[behar]

#3210

Evo nakanih se da otvorim novu temu u kojoj možemo pratiti već odavno afirmisanu bosanskohercegovačku muziku i njene velikane a isto tako spomenuti i sjetiti se onih koji više nisu među živima. Nadam se da ćemo ovim sačuvati i prenijeti na mlađe ljepotu bosankohercegovačkog folklora i tradicije.

Raspjevali Baščaršiju

Ko je imao priliku prošetati Baščaršijom prije par sedmica mogao je uživati u zvucima pjesme “Dabogda”, novog potencijalnog hita Dine Merlina koji će se naći na njegovom albumu “Ispočetka”. Radi se, naime, o duetskoj numeri dvije najveće bh. muzičke zvijezde Dine Merlina i Harija Varešanovića, koji su u sarajevskoj ulici Veliki Ćurčiluk snimili i spot za ovu pjesmu.

Time što je Hariju uputio poziv na suradnju u ovoj pjesmi, Dino je iznenadio mnoge, s obzirom na postojanje “fame” o navodnom animozitetu između ove dvojce muzičara.

Po mom ličnom mišljenu, pjesma je odlična i predstavlja posvetu specifičnom duhu Sarajeva i fenomenu života i smrti u istom. Darovit tekst je protkan melodijom sevdalinke koja je vješto utopljena s ritmom bosanske pop muzike.

Šta forumaši-ce misle o ovom neobičnom muzičkom broju?

[purak]

#3217

Beharu,zaboravio si ovo postaviti :) :

http://www.youtube.com/watch?v=kfZ33Q9iPhc

Beton,sto reko Pitar.Melodija sevdalinke otpjevana od dvije zvijezde zabavne muzike,dok him se zvuk harmonike uklapa uz glasove bolje nego nekim narodnim pjevacima….

A tek da smo s ovim izasli na eurosong????

“Dabogda” da ti sad opet ne stradam.:dry: :)

[Bubelino]

#3220

Ono što je opće-poznato u Sarajevu jeste rivalstvo između tzv. memli strane tj. Bistrika- gdje je rođen i odrastao Dino Merlin i sunčane strane tj. Vratnika- odakle je Hari Varešanović. Ovim duetom su pokazali da i vječiti rivali mogu napraviti odličan zajednički projekat, što je za svaku pohvalu. Meni nije poznato da je između njih dvojice postojao animozitet, odnosno neprijateljstvo…možda je to više bilo napuhano u raji, a daleko od istine…
Za pjesmu i izvođače samo riječi hvale. Dino, kao izuzetan autor pjesama i Hari, kao izuzetan izvođač pokazali su koliko vrijede kada su našu BiH predstavljali na Eurosongu, a prema tadašnjim propozicijama izabrao ih je širi auditorij!!!
Pjesma je idealan spoj starogradske i zabavne muzike, odlično odražava Bosnu a posebno duh Sarajeva i njegovih žitelja.
Ma extra…
:) ;) :)

[ponekad ovdje]

#3233

Meni ce trebati jos jedan duzi period da se aktivno ukljucim u podforum „Muzika“, Laka je bio izuzetak, razumljivo:) .

Stoga, u vezi sa temom o novom albumu Dine Merlina, tekst sa naslovne strane sa-x.com

Novi album Dine Merlina “Ispočetka” od naredne sedmice na tržištu

Novi album Dine Merlina pod nazivom “Ispočetka“ bit će naredne sedmice na tržištu.

Tim povodom autor će ekskluzivno potpisivati primjerke albuma u ponedjeljak 9. juna u 12.00 u trgovini “Magaza“ u ulici Veliki Ćurčiluk na Baščaršiji u Sarajevu, saopćeno je iz Merlinovog tima.

Svečana promocija albuma planirana je za 23. juni u Sarajevu, a veliki koncertni spektakl ovog umjetnika za subotu, 19. jula, na stadionu Koševo. Svojoj mnogobrojnoj publici u državama širom Evrope Dino Merlin će se predstaviti tokom turneje “Ispočetka“ koja će tradicionalno krenuti iz Sarajeva.

Četiri godine nakon što je objavio album “Burek“, Dino Merlin se predstavlja publici materijalom koji objedinjuje sva njegova dosadašnja muzička iskustva.

Pjesme, od kojih mnoge iz Merlinovog tima najavljuju kao hitove koji će imati antologijsku vrijednost, nastajale su u proteklim godinama, a govore o svijetu u kojem živimo.

Poruke koje one prenose u skladu su s naslovom albuma jer “ne postoji kraj, postoji samo novi početak“.

Vrhunska muzička produkcija realizirana je u studijima New Yorka, Londona, Beča, Stuttgarta, Ljubljane, Zagreba, Istanbula i Sarajeva.

Brojni muzičari učestvovali su u snimanju i produkciji materijala. Kao posebni gosti u pjesmama se pojavljuju Hari Varešanović, Tony Cetinski, Eldin Huseinbegović te pjevačica s kojom je Merlin prije 20 godina snimio megahit “Jorgovani“ Vesna Zmijanac.

Bitan segment albuma “Ispočetka“ je i njegova likovna oprema, bazirana na fotografijama Jasmina Fazlagića koje su ukomponirane u umjetničke radove dizajnerskog tandema Ajna i Anur iz agencije Communis.

Izdavač cd-a za teritorij Bosne i Hercegovine je Muzička produkcija BHRT, u Sloveniji i Hrvatskoj će se pojaviti pod etiketom Croatia Recordsa, dok će u Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji album objaviti City Records.

Izdavač za američko tržište je ShopNovella.

[Anonymous]

#3321

[b]Novi album Dine Merlina “Ispočetka” konačno pred publikom
[/b]
Deseti studijski album Dine Merlina pod nazivom “Ispočetka” konačno je ugledao svjetlo dana. Na njemu se nalazi punih šezdeset minuta muzike. Trinaest numera koje autor potpisuje i ovaj put svjedoče o Dini Merlinu kao umjetniku neprekinutog kontinuiteta. On ostaje vjeran svom stilu vrhunski isproduciranog pop-a, ali nam istovremeno prezentira puno novoga.

Sam naziv albuma, uz likovni koncept naslovnice, sugeriraju da “Ispočetka” otvara novo poglavlje u karijeri ovog umjetnika, koji o tome kaže: “Uprkos stalnom kretanju i napredovanju, u simboličkom smislu pred nama je uvijek novi početak. Ono jučer nam je škola, a ovo danas dobra prilika”. Pjesme na albumu govore o životnim iskustvima u kojima se mogu prepoznati mnogi. Izdvajaju se tri bitne teme – brak, vjera i individualizam.

Svjestan da javnost gaji velika očekivanja kada su njegovi albumi u pitanju, Merlin je dosljedan i u smislu angažmana suradnika, pa su na ovom projektu radili vrhunski instrumentalisti, studijski muzičari, aranžeri, producenti i dizajneri zvuka. Među brojnim suradnicima su: Vlado Džihan, Zvonimir Dusper, Tomo in der Mulen, Nikša Bratoš, Baby Dooks, Mahir Sarihodzic, Mahir Beat House, Dino Šukalo, Janez Križaj, Edo i Vilko Zanki, Srđan Kurpjel, Enes Tvrtković, Djani Pervan, te pjevači koji se kao gosti pojavljuju na albumu – Hari Varešanović, Eldin Huseinbegović, Toni Cetinski i, nakon dvadeset godina ponovo, Vesna Zmijanac. Album je nastajao u četrnaest studija, u osam zemalja.

Naslovnica CD-a odražava umjetnički proces, hrabrost da se u traganju za istinskim izražajem izbriše sve napisano, suoči sa praznim listom i krene ispočetka. Kompletno vizuelno rješenja albuma potpisuje kreativni tim agencije Communis – kreativni direktori Ajna i Anur, art director Nerina i DTP Tarik Zahirović.

Izdavači ovog ostvarenja su: Muzička produkcija BHRT za teritorij Bosne i Hercegovine, Croatia records, za Sloveniju i Hrvatsku, City Records za Srbiju, Crnu Goru i Makedoniju, te Shopnovella za Ameriku, a album će biti dostupan i preko iTunesa.

Prvo koncertno predstavljanje novog muzičkog materijala desit će se u Sarajevu, a spektakl je najavljen za subotu 19. juli, na stadionu Koševo. Nakon ovog koncerta slijede nastupi u drugim državama.

Dino Merlin će ekskluzivno potpisivati primjerke albuma Ispočetka u ponedjeljak 09.06. u 12,00 u trgovini “Magaza”, u ulici Veliki Ćurčiluk na Baščaršiji.

[Anonymous]

#3673

Promocija albuma u Unisovoj tvornici UTL

Promocija novog albuma Dine Merlina „Ispočetka“ planirana je za 23. juni/lipanj u Vogošći kraj Sarajeva. Ovaj će svečani događaj biti smješten u proizvodnu halu Tvornice ležajeva Unis UTL u kojoj je, početkom osamdesetih, Dino Merlin radio kao metalski radnik – kalioničar.
Bilo je to vrijeme kada su nastajali njegovi prvi hitovi, a ideje za mnoge od njih rađale su se upravo u dugim noćnim smjenama, uz ritam radnih mašina.

Tvornica ležajeva UTL je tokom rata bila razrušena, a proizvodni pogoni trenutno su u fazi obnove. Uposlenici su, naišavši na opljačkane i razrušene hale, u proces obnavljanja krenuli doslovno „ispočetka“. Radnici ulažu vanredne napore kako bi proizvodnju i ugled ove tvornice vratili na prijeratni nivo, a svoje kvalitetne prozivode plasirali na evropsko tržište.
Promovirajući album „Ispočetka“ na ovom mjestu, Merlin želi skrenuti pažnju javnosti na neophodnost oživljavanja industrije i ponovnog pokretanja proizvodnje u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini.

