-
MUHAMED ĆUROVAC
Rođen 20.11.1950. godine u Seljanima kod Rogatice.[/b] Osmogodisnju školu i Prvu gimnaziju zavrsio u Sarajevu, te diplomirao na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. U periodu od 1979. do 1993. godine radio u Izdavačkom preduzeću “Svjetlost” Sarajevo, kao sekretar u redakcijama književnih časopisa “Izraz” i “Život”., zatim kao urednik publiciteta za izdavačku djelatnost. Od 1995. do 1998. godine, u honorarnom statusu bio je angažiran u IP “Svjetlost” kao urednik lektirnih i monografsko-leksikografskih izdanja.U asocijaciju bosanskohercegovačkih književnika (tadašnje Udruženje književnika SRBiH) primljen je početkom devedestih godina 20. stoljeća, sudjelovao u radu uprava Udruženja i sarajevske podružnice pisaca, kao i u organizacijskom odboru književne manifestacije “Sarajevski dani poezije”.
Nakon ponovnog pokretanja književnog časopisa “Život” sudjeluje u radu redakcije, a u novoimenovanu asocijaciju bosanskohercegovačkih pisaca – Društvo pisaca BiH, primljen je tokom 1994. godine. Od 2002. godine imenovan je za generalnog sekretara Društva pisaca BiH i tu dužnost obavlja i sada. Rukovoditelj je Izvršnog odbora Međunarodne književne manifestacije Sarajevski dani poezije.
Poeziju i druge tekstove objavljivao u književnim listovima, časopisima i revijama. Sudjelovao u mnogim književnim programima, kao i nekim pjesničkim manifestacijama u zemlji i inozemstvu. Pojedine pjesme su mu prevođene na engleski i turski jezik.
Objavljene knjige
POJE’SIJA, izdavač AKUD “S.P. Seljo”, Sarajevo , 1976. (zajednička zbirka poezije članova književnog kluba Tribina 08 )
ŠAPAT IZ MOJE SOBE, poezija, IGKRO “Svjetlost” ,Sarajevo, 1977.
KUĆA NA DVIJE VODE, poezija, IP “Svjetlost”, Sarajevo, 1984.
MUSTAFA
Autor: Indira Delić (1991)“Bogati Mustafaga što što se ti nikada ne oženi?” Upita babo dedinog komšiju kada smo posljednji put bili kod njega u posjeti u selu kod Goražda.
Mustafa vitalan starac. Prosijed, sivih uredno potkresanih brkova. Izboranog lica, djeluje mnogo stariji nego što stvarno jeste. Hrama na lijevu nogu, ostala kraća od teškog ranjavanja u posljednjoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Mustafa jako povuče dim cigarete, zakašlja se, malo zašutje, zagleda se u daljinu i započe priču:“Eh, draga djeco nerado se toga i sjećam, a kamoli da pričam. Ali eto kazat ću vam da znate. Imate i vi sad tu djecu, a vala pričajte kome gotd hoćete.”
Ponovo kratko zašutje, nekoliko puta kapcima sakri oči, zapali novu
cigaretu i nastavi:“U baba nas bijaše sedmero djece, nas četiri brata i tri sestre. Ja najstariiji i čim sam malo odrastao većina tereta pade na mene. Radio sam sve poljske poslove, i pomagao oko odgajanja braće i sestara. Završih samo četiri razreda škole, i dva razreda mekteba, babo ne dade dalje, kaže: ‘Šta će ti škola od ‘volike zemlje. Dosta je da se znaš potpisati i da znaš klanjati’ Dvije sestre, Rabija i Raza nisu ni išle u školu, babo ih ne htjede spremiti, Esma završila četiri k’o i ja, Rašid osmoljetku, a Osman i Hajrudin završili zanate u Saraj’vu.
Vrijeme prolazilo, a mi rasli. Ja stasah u pravog mladića pa počeh sa momcima iz sela ići po teferičima i sijelima. Za Bajram bijaše teferič u Rešetnici kod džamije. Kolo igra. U njemu stotinu djevojaka. Pogled mi se zaledi na Mejri, najmlađoj šćeri rahmetli Mehage iz Orahovica. Sačekam da kolo stane pa joj sa zebnjom priđem. Kažem joj nekoliko riječi, a ona kao da jedva dočeka i tako počesmo ašikovati. Do akšama ostadosmo zajedno i dogovorismo novi sastanak na teferiču za tri hevte na Vidikovcu.
Sutradan neko babi kazao da sam našao curu. Pita me koja je, a ja kazah. On planu, kaže: ‘Od toliko cura ti naš’o Mehaginu šćer! Znaš li ti bolan kol’ko je on im’o čeljadi, šestero muške djece i tri šćeri. To je puka sirotinja namaš o’kle uzeti čaperka miraza. Zaboravi na tu curu.’ Pogodiše me babine riječi i rekoh mu kako je poštena i vrijedna njihova porodica, a što će mi miraz pored ovolike naše zemlje. Bez obzira na njegove riječi ja samo dane brojim do teferiča na Vidikovcu. Dođe i taj dan. Ja se opremim, opremim kojna sedlenika i na teferič. A tamo Mejra. Nije u kolu, već ispod krošnje dozrele trešnje u hladu sjedi u društvu sestre i stare majke. Ustade kad me vidje, i onako rumena, zarumeni se još više. Meni srce zaigra u njedrima i učini mi se, a i sad mislim da nikada ništa nisam vidio ljepše. Priđoh. Nazvah selam, majka i sestra odgovoriše, a Mejra se zbuni pa ne reče ništa. Sestra i majka se malo izmakoše a mi ostadosmo u hladu trešnje, ašikujući sve do samog akšama, dok je majka nije povela kući. I sad kada prođem putem ispod trešnje kao da mi nož srce para. Trešnja ostarila kao i ja, a uspomene tako svježe. Kao od jučer. Ispod njene krošnje kovali smo planove i radovali se životu. Obećasmo da nećemo jedno drugo nikada napustiti. Sa teferiča svratih kod tetke na večeru, a odatle, iza jacije pravo Mejri pod pendžer. Kucnem, ona otvori kanat, a na onoj mjesečini još ljepše nego što je bila danas. Do kasno u noć ašikovasmo. Došao ja kući, pred sabah, mlađa braća i sestre spavaju, a ostali sjede uz ognjšte i piju kahvu. Nazvah selam, niko ne odgovori osim majke, a babo je pogleda poprijeko. Pitam šta nije uredu, zašto šute? Babo započe: ‘Rekoh li ti ja Mustafa da se okaniš one cure, a ti ništa. Nedam ti više konja da jašeš, a ni na teferiče nećeš više ići. Nema više ni novije čakšira ni košulja. Ja ti zagled’o Himzibegovu šćer, sa njim prič’o i on bi je rado dao u našu kuću, stio najesen da idemo da je prosimo da te čeka do iza vojske, a ti k’o ćorav trčiš za dimijama Mehagine šćeri.’ Ja se naslonuo na dovratnik pa sebi ne mogu da dođem, pomislih ko mu načas prije kaza da sam bio sa Mejrom. Pođoh da čučnem, a majka mi prinese tronožac. I ja odlučih odgovoriti babu na njegove riječi pa kažem: Slušaj babo dvadeset i jednu godinu ti se nisam pritivriječio, slušao sam te i poštovao onako kako i dolikuje da dijete poštuje roditelja, i dalje ću te poštovati, ali nek znaš ovo: Neka za mene nema više konja sedlenika, nek’ nema teferiča, nek’ nema novih čakšira i košulja, ali da znaš babo da za mene nema ni cure osim Mejre, najmlađe šćeri rahmetli Mehage iz Orahovica. Babo nage fildžan i reče da mu se mičem s očiju.
