio svome bratu (po vjeri) ono što želi sebi!” (Muttefek alejhi)

Braćo i sestre, jesmo li uopće svejsni težine riječi Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kojim je naše vjerovanje uslovljeno našom željom bratu muslimanu, onoga što želimo sami sebi? Želimo li uistinu svakom muslimanu, bez obzira gdje on bio, a posebno našim komšijama i rođacima ono što želimo sebi?! Ako je naše stanje drugačije, onda je naš iman krnjav, pa se zato trebamo popravljati i voljeti svakog muslimana istinskom ljubavlju; onima sa slabim imanom da im Allah ojača iman, griješnicima da im oprosti grijehe i sačuva iskušenja, bogatim muslimanima da im bogatstvo bude uvećano, siromašnim da im olakša i prospe obimnu i halal nafaku, obespravljenim i poniženim da dođu do svojih prava i td.! Iz naših srca braćo i sestre moramo iskorijeniti zavidnost i zlobu i uspjeh svakog muslimana smatrati našim zajedničkim uspjehom, a neuspjeh i poraz našim zajedničkim neuspjehom i porazom.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, savjetuje svoje ashabe na slijedeći način:
عَنْ اَنَسٍ رَضِىَ اللهُ عَنْهُ أَنّ رَسُولُ اللَّهِ صَلَّى اللهُ عَلَيْهِ وَ سَلَّمَ قَالَ: ‏”‏أُنْصُرْ أَخَاكَ ظَالِمًا اَوْ مَظْلُومًا‏”‏‏‏ فَقَالَ رَجُلٌ: “يَا رَسُولَ اللَّهِ أَنْصُرُهُ إِذَا كَانَ مَظْلُومًا، اَفَرَاَيْتَ اِذَا كَانَ ظَالِمًا كَيْفَ أَنْصُرُهُ؟” قَالَ: ‏”تَحْجُزُهُ اَوْ تَمْنَعُهُ مِنَ الظُّلْمِ، فَاِنَّ ذَلِكَ نَصْرُهُ”‏‏ (البخاري)
Prenosi Enes, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Pomozi svoga brata (u vjeri), kada čini nasilje i kada mu se čini nasilje!” Neko reče: “Allahov Poslaniče, pomoći mu kada mu se čini nasilje, ali kako da mu pomognem, kada čini nasilje?” Reče: “Spriječi ga u njegovu činjenju, pa ćeš mu tako pomoći!” (Buharija
Kako je snažna ova hadiska poruka i koliko ona u sebi nosi mudrosti i širine?! Kolika je braćo i sestre veličina naše čiste vjere islama, da smo dužni stati u odbranu onih kojima se čini nasilje, time što ćemo spriječiti svoga brata muslimana da čini nasilje bilo kome ili bilo čemu?
U skladu sa hadisom koji bilježi imam Buharija, muslimani su kao jedno tijelo:
عَنْ النُّعْمَانَ بْنَ بَشِيرٍ رَضِىَ اللهُ عَنْهُ أَنَّ رَسُولُ اللَّهِ صَلَّى اللَّه عَلَيْهِ وَسَلَّمَ قَالَ: “تَرَى الْمُؤْمِنِينَ فِي تَرَاحُمِهِمْ وَتَوَادِّهِمْ وَتَعَاطُفِهِمْ كَمَثَلِ الْجَسَدِ إِذَا اشْتَكَى عُضْوًا تَدَاعَى لَهُ سَائِرُ جَسَدِهِ بِالسَّهَرِ وَالْحُمَّى.” (بخارى)
Prenosi En-Nu’man ibn Bešir, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Vidiš vjernike u njihovoj međusobnoj ljubavi, samilosti jednih prema drugima i učtivosti, kao da su jedno tijelo; kada jedan dio tijela osjeti bol, čitavo tijelo osjeća groznicu i nesanicu.” (Buharija)

Brate i sestro! Da li se mi kao dio ummeta osjećamo jednim tijelom ili smo zabavljeni isključivo sobom? Da li se međusobno volimo i uvažavamo ili je naša međusobna komunikacija svedena samo na obostrane interese? Da li jedni druge posjećujemo ili susrećemo, radi toga što se volimo ili samo onda kada jedni drugima trebamo, za neki dunjalučki interes?

Braćo i sestre, budimo istinska braća u vjeri, izvršavajmo sve naše islamske obaveze, a na prvom mjestu namaz, jer bez redovnog klanjanja pet propisanih namaza i džume, nema mu’mina, natječimo se u dobru i žudomo za džennetima koji su nam obećani!

Molim Allaha, dželle še’nuhu, da nas učvrsti na putu islama, da pomogne našoj braći u Palestini, Avganistanu, Iraku, Siriji, Jemenu, Libiji, Egiptu i na svakom mjestu gdje su ugrožena njihova prava, da nas ne iskuša sa nasiljem nasilnih vladara i sa onim što ne možemo podnijeti, da nas učini istinskom braćom koji se međusobno vole i pomažu jedni drugima, da se smiluje našim roditeljima, da našu djecu učini radostima naših očiju i srca i prvacima ummeta, da nam bude milostiv na Sudnjem danu i da nas u džennetu počasti društvom poslanika, iskrenih, šehida i dobrih ljudi! Amin!!!
وَ السَّلاَمُ عَلَيْكُمْ وَ رَحْمَةُ اللهِ!

Nezim Halilović Muderris

[Mustafa]

#37410

بِسْمِ اللهِ الرَّحْمَنِ الرَّحِيمِ
Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini – Medžlis IZ-e Sarajevo – džamija Kralj Fahd –
hutba: 9/2012 – 16. rebiu-l-ahir 1433.H. / 09. mart 2012.g.

[b]U ISLAMU JE ZA ŽENU SVAKI DAN, DAN ŽENA[/b]

Braćo i sestre u islamu![b] Danas 16. rebiu-l-ahira 1433.H., 09. marta 2012. godine[/b], hutbu sam naslovio sa U islamu je za ženu svaki dan, Dan žena. Juče je braćo i sestre bio međunarodni praznik „8. mart – Dan žena“, koji se obilježava u svijetu, pa čak i muslimanskom, a isti je za ženu više poniženje, nego istinski njen dan.

Allah, subhanehu ve te’ala, je ženi u islamu dao časnu dužnost majke i one koja odgaja djecu i u nju je usadio posebnu ljubav, koja nije svojstvena drugim stvorenjima, tako da je ona primjer ljubavi, topline i požrtvovanosti. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je za djecu koja postupaju lijepo prema svojim majkama obaćao džennet, riječima: “فَإِنَّ الجَنَّةُ تَحْتَ رِجْلَيْهَا” „Džennet je pod njenim (majčinim) stopalima“. Islam je ženi dao pravo na privatnu imovinu, bez njene obaveze izdržavanja porodice, što je dužnost muža, oslobodio je ženu džemata, tako da žena kada klanja u svojoj kući ima nagradu džemata, oslobodio je obaveze džihada, tako da kada žena čuva svoju čast, imetak i odgaja djecu, dok joj je muž u džihadu, ona sa njim dijeli sevab za to, ona ima pravo da joj muž za dojenje djeteta obezbijedi dojilju, ima svoje zagarantovano pravo u nasljedstvu, ima pravo na mehr i s njime raspolagati kako želi i td.

Podsjećam sebe i vas na 14. ajet Sure Lukman, u kojem Allah, subhanehu ve te’ala, kaže:
وَوَصَّيْنَا الإِنسَانَ بِوَالِدَيْهِ حَمَلَتْهُ أُمُّهُ وَهْنًا عَلَى وَهْنٍ وَفِصَالُهُ فِي عَامَيْنِ أَنِ اشْكُرْ لِي وَلِوَالِدَيْكَ إِلَيَّ الْمَصِيرُ
Mi smo naredili čovjeku da bude poslušan roditeljima svojim. Majka ga nosi, a njeno zdravlje trpi i odbija ga u toku dvije godine. Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim! Meni je povratak.

Majka po islamu ima prednost i nad babom i to ne jednom, već tri puta, kao što stoji u hadisu koji bilježi imam Buharija:
عَنْ أَبِي هُرَيْرَةَ رَضِيَ اللهُ عَنْهُ: جَاءَ رَجُلٌ إِلَى رَسُولِ اللهِ صَلَّى اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ فَقَالَ: “يَا رَسُولَ اللهِ، مَنْ أَحَقُّ النَّاسِ بِحُسْنِ صَحَابَتِي؟” قَالَ: “أُمُّكَ.” قَالَ: “ثُمَّ مَنْ؟” قَالَ: “أُمُّكَ.” قَالَ: “ثُمَّ مَنْ؟” قَالَ: “أُمُّكَ.” قَالَ: “ثُمَّ مَنْ؟” قَالَ: “أَبُوكَ.” (البخاري)
Prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu: “Došao je čovjek kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa je rekao: “Allahov Poslaniče, ko je najpreči da lijepo prema njemu postupam?” Reče: “Tvoja majka.” Upita: “Zatim ko?” Reče: “Tvoja majka.” Upita: “Zatim ko?” Reče: “Tvoja majka.” Upita: “Zatim ko?” Reče: “Tvoj babo.” (Buharija)

Dijete je dužno da lijepo postupa prema svojim roditeljima, pa makar oni bili i nemuslimani.

Na drugoj strani Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nas podučava da lijepo postupamo prema svojim ženama, pa u hadisu koji bilježi imam Tirmizija stoji:
عَنْ أُمِّ الْمُؤْمِنِينَ عَائِشَةَ رَضِيَ اللهُ عَنْهَا: قَالَ رَسُولُ اللهِ صَلَّى اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ: “خَيْرُكُمْ خَيْرُكُمْ لِأَهْلِهِ وَأَنَا خَيْرُكُمْ لِأَهْلِي” (الترمذي)
Prenosi majka mu’mina, Aiša, radijallahu anha: „Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „Najbolji od vas je onaj koji je najbolji prema svojim ženama, a ja sam najbolji od vas prema mojim ženama!“ (Tirmizija)

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obećava džennet onome ko lijepo odgoji tri kćerke:
عَنْ عُقْبَةَ بْنِ عَامِرٍ رَضِيَ اللهُ عَنْهُ أَنَّ رَسُولُ اللهِ صَلَّى اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ قَالَ: “مَنْ كُنَّ لَهُ ثَلَاثُ بَنَاتٍ فَصَبَرَ عَلَيْهِنَّ وَأَطْعَمَهُنَّ وَسَقَاهُنَّ وَكَسَاهُنَّ مِنْ جِدَّتِهِ كُنَّ لَهُ حِجَابًا مِنَ النَّارِ يَوْمَ الْقِيَامَةِ” (البيهقي)
Prenosi Ukbe ibn Amir, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: «Ko bude imao tri kćeri, pa bude strpljiv sa njima i bude ih hranio, pojio i oblačio od svoga truda, biće mu zastor od vatre, na Sudnjem danu!“ (Bejhekija)

U drugoj predaji stoji da će takvu nagradu postići i onaj ko odgoji dvije kćerke, pa i onaj ko odgoji jednu kćerku.
Prije nekoliko godina je u jednoj arapskoj zemlji bogata porodica izašla na obalu mora, kako bi u porodičnoj atmosferi provela popodne. U blizini gdje su se stacionirali, vidjeli su staricu koja je sjedila sama, na komadiću hasure i izgledalo je da nekoga čeka. Kada je već mrak počeo padati, prišli su joj i pitali je da li je treba negdje odvesti. Ona reče da čeka svoga sina, koji će doći po nju. Dok su joj govorili da je kasno i da nije dobro da ostaje tu sama, vidješe u njenoj ruci neki papirić, pa je zamoliše da im ga da, misleći da se na istom nalazi broj telefona ili adresa, kako bi mogli kontaktirati njenu porodicu da dođu po nju ili da je oni odvezu na odredište. Kada su iz njenih ruku uzeli zgužvani papirić, sa suzama u očima su pročitali: „Ko nađe ovu staricu, neka je odmah smjesti u Starački dom!“

Esma bint Jezid Ensarijka, medinelijka, koja je dobila nadimak „glasnogovnica žena“ je bila u grupi žena koje su došle dati zavjet na vjernost Poslaniku, sallallallahu alejhi ve sellem, pa je nakon davanja zavjeta rekla: “Allahov Poslaniče, Allah te je poslao muškarcima i ženama, pa smo posvjedočili tvoje poslanstvo i slijedimo te. Nama ženama je određeno mjesto u kućama, ispunjavamo želje naših muževa, čuvamo njihove imetke i odgajamo njihovu djecu. Muškarci imaju neke privilegije kao što je klanjanje džume-namaza, dženaze i borbe na Allahovom putu. Kada odu u džihad mi čuvamo njihove imetke i odgajamo njihovu djecu, pa hoćemo li i mi imati nagradu za djela koja oni čine?” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, se okrenu svojim licem prema ashabima i upita: “Jeste li ikada čuli bolje pitanje o svojoj vjeri, od ove žene?“ Rekoše: „Ne, Allahov Poslaniče!“ Reče: “Esma, vrati se i reci ženama, da žena koja bude poslušna svome mužu i koja se bude trudila da ispuni njegove želje, da će imati istu nagradu kao i njen muž!“

Ideja o 8. martu, kao Danu žena pripada Klari Ajzner Cetkin (1857. – 1933.), uticajnom njemačkom borcu za ženska prava. Cetkinovu je veoma interesirala ženska politika, uključujući borbu za ravnopravnost i pravo glasa za žene. Razvila je socijal-demokratski ženski pokret u Njemačkoj, a 1907. godine postaje vođa novoformirane “Ženske kancelarije” u SPD-u. Organizirala je proslavu prvog “Međunarodnog dana žena”, 8. marta 1911. godine. Klara Cetkin pozivala je sve žene svijeta na: 1. Slobodnu ljubav, bez ograničenja. 2. Jednostrano pravo na razvod braka. 3. Pravo na abortus. 4. Obilježavanje 8. marta, kao Dana žena. Ona kroz ova četiri principa poziva i muslimanke da odbace moralne vrijednosti i priklone se svojim strastima. Prema tome, sve žene koje obilježavaju 8. mart, prihvataju poniženje i degradaciju žene, kao ljudskog bića, kojem je Allah, subhanehu ve te’ala, povjerio časnu ulogu majke, koja rađa, hrani i odgaja svoju djecu, koja čuva svoju čast i čast svojih ukućana i koja zbog toga u potpunosti sa mužem dijeli sve sevabe koje on ubira u poslovima za koje je on zadužen.

Islam je odredio veliko počasno mjesto ženi i žena muslimanka tokom cijele godine ima svoje dane, u kojima je poštovana i u kojima uživa sva svoja prava. Kao muslimani, ako za to imamo mogućnost, cvijeće možemo donositi svaki dan našim majkama, suprugama, kćerima i snahama i tako im ukazivati našu pažnju.
Osmi mart je dan degradacije žene, a nikako dan njene afirmacije, to je dan u kojem se muškarci i društvo kroz crvenu ružu pokušavaju iskupiti za svoje propuste, u toku cijele godine, to je dan u kojem se organiziraju zabave, čiji osnovni sadržaj su razni harami i to je dan u kojem se prodaje, kupuje ili džaba nudi žensko tijelo, na najprimitivniji način.

Zato poštovane sestre prihvatite se islama i odreknite oponašanja nevjernika, budite poslušne svojim muževima i tražite od njih da budu prema vama pravedni i pažljivi!
Braćo i sestre, budimo poslušni našim majka, lijepo postupajmo prema našim ženama, odgajajmo naše kćerke na čistim izvorima islama, natječimo se u dobru i žudomo za džennetima koji su nam obećani!

Molim Allaha, dželle še’nuhu, da nas učvrsti na putu islama, da pomogne našoj braći u Palestini, Avganistanu, Iraku, Siriji, Jemenu, Libiji, Egiptu i na svakom mjestu gdje su ugrožena njihova prava, da nas ne iskuša sa nasiljem nasilnih vladara i sa onim što ne možemo podnijeti, da nas učini od onih koji čuvaju prava onih kojima ona pripadaju, da se smiluje našim roditeljima, da našu djecu učini radostima naših očiju i srca i prvacima ummeta, da nam bude milostiv na Sudnjem danu i da nas u džennetu počasti društvom poslanika, iskrenih, šehida i dobrih ljudi! Amin!!!
وَ السَّلاَمُ عَلَيْكُمْ وَ رَحْمَةُ اللهِ!

Nezim Halilović Muderris

[Mustafa]

#37534

بِسْمِ اللهِ الرَّحْمَنِ الرَّحِيمِ
Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini – Medžlis IZ-e Sarajevo – džamija Kralj Fahd –
hutba: 10/2012 – 23. rebiu-l-ahir 1433.H. / 16. mart 2012.g.

[b][b]GODIŠNJICA REVOLUCIJE SIRIJSKOG NARODA I
GENOCIDA VLASTI NAD SIRIJCIMA[/b][/b]

Braćo i sestre u islamu! Danas 23. rebiu-l-ahira 1433.H., 16. marta 2012.g., u svim džamijama u Bosni i Hercegovini i bošnjačkoj dijaspori je tematska hutba o Siriji, a ja sam današnju hutbu naslovio sa Godišnjica revolucije sirijskog naroda i genocida vlasti nad Sirijcima.
Juče se braćo i sestre navršila godina od početka revolucije sirijskog naroda, koja je prošle godine započela u gradu Dir’a, nakon hapšenja i islijeđivanja petnaestoro maloljetne djece. Otud je započeo gnjev sirijskog naroda protiv vlasti koja ih torturiše punih 49 godina.

Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini je na svojoj sjednici održanoj 16. februara 2012. godine, razmatrajući prijedlog Udruženja „Društveni Kongres Sirijaca“ za pomoć sirijskom narodu, donio zaključak da se danas inša-Allah u svim džamijama u Bosni i Hercegovini i bošnjačkoj dijaspori održi tematska hutba o Siriji, te da se nakon džume namaza organizuje sergija za pomoć i podršku sirijskom narodu.
Braćo i sestre, veliki su zločini nad muslimana u Siriji, od strane režima koji svim sredstvima uništava sve ono što je plod duge i bogate historije Šama, režima koji ubija nevine civile, muškarce, žene i djecu, koji na najsvirepiji način ubija cijele porodice, koji na oči roditelja siluje kćeri, unuke i supruge, a nakon toga ih kolje, koji uništava njihove kuće i imanja i to bez imalo griže savjesti i milosti i bez bojazni da će na dunjaluku odgovarati pred nekim relevantnim sudom.

Oni će braćo i sestre inša-Allah još na dunjaluku okusiti gorčinu svoga nasilja, a posebno kada dođe vrijeme za to na Sudnjem danu, kao što kaže Allah, subhanehu ve te’ala, u 42. i 43. ajetu Sure Ibrahim:
وَلاَ تَحْسَبَنَّ اللّهَ غَافِلاً عَمَّا يَعْمَلُ الظَّالِمُونَ إِنَّمَا يُؤَخِّرُهُمْ لِيَوْمٍ تَشْخَصُ فِيهِ الأَبْصَارُ(42) مُهْطِعِينَ مُقْنِعِي رُءُوسِهِمْ لاَ يَرْتَدُّ إِلَيْهِمْ طَرْفُهُمْ وَأَفْئِدَتُهُمْ هَوَاءُ(43)

A ti nikako ne misli da Allah ne motri na ono što rade nevjernici! On im samo pušta do Dana kada će im oči ostati otvorene, (42) kada će žureći uzdignutih glava, netremice gledati; a srca će im prazna biti.(43)
Allah, subhanehu ve te’ala, motri nasilnike i ostavlja ih do određenog roka, a na Sudnjem danu, će dobiti zasluženu kaznu, kao što stoji u hadisu koji bilježi imam Buharija:
عَنْ أَبِي مُوسَى الْأَشْعَرِيِّ رَضِيَ اللهُ عَنْهُ أَنَّ رَسُولَ اللَّهِ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَ سَلَّمَ قَالَ: “إِنَّ اللهَ لَيُمْلِي لِلظَّالِمِ حَتَّى إِذَا أَخَذَهُ لَمْ يُفْلِتْهُ”، ثُمَّ قَرَأَ: وَكَذَلِكَ أَخْذُ رَبِّكَ إِذَا أَخَذَ الْقُرَى وَهِيَ ظَالِمَةٌ إِنَّ أَخْذَهُ أَلِيمٌ شَدِيدٌ (البخاري)

Prenosi Ebu Musa El-Eš’ari, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allah uistinu pušta nasilnika, ali kada ga zgrabi, ne ostavlja ga!” Pa je proučio: Eto, tako Gospodar tvoj kažnjava kad kažnjava sela i gradove koji su nasilje činili. Kažnjavanje Njegovo je zaista bolno i strašno. (Suretu Hud: 102) (Buharija)

Sirija je muslimanska država na jugo-zapadu Azije. Na zapadu graniči sa Libanom i Sredozemnim morem, na sjeveru sa Turskom, na istoku sa Irakom, na jugu sa Jordanom i na jugo-zapadu sa okupiranom Palestinom. Ukupan broj stanovnika Sirije je oko 22,5 milona, a njihovu većinu čine sunnije, oko 75%, dok ostatak čine šije 12%, Kršćani 10% i Druzi 3%.

