-
[color=#FF0000][b]Moje đačko doba u Sarajevu 19. dio
“STELEKS”[/b][/color]
To su bile godine otvaranja disco klubova.
Na Vrbanji u sjeni – Skupstine i Izvrsnog vijeca, staklenog racunarskog centra nekad mocne banke PBS, – u prostorijama naslonjenim na bivsi hangar odavno zatvorene remize, posljednjeg prebivalista zelenih “vashingtonaca”, se nalazio STELEKS.
STudenti ELEKtrotehnike Sarajevo. Klub studenata Elektrotehnickog Fakulteta Sarajevo.
Znači Steleks je bio lociran na desnoj obali Miljacke, uzvodno od mosta Vrbanja, na adresi Gundulićeva 2.
Steleks “disko” – dobra muzike, profesionalni zvuk, predivne prostorije za to doba.
Bilo je dosta tih klubova na prostorima kuda smo se mi kretali npr. ZUB (Klub studenata stomatologije), KUK-a (Klub studenata Medicine) itd..
Steleks je tih godina preuzeo od KUK-a (Klub studenata Medicine) titulu naj – kluba, STELEKS se izdigao za klasu iznad slicnih mjesta u gradu.
Da bi se ušlo u Steleks morao si imati njihovu člansku kartu i naravno morao si imati 18 godina. Sa rajom sam u par navrata posjetio i ovaj objekat i naravno smo ulazili obično bez problema. Uvijek se tu nalazilo načina da se uđe, bilo da poznajemo nekog studenta koji nam omogući da platimo ulaz i uđemo unutra bilo da uđemo na neku drugu foru… Već sam spominjao Marić Spomenka iz Doma SVČ sa kojim sam išao u ovaj klub, a tu je često bio i Enis Milavica (Sedrenik), sa kojim sam išao u isti razred medicinske škole..
Pošto su tu bili pretežno studenti i da tako kažem starija raja mi smo uglavnom bili više radoznali kako Steleks izgleda, kakva je atmosfera itd. Jer se o Steleksu naširoko i nadugačko pričalo.
Uglavnom priče o Steleksu su bile opravdane….
Nastaviće se…
[color=#FF0000][b]Moje đačko doba u Sarajevu 19. dio
“STELEKS”[/b][/color]
To su bile godine otvaranja disco klubova.
Na Vrbanji u sjeni – Skupstine i Izvrsnog vijeca, staklenog racunarskog centra nekad mocne banke PBS, – u prostorijama naslonjenim na bivsi hangar odavno zatvorene remize, posljednjeg prebivalista zelenih “vashingtonaca”, se nalazio STELEKS.
STudenti ELEKtrotehnike Sarajevo. Klub studenata Elektrotehnickog Fakulteta Sarajevo.
Znači Steleks je bio lociran na desnoj obali Miljacke, uzvodno od mosta Vrbanja, na adresi Gundulićeva 2.
Steleks “disko” – dobra muzike, profesionalni zvuk, predivne prostorije za to doba.
Bilo je dosta tih klubova na prostorima kuda smo se mi kretali npr. ZUB (Klub studenata stomatologije), KUK-a (Klub studenata Medicine) itd..
Steleks je tih godina preuzeo od KUK-a (Klub studenata Medicine) titulu naj – kluba, STELEKS se izdigao za klasu iznad slicnih mjesta u gradu.
Da bi se ušlo u Steleks morao si imati njihovu člansku kartu i naravno morao si imati 18 godina. Sa rajom sam u par navrata posjetio i ovaj objekat i naravno smo ulazili obično bez problema. Uvijek se tu nalazilo načina da se uđe, bilo da poznajemo nekog studenta koji nam omogući da platimo ulaz i uđemo unutra bilo da uđemo na neku drugu foru… Već sam spominjao Marić Spomenka iz Doma SVČ sa kojim sam išao u ovaj klub, a tu je često bio i Enis Milavica (Sedrenik), sa kojim sam išao u isti razred medicinske škole..
Pošto su tu bili pretežno studenti i da tako kažem starija raja mi smo uglavnom bili više radoznali kako Steleks izgleda, kakva je atmosfera itd. Jer se o Steleksu naširoko i nadugačko pričalo.
Uglavnom priče o Steleksu su bile opravdane….
Nastaviće se…
[color=#FF0000][b]Moje đačko doba u Sarajevu 20. dio
Dom mladih[/b][/color]
U Domu mladih su se rodile velike grupe Bijelo dugme, Indexi i druge, ali to je bilo znatno prije mog dolaska u Sarajevo.
Tu su imale svoje prve promotivne nastupe gotovo sve grupe koje su počinjale svoju karijeru, ali i one čija je karijera bila na usponu, one koje su postajale šampioni i one koje su šampioni bile; ne samo sarajevske, već s prostora čitave bivše Jugoslavije.
.jpg)
Obično bi govorili – možeš nastupati bilo gdje drugo, ali kad dođeš u Dom mladih da nastupiš pred četiri hiljade ljudi, što je maksimalni kapacitet koji je tada Dom mladih imao, i kad te sarajevska publika prihvati, to znači da si pravi roker.
Sarajevo je onomad krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih bilo u vrhu i muzičke i filmske i likovne djelatnosti u bivšoj zajedničkoj državi. Dom mladih je zaista imao specijalnu funkciju u radu svih tih bendova koji su prolazili kroz taj prostor.
U Domu mladih je upravo stasala, krajem sedamdesetih-početkom osamdesetih godina, jedna nova generacija, koja je poznata i znana kao new primitives, a koju su predstavljali Zabranjeno pušenje, Bombaj štampa, Elvis Dži Kurtović, Plavi orkestra, Bolero, Valentino, Merlin i tako dalje.
Sarajevo se priključilo tom new waveu i nakon nekoliko godina se pokazalo da je upravo ta sarajevska generacija bila jedna od najjačih, pa čak možda i najjača i najstabilnija u tom nekom novom muzičkom izrazu.