Nije danima razgovarao sa mnom samo naređivao šta treba raditi. Kraj ljeta i teret poljskih radova teško se podnosio. Nisam više išao na teferiče, Mejru sam vidio dva puta na Ustiprači kad smo prodavali kukuzuze. Poruke nam je prenosila moja najmlađa sestra Esma idući u školu. Sve poslove posmirih i u samu jesen dobih poziv u vojsku. Rabiji babo našao priliku i udade je u preko njene volje u selo Kukavice kod Rogatice. Svima nam bijaše zao osim babu, što Rabiju odvedoše plačući. Dođe vrijeme da pođem u vojsku. Po Esmi poručim Mejri kad voz polazi ne bi li došla. Gledam na stanici i k’o da me sunce ogrija kad je vidjeh.
Uspjeli smo kratko prozboriti i dogovoriti se da me čeka. K’o da je sad gledam drži sestru ispod ruke, a krupne suze valjaju se niz rumene obraze. Odoh i nevratih se za godinu i po. Nisam joj pisao. Nije Mejra znala čitati, nije nikad išla u školu. Malo je koje žensko dijete u našim krajevima u taj vakat išlo u školu. Esma mi je pisala što bi joj Mejra rekla, a ja sam kratko odgovarao i pitao, plašeći se da pismo babu ne dođe u ruke. Vratih se iz vojske i u akšam vozom dođoh na našu stanicu. Pomislim; idem Mejri pod pendžer, a mojima ću reći da sam došao jutarnjim vozom. Kucnem, pendžer se otvori, Mejrina sestra pita ko je? Iz mraka prozborih tiho; Salkan iz Spahovića, može li Mejra izaći na pendžer. Ona mi odgovori da ne može jer Mejra ima momka i neće da priča s drugim. Obuze me još veći žar i uvjerih se da Mejra zaista nije htjela drugog. Nasmijem se i kažem ko sam, a ona nestade. Malo zatim pojavi se Mejra, k’o gorska vila. Eh da mi je bilo da joj ruku dotaknem, ali u taj vakat djevojci se nije moglo prići. Bez obzira na to ja svoje srce napunih pogledom i razgovorom sve do zore. Rano dođoh kući, radosti nije bilo kraja zbog mog susreta sa porodicom. Pitam za novosti, a majka poče plakati, kaže: ‘Hoće ti babo da uda Razu za Rabijina djevera,a ona nije rada. Naručio svatove uza hevtu, u petek koji prvi dođe.’ Bi mi žao, a žao mi što se i babo nije promijenio prema svojoj djeci. Udade se Raza onako kako je babo htio. Proljeće. Puno poslova, pa se ne može nigdje ni otići. Esma završila četiri razreda, ne ide dalje u školu pa ne može ni poruke Mejri prenositi. A babo k’o prije ne da spomenuti Mejru. Negdje u po ljeta kaže: ‘Mislio sam najesen da vas obadvojicu oženim’, misleći na Rašida i mene. Ja pomislih došao tobe pa će dozvoliti da uzmemo djevojke po želji, ali jok on po svom. S Mejrom sam se tokom ljeta sretao nekoliko puta, kad bi nam vrijeme i mjesto dozvoljavali. Podjesen babo oženi Rašida, zapravo udede ga. Dade ga naženistvo Halilovoj jedinici u Obradovića, bila starija od njega osam godina. Ja neću, kažem mu, neću nikoga do Mejru, a on neda pa neda. Vrijeme prolazilo, druga dva brata odoše na zanat u Saraj’vo.
Esma stasala u djevojku pa joj babo našao priliku kao i sestrama, ali ona pobježe za Hasana u Ustikolinu i živjela je daleko bolje od svojih sestara. Babo se naljutio dvije godine joj nije dao predase, a ruho joj nikada nesprmi. Sada sam se s Mejrom viđao javno po teferičima i sijelima, nismo se višekrili. Prođoše godine, svi naši vršnjaci se poženili i poudali, a mi smo bili prozvani kao stari momak i djevojka. Osman i Hajrudin završili zanate i zaposlili se. Oženili koga su htjeli njima se babo nije petljao, zapravo nije ni mogao. Hajrudin uzeo ženu druge vjere. Babo kaže; ‘taka mu sudbina.’ A meni neda, stao mi na put sudbini. Tobe Ja Rabi miješa sa u Božije. Ne bilo ga stid, volio je dunjaluk i imetek. Isto k’o da je mislio da nikad neće leći na onaj tabut, i kad više od imetka neće imati koristi. Pitah ga još jednom već u podmaklim godinama da dovedem Mejru, a on će: ‘Šta si ćordis’o za tom starom usjeđelicom, da je valjala udala bi se
davno, eno ima Himzibeg još jednu šćer pa bujrum.’ Kako bolan babo možeš da je nazoveš usjedjelicom, a mene čekala, zbog tebe ostarila i ostala neudata. Majka smože snage pa ga zamoli: ‘De Hasane tako ti Boga jedinog nek uzme tu devojku, vidiš li bolan ostat će nam sam.’ ‘Stara ne pitam te ništa i šuti ne petljaj mi se u planove’, reče babo. Odem Mejri pod pendžer, ali umjesto nje izađe snaha i kaže da više ne prilazim njihovoj kući i da oni neće da ih ja uznemiravam čitav život, još dodade: ‘Ako hoćeš vodi je, ako nećeš ne dolazi više.’ Sretim je na jednom teferiču, nikad je nisam vidio tužniju, plačući započe priču. ‘Mustafa ja više ne mogu ovako. Otkad mi je majka umrla snahe mi ne daju mira, kažu da sam valjala udala bi se do sada, ama samo što me ne istjeraju iz rođene kuće. Nikada nisam imala momka do tebe, nikoga nisam voljela osim tebe i voljet ću te do smrti. Ali Mustafa ako me iko zaprosi ja se moram udati ili ću u Drinu skočiti.’ Nije prošlo ni tri hevte, Mejra se udade za nekog udovca sa petero djece negdje u selo kod Foče. Za mene se svijet srušio, nade su nestale, a bol teška. Danima ni sa kim nisam govorio, niti jeo. Samo je majka tugovala zbog mene. Poslije nekog vramena riješim se zaposliti. Trabao sam i ranije, ali otac nije ni to dao. Nisam mogao samovoljno u onaj vakat to je bilo nemoguće. Sramota je bilo bez očeve dozvale uraditi bilo šta važno. Zaposlim se na željeznicu u Ustiprači. Po danu radim, a uveče idem u Goražde u večernju školu da završim osmoljetku.Eh, kud se prije nezaposlih, uzeo bih Mejru, pa ako babo ne bi dao u kuću napustao bih ga kad bi bilo sto sramota. Umrije mi majka i ostadoh sam sa ocem. Išao sam na posao, radio poljske
