[ponekad ovdje]

#93

Ovu temu otvaram ponovo sa meni veoma dragim pjesnikom koji je “svoj kratak zivot protrcao zazarenih ociju, raspjevan, buntovan i grudobolan, nikad mrzovoljan i placan.“
Rodjen je u Odzaku 12. marta 1878 godine a umro u Tesnju 6. aprila 1915godine.

MUSA CAZIM CATIC ( 1878-1915 )

Rodio se u Odzaku u Posavini na Mevlud, one godine kad je Svabo dosao u Bosnu, pise u jednom starom dokumentu o pjesniku Musi Cazimu Caticu. Bilo je to vrijeme rezignacije i uspavanosti Muslimana nakon visestoljetne osmanske vlasti. Obrazovanje i emancipacija u okviru nove imperijalne sile, zadaci su koji ce pripasti Caticevoj generaciji. Izlazili su rijetki listovi, a jos rjedje su se mogli naci pisci koji su u njima pisali.Musa Cazim Catic na tom obzorju simbolizira jednog od najnaprednijih duhova svog vremena.
Duboka tuga obgrlila je njegovu pjesnicku figuru i njegovo stvaralastvo, a on je usprkos proturjecnostima koje su ispunile njegov zivot ostao konstanta u historijskom sjecanju, cak i kada su ga zaboravljali. Nakon sto je rano izgubio oca, Cazim je preselio s majkom u Tesanj gdje je ucio medresu i pohadjao zanat brijaca kod ocuha. To su godine kada je naucio turski, arapski, perzijski, kada je plemeniti Mesud-ef Smailbegovic potakao u Caticu ljubav prema islamskoj tradiciji i sufizmu. Kasnije ce Caticevi prevodi dvanaest knjiga sa spomenutih jezika biti ocijenjeni kao jedinstven doprinos u historiji orijentalistike.
Catic je pjesnik ljubavi, a temelj je njegovog pjesnickog shvacanja u islamskoj tradiciji. Koliko jako je bio u toj tradiciji, govori i podatak da je uvrsten u svjetsku antologiju sufizma. Volio je i lijepo pjevao sevdalinku. No on je istovremeno i pjesnik modernizma, pravca koji dolazi sa tradicijom zapada u Bosnu i Hercegovinu.
U Cazimovom zivotu ce se od 1900-te smjenjivati periodi skolovanja u Carigradu, regrutacija, krajnje siromastvo, pa upis u Serijatsku sudacku skolu u Sarajevu, te na Pravni fakultet u Zagrebu. Ali nije mario za studije, a boemstina je potisnula sve ozbiljne pokusaje da zaokruzi svoje djelovanje. U drustvu hrvatskih pjesnika uziva drugarstvo Tina Ujevica koji o njemu pise:

“ Ni knjizevnik sto je nesto odredjeno nije htio biti, ili ako je bio pjesnik, znacilo je da hoce pjesnicki da zivi. Ma sta je to pjesnicki zivot? Bijeda? Dozvolite da posumnjam. Zavladala je tuga. Tu sam ga razumio drugacije, bez ogranicenja. Je li u zivotu sve saopcivo ili ljude spaja samo muka? “

Izmice kraju i odlazi u Mostar kao urednik Bisera. Ucinio je to na nagovor jos jednog dobrog covjeka, izdavaca Kalajdzica. To su najplodnije godine njegovog rada. Kao da je nadoknadjivao one koje je prethodno izgubio ili kao da je slutio kraj. Nakon atentata 1914. u Sarajevu, Catic je ponovo mobiliziran i premjesten u Madjarsku. Otpor prema vojsci ponovo je pretocio u alkohol i on ce bolestan i pijan zavrsiti u snijegu pored kasarne. Umro je u 37-oj godini zivota. Ni jedan dnevni list nije registrovao njegovu smrt. Iza njega je ostala samo jedna knjiga objavljenih pjesama, te je njegovo djelo prepusteno povjesnicarima umjetnosti i nama.

Medzida Buljubasic

TEUBEI-NESUH
(Pokajanje jednog grješnog pjesnika)

Gospode, evo na sedždu ti padam,
Pred vječnom tvojom klanjam se dobrotom
I molitvu ti u stihove skladam,
Proseć, “Oh, daj mi smisao za ljepotom!”
Gospode, evo, na sedždu ti padam.

Ti znaš, da bijah nevin poput rose
I poput lijera u proljeću ranom;
Al ljudi, med što pod jezikom nose,
Otrov mi dadoše u bokalu pjanom,
Mada sam bio nevin poput rose.

I tada s tvoga skrenuo sam puta
I zatrtao kroz pustoš i tamu
Ah, strast mi razum u okove sputa,
Da ropski dvorim njenu crnom plamu-
I s tvoga ja sam zabasao puta.

Vjeru i nadu iz srca izgubih,
I moju ljubav pomrčo je grijeh –
Postadoh sarhoš oholi i grubi,
Sav ideal mu što je vinski mijeh…
Ah, svoju vjeru i nadu izgubih!…

I slavih Bakha kao sveto biće,
Veneri pete jezikom sam lizo –
Vlastitim zubom ja sam svoje žiće
Komad po komad kao zvijer grizo,
Slaveći Bakha kao sveto biće.

Svačiji prezir pratio je mene,
Od sjene moje druzi mi bježahu,
I sve me čiste klonule su žene…
Vaj! Teško mi je bilo siromahu,
Jer ljudski prezir pratio je mene.

Ja sada bježim pod okrilje tvoje
I tvog Kur’ana, tvoje vječne riječi;
Gospode, grijehe odriješi moje
I bolesnu mi dušu izliječi –
Ta ja se sklanjam pod okrilje tvoje.

Gospode, razum prosvijetli mi sada
I daj mi snage, daj mi volju jaku
Demone sve što može da savlada…
Nek tvoja milost svijetli mi u mraku,
Gospode, razum prosvijetli mi sada!

Raspiri moje stare vjere plamen,
Vrati mi ljubav i sve stare dare,
Da tresnem čašom o ledeni kamen
I noktom zgrebem Venerine čare –
O raspiri mi stare vjere plamen!…

Gospode, evo na sedždu ti padam,
I kajem grijehe pred tvojom dobrotom –
I molitvu ti u stihove skladam,
Proseć: “Ah, daj mi smisao za ljepotom!” –
Gospode, evo na sedždu ti padam!…

Biser, 1913.

Kad je umro bijase ratno proljece 915-e. Niko se ne osvrnu, niko ne napisa nekrolog. Malobrojni prijatelji spustise ga pod tek rascvali trn na tesanjskom groblju. Ni prikladnijeg mjesta, ni pogodnijeg cvijeca. To je bio kraj izuzetno intenzivnog zivljenja, kraj pun prekomjernosti u kojima je pjesnik trazio tajnu ljepote i odgonetku vlastitog htijenja. Svoj kratak zivot protrcao je zazarenih ociju, raspjevan i grudobolan, ali nikad mrzovoljan, placan i umoran. Kao i od mnogih, zivot je bio jaci i od njega. Cetvrt vijeka se potucao bez krova i ognjista, promijenio dvadesetak boravista i desetak zanimanja. Bio je samo pjesnik……
……Cak je nastojao da studira pravo u Zagrebu. Za dvije godine nije dao ni jedan ispit. Te godine bile su najpresudnije u njegovom pjesnickom radu. Boravak u krugu mladih hrvatskih poletnih pjesnika s Matosem na celu, zblizio ga je s modernim pjesnickim izrazom, ucinio da mu stih postane subliman, jezgrovit, sazet, plak, muzikalan, prepun cudesne smjese vjerovanja i nevjerice, zdravog razuma i orijentalnog bola.
Rijetko bijase melanholican, jer odvise usamljen, usamljen jer odvise nemiran, a nemiran jer pjesnik u njemu prskase od zelje za zivotom, a zivot okovan, skucen, netrpeljiv.
Dugo poslije Caticeve smrti o njemu se samo prigodno pisalo, rijetko je spominjan i nikako stampan.

Alija Isakovic

BOSNA ŽUBORI

Bosna žubori; nad pitomim krajem
Anđeo mira širi laka krila –
I lahor pirka, ko da sitnom cvijeću
Mistične priče šapće večer mila.
Bosna žubori i ko rujne usne
Cvijetne tiho obalice ljubi,
Pa tamo negdje, poput moje misli,
Kraj tvog se dvora u daljini gubi.

Bosna žubori, a s barčicom mojom
Nestašno sitni igraju se vali;
Ah, čini mi se, moj anđele, tako
Da ljubav tvoja srcem mi se šali

Musa Ćazim Ćatić

[Kaza]

#822

SAFVET-beg BAŠAGIĆ(1870. – 1934.)

Jedino je književnost neuništiva

“Jedan narod može doživjeti politički, socijalni i ekonomski fijasko u svojoj postojbini. Sve je to privremeno, sve može biti od danas do sutra. Ali ipak imade nešto što nije prolazno, što ne može ni puki slučaj, ni najljući neprijatelj uništiti, a ti su umotvorine koje mi zovemo literaturom. Taj trijumf ostaje za vijeke, jer je on amanet budućim naraštajima i vremenima”.

Ovo je, između ostalog, 1912. godine zapisao Safvet-beg Bašagić, bosanskohercegovački pjesnik, historičar, dramski pisac, sakupljač usmenih umotvorina. Za Bašagića kažu da je bio gromada od čovjeka, jedan od najuglednijih intelektualaca sa naših prostora.

Rođen je 6. maja 1870. godine u Nevesinju u begovskoj porodici, kao prvi sin Ibrahim-bega Bašagića. Porodica je živjela u Foči, Mostaru, da bi se potom preselila u Sarajevo gdje je Safvet završio ruždiju (osnovna škola), a potom i gimnaziju.

“Još kao đak u drugom razredu gimnazije pokušava pisati stihove. Dok je bio na studiju u Beču gdje je slušao orijentalne jezike i historiju, pripremao je za štampu prvu zbirku pjesama “Trofanda iz hercegovačke dubrave”, koja je štampana 1896. u Zagrebu. Trofanda je zapravo naziv za prvo voće. Pošto tada nije bilo izdavačkih kuća, Safvet je štampao u vlastitom izdanju”, kaže Medhija Maglajlić, direktorica Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine.
Poslije 1896. godine nastaju i pojavljuju se i druga Bašagićeva književna djela.

“Spomenula bih djelo “Kratka uputa o prošlosti Bosne i Hercegovine” gdje Safvet-beg Bašagić daje historijski presjek dokumenata o zbivanjima u BiH od 1463. do 1850. godine. Izlazi potom dramski spjev “Abdullah paša” i to 1900. godine u Sarajevu, slijedi 1905. godine nova zbirka pjesama “Misli i čuvstva”. Napisao je i jedan osvrt na 400. godišnjicu dolaska Gazi Husrev-bega u Bosnu”, podsjeća Maglajlićeva.

Doktorirao u Beču

Kaže da je Safvet-beg Bašagić doprinio proučavanju starih begovskih porodica što se može vidjeti iz njegovog djela “Najstariji ferman begova Čengića” iz 1907. godine.
“Vrlo značajno djelo je i “Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti”, gdje daje jedan bibliografski presjek svih naših književnika, pjesnika koji su porijeklom iz Bosne, a svojim djelom su ušli u književnost Turske, Perzije ili nekih drugih zemalja. Sa pitanjem prepjeva pjesništva na orijentalnim jezicima Bašagić se suočio pripremajući doktorsku disertaciju koju je na njemačkom jeziku branio u Beču”, priča Medhija Maglajlić.

Dodaje kako se i Safvetov otac Ibrahim-beg, koji je imao visoke dužnosti u turskom parlamentu, bavio književnošću.
“Safvet je pisao pod pseudonimom Mirza Safvet. Bio je pjesnik, historičar, dramski pisac, prevodilac sa orijentalnih jezika. Sa Edhemom Mulabdićem i Osmanom Nuri Hadžićem Safvet-beg Bašagić je 1901. pokrenuo list “Behar”. Godine 1907. pokreće i politički list “Ogledalo”, koji se ubrzo i ugasio. Bio je izabran u Bosanski sabor 1910. godine”, ističe Maglajlićeva.

Safvet-beg Bašagić je kasnije imenovan kustosom Zemaljskog muzeja BiH, odakle je otišao u penziju.

“Safvet-beg Bašagić je bio gromada i od 1900. godine do smrti jedan od najuglednijih naših intelektualaca. Možemo slobodno kazati da je bio u svim kulturnim pothvatima kao temelj koji je značio uspostavljanje koraka naših intelektualaca sa evropskim dostignućima”, ocjenjuje Medhija Maglajlić.
Safvet-beg Bašagić bio je oženjen Fahrijom koja se također prezivala Bašagić. Imali su dva sina, Fikreta i Namika, i kćerke Almasu i Enisu.

“Sinovi su ranije umrli. Kada je Safvet obolio, njegova njegovateljica je bila kćerka Almasa. Bolovao je više od deset godina. Njegov život se ugasio u aprilu 1934. godine. Ni kćerka Almasa nije više među živima. Ostala je samo Enisa od njegove djece”, kaže Maglajlićeva.

U listu “Novi behar” ostalo je zapisano da do 9. aprila 1934. Sarajevo nije vidjelo veličanstvenije dženaze od one Safvet-begu Bašagiću. Povorka je krenula iz Hrgića ulice, a na dženazi je bilo 5.000 ljudi. Ukopan je u haremu Begove džamije u Sarajevu.
(Preuzeto sa: http://www.ekapija.ba )

Hasbihal

Sjecaš li se jošte, Mirza,
kad si bio d’jete malo,
kako bi ti mirno srce
od miline zaigralo,

kad s’ iz usta svoga oca
“Kaside-i Burde” sluš’o
i poletnim mislima se
do zanosa dizat’ kus’o?

Sjecaš li se: kako pjesnik
u visokoj pjesmi zbori,
kad mu duša u ljubavi
pram ljubljenom Bicu gori?

Ja se svega dobro sjecam
kao da je juce bilo!
Kako ne bih sjecao se,
kad s’ o Bicu govorilo,

koje moju dušu hvata,
k’o što bršljan hvata granje,
i ta moja uspomena
Najviše je moje znanje.

Eto tako od djetinjstva
moj duh Njega vjecno prati
i kuša Ga opjevati,
al’ ne moze da Ga shvati.

Ko ce shvatit’ ono Bice,
kome Bog “Levlake…” rece,
kad Ga pozva u posjetu –
na mubarec-Miradz vece.

Ko ce shvatit’ Bice, koje
citat’, pisat’ nije znalo,
a nama je u Objavi
uzvišenu vjeru dalo.

Kol’ko god je moja mašta
uzdizala laka krila, –
do Njegova dostojanstva
nije nikad doletila.

Volja mi je bila jaka;
da su mogle slabe sile,
sve bi cv’jece zemne srece –
u taj Mevlud ukitile.