Imao sam par drugova koji su uvijek bili spremni otiči na neku dobru svirku, tako da smo sijaset koncerata ovih i drugih grupa slušali i gledali kada oni još nisu bili u fazi veće popularnosti. Sjećam se jednog koncerta gdje su predgrupa bili Zabranjeno Pušenje kada nisu imali niti jedan snimljeni album, a najveći hit im je bio ”Penzioneri na more idu zimi” Hoćemo na koncert a Enis pita babu da ga pusti na koncert. Babo ba svira Zabranjeno pušenje, a babo će mu na to e kad oni sviraju možeš ići, da je bogdo više grupa sa takvim imenima bolje bi bilo. Mi kasnije crkli od smijeha…
Skenderija: Frka sa Sokočanima
Koncert Riblje Čorbe početkom osamdesetih u Skenderiji. Pošto se za koncerte znalo 2-3 mjeseca unaprijed, znao sam da će rogatička raja doći na koncert pa sam ugovorio sa njima mjesto gdje ćemo se naći. Tako je i bilo Motori kako su ih zvali su bili tu: Šef, Alem, Caje a.r., Zop a.r. Kreso, i ostali da ne nabrajam….
Koncert ko koncercert uobičajno..
Mi smo bili na parketu negdje na sredini sale..
U po frke neki Sokočani počeše praviti probleme, traža belaja…
Poče guranje ali se brzo smiri… Ne prođe puno ponovo isto.
Neko iz našie grupe udari jednog od njih i da ne bi pravili belaje, odnodno da nas ne bi izbacili – pade dogovor da se nađemo poalije koncerta u parku preko puta Skenderije i da tu bude marisana…
Po izlasku sretosmo milicionera našeg Rogatičanina Ćolića i na brzinu mu ispričasmo o čemu se radi..
Super, kaže on, idem i ja biću pozadi vas a ako do toga dođe zvaću pojačanje pa ćemo ih pohvatati…
Dođosmo u park, meni Alem kaže Muta ti ćeš ovdje da stojiš i da brojiš koliko sam Sokočana povaljao i nasmijase na njemu svojstven način…
Alem ne obori ni jednog Sokočanina jer se ovi nisu ni pojavili u parku…
Bili smo tu još malo i onda smo se razišli…
Ja u Dom a oni su otišli na neke svoje lokacije….Nastaviće se…
[color=#FF0000][b]Moje đačko doba u Sarajevu 20. dio
Dom mladih[/b][/color]
U Domu mladih su se rodile velike grupe Bijelo dugme, Indexi i druge, ali to je bilo znatno prije mog dolaska u Sarajevo.
Tu su imale svoje prve promotivne nastupe gotovo sve grupe koje su počinjale svoju karijeru, ali i one čija je karijera bila na usponu, one koje su postajale šampioni i one koje su šampioni bile; ne samo sarajevske, već s prostora čitave bivše Jugoslavije.
Obično bi govorili – možeš nastupati bilo gdje drugo, ali kad dođeš u Dom mladih da nastupiš pred četiri hiljade ljudi, što je maksimalni kapacitet koji je tada Dom mladih imao, i kad te sarajevska publika prihvati, to znači da si pravi roker.
Sarajevo je onomad krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih bilo u vrhu i muzičke i filmske i likovne djelatnosti u bivšoj zajedničkoj državi. Dom mladih je zaista imao specijalnu funkciju u radu svih tih bendova koji su prolazili kroz taj prostor.
U Domu mladih je upravo stasala, krajem sedamdesetih-početkom osamdesetih godina, jedna nova generacija, koja je poznata i znana kao new primitives, a koju su predstavljali Zabranjeno pušenje, Bombaj štampa, Elvis Dži Kurtović, Plavi orkestra, Bolero, Valentino, Merlin i tako dalje.
Sarajevo se priključilo tom new waveu i nakon nekoliko godina se pokazalo da je upravo ta sarajevska generacija bila jedna od najjačih, pa čak možda i najjača i najstabilnija u tom nekom novom muzičkom izrazu.
Imao sam par drugova koji su uvijek bili spremni otiči na neku dobru svirku, tako da smo sijaset koncerata ovih i drugih grupa slušali i gledali kada oni još nisu bili u fazi veće popularnosti. Sjećam se jednog koncerta gdje su predgrupa bili Zabranjeno Pušenje kada nisu imali niti jedan snimljeni album, a najveći hit im je bio ”Penzioneri na more idu zimi” Hoćemo na koncert a Enis pita babu da ga pusti na koncert. Babo ba svira Zabranjeno pušenje, a babo će mu na to e kad oni sviraju možeš ići, da je bogdo više grupa sa takvim imenima bolje bi bilo. Mi kasnije crkli od smijeha…
Skenderija: Frka sa Sokočanima
Koncert Riblje Čorbe početkom osamdesetih u Skenderiji. Pošto se za koncerte znalo 2-3 mjeseca unaprijed, znao sam da će rogatička raja doći na koncert pa sam ugovorio sa njima mjesto gdje ćemo se naći. Tako je i bilo Motori kako su ih zvali su bili tu: Šef, Alem, Caje a.r., Zop a.r. Kreso, i ostali da ne nabrajam….
Koncert ko koncercert uobičajno..
Mi smo bili na parketu negdje na sredini sale..
U po frke neki Sokočani počeše praviti probleme, traža belaja…
Poče guranje ali se brzo smiri… Ne prođe puno ponovo isto.
Neko iz našie grupe udari jednog od njih i da ne bi pravili belaje, odnodno da nas ne bi izbacili – pade dogovor da se nađemo poalije koncerta u parku preko puta Skenderije i da tu bude marisana…
Po izlasku sretosmo milicionera našeg Rogatičanina Ćolića i na brzinu mu ispričasmo o čemu se radi..
Super, kaže on, idem i ja biću pozadi vas a ako do toga dođe zvaću pojačanje pa ćemo ih pohvatati…
Dođosmo u park, meni Alem kaže Muta ti ćeš ovdje da stojiš i da brojiš koliko sam Sokočana povaljao i nasmijase na njemu svojstven način…
Alem ne obori ni jednog Sokočanina jer se ovi nisu ni pojavili u parku…
Bili smo tu još malo i onda smo se razišli…
Ja u Dom a oni su otišli na neke svoje lokacije….Nastaviće se…
[color=#FF0000][b]Moje đačko doba u Sarajevu 21. dio
Hajmo još malo nazad[/b][/color]
Vikend je uvijek bio specifičan, ako si u Sarajevu onda sa rajom planiraš kako ga provesti, ali ako ćeš kući onda je to radost povratka rodnom gradu, domaćoj kuhinji i staroj raji…
Karte bi kupovali na stanici nekoliko dana prije polaska, a kada su praznici u pitanju i po nekoliko sedmica unaprijed. Tada su radnici, đaci, studenti, mještani usputnih sela rado i veoma često koristili autobus..