radove i snalazio se kako znam. Jednom mi babo Reče: ‘Mustafa sine teb’o bi se oženiti. Vidiš teško nam je bez ženska u kući. Uzmi sine koga ti srce želi, a i ovo imanje ću sve tebi prepisati, vidiš sve se razišlo samo me ti paziš.’ Štato zboriš babo pitam? Kasno babo, kasno mi Izun dade. Moje srce više ne želi, a nemoj mi ni imanje prepisivati da se s braćom zavađam. I ne treba mi, da mi butum Bosnu daš džaba kad mi Mejru nedade. Uzdahnu babo duboko i bolno uvidje u svojoj dubokoj starosti da mnogo pogriješio. Dvije godine iza majčine smrti preseli i babo na ahiret. U nas je običaj na dženazama da efendija pita: ‘Hoćemo li mu halaliti?’ Vala nikad nisam čuo da neko rođenom ocu ne halali. Ja mu halalih, a valja račune polagati pred Svevišnjim. Dočekah i penziju na željeznici, šta bih da mi je nije danas. Ono mi babovo imanje ostalo gori u entitetu okupirano i oteto. Nisam smiran otići da ga obiđem, a kamoli da radim na njemu. Mejru pred sami rat vidjeh u Foči na pijaci. Lice svehlo, a ispod šamije vire prosijedi pramenovi kose. Ali svejedno, ostale one crte lijepog lica pa mi u očima ista k’o prije trideset godina. Stadosmo i prozborismo, kaže: ‘Mustafa ti bolji od mene, ne oženi se, a što bolan kako ćeš sam?’ Slegoh ramenima i rekoh: kad nisam s tobom bolje i sam. Mejra vodi dječeka od sedam godina. Rodila sa onom udovcem, dala mu ime Mustafa. Prošetasmo Prijekom Čaršijom i rasadosno, nekako sa sjetom, rastadosmo se, baš kao nekad prije ispod one tek dozrele trešnje. Nikad više nisam vidio Mejru . Četnici je zajedno sa malim Mustafom zaklali i bacili u Drinu. Kada sam to čuo naglas sam prozborio: Eh, babo, babo kud ćeš na onaj svijet?—
Književna nagrada „Alija Izetbegović“(Najbolja priča „Mustafa“ Indire Delić )
Bošnjačko udruženje „Sevdah“ Hjallbo (Švedska) realiziralo je Konkurs za najljepšu kratku priču na kome će autor prvonagrađene priče dobiti Književnu nagradu „Alija Izetbegović“. Žiri kome je predsjedavao mr. Fatmir Alispahić odlučio je da dodijeli tri prve nagrade i sedam ravnopravnih otkupnih nagrada.
Nagradu „Alija Izetbegović“ za osvojeno prvo mjesto na Konkursu za najljepšu kratku priču Bošnjačkog udruženja „Sevdah“ Hjallbo (Švedska), osvojila je priča pod naslovom „Mustafa“, autorice Indire Delić.
Drugu nagradu ravnopravno su podijelile dvije priče, „Ne da se Bošnjakinja“ Bademe Šuškić i „Kad bi Drina pričati znala“ Enide Šljivo.
Treća nagrada pripala je priči „Ekskurzija u Turskoj“ autora Ise Sačića.
Žiri je dodijelio i sedam ravnopravnih otkupnih nagrada sljedećim pričama: „Pa kud ideš, narode moj?!“ Reufa Ibreljića, „Ramazan“ Amine Delić, „Djed Ahmo“ Nudžejme Sačić, „Nepobjeđeni vojnik“ Emine Suljević, „Bosna je živa i uvijek će biti“ Amine Lišančić, „Pouka“ Merime Slatina i „Njivice“ Haruna Mujkića.DŽEJLANA
Autor: Nedžad LATIĆ
U Močionicama je to bilo; kupili su sijeno, samo je Hasan sjedio pod ševarom s vilama u rukama, kada su šćenci zaskevtali u malom ševaru. Iznad njega je nešto zašuškalo, skršilo granje, zatim tuhnulo u bukvu i prokrivilo se…
Niko drugi nije ni mukajet na lavež štenadi. Tri žene kupile su sijeno zabacujući duge grablje ispred sebe i istežući se dužinom leđa i ruku za njima. Nekoliko djece veralo se po ovršcima trešanja i bacalo gromuljice onima ispod trešnje. U susjednoj čairi pet kosaca pognuto mahalo je kosama ispred sebe.
U bukovoj račvi kobeljala se srna. Koprcala se nogama i mahnito zamahivala glavom. Jedan crni pas se zaskakivao pokušavajući ugristi srnu za butove. Hasan ga je otjerao, doviknuvši koscima.
«Uhvatio sam srnu, ljudi!», derao se.Kosci su zastali u pristranku naslanjajući se na kose, dok jedan od njih nije počeo pokazivati rukom prema račvastoj bukvi i potrčao bacivši kosu u otkos. Tako će zastati i kupilice, pa i djeca, i povikati neke uzvike spominjući srnu.
Dok su se svi sikupili ispod bukve žaleći srnu i strepeći da se ne iskobelja i pobjegne, on se već bio popeo na bukvu i pokušavao je izglaviti. Vidjevši da Hasan radi beskoristan posao, kosci su došli na ideju da posijeku tanji ovršak. Dok su naizmječno po dvojica kosaca zamahivali sjekirama, Hasan je vezao srni nogu tovarnicom. Kako su sjekli ovršak, tako bi srna uz svaki udarac sjekire žmignula izbečenim očima dok nije osjetila da joj stega račve popušta oko stomaka. Kako se ovršak nagnuo, tako je srna skočila, sjekači su odskočili, tovarnica iz Hasanovih šaka se istrgla, nastala je vriska kupilica … Ovršak je pao, srna je ležala na zemlji trzajući zadnju nogu vezanu za tovarnicu. Svi su strčali hvatajući srnu za glavu, vrat i noge.«Hajte vi radite svoj posao», oslobodio je kosce, zametnuvši srnu sebi na ramena.
Odnio ju je u potok. Kako ju je spuštao s ramena na mahovinu ispod bukve u potoku, srna se židala i uvijala udarajući glavom o zemlju. Hasan joj je čvrsto pridržavao noge. «Neću ti ništa, ne boj se!», tepao joj je kao malom djetetu.