Hodi, srce, da u dvoje
danad slozno zapjevamo –
i oduška svom veselju
na ovome mjestu damo.

Što da vise razbijamo
glavu: s biti i ne biti?
kada cemo, kud sve ide,
morat’ ici – i ja i ti.

Sermija je mog zivota:
kao sunce svjetlo celo,
a uz gr’jehe naci ce se –
i gdjekoje dobro djelo.

Osim toga u Svemilost
izgubio nisam nade;
a na Sudnjem danu znadem,
Zagovornik da imade,

koji ce i gr’ješnog Mirzu
pod okrilje uzet svoje;
jer nikada nisam rek’o:
jedno – moze biti – dvoje.

[ponekad ovdje]

#925

Jedan od ljepsih zapisa koje je napravila novinarka Medzida Buljubasic je zapis o ljetopiscu Mula Mustafi Baseskiji.

1193. god (1777)
15. dzumadel-evela
“Ponovo je zavladala susa, pa je opet pozivano na dovu za kisu. Drugi dan poslije toga pade velika kisa kakva nije pala osam mjeseci.”
Da bi kisa pala, tomu ima jedan drugi uzrok, koji je poznat astronomima. Dolazak kise je samo znak pokornosti i sluzenju Bogu, dok to nije najpreci uzrok za padanje kise. Jer kad bi se svaka molitva uslisila svijet bi propao.

MULA MUSTAFA BASESKIJA od onih je Sarajlija, koji nam je otkrio mnoge tajne sto ih je skrivalo stoljece sumraka Osmanske imperije. Zabiljezio je 60 godina historije Sarajeva i njegovih zitelja, ali ako ste pomislili da je on tek precizni hronicar svoga vermena, u krivu ste. Izucavao je astronomiju i Serijatsko pravo a naklonost prema islamskom misticizmu odvela ga je medju dervise. Govorio je strane jezike a veliki dio zivota je proveo baveci se necim sto bi danas slovilo kao odvjetnicki posao. I napose, pisao je pjesme. Nije ih mnogo ostalo. Sve sto cini uspomenu na Baseskiju tako je zivotno i drago, da su u pravu oni koji kazu da smo imali srecu imati takvog covjeka.
Rodjen je 1731. ili 1732-e godine u Mimar Sinanovoj mahali, sto se proteze uz Logavinu ulicu. Ovdje se jos uvijek mogu vidjeti andricevski krivudave i smjele ulice iz turskog perioda, i one prave i krute iz austrijskog, kao dva jezika i dva pisma. I jos uvijek se mogu omirisati tragovi letargije kakva je Sarajevo, do tada poznato kao ognjiste ratova i cvijet medju gradovima, zahvatila pocetkom 18-tog stoljeca.
Mula Mustafa je rano ostao bez oca i stupio u janjicare, te stekao uslove za titulu starjesine, Base. Otuda nadimak Baseskija. Bio je iskreni vjernik a vjera mu je bila samo temelj i nadahnuce za njegovo cestito djelovanje. Poceo je obrazovanje u mektebu, kako je to bio obicaj a nastavio u jednoj od medresa. Najprije je postao vjeroucitelj a zatim imam i hatib- propovjednik u Buzadzi hadzi-Hasanovoj dzamiji. No nece se smiriti u toj sluzbi, pa nekoliko godina kasnije postaje narodni pisar i iznajmljuje mali ducan u Mudzelitima, ulici knjigovezaca. Ovdje u ducanu ispod Sahat-kule a poslije velikog pozara 1788, i u kako bismo danas to rekli, improviziranom uredu, zapravo, haremu Begove dzamije, Mula Mustafa je pisao zalbe, molbe, ugovore, sastavljao pisama za majke i supruge sto su htjele pozdraviti sinove i muzeve na bojistu.
Tu je” Medzmula” ili u slobodnom prevodu svastara. To je zapravo, drugi dio Ljetopisa gdje je Baseskija biljezio pjesme, price, anegdote, tumacio snove. Ma o cemu da je pisao, Baseskija nikad nije pretjerivao ni u hvali ni u pokudi. Kad kaze za svoje sugradjane: “Imaju pamet ali im ona kasno dolazi”, on kritizira ali nije zajedljiv.
I uopce da biste stekli pravo da nekog kritizirate, trebate prvo pokazati da ga cijenite a on je Sarajlijama to cijeli zivot pokazivao. Njegov Ljetopis i nekrologij dokumenti su o proslosti, iz kojih pazljivi promatrac nuzno zakljucuje kako sva ruzna vremena nose iste oznake.
Baseskija npr. kaze :”Najveci su ugled uzivali, sto je razumljivo u ovakvim vremenima, bezobzirni i opaki ljudi”.
A to je, podsjecam, vrijeme koje nosi predznak posrnuca jedne velike imperije. Vezirska vlast se ljulja a domaci janjicari pljackaju, otimaju, prolijevaju krv. Iznad svega Baseskija je bio protivnik nasilja i nepravde. U jednoj od rijetkih sacuvanih pjesama Baseskija kaze:

“Nemoj rijet mali sevab,
Po baklavi seker trusi”.

U objasnjenju ovog stiha stoji: “ Cak i po stvarima koje jesu dobre, poput baklave, i tad treba iznova trusiti dobrim djelima. Nema malih sevapa.
Nemojte nikada prestati ciniti dobro” !

Evo i par zapisa Mula Mustafe Baseskije.

[b]Godina 1167.
(29. X 1753 – 17. X 1754)[/b]
– U mjesecu saferu 1167. (28. XI – 26. XII 1753.) godine tri noći između akšama i jacije, u isto vrijeme uzastopno, događao se zemljotres. Nakon toga su se kroz cijelu godinu čuli svaki dan i svaku noć ispod zemlje učestali udarci, slični udarcima u bačvu ili bubanj.
– Sagrađen je sebilj na Baščaršiji.

[b]Godina 1168.
(18. X 1754 – 6. X 1755)[/b]
– Umro je sultan-Mahmut a na prijesto zasjeo sultan Osmah-han.
– Posljednjeg dana ramazana ove godine (10. VII 1755) poslije podne viđen je Mlađak mjeseca ševala , pa se mnogi ljudi omrsiše smatrajući to dozvoljenim.
– Popravljena je i ukrašena Husrev-begova džamija.

Godina 1172. (4. IX 1758 – 24. VIII 1759)
– Na dan Kasuma (8. novembra 1758. godine) vjenčala se ljepotica, kći Bašage Mustafage, sa Čartozanom (Cartozanogli) Alijagom iz Jahja-pašine mahale.
– 12. veljače pojavi se behar na zerdelijama.
– Cijela zima je prošla bez snijega i hladnoće.
– 8. maja (mayis) pade veliki snijeg s jakom kišom tako da je polomio drveće, a i Miljacka je nadošla.
– 1. ramazana 1172 (28. IV 1759) godine izgorjela je Zlatarska čaršija.
– 5. nisana, u ponedjeljak Proslava rođendana princeze, kćerke sultana Mustafe .
– Kada se već jako bio razvio behar, pade snijeg i nastade žestoka studen, tako da se behar promrznuo. Ovo se zapravo dogodilo u mjesecu šabanu (30. III – 27. IV 1759) godine. I ranije sam zabilježio da je u ovo vrijeme pao nezapamćeni snijeg.
– Zakupnina Husrev-begova hamama u ovoj godini iznosila 800 groša.
– 12. hazirana 1172 (12. juna 1759) godine pojaviše se oblaci i promijeni se vrijeme.

Godina 1173. (25. VIII 1759 – 12. VIII 1760)
– Cijena hljeba određena je 8 akči oka.
– U Sarajevo stiže hiljadu deva koje donesoše municiju.
– 7. rebiul-ahira 1173 (28. XI 1759) godine postao sam imam u džamiji Buzadži hadži Hasan1 i na ime jednogodišnje plaće unaprijed sam primio 18 groša.
– 29. svibnja krenuo je na Mostar bosanski valija Mehmed-paša Kukavica tražeći da mu se izruče tri čovjeka. Međutim, Mostarci napadnu na pašu i ubiju iz njegove pratnje 3-4 čovjeka.
– U Beogradu je umro moj amidža Topal Osman-aga, bašeskija 97. džemata, pa sam 24. svibnja radi ostavine išao u Beograd.
– Mehmed-efendija Fojničanin postao je muftija. Međutim, dotadašnji stari muftija ne ustupi mu položaja, nego sastavi mahzar i štaviše protiv Muhamed-efendije nahuška svoje prijatelje.
– Trešanja i čereza bijaše u izobilju.

Godina 1174. (13. VIII 1760 – 1.VIII 1761)
– Cijena kupus-repi iznosila je 10 para po tovaru, a cijena orasima na oku bila je 4 akče.
– U proljeće, na Sultani-nevroz, bijaše u Sarajevu 4-5 dana mraza, to jest čadine.
Poslije toga među djecom i odraslima zavlada bolest, a pojavi se i veliki kašalj.
– Osman-Šehdi-efendija Bjelopoljac, koji bijaše ugledan čovjek u Carigradu, sagradi u Carevoj mahali u Sarajevu biblioteku .
– Šljiva požegača bijaše u izobilju.
U ovoj 1174 (1760/61), godini bilježiću imena umrlih lica da bi im na taj način onaj koji bude gledao (čitao) ovu bilježnicu predao rahmet, a i ja, ovaj grešnik, kada pogledam ovu bilježnicu da mislim i da uvijek govorim o tome kako valja seliti s ovog svijeta.

Godina 1175. (2. VIII 1761 – 22. VII 1762)
– Popravljene su i ukrašene Ferhadija1 i Baščaršijska džamija.
– Među životinjama je u velikoj mjeri zavladala nekakva bolest tako da čovjek nije mogao ulicom proći od smrada lešina uginulih krava.
– 2. siječnja bijaše proslava rođendana princa sultan-Selima, sina sultan-Mustafina.
– Trešanja i čereza bijaše mnogo.
– Na planini Trebeviću sve do Jurjeva vidio se snijeg, a gotovo sve do Aliđuna padala je kiša.
– U mjesecima zilkade i zilhidže (24. V – 22. VII 1762) kao i u haziranu i temuzu 1175. godine (1. VI – 31. VII 1762 g.) stigoše vijesti u grad Sarajevo, da se u Čajniču i u selu Slatini blizu Goražda pojavila kuga.

[ponekad ovdje]

#1588

O Mula Mustafi Baseskiji, kraci zapis, knjizevnika Alije Isakovica:

Godine 1756-e Sarajlija Mula Mustafa Baseskija ima 25 godina i pocinje svoj ljetopis. Baseskija pocinje ljetopis na desetogodisnjicu takozvane pobune Morica, kao da je njihova smrt , kao da je njihova pogibija natjerala ljetopisca da se lati pera i ne ispusta ga sljedecih 48 godina. Umro je 1809-e godine. Baseskija koji za sebe kaze : “ sto se tice mene grijesna siromaha, ja sam stidljiv i povucen”, napisao je ljetopis kojim bi se ponosio i svaki grad veci i ljepsi od Sarajeva. Moze se bez pretjerivanja reci da, pored toga sto je to izvanredan ljetopis, to je i izuzetan roman naravi, to je knjiga zivota, to je galerija zanimljivih ljudi onog vremena, onih naravi, vrlina i mana, a najcesce to su svevremene vrline i mane ljudske, i zato, ma koliko puta se sreli sa tihim, umnim Baseskijom, svaki put u njemu otkrivamo nesto novo i svaki put nadjemo opravdanje sto mu se divimo.

U svom ljetopisu M. Mustafa Baseskija pise:

“Ovdje cu navesti i zabiljeziti datume nekih dogadjaja koji se zbise u Sarajevu gradu u bosanskom ejaletu, jer kao sto se kaze :

“Sto je zapisano ostane, a sto se pamti iscezne.„

Devetu noc po kasumu bijase cijelu noc sijevanja, grmljavine, kise i vjetra juznjaka, pa sutradan u utorak usljed bujice bise poruseni svi mostovi osim Seher cehajinog koji ostade citav. To se dogodilo cetvrtog studenog ili 18-tog Rebiu-l-evvela 1791. godine.

Ova godina je za sirotinju bila sasvim teska i to zbog skupoce zivotnih namirnica. Ja sam tako od bakala kupovao psenicno brasno po 10 para na oku, a po tome mozes cijeniti i ostale namirnice. I to je medjutim, bozija mudrost, jer je roda bilo ali oni koji htjedose da naprave obilje, prouzrokovase stetu.

Umrli su:

-Mehmed prvocinar, a potom kahvedzija u carsiji i bakal. Od nekolicine ljudi pozajmio je novac, zatim se razbolio i brzo iza toga umro. Bio je nezenja. Jos se nije ni oduzio sasvim, a vec umrije i rijesi se svega.
-Poznati Sulejmanaga pirgo, stasit i naocit, veoma ugodnih kretnji, pokazivao se kao junak, bogat.
-Hadzi Mustafa hasecija, ugodan, otmjen, ciste odjece, pobozan, veoma lijepa i ugodna glasa. Volio je ucene ljude iz Daut Celebijine mahale. Neka je na njega Bozija milost!
-Salihaga, sarač, mlad bez brkova i brade
-Sahadzic, berber
-Jedan bostandzija s Hiseta, jos jedan covjek i zatim jos jedan covjek.
-Stigao je ferman kojim se naredjuje da se na svaku ovcu i kozu naplacuje po jedna para zvana cibuk ali Bosnjaci izjavise da nece davati ovaj porez.”

Godina 1176. (23. VII 1762 – 11. VII 1763)
– 20. temuza ove godine pojavila se kuga i u Sarajevu, i to najprije na Vratniku, gdje je okužen došao iz unutrašnjosti Čabrić s Vratnika, koji je odmah i umro. Zatim je umro i njegov brat hadži Sulejman Čabrić, kazandžija.
– Iza toga kuga se pojavila na Hridu, Čekaluši, Banjskom Brijegu. Zapravo, poslije pojave kuge na Vratniku ona se najprije raširila u Sunbul-mahali, Pasjoj mahali, zatim u Koševu, Berkuši i Souk-Bunaru. Dakle, kuga je u početku harala po periferiji grada među siromašnim svijetom. Zbog toga su ugledni građani smatrali i zaključivali da njih kuga neće zahvatiti. Ova bolest je pustošila pune tri godine i u samom gradu Sarajevu pomorila oko 15.000 duša. Kronogram o prestanku haranja kuge je ovaj: “Bože, koji si riznica svih dobrota, sačuvaj nas svega čega se plašimo”.
– Bostandžije (vrtlari) su dva puta ove godine zasijavali svoje bostane i bili izgubili svaku nadu u rodnu godinu, smatrajući da nikako neće biti lubenica, dinja i krastavaca. Ali ako je nešto određeno, propadaju svi planovi, pa je tako ove godine bostan rodio preko svakog očekivanja.