Obično ako imaš kartu nemaš problema, jer u autobus ulazi prvo raja koja ima kartu i sjeda na svoje mjesto, ako nemaš kartu onda je to procedura kakao kod konduktera pridoiti simpatije da te primi u autobus.
Pošto je moj babo radio u Tehnotransu dosta konduktera i vozača me je znalo tako da većinom nije bilo problema da uđem u autobus…I ako ne uđem u prvi autobus ima drugi, treći itd, a tu su višegradski, goraždanski, čajnički autobusi, pa onda Raketini iz Priboja i Užica itd… Obično su svi ovi autobusi vikendom bili krcati…
Kada se autobusom dođe na Viječnicu, obično vozač zaustavi da uzme nekoliko putnika iako smo već puni ko šibica. Na sjedištima sjedi 55 putnika a još 40-tak stoji uzmeđu sjedišta…
Mada ni šibica ne može stati unutra kondukter obično povikne:
Hajmo još malo nazad!
Raja nešto gunđa ali se pomalo pomjeri tek toliko da 4-5 novih putnika mogu uči u autobus..
A onda kada autobus krene počne priča i graja…
Neki gladni, nisu stigli jesti pa odmah razmotavaju jelo zamotano u papir, neko pitu, neko ćevape..
Razni mirisi se šire, nekom već muka i galami:
Otvorite prozore, dajte kesu…
Opet kad se prozori otvore, puše ovima pozadi pa se deru:
Zatvorite prozore, uhvatiće me promaha…
Onda će opet neko otvoriti šuber na krovu autobusa ali samo pravo nikako na stranu jer opet puše nekome…
A u busu temperatura do ključanja…
Obično se tu pusti neka kaseta da se umanji žamor raje i uz pjesmu i razgovor stigne se do Rogatice. Obično je to bilo za nekih sat i po….
A onda u povratku slična procedura: Kupovina karte ili rezervacija na staroj Autobuskoj stanici pored Arnautovića džamije… I ovi autobusi su nedeljom bili svi dupke puni…
Danas više nema gužve, galame, anegdota, šala pa ni pite ni ćevapa onako u papiru, jer se više u autobusima ne putuje kao što se nekada putovalo….
Nastaviće se…
[color=#FF0000][b]Moje đačko doba u Sarajevu 21. dio
Hajmo još malo nazad[/b][/color]
Vikend je uvijek bio specifičan, ako si u Sarajevu onda sa rajom planiraš kako ga provesti, ali ako ćeš kući onda je to radost povratka rodnom gradu, domaćoj kuhinji i staroj raji…
Karte bi kupovali na stanici nekoliko dana prije polaska, a kada su praznici u pitanju i po nekoliko sedmica unaprijed. Tada su radnici, đaci, studenti, mještani usputnih sela rado i veoma često koristili autobus..
Obično ako imaš kartu nemaš problema, jer u autobus ulazi prvo raja koja ima kartu i sjeda na svoje mjesto, ako nemaš kartu onda je to procedura kakao kod konduktera pridoiti simpatije da te primi u autobus.
Pošto je moj babo radio u Tehnotransu dosta konduktera i vozača me je znalo tako da većinom nije bilo problema da uđem u autobus…I ako ne uđem u prvi autobus ima drugi, treći itd, a tu su višegradski, goraždanski, čajnički autobusi, pa onda Raketini iz Priboja i Užica itd… Obično su svi ovi autobusi vikendom bili krcati…
Kada se autobusom dođe na Viječnicu, obično vozač zaustavi da uzme nekoliko putnika iako smo već puni ko šibica. Na sjedištima sjedi 55 putnika a još 40-tak stoji uzmeđu sjedišta…
Mada ni šibica ne može stati unutra kondukter obično povikne:
Hajmo još malo nazad!
Raja nešto gunđa ali se pomalo pomjeri tek toliko da 4-5 novih putnika mogu uči u autobus..
A onda kada autobus krene počne priča i graja…
Neki gladni, nisu stigli jesti pa odmah razmotavaju jelo zamotano u papir, neko pitu, neko ćevape..
Razni mirisi se šire, nekom već muka i galami:
Otvorite prozore, dajte kesu…
Opet kad se prozori otvore, puše ovima pozadi pa se deru:
Zatvorite prozore, uhvatiće me promaha…
Onda će opet neko otvoriti šuber na krovu autobusa ali samo pravo nikako na stranu jer opet puše nekome…
A u busu temperatura do ključanja…
Obično se tu pusti neka kaseta da se umanji žamor raje i uz pjesmu i razgovor stigne se do Rogatice. Obično je to bilo za nekih sat i po….
A onda u povratku slična procedura: Kupovina karte ili rezervacija na staroj Autobuskoj stanici pored Arnautovića džamije… I ovi autobusi su nedeljom bili svi dupke puni…
Danas više nema gužve, galame, anegdota, šala pa ni pite ni ćevapa onako u papiru, jer se više u autobusima ne putuje kao što se nekada putovalo….
Nastaviće se…
[color=#FF0000][b]Moje đačko doba u Sarajevu 22. dio
Barba – đoker na Grbavici[/b][/color]
Kada gledaš Želju na TV i slušaš preko radija poželiš često da si na stadionu da osjetiš tu atmosferu, da vidiš majstore na djelu. Ali Rogatica je podaleko od Grbavice i nisam baš bio u prilici da često idem na Grbavicu.
A onad dođe moj odlazak u Sarajevo, medicinska škola, Grbavica na dohvat ruke.
U školi svi jarani skoro Željovci Tumbe, Zijo, Enis, Tomo, Ekrem, Fozna…Idemo na tekmu. Ma mora se…
Ali kako gledati svaku utakmicu to ipak košta…
Moji jarani jednom rekoše hajmo preskočiti zid i uči na utakmicu…
HAJMO – REKOSMO SVI…
Svi oni koji su išli sa gornje strane Grbavice (od pruge) znaju kako to izgleda. Policija na konjima udara koga stigne.. Kada dođeš do zida nema nazad. Raja te izgura skoro do na vrh. Gore te čeka ruka pomoći predhodnog koji se popeo, a ti opet pomažeš onom iza tebe. Gore na vrhu zida je žica u obliku slova V.