I tako se naduravao s njom, vežući je za debele bukove žile, dok je belegijom oštrio nož, krijući ga od srnećeg pogleda. Onda će zapaliti cigaru, a pred srnu donijeti vode u ćanku, ne skidajući pogleda s nje. Kako je kasnije pričao, tad je razmišljao da je pusti i da slaže koscima da je pobjegla. Odustao je od nauma kad je shvatio da bi je opet zaganjali šćenci i da bi je lahko ovako uhakanu savladali.
Već se bilo zaratilo. Svaki se dan govorilo da Švabe prelaze Drinu ili Savu, a po šumama su se pojavljivali pošumnjaci. Više od vojski narod se bojao neimaštine i gladi.Eto šta je nadvladalo Hasanovo sažaljenje, pa je prišao s leđa polegućenoj srni, naslonio joj koljeno na plećku, hvatajući je rukom za donju vilicu, a drugom držao nož iza leđa, da bi hitro zamhnuo i povukao oštricu noža preko grkljana.
«Bismillahi, Allahu ekber!», izgovorio je poluglasno.Svaka granata i svaki metak, koji je čula u noći, prostrijeli bi joj srce. Džejlana je zaspala.
Do zore je pucnjava utihnula, a sve će joj se češće priviđati muški povici.
Uzela je tejemum o kameni zid u mraku magaze i stala klanjati. Kad je aminala, sjedeći podvijenih nogu, molila je da se Šemso što prije vrati. Suze su joj pratile dove.U tom trenu začula je korake u avliji. Sklopila je ruke da bi brzo skočila do prozora zakovanog daskama. Od dahtanja koje je čula u avliji nije mogla razaznati korake. Zato je prestala disati, misleći da to čuje vlastito disanje. Tek kad je nešto zagrebalo vrata i zacvililo, zgrabila je dvije bombe. A Džejlana, koja je već bila budna, potrčala je mami i obrglila je oko struka. Odjeknuo je rafal kroz vrata, koja se otvoriše, tako da je nevidljiva crna džukela u hipu zadahtala kod njih. Ajka je bacila bombe kroz vrata, i svila se nad Džejlanom u čošku, dok joj je džukela trgala meso iz stegna i leđa!!!
U tom trenutku srna je od bola istrgla glavu i, isplazivši jezik, zaječala poput djeteta, a iskobeljenim očima gledala u Hasana. On je, okrenuvši glavu, nasumce još nekoliko puta zarezao oštricom po zakrvavljenom grkljanu, jače pritišćući koljenom srnu u plećku, dok se srna cijelim tijelom istezala i trzala, a papcima rovala zemlju, da bi u jednom trenutku Hasan odskočio i bacio nož u potok. Krvavim šakama zaklopio je oči.
Dok joj je gulio kožu, osjećao je kako ga poduzima drhtavica, poput damara na malim srnećim butićima. Jedva je strpao meso i kožu u bisage.
Hasanova žena podijelila je meso po komšiluku kao kurban, a on je od kožice sačinio postekiju. Od te noći zadugo mu se neće pošmagati ni na kakvu hranu, ni na mivku.
Pred zimu će morati u muhadžerluk. Hasan nit je jeo, a tad se nije imalo šta ni jesti, nit je spavao, nit je pričao. Po vas dan bi sjedio, ležao i ponajviše klanjao na kožici.«Trebalo bi ti razliti strahu», rekla mu je Hajra držeći bakricu s olovom u ruci.
«Donesi nam jednu ćasu s vodom», zamolila je djevojčicu dok je sjedala pred furunu.
Zatim je rastapajući olovo u bakrici na žeri šaputala dove u sebi. Kad se olovo rastopilo, izlila ga je iz bakrice, preko mašica, u ćasu s vodom, da bi cvrknulo uz mali oblak dima.«Teška ti straha, moj Hasane!» uzdahnula je.
«K’o dva dječija oka na nožu! Gluho bilo, ovo nikad vidjela nisam,» progovorila je.
Hasan je skinuo jemeniju s lica, umio se vodom iz čase i zaplakao.
«Zašto plačeš babo?», upitala ga je kćerkica privijena uz njegovo koljeno.
Od kada je zakrenuo glavu koljući srnu da ne gleda njene oči, do sada nikad nije mogao pogledati u okice svoje Ajke.Rat će se svršiti, i oni će se vratiti u svoje selo na sprženo ognjište. Još su se pojavljivali pošumnjaci po šumama, odbjegli četnici koje je proganjala nova partizanska vlast.
Hasena mu je uskoro umrla, a Ajka je odgađala udaju da bi mu hizmetila.
«Hajde kćeri, da te podučim salijevati strahu», obratio joj se.
«Neću, vala, ja, babo, krmeljive starce umivati», maskarila se s tim.
Istog će dana plijeviti lijehe luka. Podavivši nogavice dimija pod koljena, čučnula je i gegala se s noge na nogu kao patka, ne dižući se dok je plijevila korov oko zelenih stabljika luka. I kad je osjetila da je nešto dirka i golica uz leđa, punih šaka korova, nije mogla da se oslobodi perke luka, kako je mislila da je dirka svojim ovrškom.I kad se pridigla, u njeno se krilo s ramena skliznula zmija. Vrisnula je i hitnula je iz krila dimija prema gromili kamenja. Kako je njen vrisak odjekivao u bašči, tako se zmija vijugala u zraku, kao da plovi po tonovima krika, i kao da je živi krik izišao iz njenih usta, dok nije pala na gromilu. Istovremeno iz gromile iskočio je bradat čovjek u dronjcima i unezvjerenih očiju gledao odakle je krik došao! Ajka će opet kriknuti, mnogo jače i snažnije, kao da je vidjela samog šejtana koji se stvorio iz zmije! Jednom rukom skinula je mahramu s glave, a drugom je držala krilo dimija koje nije ni ispuštala kad je hitnula zmiju iz njega, i potrčala kao luda preko lijeha luka, i krompirišta.
«Eh, eto, kćeri, ni bradatog čovjeka, ni zmiju straha ne pokaza, već ti, evo, dva srca u strahi.Tebe teže briga mori od straha koji si danas preživjela,» reče joj vidno nasikiran.
Ta dva srca u strahi bila su dva momka koja su razdirala Ajkino srce, a bradata spodoba nije bio šejtan, već Mita Pošumnjak, odbjegli četnik koji se krio po šumama.
«Rastajem se s dušom, kćeri, u strahu za muslimansko ženskinje,» rekao joj je na samrti.Svijet će zaboraviti i Hasana i Ajku, kad će ponovo ozuhuriti četnici i izbiti rat. Ajkina kćer Mevluda, ljuljajući u krilu svoju uspavanu kćerkicu Džejlanu, sjedila je u magazi i mislila o njima. Kajala se i plakala što nije shvatila ozbiljno dedine riječi koje joj je izgovorila i mati na samrti, kako ju je strah gdje je ostavlja.
