-
[color=#FF0000][b]Moje đačko doba u Sarajevu 13. dio
Dom kulture Bjelave[/b][/color]
Oni koji poznaju Bjelave, znaju gdje se nalazio Dom kulture, ove sarajevske Mjesne zajednice.
Dio BjelavaU njemu su se (kao i u ostalim domovima kulture) decenijama pored bioskopskih predstava održavala sva kulturna zbivanja ovog dijela grada, kulturne manifestacije i prezentacije aktivnosti kulturno umjetničkih društava i druge kulturno obrazovne djelatnosti.
Dom kulture je bio baš kao onaj iz filma Sjećaš li se Dolly bell.
Tipičan dom kulture za sarajevske Mjesne zajednice. Mala bina za nastupe, platno pozadi za filmske projekcije, ozvučenje za Disco večeri i druge muzičke aktivnosti.
Dom ”SVČ” je imao ustaljene termine u ovom Domu kulture, kako za kino predstave, pozorišne predsatave amaterskih pozorišta tako i popularne ”Disco večeri”, isključivo za učenike i učenice Doma SVČ (sve četiri zgrade).
Mi iz Doma koji se nalazio u Ulici Porodice Foht smo imali prečicu, tako da smo relativno brzo stizali na odredište. Ova prečica je važila samo u satima kada se vidi, kada je mrak ova prečica nije imala funkciju..
“Iznajmljivanje” Doma kulture na Bjelavama – je funkcionisalo sa više ili manje uspjeha, jer su lokalni frajeri a pogotovo štićenici Doma ”Ljubica Ivezić” uglavnom bez većih problema ulazili na ove naše ”Disco večeri” koje su kao što rekoh bile zatvorenog tipa.
Pošto je obično dolazilo do neželjenih scena ova lijepo osmišljena aktivnost je ubrzio izgubila svaki smisao. Prvo su djevojke iz straha prestale dolaziti, a kasnije je ovo počela izbjegavati i muška raja…
Tako da su aktivnosti u ovom Domu Kulture svele na filmske projekcije za nas, mada je vremenom zainteresovanost za to bila sve manja i manja….
Nastaviće se…
[color=#FF0000][b]Moje đačko doba u Sarajevu 13. dio
Dom kulture Bjelave[/b][/color]
Oni koji poznaju Bjelave, znaju gdje se nalazio Dom kulture, ove sarajevske Mjesne zajednice.
Dio BjelavaU njemu su se (kao i u ostalim domovima kulture) decenijama pored bioskopskih predstava održavala sva kulturna zbivanja ovog dijela grada, kulturne manifestacije i prezentacije aktivnosti kulturno umjetničkih društava i druge kulturno obrazovne djelatnosti.
Dom kulture je bio baš kao onaj iz filma Sjećaš li se Dolly bell.
Tipičan dom kulture za sarajevske Mjesne zajednice. Mala bina za nastupe, platno pozadi za filmske projekcije, ozvučenje za Disco večeri i druge muzičke aktivnosti.
Dom ”SVČ” je imao ustaljene termine u ovom Domu kulture, kako za kino predstave, pozorišne predsatave amaterskih pozorišta tako i popularne ”Disco večeri”, isključivo za učenike i učenice Doma SVČ (sve četiri zgrade).
Mi iz Doma koji se nalazio u Ulici Porodice Foht smo imali prečicu, tako da smo relativno brzo stizali na odredište. Ova prečica je važila samo u satima kada se vidi, kada je mrak ova prečica nije imala funkciju..
“Iznajmljivanje” Doma kulture na Bjelavama – je funkcionisalo sa više ili manje uspjeha, jer su lokalni frajeri a pogotovo štićenici Doma ”Ljubica Ivezić” uglavnom bez većih problema ulazili na ove naše ”Disco večeri” koje su kao što rekoh bile zatvorenog tipa.
