[Kaza]

#5728

Kremanska buna
Objavljeno:
Sub, 13. 09. 2008. 15:30

PROROCI KUSTU SELE U ISTANBUL

U istom mestu gde se Vojislav Koštunica pre osam godina dizao u nebesa, a gde je slavljen sam lik i delo Emira Nemanje Kusturice, isti meštani poručili su mu da ide u Istanbul ili Novi Pazar, pa neka tamo gradi zelene parkove.
Gospodar ljudi i teritorija: Emir Nemanja Kusturica

Piše: Dejan Kožul

Sve je počelo još u sredu, kada su za sada nepoznati počinioci u mestu Bulibanovac na Tari sekirama uništili natpis Park prirode Mokra gora. Buntovni stanovnik jednog od sela podno Mokre gore, koje je odlukom Vlade Srbije iz 2006. godine pripojeno Parku, samo je najavio ujdurmu koja se nastavila u Domu kulture u Kremanima.

Naime, u istom mestu gde se Vojislav Koštunica pre osam godina dizao u nebesa, a gde je slavljen sam lik i delo Emira Nemanje Kusturice, isti meštani poručili su mu da ide u Istanbul ili Novi Pazar, pa neka tamo gradi zelene parkove.

Vlada Srbije ondašnjeg premijera Vojislava Koštunice 2006. godine donela je uredbu po kojoj se Park prirode Mokra gora sa 3.500 hektara ima proširiti na 10.000. Kada je tačno uredba stupila na snagu, nije sigurno, ali to u ovom trenutku nije toliko ni važno, jer je baš ovih dana počela da se primenjuje, što je iznenadilo i meštane, ali i predstavnike lokalne vlasti, koji kažu da su za uredbu saznali iz novina.

Neki od njih su, međutim, saznali za uredbu tek kad im se na imanju pojavila tabla sa gorepomenutim natpisom. Reakcija je bila brza, tabla je uništena, a dan posle usledio je skup stanovnika četiri užička sela (Kremna, Stapari, Bisoka i Vrutci) kako bi se raspravljalo o uredbi. Skup je ličio na sve osim na argumentovanu raspravu. Pretilo se motikama, sekirama, pištoljima, a sve pod izgovorom:

„Ne damo svoju dedovinu!“

Bilo je tu i onih koji tvrde da Kusta i družina žele od njih da učine turističku atrakciju, da unazade život seljana ne dozvoljavajući im da grade, da seku šumu, da se traktorima voze po svom posedu itd.

„Oni žele da nas vrate u 19. vek, da se kupamo pod šljivom a turisti da nas slikaju“, branili su se meštani i podsećali da se njihovi očevi nisu predavali ni nakon Drugog svetskog rata, kada su im nacionalizovali imovinu. Palo je dosta teških reči na račun države koja im „otima imovinu“, a šef parka, Emir Nemanja Kusturica, postao je najveća pretnja po imovinu, ali i po njihov nacionalni identitet:

„Kusturica neka ide u Istanbul ili Novi Pazar!“, uzvikivali su mnogi koji su mu usput poručivali da tamo gradi svoje zelene parkove.

Bujica mržnje na kojoj je Kusta tako dobro lebdio do sada ovoga puta izmakla se i promenila smer napadajući ga tamo gde je najmanje očekivao. Ne bi ga to toliko uznemirilo da nije reč o kraju čuvenih proroka čije reči i danas imaju plodno tlo u glavama mnogih stanovnika ove zemlje.

Uostalom, to Kusturica najbolje zna.
Privatizacija na Koštuničin način: Jedan od Nemanjinih apartmana

***

„Ne bojim se rendžera i policije, ja sam rendžer svoga imanja“, „Nećemo dozvoliti drugima da upravljaju našim dobrima, da gledamo kako nam rendžeri šetkaju po livadama, da nas Kusturica nadgleda iz helikoptera“, govorili su meštani na skupu na kojem su oni različitog mišljenja sedeli pognutih glava kako ne bi dodatno izazivali bes naroda.

Nažalost, na skupu nije bilo ni prvooptuženog, Emira Nemanje Kusturice, koji je naknadno pokušao da objasni kako je proširenje parka zapravo dobro za ceo kraj:

„Ljudi ne razmeju da im ovim činom država ništa ne oduzima, nego se samo stara o tom području. Proširenje parka ne znači da ljudi na tom području ne mogu graditi, već to znači da samo moraju poštovati zakon, proceduru, da moraju tražiti mišljenje Parka prirode kad grade, a to mišljenje je više estetske prirode“.

Kusturica ide i korak dalje pa tako optužuje meštane da oni zapravo žele samo da prodaju svoju „dedovinu“ kako bi nicale divlje vikendice.

Zanimljivo je i njegovo viđenje protesta:

„Sloboda nije prirodna pojava, a oni koji sekirama ruše table tako shvataju slobodu jer je ksenofobija obrazac njihove zajednice“.

Kasno se nebeski rendžer setio kako ta zajednica funkcioniše.
Oslobodite robinju Isauru: Vlasništvo na srpski način

(e-novine)

[Mustafa]

#5826

Emir Kusturica se odrekao statusa počasnog građanina Užica

Režiser Emir Kusturica odrekao se statusa počasnog građanina Užica, jer lokalne vlasti nisu reagovale na nedavne napade i prijetnje koje su mu uputili mještani Kremana zbog proširenja Parka prirode Mokra Gora. U pismu gradonačelniku Užica Jovanu Markoviću, Kusturica navodi da je gradonačelnik “propustio priliku da javno osudi šovinistički ispad koji se desio na skupu održanom u Kremnima, gdje je grubo napadnut”. – A kako su prijetnje mitraljezima i zoljama kulminirale izjavama koje ugrožavaju moju bezbjednost, obavještavam vas da se više ne osjećam počasnim građaninom Užica – navodi se u Kursturičinom pismu. Kusturica zamjera gradonačelniku Užica što je propustio priliku da bude “na strani države i zakona” i što je pristupio inicijativi za opoziv Uredbe o proširenju zaštite na teritoriji parka.

