-
Moje đačko doba u Sarajevu 7. dio
Jašar
Osim svih dječačkih mangupluka, strogih profesora, izleta i ekskurzija ipak će jedan momak ostati u sjećanju moje generacije i godinu mlađe od mene.
1979/1980 školske godine ja sam se upisao u drugi razred medicinske škole. Te iste godine 8 odjeljenja se upisao u prvi razred Medicinske škole. Obično su to bila 4 odjeljenja sestara / tehničara, 1 odjeljenje laboranata, jedno odjeljenje farmaceuta i 2 odjeljenja sanitarnih tehničara.
Ništa neobično se nije dešavalo, uobičajno za prvačiće.
Međutim jedan momak koji se upisao u jedno odjeljenje medicinskih sestara / tehničara je na svakom velikom odmoru pjevao i privlačio oko sebe veliki broj znatiželjnika, posebno djevojčica.
Pjevao je pretežno Šabanove pjesme i o tome se pročulo u cijeloj školi…
I mi iz razreda smo poželjeli da čujemo i lično se uvjerimo u pjevačke kvalitete tog prvačića. Kada smo na jednom velikom odmoru došli u njegov razred on je sjedio na jednoj klupi a učionica krcata ko košnica.
Momak je stvarno pjevao ko Šaban, u orginalu.
Bili su to svakodnevni mini koncerti od strane Jašara.
Onda mu je neko rekao: Ma slušaj Jašare snimi par pjesama na običnu kasetu i to pošalji Šabanu Šauliću. Pa vidi možda mu se svidi. Možda te pozove?
Tako je i bilo snimio je par njegovih pjesama na kasetu i to poslao Šabanu.
Šaban je to primio i pozvao ga u Beograd.Tako da je Jašar svoju avanturu u Medicinskoj školu završio za samo par mjeseci…
Odmah je snimio singlicu jednu, pa drugu i negdje ca 1981 snimio je LP Jednoj ženi za sećanje. Od tada pa do danas traje njegova uspješna karijera.
I onda se po školi počelo pričati:
”Jesil’ vido Jašara. Bio u novinama, na Tv-u, sliko se sa Šabanom. E moj jarane, a ti klaparaj četiri godine u školu, nego fataj se mikrofona ba.”Bio je to Jašar Ahmedovski…
Ove godine, Jašar Ahmedovski (47) obilježava 31 godinu profesionalne pjevačke karijere, imponzantno nema šta…
Nastavice se….
Moje đačko doba u Sarajevu 7. dio
Jašar
Osim svih dječačkih mangupluka, strogih profesora, izleta i ekskurzija ipak će jedan momak ostati u sjećanju moje generacije i godinu mlađe od mene.
1979/1980 školske godine ja sam se upisao u drugi razred medicinske škole. Te iste godine 8 odjeljenja se upisao u prvi razred Medicinske škole. Obično su to bila 4 odjeljenja sestara / tehničara, 1 odjeljenje laboranata, jedno odjeljenje farmaceuta i 2 odjeljenja sanitarnih tehničara.
Ništa neobično se nije dešavalo, uobičajno za prvačiće.
Međutim jedan momak koji se upisao u jedno odjeljenje medicinskih sestara / tehničara je na svakom velikom odmoru pjevao i privlačio oko sebe veliki broj znatiželjnika, posebno djevojčica.
Pjevao je pretežno Šabanove pjesme i o tome se pročulo u cijeloj školi…
I mi iz razreda smo poželjeli da čujemo i lično se uvjerimo u pjevačke kvalitete tog prvačića. Kada smo na jednom velikom odmoru došli u njegov razred on je sjedio na jednoj klupi a učionica krcata ko košnica.
Momak je stvarno pjevao ko Šaban, u orginalu.
Bili su to svakodnevni mini koncerti od strane Jašara.
Onda mu je neko rekao: Ma slušaj Jašare snimi par pjesama na običnu kasetu i to pošalji Šabanu Šauliću. Pa vidi možda mu se svidi. Možda te pozove?
Tako je i bilo snimio je par njegovih pjesama na kasetu i to poslao Šabanu.
Šaban je to primio i pozvao ga u Beograd.Tako da je Jašar svoju avanturu u Medicinskoj školu završio za samo par mjeseci…
Odmah je snimio singlicu jednu, pa drugu i negdje ca 1981 snimio je LP Jednoj ženi za sećanje. Od tada pa do danas traje njegova uspješna karijera.
I onda se po školi počelo pričati:
”Jesil’ vido Jašara. Bio u novinama, na Tv-u, sliko se sa Šabanom. E moj jarane, a ti klaparaj četiri godine u školu, nego fataj se mikrofona ba.”Bio je to Jašar Ahmedovski…
Ove godine, Jašar Ahmedovski (47) obilježava 31 godinu profesionalne pjevačke karijere, imponzantno nema šta…
Nastavice se….
[color=#FF0000][b]Moje đačko doba u Sarajevu 8. dio
Pauze[/b][/color]
Sve pauze a posebno časove kada su profesori iz ovih ili onih razloga odsutni provodili smo u Bonusu, Samiri i Romanu. To su bila lokalna okupljanja raje na Bjelavama – iz Medicinske i Trgovačke škole.