Islam je došao u Šam (Sirija, Palestina, Jordan i Liban) u vrijeme Ebu Bekra ES-Siddika, radijallahu anhu, i Omera ibn El-Hattaba, radijallahu anhu, prve dvojice halifa Hulefair-Rašidina i nakon toga je imao važno mjesto u dugoj islamskoj historiji. Sirija je bila prijestolnica Emevijske dinastije sa centrom u Damasku. Šam je dao veliki broj učenjaka, vojskovođa i daija i zasluge za islam njegovih stanovnika su velike. Više ajeta i hadisa ukazuje na vrijednosti Šama.

Historija Sirije je duga i burna, a u posljednjih 90 godina je obilježavaju: Francuska okupacija 1920. god., Nezavisnost 1946. god., a 1963. godine vlast u Siriji preuzima Ba’s partija, tj. Partija arapskih socijalista, koja svoju filozofiju gradi na arapskom nacionalizmu, u kojem nema mjesta za vjeru, a naročito za islam. Također su naginjali ljevičarskom komunizmu koji je zagovarao javno propagiranje ateizma i vrijeđanje islama. Godine 1970. dolazi do vojnog puča u kojem na vlast dolazi nusejrija Hafiz Al-Assad i ostaje na njoj do svoje smrti 2000. godine, a nasljeđuje ga njegov sin Beššar Al-Assad koji se zadržao na vlasti sve do danas. Hafiz Al-Assad je pripremao svoga sina Basila Al-Assada za vlast, ali je on poginuo u nesreći i onda je na vlast došao njegov drugi sin Beššar Al-Assad, koji je oženjen Britankom sirijskog porijekla. On je došao na vlast sa 34 godine starosti, nakon što je promijenjena ustavna odredba i starosna dob predsjednika države snižena sa 40 na 34 godine. U početku svoje vlasti on je pokušao da sprovede reforme koje nisu uspjele, tako da se vratio politici svoga oca koju je karakterizirala apsolutna vojno-policijska vladavina.
Vlast u Siriji drže nusejrije i sve važnije institucije u državi su pod njihovom kontrolom, kao što su: policija, vojska, obrazovanje i ekonomija. U održavanju takvog stanja pomažu pripadnici nusejrijske sekte i poslušnici iz drugih grupacija, među kojima su i pojedine sunnije. Tako je predsjednik države nusejrija Beššar Al-Assad, na čelu vojske je njegov brat Mahir Al-Assad, na čelu unutrašnje bezbjednosti je njihov zet (sestrin suprug) Esif Ševket, a ekonomiju kontrolira daidžić Beššar Rami Mahluf. Inače, vlast u Siriji može se definirati kao surova diktarura sa izraženim prisustvom policije, vojske i obavještajaca. Još od 1970. godine na snazi je vanredno stanje koje prate tortura, nepravda, nasilje, privođenja, zatvaranja, mučenja i ubistva. Ekonomska situacija je vrlo teška, tako da se u svijetu nalazi veliki broj sirijskih muhadžira, od koji je najviše sunnija.
Hafez Al-Assad otac sadašnjeg predsjednika Sirije izvršio je masakr u centru Hame u periodu 02.-28. februar 1982. godine, kada je sirijska vojska ubila blizu 40000 ljudi.

U posljednjoj godini, pa i ovoga trenutka zločinački režim u Siriji provodi najsvirepije metode zločina i genocida, koje ne može da pojmi ljudski um. Broj nastradalih u posljednjih 365 dana je zastrašujući: 10135 šehida, od čega je 725 djece i 605 žena, a njih 438 je podleglo usljed najtežih oblika mučenja. Broj ranjenih je prešao brojku od 35000, 17000 sirijaca se vodi kao nestali, 212000 je prošlo hapšenja i toture u sirijskim zatvorima, trenutno ih je u zatvorima preko 60000, a broj izbjeglih u susjedne zemlje je davno premašio brojku od 100000 muhadžira. Grad Homs nakon granatiranja podsjeća na Vukovar, Mostar i Gornji Vakuf.

Veli broj međunarodnih organizacija za zaštitu ljudskih prava je osudilo zlodjela Sirijskog režima i okarakterisalo kao zločin i kršenje međunarodnih ljudskih prava. Sirijcima prijeti prava humanitarna katastrofa, jer nedostaje hrane, energenata i sanitetskog materijala, a onemogućen je dotur istog.

Međunarodna zajednica je na velikom ispitu po pitanju zaštite sirijskog naroda. Veto Kine i Rusije na rezolucija UN o Siriji je sraman čin kojim se nastavlja agonija sirijkog naroda, koji životima plaća slobodu do koje će inša-Allah doći i od koje ne smije odustati, jer je časna smrt bolja od života u poniženju.
Zulumćari Baššaraovog režima ne vjeruju u Allahove ajete, koji onome ko namjerno ubije vjernika nagovještavaju vječnu kaznu u džehennemu, kao što stoji u 93. ajetu Sure En-Nisa’:
وَمَن يَقْتُلْ مُؤْمِنًا مُّتَعَمِّدًا فَجَزَاؤُهُ جَهَنَّمُ خَالِدًا فِيهَا وَغَضِبَ اللَّهُ عَلَيْهِ وَلَعَنَهُ وَأَعَدَّ لَهُ عَذَابًا عَظِيمًا
Onome ko namjerno ubije vjernika kazna će biti Džehennem, u kojem će vječno ostati; Allah će na njega gnjev Svoj spustiti i prokleće ga i patnju mu veliku pripremiti.
Zulumćari sirijskog naroda ne vjeruju u Poslaničku, sallallahu alejhi ve sellem, opomenu kada je kazao za jednu ženu koja je glađu mučila mačku, da će biti kažnjena u džehennemu.
Gdje je ummet, gdje je milijardu i pet stotina milliona muslimana, da digne svoj glas protiv unišenja sirijskog naroda, gdje je Arapska liga, gdje su vlade muslimanskih zemalja, gdje su razne međunarodne organizacije da se pokrenu i zaustave genocid nad sirijskim narodom, gdje je muslimanski ponos i gdje su silne pare od u bescijenje prodatih bogatstava ummeta?

Braćo i sestre, zanimajmo se za stanje naše braće i sestara u Siriji i za stanje drugih muslimana, pomozimo im materijalno, verbalno i ako bude mogućnosti i svojim životima i dovom, jer je to naša obaveza! Znajmo da je svaka kap krvi sirijskog naroda, ujedno kap krvi iz moga i tvoga tijela, znajmo da je svako ubijeno i izmasakrirano sirijsko dijete i moje i tvoje dijete, da je svaka obeščaćena žena, udarac na obraz naših majki, supruga, kćeri i sestara, da je strah u srcu svakog sirijca naš zajednički strah i znajmo da je u zalogaju koji jedemo i gutljaju koji pijemo hakk i sirijskih muslimana!
Molim Allaha, subhanehu ve te’ala, da nas učvrsti na putu islama, da pomogne našoj braći u: Palestini, Čečeniji, Avganistanu, Iraku, Tunisu, Egiptu, Libiji, Jemenu, a posebno Siriji, gdje su naročito ugrožena prava muslimana, da nas sačuva iskušenja koja ne možemo podnijeti, da nam oprosti grijehe i uvede nas u obećani džennet, u društvu sa poslanicima, iskrenim, šehidima i dobrim ljudima!
وَ السَّلَامُ عَلَيْكُمْ وَ رَحْمَةُ اللهِ!
Nezim Halilović Muderris

[Mustafa]

#37537

بِسْمِ اللهِ الرَّحْمَنِ الرَّحِيمِ
Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini – Medžlis IZ-e Sarajevo – džamija Kralj Fahd –
hutba: 10/2012 – 23. rebiu-l-ahir 1433.H. / 16. mart 2012.g.

[b][b]GODIŠNJICA REVOLUCIJE SIRIJSKOG NARODA I
GENOCIDA VLASTI NAD SIRIJCIMA[/b][/b]

Braćo i sestre u islamu! Danas 23. rebiu-l-ahira 1433.H., 16. marta 2012.g., u svim džamijama u Bosni i Hercegovini i bošnjačkoj dijaspori je tematska hutba o Siriji, a ja sam današnju hutbu naslovio sa Godišnjica revolucije sirijskog naroda i genocida vlasti nad Sirijcima.
Juče se braćo i sestre navršila godina od početka revolucije sirijskog naroda, koja je prošle godine započela u gradu Dir’a, nakon hapšenja i islijeđivanja petnaestoro maloljetne djece. Otud je započeo gnjev sirijskog naroda protiv vlasti koja ih torturiše punih 49 godina.

Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini je na svojoj sjednici održanoj 16. februara 2012. godine, razmatrajući prijedlog Udruženja „Društveni Kongres Sirijaca“ za pomoć sirijskom narodu, donio zaključak da se danas inša-Allah u svim džamijama u Bosni i Hercegovini i bošnjačkoj dijaspori održi tematska hutba o Siriji, te da se nakon džume namaza organizuje sergija za pomoć i podršku sirijskom narodu.
Braćo i sestre, veliki su zločini nad muslimana u Siriji, od strane režima koji svim sredstvima uništava sve ono što je plod duge i bogate historije Šama, režima koji ubija nevine civile, muškarce, žene i djecu, koji na najsvirepiji način ubija cijele porodice, koji na oči roditelja siluje kćeri, unuke i supruge, a nakon toga ih kolje, koji uništava njihove kuće i imanja i to bez imalo griže savjesti i milosti i bez bojazni da će na dunjaluku odgovarati pred nekim relevantnim sudom.

Oni će braćo i sestre inša-Allah još na dunjaluku okusiti gorčinu svoga nasilja, a posebno kada dođe vrijeme za to na Sudnjem danu, kao što kaže Allah, subhanehu ve te’ala, u 42. i 43. ajetu Sure Ibrahim:
وَلاَ تَحْسَبَنَّ اللّهَ غَافِلاً عَمَّا يَعْمَلُ الظَّالِمُونَ إِنَّمَا يُؤَخِّرُهُمْ لِيَوْمٍ تَشْخَصُ فِيهِ الأَبْصَارُ(42) مُهْطِعِينَ مُقْنِعِي رُءُوسِهِمْ لاَ يَرْتَدُّ إِلَيْهِمْ طَرْفُهُمْ وَأَفْئِدَتُهُمْ هَوَاءُ(43)

A ti nikako ne misli da Allah ne motri na ono što rade nevjernici! On im samo pušta do Dana kada će im oči ostati otvorene, (42) kada će žureći uzdignutih glava, netremice gledati; a srca će im prazna biti.(43)
Allah, subhanehu ve te’ala, motri nasilnike i ostavlja ih do određenog roka, a na Sudnjem danu, će dobiti zasluženu kaznu, kao što stoji u hadisu koji bilježi imam Buharija:
عَنْ أَبِي مُوسَى الْأَشْعَرِيِّ رَضِيَ اللهُ عَنْهُ أَنَّ رَسُولَ اللَّهِ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَ سَلَّمَ قَالَ: “إِنَّ اللهَ لَيُمْلِي لِلظَّالِمِ حَتَّى إِذَا أَخَذَهُ لَمْ يُفْلِتْهُ”، ثُمَّ قَرَأَ: وَكَذَلِكَ أَخْذُ رَبِّكَ إِذَا أَخَذَ الْقُرَى وَهِيَ ظَالِمَةٌ إِنَّ أَخْذَهُ أَلِيمٌ شَدِيدٌ (البخاري)

Prenosi Ebu Musa El-Eš’ari, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allah uistinu pušta nasilnika, ali kada ga zgrabi, ne ostavlja ga!” Pa je proučio: Eto, tako Gospodar tvoj kažnjava kad kažnjava sela i gradove koji su nasilje činili. Kažnjavanje Njegovo je zaista bolno i strašno. (Suretu Hud: 102) (Buharija)

Sirija je muslimanska država na jugo-zapadu Azije. Na zapadu graniči sa Libanom i Sredozemnim morem, na sjeveru sa Turskom, na istoku sa Irakom, na jugu sa Jordanom i na jugo-zapadu sa okupiranom Palestinom. Ukupan broj stanovnika Sirije je oko 22,5 milona, a njihovu većinu čine sunnije, oko 75%, dok ostatak čine šije 12%, Kršćani 10% i Druzi 3%.

Islam je došao u Šam (Sirija, Palestina, Jordan i Liban) u vrijeme Ebu Bekra ES-Siddika, radijallahu anhu, i Omera ibn El-Hattaba, radijallahu anhu, prve dvojice halifa Hulefair-Rašidina i nakon toga je imao važno mjesto u dugoj islamskoj historiji. Sirija je bila prijestolnica Emevijske dinastije sa centrom u Damasku. Šam je dao veliki broj učenjaka, vojskovođa i daija i zasluge za islam njegovih stanovnika su velike. Više ajeta i hadisa ukazuje na vrijednosti Šama.

Historija Sirije je duga i burna, a u posljednjih 90 godina je obilježavaju: Francuska okupacija 1920. god., Nezavisnost 1946. god., a 1963. godine vlast u Siriji preuzima Ba’s partija, tj. Partija arapskih socijalista, koja svoju filozofiju gradi na arapskom nacionalizmu, u kojem nema mjesta za vjeru, a naročito za islam. Također su naginjali ljevičarskom komunizmu koji je zagovarao javno propagiranje ateizma i vrijeđanje islama. Godine 1970. dolazi do vojnog puča u kojem na vlast dolazi nusejrija Hafiz Al-Assad i ostaje na njoj do svoje smrti 2000. godine, a nasljeđuje ga njegov sin Beššar Al-Assad koji se zadržao na vlasti sve do danas. Hafiz Al-Assad je pripremao svoga sina Basila Al-Assada za vlast, ali je on poginuo u nesreći i onda je na vlast došao njegov drugi sin Beššar Al-Assad, koji je oženjen Britankom sirijskog porijekla. On je došao na vlast sa 34 godine starosti, nakon što je promijenjena ustavna odredba i starosna dob predsjednika države snižena sa 40 na 34 godine. U početku svoje vlasti on je pokušao da sprovede reforme koje nisu uspjele, tako da se vratio politici svoga oca koju je karakterizirala apsolutna vojno-policijska vladavina.
Vlast u Siriji drže nusejrije i sve važnije institucije u državi su pod njihovom kontrolom, kao što su: policija, vojska, obrazovanje i ekonomija. U održavanju takvog stanja pomažu pripadnici nusejrijske sekte i poslušnici iz drugih grupacija, među kojima su i pojedine sunnije. Tako je predsjednik države nusejrija Beššar Al-Assad, na čelu vojske je njegov brat Mahir Al-Assad, na čelu unutrašnje bezbjednosti je njihov zet (sestrin suprug) Esif Ševket, a ekonomiju kontrolira daidžić Beššar Rami Mahluf. Inače, vlast u Siriji može se definirati kao surova diktarura sa izraženim prisustvom policije, vojske i obavještajaca. Još od 1970. godine na snazi je vanredno stanje koje prate tortura, nepravda, nasilje, privođenja, zatvaranja, mučenja i ubistva. Ekonomska situacija je vrlo teška, tako da se u svijetu nalazi veliki broj sirijskih muhadžira, od koji je najviše sunnija.
Hafez Al-Assad otac sadašnjeg predsjednika Sirije izvršio je masakr u centru Hame u periodu 02.-28. februar 1982. godine, kada je sirijska vojska ubila blizu 40000 ljudi.

U posljednjoj godini, pa i ovoga trenutka zločinački režim u Siriji provodi najsvirepije metode zločina i genocida, koje ne može da pojmi ljudski um. Broj nastradalih u posljednjih 365 dana je zastrašujući: 10135 šehida, od čega je 725 djece i 605 žena, a njih 438 je podleglo usljed najtežih oblika mučenja. Broj ranjenih je prešao brojku od 35000, 17000 sirijaca se vodi kao nestali, 212000 je prošlo hapšenja i toture u sirijskim zatvorima, trenutno ih je u zatvorima preko 60000, a broj izbjeglih u susjedne zemlje je davno premašio brojku od 100000 muhadžira. Grad Homs nakon granatiranja podsjeća na Vukovar, Mostar i Gornji Vakuf.

Veli broj međunarodnih organizacija za zaštitu ljudskih prava je osudilo zlodjela Sirijskog režima i okarakterisalo kao zločin i kršenje međunarodnih ljudskih prava. Sirijcima prijeti prava humanitarna katastrofa, jer nedostaje hrane, energenata i sanitetskog materijala, a onemogućen je dotur istog.

Međunarodna zajednica je na velikom ispitu po pitanju zaštite sirijskog naroda. Veto Kine i Rusije na rezolucija UN o Siriji je sraman čin kojim se nastavlja agonija sirijkog naroda, koji životima plaća slobodu do koje će inša-Allah doći i od koje ne smije odustati, jer je časna smrt bolja od života u poniženju.
Zulumćari Baššaraovog režima ne vjeruju u Allahove ajete, koji onome ko namjerno ubije vjernika nagovještavaju vječnu kaznu u džehennemu, kao što stoji u 93. ajetu Sure En-Nisa’:
وَمَن يَقْتُلْ مُؤْمِنًا مُّتَعَمِّدًا فَجَزَاؤُهُ جَهَنَّمُ خَالِدًا فِيهَا وَغَضِبَ اللَّهُ عَلَيْهِ وَلَعَنَهُ وَأَعَدَّ لَهُ عَذَابًا عَظِيمًا
Onome ko namjerno ubije vjernika kazna će biti Džehennem, u kojem će vječno ostati; Allah će na njega gnjev Svoj spustiti i prokleće ga i patnju mu veliku pripremiti.
Zulumćari sirijskog naroda ne vjeruju u Poslaničku, sallallahu alejhi ve sellem, opomenu kada je kazao za jednu ženu koja je glađu mučila mačku, da će biti kažnjena u džehennemu.
Gdje je ummet, gdje je milijardu i pet stotina milliona muslimana, da digne svoj glas protiv unišenja sirijskog naroda, gdje je Arapska liga, gdje su vlade muslimanskih zemalja, gdje su razne međunarodne organizacije da se pokrenu i zaustave genocid nad sirijskim narodom, gdje je muslimanski ponos i gdje su silne pare od u bescijenje prodatih bogatstava ummeta?

Braćo i sestre, zanimajmo se za stanje naše braće i sestara u Siriji i za stanje drugih muslimana, pomozimo im materijalno, verbalno i ako bude mogućnosti i svojim životima i dovom, jer je to naša obaveza! Znajmo da je svaka kap krvi sirijskog naroda, ujedno kap krvi iz moga i tvoga tijela, znajmo da je svako ubijeno i izmasakrirano sirijsko dijete i moje i tvoje dijete, da je svaka obeščaćena žena, udarac na obraz naših majki, supruga, kćeri i sestara, da je strah u srcu svakog sirijca naš zajednički strah i znajmo da je u zalogaju koji jedemo i gutljaju koji pijemo hakk i sirijskih muslimana!
Molim Allaha, subhanehu ve te’ala, da nas učvrsti na putu islama, da pomogne našoj braći u: Palestini, Čečeniji, Avganistanu, Iraku, Tunisu, Egiptu, Libiji, Jemenu, a posebno Siriji, gdje su naročito ugrožena prava muslimana, da nas sačuva iskušenja koja ne možemo podnijeti, da nam oprosti grijehe i uvede nas u obećani džennet, u društvu sa poslanicima, iskrenim, šehidima i dobrim ljudima!
وَ السَّلَامُ عَلَيْكُمْ وَ رَحْمَةُ اللهِ!
Nezim Halilović Muderris

[Mustafa]

#37628

بِسْمِ اللهِ الرَّحْمَنِ الرَّحِيمِ
Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini – Medžlis IZ-e Sarajevo – džamija Kralj Fahd –
hutba: 11/2012 – 01. džumade-l-ula 1433.H. / 23. mart 2012.g.

AHLAK (MORAL) MU’MINA

Braćo i sestre u islamu! Danas 01. džumade-l-ula 1433.H., 23. marta 2012.g., hutbu sam naslovio sa Ahlak (moral) mu’mina. Mišljenja sam braćo i sestre da je ovo veoma važna tema, koja nam se nameće kao jedan od prioriteta, jer bez ahlaka, nema ni pravog iskrenog mu’mina, nema dobrog roditelja, djeteta i komšije i samim time nema korisnog člana društva.

I dalje braćo i sestre u Siriji teku potoci nedužne muslimanske krvi, koju prolijeva zloglasni režim Baššara Al-Asada i dalje su žrtve teških zločina sirijskog režima: djeca, žene, starci i mladost, koji prestrašeni, izgladnjeli i goloruki žive u velikom strahu. S druge strane još uvijek nema adekvatne međunarodne reakcije, a posebno islamskog svijeta, koji nijemo posmatraju nezapamćeno krvoproliće u Šamu, za koji je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učio dove. Na nama je da se u dovama sjećamo sve naše braće i sestara koji su žrtve tog stravičnog režima, koji se ponaša kao razbješnjela zvijer.