Mještani užičkih sela Kremana, Bioske, Vrutaka i Stapara su na protestnom zboru prije pet dana u Kremnima negodovali zbog uredbe Vlade Srbije kojom je Park prirode “Šargan – Mokra” proširen sa ranijih 3.678 hektara za još 5.500 hektara. Prema tumačenju mještana, koji u rejonima Ljutog i Dobrog Polja na Tari, imaju vlastite posjede, proširenjem Parka prirode oni gube pravo da raspolažu svojom imovinom. Oni smatraju da neće moći da koriste pašnjake, da obrađuju zemljišta, sijeku šume niti da grade kuće na svojoj zemlji. Kusturica je odlučno demantovao te navode, ističući da se radi o nezadovoljstvu onih kojima se spriječava divlja stambena izgradnja na tom području. Područje planine Šargan i mokrogorske kotline stavljeno je pod zaštitu države vladinom Uredbom od prije tri godine, kao zaštićeno prirodno dobro od izuzetnog značaja, odnosno prve kategorije.

Na području tog parka prirode, koje je podijeljeno u tri stepena režima zaštite, Uredbom je zabranjena izgradnja industrijskih objekata, skladištenje industrijske robe, izgradnja većih objekata za farmerski uzgoj stoke i živine. Ovlašćenje Za sprovođenje Uredbe i zaštitu tog prirodnog dobra, zaduženo je Društvo sa ograničenom odgovornošću Park prirode “Mokra Gora”, za čijeg direktora je imenovan Emir Kusturica.

[Kaza]

#5865

Dobrica Ćosić u pisanom obliku brani Nemanju Kusturicu
Objavljeno: Pet, 19. 09. 2008. 16:04

PROTIV NEHUMANOG PRESELJENJA
Među prvima pritekao u pomoć Nemanji: Dobrica Ćosić

Najzanimljiviji deo pisma je onaj u kom se Ćosić buni protiv onih koji Emiru prete progonom u turske zemlje. Bizarna situacija: autor projekta humanog preseljenja, koji je devedesetih godina surovo primenjivan u susednim zemljama, danas odustaje od svog životnog dela, doduše, samo parcijalno – na jednom jedinom primeru. Ovaj neočekivani izliv humanosti glede humanog preseljenja svakako treba pozdraviti. Otporaški duh živi!Pišu: Tomislav Marković/Petar Luković
Počasni član Otpora, Dobrica Ćosić, poznatiji kao Otac Nacije, nastavlja sa neustrašivim pružanjem otpora snagama haosa i bezumlja. Ovog puta, na Ćosićevoj meti našli su se žitelji Kremna, zbog svog beskrupuloznog, jeretičkog pokušaja da sačuvaju svoja imanja od Nemanjine nacionalizacije. Potpuno logično: čovek koji se nakon Drugog svetskog rata uselio u tuđu vilu na Dedinju i, mrtav hladan, ostao u njoj do dana današnjeg, ne razume potrebu običnih ljudi da brane kuće stečene poštenim radom. Ćosić je prvo pozvao Kusturicu telefonom, vidno uzbuđen i potresen, i drhtavim glasom mu pružio bezrezervnu podršku u pravednoj borbi protiv kremanskih kulaka i njihovih sitnosopstveničkih interesa. Otac nacije nije se zadovoljio usmenom, oralnom podškom slavnom režiseru i antiglobalisti, pa mu je uputio i pismo koje objavljuju „Večernje novosti”, što je za čoveka koji za sebe već decenijama tvrdi da je „pisac” sasvim račundžijski, imajući u vidu da će se pismo pojaviti u 36. tomu njegovih finally izmenjenih dnevnika, negde krajem 2091, na stogodišnjicu oslobođenja srpskog Dubrovnika.

Povodom bezuslovne podrške Nemanji Kusturici, oglasio se sam Emir, koji je baš kao njegov mentor, vidno uzbuđen i potresen, drhtavim glasom izjavio:

„Zvali su me ovih dana i Dobrica Ćosić, i ministar kulture Nebojša Bradić, i Siniša Kovačević, i mnogo drugih ljudi. Svi koji nešto vrede na mojoj su strani, jer je ovde, što se mene tiče, sve čisto kao suza. Hvala im svima na rečima utehe: i Dobrici, i ministru, i Siniši, i običnim ljudima koji su me zvali”. Vlasnik planine i stanovništva u svojoj guberniji zaključuje da je porukama „da ide u Novi Pazar i Istanbul – dotaknuto dno”. Emir pojašnjava: „Jedino što to dno ima raspon, od onog što je učinila Vesna Pešić, koja je pre godinu dana organizovala turistički aranžman za moju deportaciju u Bosnu, do mitraljeza i budaka i tih primitivnih govornika iz Kremana koji mi ponovo organizuju turistički aranžman, samo ovog puta za moju deportaciju u Istanbul ili u Novi Pazar”.

Srećom, utehu je pronašao u potresnom pismu Dobrice Ćosića pod dramatičnim naslovom „Stidim se psovača”. Ovu kratku umetničku formu Oca Nacije prenosimo u celini.

Stidim se psovača

„I mene su mnogo puta uvredili i ponizili ljudi moga jezika. Podnosio sam to zato što sam pisac, pa me je to pozvanje pozivalo na trpljenje i sebične, i prostačke, i zle ljudske prirode. Pri tom, kao pisac svojim savremenicima praštao sam mnoga neznanja i nemoći i pravdao česta nerazumevanja sebe i drugih. Ali, u svojim knjigama nisam prećutao mane, gluposti i zla dela ljudi moga jezika.