Bonus je bio kafić koji je po svojoj unutrašnjosti ličio na Šehin a.r. kafić.
Roman je bio na dva sprata sa klasičnim kiflama.
Dok je Samira bila kaffe-slastičarna sa stolovima i stolicama.Ta tri mjesta su bila glavna, s tim što je Bonus ipak cijelo vrijeme imao primat i privlačio je najviše raje…
Inače krajem 70-ih i početkom 80-ih godina prošlog stoljeća, uz popularnu muziku, košarku i “Olimpijadu”, kafići su bili jedan od zaštitnih znakova Sarajeva.
Znamo da je taj trend krenuo iz Sarajeva upravo krajem 70-tih. Gazde su se sjetile da od klasičnih kafana sa stolovima i stolicama i sa dobro poznatim kockastim stoljnjacima, naprave varijantu objekta sa rock i pop muzikom, sa boljim zvučnicima, pojačalima, kiflama za sjedenje itd…
Kafana Park do tada držala primat najvećeg gradskog okupljališta. “Parkuša” koja je kasnije dobila to ime iz milja i želje da se razlikuje od svih gradskih kafana uz parkove, koje su nosile takva i slična imena u mnogim gradovima svijeta.
Ali sa otvaranjem kafića polako je gubila taj primat ali je ipak ostala kultno mijesto..Otvarali su se redom kafići: Stari sat, Lisac, Piccolo, Davor, Estrada, MP, Teatar, Mapet, Kaktus, Charli, “84”, Dedan,Rock, As, S.O.S, Gong, Adams, Zeppelin, Borsalina itd…
Ali bez obzira na sve, ipak je Bonus za raju iz pomenutih škola predstavljao glavno mjesto za okupljanje…
rock – krajem 70-tih – pocetak 80-tih
Parkusa ljeto 2010Nastaviće se…
[color=#FF0000][b]Moje đačko doba u Sarajevu 8. dio
Pauze[/b][/color]
Sve pauze a posebno časove kada su profesori iz ovih ili onih razloga odsutni provodili smo u Bonusu, Samiri i Romanu. To su bila lokalna okupljanja raje na Bjelavama – iz Medicinske i Trgovačke škole.
Bonus je bio kafić koji je po svojoj unutrašnjosti ličio na Šehin a.r. kafić.
Roman je bio na dva sprata sa klasičnim kiflama.
Dok je Samira bila kaffe-slastičarna sa stolovima i stolicama.Ta tri mjesta su bila glavna, s tim što je Bonus ipak cijelo vrijeme imao primat i privlačio je najviše raje…
Inače krajem 70-ih i početkom 80-ih godina prošlog stoljeća, uz popularnu muziku, košarku i “Olimpijadu”, kafići su bili jedan od zaštitnih znakova Sarajeva.
Znamo da je taj trend krenuo iz Sarajeva upravo krajem 70-tih. Gazde su se sjetile da od klasičnih kafana sa stolovima i stolicama i sa dobro poznatim kockastim stoljnjacima, naprave varijantu objekta sa rock i pop muzikom, sa boljim zvučnicima, pojačalima, kiflama za sjedenje itd…
Kafana Park do tada držala primat najvećeg gradskog okupljališta. “Parkuša” koja je kasnije dobila to ime iz milja i želje da se razlikuje od svih gradskih kafana uz parkove, koje su nosile takva i slična imena u mnogim gradovima svijeta.
Ali sa otvaranjem kafića polako je gubila taj primat ali je ipak ostala kultno mijesto..Otvarali su se redom kafići: Stari sat, Lisac, Piccolo, Davor, Estrada, MP, Teatar, Mapet, Kaktus, Charli, “84”, Dedan,Rock, As, S.O.S, Gong, Adams, Zeppelin, Borsalina itd…
Ali bez obzira na sve, ipak je Bonus za raju iz pomenutih škola predstavljao glavno mjesto za okupljanje…
rock – krajem 70-tih – pocetak 80-tih
Parkusa ljeto 2010Nastaviće se…
Moje đačko doba u Sarajevu 9. dio
Drugo upozorenje vaspitača
Džeparoši
Drugo upozorenje vaspitača bilo je «Čuvajte se džeparoša u tramvaju», a prvo je bilo «Čuvajte se lokalnih bandi u Ulici Porodice Foht.»
Naravno to je nama bio znak da odemo i vozimo se tramvajima i uvjerimo se zašto je bitno ovo upozorenje vaspitača.
Sarajavski tramvaji koji su tada vozili su bili češke proizvodnje u početku koliko se sjećam bila je ona kao samouplata, baciš lovu na neki automat a šofer samo pritisne dugme i ta sića upada unutra. To se nije pokazalo efikasno pa su ubacili automate za poništavanje karti…
I od tada su po gradskom saobraćaju poćeli da rade revizori, koji su bili ovlašćeni da kontrolišu karte.
Oni što su se švercali držali bi se bliže izlaznim vratima.
Po tramvajima se vozilo dosta penzionera bez ikakvog cilja ne znajući šta će sa svojim vremenom. Često bi uzeli nepoznatog prvog do sebe i prepričavali im svoje živote. I tako bi okreatali runde i runde sa svojim mjesečnim kartama.