Godina 1180. (9. VI 1766 – 29. V 1767)
Šljive požegače veoma su rodile, tako da ih se za 10 para moglo kupiti 100 oka.
– Kaligraf, misirski trgovac Hasan-efendija dovede u Sarajevo jednog noja i dva čudnovata ovna. Za njihovo pokazivanje svijetu uzeo je dosta novaca.
– Među djecom su u jačoj mjeri zavladale ospice.
– Na Mubarek-večer izgorio je Novi han,1 Sarači i Terzijska čaršija (Abaciluk) sa svom robom u ovim čaršijama usljed čega nastade velika šteta i gubitak.
– Gradnja Magribije džamije.
– Pojavila se grupa fanatika, a sagrađena je i medresa Inadija. To bijaše povod za razna ogovaranja i smutnje među svijetom. Vođa sekte fanatika bijaše Emir-vaiz, iz Amasije.
– Zijaudin je došao u Sarajevo u medresu na Atmejdanu.
– 17. zilhidže (16. V 1767) u subotu iza podne stiže u Sarajevo Silahdar Mehmed-paša.
– Prije dvadeset dana obavljena je zajednička bajramska molitva na Musali.
– Hadži Ibrahim Tolo podigao je česmu na Atmejdanu, u koju ponovno dovede vodu s vrela Pjenkovca na Bendbaši, i ujedno sagradi česmu kod bunara u medresi.
– U vremenu od muharema do kraja zilhidže ove godine potrošio sam u svrhu pisanja u malom dućanu pod Sahat-kulom 564 tabaka papira.

[ponekad ovdje]

#6373

–
MEHMEDALIJA MAK DIZDAR ( 1917. – 1971. )

Mehmedalija Mak Dizdar rođen je 17. oktobra 1917 u Stocu. Nakon završene osnovne škole u rodnom gradu, polazi u gimnaziju u Sarajevu. Godine 1936. završava gimnaziju i počinje se baviti novinarstvom. Tokom Drugog svjetskog rata Dizdar obavlja posao poštanskog službenika, da bi kasnije presao u ilegalnost. Nakon rata, radio je niz odgovornih funkcija u kulturnom zivotu Bosne i Hercegovine , bio glavni urednik TANJUG-a za BiH, urednik Oslobođenja, i zatim dugo godina urednik izdavackog preduzeca „Narodna prosvjeta“.
Od 1964. g do 1971 g. kada ovog pjesnika zatice smrt jednog avgustovskog predvecerja, Mak Dizdar je glavni urednik knjizevnog casopisa „Zivot“.

Mak Dizdar je počeo pisati pjesme kao devetnaestogodišnji maturant. Njegov stariji brat Hamid, također pisac, uređivao je časopis Gajret, pa je Mak u njemu objavljivao svoje prve stihove..

Prvu zbirku poezije Vidovopoljska noć Mak Dizdar objavljuje 1936. godine.
Godine 1954. objavljuje zbirku poezije „Plivacica“, a zbirka „Okrutnosti kruga“ izlazi iz stampe 1961. godine.
„Kameni spavac“ izlazi 1966. godine, a „Modra rijeka“ 1969. godine.
Godine 1969. objavljuje knjigu “Stari bosanski tekstovi”

Za pjesničko djelo Mehmedalija Maka Dizdar je dobio brojna priznanja i nagrade kao što su : Zlatni vijenac Struških večeri poezije, Dvadesetsedmojulsku nagradu BiH, kao i Zmajevu nagradu. Učestvovao je na brojnim književnim manifestacijama širom zemlje, čitajući svoju poeziju.

Ono što će snažno obilježiti Dizdarevu poetiku i izravno motivirati njegovu najpoznatiju zbirku poezije Kameni spavač jeste bogumilska tradicija Bosne i Hercegovine. On je pomno istraživao baštinu dobrih Bošnjana – epitafe na stećcima i predanja. Skupljao je tekstove brojnih kamenih natpisa na stećcima, darovnica, povelja, pisama i o tome ima jako puno pisanih tragova u njegovoj ostavstini.
Rezultate svoga rada objavio je u zbirci Stari bosanski tekstovi 1969. godine.

Zbirka stihova koja spada u red vrhunskih djela bosanskohercegovačke književnosti jeste Kameni spavač. Mnogi kritičari smatraju da je Dizdarov pjesnički opus do pojave ove zbirke 1966. godine bio nepravedno zanemarivan. Zaista, Dizdar je punu pjesničku afirmaciju doživio upravo nakon pojave ove zbirke.
Ova zbirka je sva u znaku zapitanosti nad ljudskom egzistencijom sa scenografijom srednjovjekovne Bosne i bogumilskom kulturom, a u njoj je Dizdar posegnuo za motivima, postupcima i senzibilitetom njegovih ranijih pjesama. Neizostavna lokacija vezana za pjesme iz ove zbirke jeste stolačka Radimlja. Na motive pjesama direktno su uticali neki od natpisa stećaka Radimlje. Bez obzira na činjenicu da je gotovo cijeli svoj život proveo u Sarajevu, Dizdarev rodni grad Stolac također je tijesno vezan za cjelokupno književno stvaralaštvo ovog velikog pjesnika.

Mak Dizdar je pisao i tekstove vezane za pitanja i problematiku jezika, socijalnu funkciju književnosti i pragmatičnost umjetnosti. Zajedno sa Alijom Isakovićem zalagao se za posebnu, bosansku varijantu srpskohrvatskog jezika. Jezik je inače bio jedna od glavnih Dizdarevih preokupacija pa je u svojoj poeziji posvećivao veliku pažnju jeziku i stilu. U mnogim pjesmama, posebno onima iz Kamenog spavača, koristio je specifičnu leksiku slavenske tradicije i time svoje djelo leksički obogatio.

Tokom 1970.g u “Zivotu” vodi i uredjuje raspravu o bosanskom jeziku i knjizevnosti, a u proljece 1971. godine vrhunac dostize kampanja beogradskih i sarajevskih listova protiv Maka Dizdara.

Umro je u Sarajevu 14.08. 1971.godine

Camil Sijaric na sahrani Maka Dizdara:

A se lezi dobri cojek i pjesnik Mak Dizdar. Mre na svojoj bastini, na plemenitoj, na zemlji Bosni. Cijelim svojim pjesnickim bicem stajao je uz svoju Bosnu. Iz one drevne, budio je Kamene spavace i pred nas ih ko stihove svoje izvodio da nam kaze : “Eto to su i takvi su bili oni sto leze pod steccima.” Daleko, pa preko svih “Modrih rijeka” bio je, presao i stigao u jednu davnu i daleku Bosnu, u onu sto je perom zivotozednim, a u studen kamen da ostane trajno, ispisala svoj prkos bosanski: “Necu Istok, necu Zapad, ni Carigrad, ni Rim necu. Necu dogme i necu negve, necu tudj skiftar i tudj oltar. Hocu svoju slobodnu bastinu i na svojoj bastini svoga dida, jer zemlja prkosna i ponosna kakva sam ja jos nigdje medju zemljama ne postoji.

ZAPIS O ZEMLJI

Pitao jednom tako jednoga vrli pitac neki:
A kto je ta šta je ta da prostiš
Gdje li je ta
Odakle je
Kuda je
ta
Bosna
Rekti

A zapitani odgovor njemu hitan tad dade:
Bosna da prostiš jedna zemlja imade
I posna i bosa da prostiš
I hladna i gladna
I k tomu još
Da prostiš
Prkosna
Od
Sna

MODRA RIJEKA

Nitko ne zna gdje je ona
malo znamo al je znano

iza gore iza dola
iza sedam iza osam
i još huđe i još luđe
preko mornih preko gorkih

preko gloga preko drače
preko žege preko stege

preko slutnje preko sumnje
iza devet iza deset

i još dublje i još jače
iza šutnje iza tmače

gdje pijetlovi ne pjevaju
gdje se ne zna za glas roga

i još huđe i još luđe
iza uma iza boga

ima jedna modra rijeka
široka je duboka je

sto godina široka je
tisuć ljeta duboka je

o duljini i ne sanjaj
tma i tmuša neprebolna

ima jedna modra rijeka

ima jedna modra rijeka –
valja nama preko rijeke

[ponekad ovdje]

#8248

–
ENVER COLAKOVIC (1913-1976)

Rodio se 27. maja 1913. u Budimpesti. Otac mu bijase industrijalac Vejsil-beg Colakovic, vlasnik mnogih nekretnina i sarajevske ciglane koja je sve do kraja drugoga svjetskoga rata zaposjedala podrucje danasnjega glavnog zeljeznickog kolodvora, a njegova majka Ilona (Fatima-Zehra) izdanak je stare madjarske plemicke obitelji Mednyanszky. Nesretno i burno djetinjstvo, protkano selidbama i putovanjima, Enver Colakovic provodi uglavnom u Budimpesti, a nakon prvoga svjetskog rata obitelj Colakovic seli u Sarajevo. Do kraja 1942. zavrsio je roman Legenda o Ali-pasi, te autobiografsko djelo Knjiga majci, u kojem otvoreno istice svoje antifasisticko opredjeljenje i opisuje suvremena cetnicka, ustaska i okupatorska zvjerstva nad narodom, progone Zidova i zatiranje muslimanskih sela. Ovo je razdoblje najplodnijeg Colakovicevog javnoga rada. 1943. dobiva nagradu “Matice hrvatske” za najbolji roman, na temelju rukopisa romana Legenda o Ali-pasi. Uz brojne pjesme objavljuje pripovjetke, novele, eseje, kazalisne prikaze, politicke osvrte u kojima se zalaze za bosanskohercegovacke muslimane, te roman u nastavcima Mujica Hanka. 1943. izvodi se i njegova salonska komedija Moja zena krpi carape. Legenda o Ali-pasi, stampana 1944, dobiva odusevljene kritike tada najutjecajnijih hrvatskih pera. 1943/44. Colakovic je napisao zbirku pripovjedaka Lokljani, koje su medjusobno povezane, i roman Melun.

O “Legendi o Ali-pasi” postoje mnogobrojni prikazi i recenzije.
Jedan od recenzenata D. Djuric ne krije svoje ushicenje:
“S uzitkom se cita ovaj osebujni roman Envera Colakovica. Pred svojim ocima kao da vidimo kako zive oni stari ljupki dijelovi Seher-Sarajeva. Vidimo uske i bucne prolaze carsije, pune zivota i rada. Na sve ove gledali smo mi do sada cesto s vanjske strane. Tako smo i shvacali ovaj zivot. Usto, bilo je to jos i atrakcija za strance i – nista vise. A sada nam majstorsko pero Colakoviceva otkriva drugu, pravu stranu ovoga carsijskog zivota. Otkriva nam dusu onih starih, sutljivih ljudi koji gotovo nepomicno sjede pod starim niskim svodovima carsijskih zgrada i zgradica, neumorno kuckajuci.. ”

“Colakovic je dao svome Mula-Hasan dedi neke crte”, pise Petar Grgec, “kojih nema ni u kojeg skrtca u svjetskoj knjizevnosti . . .
Ni jedna knjiga kao Colakovicev roman ne daje tako intimnu i cjelovitu sliku carsije, mahale i njezinih zitelja, sliku tihog kucnog zivota, morala i ljubavi, suosjecanja i patnje, uzleta duse i padova tijela, trpnje i nadanja. Dr Julije Benesic ne razlikuje se u svojim misljenjima od mnogih koji su zavoljeli ovo nesvakidasnje djelo prozeto izuzetnom toplinom: >Legenda o Ali-pasi izvrsna je knjiga, visoko poeticna prica o ljubavi Alijinoj i o njegovu samaritanstvu prema skrtcu koji je genijalno prikazan . . .”

Iz teksta Nihada Agića:
Legenda kao noseća struktura svijeta

Osnovni kostur ili skelet priče Legende o Ali-paši predstavlja preobrazba Alije Leptira od hamala do visokog dostojanstvenika. Ta se preobrazba prvo zbiva u snu, a onda i zbiljski ostvaruje u njegovom životu. Motiv te legende je, zapravo, u Alijinoj prevelikoj ljubavi prema lijepoj Almasi, kćerci jedinici sarajevskog bakala Mehage. Budući da se ljubav, bar s Alijine strane, ne može ostvariti, jer su tome smetnja razlike u društvenom staležu, te se prepreke mogu savladati jedino u snu… On svoju želju projicira tako da, uz zadobivanje njene ljubavi on zadobiva i bogatstvo, što treba da je ekvivalent toj nedostižnoj ljubavi… U svijetu u kojemu se Lepir kreće postoje samo dvije stvari kojima se on tajno posvećuje – Sunce i Almasa…

… Naporedo s pričom o Lepirovim maštanjima odvija se i druga, koja je ovoj kontrastna, ako ne i kontrapunktna. Naime, Almasa i ne sluti da je Alija voli ( a da je to tada i znala vjerovatno bi se samo gorko podsmjehnula), pa ona svoje mladalačke uzdahe poklanja mladom Ismet-efendiji, učenom imamu i bogatom udavaču. Ali, nevolja je jedino u tome što u Ismet-efendiji bjesni goropad, što dakle boluje od napada epilepsije, o čemu Almasa ne zna, i što će biti onaj unutrašnji motiv za preokret u budućem odnosu Almase prema Aliji…

[ponekad ovdje]

#8249

–
Enver Colakovic

Jos kao dijete bio sam obolio od neke teze bolesti koja me kroz dulje vrijeme drzala prikljestena za krevet. Zamislite kako je to teska kazna nestasku od svojih trinaest- cetrnaest godina, koliko mi je tada bilo! Moj otac, prezaposlen covjek, dospijevao je tek u podne zapitati me kako sam i nedostaje li mi sta. Uvece je ulazio u moju sobicu da pokraj mog kreveta provede pola sata u razgovoru s majkom. Razumije se da su govorili o trznim cijenama i nabavama i otac je usput upucivao majku u manje poslovne tajne…… Majka, takodjer zaposlena zena, navracala se preko dana i po nekoliko puta, ali samo da me pokrije, promijeni oblog……..oduzme knjigu prica ili crtacki blok.

– Gospodin doktor je zabranio!- bile su njene ponovne rijeci…….Ubijala me dosada, tiha i bolna………pa sam osjetio neku vrstu djetinje melanholije…Spavati, jesti, piti vruci caj, gutati pilule……..Zar sve to nije neizdrzivo?

Jednoga dana javi mi otac da ce me posjetiti nas rodjak Salihaga, stari i dobri zanatlija iz sarajevske carsije.

-I ne budi tako kiseo, sinko! Vladaj se uljudno! To je stari covjek, znas…vrijedan postovanja i paznje…Probudio me tog poslijepodneva Salihagin ulazak u moju sobu. Dragi moj Salihaga! Sada, kad ovo pisem, sjecam se kako smo ga preklanjske godine nosili na ramenima put groblja na Nisanu…Sjecam se i suze mi naviru na oci……

-Kako si, sinko? Cujem da vec pet-sest dana lezis…Evo, na, donio sam ti prtokola…….