Prošlosedmični izlazak desetog studijskog i petog solističkog albuma Dine Merlina “Ispočetka” opravdao je velika očekivanja brojnih poštovalaca ovog umjetnika, kako u zemljama bivše Jugoslavije, tako i širom svijeta. Samo u Bosni i Hercegovini je već rasprodan početni tiraž od 30.000 primjeraka, a najavni singl “Dabogda” nakon dvije sedmice postojanja ima oko 200.000 pregleda na You Tubeu.

Na albumu se nalazi se šezdeset minuta muzike, koja je nastajala u protekle četiri godine. Dvanaest autorskih pjesama i jedan remix svjedoče o Dini Merlinu kao umjetniku neprekinutog kontinuiteta koji ostaje vjeran svom inovativnom stilu vrhunski isproduciranog pop-a. Sam naziv albuma, uz likovni koncept naslovnice, sugeriraju da “Ispočetka” otvara novo poglavlje u karijeri ovog umjetnika, koji o tome kaže: “Uprkos stalnom kretanju i napredovanju, u simboličkom smislu pred nama je uvijek novi početak. Ono jučer nam je škola, a ovo danas dobra prilika”. Pjesme na albumu govore o životnim iskustvima u kojima se mogu prepoznati mnogi, a posebno se izdvajaju tri teme – brak, vjera i individualizam.

Na ovom projektu koji je nastajao u četrnaest studija, u osam zemalja širom Evrope, radili su vrhunski instrumentalisti, studijski muzičari, aranžeri, producenti i dizajneri zvuka. Kao posebni gosti u pjesmama se pojavljuju pjevači Hari Varešanović, Tony Cetinski, Eldin Huseinbegović, te pjevačica sa kojom je Merlin još prije dvadeset godina snimio mega-hit „Jorgovani“ – Vesna Zmijanac.

Izdavač albuma za teritorij Bosne i Hercegovine je Muzička produkcija BHRT, u Sloveniji i Hrvatskoj izlazi pod etiketom Croatia Recordsa, dok ga u Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji objavljuje City Records. Izdavač za američko tržište je NovellaLLC, a dostupan je i preko iTunesa.

Turneja koja prati album „Ispočetka“ tradicionalno će započeti u Sarajevu – velikim koncertnim spektaklom na stadionu Koševo, koji je najavljen za subotu 19. juli/srpanj. Planirano je da turneja traje tri godine, a obuhvatit će veliki broj zemalja Evrope i svijeta.

(Sarajevo-x.com)

[purak]

#3737

:) Ko zna,zna…..poslusajte.

[behar]

#4453

Slusajuci njegov poslednji album Halid08 i uzivajuci u muzici u potpunosti, vratih se u proslost pa se sjetih i njegovih drugih albuma: “Pjesma O Njoj”, “Necu Dijamante”, “Mostovi Tuge”, “Ljiljani”, “Robinja”, “Prvi Poljubac” i drugih i mislim da slobodno smijem uvrstiti medju legende bosanskohercegovacke muzike i Halida Beslica.

Cini mi se da je kao vino, sto starije sve bolje, pa tako i Halidova muzika, ostala je doslijedna tom zanru laganog folka sa srceparajucim tekstovima. Ne samo na muzickoj sceni nego i izvan nje, Halid je ostao vjeran svojim slusaocima i svojoj Bosni i Hercegovini, odrzavajuci dobrotvorne concerte sirom Evrope i pomazuci individualce svojim licnim donacijama.

Kratka biografija
Estradni umjetnik, rodjen je 20. novembra 1953. godine u zaseoku Vrapci, kod Knezine, opcina Sokolac. Amaterski se počeo baviti muzikom, odnosno pjevanjem jos kao učenik osnovne skole, kroz razna kulturno umjetnička društva, a najduže vremena je proveo u KUD “Zijo Dizdarević”. To je potrajalo sve do odsluženja vojne obaveze u onoj bivšoj državi. Nakon povratka iz vojske svoju estradnu karijeru je malo više aktivirao kroz nastupe u poznatim sarajevskim i drugim restoranima, što je potrajalo nekih 5-6 godina. Da bi prvu ‘singl ploču’ snimio davne 1979. godine od kada počinje njegov uzlazni put uspjeha i popularnosti na bosanskoj, odnosno balkanskoj estradnoj sceni.
Rezultat Halidovog rada od 1979. godine do sada (2003.) je 16 snimljenih albuma, kao i dva albuma uživo. Prodato je u milionskim ciframa raznih nosača zvuka Halidovih pjesama. Održao je na hiljade solističkih koncerata surom svijeta. Svaki koncert odradi sa posebnom ljubavlju i prema pjesmi i prema publici, što naravno njegovi fanovi znaju posebno cijeniti. Gdje god se pojavi svugdje je rado vidjen. Kratko, ako se može reči za ijednog Bosnjaka, odnosno estradnog umjetnika da je postigao sve što se moglo postići na muzičkoj estradnoj sceni, onda bez sumnje to se može reći za Halida Bešlića. Od kako je prije 25 godina ‘zaplovio’ na muzičku estradnu scenu, jednostavno ne zna za neuspjeh. Što se može reći da se Halid sa posebnom ljubavlju bavi muzikom.
Ovdje ćemo posebno naglasiti, da je Halid Bešlić dao ogroman doprinos na humanitarnom planu za vrijeme agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu (’92-’95). Održao je preko 500 humanitarnih kocerata širom zapadne Europe. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja za muzićka ostvarenja i dostignuća. Član je Udruženja muzićara BiH.
(info sa halid beslic.com)

[purak]

#5014

http://www.youtube.com/watch?v=du7ecewogcw

[Anonymous]

#5017

Nas Behar nas opet pokrece sa interesantnom temom,vratiti legende muzike tamo gdje pripadaju,ne dajuci sundu da ih baci u sjenu,vaspitavajuci nove generacije,kojima ce biti pripovjedano,sta je muzika,i ko su njihovi stvaraoci,nadajuci se da ce evo moja djeca prihvatiti,sto vec pomalo i cine,pjevuseci pjesme koji je urezao duboki trag naseg sevdaha,rahmetli Safeta Isovica…Twin Peaks

[Anonymous]

#5018

Iako sam,bez konkurencije na muzickom nebu,odrzao je ono sto su nam ostavili u amanet,nesto sto nam pripada,cemu se okrecemo,zraceci na nas,nesto sto nije niko mogao kao On,velicina,budio nam je,a i budi nam jos uvijek,nasu ljubav prema Bosni i Hercegovini,uvijek isto, na svoj,kako da kazem,agresivnijim pristupom prema pjesmi,pokazivajuci nam put,ka svijetu koji se zove sevdalinka,neka je veliki rahmet Safetu,a mi smo tu da pokazemo da ga nismo zaboravili..Twin Peaks

[purak]

#5022

Ovo sam prenio sa stare stranice,smatram da svakako treba i ovdje da se nadje.

————————–

Lik i djelo: Junaci našeg vremena – Safet Isović

Odlazak kralja sevdalinke

U seriji portreta istaknutih bosanskohercegovačkih stvaralaca naš suradnik književnik Mile Stojić piše o životu i umjetnosti ovih dana preminulog kralja sevdalinke Safeta Isovića, čovjeka koji je obilježio cijelu jednu epohu etnomuzike u bivšoj Jugoslaviji

Četrdesetak njegovih ploča proglašeno je zlatnim, srebrenim, platinastim
Slušam na Bosanskohercegovačkom radiju specijalnu emisiju u povodu smrti Safeta Isovića (1936 – 2007) i nekako nikako ne mogu pojmiti da njegov zvonki kristalni glas i poslije smrti odzvanja tako jasno, čak sa primjesom neke bezobrazne životne radosti. Čudo i bestidnost tehnike – i kad ljudsko srce prestane kucati, čovjekov glas ostaje da vječno odjekuje s nekog digitalnog zapisa, ne mareći za “sitnicu” da je vlasnik toga glasa već prešao podzemnu rijeku, prekoračio prag svijeta iz kojeg se nitko vratio nije.

Hirovite taktove što govore o muškoj žudnji (haj, kad meni na um padne draga, ja ne gledam sunca ni mjeseca), smjenjuju melankolični tonovi u kojima neutješena banjalučka udovica žudi za raskalašenim sarajevskim bekrijom, pa potom kroz glazbenu zavjesu violina izranja hirovita Vrbas voda što nosi mladog kujundžiju na istrgnutome stablu jablana. Kao da me Safetovo pjevanje najednom prebacuje u žamor mrtvih ljudi, mog vremena što ga je voda odnijela u neko nepojamno, a istodobno blisko i tamno more, u koje se polagano utapa i moj vlastiti život.

Safetova pjesma U zapadnoj Hercegovini početkom šezdesetih imali smo među prvima radioaparat marke RR Niš, kutiju od lakirane orahovine s dvije pokretne skale, u čijem je desnom gornjem uglu treperila zelenkasta dioda, koju smo tada zvali “magično oko”. Emisija koju je moj otac svake večeri slušao zvala se Večernja revija želja, a emitirala je najljepše sevdalinke. Djetinja mašta poput sunđera je upijala te taktove i imena: Zaim Imamović, Nada Mamula, Zora Dubljević, Zehra Deović, ali pjevač kojega je moj otac najviše volio slušati zvao se Safet Isović. Safetova pjesma burkala je tad dječja čula, govoreći o razbludno raspuštenim kosama i bijelim djevojačkim grudima posutim beharom. Otac je, potom, na prijemnik prikačio i gramofon marke RIZ, te je za svakog posjeta Mostaru donosio pregršti singlica, i uvijek jednu s otisnutim crnomanjastim Safetovim likom, uhvaćenim ispred kakva čardaka ili vodoskoka.