Mlađa raja bi čitala novine, knjige ili bi gledala kroz prozor ili pak uspostavljala nova poznanstva i kontakte. Domaćice bi rondale kako svaki dan nešta poskupljuje, te da se više nemere durat.Pošto se povećao broj putnika u tramvajima, tako je i rastao broj bunarđija po tramvajima. Nepogrešivo bi namirisali žrtvu i sa zadivljujućom vještinom ”operisali”.
Mi učenici nismo imali baš pretjerano novca da bi ga ”gubili” po tramvajima, pa smo se dobro pazili pošto smo upozoreni na ovu opasnost. Bunarđije su bile toliko dobro ispraksirane, da ih je bilo teško uhvatiti na djelu.
Da su odradili dobro posao ukazivao je samo jauk onoga koji je nakon izvjesnog vremena zagalamio: Ukardoše mi novčanik. Lopovi!!!
A oni su već daleko sabirali koliko je taj nastradali imao novca u novčaniku…
Bilo je i nekih anegdota vezano za upozorenje vaspitača: Čuvajte se džeparoša.
Jedan naš jaran našao stari novčanik, napunio ga papirima i onako ga stavio da mu viri iz zadnjeg džepa. Onako se malo nageo da se vidi novčanik i čekao je džeparoša da mu ga uzme. Mi se valjali od smijeha, a on sav ozbiljan nas ušutkavao jer mu kvarimo ”posao”.
Naravno i ako su džeparoši i bili u tramvaju vidjeli su da mi pravimo šprdnju od toga, pa nam jarana nisu ni ”operisali” mada se svojski trudio.
Vožnja tramvajem tada u ta stara vremena je bila mnogo više od obične vožnje, bio je to doživljaj jer film je bio skoro uvijek isti ali su glumci uvijek bili različiti.
Nastaviće se…
Moje đačko doba u Sarajevu 9. dio
Drugo upozorenje vaspitača
Džeparoši
Drugo upozorenje vaspitača bilo je «Čuvajte se džeparoša u tramvaju», a prvo je bilo «Čuvajte se lokalnih bandi u Ulici Porodice Foht.»
Naravno to je nama bio znak da odemo i vozimo se tramvajima i uvjerimo se zašto je bitno ovo upozorenje vaspitača.
Sarajavski tramvaji koji su tada vozili su bili češke proizvodnje u početku koliko se sjećam bila je ona kao samouplata, baciš lovu na neki automat a šofer samo pritisne dugme i ta sića upada unutra. To se nije pokazalo efikasno pa su ubacili automate za poništavanje karti…
I od tada su po gradskom saobraćaju poćeli da rade revizori, koji su bili ovlašćeni da kontrolišu karte.
Oni što su se švercali držali bi se bliže izlaznim vratima.
Po tramvajima se vozilo dosta penzionera bez ikakvog cilja ne znajući šta će sa svojim vremenom. Često bi uzeli nepoznatog prvog do sebe i prepričavali im svoje živote. I tako bi okreatali runde i runde sa svojim mjesečnim kartama.
Mlađa raja bi čitala novine, knjige ili bi gledala kroz prozor ili pak uspostavljala nova poznanstva i kontakte. Domaćice bi rondale kako svaki dan nešta poskupljuje, te da se više nemere durat.Pošto se povećao broj putnika u tramvajima, tako je i rastao broj bunarđija po tramvajima. Nepogrešivo bi namirisali žrtvu i sa zadivljujućom vještinom ”operisali”.
Mi učenici nismo imali baš pretjerano novca da bi ga ”gubili” po tramvajima, pa smo se dobro pazili pošto smo upozoreni na ovu opasnost. Bunarđije su bile toliko dobro ispraksirane, da ih je bilo teško uhvatiti na djelu.
Da su odradili dobro posao ukazivao je samo jauk onoga koji je nakon izvjesnog vremena zagalamio: Ukardoše mi novčanik. Lopovi!!!
A oni su već daleko sabirali koliko je taj nastradali imao novca u novčaniku…
Bilo je i nekih anegdota vezano za upozorenje vaspitača: Čuvajte se džeparoša.
Jedan naš jaran našao stari novčanik, napunio ga papirima i onako ga stavio da mu viri iz zadnjeg džepa. Onako se malo nageo da se vidi novčanik i čekao je džeparoša da mu ga uzme. Mi se valjali od smijeha, a on sav ozbiljan nas ušutkavao jer mu kvarimo ”posao”.
Naravno i ako su džeparoši i bili u tramvaju vidjeli su da mi pravimo šprdnju od toga, pa nam jarana nisu ni ”operisali” mada se svojski trudio.
Vožnja tramvajem tada u ta stara vremena je bila mnogo više od obične vožnje, bio je to doživljaj jer film je bio skoro uvijek isti ali su glumci uvijek bili različiti.
Nastaviće se…
Moje đačko doba u Sarajevu 10. dio
Treće upozorenje vaspitača
Šibicari
Kada bi vikendom (ne svakim) išli kući obično bi išli tramvajem do ”Higijenskog” a onda pješke pored Vojne bolnice i kroz veliki park koji je krajem 70-tih tu bio. Inače tramvaj broj 1 je odmah skretao na Marin Dvoru a paralelno sa prugom išla je i ulica prema Željezničkoj stanici. A sa strane tramvajske i ulice sve je bio park.