Sada trebas to preskočiti, a nimalo nije lahko. Skočiti preko ove žice a da ti žica ne dohvati odjeću. Ako to dobro prođeš letiš kroz zrak i padaš na tlo koje je opet nageto naniže i ako nisi nista slomio – brzo se priključuješ masi koja ti je na dohvat..
Ovo sam uradio samo jedanput i nikada više.
Kasnije sam ulazio na pomoćni ulaz Stadiona Grbavica i to većinom besplatno.
Kako??!!
Ovdje se s pravom sjećam našeg majstora-domara, čovjeka koji je radio na održavanju našeg Doma, ali je bio i ložač za centralno grijanje u Domu. Mislim da je imao nadimak ”Barba” mada nisam 100 % siguran.
Visok skoro dva metra, metar preko leđa, ošišan načelavo, a ako nije ošišan skroz onda je imao kačket na glavi.Zašto se sjećam njega?
”Barba”, je bio jedan od čuvara – redara na kapiji Grbavice kad su se igrale utakmice. Bio je on naš đoker, đoker iz Doma, puštajući nas na fudbalske utakmice na Grbavici, za koje mnogi od nas nisu mogli priuštiti da kupe karte za svaku utakmicu.
A ako je Barba bio na kapiji na Grbavici, (a većinom je bio) onda sam morao čekati povoljan trenutak kada nikoga nema i kada je vazduh čist.
Tada će on onako na brzinu:
Upadaj šta čekaš vidis da nema niko!.
Hvala Barbi, bez tebe ne bih vidio i pamtio mnoge Mešine vragolije i driblinge, Fičine i Folcikine četvrte brzine, Žvakine izlete sa krila, Berjanovu staloženost, Čurine projektile, Papricine golove..
Bilo je to rađanje jedne nove generacije Željinih igrača koji će kasnije harati ligom bivše Juge….
Ovom prilikom se prisjećam nekih igrača iz tog perioda: 1978 – 1982 – S. Šujica, S. Njeguš, I. Cvitanušić, Z. Čuljak, Z. Paprica, V. Čapljić, M. Baljić, H. Saračević, J. Čilić, B. Berjan, D. Kojović, V. Komšić, N. Starovlah, R. Đorđić, I. Lušić, Dž. Šerbo, D. Ivanović, D. Vlaški, S. Aškraba, D. Samardžija, B. Janković, S. Kojović, N. Nikić, M. Odović, E. Ćurić, Š. Ušanović, R. Paprica, E. Bahtić, Z. Samardžija, S. Idić, M. Baždarević itd….
Ipak dvije utakmice su ostale da se pamte:
Prva sa rajom iz skole na Kosevu. Mislim da je tada Koševo renovirano za Olimpijadu i da je to rekord stadiona. Tada je Željo izgubio sa 2:1. To je rekord stadiona koji nikada nece biti oboren..
Druga je kasnije sa rajom iz Rogatice, Šef, Alem, Gunđer, Cae rahmetli, Zop rahmetli, Halid, Meco… Željo-Videoton. To je bila atmosfera koja se nezaboravlja. Gunđer je prije utakmice pravio šou sa vođom navijača Videotona. Poslije primljenog gola muk na Grbavici. Raja se razišla svako na svoju stranu. Naša raja se vratila autobusom nazad u Rogaticu, a mene Alem zovnu da idemo prenoćiti kod njegove tetke (?? zaboravio ime). Dođosmo mi kod nje, ona se iznenadi pravo.
Pa otkud vi djeco draga.
Bili na utakmici reče Alem.
A joj, bezbeli ste se nasikirali..
Jašta smo…
Hoćeteli šta jesti upta nas..
Ma pusti jelo tetka kaže joj Alem.
Kome je do jela sada.
Sad ću vam ja namjestiti da legnete, da se odmorite..
I tako legosmo mi, ali se okreći lijevo, pa desno neće san ni meni ni Alemu..
Pa onda pokoju prebijemo..
Pa opet da zaspimo..
Pa nikako..
Pa opet priča…
Zasasmo malo pred zoru..
Ujutro Alemova tetka napravila doručak.
Mi ustali i sjeli da doručkujemo..
Djeco draga pa vi ni oka ne sklopiste sinoć, čula sam ja vas…
Ma ne sikirajte se, biće još utakmica…Doručkovasmo, poselamismo se i odosmo na Vijećnicu, uhvatismo prvi autobus za Rogaticu…
[color=#0000FF]To bi bilo ukratkim crtama jedan dio mog đačkog doba u Sarajevu.
Ostaje mi još jedna priča koju ću naknadno objaviti kada dobijem neophodne podatke..
A sada neka neko nastavi sa pisanjem o svojim doživljajima iz škole…[/color]KRAJ
evo teksta koji sam ostao duzan a vezan je za moje srednjoskolske dane u Sarajevu…..
Moje đačko doba u Sarajevu 23. dio
Sjećanje na Sabita Šehovića
Moj odlazak na školovanje u Sarajevo, je pored sticanja znanja u školi koju sam pohađao značilo i upoznavananje novih prijatelja, drugova ali i odrastanja u jednoj novoj sasvim drugačijoj sredini. O mom školskom dobu, drugovima, školi, đačkom domu, problemima, nestašlucima i svemu onome što nosi to doba sam pisao na forumu naše stranice, tako ne bih da ponavljam več rečeno..
Ovo je priča o vaspitaču Sabitu.
Da li se sjetimo i da li dovoljno govorimo i pišemo o “malim” ljudima koji su živjeli ili koji žive oko nas. Sve se češće i radije sjećam tih ljudi od kojih su mnogi nažalost, jednostavno nestali iz mog života, neki zbog toga što su ”preselili” na onaj bolji i pravedniji svijet a neki što su jednostavno zbog svih zbivanja u našoj domovini promijenili adrese bitisanja. Njihovih slika obično nemamo, o njima nemamo isječke iz štampe, o njima rijetko govorimo i malo pišemo. Želio bih zato da ovo malo sjećanje podijelim sa vama.
Sabit je bio moj vaspitač, četiri godine u Domu ”SVČ” na Vrbanjuši, što u prevodu znači i otac i majka i vaspitač i predagog. Sve u jednom. Mogu s pravom reči da su ga se mnogi bojali, posebno u prvom i drugom razredu.