Morao sam sve ovo da kažem da bi me bolje razumeli učesnici zbora u Kremni, koje je u četvrtak prikazala Televizija Srbije. Zaprepastio me taj događaj. Ponizili su me kao Srbina i pisca govornici u Kremni.
Na tom zboru govorilo se o proširenju Nacionalnog parka Mokra Gora na neke prostore južne Tare, na kojima postoje tri sela koja se osećaju ugrožena tim činom. U suprotstavljanju odluci o proširenju i uređivanju Nacionalnog parka, neki ljudi su prostački, mrzilački, ‘srpski’, ‘pravoslavno’, vređali Emira Kusturicu, velikog umetnika i velikog patriotu, i pretili mu progonom u turske zemlje.
Čoveka koji je svojim sredstvima i graditeljskom energijom sagradio Drvengrad – čudo na Mećavniku, Mokru Goru sa ‘železničkom osmicom’ u saradnji sa vlastima pretvorio u Nacionalni park, koji je ozakonjen i time su zaštićene prirodne lepote i rude Mokre Gore, a stotinama hiljada turista omogućena uživanja u raskošnim lepotama srpskih predela i stare, patrijarhalne kulture užičkog kraja koja nestaje.
Ako su zasnivanjem Nacionalnog parka i na južne predele Tare, sa unošenjem novih sadržaja ugrožena i neka imovinska prava seljaka Kremne i okolnih sela, postoje pravna sredstva i državni organi da se zaštite imovinska prava ugroženih građana. Ali nije ljudski, nije časno, nije domaćinski da se vređa, ruži i ponižava tvorac Nacionalnog parka Mokra Gora, jedan od najznačajnijih, u svetu danas najugledniji stvaralac u savremenoj srpskoj umetnosti. Ti kremanski psovači nisu uvredili samo Emira Kusturicu; oni su uvredili sve srpske građane koji drže do kolektivnog dostojanstva srpske države. Oni su prostački ponizili i svoje pretke i osramotili svoje sugrađane. Ja javno molim Emira Kusturicu da istraje u svojim plemenitim i patriotskim ciljevima.”

(e-novine)

[Mustafa]

#5890

Nemanjine muke s Emirom

Užičani zaprijetili Emiru Kusturici budakom i mitraljezom te mu poručili da ide “u Sarajevo, Novi Pazar ili Istanbul…

Tuđoj muci nije se lijepo smijati, ali ponekad čovjek, jednostavno, ne može odoljeti koliko god da se trudio.

Uostalom, ko bi mogao ne zasmijati se sudbini koja je snašla nekadašnjeg fudbalskog reprezentativca Srbije Ognjena Koromana.

Čovjek rođen na Palama u neka doba toliko je pokazivao ljubav prema majčici Srbiji da je to bilo čak i degutantno. Posebno se istakao pred utakmicu Srbije i BiH koja se onomad igrala u Beogradu.

Zla sudba

Na Koromana su se nedavno, nezadovoljni igrama kluba, okomili navijači Crvene zvezde. Ne bi možda bilo ničeg smiješnog u toj priči da tog i takvog Koromana Zvezdini navijači nisu nazvali “smrdljivim Bosancem”!

Ako bi nad Koromanovom zlom sudbom kojim slučajem i uspjeli zaustaviti smijeh, nad onom koju je doživio drugi Bosanac, Sarajlija, još veći ljubitelj Srbije, pravoslavlja i svega srpskog, to je nemoguće.

O Emiru, pardon Nemanji, Kusturici je riječ.

Režiser je ovih dana želio da proširi svoj park prirode na Mokroj gori, nedaleko od Užica. Ne samo da u tome nije uspio, već je naišao na gnjev stanovnika nekoliko sela, čiji su posjedi trebali biti ograđeni i stavljeni Kusturici na raspolaganje.

Na zboru građana, čije je dijelove emitirao i RTS u Dnevniku, stanovnici Užica su Kusturici, jednom od najvećih živućih Srba, jasno stavili do znanja šta o njemu misle.

Tako je jedan zemljoposjednik kazao da ne vjeruje kako se Kusturica istinski prekrstio i upitao da li je ikada iko vidio da se potpisao kao Nemanja?!

Drugi mu je zaprijetio budakom i mitraljezom, a treći je sve začinio. Ovaj brko iz nekog užičkog sela, naime, poručio je Kusturici da ide “u Sarajevo, Novi Pazar ili Istanbul i da tamo pravi svoj pašaluk i emirat”!

Godine podrške

Jeste bilo šovinistički, ali je vrijedilo svih frustracija koje je dio bosanske javnosti osjećao zbog režiserovog ratnog i poratnog “srbovanja”. Režiser, koji je na svojoj koži osjetio šovinizam kojeg je i sam godinama podržavao i služio mu, na kraju cijele priče uvrijeđeno se ispisao iz knjige “počasnih građana” Užica. Budaci i mitraljezi još se nisu oglasili.

Zlurado jeste, ali kako čovjek da odoli a da se ne nasmije Nemanjinim mukama s Emirom.

[Mustafa]

#16025

Ruski poklon za Nemanju

Kusturici nagrada za širenje pravoslavlja

Emira, baš krenulo: prvo je dobio 12.000 eura od Andreja Nikolaidisa, potom je na Mokroj Gori potpisao ugovor sa Elektroprivredom voljene Srbije za izgradnju džinovskog dalekovoda, trafostanice nenormalne veličine i maksi-hidroelektrane, a onda mu je i Moskva uručila mirotočivu nagradu za širenje pravoslavlja u svim agregatnim stanjima

Religiozno-duhovna jedinica pod komandom ruskog pravoslavnog štaba Vladimira Putina i miropomazujućim imenom „Međunarodni fond za jedinstvo pravoslavnih naroda“ nagradu za 2009. godinu dodelila je filmskom a totalno srpskom reditelju Emiru Nemanji Kusturici.

