[Kaza]

#11488

Amina Kupusović, raniji arhivista Orijentalnog instituta, uspješno je odbranila magistarsku tezu pod naslovom “ Rogatica i njena okolina u 16. stoljeću” 4. jula 2007. godine u prostorijama Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Tezu je branila pred komisijom koju su činili: prof. dr. Vesna Aščerić-Mušeta, predsjednica, prof. dr. Enes Pelidija, član i dr. Behija Zlatar, član.
Mentor je bio prof. dr. Enes Pelidija, profesor na Odsjeku za historiju Filozofskog fakultetu u Sarajevu.

Amina Kupusović je, do odlaska sa Orijentalnog instituta aprila 2006. godine, radila kao arhivista u Arhivu Instituta. Njen rad “Rogatica i njena okolina u 16. stoljeću” je bio projekat na Orijentalnom institutu u periodu od 2003. do 2005. godine. Nastao je na osnovu relevantnih neobjavljenih historijskih izvora, u prvom redu “Tapu tahrir deftera iz 15. i 16. stoljeća” , na osnovu kojih se osvjetljavaju do sada nepoznati podaci za područje Rogatice u navedenom periodu.

Ovaj interesantan i vrijedan magistarski rad cemo objaviti, uz saglasnost Amine Kupusovic, ovdje na nasoj stranici.

Rad ce biti objavljen u nastavcima zbog njegove obimnosti i nadamo se da time nece izgubiti na svojoj vjerodostojnosti i zanimljivosti.

Naravno vasi komentari u vidu postova su takodjer pozeljni.

[Kaza]

#11490

ROGATICA

Rogatica je gradić koji se nalazi na putu Sarajevo-Višegrad, 63 km udaljena od Sarajeva. Najraniji spomen Rogatice datira iz 1425. godine. Međutim, lokalitet Toplik spominje se i ranije, u jednom ugovoru između vlaha i Dubrovčana. Obzirom da se ovaj lokalitet nalazi unutar današnjeg grada Rogatice može se smatrati da je naselje postojalo i ranije.
Razvoj ovog grada počinje u osmansko doba. Prvi objekat islamske kulture na ovom području je zavija – tekija Muslihuddina, podignuta na zemljištu koje je Mehmed- čelebi, sin Isa-bega Ishakovića poklonio za njenu izgradnju.

Osoba po imenu derviš Muslihuddin nastanio se u spomenutom pazaru Rogatica i sagradio zaviju. Od Mehmed-čelebije, sina umrlog Isa-bega dobio je njivu od 5 dunuma zvanu Srednji Lušnik. On je sada uživa i i prema običaju daje ušur.

U razvoju ovog grada najveću ulogu ima njegov položaj na značajnoj prometnici koja je iz Sarajeva, preko Višegrada vodila u prestonicu Osmanske države – Istanbul. I tekija je, naročito u početku, prije izgradnje karavan-saraja, osim vjerske imala i ulogu ugošćavanja putnika koji su se kretali ovim drumom. Ovakva uloga tekija poznata je u Osmanskoj državi i o njoj je već ranije pisano. Muslihuddinova tekija spominje se i kasnije i u popisu iz 1604. godine, gdje je u nahiji Borač, pod rednim brojem 146 upisan čifluk Nurullaha, sina Balijinog, njiva pod imenom Mrdelić, veličine 5 dunuma, u blizini Pazara Rogatica, u okolini Muslihuddinove tekije. Godišnji prihod ovog čifluka iznosi 210.
U Opširnom popisu Bosanskog sandžaka iz 1489. Rogatica je još uvijek pazar bez muslimaske mahale. Upisana je kao Pazar Borač, drugim imenom Rogatica, zovu je još i Čelebi Pazar . Bila je u zeametu Mehmed-čelebije, sina Isa-bega Ishakovića, prvog bosanskog sandžakbega. Brojala je 78 nemuslimanskih kuća, sa 6 neoženjenih i 3 udovička domaćinstva i 5 muslimanskih kuća sa 2 neoženjena. Očevi svih 7 upisanih muslimana su nemuslimani. Radi se dakle o prvoj generaciji koja je prihvatila islam.