Kaže Allah, subhanehu ve te’ala, govoreći o Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, u 4. ajetu Sure El-Kalem:
وَإِنَّكَ لَعَلى خُلُقٍ عَظِيمٍ
Ti si (Poslaniče) uistinu najboljeg morala!
A u 21. ajetu Sure Al-Ahzab, stoji:
لَقَدْ كَانَ لَكُمْ فِي رَسُولِ اللَّهِ أُسْوَةٌ حَسَنَةٌ لِّمَن كَانَ يَرْجُو اللَّهَ وَالْيَوْمَ الآخِرَ وَذَكَرَ اللَّهَ كَثِيرًا
Vi u Allahovom Poslaniku imate lijep uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onom svijetu i koji često spominje Allaha.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je bio najljepšeg ahlaka i on je naš najbolji uzor u svom od-nosu prema ashabima, komšijama, svojoj porodici, pa i prema neprijateljima.

Kaže Abdullah bin Haris, radijallahu anhu: “Nisam vidio čovjeka da je bio više nasmijan od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem!”
Enes bin Malik, radijallahu anhu, kaže: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je bio najšaljivija osoba, kada je bio u društvu sa djecom!”

Kaže Džerir bin Abdullah, radijallahu anhu: “Nije Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, čuo moj glas pred svojom kućom, a da me nije uveo u kuću. Od kada sam primio islam nikada se nije sreo sa mnom, a da nije bio nasmijan!”
Lijep ahlak u ophođenju prema ljudima je svojstvo Allahovih, subhanehu ve te’ala, poslanika i dobrih i iskrenih mu’mina, a on rezultira međusobnom ljubavi, povjerenjem i uvažavanjem, dok loše ponašanje rezultira mržnjom, nepovjerenjem i neprijateljstvom.

Riječ ahlak je množina arapske riječi hulukun i etimološki znači: moral, ćud, narav, priroda, prirodne osobine, karakter, ponašanje, ophođenje…

Imam Kurtubi je definirao ahlak riječima: „Ahlak je skup osobina čovjeka po¬moću kojih ostvaruje kontakte sa drugim ljudima, a one mogu biti pohvalne i pokuđene. U pohvalne osobine se ubrajaju: praštanje, blagost, plemenitost, darežljivost, strpljivost, izdržljivost prilikom iskušenja, samilost, ljubaznost, pomoć muhtadžnima (potrebnima) i drugo, a u pokuđene osobine se ubrajaju nji¬hove suprotnosti.“
Imam Ibn Mubarak je lijep ahlak opisao riječima: “To je vedrina, nasmijanost i činjenje dobra i suzdržavanje od uznemira¬vanja i činjenja zla i neugodnosti drugima.“
Ahlak je braćo i sestre sastavni dio našega imana i on ima posebno mjesto u islamu, a jedna od zadaća islama je izgradnja moralne ličnosti, koja će biti oličenje čiste vjere islama i samim time biti koristan član društva.

Jedna od os¬novnih poruka i zadaća islama je izgradnja moral¬nih vrijednosti kod ljudi, na što ukazuju i riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koje bilježi imam Ahmed:
عَنْ أَبِي هُرَيْرَةَ رَضِيَ اللهُ عَنْهُ أَنََّ النَّبِيَّ صَلَّى اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمْ قَالَ: “إِنَّمَا بُعِثْتُ لِأُتمِِّّمَ مَكَارِمَ الْأَخْلاَقِ” (أحمد)
Prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista sam poslan da upotpunim plemenite osobine.“ (Ahmed)
Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu koji bilježi imam Buharija:
عَنْ جَابِرِ بْنِ عَبْدِ اللهِ رَضِيَ اللهُ عَنْهُ أَنََّ النَّبِيَّ صَلَّى اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمْ قَالَ: “إِنََّ مِنْ أَحَبِّكُمْ إِلَيَّ، وَأَقْرَبِكُمْ مِنِّي مَجْلِسًا يَوْمَ الْقِيَامَةِ أَحَاسِنُكُمْ أَخْلاَقاً” (البخاري)
Prenosi Džabir bin Abdullah, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Meni najdraži i najbliži od vas na Sudnjem danu su oni koji su najboljeg ahlaka!“ (Buharija)

Pa ko od nas želi da ga voli Poslanik, sallallahu aljehi ve sellem, i da se raduje njegovoj blizini na Sudnjem danu, neka bude što boljeg ahlaka, a ahlak je braćo i sestre krasio naše dobre pretke, koji su bili moralne veličine, sve veći jedni od drugih!
Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, savjetuje Ebu Zerra, radijallahu anhu, riječima:
عَنْ أَبِي ذَرِّ الْغِفَارِيِّ رَضِيَ اللهُ عَنْهُ أَنَّ رَسُولَ اللهِ صَلَّى اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ قَالَ: “اتَّقِ اللهَ حَيْثُمَا كُنْتَ وَأَتْبِعِ السَّيِّئَةَ الْحَسَنَةَ تَمْحُهَا، وَخَالِقِ النَّاسَ بِخُلُقٍ حَسَنٍ” (أحمد)
Prenosi Ebu Zerr El-Gifari, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Boj se Allaha, gdje god bio, nakon lošeg djela učini dobro djelo, pa ćeš ga izbrisati i lijepo ophodi sa ljudima!“ (Ahmed)
Lijepim ahlakom se upotpunjuje iman, kao što stoji u hadisu, koji bilježi imam Tirmizija:
عَنْ أَبِي هُرَيْرَةَ رَضِيَ اللهُ عَنْهُ أَنََّ النَّبِيَّ صَلَّى اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمْ قَالَ: “أَكْمَلُ الْمؤْمِنينَ إِيْماناً أحْسَنُهُمْ خُلُقَاً وَخِيَارُكُمْ خِيَارُكُمْ لِنِسَائِهِمْ خُلُقًا” (الترمذي)
Prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Najpotpunijeg imana su oni mu’mini koji su najboljeg ahlaka, a najbolji od vas su oni koji su najbolji prema svojim ženama!“ (Tirmizija)
Lijep ahlak je ono što će vjerniku posebno koristiti na Sudnjem danu, kada se budu vagala ljudska djela, pa blago onima koji se okite moralom, što potvrđuje predaja koju bilježi imam Tirmizija:
عَنْ أَبِي الدَّرْدَاءِ رَضِيَ اللهُ عَنْهُ أَنََّ النَّبِيَّ صَلَّى اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمْ قَالَ: “مَا مِنْ شَْيٍ أَثْقَلَ فِي مِيزَانِ الْمُؤْمِنِ يَوْمَ الْقِيَامَةِ مِنْ حُسْنِ الْخُلُقِ” (الترمذي)
Prenosi Ebu Ed-Derda’, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nema ničeg težeg na Mizanu vjernika na Sudnjem danu od lijepog ahlaka.” (Tirmizija)
Lijep ahlak je put ka dostizanju stepena klanjača i postača nafila, žudeći za nagradom Allaha, subhanehu ve te’ala, kao što bilježi imam Ebu Davud:
عَنْ عَائِشَةَ رَضِيَ اللهُ عَنْهَا أَنََّ النَّبِيَّ صَلَّى اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمْ قَالَ: “إِنَّ الرَّجُلَ لَيُدْرِكُ بِحُسْنِ خُلُقِهِ دَرَجَةَ الصَّائِمِ الْقَائِمِ” (أبو داود)
Prenosi Aiša, radijallahu anha, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem rekao: „Zaista će čovjek lijepog ahlaka sigurno dostići stepene klanjača i postača.” (Ebu Davud)
Lijep ahlak će biti razlogom ulaska u Džennet, kao što stoji u predaji koju bilježi imam Tirmizija:
عَنْ أَبِي هُرَيْرَةَ رَضِيَ اللهُ عَنْهُ: “سُئِلَ رَسُولُ اللهِ صَلَّى اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ عَنْ أَكْثَرِ مَا يُدْخِلُ النَّاسَ الْجَنَّةَ فَقَالَ: “تَقْوَى اللهِ وَحُسْنُ الْخُلُقِ” (الترمذي)
Prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu: „Upitan je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, o tome šta će najviše ljude uvesti u džennet, pa je rekao: „Takvaluk (bogobojaznost) i lijep ahlak.“ (Tirmizija)

El-Fudajl ibn Ajad je rekao: “Ako se budeš družio sa nekim, izaberi čovjeka sa lijepim ahlakom, jer te on poziva samo dobru. Draže mi je da mi saputnik i drug bude griješnik lijepog ahlaka, nego učač Kur’ana koji je besraman. Zaista je griješnik lijepog ahlaka osoba koju u životu vodi razum, nije teret društvu pa ga ljudi vole, a pobožnjak koji nema kod sebe plemenitih osobina i lijepog ahlaka, teret je ljudima pa ga preziru.”

El-Asme’i je jednom prilikom rekao: “Kada se mom djedu Aliji primakla smrt, sakupio je svoju djecu i kazao im slijedeće: „O djeco moja, postupajte lijepo prema ljudima, tako da kada budete odsutni, čeznu da vas ponovo sretnu, a kada umrete, da plaču za vama!“

Ibnu-l-Karijje je rekao: „Budite lijepog ahlaka, jer ako ste kao takvi vladari, ljudi će vas voljeti i podržavati; ako ste srednjeg staleža, tako ćete se uzdići na više stepene, a ako ste siromašni, postaćete neovisni od ljudi!”
Braćo i sestre, budimo od onih koji lijepo ophode sa ljudima, iskreni, skromni, strpljivi, stidljivi, blagi i skloni praštanju! Budimo istinska braća, izvršavajmo sve propisane ibadete, a posebno čuvajmo namaz, jer bez redovnog klanjanja pet propisanih namaza i džume, nema mu’mina, izvršavajmo sve preuzete obaveze u pogledu prava ljudi i institucija, natječimo se u dobru i žudimo za džennetima koji su nam obećani!

Molim Allaha, subhanehu ve te’ala, da nas učvrsti na putu islama, da pomogne našoj braći u: Palestini, Čečeniji, Avganistanu, Iraku, Tunisu, Egiptu, Libiji, Jemenu, a posebno Siriji, gdje su posljednju godinu i više naročito ugrožena prava muslimana, da nas sačuva iskušenja koja ne možemo podnijeti, da nas učini od onih koji su najljepšeg ahlaka, da nas u našim očima učini malim, a kod Njega, subhanehu ve te’ala, i u očima ljudi velikim, da našu djecu i potomke učini radostima naših očiju i srca i prvacima ummeta, da nam oprosti grijehe i uvede nas u obećani džennet, u društvu sa poslanicima, iskrenim, šehidima i dobrim ljudima!
وَ السَّلَامُ عَلَيْكُمْ وَ رَحْمَةُ اللهِ!

Nezim Halilović Muderris

[Mustafa]

#37651

بِسْمِ اللهِ الرَّحْمَنِ الرَّحِيمِ
Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini – Medžlis IZ-e Sarajevo – džamija Kralj Fahd –
hutba: 11/2012 – 01. džumade-l-ula 1433.H. / 23. mart 2012.g.

AHLAK (MORAL) MU’MINA

Braćo i sestre u islamu! Danas 01. džumade-l-ula 1433.H., 23. marta 2012.g., hutbu sam naslovio sa Ahlak (moral) mu’mina. Mišljenja sam braćo i sestre da je ovo veoma važna tema, koja nam se nameće kao jedan od prioriteta, jer bez ahlaka, nema ni pravog iskrenog mu’mina, nema dobrog roditelja, djeteta i komšije i samim time nema korisnog člana društva.

I dalje braćo i sestre u Siriji teku potoci nedužne muslimanske krvi, koju prolijeva zloglasni režim Baššara Al-Asada i dalje su žrtve teških zločina sirijskog režima: djeca, žene, starci i mladost, koji prestrašeni, izgladnjeli i goloruki žive u velikom strahu. S druge strane još uvijek nema adekvatne međunarodne reakcije, a posebno islamskog svijeta, koji nijemo posmatraju nezapamćeno krvoproliće u Šamu, za koji je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učio dove. Na nama je da se u dovama sjećamo sve naše braće i sestara koji su žrtve tog stravičnog režima, koji se ponaša kao razbješnjela zvijer.

Kaže Allah, subhanehu ve te’ala, govoreći o Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, u 4. ajetu Sure El-Kalem:
وَإِنَّكَ لَعَلى خُلُقٍ عَظِيمٍ
Ti si (Poslaniče) uistinu najboljeg morala!
A u 21. ajetu Sure Al-Ahzab, stoji:
لَقَدْ كَانَ لَكُمْ فِي رَسُولِ اللَّهِ أُسْوَةٌ حَسَنَةٌ لِّمَن كَانَ يَرْجُو اللَّهَ وَالْيَوْمَ الآخِرَ وَذَكَرَ اللَّهَ كَثِيرًا
Vi u Allahovom Poslaniku imate lijep uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onom svijetu i koji često spominje Allaha.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je bio najljepšeg ahlaka i on je naš najbolji uzor u svom od-nosu prema ashabima, komšijama, svojoj porodici, pa i prema neprijateljima.

Kaže Abdullah bin Haris, radijallahu anhu: “Nisam vidio čovjeka da je bio više nasmijan od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem!”
Enes bin Malik, radijallahu anhu, kaže: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je bio najšaljivija osoba, kada je bio u društvu sa djecom!”

Kaže Džerir bin Abdullah, radijallahu anhu: “Nije Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, čuo moj glas pred svojom kućom, a da me nije uveo u kuću. Od kada sam primio islam nikada se nije sreo sa mnom, a da nije bio nasmijan!”
Lijep ahlak u ophođenju prema ljudima je svojstvo Allahovih, subhanehu ve te’ala, poslanika i dobrih i iskrenih mu’mina, a on rezultira međusobnom ljubavi, povjerenjem i uvažavanjem, dok loše ponašanje rezultira mržnjom, nepovjerenjem i neprijateljstvom.

Riječ ahlak je množina arapske riječi hulukun i etimološki znači: moral, ćud, narav, priroda, prirodne osobine, karakter, ponašanje, ophođenje…

Imam Kurtubi je definirao ahlak riječima: „Ahlak je skup osobina čovjeka po¬moću kojih ostvaruje kontakte sa drugim ljudima, a one mogu biti pohvalne i pokuđene. U pohvalne osobine se ubrajaju: praštanje, blagost, plemenitost, darežljivost, strpljivost, izdržljivost prilikom iskušenja, samilost, ljubaznost, pomoć muhtadžnima (potrebnima) i drugo, a u pokuđene osobine se ubrajaju nji¬hove suprotnosti.“
Imam Ibn Mubarak je lijep ahlak opisao riječima: “To je vedrina, nasmijanost i činjenje dobra i suzdržavanje od uznemira¬vanja i činjenja zla i neugodnosti drugima.“
Ahlak je braćo i sestre sastavni dio našega imana i on ima posebno mjesto u islamu, a jedna od zadaća islama je izgradnja moralne ličnosti, koja će biti oličenje čiste vjere islama i samim time biti koristan član društva.

Jedna od os¬novnih poruka i zadaća islama je izgradnja moral¬nih vrijednosti kod ljudi, na što ukazuju i riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koje bilježi imam Ahmed:
عَنْ أَبِي هُرَيْرَةَ رَضِيَ اللهُ عَنْهُ أَنََّ النَّبِيَّ صَلَّى اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمْ قَالَ: “إِنَّمَا بُعِثْتُ لِأُتمِِّّمَ مَكَارِمَ الْأَخْلاَقِ” (أحمد)
Prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista sam poslan da upotpunim plemenite osobine.“ (Ahmed)
Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu koji bilježi imam Buharija:
عَنْ جَابِرِ بْنِ عَبْدِ اللهِ رَضِيَ اللهُ عَنْهُ أَنََّ النَّبِيَّ صَلَّى اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمْ قَالَ: “إِنََّ مِنْ أَحَبِّكُمْ إِلَيَّ، وَأَقْرَبِكُمْ مِنِّي مَجْلِسًا يَوْمَ الْقِيَامَةِ أَحَاسِنُكُمْ أَخْلاَقاً” (البخاري)
Prenosi Džabir bin Abdullah, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Meni najdraži i najbliži od vas na Sudnjem danu su oni koji su najboljeg ahlaka!“ (Buharija)

Pa ko od nas želi da ga voli Poslanik, sallallahu aljehi ve sellem, i da se raduje njegovoj blizini na Sudnjem danu, neka bude što boljeg ahlaka, a ahlak je braćo i sestre krasio naše dobre pretke, koji su bili moralne veličine, sve veći jedni od drugih!
Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, savjetuje Ebu Zerra, radijallahu anhu, riječima:
عَنْ أَبِي ذَرِّ الْغِفَارِيِّ رَضِيَ اللهُ عَنْهُ أَنَّ رَسُولَ اللهِ صَلَّى اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ قَالَ: “اتَّقِ اللهَ حَيْثُمَا كُنْتَ وَأَتْبِعِ السَّيِّئَةَ الْحَسَنَةَ تَمْحُهَا، وَخَالِقِ النَّاسَ بِخُلُقٍ حَسَنٍ” (أحمد)
Prenosi Ebu Zerr El-Gifari, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Boj se Allaha, gdje god bio, nakon lošeg djela učini dobro djelo, pa ćeš ga izbrisati i lijepo ophodi sa ljudima!“ (Ahmed)
Lijepim ahlakom se upotpunjuje iman, kao što stoji u hadisu, koji bilježi imam Tirmizija:
عَنْ أَبِي هُرَيْرَةَ رَضِيَ اللهُ عَنْهُ أَنََّ النَّبِيَّ صَلَّى اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمْ قَالَ: “أَكْمَلُ الْمؤْمِنينَ إِيْماناً أحْسَنُهُمْ خُلُقَاً وَخِيَارُكُمْ خِيَارُكُمْ لِنِسَائِهِمْ خُلُقًا” (الترمذي)
Prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Najpotpunijeg imana su oni mu’mini koji su najboljeg ahlaka, a najbolji od vas su oni koji su najbolji prema svojim ženama!“ (Tirmizija)
Lijep ahlak je ono što će vjerniku posebno koristiti na Sudnjem danu, kada se budu vagala ljudska djela, pa blago onima koji se okite moralom, što potvrđuje predaja koju bilježi imam Tirmizija:
عَنْ أَبِي الدَّرْدَاءِ رَضِيَ اللهُ عَنْهُ أَنََّ النَّبِيَّ صَلَّى اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمْ قَالَ: “مَا مِنْ شَْيٍ أَثْقَلَ فِي مِيزَانِ الْمُؤْمِنِ يَوْمَ الْقِيَامَةِ مِنْ حُسْنِ الْخُلُقِ” (الترمذي)
Prenosi Ebu Ed-Derda’, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nema ničeg težeg na Mizanu vjernika na Sudnjem danu od lijepog ahlaka.” (Tirmizija)
Lijep ahlak je put ka dostizanju stepena klanjača i postača nafila, žudeći za nagradom Allaha, subhanehu ve te’ala, kao što bilježi imam Ebu Davud:
عَنْ عَائِشَةَ رَضِيَ اللهُ عَنْهَا أَنََّ النَّبِيَّ صَلَّى اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمْ قَالَ: “إِنَّ الرَّجُلَ لَيُدْرِكُ بِحُسْنِ خُلُقِهِ دَرَجَةَ الصَّائِمِ الْقَائِمِ” (أبو داود)
Prenosi Aiša, radijallahu anha, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem rekao: „Zaista će čovjek lijepog ahlaka sigurno dostići stepene klanjača i postača.” (Ebu Davud)
Lijep ahlak će biti razlogom ulaska u Džennet, kao što stoji u predaji koju bilježi imam Tirmizija:
عَنْ أَبِي هُرَيْرَةَ رَضِيَ اللهُ عَنْهُ: “سُئِلَ رَسُولُ اللهِ صَلَّى اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ عَنْ أَكْثَرِ مَا يُدْخِلُ النَّاسَ الْجَنَّةَ فَقَالَ: “تَقْوَى اللهِ وَحُسْنُ الْخُلُقِ” (الترمذي)
Prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu: „Upitan je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, o tome šta će najviše ljude uvesti u džennet, pa je rekao: „Takvaluk (bogobojaznost) i lijep ahlak.“ (Tirmizija)

El-Fudajl ibn Ajad je rekao: “Ako se budeš družio sa nekim, izaberi čovjeka sa lijepim ahlakom, jer te on poziva samo dobru. Draže mi je da mi saputnik i drug bude griješnik lijepog ahlaka, nego učač Kur’ana koji je besraman. Zaista je griješnik lijepog ahlaka osoba koju u životu vodi razum, nije teret društvu pa ga ljudi vole, a pobožnjak koji nema kod sebe plemenitih osobina i lijepog ahlaka, teret je ljudima pa ga preziru.”

El-Asme’i je jednom prilikom rekao: “Kada se mom djedu Aliji primakla smrt, sakupio je svoju djecu i kazao im slijedeće: „O djeco moja, postupajte lijepo prema ljudima, tako da kada budete odsutni, čeznu da vas ponovo sretnu, a kada umrete, da plaču za vama!“

Ibnu-l-Karijje je rekao: „Budite lijepog ahlaka, jer ako ste kao takvi vladari, ljudi će vas voljeti i podržavati; ako ste srednjeg staleža, tako ćete se uzdići na više stepene, a ako ste siromašni, postaćete neovisni od ljudi!”
Braćo i sestre, budimo od onih koji lijepo ophode sa ljudima, iskreni, skromni, strpljivi, stidljivi, blagi i skloni praštanju! Budimo istinska braća, izvršavajmo sve propisane ibadete, a posebno čuvajmo namaz, jer bez redovnog klanjanja pet propisanih namaza i džume, nema mu’mina, izvršavajmo sve preuzete obaveze u pogledu prava ljudi i institucija, natječimo se u dobru i žudimo za džennetima koji su nam obećani!