Pošto je obično dolazilo do neželjenih scena ova lijepo osmišljena aktivnost je ubrzio izgubila svaki smisao. Prvo su djevojke iz straha prestale dolaziti, a kasnije je ovo počela izbjegavati i muška raja…
Tako da su aktivnosti u ovom Domu Kulture svele na filmske projekcije za nas, mada je vremenom zainteresovanost za to bila sve manja i manja….
Nastaviće se…
[color=#FF0000][b]Moje đačko doba u Sarajevu 14. dio
LORB ”SVČ”[/b][/color]
Po ugledu na Savezne radne akcije, te na brigade koje su gradile bivšu domovinu, tako su se i na lokalnim nivoima forimrale Lokalne Omladineske Radne Brigade i pravile su se lokalne akcije.
U Sarajevu su svi đački domovi imali svoje LORB.
Naša brigada je nosila ime doma – Slaviša Vajner Čiča i većina domaca su bili članovi brigade.
Sjećam se da smo svi imali crvene majice sa grbom brigade, a na kojoj je pisalo LORB ”SVČ” Sarajevo.
Lokalna radna akcija je obično izgledala ovako:– polstrojavanje
– naoružavanje sa lopatama, krampama, motikama, grabljama
– dolazak na odredište
– rad
– pjesma
– pauza za ručak (svi dobili po četvrt hljeba, konzerva i obavezno mlijeko u tetrapaku)
– završetak radova
– postrojavanje i povratak u DomImali smo nekoliko akcija godišnje i to u proljeće i jesen.
Obično su to bile dvije akcije na proljeće i jedna do dvije na jesen.Prva akcija je već početkom aprila – uređivanje predjela oko našeg doma. Sadilo se cvijeće i sadnice drveća, potkresivala živa ograda, kupilo granje i smeće. I na kraju akcije pjesma i zasluženi ručak…
Osim ove akcije oko našeg doma imali smo i par akcija godišnje obično na lokacijama – Vrbanjuša, Bjelave, Mejtaš…
Meta naših akcija obično je bilo uređivanje zelenih površina, parkova …itd…
Cilj je bio višestruki, prvo učiniti nešto lijepo za grad, a drugo cilj je bio da se raja iz Doma (sve četiri zgrade) što više upozna i druži.
Osim toga na ovim akcijama je učestvovalo i lokalno stanovnisštvo, odnosno omladina tako da je zamisao organizatora bila da se kroz takav vid omladina zbližava i upoznaje …Nastaviće se…
[color=#FF0000][b]Moje đačko doba u Sarajevu 14. dio
LORB ”SVČ”[/b][/color]
Po ugledu na Savezne radne akcije, te na brigade koje su gradile bivšu domovinu, tako su se i na lokalnim nivoima forimrale Lokalne Omladineske Radne Brigade i pravile su se lokalne akcije.
U Sarajevu su svi đački domovi imali svoje LORB.
Naša brigada je nosila ime doma – Slaviša Vajner Čiča i većina domaca su bili članovi brigade.
Sjećam se da smo svi imali crvene majice sa grbom brigade, a na kojoj je pisalo LORB ”SVČ” Sarajevo.
Lokalna radna akcija je obično izgledala ovako:– polstrojavanje
– naoružavanje sa lopatama, krampama, motikama, grabljama
– dolazak na odredište
– rad
– pjesma
– pauza za ručak (svi dobili po četvrt hljeba, konzerva i obavezno mlijeko u tetrapaku)
– završetak radova
– postrojavanje i povratak u DomImali smo nekoliko akcija godišnje i to u proljeće i jesen.
Obično su to bile dvije akcije na proljeće i jedna do dvije na jesen.Prva akcija je već početkom aprila – uređivanje predjela oko našeg doma. Sadilo se cvijeće i sadnice drveća, potkresivala živa ograda, kupilo granje i smeće. I na kraju akcije pjesma i zasluženi ručak…
Osim ove akcije oko našeg doma imali smo i par akcija godišnje obično na lokacijama – Vrbanjuša, Bjelave, Mejtaš…
Meta naših akcija obično je bilo uređivanje zelenih površina, parkova …itd…
Cilj je bio višestruki, prvo učiniti nešto lijepo za grad, a drugo cilj je bio da se raja iz Doma (sve četiri zgrade) što više upozna i druži.