Selo je bilo u okruženju. Znalo se da su četnici krenuli na Srebrenicu, pa su te noći i preostali seljani izbjegli. Čule su se samo granate, puškaranja i povici. Mevludi je njen Šemsudin, koji je bio komandant seoske vojske, rekao da ne miče iz magaze i da će on doći po njih, jer je odlučio povući vojsku s linija, pa će sami krenuti ka Srebrenici.
«Izdali su nas, Mevluda!», plakao je dok je odlazio od kuće ljubeći Džejlanu.
Mevluda je ljubila njega i plakala. Nije smjela izustiti ono čega se najviše bojala.
«Šta ako se, ne daj Bože, ne vrati?!», grizla je usnu da ne izusti ono što misli.
Svaka granata i svaki metak, koji je čula u noći, prostrijeli bi joj srce. Džejlana je zaspala.Do zore je pucnjava utihnula, a sve će joj se češće priviđati muški povici.
Uzela je tejemum o kameni zid u mraku magaze i stala klanjati. Kad je aminala, sjedeći podvijenih nogu, molila je da se Šemso što prije vrati. Suze su joj pratile dove.U tom trenu začula je korake u avliji. Sklopila je ruke da bi brzo skočila do prozora zakovanog daskama. Od dahtanja koje je čula u avliji nije mogla razaznati korake. Zato je prestala disati, misleći da to čuje vlastito disanje. Tek kad je nešto zagrebalo vrata i zacvililo, zgrabila je dvije bombe. A Džejlana, koja je već bila budna, potrčala je mami i obrglila je oko struka. Odjeknuo je rafal kroz vrata, koja se otvoriše, tako da je nevidljiva crna džukela u hipu zadahtala kod njih. Ajka je bacila bombe kroz vrata, i svila se nad Džejlanom u čošku, dok joj je džukela trgala meso iz stegna i leđa!!!
Šta se dalje dešavalo, niko ne zna, do momenta kad je uplakana Džejlana istrčala u valiju, i spazio je UNPROFOR-ov vojnik, koji je s transportera kamerom snimao spaljeno selo.
On će uhvatiti djevojčicu koja se pripremala skočiti u bunar u avliji, a zatim ući u magazu, gdje je vidio, i kamerom snimio, tri leša u uniformi srpske vojske i jednog borca Armije BiH vezanog žicom, u kome je Džejlana prepoznala svoga babu. Mrtvog ga je ljubila, dok je unproforac svlačio leš crne džukele s leđa njene mrtve majke.
DŽEJLANA
Autor: Nedžad LATIĆ
U Močionicama je to bilo; kupili su sijeno, samo je Hasan sjedio pod ševarom s vilama u rukama, kada su šćenci zaskevtali u malom ševaru. Iznad njega je nešto zašuškalo, skršilo granje, zatim tuhnulo u bukvu i prokrivilo se…
Niko drugi nije ni mukajet na lavež štenadi. Tri žene kupile su sijeno zabacujući duge grablje ispred sebe i istežući se dužinom leđa i ruku za njima. Nekoliko djece veralo se po ovršcima trešanja i bacalo gromuljice onima ispod trešnje. U susjednoj čairi pet kosaca pognuto mahalo je kosama ispred sebe.
U bukovoj račvi kobeljala se srna. Koprcala se nogama i mahnito zamahivala glavom. Jedan crni pas se zaskakivao pokušavajući ugristi srnu za butove. Hasan ga je otjerao, doviknuvši koscima.
«Uhvatio sam srnu, ljudi!», derao se.Kosci su zastali u pristranku naslanjajući se na kose, dok jedan od njih nije počeo pokazivati rukom prema račvastoj bukvi i potrčao bacivši kosu u otkos. Tako će zastati i kupilice, pa i djeca, i povikati neke uzvike spominjući srnu.
Dok su se svi sikupili ispod bukve žaleći srnu i strepeći da se ne iskobelja i pobjegne, on se već bio popeo na bukvu i pokušavao je izglaviti. Vidjevši da Hasan radi beskoristan posao, kosci su došli na ideju da posijeku tanji ovršak. Dok su naizmječno po dvojica kosaca zamahivali sjekirama, Hasan je vezao srni nogu tovarnicom. Kako su sjekli ovršak, tako bi srna uz svaki udarac sjekire žmignula izbečenim očima dok nije osjetila da joj stega račve popušta oko stomaka. Kako se ovršak nagnuo, tako je srna skočila, sjekači su odskočili, tovarnica iz Hasanovih šaka se istrgla, nastala je vriska kupilica … Ovršak je pao, srna je ležala na zemlji trzajući zadnju nogu vezanu za tovarnicu. Svi su strčali hvatajući srnu za glavu, vrat i noge.«Hajte vi radite svoj posao», oslobodio je kosce, zametnuvši srnu sebi na ramena.
Odnio ju je u potok. Kako ju je spuštao s ramena na mahovinu ispod bukve u potoku, srna se židala i uvijala udarajući glavom o zemlju. Hasan joj je čvrsto pridržavao noge. «Neću ti ništa, ne boj se!», tepao joj je kao malom djetetu.
I tako se naduravao s njom, vežući je za debele bukove žile, dok je belegijom oštrio nož, krijući ga od srnećeg pogleda. Onda će zapaliti cigaru, a pred srnu donijeti vode u ćanku, ne skidajući pogleda s nje. Kako je kasnije pričao, tad je razmišljao da je pusti i da slaže koscima da je pobjegla. Odustao je od nauma kad je shvatio da bi je opet zaganjali šćenci i da bi je lahko ovako uhakanu savladali.
Već se bilo zaratilo. Svaki se dan govorilo da Švabe prelaze Drinu ili Savu, a po šumama su se pojavljivali pošumnjaci. Više od vojski narod se bojao neimaštine i gladi.Eto šta je nadvladalo Hasanovo sažaljenje, pa je prišao s leđa polegućenoj srni, naslonio joj koljeno na plećku, hvatajući je rukom za donju vilicu, a drugom držao nož iza leđa, da bi hitro zamhnuo i povukao oštricu noža preko grkljana.
«Bismillahi, Allahu ekber!», izgovorio je poluglasno.Svaka granata i svaki metak, koji je čula u noći, prostrijeli bi joj srce. Džejlana je zaspala.
Do zore je pucnjava utihnula, a sve će joj se češće priviđati muški povici.