Dramatična i dalekosežna odluka da se nagrada dodeli „velikom umetniku“, doneta je na zajedničkom sastanku predstavnika ruske Vlade, Starateljskog saveta i Komisije za nagrade Međunarodnog fonda jedinstva pravoslavnih naroda održanom 10. septembra u carstvujuščoj Moskvi.

Prema nehotično duhovitom obrazloženju Fonda pravoslavnih naroda, nagrada koja nosi ime Patrijarha Aleksija Drugog dodeljena je Kusturici “za istaknute delatnosti na jačanju jedinstva pravoslavnih naroda kao i za učvršćivanje i unapređivanje hrišćanskih vrednosti u životu društva”. Obrazloženje je toliko vanvremenski metafizičko da ga je neophodno još jednom citirati u celosti celine: “za istaknute delatnosti na jačanju jedinstva pravoslavnih naroda kao i za učvršćivanje i unapređivanje hrišćanskih vrednosti u životu društva“. Razume se, odluku Fonda blagoslovio je njegova svetost patrijarh moskovski i cele Rusije Kiril, predsednik Starateljskog saveta. Pomenuti drug Kiril će lično, svojeručno, uručiti visoko priznanje hrišćaninu Nemanji na svečanoj ceremoniji 21. januara 2010. godine u Hramu Hrista Spasitelja u Moskvi.

Među dosadašnjim dobitnicima ove raspete nagrade su patrijarh Pavle, princeza Katarina Karađorđević, Vladimir Putin, jerusalimski patrijarh Diodor I, bugarski patrijarh Maksim, predsednik Bugarske Georgi Prvanov, Svetsko bratstvo pravoslavne omladine (SINDESMOS). Milorad Dodik se još nada!

e-Novine

[Mare]

#17598

Kusturica na kozackoj turneji
Emir Buljba
Pise: Marko Matic

Dva kozaka: Nele & Emir
Photo: Stock
Predsednik od svega i svacega nezavisne Mokre Gore, Nemanja Emir Kusturica, napokon je postao ono o cemu je vekovima sanjao. Pravi ruski kozak! Na specijalnoj ceremoniji inicijacije, Kusturica se konacno sjedinio sa Rusijom, beskrajnim plavim krugom, kako je od miloste zovu srbijanski rusofili
Na predsednickoj turneji sa pratecim „No smoking orkestrom”, gradonacelnik Krasnodara i predstavnici srpske dijaspore (ciji su pocasni clanovi Marko Milosevic i Mira Markovic), urucili su Nemanji iskonsko zvanje kozaka. Da bi postao kozak, Emir je morao da prodze cin inicijacije: da popije vodku sa sablje, da poljubi cistokrvnog kozackog ruskog konja, a zatim da ga uzjase. U agencijskim izvestajima, medzutim, ne precizira se ko je koga morao da uzjase, ali navodi se da je Kusta sa zadovoljstvom ucinio sve sto se od njega trazilo. U vestima se navodi da je najsrecniji bio nakon sto je poljubio pravog, pravcatog ruskog konja.

Posle Nemanjinog poljupca: Konj u teskoj depresiji
Photo: Stock
Nakon besane kozacke inicijacije Emir se, naoruzan novom predsednickom subarom od kozje dlake, uputio u Juznu Osetiju, drzavu slicnu njegovoj Mokroj Gori, sa kojom ce zvanicni Drvengrad prvo uspostaviti diplomatske odnose. Prilikom posete glavnom gradu Sumske Osetije Chinvaliju, premijer te drzave mu je poklonio narodnu nosnju, cime je nevernim tomama dokazao da tamo zaista postoji narod, koji uziva u, ruskim tenkovima izvojevanoj, slobodi i nezavisnosti. Kada je prelazio granicu Rusije i Juzne Sumske, u Nemanjinu cast je priredzen svecani docek, a zbog ogromnog broja ljudi koji su dosli da pozdrave mokrogorskog drzavnika, saobracaj je bio zatvoren.
Nakon turneje po Rusiji, Kusturica se sa svojom klapom seli u slobodarske krajeve Juzne Amerike, gde ce odrzati koncerte u Havani i Karakasu. Nakon performansa priredzenih u cast Kastra i Caveza, bend bi mogao da proseta i do demokratkog Teherana i ljudskim pravima prozetog Pjongjanga. Za kraj svetske turneje antiglobalisticke muzicke postavke, idealno mesto bile bi prasume Mjanmara, gde bi Kusta i ortaci odrzali nezaboravni spektakl za ozloglasenu vojnu huntu.

[Mare]

#17603

Kusturica na kozackoj turneji
Emir Buljba
Pise: Marko Matic

Dva kozaka: Nele & Emir
Photo: Stock
Predsednik od svega i svacega nezavisne Mokre Gore, Nemanja Emir Kusturica, napokon je postao ono o cemu je vekovima sanjao. Pravi ruski kozak! Na specijalnoj ceremoniji inicijacije, Kusturica se konacno sjedinio sa Rusijom, beskrajnim plavim krugom, kako je od miloste zovu srbijanski rusofili
Na predsednickoj turneji sa pratecim „No smoking orkestrom”, gradonacelnik Krasnodara i predstavnici srpske dijaspore (ciji su pocasni clanovi Marko Milosevic i Mira Markovic), urucili su Nemanji iskonsko zvanje kozaka. Da bi postao kozak, Emir je morao da prodze cin inicijacije: da popije vodku sa sablje, da poljubi cistokrvnog kozackog ruskog konja, a zatim da ga uzjase. U agencijskim izvestajima, medzutim, ne precizira se ko je koga morao da uzjase, ali navodi se da je Kusta sa zadovoljstvom ucinio sve sto se od njega trazilo. U vestima se navodi da je najsrecniji bio nakon sto je poljubio pravog, pravcatog ruskog konja.