Osim toga na ovim akcijama je učestvovalo i lokalno stanovnisštvo, odnosno omladina tako da je zamisao organizatora bila da se kroz takav vid omladina zbližava i upoznaje …Nastaviće se…
[color=#FF0000][b]Moje đačko doba u Sarajevu 15. dio
Žičara[/b][/color]
U toku školskih i domskih dana bilo je mnogo posjeta izleta, ekskurzija…
Ekskurzija u Dubrovnik i Cavtat, jednodnevnih posjeta Višegradu, Foči i Tjentištu, Jablanici, Pjenovacu i Han Pjesaku, pa izleta na razna sarajevska izletišta….
Ipak vožnja sarajevskom žičarom sa rajom iz škole prvi put i sa rajom iz doma drugi put ostaće duboko u mom sjećanju…
Početna stanica žičare je bila na Bistriku gdje se znalo nekad i satima čekati u redu da se dokopamo mjesta u kabini.
Trebević je jedno od omiljenih prijeratnih izletišta, a zbog bujne flore slovila je za pluća grada. Trebević je predstavljao oazu mira i zelenila u neposrednoj blizini Sarajeva, a njegova glavna atrakcija bila je žičara kojom se od Bistrika do Vidikovca stizalo za 12 minuta.
Onog momenta kada je žičara krenula i vinula se u visine, mislio sam da od tog osjećaja nema ništa, ni ljepše i bolje…
To je bolo vrijeme kada smo se zadovoljavali sa sitnicama, kada su nam jednostavne i male stvari bile velike i krupne…
A sa Vidikovca pogled na Sarajevo fantastičan. Tu bi znali ostati par sati i onda ponovo žičarom nazad za Sarajevo…Sarajevska žičara prvi put je puštena u rad 1959. godine, a do 1992. godine žičarom se godišnje vozilo više od 130.000 ljudi.
Nažalost, tokom rata pretrpjela je velika oštećenja i skoro u potpunosti je uništena. Nekada značajan turistički i rekreativni centar u proteklom ratu je miniran, žičara, olimpijska staza i većina planinarskih domova su uništeni, a stradao je i šumski fond.
Za njenu obnovu bi trebalo izdvojiti oko 16 miliona KM…
Prilikom izrade idejnog projekta najviše će se voditi računa o zaštiti prirode, unapređenju čovjekove okoline, ali i o vizuelnom utisku. Kapacitet trebevićke žičare, koja će biti jedna od dužih urbanih žičara sa trasom od oko 2.064 metra, trebao bi biti hiljadu osoba na sat, a visinsku razliku od 570 metara putnici bi trebali prelaziti u kabinama kapaciteta osam osoba, koje će biti napravljene u obliku gondola.
Projektom će se zadržati stara trasa prema postojećem regulacionom planu i time će zadovoljiti stavove Zavoda za planiranje razvoja Kantona. Neće doći ni do pomjeranja polazne stanice žičare. Pošto su i polazna i dolazna stanica devastirane i nemaju nikakvu arhitektonsku i historijsku vrijednost, biće zamijenjene novim, modernim objektima, u kojima će najvjerovatnije, biti napravljen restoran ili kafić, po uzoru na svjetske žičare..
Prema nekim pokazateljima žičara bi mogla proraditi 2012 godine.. ??!!!
VIDEO:
Nastaviće se…
[color=#FF0000][b]Moje đačko doba u Sarajevu 15. dio
Žičara[/b][/color]
U toku školskih i domskih dana bilo je mnogo posjeta izleta, ekskurzija…
Ekskurzija u Dubrovnik i Cavtat, jednodnevnih posjeta Višegradu, Foči i Tjentištu, Jablanici, Pjenovacu i Han Pjesaku, pa izleta na razna sarajevska izletišta….