Molim Allaha, subhanehu ve te’ala, da nas učvrsti na putu islama, da pomogne našoj braći u: Palestini, Čečeniji, Avganistanu, Iraku, Tunisu, Egiptu, Libiji, Jemenu, a posebno Siriji, gdje su posljednju godinu i više naročito ugrožena prava muslimana, da nas sačuva iskušenja koja ne možemo podnijeti, da nas učini od onih koji su najljepšeg ahlaka, da nas u našim očima učini malim, a kod Njega, subhanehu ve te’ala, i u očima ljudi velikim, da našu djecu i potomke učini radostima naših očiju i srca i prvacima ummeta, da nam oprosti grijehe i uvede nas u obećani džennet, u društvu sa poslanicima, iskrenim, šehidima i dobrim ljudima!
وَ السَّلَامُ عَلَيْكُمْ وَ رَحْمَةُ اللهِ!

Nezim Halilović Muderris

[Mustafa]

#37711

بِسْمِ اللهِ الرَّحْمَنِ الرَّحِيمِ
Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini – Medžlis IZ-e Sarajevo – džamija Kralj Fahd –
hutba: 12/2012 – 08. džumade-l-ula 1433.H. / 30. mart 2012.g.

BUDIMO ZADOVOLJNI SA ONIM ŠTO NAM JE ALLAH DAO

Braćo i sestre u islamu! Danas 08. džumade-l-ula 1433.H, 30. marta 2012. godine, hutbu sam naslovio sa Budimo zadovoljni sa onim što nam je Allah dao! Pomenuta tema zadire u srž našeg vjerovanja i veoma je važno da je ispravno razumijemo i primijenimo u životu, a ako smo iskreni Allahovi, subhanehu ve te’ala, robovi uvijek ćemo biti zadovoljni na Njegovim bezbrojnim ni’metima, koje ne možemo ni pobrojati i koristićemo ih umjereno i ustupati drugima, koji u njima imaju svoje hakkove.

Podsjećam sebe i vas na ajete 12. – 14. Sure Ez-Zuhruf:
وَالَّذِي خَلَقَ الْأَزْوَاجَ كُلَّهَا وَجَعَلَ لَكُمْ مِنَ الْفُلْكِ وَالْأَنْعَامِ مَا تَرْكَبُونَ(12) لِتَسْتَوُوا عَلَى ظُهُورِهِ ثُمَّ تَذْكُرُوا نِعْمَةَ رَبِّكُمْ إِذَا اسْتَوَيْتُمْ عَلَيْهِ وَتَقُولُوا سُبْحَانَ الَّذِي سَخَّرَ لَنَا هَذَا وَمَا كُنَّا لَهُ مُقْرِنِينَ(13) وَإِنَّا إِلَى رَبِّنَا لَمُنقَلِبُونَ(14)
Onaj koji stvara stvorenja svake vrste i daje vam lađe i deve da putujete,(12) da se leđima njihovim služite i da se kad na njima jahali budete, blagodati Gospodara svoga sjetite i da kažete: “Hvaljen neka je Onaj koji je dao da nam one služe, mi to sami ne bismo mogli postići,(13) i mi ćemo se, sigurno, Gospodaru svome vratiti!”(14)

Kaže Allah, dželle še’nuhu, u 18. ajetu Sure En-Nahl, govoreći o Svojim, subhanehu ve te’ala, blagodatima:
وَإِن تَعُدُّواْ نِعْمَةَ اللَّهِ لاَ تُحْصُوهَا إِنَّ اللَّهَ لَغَفُورٌ رَّحِيمٌ
Ako budete brojali Allahove blagodati, nećete ih pobrojati; Allah uistinu prašta i samilostan je.
A u 34. ajetu Sure Ibrahim stoji:
وَآَتَاكُمْ مِنْ كُلِّ مَا سَأَلْتُمُوهُ وَإِنْ تَعُدُّوا نِعْمَةَ اللَّهِ لَا تُحْصُوهَا إِنَّ الْإِنْسَانَ لَظَلُومٌ كَفَّارٌ
I daje vam svega onoga što od Njega tražite i ako biste Allahove blagodati brojali, ne biste ih pobrojali. Čovjek je, uisitnu, nepravedan i nezahvalan.
Braćo i sestre, uistinu su mnogobroje Allahove, subhanehu ve te’ala, blagodati kojima smo počašćeni, a mi ih ponekad nismo ni svjesni i samim time nismo ni zahvalni na njima. Naviknuti smo da ih koristimo i to smatramo sasvim normalnim, ne razmišljajući da su te iste blagodati mnogim pojedincima ili grupama uskraćene. Mnogi su ljudi nemarni i nezahvalni na Allahovim, subhanehu we te’ala, blagodatima i tek kada ih zadesi neka nevolja ili neimaština, oni na sav glas od Njega traže pomoć, pa se nakon olakšanja opet zaborave.
Voda koju pijemo, zrak kojeg udišemo, sluh kojim čujemo, oči kojima vidimo, razum kojim rasuđujemo, srce kojim osjećamo, sve su to blagodati koje nam je Allah, subhanehu ve te’ala, podario i na istima trebamo biti zahvalni. Kada pokažemo zahvalnost na Allahovim, subhanehu ve te’ala, neizmjernim davanjima ona se još više uvećavaju, a kada smo nezahvalni, ona nas napuštaju.

Jedna od najboljih stvari koje nam Allah, subhanehu ve te’ala, može podariti je zadovoljstvo u našim srcima. Također smo neizmerno bogati ukoliko imamo stabilan život, harmoniju u našim porodicama i mir u srcima.

Braćo i sestre, slijedeći hadis koji bilježi imam Buharija posebno razumiju oni koji nisu slobodni, oni koji su bolesni i koji su gladni:
عَنْ عُبَيْدِ اللَّهِ بْنِ مِحْصَنٍ الْخَطْمِيِّ رَضِيَ الله عَنْهُ أَنَّ رَسُولُ اللَّهِ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ قَالَ: “مَنْ أَصْبَحَ مِنْكُمْ آمِنًا فِي سِرْبِهِ مُعَافًى فِي جَسَدِهِ عِنْدَهُ قُوتُ يَوْمِهِ فَكَأَنَّمَا حِيزَتْ لَهُ الدُّنْيَا بِحَذَافِيرِهَا” (البخاري)
Prenosi Ubejdullah ibn Mihsan El-Hatmi, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Ko od vas osvane siguran u svojoj kući, zdrav i posjeduje hranu za taj dan, kao da je njegov čitav dunjaluk.” (Buharija)
Čovjek koji je slobodan i siguran u svojoj kući, koji je dobrog zdravlja i ko ima da šta pojede i popije od halala za taj dan, on je najbogatiji čovjek. Koliko ima ljudi koji su u zatvorima i žive u strahu, koliko ih je bolesnih, tako da od bolova ne razmišljaju ni o čemu, pa makar imali tovare blaga i koliko ljudi nema da utoli svoju glad i željan je suhe korice hljeba?! Koliko je bogataša nesretno u svome bogatstvu, koliko je proždrljivaca nesretno u svojoj pohlepi i koliko je općenito nesretnih ljudi?

Jedan čovjek je došao kod mudraca da mu se požali na svoje siromaštvo, pa ga mudrac upita: ”Da li bi mi prodao svoj vid za stotinu hiljada zlatnika?” Siromah bez imalo razmišljanja odgovori negativno. Mudrac nastavi: ”Prodaj mi svoj sluh za stotinu hiljada zlatnika!” Čovjek odgovori sa ne. Zatim ga je mudrac nastavio ispitivati za ruke, noge, duševno zdravlje i sve ostale dijelove tijela. Svaki odgovor je bio negativan. Mudrac mu kroz to ukaza da samo njegovo tijelo vrijedi nekoliko miliona zlatnika. Mudrac reče: ”Imaš ogroman dug na svojim plećima, jer te ovo veliko bogatstvo koje posjeduješ čini dužnikom. Kada misliš da iskažeš zahvalnost? Umjesto toga, ti se čak žališ da želiš još više. Tvoj Gospodar zaista prašta i velikodušan je.”

Ako je ovaj siromah procijenio svoje tijelo na nekoliko miliona zlatnika, koliku vrijednost posjeduje svako od nas ko još pored toga ima zdravu i hairli djecu i ko posjeduje pokretnu i nepokretnu imovinu, koja mu služi za lagodan život?
U svakoj situaciji vjernik mora biti zahvalan Allahu, subhanehu ve te’ala, na blagodatima sa kojima ga je On počastio, a samo On zna kako će se ko od ljudi ponašati u bogatstvu i siromaštvu.

Imam Muslim bilježi da je Abdullaha ibn Amra ibn Asa, radijallahu anhu, upitao neki čovjek: “Zar nismo siromašni muhadžiri?” Reče Abdullah: “Imaš li suprugu da se uz nju smiriš?” Reče: “Da.” Upita: “Imaš li kuću u kojoj stanuješ!” Reče: “Da.” Reče Abdullah: “Ti si bogataš!” Ovaj dodade: “Imam i slugu!” Reče Abdullah: “Ti si onda vladar!”

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nas podučava kakvu bi nafaku imali, kada bi se na Allaha, dželle še’nuhu, istinski oslonili, pa u hadisu koji bilježi imam Ahmed, kaže:
عَنْ عُمَرَ بْنِ الْخَطَّابِ رَضِيَ اللَّهُ عَنْهُ ‏أَنَّ رَسُولَ اللهِ‏ صَلَّى اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ ‏‏قَالَ:‏ لَوْ أنَّكُمْ تَوَكَّلْتُمْ عَلَى اللهِ حَقَّ تَوَكُّلِهِ لَرَزَقَكُمْ كَمَا يُرْزَقُ الطَّيْرُ تَغْدُو خَمَاصاً وَ تَرُوحُ بِطَاناً (أحمد)
Prenosi Omer bin El-Hattab, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Kada biste se vi istinski oslanjali na Allaha, On bi vas opskrbljivao kao što opskrbljuje pticu: ujutro odlazi gladna, a predvečer se vraća sita.“ (Ahmed)

Postavlja se pitanje, zbog čega su ljudi nezahvalni, nazadovoljni i oholi i zbog čega na sebe prizivaju Allahovu, dželle še’nuhu, srdžbu, na ovom varljivom dunjaluku i budućem vječnom svijetu, a On obećava zahvalnima da će im još više dati, a da će nezahvalne kazniti, kao što stoji u 7. ajetu Sure Ibrahim:
وَإِذْ تَأَذَّنَ رَبُّكُمْ لَئِنْ شَكَرْتُمْ لَأَزِيدَنَّكُمْ وَلَئِنْ كَفَرْتُمْ إِنَّ عَذَابِي لَشَدِيدٌ
I kad je vaš Gospodar objavio: “Ako budete zahvalni, Ja ću vam zasigurno još više dati; budete li nezahvalni, kazna Moja će zaista stroga biti.
To je braćo i sestre obećanje Onoga Koji sve stvara i rastvara i Koji ispunjava Svoja obećanja.
Poslanik, sallallhu alejhi ve sellem, savjetuje ummet da posmatraju one koji su ispod njih, a ne one koji su iznad njih, pa u hadisu koji bilježi imam Muslim stoji:
عَنْ أَبِي هُرَيْرَةَ رَضِيَ اللَّهُ عَنْهُ أَنَّ رَسُولُ اللَّهِ صَلَّى اللَّه عَلَيْهِ وَسَلَّمَ قَالَ: “أُنْظُرُوا إِلَى مَنْ أَسْفَلَ مِنْكُمْ وَلَا تَنْظُرُوا إِلَى مَنْ هُوَ فَوْقَكُمْ فَهُوَ أَجْدَرُ أَنْ لَا تَزْدَرُوا نِعْمَةَ اللَّهِ.” (مسلم)
Prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Pogledajte u onoga ko je ispod vas, a ne u onoga ko je iznad vas, da ne bi zanijekali Allahove blagodati!” (Muslim)

Onaj ko gleda u one koji su bogatiji od njega, kod sebe proizvodi škrtost, pohlepu i zavidnost, a to su teške bolesti današnjice, koje na kraju dovode do toga da čovjek nesvjesno niječe Allahove, dželle še’nuhu, blagodati.

Braćo i sestre, budimo zahvalni Allahovi, subhanehu ve te’ala, robovi, ne gubimo nadu u Njegovu milost i natječimo se u dobru!
Molim Allaha, dželle še’nuhu, da nas učvrsti na putu islama, da pomogne našoj braći u Palestini, Avganistanu, Iraku, Siriji, Jemenu, Egiptu, Libiji i Siriji i na svakom mjestu gdje su ugrožena njihova prava, da nas učini Svojim zahvalnim robovima, da nas ne iskuša sa nasiljem nasilnih vladara i sa onim što ne možemo podnijeti, da se smiluje našim roditeljima, da našu djecu učini radostima naših očiju i srca i prvacima ummeta, da nam bude milostiv na Sudnjem danu i da nas u džennetu počasti društvom poslanika, iskrenih, šehida i dobrih ljudi!
وَ السَّلاَمُ عَلَيْكُمْ وَ رَحْمَةُ اللَّهِ!
Nezim Halilović Muderris

[Mustafa]

#37718

بِسْمِ اللهِ الرَّحْمَنِ الرَّحِيمِ
Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini – Medžlis IZ-e Sarajevo – džamija Kralj Fahd –
hutba: 12/2012 – 08. džumade-l-ula 1433.H. / 30. mart 2012.g.

BUDIMO ZADOVOLJNI SA ONIM ŠTO NAM JE ALLAH DAO

Braćo i sestre u islamu! Danas 08. džumade-l-ula 1433.H, 30. marta 2012. godine, hutbu sam naslovio sa Budimo zadovoljni sa onim što nam je Allah dao! Pomenuta tema zadire u srž našeg vjerovanja i veoma je važno da je ispravno razumijemo i primijenimo u životu, a ako smo iskreni Allahovi, subhanehu ve te’ala, robovi uvijek ćemo biti zadovoljni na Njegovim bezbrojnim ni’metima, koje ne možemo ni pobrojati i koristićemo ih umjereno i ustupati drugima, koji u njima imaju svoje hakkove.

Podsjećam sebe i vas na ajete 12. – 14. Sure Ez-Zuhruf:
وَالَّذِي خَلَقَ الْأَزْوَاجَ كُلَّهَا وَجَعَلَ لَكُمْ مِنَ الْفُلْكِ وَالْأَنْعَامِ مَا تَرْكَبُونَ(12) لِتَسْتَوُوا عَلَى ظُهُورِهِ ثُمَّ تَذْكُرُوا نِعْمَةَ رَبِّكُمْ إِذَا اسْتَوَيْتُمْ عَلَيْهِ وَتَقُولُوا سُبْحَانَ الَّذِي سَخَّرَ لَنَا هَذَا وَمَا كُنَّا لَهُ مُقْرِنِينَ(13) وَإِنَّا إِلَى رَبِّنَا لَمُنقَلِبُونَ(14)
Onaj koji stvara stvorenja svake vrste i daje vam lađe i deve da putujete,(12) da se leđima njihovim služite i da se kad na njima jahali budete, blagodati Gospodara svoga sjetite i da kažete: “Hvaljen neka je Onaj koji je dao da nam one služe, mi to sami ne bismo mogli postići,(13) i mi ćemo se, sigurno, Gospodaru svome vratiti!”(14)

Kaže Allah, dželle še’nuhu, u 18. ajetu Sure En-Nahl, govoreći o Svojim, subhanehu ve te’ala, blagodatima:
وَإِن تَعُدُّواْ نِعْمَةَ اللَّهِ لاَ تُحْصُوهَا إِنَّ اللَّهَ لَغَفُورٌ رَّحِيمٌ
Ako budete brojali Allahove blagodati, nećete ih pobrojati; Allah uistinu prašta i samilostan je.
A u 34. ajetu Sure Ibrahim stoji:
وَآَتَاكُمْ مِنْ كُلِّ مَا سَأَلْتُمُوهُ وَإِنْ تَعُدُّوا نِعْمَةَ اللَّهِ لَا تُحْصُوهَا إِنَّ الْإِنْسَانَ لَظَلُومٌ كَفَّارٌ
I daje vam svega onoga što od Njega tražite i ako biste Allahove blagodati brojali, ne biste ih pobrojali. Čovjek je, uisitnu, nepravedan i nezahvalan.
Braćo i sestre, uistinu su mnogobroje Allahove, subhanehu ve te’ala, blagodati kojima smo počašćeni, a mi ih ponekad nismo ni svjesni i samim time nismo ni zahvalni na njima. Naviknuti smo da ih koristimo i to smatramo sasvim normalnim, ne razmišljajući da su te iste blagodati mnogim pojedincima ili grupama uskraćene. Mnogi su ljudi nemarni i nezahvalni na Allahovim, subhanehu we te’ala, blagodatima i tek kada ih zadesi neka nevolja ili neimaština, oni na sav glas od Njega traže pomoć, pa se nakon olakšanja opet zaborave.
Voda koju pijemo, zrak kojeg udišemo, sluh kojim čujemo, oči kojima vidimo, razum kojim rasuđujemo, srce kojim osjećamo, sve su to blagodati koje nam je Allah, subhanehu ve te’ala, podario i na istima trebamo biti zahvalni. Kada pokažemo zahvalnost na Allahovim, subhanehu ve te’ala, neizmjernim davanjima ona se još više uvećavaju, a kada smo nezahvalni, ona nas napuštaju.

Jedna od najboljih stvari koje nam Allah, subhanehu ve te’ala, može podariti je zadovoljstvo u našim srcima. Također smo neizmerno bogati ukoliko imamo stabilan život, harmoniju u našim porodicama i mir u srcima.

Braćo i sestre, slijedeći hadis koji bilježi imam Buharija posebno razumiju oni koji nisu slobodni, oni koji su bolesni i koji su gladni:
عَنْ عُبَيْدِ اللَّهِ بْنِ مِحْصَنٍ الْخَطْمِيِّ رَضِيَ الله عَنْهُ أَنَّ رَسُولُ اللَّهِ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ قَالَ: “مَنْ أَصْبَحَ مِنْكُمْ آمِنًا فِي سِرْبِهِ مُعَافًى فِي جَسَدِهِ عِنْدَهُ قُوتُ يَوْمِهِ فَكَأَنَّمَا حِيزَتْ لَهُ الدُّنْيَا بِحَذَافِيرِهَا” (البخاري)
Prenosi Ubejdullah ibn Mihsan El-Hatmi, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Ko od vas osvane siguran u svojoj kući, zdrav i posjeduje hranu za taj dan, kao da je njegov čitav dunjaluk.” (Buharija)
Čovjek koji je slobodan i siguran u svojoj kući, koji je dobrog zdravlja i ko ima da šta pojede i popije od halala za taj dan, on je najbogatiji čovjek. Koliko ima ljudi koji su u zatvorima i žive u strahu, koliko ih je bolesnih, tako da od bolova ne razmišljaju ni o čemu, pa makar imali tovare blaga i koliko ljudi nema da utoli svoju glad i željan je suhe korice hljeba?! Koliko je bogataša nesretno u svome bogatstvu, koliko je proždrljivaca nesretno u svojoj pohlepi i koliko je općenito nesretnih ljudi?

Jedan čovjek je došao kod mudraca da mu se požali na svoje siromaštvo, pa ga mudrac upita: ”Da li bi mi prodao svoj vid za stotinu hiljada zlatnika?” Siromah bez imalo razmišljanja odgovori negativno. Mudrac nastavi: ”Prodaj mi svoj sluh za stotinu hiljada zlatnika!” Čovjek odgovori sa ne. Zatim ga je mudrac nastavio ispitivati za ruke, noge, duševno zdravlje i sve ostale dijelove tijela. Svaki odgovor je bio negativan. Mudrac mu kroz to ukaza da samo njegovo tijelo vrijedi nekoliko miliona zlatnika. Mudrac reče: ”Imaš ogroman dug na svojim plećima, jer te ovo veliko bogatstvo koje posjeduješ čini dužnikom. Kada misliš da iskažeš zahvalnost? Umjesto toga, ti se čak žališ da želiš još više. Tvoj Gospodar zaista prašta i velikodušan je.”

Ako je ovaj siromah procijenio svoje tijelo na nekoliko miliona zlatnika, koliku vrijednost posjeduje svako od nas ko još pored toga ima zdravu i hairli djecu i ko posjeduje pokretnu i nepokretnu imovinu, koja mu služi za lagodan život?
U svakoj situaciji vjernik mora biti zahvalan Allahu, subhanehu ve te’ala, na blagodatima sa kojima ga je On počastio, a samo On zna kako će se ko od ljudi ponašati u bogatstvu i siromaštvu.

Imam Muslim bilježi da je Abdullaha ibn Amra ibn Asa, radijallahu anhu, upitao neki čovjek: “Zar nismo siromašni muhadžiri?” Reče Abdullah: “Imaš li suprugu da se uz nju smiriš?” Reče: “Da.” Upita: “Imaš li kuću u kojoj stanuješ!” Reče: “Da.” Reče Abdullah: “Ti si bogataš!” Ovaj dodade: “Imam i slugu!” Reče Abdullah: “Ti si onda vladar!”