Sabit je bio malog rasta, poprilično strog, ali i spreman na šalu u nekim dozvoljenim granicama. Ipak je ostavljao dojam strogog kako bi lakše ”vladao” sa svojim učenicima. A učenici su mu bili iz medicinske, zubotehničke, ugostiteljsko-turističke, grafičke, muzičke i likovno-umjetničke škole….
Mislim da je svaki vaspitač imao po 30-40 učenika. Morao se brinuti o njihovom učenju i vladanju kako u školi tako i u domu. Biti sa učenicima na tkz. ”obaveznom učenju” u domu, obavještavati njihove roditelje o svemu značajnom što se tiče njihoog djeteta, ići na roditeljske sastanke, držati sastanke sa grupama učenika itd…
Moj prvi susret sa Sabitom je bio faktički prvi dana kada sam došao u Dom. Bio sam tada sa babom i mamom rahmetli… Rekoše ovo je Sabit o kojem smo ti pričali. Sabit pruži ruku i pogleda me onako rekao bih više roditeljski nego vaspitački i reče mi: Ja sam Sabit Šehović i biću ti vaspitač naredne četiri godine. Nadam se da ćemo se dobro slagati. Babu ti znam dobro iz Rogatice a biće vremena da i tebe upoznam….
Tako je i bilo prilično dobro smo se upoznali, u toku četiri godine školovanja…
Sabit je rođeni Čapljinac (ili mu je zenino porijeklo iz Čapljine??) , dole je imao i porodičnu kuću i imanje gdje je odlazio posebno u ljetnjim mjesecima, mjesecima školskih raspusta i odmora. Sa početkom školske godine vraćao se u Sarajevo onako poprilično crn od ljetnjeg hercegovačkog sunca…
Volio je Sabit svoj rodni grad o kojem mi je često pričao, o vinogradima, plantažama breskvi, jagoda i drugog južnog voća, volio je Sarajevo, ali ono što je mene posebno fasciniralo volio je i našu Rogaticu.Naime Sabit je dobar dio svog života proveo u Rogatici, radeći kao učitelj u Mesićima. Sabit je bio veliki zaljubljenik fudbala. Bio je vrsni fudbaler i igrao je u FK Maldosti zajedno sa fudbalerima ko što su: Munir Branković, Anto Knežević, Fuadom Jesenković, Rasim Kazić, Mehmedalija Pešto, Lutvo Branković, Zejnil Ajanović, Zdravko Čavrkapa, dr. Mustafa Ajanović, Osman Teskeredžić i drugi.. Po mnogima ovo je i najbolji sastav u historiji fudbalskog kluba Mladosti iz Rogatice…
Fejzić odmah da se javi u kancelariju!
U domu smo imali u hodnicima zvučnike, preko kojih su vaspitači davali neka obavještenja, informacije ili se u pauzama između učenja puštala lagana muzika. Vaspitači su radili u dvije smjene a jedan od njih je od šest naveče ostajao do devet sati kada ”brigu” o domu i učenicima preuzima nočni čuvar ili bolje rečeno pazitelj.
Obično kada je Sabit bio dežurni u tim satima poslije šest, znao je često negdje oko osam prozvati preko zvučnika:Fejzić Mustafa da se odmah javi u kancelariju!
Prvi put kad me prozvo na taj način moram priznati da mi je svašta proletilo u glavu i onako trčeći sam ”uletio” u kancelariju.
Dobro veče druže vaspitaču, zvaliste me.
Ma šta si se unervozio nije ništa opasno..
Sjedi, reci mi ima li šta novo kod tebe..
Kako škola, ima li problema, ima li cura..
Ma vaspitači vi mene pravo prepadoste a ono ništa..
Ma kako ništa..
Hoćeš li sok imam jupi i koktu koji ćeš..
Ma, može kokta..
Piješ li kahvu, hoćeš da pristavim dvije..
Ma ne treba druže vaspitači, kasno je..
Ma šta kasno sad ću ja to na brzinu..
Nego reci mi bolan šta ima u Rogatici..
Kako Mladost u kojoj su ligi..
Ma onako nisu loši, često igraju u Sarajevu..
Mislim da su u regionalnoj sarajevskoj,
Često odem kad sam vikendom u Sarajevu na Koševo, dole na pomoćne stadione da ih gledam..
E,,,,,, reče i povuče dim cigarete i onako se zamsli.. – kako je to nekad bilo, kad smo mi igrali tamo nekih 50-tih godina, pa poče nabrajati igrače, rukovodstvo, trenere…
Kakav smo mi tim imali! Prvoligaški, ali eto nismo imali sreće i financijske podrške..
Nego reci mi kad si se zadnji put čuo sa telefonoms a babom i majkom..
Pa neznam prije 5-6 dana..
Koji je ono broj kod vas u Rogatici..
Ma ne treba druže vaspitaču, čuo sam se ja sa njima
Ništa te ne pitam nego koji je broj..
073/ 454-737
Dobro veče, stan Fejzić..
Sabit ovdje, kako si mi Alija, šta ima kako zdravlje i onda krene razgovor, i na kraju evo da se malo čujete sa Mustafom. Uzmem ja slušalicu i progovorim par riječi sa babom, a onda sa mamom rahmetli, hoću da spustim slušalicu a Sabit ne da pa tek si počeo pričaj slobodno ..
I tako negdje oko 9 Sabit kreće kući a ja odem u svoju sobu..
Ovi pozivi preko zvučnika u doba kada je Sabit radio do devet uveče su postali normalni, bar jedanput mjesečno…
U svakom od tih naših razgovora Rogatica, Mesići i FK Mladost zauzimali su nezaobilaznu temu…Pričao mi je Sabit da je imao Vespu i to među prvima u Rogatici i da je na posao i treninge vozio Vespu što je u ono doba bila prava mala atrakcija…
Naredio je vaspitac Sabit da odmah dođeš na proslavu!
U prizemlju našeg doma imali smo kupaonicu, mjesto gdje smo se umivali a u produžetku je bila kotlovnica i jedna poveča prostorija kao neki lager gdje je bilo svega, starih, stolica, klupa, tabli, neke peći, daske i svakakog drugog namještaja.. Neko je došao na ideju da se to sve izbaci i tu napravi sala za dnevni boravak, sa stonim tenisom i tv salom… Radovi na tom ”projektu” ubrzo su počeli i sa nestrpljenjem se očekivalo njegovo otvaranje… Pošto je sala ipak mala da primi sve učenike, a na otvaranju su morali biti predstavnici učenika i vaspitača iz sve četiri zgrade našeg doma.. Svi smo željeli da budemo dio te atmosfere, ali eto mnoge nije zapalo da budu na otvaranju pa ni mene….