Ipak vožnja sarajevskom žičarom sa rajom iz škole prvi put i sa rajom iz doma drugi put ostaće duboko u mom sjećanju…
Početna stanica žičare je bila na Bistriku gdje se znalo nekad i satima čekati u redu da se dokopamo mjesta u kabini.
Trebević je jedno od omiljenih prijeratnih izletišta, a zbog bujne flore slovila je za pluća grada. Trebević je predstavljao oazu mira i zelenila u neposrednoj blizini Sarajeva, a njegova glavna atrakcija bila je žičara kojom se od Bistrika do Vidikovca stizalo za 12 minuta.
Onog momenta kada je žičara krenula i vinula se u visine, mislio sam da od tog osjećaja nema ništa, ni ljepše i bolje…
To je bolo vrijeme kada smo se zadovoljavali sa sitnicama, kada su nam jednostavne i male stvari bile velike i krupne…
A sa Vidikovca pogled na Sarajevo fantastičan. Tu bi znali ostati par sati i onda ponovo žičarom nazad za Sarajevo…Sarajevska žičara prvi put je puštena u rad 1959. godine, a do 1992. godine žičarom se godišnje vozilo više od 130.000 ljudi.
Nažalost, tokom rata pretrpjela je velika oštećenja i skoro u potpunosti je uništena. Nekada značajan turistički i rekreativni centar u proteklom ratu je miniran, žičara, olimpijska staza i većina planinarskih domova su uništeni, a stradao je i šumski fond.
Za njenu obnovu bi trebalo izdvojiti oko 16 miliona KM…
Prilikom izrade idejnog projekta najviše će se voditi računa o zaštiti prirode, unapređenju čovjekove okoline, ali i o vizuelnom utisku. Kapacitet trebevićke žičare, koja će biti jedna od dužih urbanih žičara sa trasom od oko 2.064 metra, trebao bi biti hiljadu osoba na sat, a visinsku razliku od 570 metara putnici bi trebali prelaziti u kabinama kapaciteta osam osoba, koje će biti napravljene u obliku gondola.
Projektom će se zadržati stara trasa prema postojećem regulacionom planu i time će zadovoljiti stavove Zavoda za planiranje razvoja Kantona. Neće doći ni do pomjeranja polazne stanice žičare. Pošto su i polazna i dolazna stanica devastirane i nemaju nikakvu arhitektonsku i historijsku vrijednost, biće zamijenjene novim, modernim objektima, u kojima će najvjerovatnije, biti napravljen restoran ili kafić, po uzoru na svjetske žičare..
Prema nekim pokazateljima žičara bi mogla proraditi 2012 godine.. ??!!!
VIDEO:
Nastaviće se…
[color=#FF0000][b]Moje đačko doba u Sarajevu 16. dio
Kino 1. maj[/b][/color]
Sarajevo je tih dana imalo na desetine kina. Romanija, Sutjeska, Partizan, Dubrovnik, Kumrovec, Igman, 1.maj, Kinoteka …itd.
U slobodno vrijeme voljeli smo pogledati neki dobar film. Išli smo obično organizovano sa rajom iz razreda ako se radilo o nekoj prmijeri i filmu koji je trend u svijetu. Obično smo takve filmove gledali u kinu Partizan.
Pred kinom uobičajne gužve i nezaobilazne scene tapkaroša koji preprodaju karte.
Večinom kada je gužva karte smo kupovali na blagajnoj, a kada nema baš puno raje čisto da bi zadovoljili tapkaroše kupovali smo kartu kod njih, mada smo uvijek strahovali kako ćemo proći na ulazu. Nikada nije bilo problema.
U domu nas je bilo nekoliko filmomana koji su u slobodno vrijeme voljeli pogledati film. Obično smo išli u kino Prvi maj.
Kino Prvi maj je bilo specifično kino i kao takvo sigurno je ušlo u historiju Sarajeva. U tom kinu su se uglavnom davali drugorazredni filmovi, ali i filmovi Brus Lija, Bad Spencera i drugih.
Najviše je bilo studenata, srednjoškolaca i lokalne raje. Nama je bio važno i to što je ulaznica u ovom kinu bila najjeftinija u gradu.