Mi smo večinom išli bar po dvojica-trojica kroz taj park jer nam je to bila prečica do Autobuske ili Željezničke stanice..
E tu se obično nalijeće na ”šibicare”.
Ko su šibicari? Zašto savjet vaspitača da ih se čuvamo i da nipošto ne igramo?
Onaj koji ”razbacuje šibice” ima jedan karton koji je na zemlji, tri kutije od šibica (dio u koji idu šibice) i jednu malu kuglicu koja je od folije.
Oni to rade u timu. Najčešće njih od 3-5.
Tu oni organiziraju kockarsku igru u kojoj je cilj pogoditi ispod koje kutije šibica se nalazi neka kuglica, papirić ili neki drugi manji predmet.
Ovo se može izvoditi i sa nečim drugim, recimo plastične čaše i slično, ali su ipak najviše u upotrebi kutije šibica, pa otuda i naziv šibicari.
Dok ovo rade, grupa diže galamu, da bi privukla ostale ljude, koji u početku gledaju o čemu se radi. Onaj koji premješta kuglice, to radi tako, da lice sa strane može lako pogoditi, ispod koje kutije šibica se nalazi kuglica. U tome i je štos, da neko iz mase pomisli da će lako pogoditi gde je kuglica i da će tako LAKO zaraditi novac i ulazi u igru.
Ako to ne upali onda igraju varijantu – Jedan razbacuje šibice, drugi je u timu koji ga u momentima zagovara, treći otkriva šibice da vidi gdje se kuglica nalazi, četvrti je taj koji stavlja pare na već viđeno i naravno dobiva istu svotu novca koju je i uložio. To je mamac za žrtvu.
Lahkovjerni koji padaju na ovaj trik ulažu. Manj iznosi ponekad i imaju prolaz, sve dok se ne upeca veliki ulagač. E kada on stavi dobru lovu na jednu od tri kutije šibica i kada izgubi, onda pokuša još jedno ili dvaput i naravno svaki put izgubi.
Ishod je jasan i onaj ’ko se upecao na ovaj stari štos sigurno ostaje bez novaca, jer nema nikakve šanse da pogodi i to zato jer kuglica nije niti ispod jedne kutije šibica.
Tada na već dogovoreni znak ulijeće peti član ekipe koji iz sveg glasa zagalami:
Milicija! Milicija!
I tada svi bježe na sve strane čak i onaj koji je izgubio (ili više njih) možda pola svoje mjesečne plate.
Šibicari su tada već na nekom skrivenom mjestu i dijele ”dobit”.
Ovaj što je izgubio (ili više njih) uzalud se vratio i čeka gdje su oni da mu vrate novac ili da nastavi igru.. Vrti se tu par minuta i odlazi… a oni nakon 10 – 15 minuta ponavljaju svoj ritual i čekaju novu naivnu žrtvu, koja će se za trenutak ponadati lahkoj zaradi.
Ja sam to često posmatrao i divio se toj njihovoj virtuoznosti pa čak i glumačkoj uigranosti.
Nikada, mada sam to posmatrao uvijek kada bi išao na autobus na Autobuskoj stanici, nikada nisam mogao primjetiti kojom vještinom i brzinom on kuglicu postavi u onu kutijicu u koju želi.
Umjetnost i vještina šibicara i naivnost igrača….
Minci
Spominjući šibicare, sjetih se jednog momenta iz Rogatice sa hipi klupe.
Ne znam tačno koja je to godina bila kada je rahmetli Minci došao u Rogaticu.
Na njemu bijelo odijelo. Čak je koliko se mogu sjetiti imao i bijeli šešir na glavi.
Pravi mangup.
Sjedili smo na hipi klupi nas 4-5. Znam da je tu bio Alem i još 3-4 jarana…
Kada nam priđe čovjek kojega moram priznati prije nikada nisam vidio.Zdravo momci ja sam Minci…
Izvadi tri kutije šibica i kuglicu od folije… i pita nas..
Pa mangupi hoćemo li baciti šibica pa ko bolji neka nosi…Mi se onako sagledasmo, i rekosmo ma nemamo ti mi love Minci, izabravši najbolju varijantu da izbjegnemo igru…
A on razbaci čisto da mi vidimo kako on to radi…
Pošto sam gledao sarajevske šibicare, baš me je interesovalo kako to radi Minci koji je došao u Rogaticu iz Zagreba….
Možda nije bio na nivou sarajevskih šibicara ali mislim da nije ni zaostajao za njima…
I onda se otvorio i pričao nam kakao je na šibicama uzeo lovu i lovu…Nastaviće se…
Moje đačko doba u Sarajevu 10. dio
Treće upozorenje vaspitača
Šibicari
Kada bi vikendom (ne svakim) išli kući obično bi išli tramvajem do ”Higijenskog” a onda pješke pored Vojne bolnice i kroz veliki park koji je krajem 70-tih tu bio. Inače tramvaj broj 1 je odmah skretao na Marin Dvoru a paralelno sa prugom išla je i ulica prema Željezničkoj stanici. A sa strane tramvajske i ulice sve je bio park.