-Ded`mi, dina ti Salihaga ispricaj nesto…Kako je vani?…Jel`lijep snijeg? Ima li djece po sokacima? Grudaju li se?…Ima li…
Odgovarao je dobri Salihaga na sva moja pitanja.Trudio se da me sto vise zabavi…….samo da zaboravim svoj polozaj i bolest. Htio mi je pribaviti bar malo radosti, pa je izmisljao mnoge stvari koje bi me mogle zanimati. Na kraju videci da se “s tim djetetom mogu i pametne lakrdije trosit” i da sam, kako je na rastanku rekao i mojoj majci, “poceo zreti k`o mlada jabucica u babinu mu vrtu”, ispricao mi je i ovu

Legendu o Ali-pasi………..koja mi je svojim tako slatkim istocnjackim sadrzajem skratila duge dane bolesti i razbudila moju djecacku mastu. Tri dana pricao mi je postupno, od poslijepodneva sve do mrkla mraka…
Neka mi dragi moj Salihaga oprosti sto cu ovoj sladunjavoj prici dodati ponesto i iz svoje maste i sto ce ona time mozda izgubiti od svoje poucnosti. Neka mi, isto tako i mnogi citatelj………..ne uzme za zlo sto u ovoj legendi nece naci ni godine, ni datume, ni povjesne osobe, nego samo srce, ljubav, bol i dah onoga lijepog starog doba. Ovo je dakle, samo legenda, hikjaja, ono sto je moglo nekada i biti, ali vjerovatno- sigurno cak- nije ni bilo, nego je sve to rodila masta nasih dobrih djedova i pradjedova, pri dimu zuta tutina i mirisu crne kahve……….Njezin cilj je, ukratko, da vas, dragi citatelju, odvede u zlatnu proslost, u kojoj se zivjelo zato da se uziva zivot, a ne da se stjecu i gomilaju milijuni, polozaji i medalje…

Legenda o Ali-Pasi

Negdje s prva novoga vijeka osvitalo je Sarajevo, Bosna-Saraj, lijepi bijeli grad na Miljacki, u rumenilu svibanjske zore, a budili su ga mujezini sa stotinjak dzamija, koji su melodiozno pjevali: Allah je najveci!

Kroz jutarnju polumaglu stizali su vjerni Sarajlije u dzamijska perdvorja. Sabah je. Valja Allahu zahvaliti na milosti sto je poklonio nov dan svom roblju na zemlji. I crkve su zvonjavom pozivale na jutarnju molitvu, pa su i krscani i hriscani ulazili tiho u svoje bogomolje. Cak i ono nekoliko jehudija, koji su se vec bili naselili, ranili su u ta blagoslovljena vremena, kada su arabe, natovareni konji, i trhonose s uzetima preko ramena bili jedina prometna sredstva. Kese, dukati,jaspre i grosi bili su u ta sretna vermena novci, a sve knjigovodstvo svodilo se na prosti rabos i kredu. Veresija se “knjizila” u obliku bijelih crtica ispisivanih kredom na direcima i vratima, tako da su se one kroz mjesec-dva pretvarale u citave naslage bijelih taraba. Ipak su i duznik i vjerovnik uvijek znali “cistu kontu” i bili zadovoljni svojim trgovanjem. “Duzan si mi devetnaest i jedan gros”, ili jos tri dukata, pa smo se naravnali” ili “dvije kese br’te, pa smo sve naravnali za kucu, neka bude tvoja.”

Mirnim tim Sarajem, njegovim krivudavim i uskim ulicicama i mahalama, sarolikom carsijom i citavom blizom i daljom okolicom upravljao je tada valija, poslan iz Stambola od Visoke Porte, poslan u zemlju Bosnu, u ovaj cudni vilajet, koga su vec tada ucili da mirno i strpljivo podnosi svoje ropstvo, a tudje gospodstvo, premda se ono u tim vremenima nije gotovo ni osjecalo. Narod je bio tih i pobozan, a u svijesti su mu bile ugradjene misli: Bosna je Bosna, a neko mora vladati, pa zasto da to ne bude padisah kada je tako silan i jos “sveceva koljena”.

O kamenu kaldrmu udarale su tog jutra po cijelom gradu drvene nanaule, crvene kozne firale ili teske cizme. Svijet se bio razmilio kao po mravinjaku. Svak je polazio na svoj posao. Niz strme mahale zurili su trgovci s okolnih brezuljcica u carsiju, u svoje magaze, ucenjaci, visa i niza ulema, u mektebe i medrese na predavanja, djaci i segrti, pak na svoj posao… Kako li je bilo lijepo pogledati na te bijele i sarene ahmedije, zlatom i gajtanima izvezene odjece, siljate firale! A tek ona zadovoljna lica, rumena i nasmijana…!

Gradske kapije otvaraju se i stoji skripa teskih drvenih vratnica na zahrdjalim sarkama…
Po trgovima i mahalama sve ozivljuje, sve se uzurbano pokrece. Dan pocinje, rad pocinje, zivot tece. Djevojke umotane, zivo obojenim opleccima toce vodu u pokositrene bakrene djugume na sokacnim cesmama. Rijetke su kuce iz kojih se ne cuje talasasta melodija nase narodne pjesme-sevdalinke, koja se tada radjala u bezbriznosti i zadovoljstvu, u nabujaloj strasti mladih bekcica i jos mladjih zdravih i jedrih djevojaka. Nasa pjesma, koja se pjeva poravno…

A tek svibanj i rascvali jorgovani u bascama, behar po drvecu bijel, mirisav i njihan vjetricem… Toplina sunca koje se radja, krasno plavetnilo neba, koje se pokazuje iznad magle, sto nestaje…

Umorni pasvandzije, koji su cijelu noc setali po carsiji od magaze do magaze i opipavali teske katance, cuvajuci tako svjetsko dobro od lopova ili vatre-opasne jangije-polagahno se spremaju na pocinak. Svi se skupljaju pred Ibrinom “kahvom” otpasuju teske sablje i pozdravljaju se:

Sabah hajrola, hadzi Murataga! Eto, Bog i nocas sacuva carsiju. Velika mu slava i hvala! Sad i mi moremo br’te na pocinak… A san me hvata…
Dok se dizu poklopci s ducana, spustaju cepenci i iznosi roba da je svak moze vidjeti vec se po carsiji cuje telalov talambas. To je sabah haber, neka vrst jutarnjih novina. Ili je ko umro ili neko nesto prodaje ili valija stogod porucuje.

Mnogi carsinlija izasao u sokak da cuje novosti. Oni kojima su ducani blize telalu samo su izvirili kroz vrata, a telal, visoki Arifaga, ima i dva sina, a isto toliko i kceri. Poznata je on osoba u seheru. Svak ga voli i pazi. Svak ga pita za savjet, te: hocu li kupiti ovo… te: bih li prodao ono…te: kakav ce, sta bi ti rek`o, Arifaga, bit` ovog ljeta Pazar u Visokom? A Arifaga svakoga nasavjetuje i raste od zadovoljstva sto bas njega pitaju…..

[ponekad ovdje]

#8250

–
Ovo je bio samo jedan mali dio ove prelijepe legende, pocetak, iz koje se moze mnogo,mnogo toga saznati o pimanju zivota, bogatstva, ljubavi……kao sto je npr. kazivanje Ali-hodze Misirlije, da na cetiri direka stoji citava zgrada ljudskog zivota. A toga je u knjizi bezbroj. Ono sto nas takodjer u knjizi privlaci je to, sto stoji u samoj recenziji D. Djurica, da pred svojim ocima vidimo kako zive oni stari ljupki dijelovi Seher- Sarajeva…

I na kraju evo sta je pisac izjavio u jednom interview.

Legendu sam poceo pisati sa odredjenim ciljem, da sacuvam nas jezik bosanski. I to ne jezik konfesija ili nacija u Bosni nego jezik Bosne. Bosna je moja domovina… Bosna ima tu nekakvu svoju sudbinu da su je uvijek vukli lijevo i desno… Recimo, ja ne znam zasto se o Ivi Andricu ili Branku Copicu ne govori kao o bosanskim piscima. Isti je slucaj sa hercegovackim klasikom Hamzom Humom. Ja ne znam zasto Isak Samokovlija nije najtipicniji bosanski pisac. Ne znam zasto Marko Markovic nije bosanski pisac… Evo, tek kad se Mak Dizdar probio, pocelo se govoriti o bosanskoj poeziji…
(Enverov interview s Enesom Cengicem, Svijet, Sarajevo, 26. II 1971.)

Drugi o piscu E. Colakovicu:

U navedenom interviewu Enesu Cengicu, Enver kaže i slijedece:

Sve to, zajedno sa mojim ranijim zbirkama pripovjedaka i poezije predstavlja na odredjen nacin moje kazivanje o Bosni, za koju mi Ivo Andric jednom rece: Ja sam, Envere, u mojoj literaturi došao do avlinskih vrata, a ti si ušao u kucu (Svijet, Sarajevo br. 665, 26. II. 1971, str. 11).

Da li su se Bosnjaci odrekli Enverovih djela?!

Ostaje otvoreno pitanje, zasto su Bosnjaci okrenuli ledja svom piscu koji je poklonio tako vrijedna djela prikazavsi Bosnu na sasvim drugi nacin od onih koji su je trpali u “mracni vilajet”. Pisavsi jezikom Bosne dotaknuo je najdublje i najosjetljivije damare bosanskog zivota u svijetlu kakav je svojstven za multietnicku sredinu kakva je bosanska carsija.

Mozemo samo podvuci rijeci prof. Zlatana Colakovica, Enverovog sina: ”Ali –pasa ce jezditi Bosnom, kao i Enverov Derzelez Alija, dok bude Bosnjaka. U romanu Legenda o Ali-pasi, Enver u najboljoj evropskoj tradiciji romaneske forme utemeljuje kulturno-povijesnu samobitnost bosnjackog duha.” (Enver JULARDZIJA)

[Mare]

#8521

RAHATLUK

Biti rahat i bez problema je zelja svakog insana Bozijeg. Mirnim zivotom nastoji zivjeti svako bio mlad, srednjih ljeta ili star. Jer rahatluk je ustvari mir sa samim sobom, mir sa okolinom i mir kod Uzvisenim Boga.
Rahatluk trenutni se ne zna cijeniti jer neki misle da rahatluk traje dugo. Nejma insana koji ne bi volio rahatluk. I malo dijete voli u svojoj igri biti mirno i rahat. I samo dijete kada osjeti da ga neko ezijeti (uznemirava) ono zaplace. Rahatluk je danas cesto upotrebljavana imenica i jos cesce zloupotrebljavana.
Malo je ljudi zadovoljno sa svojim zivotom, karijerom i vecina ljudi misli da su drugi rahatniji od njih.
Eto majka naprimjer misli da je njeno dijete rahat ako mu je dala da jede a njeno dijete suti. Dijete suti jer nije jos zaplakalo. Ako jos ne place i suti to dijete mozda samo trpi ali da je rahat je pitanje. Mozda treba majka zaviriti u pelene, ocistiti bebi nos, usi ili staviti puder gdje treba.
Danas mnogi misle da je rahatluk kod drugih samo nije kod njih.
Eto, djeca nasa, nas evlad misli da su njihovi vrsnjaci, neciji sinovi i kceri rahatniji ako vise imaju potrositi, imaju vise i skupocjenije odjece i ostalog od njih.
Cesto na taj nacin razmisljaju i roditelji pa prebacuju svojoj djeci da druga djeca bolje uce u skoli i kulturnije se ponasaju.
Dogadja se slicno sa nasim zenama. One misle da je rahatluk u gomilanju novca i izgradnji veleljepnih kuca i kupovini skupocjenih auta pa cesto “nabijaju” na nos svojim muzevima da su nesposobnjakovici cime direktno potkopavaju svoj, muzev i rahatluk svoje djece.
I muzevi mnogo puta misle da su tudje zene ljepse, pametnije, i uspjesnije od njihovih. Zato sebe i brak unistavaju cestim “izletima” van braka i ne samo da unistavaju time sebe, svoju vjeru, vec najcesce i svoj brak i porodicu.
A dogodice se jednog dana kada dozivimo 40 godina (ako dozivimo) i pogledamo svijet oko sebe iznenada cemo utvrditi da istinski rahatluk ima samo onaj ko ne ugadja dunjaluku i svojim strastima.
Upamet!

[ponekad ovdje]

#8744

–
Nafija Sarajlic (1893-1970)

Tako znacajna zena prije nje bila je samo cuvena Umihana Čuvidina. A tako vazne, jake, prosvijetljene zene, zadugo nije bilo poslije Nafije.

Nafija Sarajlic rodjena je u porodici finog sarajevskog terzije
Avdage Hadzikarica. Za njegovih pet kceri carsija je govorila da ih nikada nece udati jer ih je dao na skole. Ne samo da su nasle ugodne zivotne saputnike, vec su trajno obiljezile vrijeme izmedju dva svjetska rata. Bilo je to vrijeme preporoda i budjenja muslimanskog svijeta iz politickog muka koji je trajao dugo poslije Osmanske imperije i pada Bosne i Hercegovine pod Austro-ugarsku vlast. Istina, samo Nafija i Fata su zavrsile Hermanovu uciteljsku skolu, te radile u prosvjeti ali su zato sinovi, kceri i zetovi preostalih sestara takodjer mahom bili prosvjetari.
Nafija i Fata su bile i clanice dobrotvornih drustava Trezvenost i Merhamet, pa bi na Bajram npr. brojna sarajevska djeca osvanula u novim odijelima koje su ove vrijedne djevojke sivale.
Nafija je bila vedrog duha, duhovita, ali se nikada nije salila na tudji racun, prica njeno najmladje dijete Nedreta. Danas je ovoj vitalnoj starici 81g., ali se nigdje te godine ne mogu vidjeti na njenom licu. Nasa posjeta za Nedretu Sarajlic nije ugodna, vec podnosljivi napor. Kao da je naslijedila majcin zavjet da se zauvijek povuce iz javnosti.