Bio sam u sobi a odozdo je dopirala muzika, smijeh, zezancija…
I tako nesjećam se šta sam radio, da li sam se odmarao ili sam nešto učio kad u sobu uđe jedan učenik čijeg se lika i sada sjećam, ali sam mu ime zaboravio išao je u muzičku školu i reče mi:Vaspitač Sabit ti je naredio, da se u roku od 5 minuta lijepo spremiš, da obučeš nešto najljepše što imaš i da nađeš Marić Spomenka te da i on uradi isto i da ste smjesta došli dole u salu na otvaranje – na vratima recite da vas je vaspitač Sabit zvao.
Brzinom svijetlosti sam se obukao i otrčao na sprat u sobu gdje je bio Spomenko.
Ušao sam u Sobu onako zakopčavajuči dugmadi od košulje, a Spomenko će ti..Opa, gdje si se to ti momak spremio..
Ništa me ne pitaj nego oblači najljepše što imaš trebamo da se javimo dole u salu, naredio vaspitač Sabit..
Zezaš..
Pa zar ti ličim na nekoga ko se zeza..
Ne ličiš i skoči sa kreveta…
Veoma brzo smo bili pred vratima sale, rekosmo da nam je vaspitač Sabit rekao da dođemo..
Pustiše nas unutra…
Stoje i dvije stolice za nas.
Sjedosmo!
Pogledah u pravcu vaspitača Sabita, a on mi samo namignu i osmjehnu se…
Bilo je tu pečenja, sokova svih vrsta, suhomesnatih proizvoda, raznih slatkiša, kolača itd…
Ja i Spomenko se samo pogledasmo i privučemo jedan tanjir pečenja pred sebe…
Lijepo će nam ovo promijeniti ustaljenu domsku hranu reče Spomenko…
Naši muzičari iz muzičke škole sviraju sve od sevdalinki, narodnih, zabavnih a među njima domniniraju Samir Obarčanin iz Goražda i Goran iz Kraljeva koji je bio veliki virtouz na harmonici…
Bilo nam je prelijepo to veče..Kasnije sam se zahvalio Sabitu što me je pozvao, ali ipak i dan danas mislim da me je najviše volio radi Rogatice, koja mu je ostala duboko urezana u srce…
Prije nekoliko godina sretoh u Sarajevu još jednu vaspitačicu doduše ne u zgradi gdje sam ja bio već u jednoj od zgrada gdje su bile djevojke. Ona je inače naša Rogatička Mersida Baraković.. Ispričali smo se lijepo i podsjetili na ta nekadašnja vremena. Reče mi moj Mustafa samo sam ti ja živa od vaspitača svi su skoro umrli i Sabit, i Jozo, i Nada i Rade iiii…. Reče mi i da su Sabitova žena Fatima i djeca živa i da su u Sarajevu te da se povremeno čuje sa njima…
Za četiri godine mnogo toga se dogodilo u domu. Mnogo priča, anegdota..
Ovo bješe jedna mala priča o vaspitaču Sabitu Šehoviću i njegovoj ljubavi prema Rogatici, FK Mladosti ali i njegovog toplog, roditeljskog i prijateljskog odnosa prema meni…Neka mu je vječni rahmet…. Amin! El Fatiha!
evo teksta koji sam ostao duzan a vezan je za moje srednjoskolske dane u Sarajevu…..
Moje đačko doba u Sarajevu 23. dio
Sjećanje na Sabita Šehovića
Moj odlazak na školovanje u Sarajevo, je pored sticanja znanja u školi koju sam pohađao značilo i upoznavananje novih prijatelja, drugova ali i odrastanja u jednoj novoj sasvim drugačijoj sredini. O mom školskom dobu, drugovima, školi, đačkom domu, problemima, nestašlucima i svemu onome što nosi to doba sam pisao na forumu naše stranice, tako ne bih da ponavljam več rečeno..
Ovo je priča o vaspitaču Sabitu.
Da li se sjetimo i da li dovoljno govorimo i pišemo o “malim” ljudima koji su živjeli ili koji žive oko nas. Sve se češće i radije sjećam tih ljudi od kojih su mnogi nažalost, jednostavno nestali iz mog života, neki zbog toga što su ”preselili” na onaj bolji i pravedniji svijet a neki što su jednostavno zbog svih zbivanja u našoj domovini promijenili adrese bitisanja. Njihovih slika obično nemamo, o njima nemamo isječke iz štampe, o njima rijetko govorimo i malo pišemo. Želio bih zato da ovo malo sjećanje podijelim sa vama.
Sabit je bio moj vaspitač, četiri godine u Domu ”SVČ” na Vrbanjuši, što u prevodu znači i otac i majka i vaspitač i predagog. Sve u jednom. Mogu s pravom reči da su ga se mnogi bojali, posebno u prvom i drugom razredu.
Sabit je bio malog rasta, poprilično strog, ali i spreman na šalu u nekim dozvoljenim granicama. Ipak je ostavljao dojam strogog kako bi lakše ”vladao” sa svojim učenicima. A učenici su mu bili iz medicinske, zubotehničke, ugostiteljsko-turističke, grafičke, muzičke i likovno-umjetničke škole….
Mislim da je svaki vaspitač imao po 30-40 učenika. Morao se brinuti o njihovom učenju i vladanju kako u školi tako i u domu. Biti sa učenicima na tkz. ”obaveznom učenju” u domu, obavještavati njihove roditelje o svemu značajnom što se tiče njihoog djeteta, ići na roditeljske sastanke, držati sastanke sa grupama učenika itd…
Moj prvi susret sa Sabitom je bio faktički prvi dana kada sam došao u Dom. Bio sam tada sa babom i mamom rahmetli… Rekoše ovo je Sabit o kojem smo ti pričali. Sabit pruži ruku i pogleda me onako rekao bih više roditeljski nego vaspitački i reče mi: Ja sam Sabit Šehović i biću ti vaspitač naredne četiri godine. Nadam se da ćemo se dobro slagati. Babu ti znam dobro iz Rogatice a biće vremena da i tebe upoznam….