———————————————————-
[color=#0000FF]Desanka Kovačević-Kojić, Gradska naselja srednjovjekovne Bosanske države, Sarajevo 1978., s. 97.
Isto.
BBA TD 24, Fotokopije OIS 62, f. 259.
Adem Handžić, “O ulozi derviša u formiranju gradskih naselja u Bosni u XV i XVI vijeku”, POF XXXI/1982, Sarajevo 1981, 169-178.
Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604. godine, sv. III. Obradila Amina Kupusović, Bošnjački institut Zurich – Odjel Sarajevo, Orijentalni instut u Sarajevu, Sarajevo 2000.
BBA TD 24. Fotokopije OIS 62, f. 258-259.[/color]
———————————————————–

U Sumarnom popisu iz 1516. godine Rogatica se nalazi u hasu sandžakbega. Ove godine prvi put susrećemo dvije izdiferencirane mahale: Mahalu džamije i Mahalu varoši Rogatica. Ovdje prvi put vidimo da Rogatica dobiva status kasabe. Do tog zaključka možemo doći na osnovu bilješke koja se nalazi uz podatak o Mahali džamije. Ispod broja muslimanskih kuća i neoženjenih napisano je resimler vermezler (ne plaćaju poreze). Ako uporedimo podatke o ostalim naseljima Bosanskog sandžaka, koja su do kraja 16. stoljeća stekle rang kasabe, vidjet ćemo da je Čelebi Pazar treća po redu kasaba, poslije Novog Pazara, Dimitrovice i Sarajeva. Iako prema Sumarnom popisu iz 1516. godine i Varoš Višegrad ima tri zasebne mahale: Mahalu džamije, Mahalu Gornja Varoš i Mahalu Raška, sina Radivojevog , u bilješci o Višegradu nema napomene o oslobođenosti od poreza, koju smo naveli u vezi sa Čelebi Pazarom. Premda je veći broj kasaba formiranih nakon Rogatice doživio veći i brži rast ipak ova činjenica govori u prilog značaja ovog gradića i njegovog posebnog položaja.
Poznato je da su naselja dobivala status kasabe nakon što su ispunila tri uslova:

1) postojanje barem jedne džamije u kojoj se obavljaju molitve petkom i bajramima,
2) postojanje barem jedne muslimanske mahale,
3) sedmični pazarni dan.

Džamiju je podigao sultan Bajezid II (1481-1512). Veći broj kasaba u Bosni započinje svoj urbani razvoj gradnjom carske džamije. Ovo nam govori o državnoj politici uspostave i razvoja kasaba širom Osmanske države. Gradska naselja su u svakom pogledu bila veoma značajna za državu. Ona su bila središte trgovine i zanatstva, grana privrede vrlo značajne ne samo za svakodnevni život, nego i za osmansku vojsku. Osim toga gradovi su centri islamske kulture, u njima se osnivaju obrazovne institucije, mektebi i medrese i grade ostali objekti islamske gradske arhitekture. Mnogi primjeri bosanskih gradova govore da se pri njihovom podizanju vodilo računa o strateškim, komunikacionim, privrednim i vojnim interesima Osmanske države. Sultan Bajezid II je u Bosni podigao džamije u Foči, Višegradu, Srebrenici, Travniku, Pruscu i Prozoru. Obzirom da vrijeme vladavine sultana Bajezida pada u doba stabilizacije osmanske vlasti na ovim prostorima, Osmanska država poduzima značajne aktivnosti na urbanizaciji.