Svijet Safetove sevdalinke nametao se tad kao neka daleka mogućnost života u kome su žene meke i bijele, a muška žudnja za njima postojana i živa. Njegove napjeve pjevali su tad siromašni mladići po proštenjima i dernecima, po radnim akcijama i mobama, a taktovi tih pjesama odjekivali su kao strasna zvonjava u jesenjim i zimskim hercegovačkim sutonima, dubokim kao Sana voda u kojoj su se utapale sve erotske i ljubavne žudnje jedne izgubljene i siromašne mladosti. Safetova pjesma bila je za nas prvi prozor drugosti, tamnih vrtova po kojima biserno prska voda sa šadrvana, po kojima se šeću mlade nimfe s đugumima u ruci i zagonetnim ljubavnim zovom na usnama, porukom koju jedan Andrićev lik definira ovako: “zove me, a kaže – nemoj doći”.

Umro je Safet Isović, neokrunjeni kralj sevdalinke, posljednji jugoslavenski trubadur; čovjek koji je, kako to primjećuje Rusmir Mahmutćehajić, nježnoj i bolećivoj narodnoj pjesmi pokušao dati neko muško, neko silovito macho-ruho. Najveći bosanski pjevač bio je, po običaju, Hercegovac. Rođen je u Bileći 1936. godine, kamenitom i škrtom gradiću, poznatom po austrougarskim i jugoslavenskim kasarnama. (“Ima li išta gore od Bileće ljeti?”, pitao se retorski jedan znameniti Isovićev zamljak i ironično odgovarao: “Ima – Bileća zimi!”). U kršu Dinare rađali su se oduvijek najveći talenti južnoslavenskih plemena. Safet Isović je pripadao generaciji čije je djetinjstvo prekinuo Drugi svjetski rat, rat koji je upravo te plemenite i plahe ljude i krajeve obilježio surovim kainovskim pečatom. Pripadao je generaciji što je pokušala na utopiji ideološkoga bratstva i jedinstva graditi novu i sretniju budućnost.

Kao dvadesetogodišnji mladić prijavio se na audiciju Radio Sarajeva, gdje je njegov nesvakidašnji glas i apsolutni sluh odmah zapazio Jozo Penava, kongenijalni kiseljački glazbenik i kompozitor. Isović će s Penavom ostvariti dugogodišnje prijateljstvo i plodnu umjetničku suradnju, do kraja života ističući kako mu je Penava bio najbolji učitelj. Tandemu će se nešto kasnije pridružiti i legendarni harmonikaš Ismet Alajbegović Šerbo, te goraždanski tragični sevdalija Rade Jovanović. Tandem Penava – Isović darovat će nam neke od najljepših novokomponiranih sevdalinki, koje će vrlo brzo postati “narodnima”, tj. ući u opću riznicu našeg folklornog blaga. Jedna je od njih tužbalica o ratom poharanoj Bosni, kojoj “sloboda nove pute stvara”. Isovićeve pjesme pratile su razvoj socijalističke države; početkom sedamdesetih on dupkom puni gradske dvorane svih socijalističkih prijestolnica, od Triglava do Gevgelije. Njegova muzika prezentirala je jednu novu duhovnost, zasnovanu na spoju izvorne tradicije i socijalističkog “moderniziranog” narodnjaštva.

U izvanrednoj antologiji Za gradom jabuka (Biblioteka Dani, Sarajevo, 2004.) Ivan Lovrenović sevdalinku određuje kao Weltanschauung, kao način života. “Sevdalinka je”, veli on, “pjesma urbane bosanske sredine, nastala u otomanskome razdoblju u ekonomski i materijalno stabilnijem trgovačko-zanatlijskom miljeu. Taj milje dominantno jest bio islamsko-orijentalni, i ova pjesma pretežno se prepoznaje kao izraz muslimanske životne sredine i kulture. To tumačenje, međutim, gubi na uvjerljivosti onda kada se etnički apsolutizira. Naime, u izgradnji cjelovite socijalne i kulturne fizionomije većine gradova i manjih gradskih naselja sudjelovali su, osim muslimansko-bošnjačkoga, i drugi etničko-kulturni elementi (katoličko-hrvatski, pravoslavno-srpski, sefardsko-židovski, romski…).”

Nezaboravne interpretacije Lovrenović potom upozorava da je i sam naziv sevdalinka austrougarski orijentalizam, te ispravlja uvriježene zablude o ekskluzivno orijentalnom podrijetlu i karakteru ove pjesme. “Orijentalno-azijski elementi jesu, naravno, prodrli u tu pjesmu, osobito u njezinu muzičku strukturu, na isti način na koji su proželi i sve druge vidove profane kulture neislamskih etničkih zajednica na Balkanu i u Bosni (leksiku, obrt, nošnju, kulturu stanovanja, stanovite crte mentaliteta…). No, jezik, lirska struktura, metrika i uopće zakoni versifikacije, tip osjećajnosti, simbolika, imaginacija, arhetipovi – svi ti elementi bosanske lirske pjesme imaju izvor u onom kulturno-tradicijskom supstratu koji leži u zajedničkoj, predosmanskoj podlozi bosanskoga i balkansko-slavenskoga pučkog nasljedstva.”

Safet Isović je, pak, sevdalinku demokratizirao, učinio ju pjesmom širokih narodnih masa, što je bio jedan od osnovnih zahtjeva tzv. socijalističke kulture. Pjevao je na svim važnijim društvenim manifestacijama, a unekoliko navrata i u društvu Titovom. Svojim kristalnim tenorom, nazalno obojenim, on je pjesme o neostvarenoj ljubavnoj žudnji interpretirao s nekom vrsti scenske samouvjerenosti i superiornosti. Njegova niska, markantna figura na sceni gestom je izdvajala njezin timbre iz prostora, kao što kipar izdvaja oblik iz amorfnosti gline ili kamena.

Kad ste ga gledali da pjeva na televiziji ili nastupa na kakvom etno-festivalu, imali ste dojam da vam ne samo glasom već svakom svojom gestom daje do znanja – ja sam Safet Isović i nitko taj tremolo, tu zvučnu akrobaciju ne može izvesti osim mene, ili barem ne tako dobro kao ja. I doista, kad bi pjevao i najgoru novokomponiranu jadikovku, davao joj je neki aristokratski ton, neku nijansu neponovljivog majstorstva, osobeni pečat autentične interpretacije. Četrdesetak njegovih ploča proglašeno je zlatnim, srebrenim, platinastim.

Đul Zulejha, Boluje Hanka Prijedorka, Braća Morići, Djevojka sokolu zulum učinila, Grana od bora, pala kraj mora, Jutros rano prođoh kraj Morića hana, Mujo kuje konja po mjesecu, Kiša bi pala, Dvi planine viš’ Travnika grada, Mujo đogu po mejdanu voda, Od sveg’ me je sačuvala majka, Kolika je šeher Banja Luka, Put putuje Latif-aga, Vozila se po Vrbasu lađa, Slavuj ptica mala, Zmaj od Bosne, Haj, kakve Ajka crne oči ima, Vrbas voda nosila jablana, Akšam mrače, moj po Bogu brate – samo su neki od naslova iz niza tih nezaboravnih Safetovih interpretacija.

Početak digitalne ere obesmislio je, međutim, i folk-pjevače i festivale, jer su čipovi preuzeli ulogu cijelih orkestara, a pjevački su se glasovi počeli računalno generirati – u područje etnomuzike uvukao se tzv. turbofolk, kao kancer što je munjevito razarao krhka i fina tkiva naše glazbene tradicije. Jugoslavenskom scenom će uskoro zavladati raznorazne brene, cece i ostale silikonske kalašture, pjesmu će zamijeniti amelodijsko zavijanje i revanje, a zvuk tradicionalnih narodnih glazbala sintisajzer, ta jeftina naprava što je u sevdalinku beskrupulozno unijela ritam-mašine rock’ n ‘rolla, i egzotične tonove Anadolije i Indije. Ali, nedugo nakon tog rasula raspast će se i Jugoslavija. Majstor bosanskog bluesa aktivno se koncem devedesetih uključuje u politiku – jedan je od osnivača Izetbegovićeve muslimanske nacionalne stranke, u kojoj će jedno vrijeme djelovati i kao saborski zastupnik.

Uprkos bolesti U ljeto 1992, tijekom agresije na Sarajevo, Isović će biti ranjen, pa će po drugi put u životu krenuti u izbjeglištvo. Jedno vrijeme zadržava se u Zagrebu, gdje sudjeluje u osnivanju društva hrvatsko-bošnjačkog prijateljstva, ali ubrzo shvaća da od tog prijateljstva nikakve fajde nema, jer su gospodari rata zemlji njegovih pjesama već bili namijenili podjelu i uništenje. Sa sinom Benjaminom, pjesnikom, reaktualizira pjesmu o poharanoj Bosni, a ovaj mu na note stare balkanske melodije Svilen konac piše novi tekst pod nazivom Šehidski rastanak, u kojem se veliča obrana Bosne i njezin ratom i agresijom nagriženi islamsko-bošnjački svijet. S tako obnovljenim repertoarom Isović kreće u posjet centrima ratom stvorene bosanske dijaspore. Dolazio sam nekoliko puta na te koncerte u Austriji i Švicarskoj, gdje su ucviljeni ljudi od Isovića tražili nadu u povratak, a on im ju je, kao kakvu mjenicu bez pokrića, sa scene svesrdno nudio.

Nakon rata vratio se u Sarajevo, gdje je postao nekom vrsti nacionalnog gurua. Na velikom solističkom koncertu u Zetri, održanom u proljeće 2004. godine, okupio je cjelokupnu bošnjačku elitu – od najznačajnijih predstavnika uleme, proslavljenih slikara i pisaca, pa sve do novinara i novih, u ratu stvorenih, bogataša. Bila je to demonstracija ne samo Safetove pjesme već i nove nacionalne romantike, kojoj se sam pomalo stavljao u centar. Pjevao je aktivno više od pola stoljeća. Unatoč godinama, nije ga izdavao njegov kristalni glas – pjevao je, poput Presleya, sve bolje, ne gubeći nivo i dah ni u danima kad je njegovo tijelo počela nagrizati opaka neizlječiva bolest.