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nas podučava kakvu bi nafaku imali, kada bi se na Allaha, dželle še’nuhu, istinski oslonili, pa u hadisu koji bilježi imam Ahmed, kaže:
عَنْ عُمَرَ بْنِ الْخَطَّابِ رَضِيَ اللَّهُ عَنْهُ ‏أَنَّ رَسُولَ اللهِ‏ صَلَّى اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ ‏‏قَالَ:‏ لَوْ أنَّكُمْ تَوَكَّلْتُمْ عَلَى اللهِ حَقَّ تَوَكُّلِهِ لَرَزَقَكُمْ كَمَا يُرْزَقُ الطَّيْرُ تَغْدُو خَمَاصاً وَ تَرُوحُ بِطَاناً (أحمد)
Prenosi Omer bin El-Hattab, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Kada biste se vi istinski oslanjali na Allaha, On bi vas opskrbljivao kao što opskrbljuje pticu: ujutro odlazi gladna, a predvečer se vraća sita.“ (Ahmed)

Postavlja se pitanje, zbog čega su ljudi nezahvalni, nazadovoljni i oholi i zbog čega na sebe prizivaju Allahovu, dželle še’nuhu, srdžbu, na ovom varljivom dunjaluku i budućem vječnom svijetu, a On obećava zahvalnima da će im još više dati, a da će nezahvalne kazniti, kao što stoji u 7. ajetu Sure Ibrahim:
وَإِذْ تَأَذَّنَ رَبُّكُمْ لَئِنْ شَكَرْتُمْ لَأَزِيدَنَّكُمْ وَلَئِنْ كَفَرْتُمْ إِنَّ عَذَابِي لَشَدِيدٌ
I kad je vaš Gospodar objavio: “Ako budete zahvalni, Ja ću vam zasigurno još više dati; budete li nezahvalni, kazna Moja će zaista stroga biti.
To je braćo i sestre obećanje Onoga Koji sve stvara i rastvara i Koji ispunjava Svoja obećanja.
Poslanik, sallallhu alejhi ve sellem, savjetuje ummet da posmatraju one koji su ispod njih, a ne one koji su iznad njih, pa u hadisu koji bilježi imam Muslim stoji:
عَنْ أَبِي هُرَيْرَةَ رَضِيَ اللَّهُ عَنْهُ أَنَّ رَسُولُ اللَّهِ صَلَّى اللَّه عَلَيْهِ وَسَلَّمَ قَالَ: “أُنْظُرُوا إِلَى مَنْ أَسْفَلَ مِنْكُمْ وَلَا تَنْظُرُوا إِلَى مَنْ هُوَ فَوْقَكُمْ فَهُوَ أَجْدَرُ أَنْ لَا تَزْدَرُوا نِعْمَةَ اللَّهِ.” (مسلم)
Prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Pogledajte u onoga ko je ispod vas, a ne u onoga ko je iznad vas, da ne bi zanijekali Allahove blagodati!” (Muslim)

Onaj ko gleda u one koji su bogatiji od njega, kod sebe proizvodi škrtost, pohlepu i zavidnost, a to su teške bolesti današnjice, koje na kraju dovode do toga da čovjek nesvjesno niječe Allahove, dželle še’nuhu, blagodati.

Braćo i sestre, budimo zahvalni Allahovi, subhanehu ve te’ala, robovi, ne gubimo nadu u Njegovu milost i natječimo se u dobru!
Molim Allaha, dželle še’nuhu, da nas učvrsti na putu islama, da pomogne našoj braći u Palestini, Avganistanu, Iraku, Siriji, Jemenu, Egiptu, Libiji i Siriji i na svakom mjestu gdje su ugrožena njihova prava, da nas učini Svojim zahvalnim robovima, da nas ne iskuša sa nasiljem nasilnih vladara i sa onim što ne možemo podnijeti, da se smiluje našim roditeljima, da našu djecu učini radostima naših očiju i srca i prvacima ummeta, da nam bude milostiv na Sudnjem danu i da nas u džennetu počasti društvom poslanika, iskrenih, šehida i dobrih ljudi!
وَ السَّلاَمُ عَلَيْكُمْ وَ رَحْمَةُ اللَّهِ!
Nezim Halilović Muderris

[Mustafa]

#37803

Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini – Medžlis IZ-e Sarajevo – džamija Kralj Fahd –
hutba: 13/2012 – 15. džumade-l-ula 1433.H. / 06. april 2012.g.

[b][b]DVADESET GODINA OD POČETKA ORUŽANE AGRESIJE I
GENOCIDA U REPUBLICI BOSNI I HERCEGOVINI[/b][/b]

Braćo i sestre u islamu! [b]Danas 15. džumade-l-ula 1433.H., 6. aprila 2012. godine[/b], hutbu sam naslovio sa Dvadeset godina od početka oružane agresije i genocida u Republici Bosni i Hercegovini. Za ovu temu sam se opredijelio iz razloga što se upravo danas navršava dvadeset godina od početka oružane agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu od strane krnje Jugoslavije, a godinu dana poslije i od strane Republike Hrvatske. Pojmovi „oružana agresija“ i „genocid“ su kodovi moderne historije Bošnjaka, kodovi koje ne smijemo zaboraviti kako se isto ne bi ponovilo našoj djeci i potomcima, pa i nama samima.

Braćo i sestre, podsjećam sebe i vas na dio 217. ajeta Sure El-Bekare:
…وَلاَ يَزَالُونَ يُقَاتِلُونَكُمْ حَتَّىَ يَرُدُّوكُمْ عَن دِينِكُمْ إِنِ اسْتَطَاعُواْ…
…Oni će se neprestano boriti protiv vas, dok vas ne odvrate od vjere vaše, ako budu mogli…
Ova kur’anska istina ostaje sve do Sudnjega dana i o njoj nema polemike, a najčudnije je i najbolnije kada se ove kur’anske istine iskuse u vlastitim životima i iz toga se ne izvuče pouka.
Početkom 1992. godine srpski nacionalisti su odlučili provesti u djelo Načertanije, od Ilije Garašanina, srpskog nacionaliste koji je u sredinom XIX stoljeća zagovarao stvaranje Velike Srbije, kao i Memorandum SANU (Srpske akademije nauka i umjetnosti) iz Beograda, sačinjen 1986. godine, koji je naglašavao “nužnost nacionalnog ujedinjenja srpskog naroda, bez obzira gdje se nalazili”, razumijevajući to kao historijsko i demokratsko pravo srpskog naroda. Glavni redaktor Memoranduma, Srpski nacionalista Dobrica Ćosić ističe da je “ujedinjenje svih Srba u jednu državu historijski cilj srpskog naroda”. U cilju stvaranja “Velike Srbije” izvršena je kompleksna politčko-psihološka priprema masa za ratna osvajanja, uz famozne mitinge i “događanja naroda”.

Nakon agresije na Sloveniju i Hrvatsku, uslijedila je duga i teška oružana agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu, koju su provodili: takozvana JNA, jedinice MUP-a krnje Jugoslavije, paravojne formacije krnje Jugoslavije u vidu: Arkanovaca, Šešeljevaca i drugih i izdajničke srpske snage iz Republike Bosne i Hercegovine. Obzirom da Srbi u Republici Bosni i Hercegovini nisu bili locirani na jednom području, preduzete su zločinačke akcije ubijanja, hapšenja, silovanja, mučenja i protjerivanja nesrba.
Četnici su partizanske spomenice, kojima su se okitili poslije Drugog svjetskog rata, zamijenili kokaradama, koje su bile njihovo trajno obilježje. Okrvavljene kame, kojima su s koljena na koljeno klani Bošnjaci i kojima su parane utrobe trudnica, a živa izvađena djeca bacana u zrak i dočekivana na njih, bile su iznova naoštrene i spremne za krvavi pohod. Svo oružje i oruđe takozvane JNA, kao i oružje Teritorijalne odbrane Republike Bosne i Hercegovine, koje smo mi građani Republike Bosne i Hercegovine kupili, stavljeno je na raspolaganje četnicima, koji su pokrvavljenih očiju jurišali na sve što je ikada imalo veze s islamom i muslimanima. Istina je da su meta njihovih zločina bili i drugi narodi, kao i pojedini Srbi koji su odbili da učestvuju u zločinima. I uživali su zločinci u svome zločinu smatrajući to velikom čašću, podvigom i pobjedom srpskoga naroda, a jadni li su narodi i pojedinci koji na zločinu grade vlastitu slavu!?!

Agresori na Republiku Bosnu i Hercegovinu nisu pravili razliku između: vjernika i ateiste, člana SDA i Pokreta za Jugoslaviju, manje pobožnog i više pobožnog, moralnog i nemoralnog, trijeznog i pijanice, onoga koji je jeo krmetinu i drugoga koji je nikada nije probao, onoga ko je udavao za njih i koji se ženio od njih i onoga koji to nije činio, onoga koji je psovao svetinje i onoga koji to nije činio, onoga koji se zaklinjao u Jugoslaviju i bratstvo i jedinstvo i onoga koji je znao da je to farsa prisutna samo u bošnjačkim glavama… Svi su Bošnjaci pred agresorima i domaćim izdajnicima i zločincima bili isti i svi su trebali biti poubijani na što svirepiji način. Kada srbijanski zločinci u Bijeljni nisu mogli razlikovati, Bošnjaka od nebošnjaka, ubijali su sve osunećene muškarce. Silovane su djevojčice od devet godina i nene od osamdeset godina, a zločinci su bili svjesni da je “udariti na čast žene muslimanke” teže i od samog ubistva. Tako je projekat silovanja sistematski provođen na čitavom okupiranom teritoriju Republike Bosne i Hercegovine. Zločinci su silovali djevojčice na oči njihovih roditelja, braće, deda i nena. U usijane rerne su pred očima majki stavljali njihovu dojenčad. Na Višegradskoj ćupriji, vakufu Mehmed-paše Sokolovića, zločinci su Bošnjake žive nabijali na kolac, a potom pekli na ražnju. Korištene su i druge najgnusnije metode zločina nad kojima um staje…

U tim okolnostima su naivni Bošnjaci očekivali efikasnu vojnu i humanitarnu pomoć međunarodne zejadnice, koja je bila obavezna zaštititi svoju novu članicu UN-a, ali te pomoći nije bilo. Naprotiv, uveden je embargo na uvoz oružja, što je bilo klasično vezanje ruku žrtvi, dok je agresor na raspolaganju imao silnu tehniku i dobro obučeno ljudstvo. U embargu na uvoz oružja u Republiku Bosnu i Hercegovinu se ogleda licemjerstvo međunarodne zajednice i saučesništvo u zločinu.
Genocid nad Bošnjacima na koncu XX stoljeća, od 1992. do 1995. godine, je jedan u nizu pokušaja srpskog i hrvatskog agresora da Republiku Bosnu i Hercegovinu međusobno podijele, te da je etnički očiste od Bošnjaka kao autohtonog naroda koji islam baštini kao vjeru, a dogovor u Karađorđevu između Miloševića i Tuđmana je potvrda tome. Srpski i hrvatski agresori su u ime velikosrpskih i velikohrvatskih ciljeva počinili zločin nad onima koji su za njih poturice, balije ili Muslimani – Bošnjaci.

Genocid nad Bošnjacima, na cijelom prostoru Republike Bosne i Hercegovine, a posebno u takozvanim zaštićenim zonama: Srebrenici, Žepi, Goraždu i Bihaću, događao se na očigled cijeloga svijeta i to Bošnjaci ne smiju zaboraviti, jer zaborav je jedan od najsvirepijih i najbezdušnijih neprijatelja jednoga naroda. Bošnjaci su samo zato što su muslimani, a ne npr. Kršćani ili višebošci, bili predmetom neviđenog genocida koji je imao za cilj njihovo biološko istrijebljenje kao i zatiranje njihovih: vjerskih, kulturnih i svih drugih obilježja. Sve to nije mogla da “čuje i vidi” “gluha i ćorava” Evropa, koja se tješila da je humanitarna pomoć koju šalje potpuno amnestira, bez obzira što se u toj pomoći ponekad moglo naći i onoga bez čega su Bošnjaci mogli da opstanu, kao što su četkice i paste za zube, čačkalice, toalet papir i slično. Mojim hrabrim Žepljacima su u akciji padobran bacane i Biblije, te lanč-paketi sa svinjetinom, a zna se da su u Žepi Bošnjaci bili stopostotno stanovništvo, ako zanemarimo “stručne srbijanske i crnogorske nastavne kadrove”, koji su činili većinu nastavnog osoblja OŠ 1. maj u Žepi.

Evropa i Zapad su zasigurno pali na ispitu kada su bezdušno posmatrali kako se Bošnjaci, jedan od najstarijih evropskih naroda, ubija i kako se ruše kulturna blaga, kojima bi se trebala ponositi Evropa i cijeli svijet. Prije pet stoljeća, u vrijeme kada se kršćanska Evropa dičila svojom prljavštinom i kada je ta ista Evropa inovirala štikle, kako bi prljavim evropskim ulicama mogli da se koliko-toliko normalno kreću, u vrijeme kada su tragali za najboljim mirisima, kojima su željeli neutralisati smrad koji se zbog nekupanja mjesecima i godinama širio evropskim metropolama, u Sarajevu i Bosni i Hercegovini su bila: javna kupatila, javne česme, javne besplatne bolnice, hanovi, karavan-saraji, učilišta i biblioteke. U to vrijeme su se na najboljim lokacijama, u blizinama džamija, od državnih novaca pravile crkve i sinagoge i nikada se niko od muslimana nije protivio jačini crkvenih zvona, i nikada niko nije ni pomislio da kaže koju ružnu riječ nemuslimanu, jer je pravo svakog čovjeka da vjeruje u što želi.

A u toj istoj “civiliziranoj i demokratskoj” Evropi, na početku XXI stoljeća u većini zemalja nema džamija, niti će ih sve su prilike uskoro biti, jer se, navodno, ne uklapaju u regulacione planove, a da ne govorimo o ezanu koji se može učiti samo u zatvorenom prostoru.

U Republici Bosni i Hercegovini je proveden strašan genocid, a na njegovim temeljima je u Dejtonu priznata i genocidna tvorevina dejtonska Republika Srpska, u čemu međunarodna zajednica ima velike “zasluge.”
Ideja i inicijativa o rehabilitaciji Draže Mihajlovića, vođe četničkog pokreta, koji je strijeljan 17. jula 1946. godine treba da zabrine sve nas, jer je to ujedno i pokušaj rehabilitacije ideje četništva koja podrazumijeva najstrašnije zločine i genocid. Ali i bez toga Ravnogorci se okupljaju i organiziraju i prkose svima nama, a posebno organima vlasti i međunrodnim institucijama, koji sve to nijemo posmatraju i ne žele preduzeti ništa da se njihovo djelovanje spriječi. Prošlogodišnja izjava vođe Ravnogorskog četničkog pokreta: „Nama koji baštinimo tradiciju Ravnogorskog pokreta nikada relaksiranija situacija nije bila. Za nas je rat izazov i ako bog da bit će rata. Nemojte misliti da se ovdje išta može riješiti lijepim metodama. Odavno je to pogrešno i bez agresivnih metoda nema rješenja. Jedna od agresivnih metoda jeste što smo mi ravnogorci već pet godina ujedinjeni na svim prostorima srpske otadžbine…” Prema tome Ravnogorski četnički pokret u Republici Srpskoj, uživa u slobodi koju su im omogućile institucije vlasti Bosne i Hercegovine, što je zaista sramno i to su dodatni razlozi da budemo oprezniji i svjesniji opasnosti kojima smo okruženi.

Braćo i sestre! Ne zaboravimo agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocid nad Bošnjacima! Budimo budni i oprezni! Trudimo se da u svojim životima budemo dosljedni nosioci baklje islama, rađajmo, odgajajmo i školujmo našu djecu, pričajmo im o agresiji i genocidima, jer na žalost o tome djeca ne uče u svojim školama i fakultetima, budimo hrabri i odlučni i nikada više ne dozvolimo da stojeći u redovima čekamo milost koljača!

Gospodaru, učvrsti nas na putu islama, ne dozvoli da pod tegobama pokleknemo, učini nas sigurnim za veličanje Tvoga imena! Pomozi ugroženim muslimanima, ma gdje bili i podari im skoru pobjedu! Sačuvaj nas od zla Tvojih i naših neprijatelja! Uputi našu djecu i potomke, budi nam Milostiv na Sudnjem danu i počasti nas u Džennetu društvom poslanika, iskrenih, šehida i dobrih ljudi!
وَ السَّلاَمُ عَلَيْكُمْ وَ رَحْمَةُ اللَّهِ!
Nezim Halilović Muderris

[Mustafa]

#37814

Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini – Medžlis IZ-e Sarajevo – džamija Kralj Fahd –
hutba: 13/2012 – 15. džumade-l-ula 1433.H. / 06. april 2012.g.

[b][b]DVADESET GODINA OD POČETKA ORUŽANE AGRESIJE I
GENOCIDA U REPUBLICI BOSNI I HERCEGOVINI[/b][/b]

Braćo i sestre u islamu! [b]Danas 15. džumade-l-ula 1433.H., 6. aprila 2012. godine[/b], hutbu sam naslovio sa Dvadeset godina od početka oružane agresije i genocida u Republici Bosni i Hercegovini. Za ovu temu sam se opredijelio iz razloga što se upravo danas navršava dvadeset godina od početka oružane agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu od strane krnje Jugoslavije, a godinu dana poslije i od strane Republike Hrvatske. Pojmovi „oružana agresija“ i „genocid“ su kodovi moderne historije Bošnjaka, kodovi koje ne smijemo zaboraviti kako se isto ne bi ponovilo našoj djeci i potomcima, pa i nama samima.

Braćo i sestre, podsjećam sebe i vas na dio 217. ajeta Sure El-Bekare:
…وَلاَ يَزَالُونَ يُقَاتِلُونَكُمْ حَتَّىَ يَرُدُّوكُمْ عَن دِينِكُمْ إِنِ اسْتَطَاعُواْ…
…Oni će se neprestano boriti protiv vas, dok vas ne odvrate od vjere vaše, ako budu mogli…
Ova kur’anska istina ostaje sve do Sudnjega dana i o njoj nema polemike, a najčudnije je i najbolnije kada se ove kur’anske istine iskuse u vlastitim životima i iz toga se ne izvuče pouka.
Početkom 1992. godine srpski nacionalisti su odlučili provesti u djelo Načertanije, od Ilije Garašanina, srpskog nacionaliste koji je u sredinom XIX stoljeća zagovarao stvaranje Velike Srbije, kao i Memorandum SANU (Srpske akademije nauka i umjetnosti) iz Beograda, sačinjen 1986. godine, koji je naglašavao “nužnost nacionalnog ujedinjenja srpskog naroda, bez obzira gdje se nalazili”, razumijevajući to kao historijsko i demokratsko pravo srpskog naroda. Glavni redaktor Memoranduma, Srpski nacionalista Dobrica Ćosić ističe da je “ujedinjenje svih Srba u jednu državu historijski cilj srpskog naroda”. U cilju stvaranja “Velike Srbije” izvršena je kompleksna politčko-psihološka priprema masa za ratna osvajanja, uz famozne mitinge i “događanja naroda”.

Nakon agresije na Sloveniju i Hrvatsku, uslijedila je duga i teška oružana agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu, koju su provodili: takozvana JNA, jedinice MUP-a krnje Jugoslavije, paravojne formacije krnje Jugoslavije u vidu: Arkanovaca, Šešeljevaca i drugih i izdajničke srpske snage iz Republike Bosne i Hercegovine. Obzirom da Srbi u Republici Bosni i Hercegovini nisu bili locirani na jednom području, preduzete su zločinačke akcije ubijanja, hapšenja, silovanja, mučenja i protjerivanja nesrba.
Četnici su partizanske spomenice, kojima su se okitili poslije Drugog svjetskog rata, zamijenili kokaradama, koje su bile njihovo trajno obilježje. Okrvavljene kame, kojima su s koljena na koljeno klani Bošnjaci i kojima su parane utrobe trudnica, a živa izvađena djeca bacana u zrak i dočekivana na njih, bile su iznova naoštrene i spremne za krvavi pohod. Svo oružje i oruđe takozvane JNA, kao i oružje Teritorijalne odbrane Republike Bosne i Hercegovine, koje smo mi građani Republike Bosne i Hercegovine kupili, stavljeno je na raspolaganje četnicima, koji su pokrvavljenih očiju jurišali na sve što je ikada imalo veze s islamom i muslimanima. Istina je da su meta njihovih zločina bili i drugi narodi, kao i pojedini Srbi koji su odbili da učestvuju u zločinima. I uživali su zločinci u svome zločinu smatrajući to velikom čašću, podvigom i pobjedom srpskoga naroda, a jadni li su narodi i pojedinci koji na zločinu grade vlastitu slavu!?!