——————————————————-

[color=#0000FF]BBA TD 56. Fotokopije OIS ANUBiH 165, f. 14
Isto., f. 15
Adem Handžić, “O formiranju nekih gradskih naselja u Bosni u XVI stoljeću (uloga države i vakufa)”, POF XXV/1975, Sarajevo 1977., 133-169.[/color]

-Nastavice se

[Kaza]

#11545

Rogatica je imala nekoliko predispozicija da postane kasaba. Najprije, nalazila se na značajnoj komunikaciju Sarajevo-Višegrad i dalje za centar Osmanske države Istanbul. Na tom mjestu je već ranije postojalo naselje. Već je bila pazar, mjesto na kome se stanovništvo iz okoline okupljalo radi trgovine,. Nalazila se pored rijeke, što je također vrlo bitna činjenica za nastanak i razvoj jednog gradskog naselja.
U Mahali džamije 1516. godine nastanjene su 24 muslimanske kuće sa 7 neoženjenih, a u Mahali varoši 59 muslimanskih kuća sa 42 neoženjena i 42 nemuslimanske kuće sa 11 baština i 2 udovička domaćinstva. Ako uporedimo brojke sa prethodnim defterom vidjećemo da broj muslimanskih domaćinstava bilježi skok, a i ukupni broj stanovnika raste. Od ukupno 86 kuća ovaj broj se penje na 138 što, dakle za samo 27 godina predstavlja rast od 60 %. Došlo je do doseljavanja iz okolnih sela u novonastalo gradsko naselje, kao i širenja područja muslimanske mahale na račun mahale varoši.
U Sumarnom popisu iz 1530. i Opširnom popisu iz 1528-30. godine ponovo nalazimo upisane dvije mahale, Mahalu džamije i Mahalu varoši. Ovdje susrećemo po prvi put i opširniju bilješku o gradskom statusu stanovništvu Mahale džamije.

Mahala džamije – Muslimani koji su nastanjeni u mahali spomenute džamije nisu na drugom mjestu upisano kao raja. Kao i građani nastanjeni u drugim kasabama daju ušur od žitarica, vrta i voća. Što se tiče resmova, njih ne plaćaju, a oslobođeni su i poreza avarizi divanijje. Tako je upisano u stari defter pa je, prema običaju naređeno da se tako upiše. Oni koji stanuju izvan ove Mahale džamije, u spomenutoj varoši su kao i ostala raja.

Pošto ovdje stoji da je ovako upisano i u stari defter, vjerovatno je Rogatica imala gradski status i prije 1516., ali nažalost nemamo sačuvan opširni popis iz tog perioda.
Mahala džamije broji 42 kuće sa 14 neoženjenih, a Mahala varoši 53 muslimanske kuće sa 11 baština i 17 neženjenih i 9 nemuslimanskih kuća sa 9 baština. Ukupni broj kuća, ako dodamo i baštine iznosi 124 kuće, što predstavlja izvjesni pad u odnosu na prethodni defter. Uočavamo međutim, rast stanovništva muslimanske mahale sa 24 na 41 kuću što procentualno izraženo predstavlja oko 70%. Gradski status privlači veći broj muslimana iz okolnih sela ili iz same varoši. U Mahali varoš 1516. godine bilo je ukupno 114 domaćinstava, a 1530. broj se smanjuje na 71, što predstavlja pad od oko 38 %. Obzirom da stanovništvo varoši nema gradski status i da je prihvatanje islama u punom zamahu, normalan je ovaj pad stanovništva u varoši i rast stanovništva u gradskoj mahali.
———————————————————–
[color=#0000FF]BBA TD 164. Fotokopije OIS ANUBiH 157.
BBA TD 157. Fotokopije u Orijentalnom institutu.
BBA TD 157. Fo. 217. Fotokopije u Orijentalnom institutu.
BBA TD 157, s. 217-219.[/color]
———————————————————–