Posle Nemanjinog poljupca: Konj u teskoj depresiji
Photo: Stock
Nakon besane kozacke inicijacije Emir se, naoruzan novom predsednickom subarom od kozje dlake, uputio u Juznu Osetiju, drzavu slicnu njegovoj Mokroj Gori, sa kojom ce zvanicni Drvengrad prvo uspostaviti diplomatske odnose. Prilikom posete glavnom gradu Sumske Osetije Chinvaliju, premijer te drzave mu je poklonio narodnu nosnju, cime je nevernim tomama dokazao da tamo zaista postoji narod, koji uziva u, ruskim tenkovima izvojevanoj, slobodi i nezavisnosti. Kada je prelazio granicu Rusije i Juzne Sumske, u Nemanjinu cast je priredzen svecani docek, a zbog ogromnog broja ljudi koji su dosli da pozdrave mokrogorskog drzavnika, saobracaj je bio zatvoren.
Nakon turneje po Rusiji, Kusturica se sa svojom klapom seli u slobodarske krajeve Juzne Amerike, gde ce odrzati koncerte u Havani i Karakasu. Nakon performansa priredzenih u cast Kastra i Caveza, bend bi mogao da proseta i do demokratkog Teherana i ljudskim pravima prozetog Pjongjanga. Za kraj svetske turneje antiglobalisticke muzicke postavke, idealno mesto bile bi prasume Mjanmara, gde bi Kusta i ortaci odrzali nezaboravni spektakl za ozloglasenu vojnu huntu.

[Mustafa]

#17932

Emir Kusturica ispsovao Stankovića i zaplijenio snimku!

Naljutio se na pitanje zašto je pio s Miloševićem za vrijeme blokade Sarajeva

Autor: Fena/Tanjug
05.11.2009. 14:01

Gostovanje Emira Kusturice u emisiji Aleksandra Stankovića Nedjeljom u dva nije dobro prošlo – poznatog režisera neka su voditeljeva pitanja izbacila iz takta pa je prekinuo snimanje i zaplijenio sav snimljeni materijal, javlja hrvatski Nacional.

Sav materijal je još kod Kusturice pa ga, ne privoli li Stanković režisera da mu ga prepusti, gledatelji neće imati prilike vidjeti.

Snimanje se odvijalo tokom srijede u srpskom selu Mokra Gora, gdje režiser živi, a prema Stankovićevim riječima Kusturica je nervozu pokazao na pitanju zašto je s pokojnim srpskim predsjednikom pio viski za vrijeme srpske blokade Sarajeva.

Kusturica mu je odgovorio kako nije imao izbora, a naredno Stankovićevo pitanje ga je ostavilo bez teksta.

Voditelj ga je, piše Nacional, podsjetio da je svojevremeno izjavio kako ga je dirnuo trenutak dok je Slobodan Milošević u haškoj sudnici slao poljupce supruzi, pa ga je upitao hoće li i u Izraelu, u kojem snima film, Izraelcima reći kako je bila dirljiva pažnja kojom je Adolf Hitler obasipao Evu Braun u Vučjoj jami.

Nakon nekoliko trenutaka šutnje Kusturica je uzvratio protupitanjem zašto malo ne razgovaraju o hrvatskim legionarima koji su ubijali Srbe po Hrvatskoj.

Prepucavanje se nastavilo Stankovićevim upitom: “Ako tako mislite, zašto ste onda opjevali Gotovinu, čovjeka koji je optužen za ratne zločine u Haagu?”, aludirajući na pjesmu čiji tekst glasi: “Tko ne voli Gotovinu uvalim mu osovinu!”

Na to je Kusturica uz psovke ustao iz stolice i objavio da je razgovor završio te je naredio šesteročlanoj HTV-ovoj ekipi da mu preda sav snimljeni materijal.

Ekipa HTV-a bila zlonamjerna

Emir Kusturica je danas izjavio da je prekinuo razgovor sa ekipom Hrvatske televizije (HTV), juče u Mokroj Gori, zbog zle namjere novinara.

“Rukovodeći se načelima dobrog domaćina, ja sam primio hrvatsku ekipu i zato što sam htio da u negativnu mitologiju, koju su stvarali godinama o meni, upišem i moje lično viđenje”, rekao je Kusturica.

“Pošto je Aleksandar Stanković došao sa zlom namjerom da moju bogatu biografiju suzi na jedno poglavlje iz mog života i kako je vodio taj razgovor u pravcu te zle namjere, da jedan bogat ljudski život suzi na ideju skandala i politike koja čak ni meni ne odgovara, ja sam taj razgovor prekinuo”, kazao je on.

Kusturica je izjavio da je Stanković “u žurbi, zaboravio kasete”, a na pitanje šta će biti sa snimljenim materijalom odgovorio je: “Dobiće ga ako ga traže”.

[ponekad ovdje]

#20572

–
Snovi pusti ili pusti snovi, svejedno….

Kusturica: Kamengrad će sličiti Počitelju

Kontroverzni srpski redatelj Emir Kusturica potvrdio je da će, osim mosta Mehmed-paše Sokolovića na Drini u Višegradu za potrebe snimanja filma “Na Drini ćuprija”, po romanu Ive Andrića, nići grad od kamena, koji je već nazvao – Kamengrad, a koji bi trebalo ličiti na Počitelj.

“Planiram na potezu od sadašnjeg Hotela “Višegrad” do ušća Rzava u Drinu izgraditi srednjovjekovni zid, a da se Sportski centar “Ušće” zagradi tim zidom i u njemu napravi grad od kamena i drveta – ne onakav kakav je Višegrad nekad izgledao, nego kako je mogao izgledati”, objašnjava Kustrurica.

On želi da nakon snimanja filma “Na Drini ćuprija” Višegradu, osim filma, ostane još nešto, a to je stari grad iz vremena radnje Andrićevog romana-kronike, koji Višegrad kao varoš na ušću dviju rijeka za sada nema, javlja Srna.