Agresori na Republiku Bosnu i Hercegovinu nisu pravili razliku između: vjernika i ateiste, člana SDA i Pokreta za Jugoslaviju, manje pobožnog i više pobožnog, moralnog i nemoralnog, trijeznog i pijanice, onoga koji je jeo krmetinu i drugoga koji je nikada nije probao, onoga ko je udavao za njih i koji se ženio od njih i onoga koji to nije činio, onoga koji je psovao svetinje i onoga koji to nije činio, onoga koji se zaklinjao u Jugoslaviju i bratstvo i jedinstvo i onoga koji je znao da je to farsa prisutna samo u bošnjačkim glavama… Svi su Bošnjaci pred agresorima i domaćim izdajnicima i zločincima bili isti i svi su trebali biti poubijani na što svirepiji način. Kada srbijanski zločinci u Bijeljni nisu mogli razlikovati, Bošnjaka od nebošnjaka, ubijali su sve osunećene muškarce. Silovane su djevojčice od devet godina i nene od osamdeset godina, a zločinci su bili svjesni da je “udariti na čast žene muslimanke” teže i od samog ubistva. Tako je projekat silovanja sistematski provođen na čitavom okupiranom teritoriju Republike Bosne i Hercegovine. Zločinci su silovali djevojčice na oči njihovih roditelja, braće, deda i nena. U usijane rerne su pred očima majki stavljali njihovu dojenčad. Na Višegradskoj ćupriji, vakufu Mehmed-paše Sokolovića, zločinci su Bošnjake žive nabijali na kolac, a potom pekli na ražnju. Korištene su i druge najgnusnije metode zločina nad kojima um staje…

U tim okolnostima su naivni Bošnjaci očekivali efikasnu vojnu i humanitarnu pomoć međunarodne zejadnice, koja je bila obavezna zaštititi svoju novu članicu UN-a, ali te pomoći nije bilo. Naprotiv, uveden je embargo na uvoz oružja, što je bilo klasično vezanje ruku žrtvi, dok je agresor na raspolaganju imao silnu tehniku i dobro obučeno ljudstvo. U embargu na uvoz oružja u Republiku Bosnu i Hercegovinu se ogleda licemjerstvo međunarodne zajednice i saučesništvo u zločinu.
Genocid nad Bošnjacima na koncu XX stoljeća, od 1992. do 1995. godine, je jedan u nizu pokušaja srpskog i hrvatskog agresora da Republiku Bosnu i Hercegovinu međusobno podijele, te da je etnički očiste od Bošnjaka kao autohtonog naroda koji islam baštini kao vjeru, a dogovor u Karađorđevu između Miloševića i Tuđmana je potvrda tome. Srpski i hrvatski agresori su u ime velikosrpskih i velikohrvatskih ciljeva počinili zločin nad onima koji su za njih poturice, balije ili Muslimani – Bošnjaci.

Genocid nad Bošnjacima, na cijelom prostoru Republike Bosne i Hercegovine, a posebno u takozvanim zaštićenim zonama: Srebrenici, Žepi, Goraždu i Bihaću, događao se na očigled cijeloga svijeta i to Bošnjaci ne smiju zaboraviti, jer zaborav je jedan od najsvirepijih i najbezdušnijih neprijatelja jednoga naroda. Bošnjaci su samo zato što su muslimani, a ne npr. Kršćani ili višebošci, bili predmetom neviđenog genocida koji je imao za cilj njihovo biološko istrijebljenje kao i zatiranje njihovih: vjerskih, kulturnih i svih drugih obilježja. Sve to nije mogla da “čuje i vidi” “gluha i ćorava” Evropa, koja se tješila da je humanitarna pomoć koju šalje potpuno amnestira, bez obzira što se u toj pomoći ponekad moglo naći i onoga bez čega su Bošnjaci mogli da opstanu, kao što su četkice i paste za zube, čačkalice, toalet papir i slično. Mojim hrabrim Žepljacima su u akciji padobran bacane i Biblije, te lanč-paketi sa svinjetinom, a zna se da su u Žepi Bošnjaci bili stopostotno stanovništvo, ako zanemarimo “stručne srbijanske i crnogorske nastavne kadrove”, koji su činili većinu nastavnog osoblja OŠ 1. maj u Žepi.

Evropa i Zapad su zasigurno pali na ispitu kada su bezdušno posmatrali kako se Bošnjaci, jedan od najstarijih evropskih naroda, ubija i kako se ruše kulturna blaga, kojima bi se trebala ponositi Evropa i cijeli svijet. Prije pet stoljeća, u vrijeme kada se kršćanska Evropa dičila svojom prljavštinom i kada je ta ista Evropa inovirala štikle, kako bi prljavim evropskim ulicama mogli da se koliko-toliko normalno kreću, u vrijeme kada su tragali za najboljim mirisima, kojima su željeli neutralisati smrad koji se zbog nekupanja mjesecima i godinama širio evropskim metropolama, u Sarajevu i Bosni i Hercegovini su bila: javna kupatila, javne česme, javne besplatne bolnice, hanovi, karavan-saraji, učilišta i biblioteke. U to vrijeme su se na najboljim lokacijama, u blizinama džamija, od državnih novaca pravile crkve i sinagoge i nikada se niko od muslimana nije protivio jačini crkvenih zvona, i nikada niko nije ni pomislio da kaže koju ružnu riječ nemuslimanu, jer je pravo svakog čovjeka da vjeruje u što želi.

A u toj istoj “civiliziranoj i demokratskoj” Evropi, na početku XXI stoljeća u većini zemalja nema džamija, niti će ih sve su prilike uskoro biti, jer se, navodno, ne uklapaju u regulacione planove, a da ne govorimo o ezanu koji se može učiti samo u zatvorenom prostoru.

U Republici Bosni i Hercegovini je proveden strašan genocid, a na njegovim temeljima je u Dejtonu priznata i genocidna tvorevina dejtonska Republika Srpska, u čemu međunarodna zajednica ima velike “zasluge.”
Ideja i inicijativa o rehabilitaciji Draže Mihajlovića, vođe četničkog pokreta, koji je strijeljan 17. jula 1946. godine treba da zabrine sve nas, jer je to ujedno i pokušaj rehabilitacije ideje četništva koja podrazumijeva najstrašnije zločine i genocid. Ali i bez toga Ravnogorci se okupljaju i organiziraju i prkose svima nama, a posebno organima vlasti i međunrodnim institucijama, koji sve to nijemo posmatraju i ne žele preduzeti ništa da se njihovo djelovanje spriječi. Prošlogodišnja izjava vođe Ravnogorskog četničkog pokreta: „Nama koji baštinimo tradiciju Ravnogorskog pokreta nikada relaksiranija situacija nije bila. Za nas je rat izazov i ako bog da bit će rata. Nemojte misliti da se ovdje išta može riješiti lijepim metodama. Odavno je to pogrešno i bez agresivnih metoda nema rješenja. Jedna od agresivnih metoda jeste što smo mi ravnogorci već pet godina ujedinjeni na svim prostorima srpske otadžbine…” Prema tome Ravnogorski četnički pokret u Republici Srpskoj, uživa u slobodi koju su im omogućile institucije vlasti Bosne i Hercegovine, što je zaista sramno i to su dodatni razlozi da budemo oprezniji i svjesniji opasnosti kojima smo okruženi.

Braćo i sestre! Ne zaboravimo agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocid nad Bošnjacima! Budimo budni i oprezni! Trudimo se da u svojim životima budemo dosljedni nosioci baklje islama, rađajmo, odgajajmo i školujmo našu djecu, pričajmo im o agresiji i genocidima, jer na žalost o tome djeca ne uče u svojim školama i fakultetima, budimo hrabri i odlučni i nikada više ne dozvolimo da stojeći u redovima čekamo milost koljača!

Gospodaru, učvrsti nas na putu islama, ne dozvoli da pod tegobama pokleknemo, učini nas sigurnim za veličanje Tvoga imena! Pomozi ugroženim muslimanima, ma gdje bili i podari im skoru pobjedu! Sačuvaj nas od zla Tvojih i naših neprijatelja! Uputi našu djecu i potomke, budi nam Milostiv na Sudnjem danu i počasti nas u Džennetu društvom poslanika, iskrenih, šehida i dobrih ljudi!
وَ السَّلاَمُ عَلَيْكُمْ وَ رَحْمَةُ اللَّهِ!
Nezim Halilović Muderris

[Mustafa]

#38150

DOVA MU’MINA SE NE ODBIJA

Braćo i sestre u islamu! Danas 06. džumade-l-uhra 1433.H., 27. aprila 2012. godine, hutbu sam naslovio sa Dova mu’mina se ne odbija. Dova je braćo i sestre moramo priznati, nepoznanica velikog broja nas, a veoma nam je potrebna, jer je dova naš snažan oslonac, pogotovo ako imamo na umu da se dova onih kojima je učinjeno nasilje ne odbija, a nama Bošnjacima je učinjena velika nepravda i nad nama je počinjen stravičan zločin i nasilje. Zato, ne škrtarimo sa našim dovama, a naš Gospodar Kojem upućujemo dove je Svemoćan i On nas neće ostaviti uskraćenim i poniženim!

U mnogim Kur’anskim ajetima, u različitim kontekstima, se spominje dova, a kada se ima u vidu kao što Kur’an kaže, da je „čovjek stvoren slabim” “وَ خُلِقَ الإِنْسَانُ ضَعِيفًا”, onda mu je dova i te kako potrebna i to iskrena dova, kojom se obraća svome Gospodaru i samo od Njega pomoć traži. U islamu braćo i sestre nema posrednika između Allaha, subhanehu ve te’ala, i roba koji traži.

Riječ dova (du’a) je arapskog porijekla i nastala je od glagola de’a, jed’u – moliti, tražiti. Du’a (dova) u prijevodu na bosanski jezik znači: zov, poziv, dozivanje, prizivanje, molitva, moljenje, molba…
Kur’an u sebi sadrži mnogo dova, a prva Kur’anska sura, El-Fatiha i posljednje dvije Kur’anske sure su dove, tako da Kur’an započinje i završava dovom.
Kaže Allah, dželle še’nuhu, u 186. ajetu Sure El-Bekare:
وَإِذَا سَأَلَكَ عِبَادِي عَنِّي فَإِنِّي قَرِيبٌ أُجِيبُ دَعْوَةَ الدَّاعِ إِذَا دَعَانِ فَلْيَسْتَجِيبُوا لِي وَلْيُؤْمِنُوا بِي لَعَلَّهُمْ يَرْشُدُونَ
Kada te upitaju o Meni Moji robovi, ti im reci da sam Ja blizu, uslišavam dovu onoga koji moli, kada Me zamoli, pa neka se i oni Meni odazovu i neka Me vjeruju, ne bi li bili upućeni!
Allah, subhanehu ve te’ala, je kako stoji u citiranom ajetu blizu Svojih robova i On se odaziva na njihove dove, a mi kao Njegova stvorenja smo dužni da poslušamo Njegov poziv i da u Njega čvrsto vjerujemo.

Kur’an spominje i dove poslanika, kao što su: Nuh, alejhis-selam, Ibrahim, alejhis-selam, Zekerijja, alejhis-selam, Junus, alejhis-selam, Idris, alejhis-selam, Jakub, alejhis-selam, Jusuf, alejhis-selam i Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem.
Kur’an ne samo da je preporučio dovu putem ukazivanja na Allahove, subhanehu ve te’ala, poslanike, koji su Mu mnogo upućivali dove, već je dovu naredio, što potvrđuje 60. ajet Sure Gafir:
وَقَالَ رَبُّكُمُ ادْعُونِي أَسْتَجِبْ لَكُمْ إِنَّ الَّذِينَ يَسْتَكْبِرُونَ عَنْ عِبَادَتِي سَيَدْخُلُونَ جَهَنَّمَ دَاخِرِينَ
Gospodar vaš je rekao: „Zovite Me (dovu Mi činite), Ja ću vam se odazvati! Uistinu, oni koji se budu oholili prema robovanju Meni, ući će u džehennem poniženi.
Dove koje upućujemo našem Gospodaru, mogu biti upućene različitim Njegovim imenima, kao što stoji u dijelu 110. ajeta Sure El-Isra’:
قُلِ ادْعُواْ اللَّهَ أَوِ ادْعُوا الرَّحْمَنَ أَيًّا مَّا تَدْعُوا فَلَهُ الأَسْمَاءُ الْحُسْنَى…
Reci: „Zovite: „Allah“ ili zovite: „Er-Rahman – Milostivi“; kako god Ga budete zvali, Njegova su imena najljepša…
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u kratkom hadisu koji bilježi imam Tirmizija definiše dovu riječima:
عَنِ النُّعْمَانَ بْنَ بَشِيرٍ رَضِيَ اللهُ عَنْهُ أَنَّ رَسُولَ اللهِ صَلىَّ اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ قَالَ: “الدُّعَاءُ هُوَ الْعِبَادَةُ” (الترمذي)
Prenosi En-Nu’man bin Bešir, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Dova je ibadet!” (Tirmizija)
Allah, dželle še’nuhu, dovi daje posebnu počast, kao što stoji u hadisu, koji bilježi imam Tirmizija:
عَنْ أَبِي هُرَيْرَةَ رَضِيَ اللهُ عَنْهُ أَنَّ رَسُولَ اللهِ صَلىَّ اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ قَالَ: “لَيْسَ شَيْءٌ أكْرَمَ عَلَى اللَّهِ تَعَالَى مِنَ الدُّعَاءِ” (الترمذي)
Prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Kod Allaha nema ništa plemenitije od dove!” (Tirmizija)
Kada je to tako, braćo i sestre, upućujmo iskrene dove Allahu, subhanehu ve te’ala, Kojem pripadaju sva Vlast i Moć i Koji se raduje našim dovama!

Mi smo kao vjernici dužni da se samo Allahu, dželle še’nuhu, obraćamo i da od Njega pomoć tražimo, kao što stoji u hadisu koji bilježi imam Tirmizija:
عَنِ ابْنِ عَبَّاسٍ رَضِيَ اللهُ عَنْهُ أَنَّ رَسُولَ اللهِ صَلىَّ اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ قَالَ: “إِذَا سَأَلْتَ فَاسْأَلِ اللهَ، وَإِذَا اسْتَعَنْتَ فَاسْتَعِنْ بِاللهِ.” (الترمذي)
Prenosi Ibn Abbas, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Kada moliš, moli Allaha, a kada tražiš pomoć, traži od Allaha!” (Tirmizija)
Allah, subhanehu ve te’ala, od svojih iskrenih robova prima dove, koje ne sadrže grijeh, niti kidanje rodbinskih veza. U tom smislu je i hadis koji bilježi imam Ahmed:
عَنْ أَبيِ سَعِيدِ الْخُدْرِيِّ رَضِيَ اللهُ عَنْهُ أَنَّ رَسُولَ اللهِ صَلىَّ اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ قَالَ: “مَا مِنْ مُسْلِمٍ يَدْعُو بِدَعْوَةٍ لَيْسَ فِيهَا إِثْمٌ وَلاَ قَطِيعَةُ رَحِمٍ إِلاَّ أَعْطَاهُ اللهُ بِهَا إِحْدَى ثَلاَثٍ: إِمَّا أَنْ يُعَجِّلَ لَهُ دَعْوَتَهُ، وَإِمَّا إِنْ يَدَّخِرَ لَهُ، وَإِمَّا إِنْ يَكُفَّ عَنْهُ مِنَ السُّوءِ بِمِثْلِهَا.” قَالُوا: “إِذَنْ نَكْثُرُ؟” قَالَ: “اللهُ أَكْثَرُ.” (أحمد)
Prenosi Ebu Seid El-Hudri, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Svaki musliman, koji zamoli neku želju, u kojoj nema grijeha ni kidanja rodbinskih veza, Allah mu dadne jedno od troga; želji mu odmah udovolji, ostavi mu je za budući svijet ili ga sačuva od sličnog zla.” Rekoše: “Onda ćemo mnogo doviti!?” Reče: “Allah daje više.” (Ahmed)

Dova, braćo i sestre može promijeniti kader, kao što stoji u hadisu koji bilježi imam Ahmed:
عَنْ ثَوْبَانَ رَضِيَ اللهُ عَنْهُ أَنَّ رَسُولَ اللهِ صَلىَّ اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ قَالَ: “لاَ يَرُدُّ الْقَدَرَ إِلاَّ الدُّعَاءُ، وَلاَ يَزِيدُ فِي الْعَمَلِ إِلاَّ الْبِرُّ، وَإِنَّ الرَّجُلَ لَيُحْرَمُ الرِّزْقَ بِالذَّنْبِ.” (أحمد)
Prenosi Sevban, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Kader ne mijenja ništa osim dove, dobra djela ne povećava osim dobročinstvo i čovjeku će biti uskraćena opskrba zbog grijeha!” (Ahmed)
Muslimani kada jedni za druge upućuju dove, Allah, subhanehu ve te’ala, preko svojih meleka im obećava isto, kao što stoji u hadisu koji bilježi imam Muslim:
عَنْ أَبيِ الدَّرْدَاءَ رَضِيَ اللَهُ عَنْهُ أَنَّ رَسُولَ اللَّهِ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَ سَلَّمَ قَالَ: “مَا مِنْ مُسْلِمٍ يَدْعُو لِأَخِيهِ بِظَهْرِ الْغَيْبِ إِلاَّ قَالَ الْمَلَكُ الْمُوَكَّلُ: “وَلَكَ بِمِثْلِ.” (مسلم)
Prenosi Ebu Ed-Derda’, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nema niti jednog muslimana koji moli u odsustvu za svoga brata, a da melek zadužen za njega ne kaže: “I tebi isto tako!” (Muslim)
Kako je lijep i poticajan ovaj hadis, braćo i sestre, pa zato molimo u odsustvu za našu braću i sestre, jer ćemo za to imati dovu meleka, a naš Gospodar će nam podariti isto i mnogo više od toga, jer su kod Njega riznice nebesa i Zemlje!
Trojici će dova biti primljena, kao što stoji u hadisu koji bilježi imam Tirmizija:
عَنْ أَبِي هُرَيْرَةَ رَضِيَ اللهُ عَنْهُ أَنَّ رَسُولَ اللهِ صَلىَّ اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ قَالَ: “ثَلاَثَةٌ لاَ تُرَدُّ دَعْوَتُهُمْ: الصَّائِمِ حِتَّى يُفْطِرُ، وَالْإِمَامِ الْعَادِلِ، وَدَعْوَةُ الْمَظْلُومِ، يَرْفَعُهَا اللهُ فَوْقَ الْغَمَامِ، وَيَفْتَحُ لَهَا أَبْوَابَ السَّمَاءِ وَيَقُولُ الرَّبُّ: “وَعِزَّتِي لَأَنْصُرَنَّكَ وَلَوْ بَعْدَ حِينٍ.” (الترمذي)
Prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Trojici se dova ne odbija: postaču dok se ne omrsi, pravednom vladaru i mazlumu (osobi kojoj se čini nepravda). Nju Allah uzdiže iznad oblaka i kaže Gospodar: “Tako mi Moje veličine, pomoći ću ti makar malo pričekao!” (Tirmizija)

Kada imamo na umu ove riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, dužni smo da se iskreno obraćamo Allahu, dželle še’nuhu, u dovama koje izbijaju iz naših duša, a Njegove, subhanehu ve te’ala, riznice su nepresušne! Koristimo posebne trenutke, u kojima se dova ne odbija, a u petak ima jedan trenutak u kojem se dove primaju, bez odgađanja, pa se trudimo da pronađemo taj trenutak i obilježimo dovom!

Braćo i sestre, budimo od onih koji upućuju iskrene dove Allahu, subhanehu ve te’ala, klanjajmo pet propisanih namaza, jer bez namaza nema iskrenog mu’mina, a prvo za što ćemo biti pitani na Sudnjem danu je namaz i pripremajmo se za taj Dan!
Gospodaru, pomozi svim ugroženim muslimanima, a posebno našoj braći i sestrama u Siriji, učvrsti nas na putu islama, ne iskušavaj nas sa onim što ne možemo podnijeti, učini nas od onih koji uče iskrene dove i čije dove se primaju, uputi našu djecu i naše potomke i učini ih časnim pripadnicima ummeta i radostima naših očiju i srca, budi nam milostiv na Sudnjem danu i počasti nas u džennetu, društvom poslanika, iskrenih, šehida i dobrih ljudi!
وَ السَّلَامُ عَلَيْكُمْ وَ رَحْمَةُ اللهِ!

Nezim Halilovic Muderris

[Mustafa]

#38159

DOVA MU’MINA SE NE ODBIJA

Braćo i sestre u islamu! Danas 06. džumade-l-uhra 1433.H., 27. aprila 2012. godine, hutbu sam naslovio sa Dova mu’mina se ne odbija. Dova je braćo i sestre moramo priznati, nepoznanica velikog broja nas, a veoma nam je potrebna, jer je dova naš snažan oslonac, pogotovo ako imamo na umu da se dova onih kojima je učinjeno nasilje ne odbija, a nama Bošnjacima je učinjena velika nepravda i nad nama je počinjen stravičan zločin i nasilje. Zato, ne škrtarimo sa našim dovama, a naš Gospodar Kojem upućujemo dove je Svemoćan i On nas neće ostaviti uskraćenim i poniženim!

U mnogim Kur’anskim ajetima, u različitim kontekstima, se spominje dova, a kada se ima u vidu kao što Kur’an kaže, da je „čovjek stvoren slabim” “وَ خُلِقَ الإِنْسَانُ ضَعِيفًا”, onda mu je dova i te kako potrebna i to iskrena dova, kojom se obraća svome Gospodaru i samo od Njega pomoć traži. U islamu braćo i sestre nema posrednika između Allaha, subhanehu ve te’ala, i roba koji traži.