Mi smo večinom išli bar po dvojica-trojica kroz taj park jer nam je to bila prečica do Autobuske ili Željezničke stanice..
E tu se obično nalijeće na ”šibicare”.
Ko su šibicari? Zašto savjet vaspitača da ih se čuvamo i da nipošto ne igramo?
Onaj koji ”razbacuje šibice” ima jedan karton koji je na zemlji, tri kutije od šibica (dio u koji idu šibice) i jednu malu kuglicu koja je od folije.
Oni to rade u timu. Najčešće njih od 3-5.
Tu oni organiziraju kockarsku igru u kojoj je cilj pogoditi ispod koje kutije šibica se nalazi neka kuglica, papirić ili neki drugi manji predmet.
Ovo se može izvoditi i sa nečim drugim, recimo plastične čaše i slično, ali su ipak najviše u upotrebi kutije šibica, pa otuda i naziv šibicari.
Dok ovo rade, grupa diže galamu, da bi privukla ostale ljude, koji u početku gledaju o čemu se radi. Onaj koji premješta kuglice, to radi tako, da lice sa strane može lako pogoditi, ispod koje kutije šibica se nalazi kuglica. U tome i je štos, da neko iz mase pomisli da će lako pogoditi gde je kuglica i da će tako LAKO zaraditi novac i ulazi u igru.
Ako to ne upali onda igraju varijantu – Jedan razbacuje šibice, drugi je u timu koji ga u momentima zagovara, treći otkriva šibice da vidi gdje se kuglica nalazi, četvrti je taj koji stavlja pare na već viđeno i naravno dobiva istu svotu novca koju je i uložio. To je mamac za žrtvu.
Lahkovjerni koji padaju na ovaj trik ulažu. Manj iznosi ponekad i imaju prolaz, sve dok se ne upeca veliki ulagač. E kada on stavi dobru lovu na jednu od tri kutije šibica i kada izgubi, onda pokuša još jedno ili dvaput i naravno svaki put izgubi.
Ishod je jasan i onaj ’ko se upecao na ovaj stari štos sigurno ostaje bez novaca, jer nema nikakve šanse da pogodi i to zato jer kuglica nije niti ispod jedne kutije šibica.
Tada na već dogovoreni znak ulijeće peti član ekipe koji iz sveg glasa zagalami:
Milicija! Milicija!
I tada svi bježe na sve strane čak i onaj koji je izgubio (ili više njih) možda pola svoje mjesečne plate.
Šibicari su tada već na nekom skrivenom mjestu i dijele ”dobit”.
Ovaj što je izgubio (ili više njih) uzalud se vratio i čeka gdje su oni da mu vrate novac ili da nastavi igru.. Vrti se tu par minuta i odlazi… a oni nakon 10 – 15 minuta ponavljaju svoj ritual i čekaju novu naivnu žrtvu, koja će se za trenutak ponadati lahkoj zaradi.
Ja sam to često posmatrao i divio se toj njihovoj virtuoznosti pa čak i glumačkoj uigranosti.
Nikada, mada sam to posmatrao uvijek kada bi išao na autobus na Autobuskoj stanici, nikada nisam mogao primjetiti kojom vještinom i brzinom on kuglicu postavi u onu kutijicu u koju želi.
Umjetnost i vještina šibicara i naivnost igrača….
Minci
Spominjući šibicare, sjetih se jednog momenta iz Rogatice sa hipi klupe.
Ne znam tačno koja je to godina bila kada je rahmetli Minci došao u Rogaticu.
Na njemu bijelo odijelo. Čak je koliko se mogu sjetiti imao i bijeli šešir na glavi.
Pravi mangup.
Sjedili smo na hipi klupi nas 4-5. Znam da je tu bio Alem i još 3-4 jarana…
Kada nam priđe čovjek kojega moram priznati prije nikada nisam vidio.Zdravo momci ja sam Minci…
Izvadi tri kutije šibica i kuglicu od folije… i pita nas..
Pa mangupi hoćemo li baciti šibica pa ko bolji neka nosi…Mi se onako sagledasmo, i rekosmo ma nemamo ti mi love Minci, izabravši najbolju varijantu da izbjegnemo igru…
A on razbaci čisto da mi vidimo kako on to radi…
Pošto sam gledao sarajevske šibicare, baš me je interesovalo kako to radi Minci koji je došao u Rogaticu iz Zagreba….
Možda nije bio na nivou sarajevskih šibicara ali mislim da nije ni zaostajao za njima…
I onda se otvorio i pričao nam kakao je na šibicama uzeo lovu i lovu…Nastaviće se…
Moje đačko doba u Sarajevu 11. dio
Fliperi
Kada smo već kod ovog parka na Marin Dvoru, ima još jedna interesantna priča vezana za ovaj dio Sarajeva, a koja je nama domcima i raji iz škole tada bila interesantna…
Početkom proljeća u ovaj park je svake godine dolazio Luna Park, sa fliperima, automatima (stoni nogomet), kartinzima, ringišpilima, kućama strave, šećernim vatama i ostalim čudima sa zapada u kojima bi školarci I oni mlađi uživali…..