Zadnji put sam ga sreo na jednoj od predstava Feral Cabareta Hasije Borić. Iako smo znali da je bolestan, nastojao je djelovati krepko i vedro. Bio je sretan čovjek. Njegov život odvijao se doista u znaku vatrometa jednog neiscrpnog umjetničkog dara. Da se glazbeno školovao, mogao bi biti naš Pavarotti, napisao je jedan kritičar, ali što bismo mi s Pavarottijem? Pjevao je pjesmu svog naroda i u tom poslu bio uspješan i voljen. Uz imena Zaima Imamovića i Ksenije Cicvarić, njegovo će stajati zlatom ispisano u povijesti sevdaha i sevdalinki, tih tužnih ljubavnih pjesama južnoslavenskih, koje je A.B. Šimić nazivao “odjekom naših duša”.

Safet Isović: Moja životna priča I (Emir Imamovic)

Kra(l)j sevdaha

Posljednji velikan sevdaha je birao novinare sa kojima će razgovarati i medije kojima će dati ozbiljniji intervju, a pogotovo ispričati dijelove svoje bogate intimne i umjetničke biografije. U februaru 2003. godine, sa tadašnjim urednikom Emirom Imamovićem, bivša jugoslavenska zvijezda, bard pjesme bh. podneblja, Titov poznanik, Jovankin omiljeni pjevač, osnivač SDA, skupštinski poslanik, za Dane je u jednom od najopširnijih intervjua koje je dao, govorio o djetinjstvu, počecima karijere, Jozi Penavi i Zaimu Imamoviću, Aleksandru Rankoviću, Peri Kosoriću, Aliji Izetbegoviću, Mladim muslimanima, Predragu Živkoviću Tozovcu, Vici Vukovu…

Safet Isović: “Porazno je to što se pozicija žrtve uzima kao argument dok se žrtve zaboravljaju”
DANI: Vi ste među rijetkim estradnim umjetnicima koji su u zadnjih 12 godina imali vrlo javan i jasan politički stav. Šta je uzrok Vašeg interesiranja za politiku?

ISOVIĆ: Obično ljudi kažu: “Nemoj me, molim te, uvlačiti u politiku.” Takvi ne znaju da je, na izvjestan način, sve politika. Mogu reći da sam imao političke stavove odavno. Naravno, ne mogu tvrditi da je to bila neka posebno razvijena svijest. Recimo, već u periodu od 1947. do 1949, kada su osnivane zemljoradničke zadruge tamo gdje nisu mogle opstati. Tek 1953. godine, nakon što su rasturena mnogo imanja, ljudi hapšeni, uništena sredstva proizvodnje, priznato je da je plan bio pogrešan. Već tada sam stekao averziju prema komunističkoj vlasti, koja se nehumano i nasilnički odnosila prema ljudima. Moram, međutim, reći da je u tom sistemu bilo i jako dobrih stvari: kad se završio Drugi svjetski rat, vlast je pomogla ljudima da stanu na noge, osnovane su tehničke baze za obnovu naselja… Najbolje je bilo to što je poslije rata donesena odluka da se svak’ mora vratiti na svoje, uz pomoć države. Recimo, moja familija je bila prognana u Banju Luku, gdje smo se dobro snašli, i, bez obzira na naš imetak u Bileći, moj otac se više nikad ne bi vratio da nije bilo tog obaveznog vraćanja.

DANI: Po čemu, pored izbjeglištva, pamtite djetinjstvo?

ISOVIĆ: Sjećam se nekih lijepih, malih stvari do 1941. godine, kad mi je bilo četiri-pet godina. Onda dolazi rat, izbjeglištvo, haos. Tada je 700 ljudi u Bileći bačeno u jamu Čavkaricu, a mi smo izmakli toj pošasti i otišli u Banju Luku, gdje sam živio sav rat i završio osnovnu školu. Ni tamo nije bilo mira, jer je Banja Luka bombardirana od Saveznika. Svako jutro smo morali bježati u Vrbanju ili Banjalučki Potok. Istina, živjeli smo solidno jer je otac radio. Moram reći da mi je lijep dio djetinjstva ostao u Banjoj Luci i sada imam živo sjećanje na Šestu pučku školu, u kojoj sam završio četiri razreda. Sjećam se i imena učitelja, recimo Marije Čekrlije, pa rahmetli Rasima Krzića… Sticajem okolnosti, kasnije kad sam upisao fakultet u Sarajevu, upoznao sam se sa jednom djevojkom koja se prezivala Krzić. Kad sam je pitao šta joj je Rasim, rekla je – babo. Također, nakon što sam ranjen i nakon što sam jedno vrijeme živio u Njemačkoj, pa je donesena odluka da svi poslanici koji su pokretni trebaju doći u Sarajevo, u zračnoj bazi u Frankfurtu sam upoznao gospodina koji je bio vršilac dužnosti našeg ambasadora u Londonu. To je bio dr. Muharem Krzić, također Rasimov sin. Ili, recimo, slušajući predvojničku obuku na fakultetu, upoznao sam jednog momka čije mi je ime bilo urezano duboko u sjećanje. Bio je to Enes Čolić, koji 1943. sa mnom išao u Pučku školu.

DANI: Rođeni ste u Bileći, živjeli jedno vrijeme u Banjoj Luci, a često ističete da ste “hrvatski đak”. Kako?

ISOVIĆ: Poslije završene osnovne škole krenuo sam u prvi razred gimnazije u Bileći. Kada smo položili maturu, školskim dekretom je određeno gdje će ko od nas nastaviti školovanje. Ja sam imao sreću da upadnem među pet ili šest onih koji su nastavili ići u višu gimnaziju u Trebinju. Kad sam došao do šestog razreda, otišao sam u Slavonski Brod. Tamo sam imao amidžu čiji je sin emigrirao iz Jugoslavije, zbog stege komunističkog poretka, a kako je bio jedinac, amidža je molio mog oca i majku da me pošalju u Brod, gdje sam išao u Gimnaziju “Zlatko Šnajder” i bio među najboljim đacima. Tu sam završio veliku maturu i stekao prijatelje. Evo, za dvije godine će biti 50 godina od te mature, a do lani je bila živa moja razrednica Olga Miletić. Tamo sam imao jedno solidno društvo, neki od tih ljudi su i danas u javnom životu. Recimo, Zdravko Tomac, s kojim sam sada, naravno, u raskoraku kad je u pitanju politika, pa čuveni šahista Glikstman… Moj razred kao da je bio odabran: bili smo dobri đaci, ali i dobri atletičari, nogometaši, čak i jedriličari. Kad je moja rahmetli mati saznala, natjerala me je da napustim jedriličarstvo, inače bih ja, vjerovatno, završio kao pilot.

DANI: Ali ste završili kao pjevač. Od kada se aktivno bavite pjevanjem?

ISOVIĆ: Kada sam 1955. godine položio veliku maturu, moja velika želja je bila da idem u Zagreb na fakultet. Međutim, pod pritiskom roditelja, morao sam se vratiti u Sarajevo i ovdje sam upisao fakultet. Nas nekoliko smo provodili pauze u hodnicima Pravnog fakulteta i znali bismo i zapjevati. U neko doba je došao moj rahmetli prijatelj Hasko Haverić i maltene me odvukao u ansambl narodnih igara i pjesama studentskog društva “Slobodan Princip Seljo”. U komisiji na toj audiciji su bili stariji studenti i muzičari, rahmetli Selver Pašić, čuveni advokat i harmonikaš, Selim Salihbegović, također advokat i violinista, i drugi. Primili su me iz cuga. Imali smo krasan orkestar od nekoliko violina, viola, klarineta… Jednu harmoniku je svirao Selver Pašić, zatim Suad Balta, koji je umro prije tri godine, prvu violinu je svirao Dragan Trbarić, još uvijek aktivni advokat, drugu Selim Salihbegović i inžinjer Mićo Cvjetičanin, klarinetisti su bili veliki poznavalac engleskog jezika Midhat Ridžanović i Dino Kusturica, čuveni bankar, kontrabas je svirao Mišo Živojinović. Imali smo nekoliko sjajnih gitarista: prva gitara je bio Ilija Eli Vulić, koji je sada sekretar Univerziteta, druga novinar Novica Hajvazović. To su bili sjajni dani ansambla narodnih igara, imali smo dramu, folklornu sekciju, narodni orkestar, dobar hor, koji su vodili pokojni Milan Jeličanin i profesor Ekrem Karadža, klavirista i klarinetista, zatim tamburaški orkestar u kojem je svirao pokojni Mihael Sabljak, zatim Jugo Milić, a vodio ga je Mišo Milić. Mi smo već 1956. otišli u inostranstvo, već 1957. godine smo bili na jednom festivalu folklora u Ženevi, zatim 1958. u Njemačkoj u Odenwaldu kod Frankfurta i u Heidelbergu, iste godine u martu smo bili gosti Krakovskog univerziteta.

DANI: Je li prelazak u Radio Sarajevo bio prirodni nastavak?

ISOVIĆ: Na nagovor ljudi iz ansambla sam otišao na audiciju na Radio Sarajevo. To je bila audicija koju su rijetki prolazili. Jako rigoroznom komisijom je predsjedavao veliki poznavalac pjesme i pjevanja, uvaženi Sarajlija Aleksandar Mlađen, poznat i po pseudonimu Beluš Jungić. Na te audicije je izlazilo po 120 ljudi i bilo je jako teško proći. Kada bi prošao, dobijao bi pravo da ideš na vježbe i da poslije godinu dana snimiš prvu pjesmu. Ja sam cijelu godinu i nešto više proveo sa učiteljima na klaviru, da bih onda dobio termin da snimim samo dvije pjesme: Kad ja pođem iz Sarajeva grada i Kasno prođoh kraj Morića hana, i one su emitirane na dan oslobođenja Sarajeva 1957. godine prvi put. Zanimljivo je da sam bio odbijen na prvoj audiciji. Kolege iz društva su me natjerale i drugi put, kada se ispostavilo da me je jedan čovjek koji me pratio sa harmonikom namjerno opstruirao na prethodnom izlasku. Mukotrpan je to bio rad, ali smo napravili maestralne snimke nekih pjesama, kao što je Kiseljak ili sjajna pjesma Joze Penave Pjesma zavičaju.