Kusturica zamišlja da ovaj kameni grad liči na Počitelj i da svi oni koji dolaze u Višegrad, tražeći ambijent iz Andrićevog romana, to i dožive.
“Jezgro grada i njegovi dijelovi trebali bi se naslanjajati na most Mehmed-paše Sokolovića na Drini, gdje će se u filmu i odigravati najveći dio radnje, kao što je to i u romanu našeg nobelovca”, kaže Kusturica.

Kusturica očekuje da će se u ovaj veliki projekat uključiti i vlade Republike Srpske i Srbije i dodaje da već ima načelnu suglasnost ovih institucija.
“Premijer Republike Srpske Milorad Dodik podržao je moralno, a obećao je da će i materijalno podržati snimanje filma”, naveo je Kusturica.

On nije mogao precizirati hoće li njegovo novo djelo biti filmska opera ili serija ili film, jer, kako kaže, sve ovisi od toga što će se odlučiti prilikom oblikovanja scenarija.

“Sve što je u vezi s filmovima i nekim drugim projektima i što zamislim vrlo je teško izvesti, ali na kraju se pokaže da se moja upornost isplati i da se ideje realizira”, dodao je Kusturica.

Emir Kusturica je za snimanje filma “Život je čudo” na Šarganskoj osmici izgradio “staru” željezničku stanicu Golubići, koja je danas u uporabi, za film “Zavet” na planini Tari podigao je cijelo planinsko selo koje i danas posjećuju turisti, a za novi film izgradit će – Kamengrad.

25.12.09
dnevnik.ba

[ponekad ovdje]

#20579

–
Snovi pusti ili pusti snovi, svejedno….

Kusturica: Kamengrad će sličiti Počitelju

Kontroverzni srpski redatelj Emir Kusturica potvrdio je da će, osim mosta Mehmed-paše Sokolovića na Drini u Višegradu za potrebe snimanja filma “Na Drini ćuprija”, po romanu Ive Andrića, nići grad od kamena, koji je već nazvao – Kamengrad, a koji bi trebalo ličiti na Počitelj.

“Planiram na potezu od sadašnjeg Hotela “Višegrad” do ušća Rzava u Drinu izgraditi srednjovjekovni zid, a da se Sportski centar “Ušće” zagradi tim zidom i u njemu napravi grad od kamena i drveta – ne onakav kakav je Višegrad nekad izgledao, nego kako je mogao izgledati”, objašnjava Kustrurica.

On želi da nakon snimanja filma “Na Drini ćuprija” Višegradu, osim filma, ostane još nešto, a to je stari grad iz vremena radnje Andrićevog romana-kronike, koji Višegrad kao varoš na ušću dviju rijeka za sada nema, javlja Srna.

Kusturica zamišlja da ovaj kameni grad liči na Počitelj i da svi oni koji dolaze u Višegrad, tražeći ambijent iz Andrićevog romana, to i dožive.
“Jezgro grada i njegovi dijelovi trebali bi se naslanjajati na most Mehmed-paše Sokolovića na Drini, gdje će se u filmu i odigravati najveći dio radnje, kao što je to i u romanu našeg nobelovca”, kaže Kusturica.

Kusturica očekuje da će se u ovaj veliki projekat uključiti i vlade Republike Srpske i Srbije i dodaje da već ima načelnu suglasnost ovih institucija.
“Premijer Republike Srpske Milorad Dodik podržao je moralno, a obećao je da će i materijalno podržati snimanje filma”, naveo je Kusturica.

On nije mogao precizirati hoće li njegovo novo djelo biti filmska opera ili serija ili film, jer, kako kaže, sve ovisi od toga što će se odlučiti prilikom oblikovanja scenarija.

“Sve što je u vezi s filmovima i nekim drugim projektima i što zamislim vrlo je teško izvesti, ali na kraju se pokaže da se moja upornost isplati i da se ideje realizira”, dodao je Kusturica.

Emir Kusturica je za snimanje filma “Život je čudo” na Šarganskoj osmici izgradio “staru” željezničku stanicu Golubići, koja je danas u uporabi, za film “Zavet” na planini Tari podigao je cijelo planinsko selo koje i danas posjećuju turisti, a za novi film izgradit će – Kamengrad.

25.12.09
dnevnik.ba

[Mustafa]

#23282

Ono o cemu se pricalo i nagadjalo
te hoce, te nece, te nikad??!!

Ipak se dogodilo
Kusta i Sidran

http://www.youtube.com/watch?v=bSlEIsOcgKQ

[Mustafa]

#23335

Ono o cemu se pricalo i nagadjalo
te hoce, te nece, te nikad??!!

Ipak se dogodilo
Kusta i Sidran

http://www.youtube.com/watch?v=bSlEIsOcgKQ

[ponekad ovdje]

#23566

–
Gledajuci ovaj susret osjecala sam se bas isto ovako kako pise ovaj nas pjesnik u donjem tekstu, bas isto.

Avdo i Nemanja u blatu Drvengrada

Abdulah Sidran

Tužno mi, brate, gledat’ onemoćalog Sidrana kako ga skoro-pa-otvoreni Karadžićev štovalac, vlasnik i osnivač Drvengrada, voda po ranoproljetnom blatu njegove “čaršije”. Ponosno mu pokazuje njene “znamenitosti”. Ređaju se tu velika, teška, imena: Nikola Tesla, Če Gevara, Andrić … I, naravno, neizostavni Matija Bećković, onaj što bi’se, je l’ te, “još ćerao”…

Da odmah kažem – veoma mi je blizak, i drag Avdo Sidran. Sjajan scenarist, ni za jotu slabiji poeta, autor sjajnih poetskih knjiga “Šahbaza”, “Kost i meso”, “Sarajevska zbirka”… Znam ga, što bi se reklo, “sto godina”. Još kao mlad, poneseni poeta, nadobudni apsolvent književnosti, iz Sarajeva ga dovodio u rodni mi grad, na književne večeri. Prijalo mu, reče, s kakvim sam mu se tada, nakon čitanja njegove poezije, poštovanjem obratio: “Tako sam ja birvaktile prilazio Meši Selimovići”, sjećam se da mi je tada, na njemu svojstven, ozbiljno-šeretski način rekao. Pet-šest godina kasnije, u istoj sali, skupa sa Predragom Matvejevićem i Gajom Sekulićem osnivali lokalnu podružnicu UJDI-ja, Udruženja za jugoslovensku demokratsku inicijativu. U naivnoj vjeri da su riječi “teže” od metaka.