Riječ dova (du’a) je arapskog porijekla i nastala je od glagola de’a, jed’u – moliti, tražiti. Du’a (dova) u prijevodu na bosanski jezik znači: zov, poziv, dozivanje, prizivanje, molitva, moljenje, molba…
Kur’an u sebi sadrži mnogo dova, a prva Kur’anska sura, El-Fatiha i posljednje dvije Kur’anske sure su dove, tako da Kur’an započinje i završava dovom.
Kaže Allah, dželle še’nuhu, u 186. ajetu Sure El-Bekare:
وَإِذَا سَأَلَكَ عِبَادِي عَنِّي فَإِنِّي قَرِيبٌ أُجِيبُ دَعْوَةَ الدَّاعِ إِذَا دَعَانِ فَلْيَسْتَجِيبُوا لِي وَلْيُؤْمِنُوا بِي لَعَلَّهُمْ يَرْشُدُونَ
Kada te upitaju o Meni Moji robovi, ti im reci da sam Ja blizu, uslišavam dovu onoga koji moli, kada Me zamoli, pa neka se i oni Meni odazovu i neka Me vjeruju, ne bi li bili upućeni!
Allah, subhanehu ve te’ala, je kako stoji u citiranom ajetu blizu Svojih robova i On se odaziva na njihove dove, a mi kao Njegova stvorenja smo dužni da poslušamo Njegov poziv i da u Njega čvrsto vjerujemo.

Kur’an spominje i dove poslanika, kao što su: Nuh, alejhis-selam, Ibrahim, alejhis-selam, Zekerijja, alejhis-selam, Junus, alejhis-selam, Idris, alejhis-selam, Jakub, alejhis-selam, Jusuf, alejhis-selam i Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem.
Kur’an ne samo da je preporučio dovu putem ukazivanja na Allahove, subhanehu ve te’ala, poslanike, koji su Mu mnogo upućivali dove, već je dovu naredio, što potvrđuje 60. ajet Sure Gafir:
وَقَالَ رَبُّكُمُ ادْعُونِي أَسْتَجِبْ لَكُمْ إِنَّ الَّذِينَ يَسْتَكْبِرُونَ عَنْ عِبَادَتِي سَيَدْخُلُونَ جَهَنَّمَ دَاخِرِينَ
Gospodar vaš je rekao: „Zovite Me (dovu Mi činite), Ja ću vam se odazvati! Uistinu, oni koji se budu oholili prema robovanju Meni, ući će u džehennem poniženi.
Dove koje upućujemo našem Gospodaru, mogu biti upućene različitim Njegovim imenima, kao što stoji u dijelu 110. ajeta Sure El-Isra’:
قُلِ ادْعُواْ اللَّهَ أَوِ ادْعُوا الرَّحْمَنَ أَيًّا مَّا تَدْعُوا فَلَهُ الأَسْمَاءُ الْحُسْنَى…
Reci: „Zovite: „Allah“ ili zovite: „Er-Rahman – Milostivi“; kako god Ga budete zvali, Njegova su imena najljepša…
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u kratkom hadisu koji bilježi imam Tirmizija definiše dovu riječima:
عَنِ النُّعْمَانَ بْنَ بَشِيرٍ رَضِيَ اللهُ عَنْهُ أَنَّ رَسُولَ اللهِ صَلىَّ اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ قَالَ: “الدُّعَاءُ هُوَ الْعِبَادَةُ” (الترمذي)
Prenosi En-Nu’man bin Bešir, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Dova je ibadet!” (Tirmizija)
Allah, dželle še’nuhu, dovi daje posebnu počast, kao što stoji u hadisu, koji bilježi imam Tirmizija:
عَنْ أَبِي هُرَيْرَةَ رَضِيَ اللهُ عَنْهُ أَنَّ رَسُولَ اللهِ صَلىَّ اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ قَالَ: “لَيْسَ شَيْءٌ أكْرَمَ عَلَى اللَّهِ تَعَالَى مِنَ الدُّعَاءِ” (الترمذي)
Prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Kod Allaha nema ništa plemenitije od dove!” (Tirmizija)
Kada je to tako, braćo i sestre, upućujmo iskrene dove Allahu, subhanehu ve te’ala, Kojem pripadaju sva Vlast i Moć i Koji se raduje našim dovama!

Mi smo kao vjernici dužni da se samo Allahu, dželle še’nuhu, obraćamo i da od Njega pomoć tražimo, kao što stoji u hadisu koji bilježi imam Tirmizija:
عَنِ ابْنِ عَبَّاسٍ رَضِيَ اللهُ عَنْهُ أَنَّ رَسُولَ اللهِ صَلىَّ اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ قَالَ: “إِذَا سَأَلْتَ فَاسْأَلِ اللهَ، وَإِذَا اسْتَعَنْتَ فَاسْتَعِنْ بِاللهِ.” (الترمذي)
Prenosi Ibn Abbas, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Kada moliš, moli Allaha, a kada tražiš pomoć, traži od Allaha!” (Tirmizija)
Allah, subhanehu ve te’ala, od svojih iskrenih robova prima dove, koje ne sadrže grijeh, niti kidanje rodbinskih veza. U tom smislu je i hadis koji bilježi imam Ahmed:
عَنْ أَبيِ سَعِيدِ الْخُدْرِيِّ رَضِيَ اللهُ عَنْهُ أَنَّ رَسُولَ اللهِ صَلىَّ اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ قَالَ: “مَا مِنْ مُسْلِمٍ يَدْعُو بِدَعْوَةٍ لَيْسَ فِيهَا إِثْمٌ وَلاَ قَطِيعَةُ رَحِمٍ إِلاَّ أَعْطَاهُ اللهُ بِهَا إِحْدَى ثَلاَثٍ: إِمَّا أَنْ يُعَجِّلَ لَهُ دَعْوَتَهُ، وَإِمَّا إِنْ يَدَّخِرَ لَهُ، وَإِمَّا إِنْ يَكُفَّ عَنْهُ مِنَ السُّوءِ بِمِثْلِهَا.” قَالُوا: “إِذَنْ نَكْثُرُ؟” قَالَ: “اللهُ أَكْثَرُ.” (أحمد)
Prenosi Ebu Seid El-Hudri, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Svaki musliman, koji zamoli neku želju, u kojoj nema grijeha ni kidanja rodbinskih veza, Allah mu dadne jedno od troga; želji mu odmah udovolji, ostavi mu je za budući svijet ili ga sačuva od sličnog zla.” Rekoše: “Onda ćemo mnogo doviti!?” Reče: “Allah daje više.” (Ahmed)

Dova, braćo i sestre može promijeniti kader, kao što stoji u hadisu koji bilježi imam Ahmed:
عَنْ ثَوْبَانَ رَضِيَ اللهُ عَنْهُ أَنَّ رَسُولَ اللهِ صَلىَّ اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ قَالَ: “لاَ يَرُدُّ الْقَدَرَ إِلاَّ الدُّعَاءُ، وَلاَ يَزِيدُ فِي الْعَمَلِ إِلاَّ الْبِرُّ، وَإِنَّ الرَّجُلَ لَيُحْرَمُ الرِّزْقَ بِالذَّنْبِ.” (أحمد)
Prenosi Sevban, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Kader ne mijenja ništa osim dove, dobra djela ne povećava osim dobročinstvo i čovjeku će biti uskraćena opskrba zbog grijeha!” (Ahmed)
Muslimani kada jedni za druge upućuju dove, Allah, subhanehu ve te’ala, preko svojih meleka im obećava isto, kao što stoji u hadisu koji bilježi imam Muslim:
عَنْ أَبيِ الدَّرْدَاءَ رَضِيَ اللَهُ عَنْهُ أَنَّ رَسُولَ اللَّهِ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَ سَلَّمَ قَالَ: “مَا مِنْ مُسْلِمٍ يَدْعُو لِأَخِيهِ بِظَهْرِ الْغَيْبِ إِلاَّ قَالَ الْمَلَكُ الْمُوَكَّلُ: “وَلَكَ بِمِثْلِ.” (مسلم)
Prenosi Ebu Ed-Derda’, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nema niti jednog muslimana koji moli u odsustvu za svoga brata, a da melek zadužen za njega ne kaže: “I tebi isto tako!” (Muslim)
Kako je lijep i poticajan ovaj hadis, braćo i sestre, pa zato molimo u odsustvu za našu braću i sestre, jer ćemo za to imati dovu meleka, a naš Gospodar će nam podariti isto i mnogo više od toga, jer su kod Njega riznice nebesa i Zemlje!
Trojici će dova biti primljena, kao što stoji u hadisu koji bilježi imam Tirmizija:
عَنْ أَبِي هُرَيْرَةَ رَضِيَ اللهُ عَنْهُ أَنَّ رَسُولَ اللهِ صَلىَّ اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ قَالَ: “ثَلاَثَةٌ لاَ تُرَدُّ دَعْوَتُهُمْ: الصَّائِمِ حِتَّى يُفْطِرُ، وَالْإِمَامِ الْعَادِلِ، وَدَعْوَةُ الْمَظْلُومِ، يَرْفَعُهَا اللهُ فَوْقَ الْغَمَامِ، وَيَفْتَحُ لَهَا أَبْوَابَ السَّمَاءِ وَيَقُولُ الرَّبُّ: “وَعِزَّتِي لَأَنْصُرَنَّكَ وَلَوْ بَعْدَ حِينٍ.” (الترمذي)
Prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Trojici se dova ne odbija: postaču dok se ne omrsi, pravednom vladaru i mazlumu (osobi kojoj se čini nepravda). Nju Allah uzdiže iznad oblaka i kaže Gospodar: “Tako mi Moje veličine, pomoći ću ti makar malo pričekao!” (Tirmizija)

Kada imamo na umu ove riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, dužni smo da se iskreno obraćamo Allahu, dželle še’nuhu, u dovama koje izbijaju iz naših duša, a Njegove, subhanehu ve te’ala, riznice su nepresušne! Koristimo posebne trenutke, u kojima se dova ne odbija, a u petak ima jedan trenutak u kojem se dove primaju, bez odgađanja, pa se trudimo da pronađemo taj trenutak i obilježimo dovom!

Braćo i sestre, budimo od onih koji upućuju iskrene dove Allahu, subhanehu ve te’ala, klanjajmo pet propisanih namaza, jer bez namaza nema iskrenog mu’mina, a prvo za što ćemo biti pitani na Sudnjem danu je namaz i pripremajmo se za taj Dan!
Gospodaru, pomozi svim ugroženim muslimanima, a posebno našoj braći i sestrama u Siriji, učvrsti nas na putu islama, ne iskušavaj nas sa onim što ne možemo podnijeti, učini nas od onih koji uče iskrene dove i čije dove se primaju, uputi našu djecu i naše potomke i učini ih časnim pripadnicima ummeta i radostima naših očiju i srca, budi nam milostiv na Sudnjem danu i počasti nas u džennetu, društvom poslanika, iskrenih, šehida i dobrih ljudi!
وَ السَّلَامُ عَلَيْكُمْ وَ رَحْمَةُ اللهِ!

Nezim Halilovic Muderris

[Mustafa]

#38220

“DAN DŽAMIJA” 1993. – 2012. godina

Braćo i sestre u islamu! Danas 13. džumade-l-uhra 1433.H., 04. maja 2012. godine, uz Allahovu, dželle še’nuhu, pomoć govorim na temu «Dan džamija 1993. – 2012. godina”. Podsjećanja radi, Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini je 2000. godine donio Odluku o obilježavanju 7. maja, «Danom džamija», jer je 07. maja 1993. godine u ranim jutarnjim satima minirana i porušena od strane srpskog agresora i domaćih srpskih zločinaca, Ferhadija džamija u Banja Luci.
“Dan džamija”, podsjeća na uništavanje svih džamija i drugih vakufskih objekata u Republici Bosni i Hercegovini u toku obje oružane agresije, sa istoka i zapada, u periodu 1992. – 1995. godina.

Ferhat-pašina džamija, sagrađena 1579. godine, centralni je objekat u Banja Luci i jedno je od najuspješnijih arhitektonskih ostvarenja bosanske arhitekture, XVI vijeka. Džamija je dimenzija 18 m. X 14 m., vrh kupole je visok 18 m., a munara 43 m.. Ferhadija je 1950. godine uvrštena u kulturnu baštinu Bosne i Hercegovine, a potom je uvrštena na listu spomenika svjetske baštine pri UNESCO-u. Džamija je djelimično uništena ekplozivom detoniranim 7. maja 1993. godine od strane srpskih zločinaca. Nakon prvog rušenja, vlasti Republike Srpske su organizovale potpuno rušenje i čišćenje terena na kojem se nalazio kompleks džamije. Kratko nakon rušenja Ferhadije, srušena je i obližnja sahat-kula, a ostaci ruševina su odvezeni na gradsku deponiju. Ferhadija je bila jedna od 16 Banjalučkih džamija, koje su tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu od 1992. – 1995. godine, do temelja porušene.
Džamije su Allahove, subhanehu ve te’ala, kuće na Zemlji i njima islam posvećuje posebnu pažnju, jer su one mjesta gdje se veliča Njegovo ime i gdje Mu se pada na sedždu, sa ciljem postizanja samo Njegova zadovoljstva.

Opće je poznato da neprijatelji islama, ne biraju metode u borbi protiv muslimana i za njih nisu svete: džamije, mektebi, mezarja, mostovi, sahat-kule, hanovi, hamami… Oni stoljećima zatiru tragove islama na širem prostoru Balkana, a preživjele muslimane prisiljavaju na stalnu hidžru i zbijanje na sve uži životni prostor, kako bi u svakom narednom naletu imali što manje posla. Džamije i vakufi se ovdje u Bosni i Hercegovini ruše od 1878. godine, pa sve do završetka posljednje dvije krvave oružane agresije na nju (1992.-1995.). Rušitelji se proglašavaju svecima i nacionalnim herojima, dok mi živimo u nadi da će se zločinci već jednom proći zločina i prihvatiti nas drugačijim…

Allah, dželle še’nuhu, u kategoriju najvećih nasilnika ubraja one koji u džamijama sprječavaju spominjanje Njegova imena i koji ih ruše, pa u 114. ajetu Sure El-Bekare kaže:
وَمَنْ أَظْلَمُ مِمَّنْ مَنَعَ مَسَاجِدَ اللَّهِ أَنْ يُذْكَرَ فِيهَا اسْمُهُ وَسَعَى فِي خَرَابِهَا أُوْلَئِكَ مَا كَانَ لَهُمْ أَنْ يَدْخُلُوهَا إِلَّا خَائِفِينَ لَهُمْ فِي الدُّنْيَا خِزْيٌ وَلَهُمْ فِي الْآخِرَةِ عَذَابٌ عَظِيمٌ
Ima li većeg nasilnika, od onoga koji brani da se u Allahovim džamijama ime Njegovo spominje i koji rade na tome da se one poruše? Takvi bi trebalo da u njih samo sa strahom ulaze! Na ovom svijetu doživjeće sramotu, a na onom svijetu patnju veliku!

Kakvi su samo zločinci i teroristi oni koji su sve džamije, mesdžide i ostale vakufe porušili tamo gdje je stizala njihova vojska ili gdje se uspostavljala njihova vlast?! I sve to su smatrali svojim velikim podvizima, a jadni li su narodi koji pokušavajući da izbrišu tragove kulturnog naslijeđa drugih naroda i etnički ih iskorijene, misle da će na taj način postati velikim i slavnim! Za vrijeme posljednje oružane agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu potpuno je porušeno 614 džamija (534 od strane srpskog, a 80 od hrvatskog agresora), dok je oštećeno 307 džamija (249 od srpskog, a 58 od hrvatskog agresora), što čini 80,5% od ukupnog broja 1144 džamije, koliko ih je bilo prije ove dvije agresije. Pored toga je od ukupno 557 mesdžda (džamija bez munare), potpuno porušeno njih 218 (175 od srpskog, a 43 od hrvatskog agresora), dok je oštećen 41 mesdžid (21 od srpskog, a 20 od hrvatskog agresora), što čini procenat od 46,40% mesdžida. Ovome treba dodati još 14 potpuno uništenih i 18 oštećenih mekteba, te 447 uništenih i 160 oštećenih drugih vakufskih objekata.

Ovo su podaci koje moramo znati, da se zlo ne ponovi, jer narod koji ne zna šta mu se desilo u bliskoj prošlosti, ima šansu za nestanak u eventualnom narednom naletu, a kada nestane tragova materijalne i duhovne kulture i kada se izgubi kolektivno pamćenje, blizu je i biološki nestanak jednoga naroda.

Ne samo da se zločinci nisu zadovoljili sa rušenjem džamija, nego su i njihove lokacije pretvarali ili još uvijek pretvaraju u parkirališta ili mjesta za izgradnju stambenih i dugih objekata. Na tom putu im niko od domaćih i međunarodnih faktora nije stajao, niti stoji, tako da su na oči obespravljenih Bošnjaka nicali objekti, u nadi da će pravednim rješenjem nekih od sudova naknadno biti uklonjeni, a sudovi su donosili presude ili odluke protiv oštećene strane, kao što je slučaj sa odlukama Doma za ljudska prava vezanim za Divičku i Zamlaz džamiju u Zvorniku.

Allahovom, subhanehu ve te’ala, voljom i snagom Bošnjaci, dobrovoljci iz islamskog svijeta i rijetki pojedinci iz druga dva naroda su se suprostavili strašnoj agresiji i zlu koje se nadvilo nad Republikom Bosnom i Hercegovinom i njihova je zasluga što makar na jednom dijelu Bosne i Hercegovine danas ima: džamija, mesdžida, mezarja i drugih vakufa, kao i vjerskih i drugih objekata drugih naroda. Islam je Bošnjake učinio posebnim, jer u protivnom na prostoru koji su oni branili ne bi ostala niti jedna crkva i sinagoga, a one su tu da svjedoče da mi nismo kao oni i da mi ne rušimo, nego gradimo i čuvamo i da uvažavamo druge i drugačije. Eto, to je islam i to je njegovo učenje! To su univerzalna islamska rješenja, koja garantiraju svakom pojedincu: slobodu, pravo na uživanje njegova posjeda i punu sigurnost u pravom smislu riječi.

Braćo i sestre! Gradimo džamije i čuvajmo džemat, ne dozvolimo da nam džamije ponovo budu samo kulturno-historijski spomenici, čuvajmo ih, jer ako ih ne budemo čuvali, zločinci će ih ponovo rušiti i na njihovim temeljima graditi zgrade i crkve i njihova mjesta pretvarati u parkinge ili pijace, a nama zamesti svaki trag! Zapamtimo da je naša obaveza rekonstrukcija svih porušenih džamija, na svakom mjestu gdje su one postojale i najozbiljnije pristupimo tom poslu! Uključimo se na prvom mjestu mi i naše porodice, animirajmo našu rodbinu, poručimo rođacima i komšijama u dijaspori da je naša obaveza rekonstrukcija porušenih džamija, jer su one simboli našeg višestoljetnog postojanja na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine! Ne čekajmo da nam hareme štite i ograđuju naši prijatelji iz islamskog svijeta, već se organizirajmo i uređujmo ih sami, jer je to naša obaveza prema našim umrlim!
Ne prodajimo i ne mijenjajmo imanja, već ih obnavljajmo i kultivišimo, jer ćemo za njih biti pitani na Sudnjem danu! Prodaja ili zamijena naše imovine, u manjem BH Entitetu ili na prostoru Federacije, odakle smo protjerani, je haram, jer se time prodaje dio Bosne i Hercegovine i svega što ona podrazumijeva!

Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini na svojoj 3. redovnoj sjednici održanoj u Sarajevu 13. oktobra 2011. godine, te na 4. redovnoj sjednici održanoj u Sarajevu 16. februara 2012. godine, donio zaključak da se za Dan džamija, ove godine, organizira sergija, poslije džume-namaza, na cijelom području IZ-e u BiH i Bošnjačke dijaspore za ukupljanje priloga u svrhu obnove porušene dvije džamije i to:

a) Ljubovića džamije u džematu Odžak, Medžlis IZ-e Nevesinje i džamiju u džematu Vikoč, Medžlis IZ-e Foča.

Džemat džamije Kralj Fahd kao i do sada provodi zaključke organa IZ-e, što čini inša-Allah i danas, organiziranjem pomenute sergije.

Molim Allaha, dželle še’nuhu, da nas učvrsti na putu islama, da ummet Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, učini onima koji će uspostavljati red i sprječavati nered na Zemlji, da nam pomogne da sačuvamo našu Bosnu i Hercegovinu, u kojoj ćemo sa ponosom i slobodno koračati i živjeti na svakom njenom pedlju, da nas sačuva iskušenja koja ne možemo podnijeti, da nas učini istinskom braćom, koja će jedni drugima praštati i upućivati iskrene dove za popravljanje našeg stanja i praštanje grijeha, da nam bude milostiv na Sudnjem danu i da nas u obećanim džennetima počasti društvom poslanika, iskrenih, šehida i dobrih ljudi!