Tako je i bilo prilično dobro smo se upoznali, u toku četiri godine školovanja…
Sabit je rođeni Čapljinac (ili mu je zenino porijeklo iz Čapljine??) , dole je imao i porodičnu kuću i imanje gdje je odlazio posebno u ljetnjim mjesecima, mjesecima školskih raspusta i odmora. Sa početkom školske godine vraćao se u Sarajevo onako poprilično crn od ljetnjeg hercegovačkog sunca…
Volio je Sabit svoj rodni grad o kojem mi je često pričao, o vinogradima, plantažama breskvi, jagoda i drugog južnog voća, volio je Sarajevo, ali ono što je mene posebno fasciniralo volio je i našu Rogaticu.Naime Sabit je dobar dio svog života proveo u Rogatici, radeći kao učitelj u Mesićima. Sabit je bio veliki zaljubljenik fudbala. Bio je vrsni fudbaler i igrao je u FK Maldosti zajedno sa fudbalerima ko što su: Munir Branković, Anto Knežević, Fuadom Jesenković, Rasim Kazić, Mehmedalija Pešto, Lutvo Branković, Zejnil Ajanović, Zdravko Čavrkapa, dr. Mustafa Ajanović, Osman Teskeredžić i drugi.. Po mnogima ovo je i najbolji sastav u historiji fudbalskog kluba Mladosti iz Rogatice…
Fejzić odmah da se javi u kancelariju!
U domu smo imali u hodnicima zvučnike, preko kojih su vaspitači davali neka obavještenja, informacije ili se u pauzama između učenja puštala lagana muzika. Vaspitači su radili u dvije smjene a jedan od njih je od šest naveče ostajao do devet sati kada ”brigu” o domu i učenicima preuzima nočni čuvar ili bolje rečeno pazitelj.
Obično kada je Sabit bio dežurni u tim satima poslije šest, znao je često negdje oko osam prozvati preko zvučnika:Fejzić Mustafa da se odmah javi u kancelariju!
Prvi put kad me prozvo na taj način moram priznati da mi je svašta proletilo u glavu i onako trčeći sam ”uletio” u kancelariju.
Dobro veče druže vaspitaču, zvaliste me.
Ma šta si se unervozio nije ništa opasno..
Sjedi, reci mi ima li šta novo kod tebe..
Kako škola, ima li problema, ima li cura..
Ma vaspitači vi mene pravo prepadoste a ono ništa..
Ma kako ništa..
Hoćeš li sok imam jupi i koktu koji ćeš..
Ma, može kokta..
Piješ li kahvu, hoćeš da pristavim dvije..
Ma ne treba druže vaspitači, kasno je..
Ma šta kasno sad ću ja to na brzinu..
Nego reci mi bolan šta ima u Rogatici..
Kako Mladost u kojoj su ligi..
Ma onako nisu loši, često igraju u Sarajevu..
Mislim da su u regionalnoj sarajevskoj,
Često odem kad sam vikendom u Sarajevu na Koševo, dole na pomoćne stadione da ih gledam..
E,,,,,, reče i povuče dim cigarete i onako se zamsli.. – kako je to nekad bilo, kad smo mi igrali tamo nekih 50-tih godina, pa poče nabrajati igrače, rukovodstvo, trenere…
Kakav smo mi tim imali! Prvoligaški, ali eto nismo imali sreće i financijske podrške..
Nego reci mi kad si se zadnji put čuo sa telefonoms a babom i majkom..
Pa neznam prije 5-6 dana..
Koji je ono broj kod vas u Rogatici..
Ma ne treba druže vaspitaču, čuo sam se ja sa njima
Ništa te ne pitam nego koji je broj..
073/ 454-737
Dobro veče, stan Fejzić..
Sabit ovdje, kako si mi Alija, šta ima kako zdravlje i onda krene razgovor, i na kraju evo da se malo čujete sa Mustafom. Uzmem ja slušalicu i progovorim par riječi sa babom, a onda sa mamom rahmetli, hoću da spustim slušalicu a Sabit ne da pa tek si počeo pričaj slobodno ..
I tako negdje oko 9 Sabit kreće kući a ja odem u svoju sobu..
Ovi pozivi preko zvučnika u doba kada je Sabit radio do devet uveče su postali normalni, bar jedanput mjesečno…
U svakom od tih naših razgovora Rogatica, Mesići i FK Mladost zauzimali su nezaobilaznu temu…Pričao mi je Sabit da je imao Vespu i to među prvima u Rogatici i da je na posao i treninge vozio Vespu što je u ono doba bila prava mala atrakcija…
Naredio je vaspitac Sabit da odmah dođeš na proslavu!
U prizemlju našeg doma imali smo kupaonicu, mjesto gdje smo se umivali a u produžetku je bila kotlovnica i jedna poveča prostorija kao neki lager gdje je bilo svega, starih, stolica, klupa, tabli, neke peći, daske i svakakog drugog namještaja.. Neko je došao na ideju da se to sve izbaci i tu napravi sala za dnevni boravak, sa stonim tenisom i tv salom… Radovi na tom ”projektu” ubrzo su počeli i sa nestrpljenjem se očekivalo njegovo otvaranje… Pošto je sala ipak mala da primi sve učenike, a na otvaranju su morali biti predstavnici učenika i vaspitača iz sve četiri zgrade našeg doma.. Svi smo željeli da budemo dio te atmosfere, ali eto mnoge nije zapalo da budu na otvaranju pa ni mene….
Bio sam u sobi a odozdo je dopirala muzika, smijeh, zezancija…
I tako nesjećam se šta sam radio, da li sam se odmarao ili sam nešto učio kad u sobu uđe jedan učenik čijeg se lika i sada sjećam, ali sam mu ime zaboravio išao je u muzičku školu i reče mi:Vaspitač Sabit ti je naredio, da se u roku od 5 minuta lijepo spremiš, da obučeš nešto najljepše što imaš i da nađeš Marić Spomenka te da i on uradi isto i da ste smjesta došli dole u salu na otvaranje – na vratima recite da vas je vaspitač Sabit zvao.
Brzinom svijetlosti sam se obukao i otrčao na sprat u sobu gdje je bio Spomenko.
Ušao sam u Sobu onako zakopčavajuči dugmadi od košulje, a Spomenko će ti..Opa, gdje si se to ti momak spremio..
Ništa me ne pitaj nego oblači najljepše što imaš trebamo da se javimo dole u salu, naredio vaspitač Sabit..
Zezaš..
Pa zar ti ličim na nekoga ko se zeza..