Uzela je tejemum o kameni zid u mraku magaze i stala klanjati. Kad je aminala, sjedeći podvijenih nogu, molila je da se Šemso što prije vrati. Suze su joj pratile dove.U tom trenu začula je korake u avliji. Sklopila je ruke da bi brzo skočila do prozora zakovanog daskama. Od dahtanja koje je čula u avliji nije mogla razaznati korake. Zato je prestala disati, misleći da to čuje vlastito disanje. Tek kad je nešto zagrebalo vrata i zacvililo, zgrabila je dvije bombe. A Džejlana, koja je već bila budna, potrčala je mami i obrglila je oko struka. Odjeknuo je rafal kroz vrata, koja se otvoriše, tako da je nevidljiva crna džukela u hipu zadahtala kod njih. Ajka je bacila bombe kroz vrata, i svila se nad Džejlanom u čošku, dok joj je džukela trgala meso iz stegna i leđa!!!
U tom trenutku srna je od bola istrgla glavu i, isplazivši jezik, zaječala poput djeteta, a iskobeljenim očima gledala u Hasana. On je, okrenuvši glavu, nasumce još nekoliko puta zarezao oštricom po zakrvavljenom grkljanu, jače pritišćući koljenom srnu u plećku, dok se srna cijelim tijelom istezala i trzala, a papcima rovala zemlju, da bi u jednom trenutku Hasan odskočio i bacio nož u potok. Krvavim šakama zaklopio je oči.
Dok joj je gulio kožu, osjećao je kako ga poduzima drhtavica, poput damara na malim srnećim butićima. Jedva je strpao meso i kožu u bisage.
Hasanova žena podijelila je meso po komšiluku kao kurban, a on je od kožice sačinio postekiju. Od te noći zadugo mu se neće pošmagati ni na kakvu hranu, ni na mivku.
Pred zimu će morati u muhadžerluk. Hasan nit je jeo, a tad se nije imalo šta ni jesti, nit je spavao, nit je pričao. Po vas dan bi sjedio, ležao i ponajviše klanjao na kožici.«Trebalo bi ti razliti strahu», rekla mu je Hajra držeći bakricu s olovom u ruci.
«Donesi nam jednu ćasu s vodom», zamolila je djevojčicu dok je sjedala pred furunu.
Zatim je rastapajući olovo u bakrici na žeri šaputala dove u sebi. Kad se olovo rastopilo, izlila ga je iz bakrice, preko mašica, u ćasu s vodom, da bi cvrknulo uz mali oblak dima.«Teška ti straha, moj Hasane!» uzdahnula je.
«K’o dva dječija oka na nožu! Gluho bilo, ovo nikad vidjela nisam,» progovorila je.
Hasan je skinuo jemeniju s lica, umio se vodom iz čase i zaplakao.
«Zašto plačeš babo?», upitala ga je kćerkica privijena uz njegovo koljeno.
Od kada je zakrenuo glavu koljući srnu da ne gleda njene oči, do sada nikad nije mogao pogledati u okice svoje Ajke.Rat će se svršiti, i oni će se vratiti u svoje selo na sprženo ognjište. Još su se pojavljivali pošumnjaci po šumama, odbjegli četnici koje je proganjala nova partizanska vlast.
Hasena mu je uskoro umrla, a Ajka je odgađala udaju da bi mu hizmetila.
«Hajde kćeri, da te podučim salijevati strahu», obratio joj se.
«Neću, vala, ja, babo, krmeljive starce umivati», maskarila se s tim.
Istog će dana plijeviti lijehe luka. Podavivši nogavice dimija pod koljena, čučnula je i gegala se s noge na nogu kao patka, ne dižući se dok je plijevila korov oko zelenih stabljika luka. I kad je osjetila da je nešto dirka i golica uz leđa, punih šaka korova, nije mogla da se oslobodi perke luka, kako je mislila da je dirka svojim ovrškom.I kad se pridigla, u njeno se krilo s ramena skliznula zmija. Vrisnula je i hitnula je iz krila dimija prema gromili kamenja. Kako je njen vrisak odjekivao u bašči, tako se zmija vijugala u zraku, kao da plovi po tonovima krika, i kao da je živi krik izišao iz njenih usta, dok nije pala na gromilu. Istovremeno iz gromile iskočio je bradat čovjek u dronjcima i unezvjerenih očiju gledao odakle je krik došao! Ajka će opet kriknuti, mnogo jače i snažnije, kao da je vidjela samog šejtana koji se stvorio iz zmije! Jednom rukom skinula je mahramu s glave, a drugom je držala krilo dimija koje nije ni ispuštala kad je hitnula zmiju iz njega, i potrčala kao luda preko lijeha luka, i krompirišta.
«Eh, eto, kćeri, ni bradatog čovjeka, ni zmiju straha ne pokaza, već ti, evo, dva srca u strahi.Tebe teže briga mori od straha koji si danas preživjela,» reče joj vidno nasikiran.
Ta dva srca u strahi bila su dva momka koja su razdirala Ajkino srce, a bradata spodoba nije bio šejtan, već Mita Pošumnjak, odbjegli četnik koji se krio po šumama.
«Rastajem se s dušom, kćeri, u strahu za muslimansko ženskinje,» rekao joj je na samrti.Svijet će zaboraviti i Hasana i Ajku, kad će ponovo ozuhuriti četnici i izbiti rat. Ajkina kćer Mevluda, ljuljajući u krilu svoju uspavanu kćerkicu Džejlanu, sjedila je u magazi i mislila o njima. Kajala se i plakala što nije shvatila ozbiljno dedine riječi koje joj je izgovorila i mati na samrti, kako ju je strah gdje je ostavlja.
Selo je bilo u okruženju. Znalo se da su četnici krenuli na Srebrenicu, pa su te noći i preostali seljani izbjegli. Čule su se samo granate, puškaranja i povici. Mevludi je njen Šemsudin, koji je bio komandant seoske vojske, rekao da ne miče iz magaze i da će on doći po njih, jer je odlučio povući vojsku s linija, pa će sami krenuti ka Srebrenici.
«Izdali su nas, Mevluda!», plakao je dok je odlazio od kuće ljubeći Džejlanu.
Mevluda je ljubila njega i plakala. Nije smjela izustiti ono čega se najviše bojala.
«Šta ako se, ne daj Bože, ne vrati?!», grizla je usnu da ne izusti ono što misli.
Svaka granata i svaki metak, koji je čula u noći, prostrijeli bi joj srce. Džejlana je zaspala.Do zore je pucnjava utihnula, a sve će joj se češće priviđati muški povici.
Uzela je tejemum o kameni zid u mraku magaze i stala klanjati. Kad je aminala, sjedeći podvijenih nogu, molila je da se Šemso što prije vrati. Suze su joj pratile dove.U tom trenu začula je korake u avliji. Sklopila je ruke da bi brzo skočila do prozora zakovanog daskama. Od dahtanja koje je čula u avliji nije mogla razaznati korake. Zato je prestala disati, misleći da to čuje vlastito disanje. Tek kad je nešto zagrebalo vrata i zacvililo, zgrabila je dvije bombe. A Džejlana, koja je već bila budna, potrčala je mami i obrglila je oko struka. Odjeknuo je rafal kroz vrata, koja se otvoriše, tako da je nevidljiva crna džukela u hipu zadahtala kod njih. Ajka je bacila bombe kroz vrata, i svila se nad Džejlanom u čošku, dok joj je džukela trgala meso iz stegna i leđa!!!