Ali kino Prvi maj nije bilo obično kino to je bilo ipak nešto više, sama atmosfera oko i i kinu je bila po mnogo čemu specifična. Unutrašnjost tog kina ličila je na naše rogatičko, stolice, bina, platno, biletarnica…
Jedno vrijeme smo bili baš iventar pa su nas upoznali i radnici ovog kina, čudim se da nam nisu dali kakav popust.
Kino Prvi maj je legendarno kino, koje je zajedno sa svom atmosferom oko njega teško zaboraviti, a ušlo je i u pjesmu Zabranjenog pušenja – KINO PRVI MAJ.
Moje školsko doba obilježila su dva filma koja će ostati kao simbol moje ali i mnogih generacija…
Nastaviće se…
[color=#FF0000][b]Moje đačko doba u Sarajevu 16. dio
Kino 1. maj[/b][/color]
Sarajevo je tih dana imalo na desetine kina. Romanija, Sutjeska, Partizan, Dubrovnik, Kumrovec, Igman, 1.maj, Kinoteka …itd.
U slobodno vrijeme voljeli smo pogledati neki dobar film. Išli smo obično organizovano sa rajom iz razreda ako se radilo o nekoj prmijeri i filmu koji je trend u svijetu. Obično smo takve filmove gledali u kinu Partizan.
Pred kinom uobičajne gužve i nezaobilazne scene tapkaroša koji preprodaju karte.
Večinom kada je gužva karte smo kupovali na blagajnoj, a kada nema baš puno raje čisto da bi zadovoljili tapkaroše kupovali smo kartu kod njih, mada smo uvijek strahovali kako ćemo proći na ulazu. Nikada nije bilo problema.
U domu nas je bilo nekoliko filmomana koji su u slobodno vrijeme voljeli pogledati film. Obično smo išli u kino Prvi maj.
Kino Prvi maj je bilo specifično kino i kao takvo sigurno je ušlo u historiju Sarajeva. U tom kinu su se uglavnom davali drugorazredni filmovi, ali i filmovi Brus Lija, Bad Spencera i drugih.
Najviše je bilo studenata, srednjoškolaca i lokalne raje. Nama je bio važno i to što je ulaznica u ovom kinu bila najjeftinija u gradu.
Ali kino Prvi maj nije bilo obično kino to je bilo ipak nešto više, sama atmosfera oko i i kinu je bila po mnogo čemu specifična. Unutrašnjost tog kina ličila je na naše rogatičko, stolice, bina, platno, biletarnica…
Jedno vrijeme smo bili baš iventar pa su nas upoznali i radnici ovog kina, čudim se da nam nisu dali kakav popust.
Kino Prvi maj je legendarno kino, koje je zajedno sa svom atmosferom oko njega teško zaboraviti, a ušlo je i u pjesmu Zabranjenog pušenja – KINO PRVI MAJ.
Moje školsko doba obilježila su dva filma koja će ostati kao simbol moje ali i mnogih generacija…
Nastaviće se…
[color=#FF0000][b]Moje đačko doba u Sarajevu 17. dio
Briljantinomanija[/b][/color]
Ko se ne sjeća filmova i velikih hitova – Groznica Subotnje večeri i Briljantina.
Ne znam da li postoji osoba toga doba da nije Briljantin gledala dva, tri ili više puta.
Priča o zlatnom dobu rokenrola smještenom krajem 50-ih, mladim ljudima različitog socijalnog statusa sa istim potrebama za prijateljstvom, priča o ljubavi, dopadanju, odrastanju i sazrevanju, snovima i nadama, vječita je tema i razlog uspjeha tog filma.
“Briljantin” u kojem su glavne uloge igrali tada mladi glumac Džon Travolta i kantri pjevačica australijskog porekla Olivija Njutn Džon.