Nama iz medicinske škole ova lokacija nije bila daleka. Spustimo se ulicom iznad parka preko puta ”Sarajke” i već smo kod Higijenskog zavoda. Odatle poprijeko pored Vojne bolnice i već smo na odredištu. Pa tada nam nije trebalo više od 10-15 minuta da dođemo u Luna park…
Poseban doživljaj je bio noću kada se uple svijetla.
Blještavilo boja, muzika i žamor raje su davali poseban šarm svemu tome…
U Luna parka smo itekako istresali svoje džepove, pretežno na flipere, automate, vožnje autima i na druge gluposti…
Osim Luna parka na ovu lokaciju je svake godine znao da gostuje cirkus “Apolo” ili “Sirano” sa klovnovima i životinjama zbog kojih su se svaki put bunili stanari obližnjih zgrada.
”Od smrada se nemože dihat”, govorili bi…
Imali su pravo, miris lavova, slonova i ostalih životinja je bio tako jak da su stanari držali prozore zatvorene cijelo vrijeme dok bi cirkus bio u gradu a to je uvijek bilo minimum dvije, tri sedmice.
Nama je bilo interesantno da vidimo životinje a cirkus nas nije baš puno interesovao…
Kraj ljeta i početak nove školske godine opet je vezan za dolazak Luna parka na istu lokaciju i tu bi ostajao sve dokle su vremenski uslovi dozvoljavali…
A i mi smo navraćali onoliko koliko su nam džepovi dozvoljavali….
Alija Sikirica
Pišući ovo prisjetih se Alije Sikirice a.r. i njegovih lingišpira, automata. Flipera, a kasnije i bilijara…
O Aliji Sikirici i njegovom Luna parku sigurno se mogu napisati mnoge priče.Evo jedne male anegdote:
6. septembar u Rogatici, neke godine, na desetine hiljada posjetilaca…
Lingišpir radi punom parom..Čočo za mikrofonom u ruci hvali lingišpir:
”Poštovani posjetioci naš lingišpir je osovojio drugo mjesto na velikom jugoslovenskom sajmu lingišpira u Novom Sadu.
Imate priliku da se vozite na lingišpiru koji je po veličini drugi u Jugoslaviji.
Sjedite u korpu i lingišpir će vas odvesti do nebeskih visina….
Ne čekajte ne okljevajte kupite kartu i vinite se u visine…
Kartu možete kupiti kod naše simpatične blagajnice…A za blagajnom sijedi Alija a.r. vidno umoran, ne obrijan, ne podšišan… i prijeti prstom Čoči, a ovaj se smije….
Nastaviće se…
Moje đačko doba u Sarajevu 11. dio
Fliperi
Kada smo već kod ovog parka na Marin Dvoru, ima još jedna interesantna priča vezana za ovaj dio Sarajeva, a koja je nama domcima i raji iz škole tada bila interesantna…
Početkom proljeća u ovaj park je svake godine dolazio Luna Park, sa fliperima, automatima (stoni nogomet), kartinzima, ringišpilima, kućama strave, šećernim vatama i ostalim čudima sa zapada u kojima bi školarci I oni mlađi uživali…..
Nama iz medicinske škole ova lokacija nije bila daleka. Spustimo se ulicom iznad parka preko puta ”Sarajke” i već smo kod Higijenskog zavoda. Odatle poprijeko pored Vojne bolnice i već smo na odredištu. Pa tada nam nije trebalo više od 10-15 minuta da dođemo u Luna park…
Poseban doživljaj je bio noću kada se uple svijetla.
Blještavilo boja, muzika i žamor raje su davali poseban šarm svemu tome…U Luna parka smo itekako istresali svoje džepove, pretežno na flipere, automate, vožnje autima i na druge gluposti…
Osim Luna parka na ovu lokaciju je svake godine znao da gostuje cirkus “Apolo” ili “Sirano” sa klovnovima i životinjama zbog kojih su se svaki put bunili stanari obližnjih zgrada.
”Od smrada se nemože dihat”, govorili bi…
Imali su pravo, miris lavova, slonova i ostalih životinja je bio tako jak da su stanari držali prozore zatvorene cijelo vrijeme dok bi cirkus bio u gradu a to je uvijek bilo minimum dvije, tri sedmice.
Nama je bilo interesantno da vidimo životinje a cirkus nas nije baš puno interesovao…
Kraj ljeta i početak nove školske godine opet je vezan za dolazak Luna parka na istu lokaciju i tu bi ostajao sve dokle su vremenski uslovi dozvoljavali…
A i mi smo navraćali onoliko koliko su nam džepovi dozvoljavali….
Alija Sikirica
Pišući ovo prisjetih se Alije Sikirice a.r. i njegovih lingišpira, automata. Flipera, a kasnije i bilijara…
O Aliji Sikirici i njegovom Luna parku sigurno se mogu napisati mnoge priče.Evo jedne male anegdote:
6. septembar u Rogatici, neke godine, na desetine hiljada posjetilaca…
Lingišpir radi punom parom..Čočo za mikrofonom u ruci hvali lingišpir:
”Poštovani posjetioci naš lingišpir je osovojio drugo mjesto na velikom jugoslovenskom sajmu lingišpira u Novom Sadu.