“Nafija Sarajlic je nesto sasvim novo u bosnjackoj knjizevnosti, nesto svjeze, nesto nekonvencijalno, nesto sto dotadasnja bosnjacka knjizevnost nije poznavala. Ona je iskoracila iz svog vremena i ona je zaista jedna vrlo, vrlo hrabra zena.
Prvi rad pod naslovom Rastanak objavila je u listu Zeman 1912g. Bilo joj je 19 god. U toj autobiografskoj crtici Nafija se oprasta od svojih djaka, kojima je ponudila visak ljubavi i znanja i zato biva javno ukorena. Dok Nafiju sustizu suze, jedna ucenica je bojazljivo pita: “A hocemo li i iduce godine moci uciti.” Profesorica Memija naziva Nafijine “Teme” moralistickim crticama i dodaje:
Nafija je naslonjena na alhemijado literaturu jer se u njenim “Temama” prepoznaje ona osnovna ideja alhemijada kompletnoga, a to je pouka.
Poucnost je prisutna u svakoj od 23 Nafijine objavljene teme.I kada se bori da prihvacanje nove evropske stvarnosti dodje na mjesto lijenosti, svijest o vlastitom identitetu, na mjesto nemustog prihvacanja pripadanja istocnom i zapadnom susjedu,i kada se bori za emancipaciju zene ali i protiv ispraznog pomodarstva, Nafija npr. kaze:
..Zensko, dok je u snazi, dok je zivo,
trudi se da svojom spoljasnjoscu
pridobiva-na dusu zaboravlja i ona
i oni koji bi se trebali starati…
A kad su primitivni razgovori-primitivno
je i odgajanje potomaka;
kada je prazna dusa-neukusan je
i ponos i majmunisanje u modi;
bez poznavanja eticnih
principa-granica se prekoracuje.”
( “Nekoliko stranica”, Nafija Sarajlic” )

[b]Prof. dr. Emina Memija
/ predavac “Tema” Nafije Sarajlic [/b]/

U 25-oj g. Nafija je izgubila prvo rodjeno dijete, prelijepu sedmogodisnju Halidu. Mjesecima je od te rane bila na postelji. Nikada vise nije pisala. Iako je poslije Halide, Nafija donijela na svijet jos cetvoro djece, tragovi na dusi od smrti prvog djeteta vjerovatno su ostali. Znate kako se kaze: „Gdje je grom udario, na tu stranu drvo vise ne raste.“

“Ona je reklo bi se, u hipu, u samo nekoliko godina, sve sto nam je dala u knjizevnosti, dala i onda se zatvorila u obiteljski okvir. Svakako je tragedija koju je dozivjela, gubitak najstarije djevojcice utjecala na to, i to je vise nego sigurno, da je to, taj bol nju otklonio od javnosti ali s druge strane mislim da je i sama bila svjesna tog drustvenog okvira., i da je to mozda jedna samocenzura kojom se ona ogradila od javnosti i shvatila da mora prije svega da bude zena i majka i supruga.”
/Prof. dr. Emina Memija/

Alija Isakovic veli da je Nafijino pisanje:

“Duhovito, zivo pripovijedanje,
cistog jezika, blagog sarkazma,
kratke, vrlo jezgrovite recenice,
kakvih nije bilo u znatnom
periodu tzv. pripovijedacke Bosne.”

Nafija Sarajlic je za kratko vrijeme ocito ucinila mnogo, jer sjecanje na nju jos traje. Sve sto je Nafija Sarajlic napisala moze se procitati za par sati, ako ne sve, procitati bi trebalo:

Tiho, Tiho zatim Rastanak, Turbe ili Jedan cas.

M. Buljubasic

[ponekad ovdje]

#8745

–
RASTANAK
( Uspomena )

Ispiti se svrsili. Danas djeca jos samo da prime radove, sto ih preko godine radise i na ispit izlozise, pa se onda svi rastajemo. Ko u nov posao, ko na ljetovanje.

Dan osvanuo tmuran, maglovit. Neka sjeta padala na lice, a srce cutilo nesto neizvjesno.

Meni se ne dalo zadugo da odem u skolu. Osjecala sam jos od dva dana unaprijed da cu se tesko rastati sa svojim malim ucenicima, malim, kako to samo mogu biti muslimanske djevojcice, Jer…- Bog zna! hocemo li se vise zajedno naci u skoli, posto mene nesto nelijepo odvracase da dalje ne nastavljam. Uzrok je bio: sto sam na svoju ruku, izvan sahata nastave, bila pocela obucavati razvijene djevojcice u etici i citanju. Pa sam dobila ukor na ispitu, p r e d d j e c o m, od komisije, da to vise ne smijem ciniti, jer da to djeci ne treba. Naravno da sam se tijem nasla duboko uvrijedjena i otuda je dolazilo ono nesto nelijepo sto me odvracalo od daljne nastave.

A zasto to bijah poduzela, preko rasporeda?

Vidjela sam da bistra i sposobna djeca came u neznanju, vidjela da im starinski nacin obuke, ni sa onim sto uce ne daje nista, vidjela dangubu i- sve, pa razumijuci da danasnja vremena i od zene traze nesto vise znanja i r a z u m i j e v a nj a, – izgledase mi da je grjehota ne pomoci mladjemu ono sto covjeku ide od ruke. Zato sam se eto zrtvovala i radila s djecom – na svoje veliko zadovoljstvo – vise nego li se je od mene iziskivalo. I ona skolska komisija, koja bijase jos pozvanija da se brine za odgoj mladezi, nije vidjela u ovome mom koraku dobre namjere, kamo li da je pitala: koliko me je zrtava stajao previsi napor, – pa me je osudila i ukorila. I da je bar nasamu?…

– “Kakav to oni imaju pojam o ucitelju i o njegovom pozivu?” -, pitala sam se dva dana ovo od ispita, a odgovor nejasnoce i mraka kao da mi se tocio iz jutrosnje magle i tmurnoce.

– Jadna moja djecico! Rekla sam i bolno, kada su me docekale u skoli sa izrazom sucuti na licu.

– Ne daju nam ucuti! rekla sam podijelivsi im radove, a one su se okupile oko mene i ljubile mi ruke, ljubile odijelo, a glavice im pognute, lica placna i mukotrpna. Ja se vise nijesam mogla suzdrzati- proplakala sam nad njihovim glavicama, privijajuci ih k sebi. Mislila sam: “O, okrutnici! Da pogledate ovo, mozda biste bili drugaciji…Ovo su nasa djeca…I ona- luda- osjecaju potrebu za dusevnom hranom, a vi ne…O, ponori mracni!…”

– Hoce li dati do godine uciti? pitalo me jedno dijete i trijeznilo.

– Ako ne dadnu , rekoh, – sta cemo?…vam da ja izostanem.

A one su onda priguseno jecale. Odlazeci nijesu mi nista govorile, ali sam vidjela da je njihovo mucenje znak previseg bola, pa mi je rastanak sa njima bio jos tezi. Jedna mi se tek obratila:

– Pa, sta cemo mi bez tebe?

Ja nijesam mogla govoriti. Mahnula sam rukom neka odu i ostave me na samu, da se sama sebi jadam i tuzim. Okrenula sam se i gledala kroz prozor na mutno nebo, a pri tom mislila: “Puno smo idealni…A doticaj sa mracnim svijetom nas porazuje… Ali, ako smo jaki i ako hocemo sluziti svome pozivu, moramo se ipak boriti sa poteskocama, vjerujuci u uspjeh pa makar kako jak i tezak otpor bio!…”

A ono nesto nelijepo, sto me odvracase od daljne nastave, ginulo je u meni i time mi se blazila bol rastanka za koji drzah da mi je najtezi u zivotu.

/ Nafija Sarajlic /

[mirsad_d]

#14494

DJEVOJACKA PRICA

Vrilo je kao u mravinjaku, šarenilo svila i ciceva, šarenilo šamija i dimija, šarenilo veselih razdraganih lica. Negdje pod prozorima svira harmonika. Troredna harmonika kao u naše Šuhre, prede Emini kroz sjecanje, a nije Šuhra. Sve tudji svijet. Sve tudje osim Hafe, sviracke obikace. A ni te Hafe nigdje.

Stoji tako Emina Hadzagica od jucer, u istom budzaku, kuca je puna zenskog svijeta, sve nepoznata tudja lica, ni jedno ne nalikuje na koju njezinu drugaricu iz Grada. Nijedno. Gleda ona ta lica, gledaju ta lica nju, ta lica brcanskih zena i djevojaka dugo zagledaju po njoj, onda odu, onda opet dodju i opet odu.

Vrilo je kao što vrije u mravinjaku, a oko srca Emine Hadzagica stezao se prsten tuge i bola, nekog cudnog studenog tupog bola kakvog ona, nikad do sada nije cutila. Harmonika je punila avliju pod prozorima, neko je obijesno vriskao u kolu i u taktu udarao petom o petu pa se cuo zvek potkova, a Emini Hadzagica je bilo kao da u hladni obruc oko njene duše neko nabija gvozdene klince. Tupe i hladne. Slušala je ona puno prica o udajama. Rasema Omanovica, stara djevojka koja se puderiše vec preko petnaest godina, pricala je svakog petka po desetak takvih pripovijesti, ali ni jednoj toj djevojci iz pripovijesti Raseminih nije bilo tako kako je njoj sada.

Kad je Emini bilo trinaest godina, ona je pocela razmišljati: Kako li ce to lijepo biti kad ja još malo odrastem pa se udam! Svatovi. Harmonike. Kolo u avliji od petka do petka. A mlada u svilenoj haljini u budzaku. Stoji mlada u svilenoj haljini, a dolaze cure i zene iz sviju mahala da vide mladu. Puno puta. Kad se je udala Fata Mulabegica, Emina je bila u cetrnaestoj. Boze dragi, šta li ce nocas od nje Edhem uraditi kad ih zatvore same samcate u jednu sobu? – mislila je ona kad je gledala u Fatu. Boze dragi, a dušeci prostrti, a njih dvoje sami… I ugodni trnci se popeli tada uz Eminu. Ona je sanjala kao dijete što sanja, ona je buncala u snu, ona je sanjajuci i buncajuci odrasla, i evo sad se udala. Iz Grada u Brcko. To je san sviju naših djevojaka: udati se i to udati za stranca. Stranci su ljepši momci od domacih. Bolje se nose. Ljepše se cešljaju. Imaju svi nabrenovane kose. I sigurno im kose mirišu, sigurno su namazane briljantinom. Oni dolaze u Grad s jeseni, kad šljive rode. Pantole upeglane, mašne na leptir svezane, a jake bijele, tvrde i uglancane. A svi su lijepi ko glumci. I ni ne govore kao ovi naši momci. Znaju, sestro, i nekakve druge rijeci govoriti.

Cure se ustrce po avlijama. Nanule zastruzu po kaldrmi i oni se ustave pred tarabom. Kako je plahovito zakucalo Eminino srce kad su se oni zaustavili pred njezinom tarabom. A noge kao da su joj se odsjekle. Jedva je prišla za jorgovan da se sakrije, da se pridrzi, šta li? – ona nije znala. Onda su joj oni puno govorili. Ona je odgovarala. Kako nece odgovarati kad su to stranci, najljepši momci što ih ima. U Emine Hadzagica je bilo srce razdragano kao razdragano ptice. Nju su podišli isti oni trnci kao kad je gledala Fatu Mulabegica. A tu noc ona nikako nije mogla zaspati.

Drugog petka su došli prosci. Ravno iz Brckog. Abidaga Hadzagic je došao na rucak nešto ranije nego obicno, zovnuo zenu i kcer u svoju sobu i rekao razgovjetno:

– Kceri, dao sam te u Brcko. Za Omerage Šahbazovica sina. Cini mi se da rekoše da mu je ime Osman. Kaze da te je momak jedanput vidio i da te begenisao. Doci ce kroz tri dana po te…

Šutjela je mati, šutjela je Emina. Otac je takoder neko vrijeme zašutio, a onda je dodao:

– Ti, stara, zovni Hafu Sviracku za obikacu… Strani je svijet, nek se dijete tamo s njom obikne. Poslije toga se okrenuo Emini:

– De, poljubi babu u ruku!

Emina ni te noci nije oka stisnula. Ni preksutra u noci.

I evo sada stoji Emina Hadzagica vec drugi dan u budzaku u kuci Omerage Šahbazovica, u svilenim haljinama, sa šamijom koju su joj kupili cak u Sarajevu, (a kere na toj šamiji radile su Sarajke-djevojke), udala se je eto za sina Omeraginog, i ime mu je, kako se njenom ocu ucinilo da su rekle, Osman. U avliji, dole, sviraju harmonike, topot nogu odjekuje kroz cijelu kucu i pred njenim ocima se odmata i namata šarenilo stranih djevojackih lica, šarenilo svilenih bluza i dimija. A oko duše Emine Hadzagica studen obruc i ona cuti silnu potištenost.

– Gdje li je Hafa? – sjeti se ona. – Ko li se to procikuje! Lijepo svira. Kao naša Šuhra… Ondaje odjednom obuze neka uzasna praznina. Osjecaj kao da je nešto izgubila, kao da joj je nešto oteto, kao da je negdje zašla i nije se izgubila, ali ne zna izaci. Podje da prebira po svijesti. Nista. Onda joj naglo odlaknu: pricini joj se kao da sanja. – Da, da, da, sanjam – pomaknu ona tiho usnama…

Na vratima se zakikotaše cure. Došla nova grupa da vidi mladu. Emina se strese. Po njoj klize radoznale oci. Ona se zagledala u djevojke. Cini joj se da je ona sa strukom dukata pakosno gleda. Ona obori oci i ponovo ocuti hladnocu i prazninu, ponovo ocuti kao da je negdje izašla i ne zna izaci… Nije se izgubila, a cini joj se da se jest izgubila.

Sa avlije doprije glas:

– Mladozenja igra! Evo mladozenje u kolu! Na to se sve zene u sobi pomakoše. Cure pojuriše na prozore.
– Pustite mladu neka vidi! – javi se odnekle Hafa i pride Emini. Napraviše joj mjesto na prozoru, izmedju glava drugih djevojaka. U avliji se odmotavalo i zamotavalo kolo momaka, stranih momaka, onih istih koji su dolazili u Grad sa nabrenovanim kosama i leptir mašnama.
– Onaj do onoga u golubi haljinama. to ti je Ahmed – šapne joj Hafa – tvoj Ahmed…
– Zar nije Osman? – upita ona gotovo nesvijesno i ne misleci pri tome ništa.
– Raspitala sam se – odgovori Hafa – Ahmed je.

Emina isto tako kako je nesvjesno i ne misleci ništa pitala, pocne pretrazivati po kolu. U svijesti joj kao laganim drvenim cekicem poce udarati: onaj do onoga… onaj do onoga… Onda joj sasvim razgovijetno na um pade onaj petak kad su se stranci zaustavili pred njenom tarabom. Sasvim razgovijetno sjeti se ona kako joj je srce zadrhtalo, kako joj je udarila neka ugodna klonulost u koljena, a poslije kako se je sjetila Fate Mulabegica.

Zatim se sjeti kako cijelu noc nije oka stisnula, nego je prebirala i snovala po svojoj pameti: Kakve li, boze dragi, ima oci onaj što je najviše govorio? Kako li mu, boze, kosa miriši? Da li mu je uglancana jaka?

Onda se sagnu Hafi na uho i šapnu posve tiho:

– Kojeg ti rece?
– Onaj do onoga u golubi haljinama… onizak… polahko igra…

Kolo se zapletalo i otpletalo, a zapletale se i otpletale Eminine misli. Šarenilo misli kao šarenilo svila i šamija. A nigdje u duši Emine Hadzagica onog slatkog ugodnog strujanja po tkivu njenog mladog djevojackog tijela, nigdje onog osjecanja koje ju je tako slatko obuzelo kad je gledala Fatu Mulabegica.