“Briljantin” spada u pet najpopularnijih ekranizovanih mjuzikala svih vremena, a muzika za taj film prodata je u milionskim tiražima i bila nominovana za nagrade Oskar i Zlatni Globus
Džon Travolta je veliki glumac to je dokazao u mnogim filmovima koje je snimio poslije Briljantina,
ali će njegova najbolja uloga za mnoge iz moje generacije zauvijek ostati u 1978 godini u filmu Briljantin.Bilo je mnogo imitiranja Travolte u to doba. Od frizure, hoda, plesa, kožnih jakni, košulja, cipela pa do pjevušenja hitova iz tog filma…
Film je tokom tih godina stekao status generacijskog filma sa kojim su se identifikovale čitave generacije.
Nekoliko pjesama iz “Briljantina”, kao što su “You’re the one I want”, “Hopelessly devoted to you”, “Summer nights” i “Greased lightnin”, postale su hitovi na muzičkim listama.
Film “Briljantin” je postao pravi rekorder, zaradio je 340 miliona dolara na bioskopskim blagajnama širom sveta.
Definitivno je to film koji je obilježio moje đačko doba u Sarajevu…
Jedna od scena iz filma – http://www.youtube.com/watch?v=gyUWkQj0Q_U
Nastaviće se…
[color=#FF0000][b]Moje đačko doba u Sarajevu 17. dio
Briljantinomanija[/b][/color]
Ko se ne sjeća filmova i velikih hitova – Groznica Subotnje večeri i Briljantina.
Ne znam da li postoji osoba toga doba da nije Briljantin gledala dva, tri ili više puta.
Priča o zlatnom dobu rokenrola smještenom krajem 50-ih, mladim ljudima različitog socijalnog statusa sa istim potrebama za prijateljstvom, priča o ljubavi, dopadanju, odrastanju i sazrevanju, snovima i nadama, vječita je tema i razlog uspjeha tog filma.
“Briljantin” u kojem su glavne uloge igrali tada mladi glumac Džon Travolta i kantri pjevačica australijskog porekla Olivija Njutn Džon.
“Briljantin” spada u pet najpopularnijih ekranizovanih mjuzikala svih vremena, a muzika za taj film prodata je u milionskim tiražima i bila nominovana za nagrade Oskar i Zlatni Globus
Džon Travolta je veliki glumac to je dokazao u mnogim filmovima koje je snimio poslije Briljantina,
ali će njegova najbolja uloga za mnoge iz moje generacije zauvijek ostati u 1978 godini u filmu Briljantin.Bilo je mnogo imitiranja Travolte u to doba. Od frizure, hoda, plesa, kožnih jakni, košulja, cipela pa do pjevušenja hitova iz tog filma…
Film je tokom tih godina stekao status generacijskog filma sa kojim su se identifikovale čitave generacije.
Nekoliko pjesama iz “Briljantina”, kao što su “You’re the one I want”, “Hopelessly devoted to you”, “Summer nights” i “Greased lightnin”, postale su hitovi na muzičkim listama.
Film “Briljantin” je postao pravi rekorder, zaradio je 340 miliona dolara na bioskopskim blagajnama širom sveta.
Definitivno je to film koji je obilježio moje đačko doba u Sarajevu…
Jedna od scena iz filma – http://www.youtube.com/watch?v=gyUWkQj0Q_U
Nastaviće se…
[b][color=#FF0000]Moje đačko doba u Sarajevu 18. dio
Svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem[/color][/b]
Drugi film koji je ostavio dubok pečat kako na mene tako I na moju generaciju je film Sjećaš li se Dolly Bell, kojeg sam sa rajom iz škole gledao u kinu Partizan.
Jugoslavija se šezdesetih godina prošlog stoljeća, polako otvara prema Zapadu. Utjecaji izvana najviše se osjete na mladoj populaciji, koja se prilagođava novim kulturnim obrascima i uživa u muzici, filmovima i ostalim blagodatima modernog života.
Mladić Dino živi u Sarajevu, u skromnoj kući s ocem, majkom, dvojicom braće i sestrom. Živi jednostavnim životom pod strogom prismotrom autoritativnog oca, a dane krati proučavajući metode autosugestije i hipnoze. Otac, komunistički idealist, apsolutno predan komunističkom poretku, ne dozvoljava bitna odstupanja od normi u životu svoje porodice.