U Sumarnom popisu iz 1530. nalazimo i popis vakufa Bosanskog sandžaka, na osnovu kojeg vidimo da Rogatica poprima sva obilježja muslimanske kasabe. Osim džamije, ona dobija i još jednu tekiju, muallimhanu, odnosno mekteb i hamam.
Opširni popis iz 1540. nije potpun, pa u njemu ne nalazimo popisanu ovu kasabu, ali zato u Popisu vakufa u ovom defteru možemo vidjeti koje je objekte imala Rogatica u tom periodu. Osim objekata koji su upisani i 1530. godine, ovdje po prvi put srećemo vakuf kožara Alije, sina Bajramlije koji je uvakufio 12 dućana, jednu radionicu za štavljenje kože – tabhanu, 500 akči u novcu i vrt iza karavan-saraja za potrebe popravke mosta i karavan-saraja. Očito da je kožarski zanat bio već prilično razvijen.
Tokom narednih decenija 16. stoljeća Rogatica, kao i druge kasabe u Bosanskom sandžaku, doživljava veliki rast broja stanovnika. U nedatiranom Opširnom popisu Bosanskog sandžaka koji se odnosi na posljednje decenije 16. stoljeća Rogatica je upisana kao Nefsi Čelebi Pazar, nami deger Rogatica Rogatica i broji tri muslimanske i jednu mahalu nemuslimana. Na kraju popisa muslimanskih mahala susrećemo ponovo bilješku o oslobođenju stanovnika od poreza.

Stanovnici spomenute kasabe su postali zanatlije. Pošto žive od zanata nisu zaduženi porezima. Prema starom defteru polovina baduhave i mlađarine upisana je kao prihod spahije. Na zemlju koju obrađuje raja daje šerijatske poreze i običajne pristojbe.

Muslimanske mahale su:

Mahala džamije sultana Bajezida,
Mahala mesdžida Sinan-vojvode,
Mahala džamije Husejn-čelebije.

Ukupni broj oženjenih nosilaca domaćinstava u muslimanskim mahalama iznosi 508, a broj neoženjenih 96. U odnosu na Opširni popis iz 1528-30., gdje imamo samo 42 oženjena nosioca domaćinstva i 14 neoženjenih članova, ovo je ogroman rast zabilježen za vremenski raspon od pet decenija. Broj stanovnika Mahale džamije sultana Bajezida se skoro ušesterostručio, pa prema ovom popisu u toj mahali žive 1 kadija, 1 hatib, 2 mujezina, 251 oženjeni i 42 neoženjena stanovnika. U Mahali mesdžida Sinan-vojvode živi 1 imam, 44 oženjena i 16 neoženjenih muslimana. U Mahali džamije Husejn-čelebije upisani su 1 hatib, 2 mujezina, 205 oženjenih i 38 neoženjenih stanovnika. Ovdje se više ne spominje Mahala varoši kao u prethodnim popisima, nego se navode čifluci i mezre u granicama kasabe, sa 8 muslimanskih stanovnika, a nemuslimani su popisani pod stavkom Mahala nemuslimana u samom Čelebi Pazaru, izvan deftera . Njihov ukupan broj iznosi 13.

———————————————————–

[color=#0000FF] I dio BBA TD 211, II dio BBA TD 432.
Behija Zlatar, “Popis vakufa u Bosni iz prve polovice XVI vijeka”, POF XX-XXI/1970-71, Sarajevo 1974, 120.
BBA TD 1014, OIS ANUBiH 163, f. 134-137.
BBA TD 1014, OIS ANUBiH 163, f. 137.[/color]
————————————————————

Nastavice se.