Ne ličiš i skoči sa kreveta…
Veoma brzo smo bili pred vratima sale, rekosmo da nam je vaspitač Sabit rekao da dođemo..
Pustiše nas unutra…
Stoje i dvije stolice za nas.
Sjedosmo!
Pogledah u pravcu vaspitača Sabita, a on mi samo namignu i osmjehnu se…
Bilo je tu pečenja, sokova svih vrsta, suhomesnatih proizvoda, raznih slatkiša, kolača itd…
Ja i Spomenko se samo pogledasmo i privučemo jedan tanjir pečenja pred sebe…
Lijepo će nam ovo promijeniti ustaljenu domsku hranu reče Spomenko…
Naši muzičari iz muzičke škole sviraju sve od sevdalinki, narodnih, zabavnih a među njima domniniraju Samir Obarčanin iz Goražda i Goran iz Kraljeva koji je bio veliki virtouz na harmonici…
Bilo nam je prelijepo to veče..Kasnije sam se zahvalio Sabitu što me je pozvao, ali ipak i dan danas mislim da me je najviše volio radi Rogatice, koja mu je ostala duboko urezana u srce…
Prije nekoliko godina sretoh u Sarajevu još jednu vaspitačicu doduše ne u zgradi gdje sam ja bio već u jednoj od zgrada gdje su bile djevojke. Ona je inače naša Rogatička Mersida Baraković.. Ispričali smo se lijepo i podsjetili na ta nekadašnja vremena. Reče mi moj Mustafa samo sam ti ja živa od vaspitača svi su skoro umrli i Sabit, i Jozo, i Nada i Rade iiii…. Reče mi i da su Sabitova žena Fatima i djeca živa i da su u Sarajevu te da se povremeno čuje sa njima…
Za četiri godine mnogo toga se dogodilo u domu. Mnogo priča, anegdota..
Ovo bješe jedna mala priča o vaspitaču Sabitu Šehoviću i njegovoj ljubavi prema Rogatici, FK Mladosti ali i njegovog toplog, roditeljskog i prijateljskog odnosa prema meni…Neka mu je vječni rahmet…. Amin! El Fatiha!
[color=#ff0000]evo jos jedne price iz prve godine skolovanja
mozda bude jos koja[/color][b]Moje đačko doba u Sarajevu – Priča 24
Dva dinara druže!?[/b]
PrMedju prvim tekstovima sam opisao probleme koje smo mi novi domci imali u ulici Porodice Foht, gdje smo skoro dvije godine imali probleme koje sam opisao. Ono što je pozitivno u toj priči je činjenica da smo tu ulicu mogli izbjegavati i pronalaziti druge puteve kako do škole tako i do naše menze.
To nam je i uspijevalo, mada smo nastojali ići tom najkračom maršutom i na kraju smo se za to i izborili…
Veći problem od ovoga nam je bio problem sa maturantima i nekim ufuranim frajerima od kojih se isticao momak po nadimku koje mu je dao Milenko – a prozvao ga je Starkaa..
Bio je maturant ugostiteljsko turističke škole i imao je sobu odmah do naše. Onizak rastom, spreman uvijek za marisanu, sitne lopovlike, krađe i sve ostalo što uz to ide. Bio je rodom iz Fojnice. Tip je bio po prilično opičen i nije se bojao vaspitača ni 1%. Dolazio je u dom kada je htio, često i u veselom stanju…
Imao je specifičan govor – onako malo promukli i otezujući glas.
A starije domce je pozdravljao sa:
Đe si starkaaaa!
Onako malo ga otegne. Valjida zato što je bio maturant pa je pozdravljao učenike koji su bili 3 i 4 godina sa njegovim:
Đe si starkaaaa!?.
I Milenko mu odmah da nadimak Starka (ali naravno da ovaj nije znao)..
E kakve smo probleme imali…
Pošto je u sobu 15 došlo 5 fazana (Ekrem, Zafer, Milenko, Edin i ja) on je to nastojao maksimalno iskoristiti i uspijelo mu je pa recimo nekoliko mjeseci.
Uđe nam u sobu i onako sa vrata Kevriću baci 2 dinara i kaže:
Momci kupite mi: litar cole, malboro i Jadro keks. Požurite nemam vremena za čekanje..
Mi se sgledamo i ša ćemo moramo kupiti jer nam marisana ne gine… sakupimo mi tako nekih 20-tak dinara koliko je potrebno za to, kupimo šta je rekao i neko mu to odnese u sobu…
I tako navrati on jednom sedmični ili u 10 dana i uvijek isto…
Ekonomski nas ubi.. Skoro svi bankorotirali radi njega…
Jednom tako dođe i baci opet 2 dinara Kevriću i kaže momci ne moram ponavljati znate ša ćete kupiti, i zatrvori vrata, ali ih odmah otovri i doda: Ne zaboravite kusur da mi vratite…
Vratili mu mi kusur 2 dinara koliko je idao a onti se vrati i reče:
– Momci ja sa vama jaranski a vi me kradete.
– Jel to lijepo. Pa nije?!
– Hajde fino vratite kusur, koji bi trebao biti 10 dinara…
– Hajde sakupite još 8 dinara koliko mi fali, i nemojte da dugo čekam jer se čekanjem kusur povećava….
I tako nama poslije izvjesnog vremena „pukne film“ i odlučimo jednom da bojkotujemo: kaže Milenko ja ne dam više, Ekrem isto, Zafer i svi redom… Razbježimo se mi po sobama, krijemo se od njega..
Došao on kasnije u sobu nigdje nikoga a njegova 2 dinara leže na Kevrićevom krevetu. U sobi samo Nurija, sjedio on tako malo i otišao… Kasnije nas Nurija sabirao po domu..
I tako smo se krili iz dana u dan .. Pratimo otprilike kada će doći i obično neko ga snimi i upozori ostale:
Eto Starkee… !?
Obično se rasturimo po cijelom domu, ni slučajno ne idemo svi u istu sobu već pojedinačno…
Dolazi on u sobu ali nikako da nas nađe, i tako nakon izvjesnog vremana mu dosadi da nas traži, jer je vidio da smo odlučni i pored njegovih prijetnji koje nam je upučivao…
I okani se on nas i mi se konačno vratismo u svoju sobu ne strahujući više od Starkee…
A poslije izvjesnog vremena poče i nas pozdravljati sa onim njegovim:
Đe si starkaaaa!?.
- You must be logged in to reply to this topic.