DANI: Šta iz tog perioda smatrate najvažnijim za karijeru koju ste poslije ostvarili?

ISOVIĆ: U moje je vrijeme čovjek koji je bio primljen na radio morao imati dobre glasovne mogućnosti, izuzetno korektno građansko ponašanje, obrazovanje… Tek onda bi mu Radio Sarajevo omogućilo da uči pjevanje, jer naturalno pjevanje kratko traje, a kada čovjek nauči tehniku otvaranja usta, usavrši vladanje zrakom i dijafragmom, postavljanje tzv. zračnog stuba koji glasnice pokreće, onda dugo traje. Imali smo dva ili tri pedagoga na raspolaganju svim pjevačima i pored njih još dvojicu ljudi koji su sa notnim zapisom učili izvođača svakoj sevdalinki. Imali smo sjajnog pokojnog Jozu Penavu i Zvonimira Nevžalu, koji su obučavali izvođače sevdalinkama onako kako su one autentično zvučale. I drugi pedagozi koji su radili pri Radio Sarajevu su usavršavali solo pjevanje svakog novog izvođača. Bili su tu, recimo, pokojna Bruna Špiner, Mario Arkus, izvjesna gospođa Ninković itd. Zato pjevači iz moje generacije još traju. U to vrijeme niti jedan od radijskih pjevača nije smio zapjevati u kafani, jer je stroga bila podjela između kafanskih i radioizvođača. Znam da su naši pjevači skidani sa radioprograma samo zato jer su otpjevali jednu pjesmu nakon što je publika u nekom restoranu tražila. Danas je sasvim druga situacija: ljudi pjevaju naturalno, i tu ima onih sa jako dobrim glasovnim mogućnostima, međutim, oni nemaju šansu da traju dugo. Istina, njima idu u korist tehničke mogućnosti: danas maltene mutavi pjevači snimaju. U moje vrijeme se snimalo zajedno sa orkestrom i nije bilo matrica i nasnimavanja. Ja sam skoro 95 posto svih pjesama snimio direktno sa orkestrom, nekad od sedam, a nekada i od četrdeset ljudi, i ako jedan instrument malo pogriješi, nema štiklanja, sve se vraća natrag. To je bio mukotrpan posao.

DANI: Danas se često može čuti kako je sevdalinka bošnjačka narodna pjesma. Vas su, međutim, za pjevanje spremali mahom nebošnjaci, a Vi kao svog učitelja navodite pokojnog Jozu Penavu.

ISOVIĆ: Ismet Alajbegović Šerbo je bio najveći poznavalac sevdalinke, međutim, sevdalinka je pjesma bosanskohercegovačkog podneblja, sa varijantom sarajevskog, mostarskog, posavskog, krajiškog pjevanja, i ona je vezana više za tlo nego za naciju. Tačno je da ona ima elemente orijentalne pjesme i islamskog naslijeđa, ali su izuzetni pjevači i poznavaoci sevdalinke bili ljudi različitih konfesija. Recimo, Jozo Penava je bio Hrvat, ali se zajedno sa Šerbom smatra najvećim poznavaocem sevdalinke. Imali smo sjajnih interpretatora među kojima mnogi nisu bili Bošnjaci, odnosno muslimani. Svakako, najveći pjevač tih dana je bio Zaim Imamović, zatim Zumra Mulalić, Munevera Berberović, Kadra Karahasanović, ali i Jozo Kristić – koji je danas potpuno nepoznat, jer Radio Sarajevo nije sačuvalo niti jedan njegov snimak – pa Mile Petrović, Radmila Jagodić.

DANI: Već ste rekli da ste bili antikomunista. Međutim, bili ste zvijezda u vremenu kada se tražila politička legitimacija uspjeha. Znači li to da ste, makar i nesvojevoljno, bili član partije?

ISOVIĆ: Ne, ja sam bio komunistomrzac i to se znalo, ali mi to nije mnogo smetalo. Popularnost je jedan sladak, ali težak teret koji treba znati podnositi. Morate uvijek biti ljubazni, ne smijete praviti skandale, i ja sam imao dovoljno pameti da se uvijek nađem na pravom mjestu. U početku smo mi bili pod kapom Radio Sarajeva, oni su organizirali koncerte i oni su nas slali, i ako bi imali neki gaf, pjevači su skidani sa Radio Sarajeva, na neko vrijeme ili trajno.

DANI: Danas mnogi svoj neuspjeh pravdaju time što su bili pripadnici nedominantnih naroda u Jugoslaviji. Jeli Vama to što ste musliman ili što ste iz Bosne bilo otežavajuća okolnost?

ISOVIĆ: Naprotiv, mi smo imali jako veliki rejting: svi pjevači iz Bosne i u svim krajevima bivše države, naročito u Srbiji i Beogradu. Ja i ne znam koliko sam koncerata održao u Domu sindikata; rahmetli Zaim Imamović je tresao Beograd. U Sloveniji smo imali veoma uspješne nastupe: ja sam napunio halu Tivoli, recimo, 20 ili 30 puta, u Zagrebu sam imao sjajne nastupe na Šalati pred 10.000 ljudi… Nacionalizam je krenuo 1969, već uveliko 1971, a poslije je kao odgovor na hrvatsko proljeće krenula kontra – jedan tajfun srpskog nacionalizma. Vice Vukov je proglašen nacionalistom samo zato što nije znao podnijeti provokacije srpskih pjevača i muzičara srpske nacionalnosti. Inače, on nije bio neki nacionalista, u najmanju ruku je bio manji od ovih koji su ga provocirali. Onda je počelo i dobacivanje, ne svugdje i ne uvijek, ali dešavalo se da meni na Pjesmi ljeta 1972. čovjek iz publike vikne na megafon: “Nemojte glasat’ za Turčina!” Međutim, ja sam imao neka iskustva, znao sam manevrirati, a i uzvratiti udarac u jednoj mjeri. Dolazio sam u konflikte, ali je uvijek bilo ljudi koji su bili na mojoj strani. Eto, recimo, na Pjesmi ljeta, kada sam bio jako provociran od Predraga Živkovića Tozovca i Cuneta Gojkovića, imao sam podršku ljudi iz studentskih dana. Sjajni klarinetista Blagoje Petrović mi je rekao: “Provociraju te, vidim, na sve moguće načine. Gledaj da budemo pametni, najbolja nam je varijanta da ih izmarišemo.”

DANI: Je li tačno da ste sa Titom bili 60 puta? I šta danas mislite o Josipu Brozu?

ISOVIĆ: Nisam 60, ali jesam dosta puta. Maršal Tito me je osobno znao: on je bio korektan gospodin, koji je znao nositi bijele rukavice i lijepo se obući, lijepo se ophoditi. O njemu sud treba da donese povijest, a meni je bilo lijepo sa njim. Kada god je Tito dolazio u Stojčevac ili Dom Armije, bilo mu je drago kad se ja pojavim. Mene je uvažavala i Jovanka Broz, njegova supruga, i žao mi je što ona danas provodi tako ružnu starost u Beogradu, ipak ona to nije zaslužila. Jovanka je bila prva dama i žena jednog velikog predsjednika. On je u svakom pogledu bio interesantna osoba. Sjećam se nekih njegovih anegdota: nas su Rusi kritizirali zato što nismo svirali u njihovu sviralu, a jednom kad smo primili pšenicu iz Amerike da se prehranimo, oni su nam predbacivali da smo dobili škart. Tito im je duhovito odgovorio da ta pšenica nije ništa bolja ni gora od njihove koju nikad nismo dobili. Također, poznavao sam cijeli niz vojnih ličnosti, sa nekima sam bio u dobrim odnosima, dok sa nekima nisam, ali sjećam se po lijepom nekih generala kao što je pokojni Pero Kosorić, koji je bio komandant u Sarajevu, zatim Žeželja, koji je bio Titov pratilac – sa njim sam proveo jednu cijelu noć, naravno, ništa nismo razgovarali, samo smo pjevali u Novosadskoj banji; dopadao mi se Avdo Humo i njegova supruga, bili su uvijek odmjereni. S druge strane su oni što bi, ako ne bi Tito došao na neki prijem, upražnjavali alkohol i divljali. Zamislite kako podivlja, recimo, jedan šef Udbe za grad Smederevo! Baš taj je znao jako ružno dobacivati Džemalu Bijediću, čak za stolom dok smo sjedili. To je bilo jedno vrijeme i sretno i nesretno: nesretno što smo bili u komunističkom okruženju, a opet sretnije nego u istočnim zemljama, Bugarskoj, Češkoj ili Poljskoj. I mi smo živjeli u nekoj neimaštini jedno vrijeme poslije Drugog svjetskog rata, ali je entuzijazam vladao. Najveći kapital je bila sigurnost za ljude i građane: vi ste mogli sa milion maraka noćiti na vrhu Jahorine i da ih stavite pod glavu a da se ništa ne desi. Ja Tita nisam mogao mrziti, iako nisam volio komunizam, ali mnogo ljudi oko njega nije valjalo. Doživio sam da Titov general, koji bi čuvao tuđe koze, jer nije imao škole, da nije otišao u partizane, nakon pojave Slobodana Miloševića počne da pljuje po Titu, i ja sam kao antikomunista skočio da ga branim. To je vrhunac nepoštenja: valj’o mu je Tito više nego otac, a nije on jedini. Nisam za to da se danas osnivaju neka udruženja radi pomena Maršala Tita. On je odigrao svoju povijesnu ulogu i prepustimo ga povijesti – neka mirno odspava svoj vječni san. Komunizam je nepovratno otišao i to mora svak’ da zna. Mislim da je Tito obmanjivan od ideologa tipa Kardelja ili Moše Pijade. Kardelj je na nama vježbao, dok je u Sloveniji bio u slaboj formi.

