[webmaster]

#24528

Kod nas svi sve znaju…

Nije čudo da u sredini u kojoj je jako malo majstora svog zanata, svi sve znaju. Kod nas svi sve znaju!

Kako bi bilo lijepo da se svi rađamo kao genijalci, učenjaci ili svjetski šampioni, da se naš talenat prepozna kad napunimo dvije – tri godine, a mi ga bez po muke do kraja života samo ispoljavamo; da plata ide, a slava raste; da smo uvaženi i cijenjeni, a da prstom nismo makli; da nam, kako smo se naučeni rodili, ni škole ni učitelji ne trebaju; da nam trebaju samo oni koji nam se dive i aplaudiraju.
Ovo bi zvučalo kao nekakav budalasti san ili san budale da ga mnogi budni ne umišljaju. Naravno, niko se nije naučen rodio, ali mnogi misle za sebe da su “Bogom dani”.

Misle da samo treba da sjednu i da zažmire, lijepo se opuste, pa da im s neba padne, naprimjer, rješenje kakve matematičke zagonetke ili kakvo umjetničko remek-djelo u vidu muzike, romana,filma i slično ili da samo zgrabe kakvu motku, skoče te momentalno obore svjetski rekord. Njihov život je satkan u čekanju trenutka realizacije njihovog genija. Neupitno je da li ga imaju, samo je pitanje vremena kada će se on ispoljiti.
Ovo me podsjeti na jednu ratnu zezanciju. Družeći se u sarajevskim podrumima tokom opsade, primijetili smo da svi koji su protjerani s dvije kese u rukama iz svojih stanova na Grbavici, Vracama, Aerodromskom pričaju o neviđenom blagu koje je ostalo iza njih. Šta god ko pomene da bi volio imati, oni su imali, ali eto, ostalo im u spaljenom stanu.

Tad smo bili tinejdžeri, pa se hvala sastojala u tome da su u stanovima ostale rijetke ploče, leviske, kožna jakna koju niko u gradu nije imao i slične stvari. Jedan moj prijatelj, i sam primoran da napusti svoj stan, prvi je primijetio ovaj fenomen, pa ga je doveo do apsurda. U realnosti srednjeg rasta, svijetle kose, izuzetno mršav i u tuđoj odjeći koja je bila ili mala ili prevelika, kad se udvarao djevojkama, govorio je: šta nam je ovaj rat uradio, ja sam ti prije rata bio visok dva metra, crne duge kose, nabildan, lafčina prava.

Kada neko umišlja i izmišlja, to i malo dijete i nezreli tinejdžer vidi. To svaki ozbiljan, odrastao i dorastao čovjek, profesionalac u svom poslu, prepoznaje na kilometar. Dakle, sav svijet konta osim onoga umišljenika. Jer, on je toliko puta sebi i drugima ponovio laž o sebi genijalcu, Ijepotanu, posebnom i drugačijim od ostalih, da je ona za njega postala istina. Mislim da se ova vrsta umišljanja zove ludilo.
Što je čovjek manje obrazovan i što manje zna, misli da zna mnogo. Sa širenjem polja znanja, širi se svijest o tome koliko toga ne znamo.

Nije čudo da u sredini u kojoj je jako malo majstora svog zanata, svi sve znaju. Kod nas svi sve znaju!

Mislim da bi kod nas mnogi ljudi serbez odoka razrezali živog čovjeka da mu presade bubreg, samo da ih pustite da prethodno malo o tome pročitaju na internetu. Da ne kažem koliko bi ih bez problema “režirnulo” kakav dugometražni igrani film ili komponiralo simfoniju. Isto tako, na hiljade bi bilo spremno da, nakon jedne ovlaš pročitane knjižice, preuzme na svoja “junačka” pleća duhovni odgoj stotina ljudi. Ma šta stotina, nekoliko stotina hiljada! Oni bi širili islam, činili iršad, kako se to voli reći, a nisu u stanju ni jednog psa privoljeti da ih čestito sluša. Ali, nema veze. Kod nas je neznanje odavno postalo standard. Umišljeni i samozvani stručnjaci kolo vode i zavode, a mase se prepuštaju bez problema. Pa kad ti onaj nadridoktor izvadi zdrav bubreg, onda te onaj drugi pošteno otruje kakvim amaterskim smećem koje podvaIjuje pod umjetnost, a posljednji udarac ti zada samozvani instant duhovnjak koji te ubijedi da si takav bolestan i otrovan, ustvari, neprevaziđeni genije! Jedan drugom ruku ljubite i više vam ne treba ni trenutak realizacije i isplivavanja vašeg talenta, jer genij je genija prepoznao i to je dovoljno!

Ne znam dali se umišljeni geniji ikada zapitaju: Zašto bi njima palo s neba kad nikom do sad nije!? Zašto bi njihov put bio lagodna kratica kad su poslanici, a.s., prošli težim!? Ne zapitaju sigurno, jer kad bi se zapitali,onda bi to značilo da sumnjaju u svoju “bogomdanost”.
A kad bi u to posumnjali, u sekundi bi im se “prijesto” srušio kao kula od karata, kao što se meni nekoć srušio.
U paramparčad.

Piše: Aida Begić Zubčević
Izvor: Semerkand

[Author]

Posts