Te večeri na pragu devedesetih, u osvit rata, nakon osnivačke skupštine, dugo smo sjedili u prostorijama Amaterskog pozorišta Neretva. I dok smo mi, ostali, “trunili” o politici, Slobi, “mitinzima istine”, dnevnom listu “Politika” koji se od izvrsnih novina pretvorio u ratnohuškačko glasilo, pjesnik je, već mrvu “pod gasom”, stalno ponavljao: “Samo mi Srbe, samo mi Jugu ne dirajte.” Poslije je, iz opsjednutog grada, nemoćan, i bijesan na Slobine političke protuhe, izjavljivao da ga se “samo na tenku može dovesti u Beograd.” Ko bi mu normalan to tada mogao zamjeriti?

Kao da su vijekovi od tada protutnjali.

Poslije mi recenzirao, i, bogami, nahvalio, dvije knjige poezije. I, rekli mi prijatelji, kad god bi svratio u Konjic (a ja već otišao “preko grane”), vazdan se raspitivao za “onog malog, nadarenog Sarića.” Posljednjih smo godina nekoliko puta kontaktirali telefonom. Opet mi nešto pomogao, ali sad nekako žurno, vazdan nestrpljivo: “Požuri, molim te, o’ladiće mi se supa!”

Naravno, nisam mu zamjerio. Godine, bolest, besparica… Uostalom, ko sam ja da zamjeram Avdi Sidranu? No, kad već spomenuh besparicu …

Gledam onaj kratki isječak njegove posjete Drvengradu, i novopečenome Nemanji. I mada nekako tužan, nisam baš mnogo iznenađen. Ta zar nije sam Kusta, u onom nes(p)retnom, nedovršenom intervjuu Aci Stankoviću (ili već nekoj drugoj emisiji, ne sjećam se tačno) izjavio da mu se je Avdo “nedavno” obratio s indirektnim prijedlogom da nastave saradnju? Radi se, valjda, o planiranom, a iz poznatih razloga nikad dovršenom radu na ekranizaciji “Na Drini ćuprije”.
S dobrim razlogom pretpostavljam, da se vratimo novcu, da iza Avdinog približavanja “zakletom neprijatelju” i “otpadniku od Sarajlija”, u osnovi, stoje dvije stvari: nedostatak novca i jed na sarajevsku čaršiju. Jer, što jest-jest, filmovi se sve rjeđe snimaju, od poezije ne može živjeti čak ni Avdo Sidran, a saraj’ski “intelektualni krugovi”, sa i bez navodnika, već dugo ne maze uvaženog akademika. Podmeću mu gdje mogu, spletkare, nipodaštavaju skoro sve – a dosta je toga, doista – što je ovaj velikan pisane riječi na papir stavio.

Niko hadžija u svom selu, veli jedna stara poslovica.

Najedio se Avdo na kolege, pa, veoma načetoga zdravlja, više skoro i ne živi u Gradu, već u jednome selu, mislim, kod Goražda. O Sarajevu i čaršijašima rijetko progovara. A kad to ipak uradi, čini to teško, stisnutih zubiju. I valjda ih je, osim Avdinih problema sa novcem, baš taj jed na ljubomornike i klepetuše na koncu i zbližio. Jer, Kusti sigurno love ne fali. Filmadžija, poduzetnik, ljubitelj srbijanske vlasti… I to – koja god naiđe!

Nego, uz sve poštovanje, tužno mi, brate, gledat’ onemoćalog Sidrana kako ga skoro-pa-otvoreni Karadžićev štovalac, vlasnik i osnivač Drvengrada, voda po ranoproljetnom blatu njegove “čaršije”. Ponosno mu pokazuje njene “znamenitosti”. Ređaju se tu velika, teška, imena: Nikola Tesla, Če Gevara, Andrić … I, naravno, neizostavni Matija Bećković, onaj što bi’se, je l’ te, “još ćerao”.

Kusta, onako krupan i otresit, naprijed, a Avdo sve za njim.

Drago mi je samo, a i dobrom Avdi zacijelo, što se od onog, u bijesu i nemoći izmaštanog, “tenkovskog” pohoda na Beograd ništa nije ostvarilo. Inače, ko zna ko bi za kim sada, po bivšoj zemlji Serbiji, mal i umoran kaskao?

Goran Sarić / bih-x.info

[ponekad ovdje]

#23637

–
Gledajuci ovaj susret osjecala sam se bas isto ovako kako pise ovaj nas pjesnik u donjem tekstu, bas isto.