DANI: Već se kao legenda prepričava jedna sarajevska pijanka jugoslavenskog policijskog bossa Aleksandra Rankovića kojoj ste i Vi prisustvovali. Sjećate li se te večeri?

ISOVIĆ: Tito nije mogao sve da drži na uzdi i ljudi su mu se otimali. Ranković se vrlo rano oteo, zatim Svetislav Stefanović, drugi čovjek tajne policije. Bilo je dosta bahatih i bezobraznih, kojima niko nije ništa mogao: Slobodan Penezić je bio dahija i na jednoj bi velikoj proslavi u Užicu, koja je trajala četiri-pet dana, kad malo potegne, tjerao dame da mu se popnu na sto i da mu pjevaju. Naravno, one su to odbijale. Što se Rankovića tiče, kada se završio Četvrti kongres Saveza boraca, pred Rankovićev pad je to bilo, pozvan sam sa orkestrom Radio Sarajeva u Hotel “Evropu”. Koča Popović je bio tu i nije htio sjediti sa Rankovićem i njegovim, čak mi je šapnuo: “Ovo je tamo bagra”, i pokazao na Rankovića, koji je noć proveo u enormnom trošenju alkohola – kad je htio da ide u WC, vodio ga je pokojni Vlado Šegrt. U to vrijeme ja sam bio poručnik u rezervi, i trebao sam se sutradan javiti u kasarnu u Lukavicu. Rečeno mi je, međutim, da oni nastavljaju na Tjentištu i da tamo odem. Zatekao sam ih oko logorske vatre i tu su se dokusurivali alkoholom. Kasnije smo bili u Hotelu “Sutjeska”, gdje je u neko doba vrlo pijani čovjek, predsjednik Izvršnog vijeća Rudi Kolak, počeo veoma neumjesno dobacivati Zehri Deović, pa i meni, i ja sam došao u konflikt sa njim. Nakon provokacija bio sam i ja vrlo neprijatan prema njima i prema tom Kolaku, kojeg sam htio uhvatiti za vrat i udaviti. Vlado Šegrt me povukao za kragnu od uniforme i rekao, dosta. Zehra je pobjegla kroz kuhinju u neku sobu, ja sam izašao napolje, sjeo u auto i otišao. Očekivao sam tada svašta, međutim, nije mnogo prošlo vremena, izašao sam sa rahmetli suprugom i na Slatkom ćošetu čuo od jednog momka koji je prodavao novine da je pao Ranković.

DANI: Gospodine Isoviću, da li ste se Vi obogatili u komunizmu?

ISOVIĆ: Nažalost, nisam. Ja sam među prvim ljudima koji su imali zlatne i srebrene ploče, što je značilo ogromne tiraže, ali tada su izvođači dobijali od izdavača dva posto, vrhunski četiri, a ja sam jedini dobijao šest posto, tek pred kraj vladavine komunizma deset. Istovremeno, trgovinama je ostajalo 40 posto od prodaje! Na tih šest posto autorska agencija je uzimala još pet posto provizije, plus savezni, republički i općinski porez.

DANI: Koliko ste ploča snimili?

ISOVIĆ: Nemam tačnu evidenciju, ali je u pitanju ogroman broj: imam 30-ak zlatnih i srebrenih ploča. Bitnije je, međutim, dostojanstvo, red koji je vladao i poštivanje. Meni danas, nakon što sam postigao sve što se može postići na estradi, mladi pjevač poruči da je vrijeme da ostavim mikrofon, iako mislim da sada najbolje pjevam.

DANI: Broja koncerata se sigurno ne sjećate. Pamtite li barem prvi?

ISOVIĆ: Prvi solistički koncert sam imao u Domu sindikata u Beogradu 19. marta 1963. godine, kada je svako sjedište imalo jedan mali buket ljubičica i moj program. U to vrijeme je koncert značio sjedenje u lijepoj dvorani, sa kravatom i leptir-mašnom, a ne kao danas kada je koncert u velikoj sali gdje se natrpa što više ljudi koji stoje, puše, piju i gdje djevojke jašu na vratovima. To nije koncert, to je halaša.

DANI: Postoji priča da ste na jednom koncertu upravo u Domu sindikata zapjevali bez mikrofona i da Vas je čula cijela dvorana. Je li tačna?

ISOVIĆ: Tako je koncert počeo. Imao sam goste, folklorni ansambl iz Beograda i jedan igrački par – Bratislav Grbić i Živka Đurić i dva orkestra koja su me pratila. Na početku je orkestar davao intonaciju, a ja sam ulazio kroz salu sa 2.000 ljudi i krenuo pjevati. Imao sam zakačen mikrofon na reveru koji je trebao da prenese zvuk na pojačala, međutim, on je zatajio i ja sam punim glasom pjevao tu uvodnu pjesmu Otvori vrata od hamama, Zlato, Zlatijo i išao kroz publiku. Poslije su nastajale i anegdote o mom pjevanju. Na jednoj turneji me je bolio krajnik i ja sam se malo požalio. Poslije je to Tozovac ovako prepričavao: “Mali pevači se poradovali kako je došlo vreme da mu odrube glavu na bini. Onda iziđe Saja pa riknu, a oni sve misle – pa kako peva kad nije promukao.”

DANI: Jesu li Vaš tržišni uspjeh pratila priznanja kritike?

ISOVIĆ: Pokupio sam sve što se moglo pokupiti od nagrada: davno sam dobio estradnu nagradu BiH i estradnu nagradu Jugoslavije, koju mi je predao Stjepan Mihaljinac u Sarajevu, na svakom festivalu gdje sam učestvovao bio sam ili prvi ili drugi, počevši od prvog Ilidžanskog festivala 1964, kad je dominantna pjesma bila Jablani se povijaju. No, sa pjesmom koja će kasnije biti proglašena pjesmom decenije – Kad sretneš Hanku – doživio sam festivalski fijasko u Beogradu. U žiriju su bili i poznati nacionalisti Vasko Popa i Vojislav Kostić, i odlučili su da pjesma koja je uzdrmala dvoranu Doma sindikata dobije treću nagradu publike za tekst!? Pokojni Rade Jovanović je bio toliko uvrijeđen da je godinu dana bio potresen. Ljudi su ganjali žiri po sali, a jedan Radetov prijatelj, koji je bio kelner u Hotelu “Slavija”, nekoliko je mjeseci poslije odbio uslužiti Popu i Kostića. Znam da im je rekao: “Bježite iz mog rejona, nemojte da vas proturim kroz ruke.” Bio je iz Foče, a zvao se Jovo Vujičić.

DANI: Za Sarajevo se često kaže da je to grad koji ne trpi uspjeh svojih stanovnika. Kako se prijestolnica odnosila prema Vama?

ISOVIĆ: Najteže je u svom gradu biti efendija. Ovdje sam doživljavao ogromne uspjehe: kada je “Ilidža” prebačena zbog nevremena u Skenderiju, bilo je to i 1970. i 1971, oba puta sam pobijedio. Sa pjesmom Stoj, mjeseče sam od pet mogućih nagrada dobio četiri. Tada je neka žena nosala po sali transparent: “Naprijed, Sajo Sarajlijo”. Isto tako sam doživio i razna omalovažavanja. Najviše sam bio omalovažavan od RTV Sarajevo: u mojih 46 godina staža imao sam samo jedan show od sat vremena, koji su oni iskoristili i prodali kao videokasetu. Imao sam nesreću da su me mrzili producenti Radio Sarajeva, koji su bili nacionalisti, pa kad bi im naredili da mene nađu da učestvujem u emisiji, obično bi rekli ili je bolestan, ili je na putu, ili neće. Istina, bilo je i moje krivice: oni me pozovu na snimanje u devet ujutro i ja sam znao sjediti u studiju do 13 sati, kada počnu namještati reflektore, da bi u 17 počeli neku hladnu probu, pa toplu… Znao sam uzeti stvari i otići. Štitio sam svoj integritet i nisam htio da sa mnom manipuliraju kao sa nekim nedonoščetom. Zbog toga su me proglasili bahatim, a samo sam tražio da budemo tačni i jedni i drugi.

DANI: Jeste li, osim muzičkih nagrada, ikada dobili ikakvo društveno priznanje?

ISOVIĆ: Nikakvo društveno priznanje me nije zapalo. I 1970. i 1971. godine sam nominiran od vrlo ugledne grupe građana koju su predvodili Osman Maglajlić iz Izvršnog vijeća i Suad Balta, inžinjer, koji je nekad svirao u studentskom orkestru, iz Unioninvesta, sa velikim brojem potpisa, za Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva. Međutim, glat su me skinuli.

DANI: Dobro, još ste u igri.

ISOVIĆ: Pa, eto, volio bih da je dobijem i da postupim isto kao i Marko Vešović: da im je vratim, jer se ne bih htio izjednačiti sa onima koji su je glat dobijali.

DANI: Vi ste jedan od osnivača Stranke demokratske akcije. Kako je došlo do toga i šta Vas je privuklo takvoj političkoj opciji?

ISOVIĆ: Ljudi obično kažu: on dobro pjeva i ništa drugo ne zna. Ja sam svestrano obrazovan čovjek, a politikom sam se počeo aktivno baviti 1990. godine, samo zato da bi se sačuvala Bosna i narodi u njoj, inače nisam imao nikakvih poriva da se angažiram kao profesionalni političar. Ja sam među četiri prva potpisnika akta o osnivanju SDA i ponosim se time što sam dao ime stranci, odnosno što je izbjegnut bilo kakav nacionalni predznak. Druga je stvar to što se sa strankom dešavalo poslije. Kao patriota i kao svjestan čovjek nastojao sam da dam svoj doprinos u borbi protiv agresije.