Šta se dalje dešavalo, niko ne zna, do momenta kad je uplakana Džejlana istrčala u valiju, i spazio je UNPROFOR-ov vojnik, koji je s transportera kamerom snimao spaljeno selo.
On će uhvatiti djevojčicu koja se pripremala skočiti u bunar u avliji, a zatim ući u magazu, gdje je vidio, i kamerom snimio, tri leša u uniformi srpske vojske i jednog borca Armije BiH vezanog žicom, u kome je Džejlana prepoznala svoga babu. Mrtvog ga je ljubila, dok je unproforac svlačio leš crne džukele s leđa njene mrtve majke.
BJELINA BOLA
(Priča iz knjige “Putovanje u prošlost)
Ramo Arnautović (Rođen u Rogatici- Živaljevići)
O Rami Arnautoviću je pisano u temi Rogatičani, o kojima treba pisati
Dječaci se nisu čudili što Ramiz ostavlja netaknut ručak kad god je janjetina u tanjiru. Nisu o tome ni razmišljali, čak ni Ejub i Azem, njegovi najprisniji domski drugovi. Znali su da će njima biti više i to im je bilo dovoljno. Dok su oni tako dovršavali nešto obilniji objed, Ramiz je osamljen sjedio na obližnjem groblju, vraćajući se u mislima, ko zna po koji put, minulim događajima svog djetinjstva…Bježeći od smrti, preko snijegom zatrpanog i mrazom okovanog Živaljevskog polja, kolona izbjeglica tromo se kretala. Dubok snijeg, ledeni sjeverac i umor, posebno dječice, usporavali su kretanje. Povremeno bi kolona zastala, zbog pojedinih majki koje su ostajale izvan prtine i upirale poglede preko bespuća na zgarišta na kojima je nestajala njihova muka i poneko, u metežu zagubljeno, dijete. Neke su proklinjanjem četnika od sebe odgonile strah koji podsijeca noge kad glavna opasnost mine. Na tumarajuću kolonu, kao izgubljenu u prostranoj visoravni, spuštao se prvi mrak, skrivajući je od zlih ljudi u zlom vremenu.
– Požurite, ne zastajkujte, brže, brže – podsticali su oni odvažniji, tiho, prestravljenu kolonu, a ona bi šutke malo ubrzala pa opet, smorena, usporila do novog podsticanja.
I osmogodišnji Ramiz je požurivao one oko sebe i tražio od njih da budu tiši, i sam uplašen do krajnosti. Kad god bi se osvrnuo, daleko u tami ugledao bi dvije velike vatre kako rastu i rasplamsavaju se. Kao da su za nebo pripete, na trenutak su se spajale u veću buktinju, pa se opet u roju varnica razdvajale. Dječaku nije bilo jasno da je druga vatra odsjaj prve na niskim oblacima mračnog neba. “Ponovo samo jedna, a maločas su bile dvije”, šaputao je hvatajući korak s majkom i opet ga stalno gubeći zbog osvrtanja za rasplamsavajućim vatrama koje su ga magijski privlačile.
Dok su izbjeglice zamicale iza jednog šumarka, ostavljajući iza sebe vjetrovitu opustjelu visoravan, iz mraka se začuše reski povici: “Stoj!” “Šta ćemo sad, jadna nam majka!”, čuo se šapat prestravljenih žena. “Gotovi smo”, mrmljali su domaćini više za sebe, obazirući se lijevo-desno u bezizlazu.
– Kud ste krenuli, narode, kamo idete? – obratiše se zbijenoj gomili četverica naoružanih pridošlica sa ogromnim šubarama na glavi, omotanim crvenim šalovima.
– Naše selo su… spalili i pobili mnogo čeljadi, a mi smo izbjegli… Idemo u Osovo da se… sklonimo kod rodbine…
– A ko je spalio, ko pobio toliku čeljad?
– Ne znamo… ne poznajemo ih… – bojažljivo odgovoriše najstariji domaćini nastojeći da pred neznancima ne kažu ništa loše. Ostali putnici, skamenjeni, iščekivali su rasplet. Mrak je skrivao njihova ublijedjela lica, unezvijerene poglede pune molbe i nade, podrhtavanje donje vilice koju nisu mogli da smire…
– Znate šta, narode – brižljivo će jedan od pridošlica. – Žene i djeca neka produže za Osovo, a vi odrasli muškarci poći ćete s nama da pod našom zaštitom prikupite nešto haljinke i hrane za svoju čeljad. Trebaće vam. Usput ćete pronaći i ponijeti koje zaostalo dijete.
Žene zapomagaše, djeca propištaše, nasta komešanje i galama. Domaćini zavapiše da ih ne vraćaju, jer moraju da se pobrinu za smještaj porodice… Sve je bilo uzalud. Pridošlice su izdvajale, jednog po jednog, odrasle muškarce i izraslije dječake, ponavljajući da će se brzo vratiti natovareni potrebnom odjećom i hranom, a možda i s nekim od izgubljene i promrzle djece. Pokoji domaćin se pokoleba, povjerova i presta se opirati izdvajanju. I neke žene povjerovaše u slatkorječivost neznanaca, nadajući se spasu zagubljene djece. Tako se oformiše dvije kolone i krenuše u suprotnim pravcima…
*
* *
Smješteni u drvene logorske barake, s oskudnom kazanskom hranom kuhanih oguljina tikve i krompira, majke i preostala nejač odbrojavali su ratne dane, oplakujući one koji krenuše stazom nepovrata. Djeca su kopnila na očigled nemoćnih majki koje su se sabahom kretale sokacima i mahalama, od kuće do kuće, nudeći se da rade bilo koje poslove, makar i za slabašan obrok svojoj porodici. U povratku se svaka zaklinjala da nikada više neće ići, ali su ih krčanje crijeva, naduveni dječiji trbuščići i staklasti pogledi iznurene čeljadi idućeg jutra tjerali da zaborave zakletve…
Jednoga prohladnog dana dođoše nepoznati ljudi da uzimaju djecu. Govorili su da će ih smjestiti kod imućnijih porodica po raznim gradovima da, kako-tako, prežive dok se rat ne završi. Majke se usprotiviše ne vjerujući više u dobronamjernost ljudi. “Šta bude s nama neka bude i s njima, ne damo djecu!”, govorile su. I narednog dana isti ljudi dođoše u pratnji jednog hodže, oko čije glave se bjelasala ahmedija. “Nema dovoljno hrane, pa djeca iz brojnijih porodica treba da pođu s nama, da se spase od gladi i bolesti”, rekoše. Neke majke i starije sestre, ovog puta, nisu se protivile, pa su sitniju djecu dobrovoljno dale. Većina majki su odbijale, svađale se s ovim ljudima, plakale ne znajući šta da urade, šta je pametno a šta nije. Djeca su se otimala i skrivala. Ipak, morale su popustiti, jer ih je neimaština prisiljavala na rizik s ovim ljudima koji su, tješeći ih, govorili da ne brinu, da će djeci biti dobro, u toplim kućama, na dobroj hrani, kod imućnijih, čestitih ljudi.