Imate priliku da se vozite na lingišpiru koji je po veličini drugi u Jugoslaviji.
Sjedite u korpu i lingišpir će vas odvesti do nebeskih visina….
Ne čekajte ne okljevajte kupite kartu i vinite se u visine…
Kartu možete kupiti kod naše simpatične blagajnice…A za blagajnom sijedi Alija a.r. vidno umoran, ne obrijan, ne podšišan… i prijeti prstom Čoči, a ovaj se smije….
Nastaviće se…
Moje đačko doba u Sarajevu 12. dio
Četvrto upozorenje vaspitača – Čuvajte se švercera
Farmerke, famerke
Baščaršija je tada (a i sada) bila glavna turistička atrakcija grada Sarajeva.
Riječ Baščaršija potječe od riječi “baš”, koja znači “glavna” na turskom, tako da Baščaršija znači “glavna čaršija”.
Baščaršija je stara sarajevska čaršija, te historijski i kulturni centar grada.
Veliko nam je zadovoljstvo bilo otići na Baščaršiju..
”Ko se jednom napije vode sa Baščaršije”, su stihovi jedne pjesme koja je bila popularna u to doba…Za nas u to vrijeme Baščaršija je bila interesantna zbog nekoliko stvari:
Bar jedanput-dvaput mjesečno išli smo na ćevape, da malo sebi damo oduška i da malo promijenimo jednolični domski jelovnik.
Isto tako bar dva puta mjesečno smo posiječivali burekdžinicu i jeli po vlastitom izboru – mada je krompiruša zbog prihvatljive cijne imala prioritet.
Posjete slastičarnama – pogotovu smo znali ići mahsuzije na tufahiju u Egipat ali smo kasnije imali jednu našu privatnu slastičarnu koja se nalazila na Baščaršiji (ca.40 metara kada se ide prugom prema Vječnici). Tu su kolači bili puno jeftiniji a nama je to odgovaralo.
Kasnije smo ovu varijantu primjenili i sa burekdžinicama i ćevapćinicama gdje su pite i ćevapi bili bar 10-15 % jeftiniji…E sada ono što su nas savijetovali vaspitači. Čuvajte se švercera!
Kraj sedamdesetih i početak osamdesetih su bile zlatne godine šverca. U modi su bile farmerice i naravno da smo svi željeli da ih imamo.
U gradu je postojao ”Komision” u ulici Ferhadija ali je bila prava hrabrost uči u njega a još veća hrabrost nešto kupiti u njemu. Razlog za to su šverceri koji su išli Ferhadijom gore dole i nudili svakom prolazniku farmerice.
Farmeke, farmerke!
Farmerica, farmerica!
Hoš kupit farmerke…Bilo ih je na stotine na potezu Slatko čoše – Egipat…
U modi su bile farmerke Super Rifle, Carrera i Doringo
Šverceri su sa svojim ponašanjem ipak ulijevali neki strah, bar nama domcima (prva I druga godina)
Sjećam se jednog događaja kada je moj dobar jaran i školski drug Guta Zijo (inače sa Sedrenika) htio da kupi Farmerke.
Pita mene Mujo (tako sum e zvali u razredu) hoćeš li danas samnom da kupim farmerke?
Hoću – rekoh mu.
Evo ti lova neka je kod tebe, pa ti plati ako izaberem neke farmerke.
Dobro rekoh i on mi dade pare.
Dođemo blizu Komisiona odmah njih oko 10 pravo na nas.Farmerke, farmerke.
Kaže Zijo ovom jednom – Ja hoću da kupim farmerice.
Dobro buraz, hajte sa mnom, pošto vidje da sam i ja sa njim…
Nedaleko u jednoj sporednoj ulici uđosmo u jedan ulaz neke stare zgrade…
Hajmo u podrum kaže on…
Mi se gledamo…
Siđosmo dole – mračno ne vidi se ljudski..
Evo buraz, izvadi iz kese farmerke, i daje ih Ziji i dodaje, neki dan ja donio iz Trsta..
Zijo hoće samo Carerra, a kod njega Rifle.. Sumnjivo nam odmah, jer po nekim pokazateljima vidimo da nisu orginal…Pita ga Zijo imaš li Carerra.
Ma ima buraz, eto me za minut…
I izađe, mi ga čekamo…
Vrati se brzo, nosi Carrera, sve skoro isto samo druga etiketa…
On hvali farmerice i non stop priča..
Hvali Ziju kako ga ima šta i kako bi trebao da trenira boks.
To je ponovio bar 5-6 puta… Neda nam ni da komuniciramo…
Vidi Zijo da nisu orginal ali nije baš zgodno sad ga odbiti – jer bi u suprotnom moglo biti nezgodno….Kupimo mi te farmerke Carerra da bi izbjegli neželjene posljedice – mada su bile daleko od orginala….
Inače cijene su se znale koliko šta košta i varirale su možda do nekih 10-tak posto..
Sigurno je bilo tu svakake raje i onih koji su išli u Trst i onih koji Trsta očima vidjeli nisu, i onih koji su preprodavali tuđu robu.