Sedmu noc bilo je uoci petka i njih su zatvorili same samcate u jednu sobu. Najprije su uveli Eminu. Dušeci su bili prostrti. Debeli mekani dušeci. U sobi je bio mracak. Prozori su bili zastrti i na jednoj kljucanici je titrala zavrnuta petrolejska lampa. Ona se uplašeno obazrela po sobi i zacvokotala zubima. Onda se skupila u klupko, stisla se u jedan cošak i zacvilila kao išibana macka.

Hasan Kikic

[mirsad_d]

#14498

Iz romana – novele “Gađan”

Kad se prvi put čulo za Gađana
(radnja smjestena u Cadovinu kod Rogatice)

Sve su ozbiljne novine u Titinoj Jugoslaviji bile dosadne i sve su ličile jedna na drugu, bez obzira jesu li izlazile u Zagrebu, Skopju, Beogradu ili Sarajevu. Ako bi Tito išta radio, a rijetki su bili dani da nije radio baš ništa, onda bi sutradan sve to bilo opisano na prvoj strani uz obaveznu Maršalovu sliku, na ostalim stranicama prepisivani su dugački referati sa bezbrojnih sjednica Komiteta koje niko živ nije mogao razumjeti, pa ih zato nije ni čitao. Događaji iz svijeta se nisu mnogo pominjali, osim ako taj dan nije možda ubijen predsjednik Amerike ili se čovjek ispeo na Mjesec, a na kulturnim rubrikama su se ponavljali referati ili bi bili objavljivani intervjui sa pjesnicima što su znali sastavljati fine stihove o Titu, partizanima i socijalizmu. Sve u svemu, štogod zanimljivog moglo se naći samo na sportskim stranicama, jedinoj rubrici koju su normalni ljudi čitali u ozbiljnim novinama.
Zbog toga su oni koji su izdavali neozbiljne novine u Jugoslaviji mogli zaraditi fine pare. Nije to bilo kao u Rumuniji ili Poljskoj gdje je, kažu, sve živo bilo zabranjeno. U Jugoslaviji nije. Ako nisi imao ništa protiv Tita, Partije, vlasti radničke klase i jugoslavenskog puta u socijalizam, a najbolje ako te politika uopće nije zanimala, mogao si štampati stripove i romane o kaubojima i Indijancima, zabavne i porodične revije, magazine koji se bave crnom magijom, tračevima o glumcima i pjevačima, predviđanjem budućnosti i drugom besposlicom, vlast je gledala kroz prste čak i na pojavu takozvanih “muških novina” punih slika gologuzog ženskinja.
Pričalo se da je i sam Maršal Tito, sve te novine u potaji listao i u njima uživao.

* * *

Milan Zoranović je bio dopisnik zagrebačke “Arene” i jedan od najboljih novinara tog sedmičnjaka koji je dugo vremena bio daleko najtiražniji list u Jugoslaviji. “Arena” je štampana na glatkom papiru u šarenim bojama i od prve do zadnje stranice bila je ispunjena reportažama čiji su glavni junaci bili ljudi sa dvije glave, tri oka, duplom slezenom, oni što jedu žilete i staklo ili su obdareni neobičnim umnim sposobnostima, čudotvorci, hipnotizeri, telepate, ili narodni ljekari. Još češće je pisao o običnim ljudima kojima se dogodio kakav veliki belaj, takav čiji je uzrok bila neka natprirodna sila, a pokatkad bi se radilo i o nekome koga je zadesila iznenadna sreća kao što je dobitak na lutriji ili sportskoj prognozi zahvaljujući tome što je usnio dobitnu kombinaciju ili mu je tajanstveni glas u noći prišapnuo rezultate utakmica koje tek treba da se odigraju.
Kako je Bosna, kao što se zna, zemlja puna legendi, mitova i nikad razjašnjenih tajni, Milan ne samo da je uvijek imao pune ruke posla nego uglavnom, za razliku od drugih svojih kolega iz “Arene”, nije morao gotovo ništa izmišljati. Svake bi se hefte u Bosni dogodilo nekakvo čudo, Milan bi to zabilježio i tako zaradio svoju platu.

* * *

“Arena” je godinama bila duševna hrana i starom i mladom. U skoro svim dijelovima Jugoslavije, čak i tamo gdje se govorio slovenački, makedonski ili albanski jezik svake srijede, kad je “Arena” izlazila, ljudi bi se tiskali oko trafika da kupe svoj omiljeni list. Bilo je to tako sve dok se krajem šezdesetih, a pogotovo početkom sedamdesetih godina redovi pred trafikama ne počeše naglo smanjivati da bi postepeno potpuno iščezli, a na desetine primjeraka “Arene” stajali bi po cijelu heftu u izlogu te bi na kraju, neprodani bili vraćeni izdavaču u Zagreb. Glavni uzrok ovoj tržišnoj katastrofi “Arene” bio je fenomen poznat u svijetu kao “seksualna revolucija”, što je za posljedicu imalo nastanak jedne nove vrste štampe čiji su najvažniji sadržaj bile fotografije golih žena, a u svim tekstovima se, dibidus slobodno, pisalo o onim stvarima. Vlast u Jugoslaviji propustila je ovu bezobraznu novotariju stiglu sa Zapada, mnogo lakše nego bi čovjek pomislio da je bilo moguće u jednoj komunističkoj zemlji. Naravno, bilo je pameti u svemu tome, narod je pomahnitao od silne seksualne slobode pa nikom više nije padalo na pamet da traži kakvu drugu. Svi su pričali o jebačini – niko o politici.
Najviše uspjeha u izdavanju tih nazvanih “seksi listova” imala je redakcija beogradskog magazina “Čik”. Kao i u drugim sličnim novinama i u “Čiku” su se mogle naći rubrike u kojima “stručnjaci za seks” odgovarajući na pristigla pisma tješe muškarce – čitaoce kojima se broj centimetara na njihovoj najvažnijoj alatki činio nedovoljnim ili uvjeravaju cure i žene kako je u izvjesnim slučajevima moguće izgubiti nevinost samo parcijalno, a da se ponekad može biti djelimično trudan. Bilo je u “Čiku” još hejbet sličnih stvari. Međutim, ono što je ovu novinu izdvajalo od svih ostalih bilo je to što su se urednici dosjetili da objavljuju jednu rubriku pod nazivom “Ljubavna iskustva”. Na prvi pogled su “Ljubavna iskustva” izgledala kao obična pisma čitalaca, ali u stvarnosti sve tekstove je pisala skupina mladih, nezaposlenih književnika što ih je “Čik” angažirao računajući prije svega na njihovu raskalašenu seksualnu maštu. Računica se pokazala tačna, jer su pisci, sastavljajuci tobožnja pisma u kojima izmišljeni čitaoci opisuju svoje neobične seksualne pustolovine, uradili pravi posao. Što `no kažu, mnoga se pubertetska desnica nažuljala zbog “ljubavnih iskustava”. Treba li reći, “Čik” je postao list sa najvećim ikad prodatim tiražom u Jugoslaviji.
Vječne tajne skrivene ispod ženske suknje ma kako nam se ponekad činile obične i banalne, imale su, pokazalo se, veću tržišnu vrijednost nego bezbrojna čudesa ovog i onog svijeta, putovanja u svemir, historijske spletke, mračna proročanstva, i druga moguća i nemoguća dešavanja o kojima je pisala “Arena”.
Zato je ono što se dogodilo u zabačenom istočnobosanskom zaseoku Čadovina, gdje je veliko kamenje počelo da pada ranjavajući ljude, stoku i razvaljujući krovove kuća i štala, a što je potvrđeno od mnogih svjedoka u ”Areni” ocjenjeno kao jedna od posljednjih šansi da se napravi senzacionalna reportaža koja će koliko- toliko poboljšati čitanost lista što se već nalazio na pragu totalne ekonomske propasti i gašenja.

* * *

Dva puta je Milan Zoranović morao da mijenja gumu na svom “Fići” dok se putem punim gudura i rupa, tijesnim i zaprežnim kolima, odvezao od Rogatice do Čadovine i nazad. Imao je Milan kod kuće u Sarajevu još jedno mnogo bolje auto italijanske proizvodnje, ali je obično na put sličan ovome išao malom grbavom “Zastavom 750” proizvedenom u Kragujevcu. Takva je odluka bila rezultat njegova iskustva stečenog na brojnim putovanjima kroz Bosnu koju je poznavao kao svoj džep. Znao je u kakvom se bijednom stanju nalazi njena putna mreža, pa mu je zato italijanski auto služio kao šminka, kad bi uveče u Sarajevu krenuo u lov na ženskinje.
“Fićo” je mogao i da se obatali, nije bila velika šteta. Uz to, u kraju gdje se Čadovina nalazila živila je uglavnom sirotinja pa si već vozeći i tako obično auto kao što je “Fićo” mogao da se osjećaš kao gospodin, sa taman toliko uvjerljivosti i autoriteta među lokalnim stanovništvom koliko je neophodno da se obavi novinarska istraga.
Vozeći se kući Milan je, kako je to uvijek radio, u glavi presabirao rezultate svoje posjete Čadovini, redao događaje jedan za drugim, slagao izjave koje su mu dali mještani tog sela i počeo da smišlja naslov, međunaslove i da oblikuje tekst svoje buduće reportaže o krajnje neobičnoj pojavi u Čadovini, zabiti smještenoj Bogu iza leđa. Žitelji tog zaseoka i žrtve prikaze koja baca teške kamenčine na ljude, kuće, krave i kokoši odmah su dali odgovarajuće ime čudovištu. Nazvali su ga Gađan.

* * *
Evo šta je Milan saznao. Najpoznatiji čovjek u Čadovini bio je Mujo Žiga, bivši Titin partizan više puta odlikovan za zasluge u ratu. Da je htio mogao je da ima kuću i službu u samom Beogradu, ali Mujaga je odabrao da živi u toj pustopoljini. No, nije samo to bilo neobično u vezi s njim. Mujo je bio miran kao buba, iako je imao snagu koja se skoro mogla mjeriti sa onom što su je posjedovali Šefko Fočak, čovjek-aždaha koji je iz poteza mogao podići trista kila i o kome je Milan već pisao. Pored toga Mujo je bio i pametan, bio je najbolji šahista u selu, a ipak nikad nije naučio da čita i piše. Mujo se potpisivao otiskom palca kad bi primao svoju boračku penziju pa mu je poštar uvijek krao pomalo para.
Mujo je bio dobar ko hljeb, a zna se dobričine uvijek nastradaju zbog svog karaktera. Kad je seoska balavurdija shvatila da Mujo neće nikad upotrijebiti ni svoju snagu, ni pamet, niti ugled partizanskog prvoborca protiv njih, niti da će im uopće naškoditi na bilo kakav način bez obzira šta mu oni uradili, Mujo je postao glavni predmet sprdnje u cijeloj Čadovini.
Nema šta mu obijesna seoska mladež nije radila i kakve mu sve podvale i ujdurme nije namještala. Takav je naš svijet. Niko nikad nikakva zla nije učinio onom lopovskom poštaru Rasimu koji ne samo da je pijan znao po tri dana ne doći u selo, a pokatkad čak pogubiti svu poštu, već je uvijek donosio ružne vijesti. Ništa loše se nije dogodilo ni šumaru Đorđu koji je terorizirao cijeli kraj. Nisi mogao nasjeći drva ne samo za ogradu nego ni za potpalu, a da on odnekud ne izbije i prišije ti kaznu.
Jok, narod ti udara samo po onima što se izdignu duševnom dobrotom ili kakvom drugom ljepotom. Kakva god da si dobra djela činio za života tek će ti kad umreš reći hvala, a možda ni tada. Mujo kao da je još od malehna bio svikao na to da su ljudi opaki i pakosni prema njemu pa svoju narav nije mijenjao. Šta god mu selo uradi, bilo da mu zapale sijeno, natjeraju njegove krave da se razobadaju, pogaze mu djetelinu, razvale pušnicu ili bace krepano pašće u bunar, on bi samo odmahnuo rukom i nastavio po svome. Ne bi se ni nasikirao. Hajde što je Mujo bio najsnažniji, najpametniji i najugledniji nego je on živeći skladno i hairli sa svojom Zumrom i djecom bio i najsretniji insan u Čadovini, a tek to mu selo nikako nije moglo halaliti.
Jednom su seoski momci u “Čiku”, novinama koje su svi čitali naišli na reklamni oglas jedne izdavačke kuće iz Beograda. Među ostalima, prodavane su i knjige slavnog srpskog komediografa Branislava Nušića, njih dvadeset i pet komada u tvrdom, platnenom uvezu. Cijena da te Bog sačuva. Momci izrezaše oglas iz novina, napisaše da knjige naručuje Mujo Žiga iz Čadovine, općina Rogatica BiH, naškrabaše nešto ofrlje, k’o fol Mujin potpis, i poslaše sve skupa u Beograd.
Kad je dvije hefte poslije, poštar Rasim doteglio knjige do Muje svi su u selu virili kroz prozor da vide šta će se desiti. Ali Mujo ni mukajet. Samo je platio knjige, uzeo ih pod ruku i dao ih Hikmetu, svom prvom unuku, da se s njima igra. Niko ništa nije mogao Muji sve dok ga nije uhvatila huja.
A kad se to dogodilo pojavio se Gađan.

* * *

Prva Mujina šćer, ona što nije bila njegova zaoprave, nego je Zumra donijela u miraz, zvala se Hanka. Mujo je nikad nije razdvajao od svoje ostale djece, uvijek ju je zvao “šćeri”, nikako drugačije. Kad je napunila sedamnaest Hanka se, uz Mujinu dozvolu, dobro udala. Otišla je u Sarajevo za Mušana, plaho finog čovjeka što je bio jal` kondukter, jal` miliconer, Muju nije bilo puno briga koju, ali nekakvu je uniformu nosio.
Hanka i Mušan odmah naprave dijete. Prvo pa muško, ali po nesreći, maksum se teško razboli. Mušan nije imao ni kuće ni stana već je bio podstanar. K’o i druge došlje iz Istočne Bosne stanovali su gore na Širokači u nekakvom podrumu punom vlage i mema pa djetetu ode na pluća. Ljekar reče da malog moraju odmah voditi na čisti zrak ili će dijete umrijeti. Njih dvoje, šta će kud će, neg’ Muji na vrata. Od Sarajeva do Čadovine, dijete nije uvlačilo jezik u usta, ali čim ga je dedo uzeo u ruke mali Hikmet prestade plakati.
Dijete začas ozdravi. Sve mu je u Čadovini prijalo i zrak, i hrana, a najviše ljubav kojom je bio okružen što dječiji instinkt zna nepogrešivo osjetiti, pa Mušan i Hanka odlučiše da mali ostane kod nane i dede dok se god oni ne snađu za kakav bolji stan u Sarajevu. A za naći stan ili napraviti kuću u Sarajevu trebale su godine i godine, tako da je mali Hikmet ostao da raste u Čadovini na veliku radost i sreću svog dobrog i blagog dede Muje, čije je srce bilo široko k’o pola dunjaluka. Hikmet se kod dede razrahatio ljepše i bolje nego da je bio na sultanovu dvoru.
Nikog i ništa Mujo nije volio kao svoga unuka Hikmeta. A zna se, samo oni koje istinski voliš, mogu te zaoprave nasikirati.