U barakama zavlada tuga kao da je svako mejta svog bližnjeg ispratio.
Rano ujutro, nakon košmarnih snova, krenuše djeca u nepoznato, u pratnji dviju mlađih žena. Neka su plakala, neka šutjela, ali su brižne misli i jednih i drugih plovile prema onima što ostaju. Kratak, prodoran pisak lokomotive pokrenuo je voz. Kloparanje točkova putničkih vagona uspavaše većinu djece…
Svitalo je i dan brzo osvajao. Kroz mrazom prošarane prozore nazirali su se obrisi nepoznatih brda i dalekih planinskih vrhova. Neko u uglu zapjevuši, a nekolicina kao po komandi prihvati:
“Nije meni što ja moram odlazit
već je meni što ja moram
svoju majku ostavit…”
Pjesma ubrzo utihnu, nadjačana jecajima najmlađih, a većina odraslih okrenu se vagonskim prozorima. Pred zamagljenim očima ukaza im se plahovita rijeka stiješnjena među strmim obalama. Visoko gore, na brdu, obasjanu škrtim zracima sunca, ugledaše vrandučku tvrđavu. Sve je izgledalo prelijepo, kao u snovima, ili u najljepšim bajkama koje su im, ne tako davno, predući vunu, pričale njihove nene…
Domalo stigoše i u odredište. Put od stanice do mjesne škole, bosonoga i neuhranjena, gazeći hladno oktobarsko blato, djeca prođoše više poskakujući nego hodajući. Odrasliji i jači nosili su na leđima najmlađu djecu, kao da se igraju “krkače”. Malo se odmoriše, sjedeći u đačkim klupama tople učionice. Počeše pristizati i mještani. Stajali su oslonjeni o učionički zid, kružeći pogledima, s jednog na drugo dijete. “Mjerkaju nas, vagaju… kao da kupuju janjad na stočnoj pijaci”. Sjeti se Ramiz seoske pijace kad bi s djedom išao da prodaju odbijenu janjad od sise. Ličilo mu je ovo mjerkanje na kupce što su na isti način očima procjenjivali djedovu janjad. Baš nekako tako…
– Neka vas, djeco, neka. Hajd’,de, ne cmizdrite. Kod svojih ste – obrati im se visok, lijepo odjeven stariji čovjek, osmjehujući se… – Ovdje ste dovedeni da vas spasimo, kod dobrih ljudi. Biće vam lijepo, ne brinite. Kad sve ovo prođe i mir ponovo zavlada, vratićete se svojima…” Završavajući dobrodošlicu, govornik se izmaknu, a sa zbunjenom djecom izmiješaše se mještani. Svaki krenu prema onom dječaku, ili onoj djevojčici, već unaprijed odabranim dugim posmatranjem.
– Ja bih ovog mališana – reče jedan i uze dječaka za ruku.
– Ja ovoga malo jačeg… da mi štošta pripomogne oko kuće – izusti drugi.
– Meni dva curetka, evo ova – prilazeći dvjema djevojčicama reče treći. Djeca su šutjela, uplašena, zgledajući se u očekivanju ko će po njih doći. Kada je postariji, naizgled dobroćudni čovjek, hramljući prišao Ramizu i uzeo ga za ruku, rekavši da će ga povesti svojoj kući, i Pemba je krenula s njima.
– Ti ostani… primiće te neko drugi – reče joj pomilovavši njene duge smeđe pletenice.
– Neću, neću nikome… hoću samo sa svojim bratom… – zamuckivala je kroz plač, hvatajući Ramiza za rukav košulje. Njihova mlađa sestra Sevda mirno je sjedjela, a niz rumeno lijepo dječije lice klizile su suze.
– Komšija, uzmi ti njegovu sestru… neka budu u blizini – milujući i dalje Pembine pletenice predloži čovjeku pred kojim je zastao.
– Dobro prijatelju, neka tako bude… što veliš komšije smo… kuća do kuće – odgovori ovaj, pa i on pomilova djevojčicu. Uze je za ruku i pođoše. Tada se iz klupe pridiže četverogodišnja Sevda i šutke im se pridruži.
– Nju ne mogu povesti, suviše je mala – nevoljko izusti, pa spazivši Sevdin skamenjeni pogled, krenu prema vratima, kajući se. “Svak’ svoje zna!”, prošaputa, za utjehu, dok je prilazio komšiji.
– Da ja uzmem tu malu… jedna usta više neće biti previše – stidljivo će čovječuljak iskrpljene odjeće, obraćajući se prisutnima. Oni ga s nevjericom odmjeriše znajući za njegovo siromaštvo.
– Dobro, samo… ne znam hoćeš li moći… – odgovori mu jedan od gradskih uglednika, pa nastavi: – Dobro, primi je ti, kad imućnijih više nema. I hvala ti…
Obično tu završavaju Ramizova sjećanja i gledanja živih slika koje su se zadržale negdje u podsvijesti, izlazeći s vremena na vrijeme na površinu. U tim trenucima, u glavi su mu prohujali događaji stapani i poistovjećivani sa stočnom pijacom. “Sve je isto”, mislio je dok su suze navirale. “I do ovčijih pijaca vode putevi kojima prolaze bijela stada, usput se osipajući prodajom, uz sve učestalije blejanje i nemir ovaca… Kao plač naših majki za nama…”
Već i sama pomisao na janjetinu u tanjiru izazivala je u njemu tugu i želju za bjekstvom iz trpezarije. Činilo mu se da pred sobom nije vidio jelo, nego jedno od otetih runatih stvorenja za kojim je tugovala njegova majka. Dok bi za druge ukusan ručak bio najveći užitak, Ramiz je odlazio u tišinu voćnjaka, pored Doma. Uskomešale bi se misli i slike prošlosti, a onda bi plakao dugo, dugo. Ponekad bi zašao u gradsko groblje i tamo, uz živicu, pored malog usamljenog mezara, presjedio, šapućući: “… Nisam se brinuo za tebe, nisam tražio da i ti ideš s nama… oprosti mi… nisam se snašao… nisam znao, umio… Da sam tražio da budemo zajedno, sad bi i ti bila živa… živa i zdrava, najljepša moja…”
Tako mjesecima, stalno. A kad stigne proljeće i ugleda po pristrancima stada ovaca, uvijek se sjeti sestrinih suznih očiju i rastanaka s najrođenijim. Stegne ga nešto u prsima i jedino što mu tad preostane je da, u bijelim runima tek ojačalih janjadi, prepozna onu ledenu ratnu godinu punu gluhe bjeline, čemera i bola.
- You must be logged in to reply to this topic.