Uglavnom to je nešto što je ostavilo pečat jednom vremenu (na potezu Slatko cose-Egipat) a svodilo se na samo na jednu riječ, koja se izgovori dva puta:Farmerice, farmerice
ili farmerke, farmerke…Nastaviće se…
Moje đačko doba u Sarajevu 12. dio
Četvrto upozorenje vaspitača – Čuvajte se švercera
Farmerke, famerke
Baščaršija je tada (a i sada) bila glavna turistička atrakcija grada Sarajeva.
Riječ Baščaršija potječe od riječi “baš”, koja znači “glavna” na turskom, tako da Baščaršija znači “glavna čaršija”.
Baščaršija je stara sarajevska čaršija, te historijski i kulturni centar grada.
Veliko nam je zadovoljstvo bilo otići na Baščaršiju..
”Ko se jednom napije vode sa Baščaršije”, su stihovi jedne pjesme koja je bila popularna u to doba…Za nas u to vrijeme Baščaršija je bila interesantna zbog nekoliko stvari:
Bar jedanput-dvaput mjesečno išli smo na ćevape, da malo sebi damo oduška i da malo promijenimo jednolični domski jelovnik.
Isto tako bar dva puta mjesečno smo posiječivali burekdžinicu i jeli po vlastitom izboru – mada je krompiruša zbog prihvatljive cijne imala prioritet.
Posjete slastičarnama – pogotovu smo znali ići mahsuzije na tufahiju u Egipat ali smo kasnije imali jednu našu privatnu slastičarnu koja se nalazila na Baščaršiji (ca.40 metara kada se ide prugom prema Vječnici). Tu su kolači bili puno jeftiniji a nama je to odgovaralo.
Kasnije smo ovu varijantu primjenili i sa burekdžinicama i ćevapćinicama gdje su pite i ćevapi bili bar 10-15 % jeftiniji…E sada ono što su nas savijetovali vaspitači. Čuvajte se švercera!
Kraj sedamdesetih i početak osamdesetih su bile zlatne godine šverca. U modi su bile farmerice i naravno da smo svi željeli da ih imamo.
U gradu je postojao ”Komision” u ulici Ferhadija ali je bila prava hrabrost uči u njega a još veća hrabrost nešto kupiti u njemu. Razlog za to su šverceri koji su išli Ferhadijom gore dole i nudili svakom prolazniku farmerice.
Farmeke, farmerke!
Farmerica, farmerica!
Hoš kupit farmerke…Bilo ih je na stotine na potezu Slatko čoše – Egipat…
U modi su bile farmerke Super Rifle, Carrera i Doringo
Šverceri su sa svojim ponašanjem ipak ulijevali neki strah, bar nama domcima (prva I druga godina)
Sjećam se jednog događaja kada je moj dobar jaran i školski drug Guta Zijo (inače sa Sedrenika) htio da kupi Farmerke.
Pita mene Mujo (tako sum e zvali u razredu) hoćeš li danas samnom da kupim farmerke?
Hoću – rekoh mu.
Evo ti lova neka je kod tebe, pa ti plati ako izaberem neke farmerke.
Dobro rekoh i on mi dade pare.
Dođemo blizu Komisiona odmah njih oko 10 pravo na nas.Farmerke, farmerke.
Kaže Zijo ovom jednom – Ja hoću da kupim farmerice.
Dobro buraz, hajte sa mnom, pošto vidje da sam i ja sa njim…
Nedaleko u jednoj sporednoj ulici uđosmo u jedan ulaz neke stare zgrade…
Hajmo u podrum kaže on…
Mi se gledamo…
Siđosmo dole – mračno ne vidi se ljudski..
Evo buraz, izvadi iz kese farmerke, i daje ih Ziji i dodaje, neki dan ja donio iz Trsta..
Zijo hoće samo Carerra, a kod njega Rifle.. Sumnjivo nam odmah, jer po nekim pokazateljima vidimo da nisu orginal…Pita ga Zijo imaš li Carerra.
Ma ima buraz, eto me za minut…
I izađe, mi ga čekamo…Vrati se brzo, nosi Carrera, sve skoro isto samo druga etiketa…
On hvali farmerice i non stop priča..
Hvali Ziju kako ga ima šta i kako bi trebao da trenira boks.
To je ponovio bar 5-6 puta… Neda nam ni da komuniciramo…
Vidi Zijo da nisu orginal ali nije baš zgodno sad ga odbiti – jer bi u suprotnom moglo biti nezgodno….Kupimo mi te farmerke Carerra da bi izbjegli neželjene posljedice – mada su bile daleko od orginala….
Inače cijene su se znale koliko šta košta i varirale su možda do nekih 10-tak posto..
Sigurno je bilo tu svakake raje i onih koji su išli u Trst i onih koji Trsta očima vidjeli nisu, i onih koji su preprodavali tuđu robu.
Uglavnom to je nešto što je ostavilo pečat jednom vremenu (na potezu Slatko cose-Egipat) a svodilo se na samo na jednu riječ, koja se izgovori dva puta:Farmerice, farmerice
ili farmerke, farmerke…Nastaviće se…
- You must be logged in to reply to this topic.