Dino spoznaje svjet gledajući filmove u lokalnom bioskopu i slušajući muziku u omladinskom centru, gdje ubrzo osniva i bend.
Dinin se život ipak ubrzo radikalno mijenja, a na to utječu dva razloga. Prvi je očeva teška bolest, a drugi pojava nepoznate djevojke koju, na zahtjev lokalnog kriminalca, skriva u svom golubinjaku.Poseban pečat filmu daje sarajevska raja koja glumi u filmu.
To su poznati folovi iz sarajevskih mahala i čeršije, što je nama bilo veoma zanimljivo.Ostele su mnoge fraze iz tog filma koje su se koristile kako u školi tako i u domu:
Svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem..
Ne pušim uzbrdo..
Kad je legla banda
Na spavanje bando banditska
Ne prkidaj tok sjednice
Ja sam bio pravo sretan jer sam se mogao pred svojom rajom pohvaliti da zapaženu ulogu Kerima, glumi Mahir iz Rogatice. Ne samo to nego sam bio i ponosan što je Mahir onako profesionalno i lijepo odigrao povjerenu mu ulogu…
Video:
http://www.youtube.com/watch?v=lC2_uJcqOrcOvo je domaći film koji je ostavio pečat na svu moju generaciju iz škole i doma – u školi a i u domu godinama se ponavljala ona poznata fraza iz filma – Svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem..
Nastaviće se…
[b][color=#FF0000]Moje đačko doba u Sarajevu 18. dio
Svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem[/color][/b]
Drugi film koji je ostavio dubok pečat kako na mene tako I na moju generaciju je film Sjećaš li se Dolly Bell, kojeg sam sa rajom iz škole gledao u kinu Partizan.
Jugoslavija se šezdesetih godina prošlog stoljeća, polako otvara prema Zapadu. Utjecaji izvana najviše se osjete na mladoj populaciji, koja se prilagođava novim kulturnim obrascima i uživa u muzici, filmovima i ostalim blagodatima modernog života.
Mladić Dino živi u Sarajevu, u skromnoj kući s ocem, majkom, dvojicom braće i sestrom. Živi jednostavnim životom pod strogom prismotrom autoritativnog oca, a dane krati proučavajući metode autosugestije i hipnoze. Otac, komunistički idealist, apsolutno predan komunističkom poretku, ne dozvoljava bitna odstupanja od normi u životu svoje porodice.
Dino spoznaje svjet gledajući filmove u lokalnom bioskopu i slušajući muziku u omladinskom centru, gdje ubrzo osniva i bend.
Dinin se život ipak ubrzo radikalno mijenja, a na to utječu dva razloga. Prvi je očeva teška bolest, a drugi pojava nepoznate djevojke koju, na zahtjev lokalnog kriminalca, skriva u svom golubinjaku.Poseban pečat filmu daje sarajevska raja koja glumi u filmu.
To su poznati folovi iz sarajevskih mahala i čeršije, što je nama bilo veoma zanimljivo.Ostele su mnoge fraze iz tog filma koje su se koristile kako u školi tako i u domu:
Svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem..
Ne pušim uzbrdo..
Kad je legla banda
Na spavanje bando banditska
Ne prkidaj tok sjednice
Ja sam bio pravo sretan jer sam se mogao pred svojom rajom pohvaliti da zapaženu ulogu Kerima, glumi Mahir iz Rogatice. Ne samo to nego sam bio i ponosan što je Mahir onako profesionalno i lijepo odigrao povjerenu mu ulogu…
Video:
http://www.youtube.com/watch?v=lC2_uJcqOrcOvo je domaći film koji je ostavio pečat na svu moju generaciju iz škole i doma – u školi a i u domu godinama se ponavljala ona poznata fraza iz filma – Svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem..
Nastaviće se…
- You must be logged in to reply to this topic.