DANI: Prilično ste diplomatski izbjegli da govorite o SDA. Zašto?

ISOVIĆ: Dao sam nemjerljiv doprinos osnivanju i udaranju temelja SDA, međutim ta stranka mene nikad nije vrednovala kao čovjeka koji treba da o nečemu odlučuje, uvijek su odlučivali neki drugi ljudi koji su se pojavili iz zapećaka. Također, uvijek sam govorio da se SDA ne smije deklarirati kao rezervna Islamska zajednica: stranka je političko vodstvo jednog naroda, a IZ duhovno, jer bošnjački narod je opstao zahvaljujući IZ-u i sad je ružno da joj se kao konkurent pojavljuje neka politička stranka i da koristi vjersku žicu. Međutim, nisu krivi samo ljudi iz SDA, krive su i okolnosti.

DANI: Vi ste bili svjedok unutarstranačkih previranja, sukoba Izetbegović – Zulfikarpašić, zatim razlaza s Abdićem. Kako su te borbe izgledale iznutra?

ISOVIĆ: Sukob između Zulfikarpašića i Izetbegovića je počeo na jedan čudan način i mislim da je povod tog sukoba bio jedan događaj sa Gradskog odbora SDA Sarajeva, koji je sa 10 općina bio jedan od najsnažnijih segmenata SDA. Tu je, na neki način, krenuo otpor ljudima koji su dolazili kao samozvani izaslanici da nadgledaju rad odbora. Kada smo vidjeli da Zulfikarpašić pretendira na titulu predsjednika, onda smo manevrirali, čak smo samoinicijativno osnovali kvartet ljudi koji su radili na ideji pomirenja Zulfikarpašića i Izetbegovića, ali nismo uspjeli. Istina je da je pomirenju bio bliži gospodin Izetbegović, ali… Što se tiče Fikreta Abdića, ja nikada nisam ni bio za to da se on primi u SDA, ali su pobijedile megalomanske želje za što većim brojem glasača. Mislilo se da će on donijeti neke glasove, a donio nam je veliki belaj i ono što se teško može ispraviti u Krajini.

DANI: Je li tačno da je među ljudima koji su radili na pomirenju bilo i onih koji su tvrdili da bi dobro bilo da niti jedan od njih dvojice ne nastavi voditi SDA?

ISOVIĆ: SDA se ne bi raspala da je gospodin Izetbegović napustio čelništvo stranke kad je postao predsjednik Republike BiH. Problem SDA je priliv ljudi koji nam nije trebao. Recimo, kada smo nas trojica-četvorica koji smo u sportskoj hali držali osnivačku skupštinu, pozvali jednog gospodina da prisustvuje, on je rekao: “Nemojte mene, molim vas, tamo”, da bi kasnije došao i uvukao se u vrh SDA. Zatim, SDA se ponašala kao Centralni komitet: ogroman broj kadrova je dovodila iz malih mjesta i ruralnih sredina, zanemarujući sve ono što ima u Sarajevu. Evo, i danas je među uticajnim ljudima u SDA najmanje Sarajlija: predsjednik Tihić je iz Šamca, Terzić iz Travnika, Palavrićka iz Tuzle…

DANI: Kako ste Vi doživljavali saradnju SDA sa HDZ-om i SDS-om početkom devedesetih, a kako kasnije?

ISOVIĆ: Strašno se borim protiv toga da se izjednačavaju SDA i HDZ i SDS, jer ipak je ovo nacionalna, a ono su nacionalističke stranke. Ali, kao i 1990, zamjeram Stranci što koalira sa SDS-om budući da je tu stranku u međuvremenu proglasila terorističkom. HDZ je ipak nešto drugo: mi smo sa njima dobili referendum o samostalnoj BiH. Istina, tada se još nisu iskristalizirali nacionalisti u HDZ-u. Malo kasnije će iskočiti Boban pod Tuđmanom. Dok je bio Kljuić, to je bila nacionalna stranka, ali ne i nacionalistička.

DANI: Zašto je SDA u to doba istovremeno učestvovala u tajnim pripremama otpora i preko Izetbegovića poručivala da mirno spavamo jer je za rat potrebno dvoje? Također, smatrate li da je ta stranka, kao vladajuća, učinila dovoljno u odbrani BiH?

ISOVIĆ: Dok je istočna Hercegovina još 1924, u doba Maja Vujovića i Komita, stradala dok su naši preci spavali sa puškama pod glavom, dotle su Mostarci pili žilavku i jeli janjetinu; dok je istočna Bosna stradala u pokoljima, u Sarajevu se pilo i jelo uz saz. Mi iz Hercegovine uvijek smo bili oprezniji, a gospodin Izetbegović potiče iz ravničarskog kraja i riječ je o takvoj osobi koja nije mogla imati predodžbu o zlu koje će doći. Ja sam preživio to zlo 1941. godine. Slažem se, međutim, s njim da je za rat potrebno dvoje, ali za agresiju je jedno dovoljno. Ipak, nije mala stvar poziv bošnjačkoj omladini da se ne uključuje u redove rezervista i vojnika JNA koji treba da budu poslani na Hrvatsku. Naravno, bilo je i strašnih grešaka: šverc oružjem i ratnim materijalom je najveće zlo koje je moglo zadesiti napadnutu BiH. Nisam bio svjedok, ali sam čuo od mnogih, najviše od generala Nijaza Batlaka, odnosno Mate Šarlije, za ljude koji su prodavali oružje i tako se obogatili. Nek’ im služi na čast i sigurno da neće dobro proći, jer kad-tad će se otvoriti rasprava o tome. Vidite, možda je gospodin Izetbegović trebao imati bolji korpus saradnika. Bilo je nesretno odabranih ljudi, poput Armina Pohare ili nekakvog KOS-ovog oficira koji mu je gurnut kao savjetnik, a najdobronamjerniji ljudi su bili potisnuti. Na neki način smo bili malo i zloupotrijebljeni.

DANI: Slažete li se s tezom da je jedna od grešaka SDA i insistiranje na mladomuslimanskim korijenima?

ISOVIĆ: Naravno. Ja sam prijatelj Mladih muslimana, ali to su ljudi koji su se borili za vjeru, a ne za naciju i to je sasvim druga stvar. Vjera je neuništiva i suviše je dubok korijen islama. Ponovo dolazimo do toga da je najveća greška SDA kadrovska politika, koja je nanijela mnogo štete Stranci koja se trebala profilirati u jednu modernu političku partiju.

DANI: Zašto je Izetbegović vodio ili tolerirao takvu kadrovsku politiku?

ISOVIĆ: Ma, nije njemu bilo lako. On je čestit čovjek, a ljudi su mu se nametali. I to jesu njegove greške, ali ljudi omađijaju. O tome kakva je on osoba govori i to da je sve one koji su njega maltretirali u komunizmu zadržao i većina bolje danas živi nego ja kao osnivač SDA. Nije zagovarao nikakav revanšizam i to mu je za svaku pohvalu, jer su i on i neki drugi ljudi proživljavali grozne stvari. Gledao sam 1983. kako se aplaudira presudi, a i ti koji su ga optuživali na sudu su kasnije bili na visokim pozicijama.

DANI: Možemo li govoriti o onome što je, vjerujem, značajno obilježilo Vaš život, o teškom ranjavanju? Kada ste i kako ranjeni?

ISOVIĆ: Trećeg augusta 1992. To je bio čudan dan: ja sam bio u Predsjedništvu kod Stjepana Kljuića, a zaboravio sam da mu donesem jedan vrlo važan spisak. Popili smo kafu u Predsjedništvu i dogovorili se da se ja vratim oko jedan sat. Pošto se pucalo i bombardiralo, imao sam posebnu maršrutu kuda idem. Došao sam kući, i kako sam pošao da uzmem taj spisak, odjeknula je eksplozija. Moj sin je rekao: gađaju nas sa gornje strane, sad će sa donje, bježi u podrum. On je umakao, a ja samo što sam rekao eto me, granata je udarila u jedan zid na avliji, cijeli snop gelera se odbio prema meni i…

DANI: Liječili ste se prvo u Sarajevu, kasnije i u inozemstvu…

ISOVIĆ: Bio sam 90 dana u bolnici u Sarajevu. Kada sam ranjen, odveli su me na Traumu, gdje su se slučajno zatekli moji prijatelji; dr. Safet Ćibo, Osman Durić, Željka Novak-Rukavina i Derviš Tunović, pa su me onda prebacili na Ortopediju. Sve vrijeme transporta sam bio svjestan iako sam gubio mnogo krvi. Onesvijestio sam se pred operaciju na minut-dva. Bila je to, da tako kažem, klasična operacija, poslije koje mi je ostala velika rupa na leđima koju je trebalo zatvoriti. Tada su poslanici tražili da se izmjestim jer ću ovdje od infekcije umrijeti i nekako je Avdo Hebib napravio ilegalni dogovor da me provuku u velikoj koloni transportera. Prvo su zavarali trag tako što su me nekim kolima odvezli negdje drugo, a onda sam UN-ovim transporterom prebačen na aerodrom. U strahu sam prošao tu njihovu čuvenu Kasindolsku ulicu i stigao na aerodrom, gdje sam čekao avion. Međutim, tog dana nije bilo nijednog leta za Zagreb i morao sam ranjen noćiti na aerodromu koji nije imao krova, a padala je strašna kiša. Bio je 28. oktobar 1992. Zahvaljujući znanju francuskog jezika, stupio sam u vezu sa jednim vrlo ljubaznim francuskim pukovnikom: pričali smo o francuskoj književnosti i ja sam mu se dopao, pa mi je dao stražu od tri vojnika i jedan kontejner koji ne prokišnjava i namjestio mi unutra da noćim. Sutradan sam odletio za Zagreb, gdje sam smješten u Stubičke toplice. Nakon oporavka, koji je nadzirao profesor Izet Aganović, otišao sam u Dubrovnik, gdje imam kuću, koja je bila sva poharana. Tamo sam stanovao kod mog prijatelja Ive Njivića, desetak dana, dok rahmetli supruga nije sa prijateljima uspjela osposobiti kuću za život. Tu smo u miru proveli nekoliko mjeseci, sve dok nisu krenule telefonske prijetnje, navodno od nekih izbjeglica iz Viteza. Jedan prijatelj koji je radio u obavještajnoj službi u Dubrovniku mi je savjetovao da se izmjestim. I otišao sam za München, gdje sam se uključio u različite humanitarne akcije. Sjećam se kad smo poslali milion i 114 hiljada kila hrane, mojim je parama plaćeno 2.400. Sve je nestalo: teret je došao do Ljubljane i to je prihvatila mafija. Njemačka policija je to dugo istraživala, a neki čovjek, Čizmić se preziva, rekao je da će cijeli život provesti tragajući za pljačkašima. Ali to je svakako unepovrat otišlo. U međuvremenu mi se supruga razboljela od raka debelog crijeva i urađena je operacija u Njemačkoj, ali bilo je kasno. Vratio sam se ponovo u Dubrovnik, već je 1995. godina, i ona umire 26. maja.