وَ السَّلَامُ عَلَيْكُمْ وَ رَحْمَةُ اللهِ!

[Mustafa]

#38227

“DAN DŽAMIJA” 1993. – 2012. godina

Braćo i sestre u islamu! Danas 13. džumade-l-uhra 1433.H., 04. maja 2012. godine, uz Allahovu, dželle še’nuhu, pomoć govorim na temu «Dan džamija 1993. – 2012. godina”. Podsjećanja radi, Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini je 2000. godine donio Odluku o obilježavanju 7. maja, «Danom džamija», jer je 07. maja 1993. godine u ranim jutarnjim satima minirana i porušena od strane srpskog agresora i domaćih srpskih zločinaca, Ferhadija džamija u Banja Luci.
“Dan džamija”, podsjeća na uništavanje svih džamija i drugih vakufskih objekata u Republici Bosni i Hercegovini u toku obje oružane agresije, sa istoka i zapada, u periodu 1992. – 1995. godina.

Ferhat-pašina džamija, sagrađena 1579. godine, centralni je objekat u Banja Luci i jedno je od najuspješnijih arhitektonskih ostvarenja bosanske arhitekture, XVI vijeka. Džamija je dimenzija 18 m. X 14 m., vrh kupole je visok 18 m., a munara 43 m.. Ferhadija je 1950. godine uvrštena u kulturnu baštinu Bosne i Hercegovine, a potom je uvrštena na listu spomenika svjetske baštine pri UNESCO-u. Džamija je djelimično uništena ekplozivom detoniranim 7. maja 1993. godine od strane srpskih zločinaca. Nakon prvog rušenja, vlasti Republike Srpske su organizovale potpuno rušenje i čišćenje terena na kojem se nalazio kompleks džamije. Kratko nakon rušenja Ferhadije, srušena je i obližnja sahat-kula, a ostaci ruševina su odvezeni na gradsku deponiju. Ferhadija je bila jedna od 16 Banjalučkih džamija, koje su tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu od 1992. – 1995. godine, do temelja porušene.
Džamije su Allahove, subhanehu ve te’ala, kuće na Zemlji i njima islam posvećuje posebnu pažnju, jer su one mjesta gdje se veliča Njegovo ime i gdje Mu se pada na sedždu, sa ciljem postizanja samo Njegova zadovoljstva.

Opće je poznato da neprijatelji islama, ne biraju metode u borbi protiv muslimana i za njih nisu svete: džamije, mektebi, mezarja, mostovi, sahat-kule, hanovi, hamami… Oni stoljećima zatiru tragove islama na širem prostoru Balkana, a preživjele muslimane prisiljavaju na stalnu hidžru i zbijanje na sve uži životni prostor, kako bi u svakom narednom naletu imali što manje posla. Džamije i vakufi se ovdje u Bosni i Hercegovini ruše od 1878. godine, pa sve do završetka posljednje dvije krvave oružane agresije na nju (1992.-1995.). Rušitelji se proglašavaju svecima i nacionalnim herojima, dok mi živimo u nadi da će se zločinci već jednom proći zločina i prihvatiti nas drugačijim…

Allah, dželle še’nuhu, u kategoriju najvećih nasilnika ubraja one koji u džamijama sprječavaju spominjanje Njegova imena i koji ih ruše, pa u 114. ajetu Sure El-Bekare kaže:
وَمَنْ أَظْلَمُ مِمَّنْ مَنَعَ مَسَاجِدَ اللَّهِ أَنْ يُذْكَرَ فِيهَا اسْمُهُ وَسَعَى فِي خَرَابِهَا أُوْلَئِكَ مَا كَانَ لَهُمْ أَنْ يَدْخُلُوهَا إِلَّا خَائِفِينَ لَهُمْ فِي الدُّنْيَا خِزْيٌ وَلَهُمْ فِي الْآخِرَةِ عَذَابٌ عَظِيمٌ
Ima li većeg nasilnika, od onoga koji brani da se u Allahovim džamijama ime Njegovo spominje i koji rade na tome da se one poruše? Takvi bi trebalo da u njih samo sa strahom ulaze! Na ovom svijetu doživjeće sramotu, a na onom svijetu patnju veliku!

Kakvi su samo zločinci i teroristi oni koji su sve džamije, mesdžide i ostale vakufe porušili tamo gdje je stizala njihova vojska ili gdje se uspostavljala njihova vlast?! I sve to su smatrali svojim velikim podvizima, a jadni li su narodi koji pokušavajući da izbrišu tragove kulturnog naslijeđa drugih naroda i etnički ih iskorijene, misle da će na taj način postati velikim i slavnim! Za vrijeme posljednje oružane agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu potpuno je porušeno 614 džamija (534 od strane srpskog, a 80 od hrvatskog agresora), dok je oštećeno 307 džamija (249 od srpskog, a 58 od hrvatskog agresora), što čini 80,5% od ukupnog broja 1144 džamije, koliko ih je bilo prije ove dvije agresije. Pored toga je od ukupno 557 mesdžda (džamija bez munare), potpuno porušeno njih 218 (175 od srpskog, a 43 od hrvatskog agresora), dok je oštećen 41 mesdžid (21 od srpskog, a 20 od hrvatskog agresora), što čini procenat od 46,40% mesdžida. Ovome treba dodati još 14 potpuno uništenih i 18 oštećenih mekteba, te 447 uništenih i 160 oštećenih drugih vakufskih objekata.

Ovo su podaci koje moramo znati, da se zlo ne ponovi, jer narod koji ne zna šta mu se desilo u bliskoj prošlosti, ima šansu za nestanak u eventualnom narednom naletu, a kada nestane tragova materijalne i duhovne kulture i kada se izgubi kolektivno pamćenje, blizu je i biološki nestanak jednoga naroda.

Ne samo da se zločinci nisu zadovoljili sa rušenjem džamija, nego su i njihove lokacije pretvarali ili još uvijek pretvaraju u parkirališta ili mjesta za izgradnju stambenih i dugih objekata. Na tom putu im niko od domaćih i međunarodnih faktora nije stajao, niti stoji, tako da su na oči obespravljenih Bošnjaka nicali objekti, u nadi da će pravednim rješenjem nekih od sudova naknadno biti uklonjeni, a sudovi su donosili presude ili odluke protiv oštećene strane, kao što je slučaj sa odlukama Doma za ljudska prava vezanim za Divičku i Zamlaz džamiju u Zvorniku.

Allahovom, subhanehu ve te’ala, voljom i snagom Bošnjaci, dobrovoljci iz islamskog svijeta i rijetki pojedinci iz druga dva naroda su se suprostavili strašnoj agresiji i zlu koje se nadvilo nad Republikom Bosnom i Hercegovinom i njihova je zasluga što makar na jednom dijelu Bosne i Hercegovine danas ima: džamija, mesdžida, mezarja i drugih vakufa, kao i vjerskih i drugih objekata drugih naroda. Islam je Bošnjake učinio posebnim, jer u protivnom na prostoru koji su oni branili ne bi ostala niti jedna crkva i sinagoga, a one su tu da svjedoče da mi nismo kao oni i da mi ne rušimo, nego gradimo i čuvamo i da uvažavamo druge i drugačije. Eto, to je islam i to je njegovo učenje! To su univerzalna islamska rješenja, koja garantiraju svakom pojedincu: slobodu, pravo na uživanje njegova posjeda i punu sigurnost u pravom smislu riječi.

Braćo i sestre! Gradimo džamije i čuvajmo džemat, ne dozvolimo da nam džamije ponovo budu samo kulturno-historijski spomenici, čuvajmo ih, jer ako ih ne budemo čuvali, zločinci će ih ponovo rušiti i na njihovim temeljima graditi zgrade i crkve i njihova mjesta pretvarati u parkinge ili pijace, a nama zamesti svaki trag! Zapamtimo da je naša obaveza rekonstrukcija svih porušenih džamija, na svakom mjestu gdje su one postojale i najozbiljnije pristupimo tom poslu! Uključimo se na prvom mjestu mi i naše porodice, animirajmo našu rodbinu, poručimo rođacima i komšijama u dijaspori da je naša obaveza rekonstrukcija porušenih džamija, jer su one simboli našeg višestoljetnog postojanja na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine! Ne čekajmo da nam hareme štite i ograđuju naši prijatelji iz islamskog svijeta, već se organizirajmo i uređujmo ih sami, jer je to naša obaveza prema našim umrlim!
Ne prodajimo i ne mijenjajmo imanja, već ih obnavljajmo i kultivišimo, jer ćemo za njih biti pitani na Sudnjem danu! Prodaja ili zamijena naše imovine, u manjem BH Entitetu ili na prostoru Federacije, odakle smo protjerani, je haram, jer se time prodaje dio Bosne i Hercegovine i svega što ona podrazumijeva!

Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini na svojoj 3. redovnoj sjednici održanoj u Sarajevu 13. oktobra 2011. godine, te na 4. redovnoj sjednici održanoj u Sarajevu 16. februara 2012. godine, donio zaključak da se za Dan džamija, ove godine, organizira sergija, poslije džume-namaza, na cijelom području IZ-e u BiH i Bošnjačke dijaspore za ukupljanje priloga u svrhu obnove porušene dvije džamije i to:

a) Ljubovića džamije u džematu Odžak, Medžlis IZ-e Nevesinje i džamiju u džematu Vikoč, Medžlis IZ-e Foča.

Džemat džamije Kralj Fahd kao i do sada provodi zaključke organa IZ-e, što čini inša-Allah i danas, organiziranjem pomenute sergije.

Molim Allaha, dželle še’nuhu, da nas učvrsti na putu islama, da ummet Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, učini onima koji će uspostavljati red i sprječavati nered na Zemlji, da nam pomogne da sačuvamo našu Bosnu i Hercegovinu, u kojoj ćemo sa ponosom i slobodno koračati i živjeti na svakom njenom pedlju, da nas sačuva iskušenja koja ne možemo podnijeti, da nas učini istinskom braćom, koja će jedni drugima praštati i upućivati iskrene dove za popravljanje našeg stanja i praštanje grijeha, da nam bude milostiv na Sudnjem danu i da nas u obećanim džennetima počasti društvom poslanika, iskrenih, šehida i dobrih ljudi!

وَ السَّلَامُ عَلَيْكُمْ وَ رَحْمَةُ اللهِ!

[Mustafa]

#38334

بِسْمِ اللهِ الرَّحْمَنِ الرَّحِيمِ
Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini – Medžlis IZ-e Sarajevo – džamija Kralj Fahd –
hutba: 17/2012 – 20. džumade-l-uhra 1433.H. / 11. maj 2012.g.

RAZMIŠLJAMO LI O KABURIMA – NAŠIM SLIJEDEĆIM KUĆAMA

Braćo i sestre u islamu! Danas 20. džumade-l-uhra 1433. H, 11. maja 2012. godine, hutbu sam naslovio sa Razmišljamo li o kaburima – našim slijedećim kućama.

Na početku hutbe podsjećam sebe i vas na Suru Et-Tekasur (Nadmetanje), u kojoj Allah, subhanehu ve te’ala, kaže:
أَلْهَاكُمُ التَّكَاثُرُ(1) حَتَّى زُرْتُمُ الْمَقَابِرَ(2) كَلاَّ سَوْفَ تَعْلَمُونَ(3) ثُمَّ كَلاَّ سَوْفَ تَعْلَمُونَ(4) كَلاَّ لَوْ تَعْلَمُونَ عِلْمَ الْيَقِينِ(5) لَتَرَوُنَّ الْجَحِيمَ(6) ثُمَّ لَتَرَوُنَّهَا عَيْنَ الْيَقِينِ(7) ثُمَّ لَتُسْأَلُنَّ يَوْمَئِذٍ عَنِ النَّعِيمِ(8)
Zaokuplja vas nastojanje da što imućniji budete,(1) sve dok kabure ne naselite!(2) A ne valja tako, saznaćete svakako!(3) I još jednom, ne valja tako, saznaćete svakako!(4) Ne valja tako, neka znate pouzdano,(5) džehennem ćete vidjeti jasno!(6) I još jednom, doista će te ga vidjeti očigledno!(7) Zatim ćete toga Dana za sladak život biti pitani sigurno!(8)

Braćo i sestre, Allah, subhanehu ve te’ala, nas u citiranoj Suri podsjeća na ljudsku slabost koja se ogleda u međusobnom nadmetanju ljudi u pogledu broja djece i gomilanja imetaka, te da to traje sve dok ne nastanimo kabure, tj. dok ne umremo. Potom nam naš Gospodar potvrđuje tri puta da „tako (kako ljudi čine) ne valja“, te da će oni koji robuju dunjaluku zasigurno vidjeti džehennem i da će ljudi biti pitani za lagodan dunjalučki život.

Brate i sestro, razmišljamo li o trenutku kada će nam u kratku, davno zapisanu posjetu doći nenajavljeni gost, koji dolazi po zadatku, a ne da sa nama sijeli, ogovara i prenosi tuđe riječi, gost ispred kojeg ne možemo zaključati vrata i pogasiti svjetla, kako bi pomislio da nas nema kod kuće; to je Azrail, Melek smrti, koji ima zadatak da tačno u trenutku koji je propisan iščupa našu dušu iz našeg tijela, razmišljamo li o tome trenutku u kojem će naše tijelo bez duše postati nepomično, bespomoćno i beskorisno, kada će nas prisutni okrenuti prema Kibli, a mi ni riječi nećemo moći kazati, razmišljamo li o času kada će najbliže pokopno društvo nas preuzeti i odvesti u gasulhanu, kada će nas gasali kupati, ne vodeći računa o tome da voda bude na odgovarajućoj temperaturi, kada ćemo pored raznih odijela koja ostadoše u našim ormarima i regalima dobiti odijelo skrojeno od običnog šifona, kada će nas postaviti na tabut, skovan od obične jelovine, širine i dužine tamam prema našim tijelima, a samo prije dan ili nekoliko dana smo se vozili u klimatiziranim modernim vozilima i još uz to neki od nas imali vozače, kada će nas postaviti na mejtaš i klanjati nam dženazu, kada će nas žureći nositi do kabura, naše privremene kuće, do Dana proživljenja, kada će iznad nas postaviti obične daske, kao krov, bez izolacije i crijepa ili lima, kada će na nas bacati zemlju i kamenje, a nakon toga se svi razići da nastave živjeti ostatak svoga dunjalučkog života, a nas ostaviti same, razmišljamo li o dolaska dva meleka da nas u kaburu ispitaju, a nakon ispita da uživamo ili ne dao Allah patimo do Sudnjega dana?! Sve su to situacije o kojima svi mi, braćo i sestre trebamo razmišljati i za ta stanja se pripremati!

Prenosi se da je Rebi’a ibn Hejsem, pripremajući se za prvu kabursku noć, iskopao kabur u svojoj kući i kad god bi osjetio da mu je srce otvrdlo i zaboravilo na smrt, legao bi u kabur i zamišljao kao da je umro. Zatim bi se kajao i molio da se vrati na dunjaluk, učeči ajete:
حَتَّى إِذَا جَاءَ أَحَدَهُمُ الْمَوْتُ قَالَ رَبِّ ارْجِعُونِ(99) لَعَلِّي أَعْمَلُ صَالِحًا فِيمَا تَرَكْتُ… (100)
Kada nekom od njih smrt dođe, on uzvikne: “Gospodaru moj, povrati me,(99) da uradim kakvo dobro u onome što sam ostavio…(100) (Suretu El-Mu’minun)

A onda je sam sebi odgovarao: “Eto, vratio si se, Rebia!” Onda bi ustrajavao u ibadetu i dobrim djelima.
Hasan El-Basri je jedne prilike pratio dženazu i kad su došli do mezarja, sjeo je pored otvorenog kabura u koji je trebao biti ukopan umrli kojeg su nosili, pa je rekao: “Stvar (dunjalučki život) koja se ovako završava, u osnovi je bezvrijedna i tako je treba doživljavati, a stvar koja počinje ovim (tj. smrt) zaslužuje svaku pažnju i strah od onoga što će ona na kraju donijeti!”

I naši dobri preci, naše dede i babe su bili svjesni ništavnosti dunjaluka, pa su u ranijoj životnoj dobi, tj. u tridesetim ili četrdesetim godinama života, dok su još bili u snazi za sebe pripremali hrastove naslone, koje su držali na tavanu, da se dobro isuše i da su spremni za dženaze, kako se porodica oko toga ne bi zahmetlila i imali su u kući bar jedne ćefine, koje su nerijetko posuđivali onima kojima zatrebaju!
Omer ibn Abdul-Aziz je u jednom svom obraćanju kazao: “Čovječe, kad prođeš pored kabura, pozovi one koji su u njima, ako ti se mogu odazvati i zastani malo pored njih i vidi kako su blizu jedni drugih! Zatim, upitaj one među njima koji su na dunjaluku bili bogati, šta je ostalo od njihovog bogatstva! Upitaj ih šta se desilo sa njihovim jezicima kojima su govorili i sa očima kojima su uživali u gledanju dunjalučkih blagodati! Upitaj ih o nježnim kožama na njihovim tijelima, šta su s njima uradili crvi ispod njihovih ćefina! Crvi su im pojeli jezike, unakazili lica, uništili ljepotu i rastavili udove jedne od drugih. Sami su ostali u kući u kojoj su noći i dani isti.”

Prenosi se da je Osman ibn Affan, radijallahu anhu, kada bi stao pored nečijeg kabura, toliko plakao da bi mu se brada natopila suzama, pa su mu prisutni govorili: “Čudno je to, kad ti se spomenu džennet i džehennem, ti ne plačeš, a kada vidiš kabur, ti plačeš?” Odgovorio je: “Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Kabur je prva ahiretska stanica, i ako se čovjek tu spasi, onda je ono što nakon toga slijedi sve lakše, a ako se tu ne spasi, onda je ono što slijedi sve teže.”
Prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu: “Dok su jedne noći sjedili Ebu Bekr i Omer, prišao im je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i upitao: „Šta vas je ovdje dovelo?“ Rekoše: „Tako nam Onoga Koji te je s istinom poslao, iz naših kuća nas nije istjeralo ništa drugo do glad.“ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: „Tako mi Onoga Koji me je s istinom poslao, ni mene nije ništa drugo istjeralo.” Odatle su zajedno otišli do kuće jednog ensarije čija ih je žena dočekala. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upita: “Gdje ti je muž?” Odgovorila je da je otišao da im potraži pitke vode. Utom se čovjek pojavi noseći mješinu sa vodom, nazva im selam i reče: “Dobro došli! Zar je Allahovog roba mogao posjetiti neko odabraniji nego što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, koji me je posjetio danas?” Objesivši mješinu sa vodom za odsječenu granu palme, otišao je i donio im grozd hurmi. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ga upita: “Zašto ih nisi pootkidao?” Reče: “Htio sam da ih proberete sami.” Zatim je uzeo nož, pa mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nemoj da bi zaklao muzaru!” On im zakla bravče, pa im je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada su završili sa jelom, rekao: “Za ovo ćete, na Sudnjem danu, biti pitani. Iz vaših kuća vas je istjerala glad i niste se u njih ponovno vratili dok ovo niste dobili. Ovo spada u blagodati.” (Muslim)

Abdullah ibn Abbas, radijallahu anhu, kaže da riječi Allaha, subhanehu ve te’ala: ثُمَّ لَتُسْأَلُنَّ يَوْمَئِذٍ عَنِ النَّعِيمِ “zatim ćete toga dana o blagodatima biti pitani sigurno!”, znače: “Sladak život, tj. blagodati su zdravo tijelo, uši i oči. Allah će Svoje robove pitati u što su ih koristili, iako to On bolje zna od njih samih.” Na to se misli pod riječima Allaha, dželle še’nuhu: إِنَّ السَّمْعَ وَالْبَصَرَ وَالْفُؤَادَ كُلُّ أُوْلَئِكَ كَانَ عَنْهُ مَسْؤُولاً “…i sluh, vid i razum, za sve to će se, uistinu odgovarati.”
Braćo i sestre, ne dozvolimo da nas dunjaluk zavara i da ne dao Allah postanemo robovi dunjaluka i njegovi hamali, već budimo od onih koji dunjaluk koriste s mjerom i na Allahovu, dželle še’nuhu, putu za naše dobro na obadva svijeta, ispunjavajmo sve islamske obaveze, a posebno obavezu namaza, jer bez namaza nema pravog mu’mina, ispunjavajmo sve preuzete obaveze i natječimo se u dobru!

Molim Allaha, dželle še’nuhu, da nas učvrsti na putu islama i učini Svojim iskrenim robovima, ne robovima dunjaluka i prokletog šejtana, da ummet Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, učini onima koji će uspostavljati red i sprječavati nered na Zemlji, da obespravljene ljude, a posebno našu braću u Siriji spasi zuluma zulumćara, da nas sačuva iskušenja koja ne možemo podnijeti, da nas učini istinskom braćom, koja će jedni drugima praštati i upućivati iskrene dove za popravljanje našeg stanja i praštanje grijeha, da našu djecu i potomke učini radostima naših očiju i srca i prvacima ummeta, da nam bude milostiv na Sudnjem danu i da nas u obećanim džennetima počasti društvom poslanika, iskrenih, šehida i dobrih ljudi!

وَ السَّلَامُ عَلَيْكُمْ وَ رَحْمَةُ اللهِ!

[Author]

Posts