Avdo i Nemanja u blatu Drvengrada

Abdulah Sidran

Tužno mi, brate, gledat’ onemoćalog Sidrana kako ga skoro-pa-otvoreni Karadžićev štovalac, vlasnik i osnivač Drvengrada, voda po ranoproljetnom blatu njegove “čaršije”. Ponosno mu pokazuje njene “znamenitosti”. Ređaju se tu velika, teška, imena: Nikola Tesla, Če Gevara, Andrić … I, naravno, neizostavni Matija Bećković, onaj što bi’se, je l’ te, “još ćerao”…

Da odmah kažem – veoma mi je blizak, i drag Avdo Sidran. Sjajan scenarist, ni za jotu slabiji poeta, autor sjajnih poetskih knjiga “Šahbaza”, “Kost i meso”, “Sarajevska zbirka”… Znam ga, što bi se reklo, “sto godina”. Još kao mlad, poneseni poeta, nadobudni apsolvent književnosti, iz Sarajeva ga dovodio u rodni mi grad, na književne večeri. Prijalo mu, reče, s kakvim sam mu se tada, nakon čitanja njegove poezije, poštovanjem obratio: “Tako sam ja birvaktile prilazio Meši Selimovići”, sjećam se da mi je tada, na njemu svojstven, ozbiljno-šeretski način rekao. Pet-šest godina kasnije, u istoj sali, skupa sa Predragom Matvejevićem i Gajom Sekulićem osnivali lokalnu podružnicu UJDI-ja, Udruženja za jugoslovensku demokratsku inicijativu. U naivnoj vjeri da su riječi “teže” od metaka.

Te večeri na pragu devedesetih, u osvit rata, nakon osnivačke skupštine, dugo smo sjedili u prostorijama Amaterskog pozorišta Neretva. I dok smo mi, ostali, “trunili” o politici, Slobi, “mitinzima istine”, dnevnom listu “Politika” koji se od izvrsnih novina pretvorio u ratnohuškačko glasilo, pjesnik je, već mrvu “pod gasom”, stalno ponavljao: “Samo mi Srbe, samo mi Jugu ne dirajte.” Poslije je, iz opsjednutog grada, nemoćan, i bijesan na Slobine političke protuhe, izjavljivao da ga se “samo na tenku može dovesti u Beograd.” Ko bi mu normalan to tada mogao zamjeriti?

Kao da su vijekovi od tada protutnjali.

Poslije mi recenzirao, i, bogami, nahvalio, dvije knjige poezije. I, rekli mi prijatelji, kad god bi svratio u Konjic (a ja već otišao “preko grane”), vazdan se raspitivao za “onog malog, nadarenog Sarića.” Posljednjih smo godina nekoliko puta kontaktirali telefonom. Opet mi nešto pomogao, ali sad nekako žurno, vazdan nestrpljivo: “Požuri, molim te, o’ladiće mi se supa!”

Naravno, nisam mu zamjerio. Godine, bolest, besparica… Uostalom, ko sam ja da zamjeram Avdi Sidranu? No, kad već spomenuh besparicu …

Gledam onaj kratki isječak njegove posjete Drvengradu, i novopečenome Nemanji. I mada nekako tužan, nisam baš mnogo iznenađen. Ta zar nije sam Kusta, u onom nes(p)retnom, nedovršenom intervjuu Aci Stankoviću (ili već nekoj drugoj emisiji, ne sjećam se tačno) izjavio da mu se je Avdo “nedavno” obratio s indirektnim prijedlogom da nastave saradnju? Radi se, valjda, o planiranom, a iz poznatih razloga nikad dovršenom radu na ekranizaciji “Na Drini ćuprije”.
S dobrim razlogom pretpostavljam, da se vratimo novcu, da iza Avdinog približavanja “zakletom neprijatelju” i “otpadniku od Sarajlija”, u osnovi, stoje dvije stvari: nedostatak novca i jed na sarajevsku čaršiju. Jer, što jest-jest, filmovi se sve rjeđe snimaju, od poezije ne može živjeti čak ni Avdo Sidran, a saraj’ski “intelektualni krugovi”, sa i bez navodnika, već dugo ne maze uvaženog akademika. Podmeću mu gdje mogu, spletkare, nipodaštavaju skoro sve – a dosta je toga, doista – što je ovaj velikan pisane riječi na papir stavio.

Niko hadžija u svom selu, veli jedna stara poslovica.

Najedio se Avdo na kolege, pa, veoma načetoga zdravlja, više skoro i ne živi u Gradu, već u jednome selu, mislim, kod Goražda. O Sarajevu i čaršijašima rijetko progovara. A kad to ipak uradi, čini to teško, stisnutih zubiju. I valjda ih je, osim Avdinih problema sa novcem, baš taj jed na ljubomornike i klepetuše na koncu i zbližio. Jer, Kusti sigurno love ne fali. Filmadžija, poduzetnik, ljubitelj srbijanske vlasti… I to – koja god naiđe!

Nego, uz sve poštovanje, tužno mi, brate, gledat’ onemoćalog Sidrana kako ga skoro-pa-otvoreni Karadžićev štovalac, vlasnik i osnivač Drvengrada, voda po ranoproljetnom blatu njegove “čaršije”. Ponosno mu pokazuje njene “znamenitosti”. Ređaju se tu velika, teška, imena: Nikola Tesla, Če Gevara, Andrić … I, naravno, neizostavni Matija Bećković, onaj što bi’se, je l’ te, “još ćerao”.

Kusta, onako krupan i otresit, naprijed, a Avdo sve za njim.

Drago mi je samo, a i dobrom Avdi zacijelo, što se od onog, u bijesu i nemoći izmaštanog, “tenkovskog” pohoda na Beograd ništa nije ostvarilo. Inače, ko zna ko bi za kim sada, po bivšoj zemlji Serbiji, mal i umoran kaskao?

Goran Sarić / bih-x.info

[Dedo]

#23569

Razocarenje u jednu carsiju moze covjeka odvesti da nisko padne
Tako su se sarajlije ponijele dobro da je prisiljen da padne na koljena i dokazanom neprijatelju,njegovog naroda.

Mislim da se radi o nekakvom revoltnom ponasanju,ali to ipak ne opravdavam.Ukoliko dodze do snimanja zamisljenog filma,mislim da ce Nemanja pokusati dobro da napakosti nasem narodu i dobice jos nobelovu nagradu za tako nesto, kao sto je dobio i Andric.

Sve sto se desava nije puka slucajnost,ostaje nam da vidimo.

[Author]

Posts