DANI: Iste godine kada Vaš sin piše Šehidski rastanak, jednu od najljepših savremenih pjesama.

ISOVIĆ: Čim je agresija krenula, jedan mladi momak, Emir Memišević, izbjeglica iz okoline Milića, došao je kod mene, bilo mu je nekih sedam-osam godina, i molio me da mu dam harmoniku, jer on, kao, svira. Posudio sam neku harmoniku i on je svirao Nizamski rastanak i pjevao neki tekst. To mi je dalo ideju da oživim tu pjesmu i da je preimenujem u Šehidski rastanak. Kasnije sam u Njemačkoj teškom mukom došao do ploče snimljene devetsto trideset i neke godine. Benjamin (Safetov sin, op.ur.) je dugo pisao tekst, da bi se jedan dan javio i rekao: “Napisao sam i mislim da je jako dobro.” Da ga je napisao bilo gdje drugo, doživotno bi bio slavljen. Međutim, to je bilo jedno vrijeme, sve se brzo zaboravilo. Osim pjesme.

DANI: Krajem te 1995. godine je potpisan Dejtonski mirovni sporazum. Malo je poznato da Vi kao skupštinski poslanik nikad niste dali svoj glas za verifikaciju tog, već potpisanog i praktično prihvaćenog dokumenta.

ISOVIĆ: Naravno da nisam, niti bih. On je potpisan pod prisilom, a gospoda koja su potpisala nisu našla za shodno da to barem zaustave, tako što bi tražili vrijeme da se konsultiraju sa parlamentarnim zastupnicima. Greške Dejtonskog sporazuma su užasne: prvo, to je silna nagrada agresoru, zatim katastrofa je to što se nije preciziralo da se svaki protjerani građanin mora – ističem: mora – vratiti na svoje, kao što je bilo u Jugoslaviji poslije 1945. Dobro bi bilo kad bi potpisnici Dejtonskog sporazuma makar dali jednu jasnu izjavu da su to potpisali pod prisilom.

DANI: Je li tačno da ste jednom od potpisnika, nakon što je rekao da nije imao izlaza i da je morao staviti svoj potpis, rekli: Što se nisi ubio?

ISOVIĆ: Da. Prije Daytona, opunomoćen je Muhamed Šaćirbegović da u Ženevi potpiše dokument koji je značio praktično priznanje Republike Srpske. Ja to ne bih potpisao, radije bih skočio kroz prozor: ja kao pojedinac ništa ne značim u odnosu na sve one građane BiH koji su unazađeni ovakvim stanjem.

DANI: Šta je razlog Vašeg polaganog javnog političkog nestanka, još od kraja rata pa sve do proteklih izbora?

ISOVIĆ: Moj poslanički mandat je prestao 1998. godine zbog novih izbora i ja bih nastavio poslaničku dužnost i dalje da me ljudi iz SDA, prvenstveno Halid Genjac, nisu žestoko uvrijedili. Sjećam se da su me zvali u deset ujutro da potpišem ponovo kandidaturu i rekli da je rok do pet popodne. Shvatio sam da im ne trebam ali da nisu našli boljeg.

DANI: Jeste li Vi nakon toga ostali član SDA?

ISOVIĆ: Deklariram se kao osnivač, a ne kao član SDA.

DANI: Vi, očito, volite Sarajevo. Kako ga danas doživljavate?

ISOVIĆ: Prvenstveno kao nesigurno mjesto. Policija je u Sarajevu, a i u cijeloj državi, sputana. Radeći pod nekakvim nadzorom IPTF-a i sad policije Evropske unije, policajci jednostavno nemaju mandat da reagiraju u svakoj prilici. Mi smo ovdje u jednom groznom kolonijalnom položaju, u kojem stranci ne poštuju zakone ni Federacije, ni BiH, u kojem se svak’ hvata pištolja, noža… Sa druge strane je, da tako kažem, naš vandalizam i nedostatak građanske svijesti.

DANI: Kako kao musliman praktičar, da tako kažem, doživljavate pojave koje ne korespondiraju sa bosanskim poimanjem islama?

ISOVIĆ: Ja sam odgojen u islamskom duhu, iz takve sam familije da sam uvijek znao i šta sam i šta nisam, i mislim da je islam jedan, onakav kakav je po Kur’anu, a sve druge varijante su put u propast svih muslimana, naročito onih koji prihvataju nekakve grozne brade i pantalone do pola noge. Ja volim Bošnjaka koji je islamske vjere, koji je obrazovan i osjeća se Evropljaninom.

DANI: Slažete li se da za Bošnjake može biti pogubno njegovanje kulta žrtve?

ISOVIĆ: Naravno da se slažem. Nije upitno ko je najveća žrtva, ni ko su ostale žrtve. Međutim, na temelju statusa žrtve mi ne možemo graditi budućnost. Glorifikacija žrtve je pretjerana i dovodi upravo do omalovažavanja žrtve. Porazno je to što se pozicija žrtve uzima kao argument dok se žrtve zaboravljaju. Zato je moguće da umjesto 50.000 ljudi godišnjicu pada Srebrenice obilježi 50 žena iz Srebrenice koje same nose transparente.

DANI: Kako živite penzionerske dane?

ISOVIĆ: Normalno je da čovjek doživi penziju, međutim, nije normalno da on ne uživa blagodati te penzije. Ja sam jednom rekao: da sam čuvao ovce, imao bih veću penziju. Moja penzija je 164 marke, to nema nigdje: da estradni umjetnik koji ima iza leđa to što ja imam ne uživa plodove svog rada. Nastranu sve što sam proživio u ratu, volio bih samo da mi vrednuju učinjeno do 1990. godine jednom solidnom penzijom. Moja satisfakcija je to što me ljudi vole: meni od Vječne vatre do Baščaršije treba tri sata pješke, dok se sa svima upitam. Nadam se da sam ostavio utisak dobronamjernog čovjeka i mislim da nemam neprijatelja, izuzev budala, a budala je svakom neprijatelj.

DANI: Gospodine Isoviću, kad akšamlučite, šta zapjevate za svoju dušu?

ISOVIĆ: Za intimna druženja imam repertoar koji niti se ikad čuo, niti se čuje, niti ću ga snimiti. Od, recimo, prefinjenih sevdalinki, pa preko starih gradskih pjesama, do nekih pjesama zabavne muzike. Najčešće pjevam stare sevdalinke, recimo, pjesmu Na Ophodži prema Bakijama. Volim i vranjanski sevdah, ja ga ne pjevam autentično, već na svoj način, pa volim vojvođansku pjesmu Anđelija vodu lila i tako dalje.

[Anonymous]

#5121

Njega mozes svrstati u njegovu ligu,Alahrahmetile kad zapjeva,izvlacio bi mi zadnji gram sevdaha iz mene.Sto neko rece,da i slavuj umukne,prepoznajuci kajdu rahmetli Zaima Imamovica,koji je na njegov specifican nacin izgradio sevdalinku,ne osvrcuci se,hoce li ga ko voljeti ili ne.
Jer mladi pjevaci u malom procentu,su krenuli biti umjetnici bez da gledaju koliko ce steci onog sto se zove materijalnom dobiti.To Zaimu nije bilo u fazonu,crtavsi dalje na platnu,koje se samo vidjelo u njegovoj skromnoj umjetnickoj dusi.Neka dragi Alah podari lijepi dzenet,nasem ucitelju sevdaha…Twin Peaks

[Anonymous]

#5149

Il je vedro il oblacno,il je tamna noc…..
na neki novi nacin,izvedbom ove pjesme,skrenula je na sebe paznju,jedna za mene diva sevdaha.Nikad u vrhu,ali mozda je to samo dokaz da smo je slusali premalo,a mnogi cak ni culi za nju nisu.Sto je prilika podsjetiti svijet,ne samo da je ovih godina,demonstrirala kako se pjeva sevdalinka,nego je to pokusala,a u tome potpuno uspjela,pjevati sevdah na jedan nacin,koji mogu to samo oni da urade,jesu Emina Zecaj i rahmetli Adi Lukovac.Ta pjesma u njihovoj izvedbi,ova gore navedena,vraca nas Bosance i Hercegovce,tamo u dio nasih dusa u koje nismo uopce zavirili.Jer kad je slusate,dovede vas tacno tamo gdje vas je majka izgubila,i nakon dvadeset godina ponovo nasla,u zagrljaj ljubavi i patnje,kojom mozes nazvati rijeci sevdah.
Eminu Zecaj mozemo sa pravom svrstati u legende,jer ona to stvarno zasluzuje….Twin Peaks

[Kaza]

#5150

Evo Twin da te podrzim u ovom o cemu si pisao time sto cu postaviti link na kome mozete poslusati uradak rahmetli Adija Lukovca i Emine Zecaj.

http://www.youtube.com/watch?v=AtvT1bPZMi8

[Author]

Posts