[Kaza]

#11623

Prema popisu iz 1604. godine Čelebi Pazar i dalje ima tri mahale. U Mahali džamije sultana Bajezida upisan je 1 hatib, 1 imam, 1 mujezin, 182 oženjena i 14 neoženjenih stanovnika. Preimjećujemo pad broja stanovnika u odnosu na prethodni defter. U Mahali mesdžida Sinan-vojdvode upisan je 1 imam, 1 mujezin, 16 oženjenih i 2 neoženjena. I u ovoj mahali broj domaćinstava bilježi osjetan pad, i u ovom periodu predstavlja samo 35 % od broja iz prethodnog popisa. U Mahali džamije Husejn-čelebije upisani su 1 imam i hatib, 2 mujezina, 118 oženjenih i 15 neoženjenih muslimana. Ako ove podatke ponovo uporedimo sa podacima iz prethodnog deftera vidjećemo da i ova mahala ima znatno manji broj stanovnika. Sa 208 domaćinstava, koliko je brojala 1580. godine opada na 121 domaćinstvo, a i broj neoženjenih pada sa 38 na 15. Znači da broj domaćinstava 1604. iznosi samo 60% od broja iz 1580. Ako saberemo sva domaćinstva tri muslimanske mahale Čelebi Pazara upisane 1604. godine i dodamo im neoženjene dobit ćemo broj 324. Ako isto uradimo i sa brojevima iz 1580. godine dobit ćemo rezultat 605. Znači da je ukupan broj stanovnika u tri mahale Čelebi Pazara opao i da iznosi oko 53% od broja iz 1580. godine. Zašto je došlo do tako drastičnog pada broja stanovnika? Odgovor nam daje sam popis, istina na drugim mjestima. Naime, u ovo doba kuga je znala opustošiti pojedina naselja. Tako imamo na nekoliko mjesta bilješke da je stanovništvo pomrlo od kuge i da je selo ostalo prazno. Ovaj pad broja stanovnika u ovom periodu evidentan je i u drugim djelovima ne samo Bosne nego i Osmanskog carstva.

———————————————————-

[color=#0000FF]TK TD 479, Fotokipije OIS 205, f. 200-202. Ovaj defter se za razliku od dosada spomenutih, koji se čuvaju u Istanbulu, čuva u Ankari u Tapu Kadastro arhivu. Preveden je na bosanski jezik i 2000. godine objavljen u četiri toma. Popis nahije Borač nalazi se u sv. III. Vidi: Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604. godine, sv III. Obradila Amina Kupusović, Bošnjački institut Zurich – Odjel Sarajevo, Orijentalni instut u Sarajevu, Sarajevo 2000., 98-104.
U bilješci kod popisa sela Budići (Srdići ili Sudići) u nahiji Borač, zapisano je sljedeće: “Većina stanovnika spomenutog sela umrla je od kuge, a oni koji su ostali napustili su zavičaj. Oni koji izvana uživaju ovu zemlju plaćaju vlasniku zemlje šerijatske poreze i običajne pristojbe. Tako je upisano u starom defteru, a na izloženi način je upisano i u novi defter.” (Vidi: Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604. godine, sv III, str. 66). “Selo Šiljkovići. Spomenuto selo je već trideset godina neobrađeno i napušteno; na resmi čift su obavezani Mehmed-beg i Sulejman-beg, pa pošto je bez raje tako je i ubilježeno. Čifluk Mehmeda i Sulejmana, u selu Šiljka, pripada Borču; to su baštine Atmadže, Mustafe, Balije, Kurd-Alije, Memije, Husejna, Timura, Turhana, Junusa i Vukoja. Stanovništvo spomenutog sela je prije više od trideset godina pomrlo od kuge. Zemlje koje su oni uživali ostale su puste, osim zemlje Ahmeda, sina Oručevog. Kad je davana na uživanje pod tapiju, uzeli su je pod tapiju od spahija Mehmed-beg i Sulejman. Pošto je prilikom popisa zatečeno da je uživaju spomenuti, uz znanje spahija upisana je u novi defter na njih, uz plaćanje resmi čifta.” (Isto, str. 134 )[/color]
———————————————————-

Tabela 1. Stanovništvo kasabe Rogatica

a) Povlašteno stanovništrvo

b) Stanovništvo Varoši

Nastavice se

[Mustafa]

#13740

[Mustafa]

#14528

[Mustafa]

#14587

http

[Author]

Posts