* * *

Dedi bijaše puno drago što mali Hikmet izađe pravo pametan. Malo sam od sebe, a malo uz pomoć svoje tri tetke i daiđe. Hikmet začas nauči da čita i piše. Muji su se oba brka mrdala od smijeha kad bi pričao kako on ima šezdeset, a ne zna ni jedno slovo dok njegov petogodišnji unuk sriče i latinicu i ćirilicu.
Aman kako su se dedo i unuk voljeli…
Vazda su bili zajedno, Muji bilo duša da Hikmeta provoza kroz selo na kolima. Upregnuo bi obadva svoja vola i Galonju i Milonju onako, ni za šta, samo da Hikmetu učini na volju. Pravio mu je drvene svirale različitih veličina i zvukova, od male zviždaljke pa do prave frule, učio ga kako se rezbari drvo, plete krošnja, pravi ograda, ore njiva i žito sije. Mali Hikmet je volio životinje pa je Mujaga nakupovao kokoši, horoza, ćurki, pašćadi, zečeva i golubova. Avlija je bila puna razne zvjerke koja nije bila ama baš ni za kakvu korist, već samo da Hikmet bude radostan. Uveče prije nego se ugasi lampa i svi pospu, dedo bi svom unuku obavezno ispričao po jednu priču, a imao je za svaku noć po jednu, iz davnih i slavnih vremena kad su Bosnom hodile gazije, a ne fukara k’o sada.
I bilo je sve tako, da ne može biti ljepše, sve do onog dana kad se dogodilo zlo.
Jednog ljetnog dana, u akšam, Mujo je stajao na verandi, nešto majstorisao sa čekićem i ekserima i svaki čas pomalo potezao iz velike dvolitarske flaše što mu je stajala kraj nogu. Hikmet, k’o dijete, igrao se u avliji, skakao i bješnjao sa životinjama. Sve je izgledalo baš kao i svakog drugog dana.
A onda se, bježeći k’o fol ispred cuke zvanog Klikota s kojim se najradije igrao, Hikmet iznenada zatrkao na verandu pa put one flase, preturi je i sva se rakija prosu po podu. Pune šezdeset dvije godine je Muju svakakav jad trao, a on nije dao da ga išta nasikira i naljuti. Ali tada ne izdrža. Kako mu mali Hikmet prosu rakiju tako Mujo istim onim čekićem pa unuka u glavu. Gruh!
Muju prvi put u životu uhvati huja i nebo se prolomi.

* * *

Skoro sve kuće u Čadovini su bile oštećene, mnoge glave su bile rascopane, a hajvan je trčkarao amo-tamo po selu, dvije krave su crkle prežderavši se djeteline, stoku niko nije čuvao jer su se svi bili sakrili u podrume plašeći se Gađana. Sve i jedan svjedok je izjavljivao kako je nebrojeno kamenje padalo na Čadovinu i da su ponekad kamenčuge bile tolike da ih ni dva odrasla muškarca nisu mogli podići. Svjedočanstva su se međutim bitno razlikovala u dvije važne stvari. Po jednima kamenje je dolazilo pravo sa neba, dok su se drugi kleli da hripe dolijeću iz šume, iz utrobe planine Sjemeč. Oni prvi su govorili da kamenje u jednom naletu pada po pola sahata, a onda prestane, dok se drugima činilo da kiša kamenica bez prekida traje i po nekoliko dana.
Niko, međutim, nije imao dileme da je sav taj zulum djelo prikaze zvane Gađan o kojoj bi Mujo znao najviše reći kad bi se s njim moglo pričati. Žali Bože, izgledalo je da je on sad skroz pomahnitao, pobjegao je od kuće i luta po šumi držeći veliki handžar u ruci pa mu se niko nije smio ni primaći.

* * *

Milan prvo ode u rogatičku bolnicu i tamo nađe malog Hikmeta kome je dedo razbio glavu čekićem. Mali je gorko plakao, manje što ga je boljelo, a više jer mu je bilo žao dede koji je skrenuo s pameti. Novinar ga malo razgali s kutijom popularnih bombona “505 sa crtom”, sjede u ”fiću” pa direkt u Čadovinu. Gađan se već bio malo smirio, kamenice nisu više padale, ali ljudi su još uvijek bili izhavješteni od straha. Tu Milan shvati da ako želi saznati sve o Gađanu onda se po svaku cijenu mora sresti sa Mujom za koga su mu rekli da boravi negdje duboko u šumi skačući s drveta na drvo, urlajući kao međed, da nosa veliku nožinu i prijeti da će zaklati svakog ko mu se približi.
Ne bi Milan bio jedan od najboljih novinara “Arene” da se nije znao snaći u svakoj situaciji. On se odmah zaputi pravo u šumu i počne dozivati Muju spominjući svog pokojnog strica Zdravka, istog onog s kojim je Mujo četiri godine krvario bijući se s četnicima i ustašama.
Umjesto čudovišta s nožem u zubima pred Milana izbi starčić prepukla tijela i srca sa uvehlim očima što su odavno ostale bez zadnje suze. Mujo je bio jedva živ, lijeva strana mu se već počela oduzimati, ali srećom pamet i glas još su mu radili pa on stiže da novinaru Milanu ispriča strašnu tajnu o Gađanu.

* * *

Gore na Romaniji, tačno ispod Crvenih stijena, rasklimani “fićo” izdade Milana Zoranovića. Dok je novinar bio zabavljen smišljanjem rečenice za svoj tekst, iznenada otkazaše kočnice i auto se sjarga u hendek. Milan slomi vrat i izdahnu na mjestu.
Nekoliko dana kasnije iz Zagreba je došao jedan drugi novinar, posjetio Čadovinu, baš se zadesio na Mujinoj dženazi, ali Gađan se već bio povukao. Koristeći se izjavama mještana Čadovine i bilježnicom poginulog kolege, novinar sastavi tekst o misterioznoj pojavi u bosanskom zaseoku Čadovina na koji se sručio pljusak kamenja. Uz tekst, novinar objavi i izjavu poznatog zagrebačkog geologa koji je cijelu stvar znanstveno protumačio tako što je pretpostavio da se na planini Sjemeč nalazi nekakav omanji vulkan što, s vremena na vrijeme, pomalo kašljuca izbacujući kamenje. I tu nema nikakva čuda, osim za ljude primitivne i sujevjerne kakvih kod nas, zna se, ima koliko hoćeš.
Nije to bila reportaža ni upola zanimljiva kao ona što bi je napisao Milan, da nije poginuo, ali i takva kakva je bila namami puno ljudi da kupi novine. Nešto zbog pripovijesti o Gađanu, a nešto zbog članka o pojavi blagotvorne “muške vode” kod Kladnja koja drži kitu stalno nadignutu, “Arena” se ponovo omili čitaocima.
Tako “Arena” prebrodi svoju krizu i nastavi izlaziti dugo godina poslije toga za razliku od “Čika” koji ne poživi još dugo. Kad jedna tvornica poče flaširati i prodavati kladanjsku “mušku vodu” i narod ponovo shvati da mu se puno više isplati raditi one stvari nego samo čitati o njima, “Čik” ode u helać.

Midhat Ajanović – Ajan

[mirsad_d]

#14765

RASKRŠĆE
Zlatko Topčić
(Odlomak iz knjige; SAFET SUŠIĆ, romansirana biografija)

A.
Bila je mlada zima 1976., zimske pripreme na Borikama kod Rogatice, kraj jednog utorka, kada se sve zaljulja; u prvi mah se učinilo da to život ljulja tek toliko da opomene kako je sve lijepo kratko i neizvjesno, i kako se zapravo nikada ne možeš osjetiti sigurnim. Kao klizeći start, koji te izbaci sa trave na tartan. Poput male brige koja postoji samo zato da sreća bude ubjedljivija. Neka se čovjek ne uznese, i neka zna da će sve, dobro i loše, proći. Bol je došla iznenada, kao neki potmuli ugriz u koljenu, ali nesreću ne prepoznajemo na vrijeme samo zato što ne želimo vjerovati da se ona događa baš nama. Tuđa je, pa neka je drugi nosi, uz našu duboku i iskrenu sućut. Bolest doživljavamo kao nepravdu, kao nezasluženu i ničim izazvanu kaznu – i čvrsto vjerujemo da, čisti, bez grijeha, ona više znači blagu opomenu nego konačan odgovor. A zapravo, sve je tek trebalo početi, sav taj život koji se obećavajući otvarao kao cvijet na dlanu, sve je išlo glatko, čak previše glatko, kao da se podrazumijevalo da sudbina ide baš tim tokom, izborom povlaštenog, od Boga darovanog. Bol je opomena, a mi njegova strepnja. Otkud bolest, noge, njemu? Kao kada slikaru uskratiš vid, a kompozitoru sluh, takva je kazna za njega bio taj potmuli bol u nozi. Šutiš, trpiš, kriješ taj bol i od sebe i od drugih, od sebe još i više, i pouzdaš se da će minuti, lahko, brzo, da će otići kao što je došla, bez najave i znaka – đavo da je nosi. Kažeš sebi – to je od onog udarca, od klizećeg starta, da, to je od toga, ali modrica požuti, i sasvim uzmakne, ali se ova bol, tiha, vrela, pojača. Više je ne možeš obmanjivati, ne da ti tijelo da skriješ ono što oči vide, i što mozak misli, i sve odjednom bahato otkazuje poslušnost. I lopta, koja je uvijek, krotka, išla baš tamo gdje je pošalješ, počinje da te vara, odbija poslušnost, uzvraća bolom, kao da se otrgla sužanjstvu pa se buni, hoće da kaže kako je slobodna i kako je niko nikada obuzdati neće. Taj savršeni oblik, nisi mu spoznao sve tajne, i može otići drugdje, tamo gdje inače ide drugima, prosječnima, onima koje nije prstom dotakao Bog. Niko tog pastuha ukrotiti neće – kao da mu to kaže, kao da je zbacila sa sebe okove, pa skakuće kako joj volja, mimo tvoga plana, ne sluša više, kao dijete koje si podigao, a sada, nezahvalno, ide svojim putem. To je doživljavao kao izdaju, ponajprije tako.
Upala zglobova? Dijagnoza? Reumatska groznica! Prognoza? Terapija?

– Ne znam… Dobro nije, da se ne lažemo. Hoće li biti bolje? Ko zna? Bog zna! – kaže ljekar, mršteći obrve i dižući rendgenski snimak na prozor, kao da pokazuje razvijeni film slika s prošlogodišnjeg ljetovanja. – Vidiš li ovo? Tu sjenu? To je to. Upala. Otkud, ne znam. Ne pitaj mene. Ali je tu. Čuči na tvojim koljenima i čeka da ti vrijeme curi. Podla je, ali to joj je ćud, pa ne zamjeri vuku što je krvolok. Eto.
– Šta… to… zapravo znači? – pita Safet učtivo, kao da će ljubazno pitanje izmamiti bolji odgovor.
– Daj Bože da prohodaš.
– Da potrčim?
– Da prohodaš, rekoh – reče čovjek u bijelom, s klupskom značkom umjesto cvijeta u reveru. Značka je bila srcolikog oblika, boje truhle višnje, a u desnom gornjem uglu stajala je ona – lopta. Bio je nekako manje prisan nego inače, nego prije, već mu se obraća kao bivšem igraču od kojeg koristi nema, pa ga ništa ne obavezuje da istinu saopšti na ljubazniji način.
– Ali, ja hoću da igram!
– Trebaš najprije prohodati, sinko. Trebam li dvaput… jedno te isto?!
– Ali, sve je tek počelo.
– Daj Bože da se varam, ali… ne varam se. Moraš shvatiti život. Ima toliko mnogo drugih mogućnosti. Ionako, sve ovo traje nekoliko godina, a život je mnogo širi. Zdravlje je najpreče, sine. Moraš misliti na svoje zdravlje. Mlad si, život te tek čeka. Brda i doline, sada si tu, dolje, ali stisneš li zube, možda se i popneš. Neka ti je Bog na pomoći, ja sam učinio što sam mogao… Nisam Bog! Zatvori jedna vrata za sobom a otvori druga, kao kada prelaziš iz jedne u drugu sobu. Tamo gdje je kraj jednom, početak je drugom. Tamo gdje jedno završava, počinje nešto drugo, možda bolje, iako sumnjam, ali možda nešto što će te ispuniti više od nje… Jesi li završio neku školu, sinko, ili samo trčiš za loptom?
– Drvnu, tehničku. U Zavidovićima svi završavamo tu školu, svi rastemo i umiremo za Krivaju.
– Eto – reče ljekar – vidiš da uvijek postoji neki izlaz. To je lijep posao, siguran. Radiš osam sati na dan, nedjeljom gledaš utakmice Krivaje, malo se nerviraš, nervira te ta aljkavost, ta nesavršenost, ali… gledaš utakmice svake nedjelje, a na kraju mjeseca dobiješ platu. Napiješ se i onda sličnima sebi, s prstom prema nebu, držiš propovijedi: A da sam ja, onda… gdje bi mi bio kraj?! Tako ljudi žive. Podigneš kredit, oženiš se, dobiješ sina… Kroz njega živiš, on oponaša tebe i ti vjeruješ da će se tvoj san ostvariti kroz njega. Prepoznaješ u njemu svoje mane i pokušavaš ih uzalud ispraviti, dok ima vremena, ali badava – ide mali tvojim putem, sve do Krivaje, gdje se nalaze i vrh i kraj. Zatim dođeš u kasne tridesete, i sve ti bude svejedno, ionako bi stigao tu, s loptom, ili bez nje, tu je kraj, i bude ti lakše.
– A fudbal?
– Ko govori o fudbalu, Safete?! Ja govorim o običnom… hodanju. Jedan korak, pa drugi, iza njega treći… Tako redom. Fudbal – zaboravi! Nisi imao sreće, sinko. Imaćeš počasnu kartu i besplatan ulaz, dajem ti riječ.
Doktor nije imao odgovore na sva pitanja, ali se nije trudio da bude zagonetan. Stvari je nazivao pravim imenima i činio je to pomalo bahato. Bolesnik ponekad očekuje od ljekara više obzira, makar nauštrb istine.
– Nećeš od toga umrijeti – našalio se.
– Možda me je neko prokleo, sihire bacio, pa sada ispaštam.
– Možda te je neko prokleo, ne znam, možda jeste, možda nije, ti najbolje znaš, ali… ja ne vjerujem u gatke ni u kletve. Život je zapravo jednostavan – ili jesi, ili nisi. Ako nisi, traži razloge, ako jesi – uživaj. Čovjek dobije na kraju ono što mu pripada, što je zaslužio…
– Čime sam ja zaslužio… ovo? Ovo je tako nepravedno – reče Safet.
– Život ne funkcionira na principima pravde, nego… ko zna… Imaš u životu raskršća, i nije ih malo, kada biraš put, ili misliš da ga biraš, pa ako kreneš lijevo… odeš koznagdje, a ako odeš desno, bude sasvim drukčije… Sad si na raskršću, samo ti se ukazalo, ali ne odlučuješ ti o putu, nego put o tebi… Ali, ne budi divlji, osjetio si slavu, ostavio si neki trag. Publika te je voljela, i vječno ćeš u glavi, dok si živ, i u zadnjem trenu, okretati tih osam golova koje si za Sarajevo postigao u svojoj prvoj, i jedinoj, sezoni. Pa to nije malo. To nipošto nije malo! Koliko ih ni toliko nije doživjelo, nego nedjeljom gledaju, psuju uz pivo, sir i mladi luk, uzdišu za promašenim godinama… I vraćaju se svojim palačinkarnicama, ćevabdžinicama, kafeima… običnom životu koji im je dat. Pa zar sam i ja nešto drugo, i više!? Varaš se, ne. A ti, ti si ipak ostavio trag. Ljudi će te pamtiti. Eh, kakav je to mogao biti igrač! Eh, takvog majka neće uskoro opet roditi, ali mu se nije dalo! Taj je, da je imao samo malo sreće, mogao učiniti čuda. Gdje mu je mogao biti kraj, ehej! Nije mu bilo kraja, bio bi besmrtan… Govoriće to još neko vrijeme, a zatim će nastati muk. Samo žute, crvotočne stranice novina u albumu, koji će jedino za tebe imati značenje. I ti naslovi, veliki, masni… gledaćeš ih uvijek kada ti bude teško, ali… ti barem imaš tu uporišnu tačku, krhku, da, ali znaš li koliko ih je bez nje, pa opet nekako žive…
– Ima neki hodža u Visokom koji liječi sve rane i boljke ovog svijeta: pa da probam, doktore?
– Salko ti rekao, to na njega liči? Salko Šupak, taj baš u sve gura nos!
– Ne mogu ništa izgubiti, sve sam već izgubio prije nego sam i imao.
– Probaj, zaista ne možeš puno izgubiti – reče ljekar i doviknu: – Sljedeći!
B.
Sanjam oblake, bijele. I ptice, najčešće sanjam ptice… Čujem pjesmu bulbula, pa pomislim da sam u džennet stigao… Otvorim oči, i opet vidim bijele oblake. Kao san, dvostruko dubok… Čujem majku kako me doziva niz livadu: Ehej, Safete, Sejooo, gotova pita, ohladi vam se… neće vam valjat’!
Pa potrčim prema kući, trčim, trčim, a nikako stići, izmiče se kuća, i sve dalja biva…
Onda čujem babu: Neće vas, magarci, majka stoput zvati! Okanite se te livade i lopte, pita vam se ohladi!
Zašto to sanjam – ne znam tumačiti! Majka bi ih znala objasniti, svaki san ima svoje značenje, i poruku svoju svaki san ima, ali majka je daleko, i babo je s njom, i Sejo je daleko… nikog nigdje, osim ovog škripavog bolničkog kreveta.
Naiđe noćna vizita i pospani doktor upita: Boli li, Sajo?! Boli, mora da boli, ne bi bila bolest da ne boli!
Navrate ljudi, donesu jabuke i narandže, od njih može biti samo bolje. Salko dolazi svaki dan, donese u masnom papiru pitu, ali ne mogu mu reći da me ta pita podsjeća na kuću, na majku i babu, na livadu pored Krivaje, nego je jedem, a jede ona mene… Dođu ljudi kao na žalost, uzdišu, tapšu me po ramenu, sjede neko vrijeme bez riječi i gledaju na sat.
Noći se bojim, s njom dolaze snovi.
Majka mijesi hljeb. Otac raspiruje vatru u peći, praveći izraz lica kao da želi izgovoriti glas O.
Opet me dozivaju svi moji koje imam i volim. Probudi me telefon, kao da me vrati u život.
– Kako si, buraz?Je l’ išta bolje? – pita Sejo, a ja slegnem ramenima kao da me izdaleka vidi.
Neće glas iz mene, ne mogu ni da ječim, toliko potmulo boli ova noga što mi je toliko radosti davala, i još više, izdajnica, obećavala…
Gledam dugo u sat. U daljini, iz susjedne sobe, neko jekne: Ohhhhh…
Na nebu jato ptica. Slete meni na rame, jedu mi iz ruke. Pa poletim s njima, visoko, visoko pod nebo, pogledam ispod, a dolje ambis, ponor bez dubine i kraja. Mašem krilima… i sanjam kako letim… letim… letim…

C.
Je li ovo još onaj san, ili budan sanjam, u snu dubokom kao more? Vrline kudim, u snu hvalim mane. Prelistavam život kao stare novine. Iznenadi me iznova svako sjećanje.
Vraćam onaj svaki tren, onaj treptaj mreže u kojoj se, kao klupko srebrnih skuša, zakoprca lopta, pa huuuuuk… taj huuuuk… Saaaaaafet Sušić! Vraćaju se slike, ali prerano da ih se samo sjećam… Uspomene, već?! Ili ih tek slutim, te slike, ko zna?! Daj Bože da nisu samo sjećanje, nego su slutnja. Sanjam onaj dolazak u veliki grad, koji mi se više i ne čini tolikim, jer sam već vidio i veće i ljepše. Prvi koraci na zemljanom terenu Krivaje, uzvici uz ogradu… Bravo, Sajo, majstore, Sajo, legendo… gdje ti je kraj, Sajo, ima li ti kraja?! Ne hodaš, nego letiš… Pa stadion Koševo, i onaj veliki semafor na sjeveru, kojeg sam gledao samo na televiziji kako po njemu šaraju Fazlagić, Šljivo, Musemić… Srce stalo kada se tamo, prvi put, ukazalo ime, ispisano sitnim sijalicama: Safet Sušić! Bože! Pun život! Hotelske sobe, aerodromi, šarena lica, lahke cure, varljive poput planinskog vremena, površna prijateljstva, pljesak, pljesak… Pa karantin, partije remija, ubijanje vremena, nervoza, napeta lica, miris znoja, ukus zemlje u ustima, pa dažd u vremenu koje lebdi poput sparine u mjestu… Derbi, novinari, zbunjenost, ono duboko riblje oko kamere, škiljavo, k’o grotlo, gleda te, treperi, suze ti mami njen pogled, i drhtaj… Taj karantin, to asketsko odricanje od vremena koje ti neko krade iz punih pluća, kao da te neko bacio u lance – zlatne, da, ali lance! – to čekanje, ta tišina… i… odjednom prasak mase koja se povija poput otave na njivama oko Zavidovića… Iznajmljen stan, plata plus premije, bod na strani košta kao dva kod kuće, da… pa tri uredna obroka sa puno vitamina, minerala, proteina i ugljenih hidrata… Ja sam optimist, ali neka pobijedi bolji…; biće to meč ljutih rivala; neizvjestan do devedesete minute; još sam rovit, ali ću stisnuti zube i izgarati na terenu; ne mogu obećati gol, ali ću dati sve od sebe da ga postignem; nije važno ko će biti strijelac, važno je da pobijedimo; neka protekne u fer i sportskoj igri… i bla-bla-bla – izjave i intevjui… Ta slava koju osjetiš kako ti se slijeva niz lice, koju osjetiš kao novu kožu, poput lišaja… Ta zanosna, šljašteća slava koja traje kratko, ali opijajuće snažno… Od one vrste koja pomuti pamet i pametnom a kamoli ludom, mladom… Osjećao sam se korisnim, potrebnim, važnim… Utakmice, duga putovanja, hotelski čaršafi i miris restoranske hrane. Hoteli, pun i udoban život: Intercontinental, Holiday inn, Ritz, Hilton. Exscelsior, Pallace, Plaza… ko bi se sjetio svih tih mehkih bjelosvjetskih kreveta s jastucima punim prebranog guščijeg perja? I svih tih švedskih stolova sa šatobrijanima, punjenim patkama, knedlama od avokada, salatama od palmine srčike, pastama i lazanjama s fileom od plodova mora… Bože, kao san, na san mi sada sve to liči… Na neki način, bio sam već slavan… Poznavali su me nepoznati. Obični, sasvim obični ljudi su se na ulici osvrtali i govorili u pola glasa: Eno ga, Safet Sušić i Bože, kako je sretna ona koju je Safet izabrao! Evo, u albumu pedantno izrezani članci s mojim opširnim intervjuima i slikama u prirodnoj veličini… Sušić sve nadmudrio – gosti kući pjevajući; Sušić prevario buket igrača; Usamljeni Sušić riješio meč s bijele tačke; Sušić odlučio derbi u paklenoj atmosferi… Ljudi su bili sretni kada bi se nalazili u mojoj blizini, naprosto su se utrkivali ko će mi biti iskreniji prijatelj, i kako su ih zbog toga svi drugi gledali s nevjericom, sumnjom i zavišću… Sjećam se – pa i nije bilo vremena da zaboravim, juče je to bilo, prekjuče! – kada sam u kafani uvijek dobijao najbolji sto, a u mesari najbolji komad ružice… To su lijepe uspomene… Nekad sam – još juče! – bio važan čovjek.
I, onda, odjednom, taman oblak zakloni nebo, je li ikada ovdje zasjalo sunce? Pa se pitaš – zašto? Kako? Gdje je sve počelo i kako će završiti?! Bog mi je dao, pa uzeo, kao da se našalio sa mnom… Kao mlada djeva što izaziva i mami, pa izmigolji kada dođe vrijeme za finale…

D.
I zaista, pred hodžinim mehlemom, molitvama iz Begove ili Alipašine džamije, ili Ferhadije, ili, ponajprije, one iz Magribije, pored koje se rodih, ili ko zna pred čim, upala se povuče. Reumatska groznica priznaje poraz i maše bijelom zastavom.
Kao da je sve bila šala, neslana, neumjesna šala koja čovjeka treba da stavi pred iskušenje: Ako je pravi, izdržaće, ako nije, neće! Ljudi su se čudili, naginjali nad koljenima i gledali ispod plahti na krevetu, pitajući se gdje je nestala ta upala i tražeći njene tragove u obliku krvi ili kraste… Nije bilo ničeg, ni upale, ni njenih tragova. Otišla. Nestala, pa je nema. Kao da je nije ni bilo, nego je sanjao težak san… Izgleda da je mogao nastaviti tamo gdje je bio zastao. Rodio se. Kada je osjetio da je došlo vrijeme, zažmurio je kao da skače s vrha planine, i zakoračio. Kosti u koljenima su pucketale kao treščice u vatri. Zar je mogao očekivati nešto više i bolje – taj trpki bol je bio sasvim pristojan i podnošljiv.
Misao o zdravlju ga osokoli. Ljudi su se ljubaznije ophodili prema njemu, a to je uvijek dobar znak. Doktor ga je prisno lupio po leđima i rekao vedro i bestidno: Nisam li ti govorio kako će sve ispasti na dobro!?

(Odlomak iz knjige: SAFET SUŠIĆ, romansirana biografija)

[mirsad_d]

#15138

HASAN KIKIĆ

Hasan Kikić, bosanskohercegovački književnik, pisao poeziju i prozu, rođen je u Gradačcu 20. august 1905. godine, poginuo je 6. maja 1942. godine kod sela Rapta, na planini Čemernici.

Učiteljsku školu je pohađao u Derventi i Zagrebu i radio kao učitelj u Pašinom Konaku (Hajdarevići) u okolini Zavidovića, Rogatici, Gornjem Sjeničaku u okolini Vrginmosta i Pisarovini u Hrvatskoj. Pravni fakultet pohađao i završio u Beogradu. 1937. godine je sa Skenderom Kulenovićem i Safetom Krupićem pokrenuo u Zagrebu muslimanski časopis Putokaz. Sa početkom Drugog svjetskog rta odlazi u partizane u februaru 1942. i kao komesar bataljona gine tri mjeseca kasnije – 6. maja 1942. u četničkoj zasjedi.

Bibliografija

* 1. Provincija u pozadini. Epoha. Zagreb, 1935; – Provincija u pozadini i druge pripovijetke. Zora. Zagreb, 1951; – 3. izd. Veselin Masleša. Sarajevo, 1981; – 4. izd. Veselin Masleša. Sarajevo, 1985; – Svjetlost. Sarajevo, 1989.
* 2. Ho-ruk. Roman. Slob. Zagreb 1936.
* 3. Šta se dogadja u Španiji. Koprivnica, 1937. Objavljeno pod imenom Alija Korjenić.
* 4. Bukve. Roman. Hrvatska naklada. Zagreb, 1938; – Vpzoure Kokinu. [Bukve]. Prev. Na češki Anna Urbanova Praha 1946; ELLK. Praha, 1947.
* 5. Lole i hrsuzi. Svjetlost. Sarajevo, 1947; – 2. izd Gradačac (Turističko društvo), 1974.
* 6. Zgode o nasušnom hljebu. Nakladni zavod Hrvatske. Zagreb, 1949.
* 7. Djela. Knjiga I-III. Svjetlost. Sarajevo, 1952-1953.
* 8. Carska goveda. Prosveta. Beograd, 1952; – Preveo [na ruski] Derviš Imamović. Carski skot. Moskva, 1959; – Turisticko društvo. Gradacac, 1973; – Veselin Masleša. Sarajevo, 1981.
* 9. Dedija. Pripovijetke. Seljacka knjiga. Sarajevo, 1953.
* 10. Proza. Prosveta; Svjetlost; Mladost. Beograd: Sarajevo: Zagreb, 1967 (Srpskohrvatski pisci XX veka).
* 11. Izabrana djela. Knjiga I-III. Priredili Rizo Ramić i Miroslav Vaupotćc. Svjetlost. Sarajevo, 1969.
* 12. Pripovijetke – Provincija u pozadini – Bukve – Lole i hrsuzi. Matica hrvatska; Zora. Zagreb, 1969.
* 13. Sabrana djela. Knjiga I-V. Univerzal. Tuzla, 1987.

U vremenu od 1928-1932 godine u kulturnom životu Rogatice aktivno je ucestvovao i književnik Hasan Kikic, koji je u Rogatici ujedno bio i ucitelj.

Pisma Hasana Kikića upućena Hamidu Dizdaru i pisana tintom, sa datumima slanja, upućena iz Rogatice

[Author]

Posts